Sigurnost spasenja

12. Sigurnost spasenja

Spasenje je osigurano i sigurno

1. Biblijski tekstovi govore o sigurnosti spasenja

2. Milosna narav spasenja govori o sigurnosti spasenja

Spasenje je milošću po vjeri, ne po djelima

Autor spasenja je Bog, ne čovjek

3. Opseg spasenja

Spasenje osigurava svetost

Spasenje osigurava ustrajnost

4. Sigurnost

5. Zaključak

Sigurnost spasenja i Poslanica Hebrejima

1. O kome tekst govori?

2. Opis otpadnika

3. Praktična pitanja

4. Zaključak

Trs, mladice i sigurnost spasenja

1. Istina koja nam pomaže da bolje razumije neke biblijske tekstove

2. Primjer alegorije

3. Zaključak

Nakon obraćenja i vjere, opravdanja, posinjenja, posvećenja i duhovnog rasta, dolazi proslavljenje. Da li od obraćenja do proslavljenja, u periodu duhovnog rasta, može doći do otpada od vjere i gubljenja spasenja? Do otpada sigurno može doći i doći će, samo je pitanje kakva je narav tog otpada? Da li se radi o gubljenju spasenja?

Postoji ljudi koji smatraju da je spasenje nešto što se može izgubiti. Ovakvo shvaćanje za mene je problematično. Dva su glavna razloga za to. Prvi je što ne poznajem niti jedan tekst u Bibliji koji govori o tome da spašen čovjek može izgubiti spasenje. Drugi je što takav nauk negira samu narav spasenja.

Lekcija 22

Spasenje je osigurano i sigurno[1]

1. Biblijski tekstovi govore o sigurnosti spasenja

2. Milosna narav spasenja govori o sigurnosti spasenja

Spasenje je milošću po vjeri, ne po djelima

Autor spasenja je Bog, ne čovjek

3. Opseg spasenja

Spasenje osigurava svetost

Spasenje osigurava ustrajnost

4. Sigurnost

5. Zaključak

Postoji li barem jedan jedini biblijski tekst koji govori o mogućnosti gubljenja spasenja? Ja mislim da ne. Neki kažu da postoji, pa će citirati Mateja: Svi će vas zamrziti zbog imena moga. Ali tko ustraje do svršetka, bit će spašen (Mt 10:22). „Eto vidite – kažu, čovjek može izgubiti spasenje.” Ja ne vidim da ovaj tekst govori o gubljenju spasenja. Spominje spasenje, ali ne spominje gubljenje. Ko ustraje bit će spašen, ko ne ustraje neće. Ali nigdje ne piše da će neki koji su bili spašeni izgubiti spasenje. Neki će opet citirati usporedbu o sijaču. Tamo piše da su neki vjerovali pa nakon nekog vremena otpali. Dobro, ali nigdje ne piše da su bili spašeni pa izgubili spasenje. Biblija govori o raznim vrstama vjere. Nije svaka spasonosna. Čitao sam i tvrdnju da Matej 6:14, 15 naučava da se spasenje može izgubiti. Ja tamo ne vidim ni spasenje ni govor o spasenju.

Možemo ići i dalje i navoditi slične tekstove, ali niti u jednom od njih ne piše ono što neki misle da piše. Da, otpali su od vjere, otpali su od crkve, ali ne piše da su bili spašeni pa izgubili spasenje. Štaviše, Biblija jasno kaže da su otpali zato što nikada nisu istinski ni pripadali Crkvi:

(18) Djeco, posljednji je čas! I, kako ste čuli, dolazi Antikrist. I sad su se već mnogi antikristi pojavili. Odatle znamo da je posljednji čas. (19) Od nas iziđoše, ali ne bijahu od nas. Jer kad bi bili od nas, ostali bi s nama; ali neka se očituje da nisu od nas. (1 Iv 2:18-19)

Otpad od vjere pokazuje da osoba nikad nije ni bila pravi vjernik.

Osim onih koji uče da se spasenje može izgubiti, postoje i oni koji kažu da ne može, ali njihovo učenje o spasenju nije biblijsko. Tvrde da nije važno kako čovjek živi nakon obraćenja: da li živi u grijehu ili je poslušan Bogu. Drugim riječima čovjek može živjeti u grijehu a biti spašen, jer spasenje se ne može izgubiti. Neki idu do te mjere da kažu kako nije važno ni šta čovjek vjeruje ni kojoj religiji pripada. Ako je jednom povjerovao u Krista pa otpao ili promijenio vjeru, ostaje spašen jer spasenje se ne može izgubiti. Ovakvo učenje je još gore nego učenje da se spasenje može izgubiti.

Nas zanima da vidimo šta Biblija kaže. Ona kristalno jasno uči da se spasenje ne može izgubiti. Ali isto tako naučava da onaj koji je spašen ne može živjeti kako hoće niti može vjerovati šta hoće. Kako možemo znati da je spasenje nešto što ne možemo izgubiti?

1. Biblijski tekstovi govore o sigurnosti spasenja

Pogledajmo nekoliko biblijskih tekstova koji govore o sigurnosti spasenja. Sam Isus je dao sljedeću izjavu:

(37) Svi koje mi daje Otac doći će k meni, i onoga tko dođe k meni neću izbaciti; (38) jer siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla. (39) A ovo je volja onoga koji me posla: da nikoga od onih koje mi je dao ne izgubim, nego da ih uskrisim u posljednji dan. (Iv 6:37-39)

Isus jasno kaže da nikoga od onih koje mu je dao Otac neće izbaciti niti će ikoga izgubiti, nego će ih uskrisiti. To je volja Oca i Isus će je ispuniti. Tvrdnja da će Isus neke izbaciti ili izgubiti ili da neće uspjeti da izvrši Očevu volju, ne smije imati mjesta u vjerovanju i naučavanju Crkve. Kasnije u Evanđelju Isus kaže ovako:

(27) Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. (28) Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. (29) Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve. (30) Ja i Otac jedno smo. (Iv 10:27-30)

Hoće li ikada propasti oni koji su Kistovi? Isus kaže – ne! Hoće li ih iko ugrabiti iz Njegove ruke? Ne! Hoće li ih iko ugrabiti iz Očeve ruke? Ne! Slijedi da ni same ovce, jednom kada su postale Božije vlasništvo, ne mogu sebe ugrabiti iz Njegove ruke. Ovaj tekst negira bilo kakvu mogućnost gubljenja spasenja. Promotrimo još i sljedeći tekst:

(28) Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani. (29) Jer koje predvidje, te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova te da on bude prvorođenac među mnogom braćom. (30) Koje pak predodredi, te i pozva; koje pozva, te i opravda; koje opravda, te i proslavi. (31) Što ćemo dakle na to reći? Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? (32) Ta on ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati? (33) Tko će optužiti izabranike Božje? Bog opravdava! (34) Tko će osuditi? Krist Isus umrije, štoviše i uskrsnu, on je i zdesna Bogu - on se baš zauzima za nas! (35) Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? (36) Kao što je pisano: Poradi tebe ubijaju nas dan za danom i mi smo im ko ovce za klanje. (37) U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi. (38) Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, (39) ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem. (Rim 8:28-39)

Postoji li išta na ovom svijetu što Božije izabranike može rastaviti od ljubavi Božije u Kristu Isusu? Ne! Ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božije u Kristu Isusu Gospodinu našem. Ovi tekstovi dovoljan su dokaz za sigurnost spasenja, ali sigurnost spasenja ćemo pogledati i sa druge strane.

2. Milosna narav spasenja govori o sigurnosti spasenja

Spasenje je milošću po vjeri, ne po djelima

Sama narav spasenja govori u prilog tvrdnji da se spasenje ne može izgubiti. Velika istina vezana za spasenje jeste da ono nije po djelima, nego milošću po vjeri. Ni jedan čovjek nije zaslužio spasenje, nego pakao. Onaj koji je spašen, spašen je po milosti, a ne po djelima.

(8) Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! (9) Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao. (10) Njegovo smo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela, koja Bog unaprijed pripravi da u njima živimo. (Ef 2:8-10)

Spasenje nije mobitel, kemijska olovka ili ručni sat pa da se može izgubiti. Ono je Božiji, nezasluženi dar milosti. Ono je vječno spasenje koje nam je darovao Bog na temelju milosti i koje nam je omogućio Sin Božiji svojom smrću na križu. Ako kažemo da spasenje možemo izgubiti zbog svojih djela, onda slijedi da ga djelima možemo i zaraditi, a to je negiranje same naravi spasenja. Pavao jasno kaže: Milošću ste spašeni, po vjeri ... ne po djelima. Doktrina o mogućnosti gubljenja spasenja direktno se suprotstavlja biblijskom učenju o spasenju po milosti odnosno po Kristu. „Ali – reći će neki – možemo izgubiti vjeru, a time i spasenje.” Kada bi vjera bila naše postignuće, onda bismo je mogli i izgubiti. Međutim, ona je Božiji dar. Milošću ste spašeni, po vjeri! … Božji je to dar. (ovo se odnosi i na spasenje i na vjeru). Istinsku, spasonosnu vjeru je nemoguće izgubiti.

Jer, kada čovjek biva spašen? Da li na kraju života, kada Bog vidi sva njegova djela i ustrajnost u vjeri, ili u trenutku obraćenja? Čovjek biva spašen u trenutku obraćenja. Ako je spašen, onda je spašen zauvijek. Ako nije spašen zauvijek, onda nije spašen nikako. Kako neko može danas biti spašen od pakla, a sutra ne spašen, pa opet prekosutra spašen? Ja to ne vidim u Bibliji. Takvo razmišljanje izgleda previše neozbiljno. Ili jesi ili nisi spašen. Ako si spašen danas, onda si spašen za čitavu vječnost. Ako imaš spasonosnu vjeru danas (AKO!!!), onda ćeš je imati do kraja.

Spasenje je nešto što ti niko ne može oduzeti, jer ono ne zavisi od ljudskih djela, nego od Kristovog djela na križu. Svojim djelima ga ne zarađujemo, što znači da ga djelima ne možemo ni izgubiti.

Autor spasenja je Bog, ne čovjek

Bog se zove Spasitelj. Izvor spasenja je u odluci Njegove volje, u izabranju i predodređenju. Nipošto u odluci naše volje (kojom smo, navodno, proizveli vjeru) ili našoj snazi i ustrajnosti. Iz nekoliko poznatih tekstova otkrivamo tajnu spasenja:

(3) Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, on koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu. (4) Tako: u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim; (5) u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu, dobrohotnošcu svoje volje, (6) na hvalu Slave svoje milosti. Njome nas zamilova u Ljubljenome (7) u kome, njegovom krvlju, imamo otkupljenje, otpuštenje prijestupa po bogatstvu njegove milosti. (Ef 1:3-7)

(11) U njemu, u kome i nama – predodređenima po naumu Onoga koji sve izvodi po odluci svoje volje – u dio pade (12) da budemo na hvalu Slave njegove - mi koji smo se već prije nadali u Kristu. (Ef 1:11-12)

Vidimo da spasenje svoj izvor ima u Bogu, ne u nama; u odluci Njegove, ne naše volje; u izboru, predodređenju i pozivu Božijem. A Pavao nam kristalno jasno kaže da će proslavljeni biti oni koji su predodređeni. To ne znači da mi ništa ne trebamo odlučiti ili da ne trebamo vjerovati (kao što neki smatraju da naučavamo), ali našoj odluci prethodi Božija odluka, ne obratno. Spasenje je, dakle, milosni dar Božiji.

3. Opseg spasenja

Sada ćemo razmisliti i o opsegu spasenja. Da ne bi bilo zabune, neophodno je pojasniti neke stvari. Za ispravno razumijevanje teme o sigurnosti spasenja potrebno je da razumijemo i šta je to spasenje, odnosno šta spasenje uključuje. Šta znači biti spašen? Od čega spašen? Za šta spašen? Spašen od vlasti grijeha (Iv 8:34-36; Rim 6:17,18), od kazne grijeha, od Božijeg gnjeva, od vječnog pakla. Spašen za dobra djela koja Bog unaprijed pripravi da u njima živimo, spašen za život vječni.

Spasenje osigurava svetost

Ako si spašen, to će se vidjeti i na tvom životu. Tvoja djela će svjedočiti da je Duh Sveti u tebi. A ako živiš kao rob grijeha, onda treba da znaš da nisi spašen. Spasenje nije samo od pakla nego i od grijeha, njegove vlasti i njegovih posljedica. Spasenje nije samo teoretsko nego i praktično. Ono nije samo sudski proglas o opravdanju grešnika, odnosno o proglašenju grešnika pravednim (opravdanje), nego i o promjeni grešnika (posvećenje). Spasenje mijenja grešnika i od njega pravi pravednika. On nije pravedan samo u nekoj Božijoj knjizi na papiru nego i u praktičnom životu postaje pravedan, jer Bog u njemu nastanjuje Svetog Duha i potpuno mijenja smjer njegovog života. Nipošto ne smijemo pomiješati opravdanje i posvećenje, jer onda gubimo Evanđelje. Isto tako ih ne smijemo razdvajati, u smislu da opravdanje može postojati bez da ga prati i slijedi posvećenje. Božija Riječ jasno kaže:

(11) Pojavila se doista milost Božja, spasiteljica svih ljudi; (12) odgojila nas da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda te razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu, (13) iščekujući blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista. (Tit 2:11-13)

Dakle, kada govorimo o sigurnosti spasenja i spasenju po milosti, a ne po djelima; mi ne mislimo da čovjek može biti spašen, a živjeti kako hoće. Čovjek koji konstantno živi u grijehu i pobuni protiv Boga ne bi trebao za sebe misliti da je spašen. Niti smijemo misliti da je život u svetosti nešto što možemo proizvesti sami po sebi. Pavao zasluge pripisuje Božijoj milosti koju naziva i spasiteljica i odgojiteljica. Apostol Ivan piše ovako:

(1) Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo. A svijet nas ne poznaje zato što ne poznaje njega. (2) Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest. (3) I tko god ima tu nadu u njemu, čisti se kao što je on čist. (4) Tko god čini grijeh, čini i bezakonje; ta grijeh je bezakonje. (5) I znate: on se pojavi da odnese grijehe i grijeha nema u njemu. (6) Tko god u njemu ostaje, ne griješi. Tko god griješi, nije ga vidio nit upoznao. (7) Dječice, nitko neka vas ne zavede! Tko čini pravdu, pravedan je kao što je On pravedan. (8) Tko čini grijeh, od đavla je jer đavao griješi od početka. Zato se pojavi Sin Božji: da razori djela đavolska. (9) Tko god je rođen od Boga, ne čini grijeha jer njegovo sjeme ostaje u njemu; ne može griješiti jer je rođen od Boga. (10) Po ovom se raspoznaju djeca Božja i djeca đavolska: tko god ne čini pravde i tko ne ljubi brata, nije od Boga. (1 Iv 3:1-10)

Ivan zasluge za našu svetost pripisuje Isusu. On se pojavi da odnese grijehe i razori djela đavolska. Ivan navodi još jedan uzrok svetosti a to je sjeme Božije koje ostaje u nama, odnosno rođenje od Boga. Naravno da nismo pasivni u svemu ovom, ali daleko od toga da naše spasenje i posvećenje zavisi od nas ili da je njegov izvor u nama. Kada bi zavisilo od nas, onda sigurno ne bismo bili spašeni. Spasenje je, dakle, puno više od pukog oproštenja grijeha. Ono osigurava svetost.

Spasenje osigurava ustrajnost

Još jednu stvar je važno naglasiti a to je da Bog za one koji su spašeni osigurava i ustrajnost u vjeri. Onaj koji je spašen ne samo da ima promijenjen život nego će mu Bog dati da ustraje u vjeri do kraja svoga života. Spasenje, dakle, uključuje i Božije očuvanje vjernika u Kristu. To je sastavni dio spasenja, jer bez ustrajnosti u vjeri nema ni spasenja. Pazite! Ustrajnost u vjeri nije uvjet spasenja, nego njegova posljedica. Isto kao i dobra djela ili pravedan život. Zamislite da plovite morem i vidite čovjeka u vodi kako se zadnjim ostacima snage bori za život. Šta ćete učiniti? Izbavit ćete ga, napojiti i nahraniti. I šta ćete onda učiniti? Vratiti ga u vodu? Nipošto! Odvest ćete ga na kopno. Osigurat ćete njegovo spasenje. To je slično onome što Bog čini za nas.

Kada čovjek otpadne od Krista, on time ne gubi spasenje, nego pokazuje da ga nikada nije ni imao. Apostol Ivan je to jasno rekao:

Šta je bilo s onima koji su izišli iz crkve i počeli naučavati drugu nauku? Nisu nikada ni bili pravi vjernici. Na njima se očituje da nisu svi oni koji dolaze u crkvu pravi vjernici. Dokaz da je neko pravi vjernik jeste i to što on u vjeri ustrajava do kraja. To nam Biblija jasno kaže: Jer postasmo sudionici Kristovi, ako samo, kako smo počeli, pouzdanje svoje do svršetka tvrdo održimo (Heb 3:14). Ili kako prevodi Knežević: Doista, sudionici smo Kristovi postali samo ako onu prvu stvarnost održimo stalnom sve do svršetka. Drugim riječima, ako ne održimo svoje pouzdanje u Krista do kraja, znak je da nikada nismo ni bili sudionici Kristovi. Dakle, svi oni koji su se smatrali vjernicima, a otpali su od Krista i Crkve, nikada nisu ni bili pravi vjernici, odnosno nikada nisu ni bili spašeni. Klasičan primjer je Juda. Da li je on bio spašen pa izgubio spasenje? Ne! Nikada ga nije ni imao. On je čitavo vrijeme bio sa Kristom i apostolima. U potpunosti je izgledao kao vjernik. Čak ni za vrijeme posljednje večere, kada je Isus objavio da će ga jedan izdati, niko nije pomislio da će to biti Juda. Svi su govorili: „Da nisam ja?”, a ne: „Da nije Juda?” Međutim, Isus je od početka znao da Juda nije pravi vjernik i da će ga on izdati. Jednom je izjavio: "A ipak, ima ih među vama koji ne vjeruju." Jer znao je Isus od početka koji su oni što ne vjeruju i tko je onaj koji će ga izdati (Iv 6:64).

Sastavni dio spasenja je, dakle, i očuvanje u vjeri. Bog je taj koji kršćanina čuva u vjeri. Apostol Petar je napisao:

(3) Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista koji nas po velikom milosrđu svojemu uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodi za životnu nadu, (4) za baštinu neraspadljivu, neokaljanu i neuvelu, pohranjenu na nebesima za vas, (5) vas koje snaga Božja po vjeri čuva za spasenje, spremno da se objavi u posljednje vrijeme. (1 Pet 1:3-5)

Vidimo da Božija snaga čuva vjernika. Ali ne smijemo zaboraviti da Bog vjernika čuva kroz različita sredstva milosti: kroz biblijsku pouku, kroz zajedništvo crkve i crkvenu disciplinu, kroz opomene i ukore, kroz poticaje i ohrabrenja itd. Važno je da znamo da to što nas Bog čuva u vjeri ni najmanje ne umanjuje našu odgovornost da uložimo svaki trud u napredovanje u kršćanskom životu.

Vrlo je važno da razumijemo opseg spasenja. Spasenje nije samo neka promjena u Božijim knjigama, nego uključuje i promjenu čovjekovog života i očuvanje u vjeri. Treba biti jasno da onaj koji nema ove stvari, nema ni spasenje. Mi posebno odvajamo različite pojmove vezane za spasenje (opravdanje, pomirenje, oproštenje, posvećenje, ustrajnost…), definiramo ih i proučavamo, ali ih u praksi ne možemo razdvojiti, jer spasenje je jedna nerazdvojna cjelina. Možemo uzeti automobil i rastaviti ga na dijelove, ali ti dijelovi više nisu automobil. Samo zajedno čine automobil. Tako je i sa spasenjem.

4. Sigurnost

Vidjeli smo da je spasenje sigurno i osigurano. Bog želi da za sigurnost spasenja znamo i da je imamo. Apostol Ivan je u svojoj prvoj poslanici napisao:

(11) I ovo je svjedočanstvo: Bog nam je dao život vječni; i taj je život u Sinu njegovu. (12) Tko ima Sina, ima život; tko nema Sina Božjega, nema života. (13) To napisah vama koji vjerujete u ime Sina Božjega da znate da imate život vječni. (1 Iv 5:11-13)

Bog dakle želi da mi budemo sigurni u vjeri, a ne da se bojimo imamo li spasenje ili nemamo, hoćemo li otpasti od Krista ili nećemo. Međutim, Ivanova izjava je samo završetak njegovog pisma u kojem on iznosi znake koji govore o postojanju spasenja u čovjeku. Ti znaci su:

-Postojanje ispravne biblijske vjere u Krista (1 Iv 2:22-24; 3:2,3; 5:1). Spašen čovjek vjeruje u Krista kakvog ga Biblija objavljuje te se pouzdaje u Njega kao svoga Gospodara i Spasitelja.

-Posjedovanje Duha Svetoga (3:24). Ono se očituje u poslušnosti Riječi Božijoj i u ljubavi prema braći u Kristu (2:29; 3:1-10; 4:7-21).

Samo onaj koji posjeduje ove znake jeste ohrabren da uživa u sigurnosti svoga spasenja.[2]

5. Zaključak

Vidjeli smo da biblijski tekstovi govore o sigurnosti spasenja, milosna narav spasenja govori o sigurnosti spasenja, opseg spasenja govori o sigurnosti spasenja. Svi koji su otpali od vjere, otpali su zato što nisu nikada ni pripadali Kristu. Ljudi mogu i godinama dolaziti u crkvu, a ne biti spašeni, jer nisu doživjeli spasonosnu vjeru u Krista. Bitno je da takav čovjek prepozna svoje stanje, razumije Evanđelje i konačno dođe do spasenja. I onda, kada stvarno bude spašen, njegov život će biti promijenjen i u njemu će se očitovati znaci spasenja koji će mu pomoći da ima sigurnost spasenja. Božija riječ nam kaže ovako:

One koje je Bog predodredio te će i pozvati, opravdati i proslaviti. Izabrani ne mogu postati neizabrani. Pozvani ne mogu postati opozvani. Opravdani ne mogu postati neopravdani. Spašeni ne mogu postati nespašeni. Svi koji su izabrani bit će i proslavljeni.

Lekcija 23

Sigurnost spasenja i Poslanica Hebrejima[3]

1. O kome tekst govori?

2. Opis otpadnika

3. Praktična pitanja

4. Zaključak

(4) Zaista, onima koji su jednom prosvijetljeni, i okusili dar nebeski, i postali dionici Duha Svetoga, (5) i okusili Lijepu riječ Božju i snage budućega svijeta, (6) pa otpali, nemoguće je opet se obnoviti na obraćenje kad oni sami ponovno razapinju Sina Božjega i ruglu ga izvrgavaju. (7) Jer zemlja koja se napije kiše što na nju često pada i rađa raslinjem korisnim onima za koje se i obrađuje, prima blagoslov od Boga; (8) ona pak koja donosi trnje i drač, odbačena je, blizu prokletstvu a svršetak joj je: "U oganj!" (Heb 6:4-8)

Do sada smo vidjeli da je spasenje nezasluženi dar Božije milosti, i oni koji ga posjeduju jesu spašeni za vječnost i ne mogu izgubiti svoje spasenje. Spomenuo sam i to kako neki vjeruju i naučavaju da se spasenje može izgubiti. Oni svoje učenje obrazlažu time što su u praksi mnogi otpali od Krista. To tumače kao gubljenje spasenja. Postoje i neki biblijski tekstovi koje citiraju u prilog svome učenju. Jedan od najpopularniji svakako je i Hebrejima 6:4-6.

Prije nego počnemo tumačiti tekst, trebamo znati da apostol (vjerovatno Pavao) piše poslanicu Židovima koji su postali kršćani i zbog toga podnosili mnoge nevolje i progonstva, tako da su se neki od njih počeli kolebati i bili su u kušnji da se vrate na židovstvo. Međutim vraćanje na židovstvo znači odbacivanje Kristovog božanstva i mesijanstva. To je ustvari otpad od vjere. Vidimo da za otpad od vjere nije neophodno ići u neke izvikane grijehe, nego je dovoljno vratiti se u religiju koja negira neke temeljne istine Evanđelja. Pogledajmo sada tekst detaljnije. Zanima nas šta tekst ne govori, šta govori, i kakve to ima veze s nama danas.

1. O kome tekst govori?

Da li stvarno ovi stihovi govore o onima koji su izgubili spasenje? Ili govore o onima koji su mislili da ga imaju, ali ga u stvarnosti nikada nisu ni posjedovali?

Postoji nekoliko teorija o tome kakve ljude apostol opisuje. Jedni kažu da su to vjernici ili spašeni ljudi koji su izgubili svoje spasenje. Drugi smatraju da su to ljudi koji nisu bili spašeni, ali su iskusili mnoge Božije blagoslove. Treći kažu da se ovdje radi o pretpostavci, a ne o konkretnim ljudima. Drugim riječima – šta bi bilo kad bi bilo? Neki čak misle da se radi o vjernicima koji su pali u grijeh, ali nisu izgubili spasenje, nego samo Božije blagoslove. Spasit će se ali kao kroz oganj.

Šta je dakle istina? Istina da se ovdje radi o ljudima koji su dolazili u crkvu, koji su se možda smatrali članovima i vjernicima, ali to ustvari nisu bili. Radi se o ljudima koji su mnogo spoznali i doživjeli, ali nisu htjeli predati svoje srce Gospodinu, odnosno nisu vjerom prihvatili Isusa Krista za svoga Gospodara i Spasitelja, nego su Mu okrenuli leđa. O njima pisac poslanice govori na nekoliko mjesta u poslanici. Npr. u Heb 3:7-14.

(7) Zato, kao što veli Duh Sveti: Danas ako glas mu čujete, (8) ne budite srca tvrda kao u Pobuni, kao u dan iskušenja u pustinji (9) gdje me kušnjom iskušavahu očevi vaši premda gledahu djela moja (10) četrdeset godina. Zato mi dodija naraštaj onaj pa rekoh: Uvijek su nestalna srca i ne proniču moje putove. (11) Tako se zakleh u svom gnjevu: Nikad neće ući u moj počinak! (12) Pazite, braćo, da ne bi u koga od vas srce bilo opako, nevjerno, odmetnulo se od Boga živoga. (13) Pače hrabrite jedni druge dan za danom dok još odjekuje ono Danas da ne otvrdne tko od vas zaveden grijehom. (14) Doista, sudionici smo Kristovi postali ako, dakako, ono prvo imanje stalnim sačuvamo (Heb 3:7-14)[4]

Pisac daje primjer Izraelaca u pustinji koji su četrdeset godina gledali Božija djela, doživljavali mnoga čudesa i djelovanja Duha, ali nisu se htjeli pokoriti Bogu. Bog ih nije htio uvesti u obećanu zemlju jer nisu imali spasonosnu vjeru. Na tom primjeru pisac upozorava prve čitatelje, ali i nas danas: Pazite, braćo, da ne bi u koga od vas srce bilo opako, nevjerno, odmetnulo se od Boga živoga. Šta kaže tekst? Kakvo se srce odmeće od Boga? Opako i nevjerno. Dakle, od Boga se ne odvraćaju istinski vjernici, koji su spašeni i imaju promijenjeno srce, nego samo oni koji nisu nanovo rođeni, koji nisu zapečaćeni Duhom Svetim, koji nisu dionici Kristovi. Četrnaesti redak to jasno kaže: Doista, sudionici smo Kristovi postali ako, dakako, ono prvo imanje stalnim sačuvamo. Onaj ko je istinski Kristov ustrajava u vjeri do kraja. Pisac u Hebrejima 3 nastavlja govor i kaže:

(15)...kad je rečeno: Danas ako glas mu čujete, ne budite srca tvrda kao u Pobuni! (16) Jer, koji su to čuli pa se pobunili? Zar ne svi koji su pod Mojsijem izašli iz Egipta? (17) Koji li mu dodijavahu četrdeset godina? Zar ne oni koji sagriješiše, kojih mrtva tijela popadaše u pustinji? (18) Kojima se zakle da neće ući u njegov počinak, ako li ne nepokornima? (19) I vidimo da ne mogoše ući zbog nevjere. (Heb 3:15-19)

Pavao upozorava na primjeru nepokornih i nevjernih, a ne na primjeru vjernika koji su otpali. U četvrtom poglavlju ponovo daje upozorenje:

(1) Bojmo se dakle da se, dok ostaje obećanje o ulasku u njegov Počinak, za koga od vas ne bi utvrdilo kako je zakasnio. (2) Jer nama je naviještena blagovijest kao i njima, ali njima Riječ poruke nije uskoristila jer se vjerom nisu pridružili onima koji su poslušali. (3) U Počinak doista ulazimo mi koji povjerovasmo, prema onom što je rekao: Tako se zakleh u svom gnjevu: Nikad neće ući u moj počinak, premda su djela od postanka svijeta dovršena. (Heb 4:1-3)

Prema ovom tekstu, oni koji ne ulaze u počinak jesu oni koji nisu povjerovali i poslušali Blagovijest, tj. Radosnu vijest ili Evanđelje. I oni koji otpadaju jesu samo oni koji nisu ni imali istinsku vjeru, iako su mnogo toga doživjeli. Ne otpadaju oni koji su istinski spašeni. Zar ovo nije jasno? To je primjer na temelju kojeg apostol upozorava svoje čitatelje. To je kontekst našeg teksta i određuje njegovo značenje.

2. Opis otpadnika

Iz konteksta sam dokazao da otpadnici nikada nisu bili istinski vjernici. Sada ću iz samog teksta to pokazati. Piščev opis otpadnika veoma je zanimljiv i površnom čitatelju može se učiniti da se radi o vjernicima. Naime oni se opisuju kao oni koji su prosvijetljeni, okusili dar nebeski, postali dionici Duha i sl. Međutim, treba primijetiti da tekst nigdje ne kaže da su bili spašeni, niti da su bili opravdani, niti da su bili nanovo rođeni. Zato je potrebno da pažljivo razmislimo o svakoj riječi kojom se ovi otpadnici opisuju.

Prvo što nam tekst kaže o njima je da su bili prosvijetljeni. Neki koji naučavaju mogućnost gubljenja spasenja kažu da ovo prosvijetljeni znači spašeni. Treba primijetiti da ovdje ne piše da su bili spašeni. Spašeni i prosvijetljeni ne mora biti isto. Jedno od značenja riječi prosvijetliti je dati instrukcije (duhovne), informirati, poučiti, zatim dati razumijevanje.[5] Oni koji su prosvijetljeni jesu oni koji su informirani ili poučeni o temeljnim istinama Evanđelja i koji su to, vjerovatno, dobro razumjeli.

Međutim, to što su prosvijetljeni i što su spoznali istinu ne znači da su je prihvatili. Svaki koji želi biti spašen mora da čuje i razumije Evanđelje. Ali to nije dovoljno za spasenje. Neophodno je i vjerom primiti Krista, odnosno pokoriti Mu se kao Gospodaru i Spasitelju. Ovi ljudi su bili prosvijetljeni, ali nisu bili spašeni. Apostol Ivan Isusa naziva svjetlom istinitim koje rasvjetljuje ili prosvjetljuje svakog čovjeka, ali to zasigurno ne znači da je svako čovjek spašen (Iv 1:9). To se isto dogodilo Izraelcima koje je Bog izveo iz Egipta. Bili su prosvijetljeni, ali ne i spašeni.[6]

Druga istina koju saznajemo o otpadnicima je da su okusili dar nebeski. Ovaj dar je sam Isus Krist ili Duh Sveti koji se spominje dalje u tekstu. Zar ovo ne govori da su bili spašeni? Pa okusili su dar nebeski? Ova riječ okusili ne mora značiti i da su progutali. Za Isusa piše da je okusio smrt, ali nije ostao u smrti. Piše i da je okusio vino pomiješano sa žući, ali nije htio piti (Mt 27:34). I otpadnici su dakle uzeli malo Evanđelja i kušali ga pod jezikom, ali ga nisu htjeli piti. Ni ovdje nema govora o nekom spasenju koje su oni kasnije izgubili. Čini se da je i ovo aluzija na Izraelce koji su u pustinji jeli manu (kruh sa neba) a nisu bili spašeni, jer Isus je pravi kruh koji je sišao sa neba, a Njega nisu jeli vjerom.

Treća stvar vezana za otpadnike je da su oni postali dionici Duha Svetoga. Zar ovo ne znači da su spašeni? Onaj koji je primio Duha jeste spašen. Šta reći na ovo? Kakvo li će sada tumačenje pastor pronaći? Mislim da nam neće trebati puno mudrosti. Prvo, u tekst nećemo učitavati ono što ne piše. Ne piše da su oni primili Duha Svetoga (kao što nažalost prevodi jedan srpski prevodilac), niti piše da su opečaćeni Duhom, niti piše da su nanovo rođeni. To bi bili termini kojima se označava spasenje. Ovdje samo piše da su postali dionici Duha. Druga stvar što treba da uradimo je da razmislimo o riječi dionici. Lujo Bakotić ovo dionici prevodi sa zajedničari a Čarnič sa učesnici. Ova riječ ustvari može označavati partnera, druga ili suradnika (Lk 5:7) i ne mora govoriti o spasonosnom djelu Duha Svetoga u nečijem životu, ali govori o nekakvom djelovanju Duha. Riječ se spominje i u Hebrejima gdje kaže:

(14) Doista, sudionici smo Kristovi postali ako, dakako, ono prvo imanje stalnim sačuvamo. (Heb 7:14)

Ovdje vidimo da se riječ sudionici odnosi na spasonosno zajedništvo sa Kristom. Karakteristika tog zajedništva je da se ono ne može izgubiti. Dokaz da je neko postao Kristov sudionik jeste i to što on ustrajava do kraja. Međutim, naš tekst govori o sudioništvu sa Duhom Svetim koje je samo privremeno. Da se radi o spasonosnom sudioništvu sa Duhom, onda bi ono bilo trajno, kao što je trajno spasonosno sudioništvo sa Kristom. Ovdje se dakle ne radi o nanovo rođenju od Duha, niti o pečatu Duha, nego o nekom drugom djelovanju Duha u životu još neobraćenog čovjeka.

Trebamo pogledati ostatak Biblije i na mnogim mjestima ćemo pronaći primjere da je Duh Sveti na razne načine djelovao na ljude, ali oni su to prezreli. Zar se to nije dogodilo Izraelcima koji su izginuli u pustinji? U Novom Zavjetu vidimo da je Isus Duhom Svetim iz ljudi istjerivao zloduhe, ali također vidimo da se mnogi od tih ljudi nisu obratili. Farizeji su gledali jasno djelovanje Duha Svetoga, ali su Ga nazvali zlim duhom i počinili neoprostivi grijeh. Duh Sveti djeluje i uvjerava svijet s obzirom na grijeh, pravednost i sud, ali mnogi i to djelovanje Duha odbacuju. Neki ne samo da su doživjeli djelovanje Duha u svojim životima nego su doživjeli da Duh djeluje preko njih na druge ljude. Klasičan primjer je Juda koji je činio čudesa, ozdravljao i izgonio zle Duhove, ali je bio klasični nevjernik.

Možemo dakle reći da su ovi postali dionici ili zajedničari Duha time što su imali udjela u jasnom djelovanju Duha. Doživjeli su prosvjetljenje i opresvjedočenje, pa čak su vidjeli ili doživjeli mnoga čudesna i silna djela Duha. Mnogi od njih su bili izliječeni od bolesti i oslobođeni od zlih duhova. Duh je ovo u njima činio ne bi li ih doveo do spasonosnog pokajanja. Međutim, oni su odbacili svako Njegovo djelovanje i time Ga ožalostili i teško uvrijedili (Heb 10:29).

Četvrto i peto što pisac govori o otpadnicima je da su okusili lijepu riječ Božju i snage budućega svijeta. Opet vidimo da su okusili, ali nisu istinski primili Riječ. Okusili su i snage budućeg svijeta. Iako su doživjeli mnogo, ipak su Kristu okrenuli leđa.

Jasno bi trebalo biti da se ovdje radi o ljudima u čijim životima je Bog silno djelovao i privlačio ih k sebi. Međutim, oni su odbacili sve blagoslove i okrenuli svojim putem. Sedmi i osmi stih ih uspoređuje sa zemljom na koju pada kiša, ali ona rađa samo trnjem i korovom.

(7) Jer zemlja koja se napije kiše što na nju često pada i rađa raslinjem korisnim onima za koje se i obrađuje, prima blagoslov od Boga; (8) ona pak koja donosi trnje i drač, odbačena je, blizu prokletstvu a svršetak joj je: "U oganj!" (Heb 6:7,8)

Ovo neodoljivo sliči na ono treće tlo iz usporedbe o sijaču. I treće i četvrto tlo primaju istu kišu i isto ih sunce grije, ali jedno rađa trnje, a drugo korisne biljke. To pokazuje da je Bog za njih činio dobre stvari i privlačio ih svjetlu, ali oni su Mu okrenuli leđa. Nema više ništa što se za njih može uraditi i zato je njih nemoguće ponovo obnoviti za pokajanje. Nisu se pokajali kada su imali najbolju priliku, zato se neće pokajati ni kasnije. Nema više nikakvih argumenata kojima ih možemo obratiti. Problem dakle nije u Bogu što ne daje, nego u njima što ne primaju.

Postoji još jedno moguće shvaćanje ovoga, naime da im sam Bog više ne dozvoljava pokajanje. Dva teksta u poslanici navode me da ovu mogućnost uzmem zaozbiljno. Bog im je otvorio oči i privukao ih sebi, ali su oni odbacili svako Božije djelovanje. Tada dolaze u stanjem u kojem im Bog (sa svoje strane) uskraćuje mogućnost pokajanja (vidi Heb 3:11; 12:17[7]).

Ovdje je dobro da zastanemo i primijetimo kako Bog iskazuje milost i ljubav čak i prema onima koje nije izabrao za spasenje. Mnogima ne samo da iskazuje uobičajenu opću milost nego i puno više od toga. Objavljuje im Riječ, prosvjetljuje ih i imaju udjela u blagoslovima Duha Svetoga. Ovo biblijsko svjedočanstvo je jako daleko od onoga što mnogi hiper-kalvinisti zamišljaju negirajući opću milost i Božiju ljubav prema onima koji nisu izabrani.

3. Praktična pitanja

Vrijeme je da postavimo i neka praktična pitanja. Zašto apostol Pavao (ili pisac Poslanice Hebrejima) piše ove stihove o otpadu?

Otpad je realna pojava koju možemo očekivati u slučaju mnogih koji se sada smatraju vjernicima. Kao što su u zajednici Izraelaca postojali mnogi koji nisu bili spašeni, tako i u crkvama postoje mnogi takvi. Oni su prosvijetljeni istinom i doživjeli su mnoga silna djela, ali nisu došli do spasonosne vjere i pokajanja.

Cilj apostola Pavla je da se svi u crkvi zapitaju gdje stoje. Možda su upravo oni (ili upravo ti) mnogo čuli i doživjeli, ali se još nisu spasili. Pavao ih potiče da se konačno pokaju i prihvate Krista kao Gospodara i Spasitelja kako bi ušli u počinak i bili spašeni. Ako se okrenu od Krista, a ne Kristu, njihovo će srce otvrdnuti i niko ih više neće moći obratiti. Zato je dobro da ispitamo sebe. Da li imamo novo i plemenito srce, ili još uvijek imamo staro i pokvareno srce u kojem kraljuju brige i požude? Dođimo Kristu danas, dok još možemo, jer sutra nam srce može potpuno otvrdnuti i nikada se više nećemo moći obratiti.

Ovo dakle nije plašenje vjernika mogućnošću otpadništva, nego upozorenje nevjernicima koji su u crkvama (i koji možda sebe smatraju vjernicima jer su toliko toga doživjeli) da se konačno istinski obrate. Ovo jeste i poziv vjernicima da ohrabruju one koji se kolebaju i koji sjede na dvije stolice (bez obzira bili oni istinski vjernici ili ne) da se konačno ili u potpunosti predaju Gospodinu.

Drugo što Pavao želi učiniti je da sačuva crkve od štetnog utjecaja ovih otpadnika. Oni mogu biti loš primjer i ohrabrenje na bezbožnost i raskalašenost. Ne mogu prave vjernike odvesti od vjere, ali mogu oslabiti njihovu čvrstinu i postojanost i tako donijeti mnoge probleme u crkve.

(15) Pripazite da se tko ne sustegne od milosti Božje, da kakav gorki korijen ne proklija pa ne unese zabunu i ne zarazi mnoge, (16) da tko ne postane bludnik ili svetogrdnik kao Ezav, koji za jedan jedini obrok proda svoje prvorodstvo. (17) Ta znate da je i poslije, kad je htio baštiniti blagoslov, odbačen jer nije našao mogućnosti promjene premda ju je sa suzama tražio. (Heb 12:15-17)

Vjerovatno ste i sami iskusili kako neozbiljnost i razuzdanost nekih koji su se smatrali vjernicima i vas potiče na kompromise i duhovnu mlitavost. Ugledajte se na one koji čvrsto stoje u Gospodinu. Nemojte ohrabrenja za grijeh nalaziti u otpadnicima i onima koji sjede na dvije stolice.

Još jedno praktično pitanje koje možemo postaviti je pitanje sudbine onih koji su napustili crkvu. Da li oni spadaju u ovu kategoriju koju Pavao opisuje u Hebrejima 6:1-4? Čini se da primarni cilj apostola nije da nas potiče da analiziramo otpadnike, nego sebe. Nama je teško odrediti koji ljudi spadaju u opisanu kategoriju, a koji ne. Mnogi su dolazili u crkvu, ali je vjerovatno da neki od njih nisu puno razumjeli i doživjeli. Moguće je da se neki od njih istinski i obrate jednog dana. Međutim, moguće je i da postoje oni koji su iskusili i doživjeli ove stvari o kojima govori apostol u Hebrejima 6. Moj savjet za nas je da olako ne određujemo koji su to, nego da ipak molimo za ljude, a Bog zna šta će biti na kraju.

1. Zaključak

Analizirali smo jedan od tekstova koji vole koristiti oni koji naučavaju mogućnost gubljenja spasenja. Vidjeli smo da uopće nije tako kako oni tumače. Tekst upozorava mnoge koji su prisutni u crkvama, a nisu se istinski predali Bogu. Poziva ih da ne otvrdnu srca svoja, nego da ih konačno otvore i prihvate Isusa Krista za svog Gospodara i Spasitelja (tj. uđu u počinak). Ovo jeste i upozorenje vjernicima koji se kolebaju da ne budu zavedeni zabludom zločinaca (ili progonstvima i nevoljama u životu) i da ne izgube svoj čvrsti stav, nego da učvrste svoj izbor i poziv.

Lekcija 24

Trs, mladice i sigurnost spasenja

1. Istina koja nam pomaže da bolje razumije neke biblijske tekstove

2. Primjer alegorije

3. Zaključak

(5) Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa. (6) Ako tko ne ostane u meni, izbace ga kao lozu i usahne. Takve onda skupe i bace u oganj te gore. (Iv 15:5-6)

Dolazimo do još jednog teksta koji neki smatraju dokazom protiv učenja o sigurnosti spasenja. Tekst nam govori o mnogim mladicama koje su bile na Kristu (prema njihovom tumačenju to se odnosi na vjernike koji su bili spašeni) pa su na kraju odsječene i bačene u oganj (pakao).

1. Istina koja nam pomaže da bolje razumije neke biblijske tekstove

Veoma važno je razumjeti da biblijski pisci upotrebljavaju fenomenološki jezik, metafore i alegorije. Šta je fenomenološki jezik? Pisci često opisuju pojave onako kako ih vide. Kažu da sunce izlazi i zalazi. Odakle sunce izlazi i gdje zalazi? To je dakle opis fenomena kako ga mi vidimo, ali nije njegovo tehničko ili znanstveno objašnjenje.[8]

Tako isto kada biblijski pisci kažu da neki otpadaju od vjere, odlaze iz crkve ili od Krista, oni opisuju fenomen, ono što vidimo. Međutim, ne samo da opisuju fenomen nego često daju i teološko tumačenje. Objašnjavaju ko su ti ljudi koji su opali i zašto su otpali. Biblijsko tumačenje je jasno: otpali su oni koji nikad nisu ni pripadali. Već smo gledali tekstove koji o tome govore. Pogledajmo još jedan zanimljiv primjer:

(9) Čovjek se neki, imenom Šimun, u gradu već duže bavio čarobnjaštvom i opčaravao narod tvrdeći da je neki veliki. (10) Priklanjalo mu se sve, malo i veliko, te govorilo: "Ovaj je Snaga Božja, zvana Velika." (11) A priklanjahu mu se jer ih je duže vremena opčaravao svojim vradžbinama. (12) Ali kad povjerovaše Filipu koji navješćivaše evanđelje o kraljevstvu Božjemu i o imenu Isusa Krista, krštavahu se - muževi i žene. (13) Povjerova i Šimun te se krsti i osta uz Filipa: bio je zanesen promatrajući znamenja i čudesa koja su se događala. (Dj 8:9-13)

Eto, Šimun povjerova, postade vjernik i krsti se. Je li pravi ili lažni? Hoće li ustrajati ili otpasti?

(18) Kad Šimun vidje da se polaganjem ruku apostolskih daje Duh, ponudi apostolima novaca (19) govoreći: "Dajte i meni tu moć da svatko na koga položim ruke primi Duha Svetoga." (20) Petar mu odvrati: "Novac tvoj zajedno s tobom propao kad si mislio dar Božji novcima steći! (21) Nema tebi ovdje dijela ni udjela jer tvoje srce nije pravo pred Bogom! (22) Obrati se od te opakosti svoje i moli Gospodina ne bi li ti se kako oprostila namisao srca tvoga. (23) Ta gledam te: žučju si gorak i nepravdom okovan." (Dj 8:18-23)

Je li Šimun stvarno bio nanovo rođen? Da li mu je srce bilo promijenjeno? Da li je bio očišćen od grijeha i opravdan? Ako da, kako je onda nekoliko dana kasnije postao žučju gorak i nepravdom okovan? Mislim da je odgovor jednostavan: takav je uvijek bio, nikakva stvarna promjena se nije dogodila u njegovom životu. Kada Luka kaže da je Šimun postao vjernik, on koristi fenomenološki jezik, opisuje ono što vidi, ali ne tumači odmah suštinu stvari. Nekoliko stihova kasnije Luka jasno otkriva i suštinu stvari: Šimun nikada i nije bio pravi vjernik. I prema nekim povijesnim izvorima čini se da se Šimun nikad nije istinski ni obratio. Poznat je i kao otac svih heretika.

2. Primjer alegorije

(1) Ja sam istinski trs, a Otac moj - vinogradar. (2) Svaku lozu na meni koja ne donosi roda on siječe, a svaku koja rod donosi čisti da više roda donese. (3) Vi ste već očišćeni po riječi koju sam vam zborio. (4) Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni. (5) Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa. (6) Ako tko ne ostane u meni, izbace ga kao lozu i usahne. Takve onda skupe i bace u oganj te gore. (Iv 15:1-6)

Na temelju ovog teksta neki smatraju da je moguće izgubiti spasenje. Da bismo razumjeli tekst, potrebno je da shvatimo da se radi o alegoriji – slikovitom načinu izražavanja. Alegorijom možemo opisivati fenomen ali i tumačiti suštinu stvari. Ova alegorija opisuje fenomen, ali djelimično otkriva i suštinu stvari.

Alegorija (grč. ἀλληγορία: slikovit govor), zoran, verbalni, likovni, gestični, glazbeni ili sinkretični prikaz kakva smisla, ideje ili pouke. Nalazi se u svakodnevnom životu, književnosti, u likovnim umjetnostima, kazalištu, u arhitekturi i glazbi. U književnosti je to retorička figura kojom se kakvu prikazu pridaje vrijednost različita od doslovne.[9]

Alegorija predstavlja Krista kao trs vinove loze. Vjernici su mladice. Bog je predstavljen kao vinogradar koji se brine o lozi. Neki vjeruju da ovaj tekst naučava mogućnost gubljenja spasenja. Iz čega oni to zaključuju? Pa iz toga što piše da su mladice na trsu, ali na kraju bivaju odsječene i završavaju u ognju (koji predstavlja pakao).

Kako onda mi možemo tvrditi da je spasenja sigurno kad ovdje vidimo da su neki odsječeni od samog Krista i bačeni u pakao? Prvo, vjerujemo da se radi o fenomenološkom jeziku, alegorija opisuje fenomen, ono što se vidi prostim okom. A fenomen je taj da mnogi dolaze Kristu, krste se (kao Šimun), misle da su vjernici, predstavljaju se kao vjernici, i na kraju odlaze od Krista i crkve. Jedno vrijeme vjeruju, a u vrijeme napasti otpadnu. Drugo, alegorija nije nikakav dokaz da su mladice bile u spasonosnom zajedništvo s Kristom. Treće, sama alegorija djelimično tumači i suštinu fenomena, upravo zato da neko ne bi pomislio da je moguće izgubiti spasenje. Pogledajmo šta tekst kaže: Svaku lozu na meni koja ne donosi roda on siječe. Koju to lozu Bog siječe? Onu koja ne donosi roda. Ovaj podatak nam jasno otkriva da ta loza nije u spasonosnom zajedništvu s Kristom. Ovo potvrđuje i sam Isus kada kaže: Neće svaki koji mi govori: Gospodine, Gospodine, ući u kraljevstvo nebesko, nego onaj koji vrši volju Oca moga... Dakle, loze koje ne donose roda su oni koji viču: Gospodine, ali ne pripadaju uistinu Gospodinu, a to dokazuju njihovi plodovi. Četvrto, alegorija se ustvari i ne slaže s učenjem onih koji vjeruju u mogućnost gubitka spasenja. Jer, prema njima, grešnik je onaj koji sam sebe odsijeca od Krista, a prema alegoriji, Bog Otac je onaj koji ljude odsijeca od Krista.

Prema tome, alegorija ne naučava mogućnost gubljenja spasenja jer opisuje fenomen koji svi vidimo i s kojim se slažemo. Osim toga, otkriva i narav fenomena: odsječene mladice su lažni vjernici.

3. Zaključak

Konačan zaključak je da je spasenje sigurno i osigurano onima koji ga posjeduju. O gubljenju spasenja jednostavno nema govora. Otpadaju samo oni koji nisu ni pripadali, iako je izgledalo da pripadaju.

A šta s onim tekstovima za koje neki misle da naučavaju mogućnost gubljenja spasenja? Kada pažljivo proučimo svaki pojedini od njih, vidimo da oni ustvari uopće ne govore o mogućnosti gubljenja spasenja. Govori se o otpadu od vjere, od crkve, o odlasku od Krista, o povratku starom načinu života, ali nigdje o gubljenju spasenja. A to se savršeno uklapa s onim što je prije rečeno: otpadaju oni koji nikad nisu ni pripadali (iako je i nama i njima izgledalo da pripadaju).

Zašto je ovo važno? Postoje mnogi razlozi. Navest ću samo par. Jedan je ovaj: Ako vjerujemo da se spasenje ne može izgubiti, naša prva briga će biti da vjernike potičemo na samoispitivanje, razumijevanje Evanđelja, duhovni napredak i ustrajnost. Jer kakva korist od ustrajnosti u lažnoj vjeri?

(5) Same sebe ispitujte, jeste li u vjeri! Same sebe provjeravajte! Zar ne spoznajete sami sebe: da je Isus Krist u vama? Inače niste pravi. (2 Kor 13:5)

Međutim, ako vjerujemo da se spasenje može izgubiti, postoji tendencija da se ustrajnost stavi na prvo mjesto i prenaglasi, a zanemari samoispitivanje, znanje i razumijevanje. Na kraju dobijemo lažnog vjernika, samopravednika, koji ustrajava u samozavaravanju i završava u samom paklu.

Drugi razlog je sljedeći: čini se da oni koji vjeruju u mogućnost gubitka spasenja imaju nedovoljno razumijevanje samog Evanđelja. Jer ako vjerujemo da spasenje zavisi od ustrajnosti, a ne ustrajnost od spasenja, mi s milošću miješamo i djela. Naše Evanđelje je na klimavim nogama i približava se učenju Rimokatoličke crkve.

[1] Poglavlje je preuzeto iz moje knjige Pet tačaka kalvinizma, https://sites.google.com/site/izvorivjere/tekstovi-1/pet-tacaka-kalvinizma-knjiga

[2] Opširnije o znacima spasenja vidi u brošuri „Znaci spasenja”, https://sites.google.com/site/izvorivjere/tekstovi-1/znaci-spasenja

[3] Poglavlje preuzeto iz moje knjige Pet tačaka kalvinizma, https://sites.google.com/site/izvorivjere/tekstovi-1/pet-tacaka-kalvinizma-knjiga

[4] Zapazite riječi koje sam podvukao u ovom i narednim tekstovima.

[5] Thayer's Greek Definitions, s.v. G5461.

[6] Za detaljnu analizu vidi Wayne Grudem, Perseverance of the Saints: A Case Study from the Warning Passages in Hebrews, u Thomas Schreiner, Bruce A. Ware, (urednici) Still Sovereign, Contemporary Perspectives on Election, Foreknowledge, & Grace, Grand Rapids, Baker, ebook, 2012, 285-390.

[7] Tekst kaže da Ezav nije našao mogućnost promjene odluke ili mogućnost pokajanja. (Vidi NASB prevod.)

[8] Basic Literary Forms I, https://www.ligonier.org/learn/devotionals/basic-literary-forms-i (pristupljeno 13.12.2023.).

[9] „alegorija”, Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 19. 9. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=1513>.

Google Sites

Report abuse