Osobine dobrog govora[1]

Da bi govor bio dobar, dva osnovna područja govora moraju biti dobra: sadržaj i način.

1.     Sadržaj dobrog govora

Najprije ćemo vidjeti kakav to sadržaj govora mora biti.

Zasićen sadržaj  (sadržajnost, jezgrovitost[2])

Sadržaj mora biti zasićen, zasićen informacijama. Drugim riječima, govor je dobar onda i samo onda kada govornik prenese dovoljnu količinu znanja ili informacija. Ne premalo i ne previše. Velika greška je kada govorimo i puno napričamo, a malo kažemo. Isto je greška kada puno toga kažemo, pa onda naši slušatelji vrte glavom. Ne mogu se snaći. Preopteretimo ih količinom informacija. Dakle, zasićenost sadržaja. Informacija ne smije biti premalo niti prepuno.

Navest ću par primjera loših govora. Neki dan sam, pošto volim da proučavam govorništvo, na YouTubeu pogledao predavanje o govorništvu. Naslov je bio: Kako postati majstor govorništva. I govornik dolazi na binu i započinje priču, i priča neku priču, prepričava događaj, i priča, priča, priča, 15 minuta priča, a ništa nije rekao. I znate šta slijedi? Isključenje. Neću slušati govornika koji priča, a ništa ne kaže. I još se bojim da ta priča koju je pričao nema veze s temom njegovog govora. On je htio da ispadne zanimljiv, čuo je neku zanimljivu priču i samo ju je proslijedio. To je pričalica, ali nije majstor govorništva.

Jednom prilikom sam otišao na konferenciju, i tamo je govornik govorio, možda pola sata, a za tih pola sata ispričao je pet priča ili šala. I kakav je sadržaj njegovog govora? Treba dosta vremena da se ispriča pet šala. I koliko je vremena ostalo za pouku? Premalo. Niko ne želi slušati govore koji ne prenose informacije, koji ne prenose znanje. Puno priče, a malo se kaže. Nipošto nije dobro.

Neko može reći: „Ja ne pričam priče i šale. Moj govor je zasićen informacijama.“ Ali pitanje je kakvim? Da li su te informacije usko povezane s glavnom temom govora? Ne trebaju nam bilo kakve informacije, nego samo one koje nam pomažu da bolje razumijemo glavnu temu.

Važna osobina dobrog govornika je, dakle, da on komunicira dovoljnu količinu informacija o glavnoj temi govora. Kad dođemo da slušamo njegovo predavanje ili njegov govor, nešto naučimo, primimo važne informacije, solidnu količinu znanja o određenoj temi.

To ne znači da sadržaj govora ne može biti jedna informacija. Međutim, ta informacija mora biti veoma važna. Mora biti toliko važna da će onaj koji je putovao dva sata da dođe na predavanje, koji je potrošio sat vremena slušajući predavanje, i koji će potrošiti dva sata u povratku s predavanja, biti zadovoljan. Neće mu biti žao vremena koje je utrošio da bi čuo govor i primio tako važnu informaciju. Ako informacije koje želite komunicirati vašim govorom nisu važne i ako ih nema dovoljno, nemojte ni govoriti.

Povezan sadržaj

Drugo što je važno za dobar govor je povezanost ili jedinstvo sadržaja.[3] To je suštinski važno. Sve što kažem mora se odnositi na glavnu temu govora, mora voditi njenom pojašnjenju, mora odgovarati na pitanje koje sam postavio u uvodu, npr.: Koje su osobine dobrog govora? I sve u govoru mora biti usko povezano s odgovorom na ovo pitanje.

Da bismo imali povezan sadržaj, moramo imati precizno, jasno i usko određenu temu govora. Isto tako cilj mora biti jasno i precizno definiran. Sve što nije usko povezano s temom i što ne doprinosi ispunjenju cilja, treba izbaciti iz govora.

Dat ću jedan primjer da to bolje razjasnim. Ako vam kažem: „Danas ću govoriti o tome kako se pravi najbolja pizza koju sam ikad jeo, pizza od karfiola,“ šta ću tu govoriti? Svoj govor ću podijeliti u četiri tačke (osim uvoda i zaključka). Prva tačka će biti kako se pravi tijesto za pizzu. Druga će biti kako se pravi premaz od paradajza. Treća će biti šta se stavlja na tu pizzu i kako. U četvrtoj ću govoriti o pečenju. I pazite sad, neću govoriti o tome kako se pravi krušna peć u kojoj se peče pizza. To je povezano s pizzom, je li tako? Ali ne odgovara na pitanje kako se pravi pizza, nego na pitanje kako se pravi peć. Nije usko povezano s temom. Niti ću govoriti o tome kako se uzgaja paradajz od kojeg ću praviti umak. Iako je paradajz za pizzu jedan od glavnih sastojaka. Niti ću govoriti kako se u šumi beru gljive koje ćeš staviti na pizzu, i kako ih razlikovat od otrovnih, jer to je sasvim druga tema. Suvišno je spomenuti, ali neću ispričati ni vic o Sulji i Muji niti priču o poznaniku koji je za večeru pojeo 7 ili 8 pizza.

Kada bih ja bio vaš profesor i kada bih vam dao zadatak da govorite na neku temu, na primjer kako se pravi pizza od karfiola, dao bih vam slabu ocjenu ukoliko biste pričali o tome kako se pravi krušna peć i kakvih vrsta paradajza ima. Sadržaj mora biti usko povezan. Sve što govorimo mora se odnositi na jednu temu i odgovarati na jedno pitanje.[4] Sve drugo je promašaj.

Šta se dešava kada sadržaj nije povezan jednom temom i jednim ciljem? Ako u govoru obrađujemo nekoliko slabije povezanih ili ne povezanih tema? Ako u priču o pizzi ubacimo priču o vrstama paradajza? Pravimo mnoge probleme. Zamaramo slušateljstvo nepotrebnim informacijama. Zbunjujemo ga. Govor gubi jasnoću. Slušatelji se muče da razaberu o čemu govorimo. Povećava se mogućnost da govor ne postigne cilj. A ako ga i postigne, neće imati onu snagu koju bi mogao imati.

Govor koji nema usko povezan sadržaj, koji nema jednu jasnu temu i jedan jasan cilj, neko je usporedio sa pucnjem iz puške sačmarice sa skraćenim cijevima i sitnom sačmom. Takav pucanj pogodi na više mjesta, ali sa veoma malom snagom. Niko ko želi biti dobar govornik ne može si priuštiti da njegov govor bude takav. Ispravan govor mora biti nalik pucnju iz snajpera. On pogađa precizno, samo na jedno mjesto, i sa najvećom mogućom snagom. Dobro zapamtite ovu ilustraciju. 

Raspoređen sadržaj

Treća karakteristika dobrog govora jeste dobar raspored sadržaja (dispozicija). Da bi govor bio dobar, sadržaj tog govora ne samo da se mora odnositi na jednu temu i voditi jednom cilju nego mora biti pravilno raspoređen i usmjeren. Šta to znači? Dobar govor sadrži dobar uvod, razradu i zaključak. Ali to nije sve. Materijal u razradi mora biti pravilno raspoređen. Vraćamo se na primjer od maloprije.

Ako imamo pizzu i ako želimo nekog poučiti kako se pravi, onda ćemo govoriti o tom kako se pravi tijesto, kako se pravi umak, šta se stavlja na pizzu i kako se peče. I te četiri tačke govora ćemo strogo razgrančiti. Ovdje me pažljivo, slušajte. Prvo ćemo govoriti o tijestu. Neće nas zanimati premaz ni umak ni gljive. Počnemo govoriti o tijestu i kažemo sve što se odnosi na tijesto i završimo s tijestom. I onda idemo na drugu tačku. Govorimo o tome kako se pravi kečap za premaz. Kad završimo s kečapom, idemo na to šta se stavlja na pizzu. Velika greška u našem govoru i našem razgovoru je kad to miješamo. Malo pričamo o tijestu, pa o gljivama, pa o umaku, pa opet o tijestu, pa opet o umaku. To je greška koja zbunjuje i zamara slušatelje.

Sve što je rečeno ne odnosi se samo na govor nego i na razgovor. Zamislite da neko razgovara s vama, i nakon razgovora kažete sebi: „Šta mi svašta čovjek napriča za tako kratko vrijeme!“ Šta to znači? On je prezasitio taj svoj govor, previše je tu informacija ubacio. Ili kažete: „Šta čovjek napriča, ništa ga nisam shvatio. Skače s teme na temu, ništa nije povezano. Nema povezan sadržaj, ili nema dobar raspored. Sad govori o ovom, sad o onom, pa se vrati na ono.“ Nije to dobro niti u govoru niti u razgovoru. Zato kažem, sve važne osobine govora važne su i za razgovor.

Jasan sadržaj

Sljedeća osobina dobrog govora je jasnoća sadržaja. I ova tačka će nam pomoći da razumijemo zašto je važno ovo što je do sada rečeno. Ako postoji najvažnija osobina govora, pa čak i razgovora, onda je to jasnoća. Jer koliko god govor imao dobar sadržaj, dobru pouku, poruku i plemenit cilj, ako nije jasan, onda je sve bezvrijedno. Koliko god mislili da imamo dobru poruku koju želimo prenijeti ljudima, koliko god misli da je Evanđelje važno, ako ga nismo jasno komunicirali, naš trud je uzaludan. Jasnoća je suštinski važna. Da bismo postigli tu toliko cijenjenu jasnoću, moramo znati od čega ona zavisi.

Prvo, zavisi od pripremljenosti govornika. Ako je njemu jasna tema o kojoj govori, onda on ima osnovu da to jasno i prenese onom kome govori. Ako se on nije dobro pripremio, ako dobro ne poznaje temu, onda će imati problema da je jasno komunicira drugima. Ako ne znaš o čemu govoriš, kako ćeš jasno komunicirati onom kome govoriš?

Drugo, zavisi od zasićenosti, povezanosti i raspodijele sadržaja, od onog o čemu sam do sada govorio. Ako je previše sadržaja u našem govoru, ako nije dovoljno jednostavan, teško će to slušatelj pratiti. Ako sadržaj nije povezan, neće biti jasno. Zatim ako sadržaj nije raspoređen po tačkama, ako skačemo s jedne tačke na drugu, s jedne teme na drugu, neće biti jasno o čemu govorimo. Veoma je važno i da je veza između pojedinih dijelova govora jasna.

Treće, jasnoća govora zavisi od jasnoće riječi, rečenica i paragrafa. Ako nije jasna riječ koju koristim, ako je neka strana ili stručna, koju slušatelj ne razumije, ako rečenice nisu dobro formulirane, ako su spetljane, predugačke, komplicirane, neće biti jasno šta govorim. Pretjerano kićenje i ukrašavanje govora također može biti štetno. Ovo se odnosi i na aliteraciju koja često više šteti nego što koristi.[5] (I izgovor mora biti jasan, a govor dovoljno glasan. O tome će kasnije biti riječi.)  

O tome kako napisati jasan govor pisao sam u brošuri: Kako seriju propovijedi pretvoriti u knjigu.[6] Tamo iznosim više informacija o jasnoći govora.

Napomena: Kada kažem da je govor jasan, ne znači da je govornik rekao sve što treba reći o temi koju je obradio, niti da slušatelji neće imati pitanja, nego da je jasno rekao ono što je htio i trebao reći.

Zanimljiv sadržaj

Sljedeća karakteristika dobrog govora je zanimljivost. Dobar govor je zanimljiv govor. To ne znači da ćemo u svom govoru i u svom razgovoru govoriti o onim temama koje zanimaju slušatelje, nego ćemo ono o čemu govorimo učiniti zanimljivim za slušatelje. Kada propovijedamo Evanđelje, trebamo govoriti tako da slušatelje zainteresiramo. Trebamo im pokazati kako i koliko je to za njih važno.

Kako učiniti naš govor zanimljivim? Ili da pitanje postavimo ovako: Šta je to što će vaš govor učiniti nezanimljivim? Ako želimo da je govor zanimljiv, najprije iz njega moramo izbaciti ono što će ga učiniti nezanimljivim. A šta je to?

Šale i vicevi. Govornici znaju da moraju biti zanimljivi, da moraju držati pažnju svog slušateljstva, i šta onda rade? Pričaju šale. To je potpuno pogrešno. Danas mnogi učitelji govorništva i propovjedništva podrazumijevaju da propovjednici trebaju pričati i šale. Dakle, kada bi ja bio vaš profesor govorništva, a vi moji učenici, za viceve biste dobili slabu ocjenu. Eto, to je moje mišljenje o šalama u govoru. Nisam protiv humora, ali jeftine šale i vicevi čine govor jeftinim. Koristite ih samo u rijetkim trenucima.

Neki predlažu pričanje zanimljivih priča.[7] Dobar savjet, ali ga treba uzeti s velikim oprezom. Jer priča može imati efekat šale. Puno priča, malo sadržaja. Priča treba biti ilustracija učenja koje smo iznijeli. Slušateljima treba pomoći da razumiju i da zapamte ono što govorimo. Tu su priče korisne, ali ako u potpunosti odgovaraju temi i doprinose njenom razumijevanju. Ako su tu da popune vrijeme i nedostatak zanimljive i korisne pouke u samom govoru, onda su veliki promašaj. 

Poznate stvari. Objašnjavati ono što je dobro poznato. Takav govor će biti dosadan. Zamislite, dođete i održavate govor fudbalerima u fudbalskom timu. I govorite im kako izgleda fudbalska lopta. I koja su pravila u fudbalu. Da li će vas slušati? Neće.

Imali smo jedan takav slučaj na konferenciji. Došao je predavač iz Amerike. A na konferenciji su bili pastori, teolozi, studenti, profesori, doktori. I predavač prepričava svjedočanstvo apostola Pavla. Sat vremena ga prepričava. Šta je to? Dosadno. Nije zanimljivo. Pa mi smo to pročitali 50 puta. I sad je on došao iz Amerike da nam uzima sat vremena prepričavajući ono što i ptice na grani znaju.

Ako hoćete biti dosadni, govorite ljudima ono što znaju. Objašnjavajte im ono što im je dobro poznato. A ako želite biti zanimljivi, uradite suprotno. Poučite ih novim, do sada nepoznatim stvarima. Oni će reći: „Pa nikada to nisam čuo. Šta je to? U čemu pričaš? Baš me zanima.“ Ili govorite o onim stvarima koje poznaju, ali im objasnite ono nepoznato u tom poznatom, ono što do sada nisu znali.[8] I to će biti zanimljivo.

Previše detalja. Kad neko priča i prepričava pa kaže; „E, ustanem ti ja iz kreveta, pristavim kavu, sjednem u fotelju, uključim televizor...“ i on to prepričava sve do najmanjih detalja. Smori. Zar nije tako? Ako želite biti dosadni i nezanimljivi, pričajte puno detalja. Razvežite na dugo i na široko. I niko vas neće slušati. A ako želite biti zanimljivi, uradite suprotno. Riješite se nepotrebnih detalja. Ne zamarajte slušatelje. Pređite na stvar i dajte im dragocjene informacije.

Nepotrebne digresije i ponavljanja. Pričaš, pričaš, pa onda skreneš s teme, pa se vratiš, pa odeš u neku treću. Rekao si nešto pa opet ponavljaš. Zamorno i dosadno.

Jednom prilikom uđem u prodavnicu da kupim neki papir, i dolazi žena pa počinje razgovor sa prodavačicom. Ispriča joj neku priču u par rečenica. Ova njoj odgovori, isto tako par rečenica. I sad je pauza tri sekunde. I ova prva opet ponovi ovo što je rekla. Istim riječima. Ova druga ponovi ovo što je ona rekla. Ja već postajem nervozan. Kad, ista priča se ponavlja i treći put. I to nije čudno za naš narod i za našu kulturu.

Sjedio sam s nekim prijateljima. Sat vremena su pričali. Jedan kaže svoje, drugi svoje. Prvi ponovi, pa drugi ponovi. I tako sat vremena. Veoma, veoma dosadno i naporno.

Ako si nešto rekao, onda nemoj ponavljati. Nek te sugovornik shvati ozbiljno. Izbaci nepotrebno. Skrati. Reci samo ono što je važno. Evo, i ja to radim dok pišem ove retke. Izbacivam gomilu nepotrebnog materijala.

Stručnjaci nas s pravom upozoravaju na pleonazme i tautologije. Važno je napomenuti sljedeće: treba ponavljati, ali to treba biti samo onda kada je potrebno, kada želimo postići određeni efekat, nešto posebno naglasiti ili stilizirati. “S lingvističkog i psiholingvističkoga gledišta, pleonazam podrazumijeva dodavanje suvišnih izraza u svakodnevnom govoru (vratio se natrag, kiša pada, slika i prilika). Međutim, s gledišta retorike pleonazam nije govorna pogrješka ili stilistička zališnost sve dok je u službi uvjeravanja primatelja stvaranjem odgovarajućih afektivnih učinaka. Pleonazam se u retorici prije svega definira kao postupak, tako da se iz njega izvode mnogobrojne figure iskaza ... i figure mišljenja ...“[9]

Premalo informacija također rezultira dosadnim govorom. Slušatelj se smori tražeći zrno žita u gomili govornikove pljeve.

Kad sam se tek obratio, počeo sam ići na seminare i konferencije. I onda dođem iz Novog Travnika u Sarajevo ili u Hrvatsku, odem negdje da čujem predavanja i nešto naučim. I šta čujem? Četrdeset pet minuta priče, a ništa pouke, ništa znanja, ništa informacija. Sve je moglo biti rečeno u pet minuta. Više nisam htio ići na takve seminare i takve konferencije. To je za mene dosadno, nije zanimljivo.

Zanimljiv govor nije dosadan i zamoran. On je informativan i koristan, ali i izazovan, provokativan, opominjući, prijeteći, poticajan, ohrabrujući, uzbudljiv, dinamičan itd.

Dakle, govor mora biti zanimljiv. Slušatelji nas moraju slušati, inače uzalud govorimo. Neće slušati ako nismo zanimljivi. I zato moramo raditi na tome. Ja nijedan govor ne završavam s pisanjem i ne počinjem govoriti ako nisam siguran da je on zanimljiv i da će me ljudi slušati. A kamo li da odem na neku konferenciju sa govorom koji nije zanimljiv i koji neće s pažnjom slušati. Analizirajte govore ljudi koje volite slušati, koji vam drže pažnju. Šta to oni rade pa su toliko zanimljivi?

Prilagođen sadržaj

Vrlo je važno da znamo kome govorimo jer ćemo tako znat šta da govorimo ali i kako govorimo. Već sam vam naveo prije primjer čovjeka koji je iz Amerike došao na konferenciju i govorio studentima, pastorima, profesorima o obraćenju apostola Pavla. Totalni promašaj. Mogao bi, naravno, govoriti o obraćenju, ali ako iznosi neke činjenice i detalje koje nismo primijetili dok smo čitali. Ali prepričavati svjedočanstvo može samo nekom ko nikad nije čuo za to, ko malo zna, ko nije pročitao Bibliju. Dakle, moramo znati na kojem nivou su naši slušatelji, koje to teme mogu shvatiti, šta je to što razumiju, koliko znanja imaju, koje su im potrebe...

Meni se desilo jednom da sam propovijedao u nedjelju u 10 sati u jednoj crkvi. Zatim sam išao u Zenicu, i u 4 sata propovijedao u drugoj crkvi. Nakon toga sam otišao u treću crkvu, u 6 sati. Planirao sam da tamo budem samo gost. Međutim, pastor je tražio da propovijedam. Ali šta da propovijedam? Imao sam spremne tri propovijedi. Dvije koje sam već propovijedao i jednu rezerve. Ali nisam smatrao da išta od toga trebam propovijedati ljudima u trećoj crkvi. Nisu to teme koje su bile za njih. Šta sam onda uradio? Uzeo sam iz jedne propovijedi jednu tačku, iz druge drugu, iz treće treću, otprilike tako (vjerovatno su propovjedi bile tematski povezane). Od tog materijala sam u pauzi i za vrijeme slavljenja sastavio novu propovijed i nju propovijedao. Izabrao sam one teme koje će njima biti važne, koje će ih zanimati, koje su im potrebne. Naravno, ne preporučujem da radite tako, ali jednostavno nisam mogao govoriti nešto što nije bilo prilagođeno slušateljstvu.

Dakle, vrlo je važno da poznajemo slušateljstvo kako bismo znali pripremiti prikladan govor.

Sadržaj mora biti prilagođen i okolnostima. Pa ako je, npr., hladno, govor mora imati manje sadržaja, mora biti kraći. Publika će biti spremna da se mrzne određeno vrijeme, ali to ne smijemo zloupotrijebiti i uzeti si vremena više nego što je određeno. Završimo na vrijeme ili čak prije, i mnogi će nam biti zahvalni.

Istinit sadržaj

Moramo govoriti istinu. Samo dobro provjerene informacije. Govornici koji ovdje griješe brzo će izgubiti ugled i niko ih neće slušati. U slučaju propovijedi, informacije moraju dolaziti iz biblijskog teksta i konteksta.

Provokativan i poticajan sadržaj

Sadržaj često treba biti izazovan, provokativan i poticajan.[10] Puke informacije, koliko god važne i zanimljive, nisu dovoljne. Slušatelji moraju biti izazvani ili opomenuti ili ukoreni ili ohrabreni itd. Treba ih potaknuti na određeno djelovanje. Poticaj treba biti konkretan i jasan. Slušatelj mora tačno znati šta se od njega očekuje. Poticaji tipa: „Pokrenite se! Iskoračite!“ ukoliko nisu popraćeni objašnjenima: kako? zašto? kuda? bezvrijedni su.

Uvjerljiv sadržaj

U govoru iznosimo i dokaze za iskazane tvrdnje. Slušateljstvo moramo uvjeriti i u istinitost i u važnost onog što govorimo te ih potaći na određenu akciju. Uvjeravanje se često ne sastoji samo u iznošenju pozitivnih dokaza, nego i u pobijanju argumenata onih koji su protiv, bilo da su ti argumenti stvarno izrečeni ili bi mogli biti izrečeni.

2.     Način govorenja dobrog govora

Kada govorimo o načinu govora, govorimo o govorenju i ponašanju za vrijeme govora. Da bi naš način govorenja govora bio dobar, mora imati nekoliko karakteristika.

Izgovor

Na prvom mjestu je jasnoća. Ovdje ne mislim samo na jasnoću sadržaja, nego na jasnoću izgovora. Moramo jasno izgovarati riječi koje govorimo. Ne smijemo gutati slova i mrmljati sebi u bradu, da slušatelji ne bi rekli: „Šta je rekao? Jesi li razumio šta kaže?“ Ako tako govorimo, ne govorimo dobro.

Ja imam govorne mane, ali me ipak ljudi razumiju kada govorim. Ulažem napor da govorim jasno, da pravilno izgovaram riječi. Meni to nije prirodno. A da bih mogao jasno izgovarat riječi, moram malo povisiti ton. Ako spustim ton, velika je vjerovatnoća da me nećete razumjeti. I zato o tom razmišljam kad govorim.

Nekada preslušam svoju propovjed i uhvatim se za glavu. Gunđam nešto. Ne razumijem ni sam sebe šta sam rekao. Moramo jasno izgovarati riječi. Inače uzalud govorimo.

Kod izgovora je važno i pravilo izgovaranje pojedinih karakterističnih slova. U našem jeziku to su č, ć, dž i đ. Ne zvuči lijepo kada govornik brka ova slova. Mnoge će iritirati i odvlačiti im pažnju.

Prikladna brzina

Ne smijemo brbljati ko navijeni: bla bla bla bla bla bla. Šta će to proizvesti? Ljudi će se umoriti. Ne smijemo govorit ni previše polako. Jer to će proizvesti pospanost, nervozu i dosadu. Dakle, brzinu moramo podesiti, da ne bude ni prebrzo, ni presporo.

Glasnoća

Kakva korist ako me ovi u prvom redu čuju a oni u zadnjem ne čuju? Moram govorit tako da me čuju dobro i u prvom i u zadnjem redu. Još nekoliko problema se može pojaviti ukoliko govornik ne govori dovoljno glasno. Slušateljima može izgledati kao da ni sam nije siguran u ono što govori. Ili će izgledati kao da mu nedostaje žara ili entuzijazma. Osim toga, tih govor će često biti i jednoličan, monoton, bez puno pokreta i gestikulacija.[11] Ali greška je i ako se govori preglasno. Slušatelje od toga može zaboljeti glava. A i govornik se dovodi u opasnost da povrijedi glasnice i izgubi glas usred govora.  

Dinamika

Ako je govor jednoličan, bit će dosadan. Slušatelji će zaspati, bez obzira koliko dobar sadržaj govora bio. Ako govorimo jednim tonom, jednom brzinom, jednom jačinom, to će biti svima dosadno. Nekad se treba pojačati, nekad stišati, nekad ubrzati, nekad usporiti. Međutim, u tome se nipošto ne smije pretjerivati. Slušatelji će se uplašiti ako odjedanput previše zagalamite. Iritirat će ih i vaše šaputanje. Dinamika je važna, ali mora imati mjeru.

Pauze

U govoru mora biti i pauza. Ne smijemo brbljati i brbljati i brbljati da ne možemo ni zraka uzeti. Neki smatraju da tako treba govoriti. Boje se da je gotovo ako naprave pauzu. Misle da će im se ljudi smijati jer će pomisliti da se zbunio. To je pogrešno. Pauze se moraju pravit. One su veoma važan alat pravih govornika, i moramo znati kako i zašto ih koristimo. Slobodno napravite pauzu. To je veoma korisno iz mnogo razloga. Prvo, sam govornik će predahnuti, uzeti zraka, sabrati misli. Drugo, predahnut će i slušatelji, odmoriti i pročistiti um. Treće, tišina nekad glasnije govori nego riječ. Stvara određeno očekivanje, usmjerava pažnju, mijenja atmosferu. Pa ako se i zbunite, slobodno stanite. Ništa se neće dogoditi.

Bez poštapalica

„Poštapalice su značenjski prazne riječi koje se u jeziku rabe bez stvarne potrebe i jedina im je uloga pružiti govorniku koji slobodni trenutak za pronalaženje odgovarajuće riječi ili misli kojom će nastaviti svoj govor. Takvi jezični elementi nemaju nikakve sintaktičke ili logičke veze s rečenicom i ne izražavaju nikakvo određeno značenje te su stoga zalihosni. Zbog toga poštapalice u govoru odaju dojam govornikove neodlučnosti, oklijevanja, povlačenja i zamuckivanja. To su razlozi zbog kojih poštapalicama nije mjesto u jezično pravilnome iskazu. Iznimno je važno da to znaju svi koji javno istupaju budući da uporaba poštapalica nikada ne može biti obilježje dobroga stila.“[12]

Često čujemo sljedeće poštapalice: ovaj, onaj, znači, dakle, ovoga, aaaa, mmm... Slažem se da takve stvari nipošto nisu odlika dobrog govora. Zamaraju, odvlače pažnju, iritiraju, sabotiraju i narušavaju govor. Nužno je snimati govore, uočavati ovakve greške i raditi na njihovom otklanjanju. Neki opravdavaju umjerenu upotrebu poštapalica. Ne smijemo se složiti s njima. Poštapalice moramo iskorijeniti iz svog govora.

Kretanje

Govornik mora malo da se kreće. Ono što ne volim kod govornika je kad puno hodaju po bini. Kad to vidim, već izgubim volju da slušam govor. Hodati treba. Ako trebam uzeti nešto, nešto pokazati. Ili možda ako trebam nešto naglasit, pa ću onda prići bliže, da vas bolje vidim. Ali to ne treba biti prečesto. Nije dobro ni okretati se. To se dešava kada govornik prikazuje određen sadržaj na monitoru ili zidu, a nema monitor pred sobom. To nikako nije dobro. Govornik mora imati laptop ili monitor ispred sebe kako bi vidio šta se dešava na zidu iza njega, a ne da se okreće, osim ako želi nešto pokazati. Ne smije činiti ni druge čudne pokrete kao što su upadljivo prebacivanje s noge na nogu, kretanje naprijed nazad ili činiti bilo šta slično što odvlači pažnju.

Pogled

Govornik mora gledati u slušatelje. Ne možete čitavo vrijeme gledati u svoje bilješke. Ne možete gledat ni u plafon niti ljudima iznad glava. Nije dobro ni žmirkati niti prebrzo skretati pogled, a ni pretjerano dugo zuriti u nekoga. Dobro obratite pažnju da pogledom uspostavite dobru vezu sa slušateljima. Jer nije to samo govor, to je i razgovor. Govornik pogledom komunicira, uvjerava, ispituje, povezuje se sa slušateljima.

Ponekad se desi da, kad govorim pred nepoznatim ljudima, vidim skeptične poglede koji ne odobravaju ono što govorim. I onda posebno gledam te ljude, i želim ih uvjerit u istinitost i važnost onog o čemu govorim. I uspijevam često.

Izraz lica

Izraz lica ne smije biti jednoličan. To pokazuje da je i govorniku dosadno, da i njega ne zanima ono što govori. Nije dobro da izraz bude stalno mrk. Nije poželjan ni stalni osmijeh na licu. Govornik izgleda izvještačeno. Ali pokažite neke emocije: osmjehnite se, naljutite se, budite prirodni.

Poniznost

Govornik ne treba biti arogantan i napuhan, već pristojan i ponizan. To se može očitovati u njegovom izrazu lica ali u načinu na koji govori.

Gestikulacija

Gestikulacija je isto tako važna. Mašemo rukama. Pokazujemo prstima. Neki će reći da se kažiprst ne pokazuje, ili da se ne upire u publiku. Ali nekad je i to potrebno. I pokazivati prstom. I govoriti o onom tamo i onom ovamo, o onom gore i onom dole, i nečemu širokom, visokom i dubokom, pokazivati to što govorimo. Ali i to mora biti umjereno i odmjereno. Pretjerana gestikulacija može biti štetna. Posebno treba obratiti pažnju na pokrete koji publici skreću pažnju sa govora na govornika. Ne smijemo se nepotrebno češkati, lomiti ili vrtiti prste, okretati prsten, lupkati prstima ili nogama, oblizivati usne ili raditi bilo kakve druge pokrete koji slušateljima skreću pažnju na govornika.

Energija

Trebamo pokazati i energiju. To činimo gestikulacijama, tonovima, dinamikom, izrazima lica, zanosom, gorljivošću, žarom, pripremljenošću. Treba se vidjeti da je govornik pun energije. To znači i da nakon govora može biti umoran. Nakon mojih govora pred nekim slušateljima osjećao sam se kao da sam izašao iz ringa. Jer govor je borba, dinamika, uvjeravanje. Dakle, pokazuje se i troši se energija.

Prilagođenost slušateljstvu

Ne samo da sadržaj mora biti prilagođen slušateljstvu nego i način govora. Ako su u slušateljstvu stariji ljudi, vjerovatno određen broj njih slabo čuje. Povisi glas. I način odijevanja može zavisiti od publike pred kojom govorimo. Izbor riječi također. Ako su studenti, ubaci poneku moderniju ili stručniju riječ. Ako su stočari onda možda nema potrebe. Od publike će zavisiti količina informacija, izbor ilustracija i dinamika govora.

3.     Zaključak

Vidjeli smo neke važne osobine dobrog govora. Za dobar govor nam je potreban dobro pripremljen govornik koji poznaje materiju o kojoj govori i pravila govorništva odnosno osobine dobrog govora. Treba imati na umu da mogu postojati izuzeci odnosno da posebno nadareni govornici nekada mogu kršiti pojedina pravila govorništva, ili da za neke vrste govora nisu važne sve navedene osobine.

[1] Ovdje posebno mislim na propovijed, ali i na raznorazne druge vrste govora ili predavanja. Neki govori ne moraju da sadrže sve elemente koje ovdje iznosim.

[2] „Pridjev jezgrovit, naime, od koga je izvedena imenica jezgrovitost, ne znači samo kratak, sažet, nego i jedar, pun sadržaja. Otuda govoriti jezgrovito znači govoriti smisleno, sadržajno.“ Milan Šipka, Kultura govora, Sarajevo, Institut za jezik, 2005, 116.

[3] Govorimo o tome da sve što kažemo mora biti svrsishodno. Vidi Šipka, Kultura govora, 125.

[4] Ukoliko se tema može izraziti pitanjem.

[5] Ovdje mislim na potrebu mnogih govornika da tačke propovijedi započinju istim slovima ili slogovima i sl. To može biti lijepo, ali ako je vještački forsirano, štetno je. Jer naslovi tačaka ili podnaslovi imaju svrhu da doprinesu jasnoći, a ne poetičnosti.

[6] https://sites.google.com/site/izvorivjere/kako-seriju-propovijedi-pretvoriti-u-knjigu

[7] Dejl Karnegi, Javnim nastupom do uspeha, Edicija, Beograd, 2021, 224-226.

[8]

[9] „Pleonazam.“ Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2025. Pristupljeno 31.3.2025. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/pleonazam>.

[10] Neki govori ne moraju ili ne trebaju imati ove elemente, ali propovijed treba.

[11] Vidi How to Communicate Clearly and Concisely (Free Mini-Training), https://www.youtube.com/watch?v=YJXUOJKtn8o&t=10s, od 34. minute do kraja.

[12] https://hrcak.srce.hr/46024