Sve ostalo‎ > ‎

Proslov

25. rujna 2010.

 

Hrvatski jezik je u svojoj poviesti samo u kratkim razdobljima dobivao mogućnost za samostalni razvoj. Inače je bio izvrgnut nestajanju.

Posljednje razdoblje u kojemu je hrvatski jezik dobio prigodu za svoj oporavak i razvitak, bile su početne godine posljednjeg desetljeća dvadesetog stoljeća. 

Već u drugoj polovici tog desetljeća zamah je zaustavljen, a početkom 2000. godine  došlo je do podpunog zaokreta i do danas traje trend uništavanja opstojnosti hrvatskog jezika.

Protivnici posebnosti hrvatskog jezika služe se različitim lukavstvima.

Jednako je i u naglašavanju prava na nazivanje jezika hrvatskim. Zagovornici takovog naziva se tobože prepiru oko prava na naziv s onima koji to pravo negiraju, ne negirajući bliskost hrvatskog jezika sa srbskim nego kao razlog navodeći čisto pravo Hrvata na nazivanje svog jezika po svojoj volji. Poput Bošnjaka, koji svoj jezik imaju pravo nazivati bosanskim, ili Crnogoraca, koji svoj jezik jednostavno  imaju pravo nazivati crnogorskim.

Naglašavajući samo pravo na nazivanje jezika po svojoj volji, implicitno se priznaje kako taj jezik nema svoje posebnosti.

Najrašireniji način uništavanja posebnosti jezika je postupno uvodjenje odnosno povratak srbskih rieči, koje, tamo gdje je to moguće, dobivaju malo drugačije ruho, kako ne bi bile napadno istovjetne sa srbskima. To je najlakše izvedivo kod takozvanih  ekavskih rieči, njihovim pretvaranjem u ijekavske ili pak kod glagola koji u infinitivu završavaju na  -isati ili – ovati, zamjenom tih nastavaka u – irati.

„Trećejanuarska“ koalicija 2000-te godine, u službenim dokumentima i zakonima nije odmah po dolasku na vlast promijenila puno rieči, kako u javnosti to ne bi bilo uočljivo. Ipak nije odoljela promijeniti ono što je „najviše bolo oči“. Tako su do tad službeni nazivi „redarstvo, redarstvenik“ promijenjeni u „policija, policajac“.

Inače se od tada, a praksa se održala do danas, postupno i uporno, te dovoljno sporo kako ne bi bilo napadno, hrvatske rieči zamjenjuju jugosferskim kroz medije. Poput rieči „šport“, koji je 2000. godine u jednom  trenutku izgubio kvačicu na prvom slovu. 

(Zanimljivo je kako je sve do danas ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa  zadržalo spomenutu kvačicu. Vjerojatno se nitko nije usudio predložiti brisanje kvačice, jer bi na taj način postao uočljiv. Tako je rieč šport ostala službena samo na najvišoj državnoj razini, što je svojevrstni hrvatski paradox.)

Naziv „jugosferski“ je vjerojatno najprikladniji za tu jezičnu prijelaznu mješavinu prema srbskom jeziku, jer je pojam „Jugosfera“, nakon pojmova poput  Ex Jugoslavija“ i „Zapadni Balkan“najnoviji i najpoznatiji korak, kojega je pod nazivom „Yugosphere“ izmislio novinar Economista Tim Judah, a u zemljama bivše Jugoslavije je munjevito po Vuku opisan kao Jugosfera.

Analitičar Juda(h) je s puno argumenata došao do tog naziva.

Svi procesi na „ovim prostorima“ kako se često  naziva područje koje je pokrivala Jugoslavija odvijaju se u smjeru poništenja nezavisnosti bivših jugoslavenskih republika.

Udružuju se tako tvrtke, ukinule su se vize, ne trebaju putovnice za prijelaz granica, stvaraju se zajedničke redarstvene skupine, stvorile su se zajednička natjecanja u košarci i vaterpolu, najavljuje se zajedničko prvenstvo u rukometu, zajednička željeznička tvrtka, zajednička lutrija, zajednička zrakoplovna tvrtka, razgovara se o zajedničkom nogometnom prvenstvu. 

Hrvatska pri tom prednjači u trošenju novaca svojih poreznih obveznika na darove bivšim jugoslavenskim republikama, na pozive turistima iz Srbije, na gradnju kuća i stanova Srbima, koji su pobjegli jer nisu mogli podnijeti nezavisnost Hrvatske.

Moglo bi se dugo nabrajati i potvrdjivati utemeljenost zaključaka Tima Judaha. Medjutim to nije namjera ovih redaka. Isto tako namjera ovog napisa nije bavljenje Jugosferom kao takovom, nego opasnostima koje iz toga proizlaze za Hrvatsku.

Medju procesima i katalizatorima koji sve jasnije ocrtavaju Jugosferu, Judah inteligentno i točno identificira jezik.

„U Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori ljudi govore istim jezikom, a u Makedoniji i Sloveniji taj jezik, koji se inače naziva srpsko-hrvatskim, razumije većina ljudi,“ tvrdi Judah.

Tim Judah nije kriv što ne zna kako je hrvatski jezik doista poseban i različit je od svih drugih svjetski poznatih jezika pa tako i od srbskog, s kojim je crticom silom povezan za vrijeme Jugoslavije.

Ne zna to, na žalost, ni većina pučanstva Hrvatske

To ne bi moralo biti ništa osobito loše. Jezik služi komunikaciji medju ljudima. Što je komunikacija lakša, ljudima je bolje.

Ali je li u hrvatskom, pa i u srbskom slučaju baš tako?

Na žalost nije, ako se poviest doista može uzeti kao učiteljica života.

U pozitivnom smislu treba se samo sjetiti Slovenaca. Kroz dugo povijesno razdoblje brižno čuvana posebnost jezika Slovence je dovela do stvaranja države, u kojoj, svoji na svome žive slobodno i bolje nego ikad u svojoj poviesti.

S druge pak strane nebrigom ili namjernim zatiranjem posebnosti hrvatskog jezika, Hrvati se vrlo brzo mogu naći u državnoj zajednici iz koje su se tek prije dvanaest godina podpuno oslobodili uz goleme žrtve i razaranja, a prije toga u njoj su bili porobljeni, obespravljeni i siromašni. Kad se pak uzme u obzir sveukupno stradanje i gubitak vremena u uzporedbi s drugim europskim zemljama, ni ostali dielovi Jugoslavije, te dokazano neprirodne i opasne tvorevine, nisu dobro prošli.

Samo kao izrazito poseban, odnosno onakav kakav je u stvari, hrvatski jezik može ostati snažnim uporištem i branom prema ponovnom gubitku hrvatske nezavisnosti i ulazka u već vidjene i doživljene nevolje.

Kako to postići? Zadatak se sad čini neostvarivim.

Ipak treba barem pokušati pokazati i dokazati koliko je hrvatski jezik poseban i svoj.

Ne treba to dokazivati Judahu. On to, kao inteligentan čovjek, može shvatiti, samo ako za ponovnog posjeta „ovim prostorima“ od ljudi sazna kako se u Hrvatskoj govori jezik koji je bitno drugačiji od nekadašnjeg srpsko-hrvatskog.

Da bi se to postiglo, kroz škole i medije mladost treba početi učiti svoj hrvatski, a ne neki jugosferski jezik. U sredstva za kontrolu ispravnosti pisanja, koji se rabe u postojećim text procesorima, poput Worda, treba unieti hrvatski slovar, a ne čudnu mješavinu srbskog i hrvatskog kakova se sad rabi i predstavlja pod hrvatskim imenom. 

Na prvi pogled to se čini jednostavnim. Postoje slovnice i slovari. Treba ih samo uvesti u uporabu. Prije toga bi ih se do duše trebalo pronaći i ponovno tiskati, jer su u medjuvremenu knjige, poput Brodnjakova razlikovnog rječnika srpskog i hrvatskog jezika, nestale s polica knjižara, a primjerci im se više ne nalaze niti u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu! Trebalo bi u uporabu uvesti knjige poput sjajnog  „Hrvatskog jezičnog priručnika“ samozatajnog  profesora Marijana Krmpotića.

Na žalost, za to nema tako zvane „političke volje“, a s obzirom na strukturu vlasti, volje neće biti u doglednoj budućnosti.

Još je žalosnija i teža činjenica što i u samom pučanstvu ili pak takozvanoj „široj javnosti“ takodjer nema volje.

Hrvatska je kolievka jugoslavenske ideje i u njoj znatan dio pučanstva prema svemu što podsjeća na Jugoslaviju gleda s naklonošću. Dio koji ima drugačiji pogled, odnosno osjeća veću privrženost hrvatstvu, nastoji ići crtom manjeg odpora i svoj govor prilagodjavati u smislu maksimalne prihvatljivosti od strane okoliša.

Unatoč svemu na ovim stranicama će oni, koje to bude zanimalo, moći pronaći neke temeljne odrednice posebnosti i vriednosti hrvatskog jezika.

Za početak moći će pristupiti kratkom slovaru, koji će se s vremenom dopunjavati,  i to hrvatsko-jugosfersko-srbskom  srpsko-jugosfersko-hrvatskom.

S vremenom će se dodavati druge bitne informacije o hrvatskom jeziku i njegovoj razlici od srbskog, koja se osim podpune različitosti u desetcima tisuća rieči, ogleda i u pisanju . 

Vukovski srbski jezik zahtjeva izgovorno pisanje po načelu „piši kako govoriš“. Hrvatski je pak, unatoč silnim pritiscima, do danas bar djelomično zadržao načelo " piši za oko a govori za uho“). 

S vremenom će se, ako bude zdravlja, vremena i sreće, iznijeti razlike u slovnici, sintaksi, uporabi glagola i glagolskih imenica, pasivnog glagolskog oblika, glagolskih vremena, prihvaćanja i odbacivanja stranih rieči, pisanja stranih rieči i t.d.

Jugosferski stupac  je dodan iz dva razloga. 

Popunjen je na mjestima gdje u Hrvatskoj puno ljudi umjesto odgovarajuće hrvatske rieči rabi srbsku rieč ili pak inačicu srbske ili hrvatske rieči, iz čega se vidi nebriga za jezik, koja bi se mogla lako ispraviti. 

Drugi je razlog istraživanje koliko su unatoč toj nebrigi hrvatski i srbski ipak još uvijek različiti što se može vidjeti iz broja mjesta koja su u jugosferskoj koloni ostala nepopunjena, što je znak, kako  se u  tim slučajevima u Hrvatskoj uglavnom rabe ispravne hrvatske rieči. Tamo gdje (namjerni ili nenamjerni) hrvatski  jugosferci rabe srbsku rieč u jugosferskom stupcu stoji slovo "s", a tamo gdje se rabi i srbska i hrvatska rieč upisano je slovo"j".

Svatko tko pristupi slovaru lako će uočiti, kako je podpuno bezrazložno uvjerenje o istovjetnosti pa i sličnosti srbskog i hrvatskog jezika.

Slovar je namijenjen prije svega hrvatskoj mladeži,  u Hrvatskoj i inozemstvu, koja razvidno nema mogućnosti  ni u knjižarama, ni u školama, ni na Medjumrežju, naći pouzdan izvor saznanja o pravilnosti svog govora.

Slovar je namijenjen svim Hrvatima, poglavito onima, koji nastojeći nešto saznati o ispravnosti rieči koje rabe, gube vrijeme po različitim internetskim forumima, gdje se u pravilu ismijava isticanje različitosti hrvatskog i srbskog jezika.

Slovar će vjerojatno dobro doći i Srbima, koji časno žele govoriti čistim srbskim jezikom, a zbog jugosferskih razloga ponekad nisu sigurni koliko su rieči koje rabe doista srbske.

Pri tom ove stranice nemaju nikakovu pretenziju konkurirati postojećim hrvatskim, redom na postavkama srbskog jezičara Vuka Karadžića utemeljenim, ali profesionalno složenim slovarima i slovnicama.

Ovo bi trebao biti poticaj obrazovanim hrvatskim (u pravom smislu te rieči) linguistima, kako bi sami pokrenuli sličnu akciju.

Ako je takva akcija već pokrenuta, informacija e-mailom o tome, bila bi dočekana sa zahvalnošću.

Isto vriedi i kad su u pitanju Srbi, koji žele dobro svom srbskom jeziku, i koji su svijestni, kako nam je puno bolje živjeti jednima pored drugih nego zajedno, pa takav život treba njegovati. I na području jezika i na svim drugim područjima.

Comments