Obavijesti‎ > ‎

INTERVJU S IVANOM OTTOM

objavio 7. sij 2013. 14:16 Hrvatska Nastava Mannheim   [ ažurirano 7. sij 2013. 14:18 ]
Hrvatska kulturna zajednica Calw u studenome 2012. ugostila je
hrvatskog novinara i pisca Ivana Otta. Autor je pročitao nekoliko svojih
kratkih priča, a znatiželjni učenici iz Calwa imali su za njega i brojna
pitanja koja smo zajedno pripremili na hrvatskoj nastavi. Intervju su na
pozornici uz učiteljicu Katarinu Brajdić vodile sestre Lena (4. razred) i
Jana Slatinski (7. razred).
Upoznajte stvaralaštvo Ivana Otta i zavirite u njegovu listu preporuka za
čitanje!
 
 
Fotografija: Zlatko Dužbaba.
Fotografija: Zlatko Dužbaba.

Koliko godina imate i koliko dugo već pišete knjige? Koje ste djelo prvo
napisali?

Rođen sam daleke 1934. godine, pa sam prema tome star 78 godina. Pisanjem sam
se počeo baviti u poodmaklim godinama, 1990. godine. Povod za pisanje bila je
moja tragična dječja sudbina iz doba neposredno poslije završetka Drugog svjetskog
rata, 1945./46. godine. U povijesno-autobiografskom romanu, mom književnom
prvijencu, „Ukradeno djetinjstvo“ s podnaslovom Bleiburg, tragedija koja nikad ne
prestaje boljeti, opisao sam svoje uzbudljive, ali tužne doživljaje te stradanje velikog
dijela hrvatskog i slovenskog naroda.

Imate li braće i sestara? Kako ste se s njima slagali u djetinjstvu?
Moj deset godina stariji brat i dvije godine mlađa sestra već su umrli. Nikad nismo
bili združeni i svi troje zajedno živjeli. Kad sam se ja rodio u Zagrebu, u jednoj
siromašnoj radničkoj obitelji, moj stariji brat već je napustio rodni dom i nastanio se
kod rodbine. I mene su sa godinu i pol dana starosti posvojili teta i stric kod kojih
sam se preselio u Karlovac, a kasnije u Ljubljanu u Sloveniji. Razlog za razilaženje
obitelji bilo je siromaštvo. Nas troje djece nismo nikada živjeli skupa s roditeljima.
Ja sam se 1946. godine, u dobi od 12 godina, vratio iz logora u Celju u krug svojih
tjelesnih roditelja u Zagreb, nakon što su u Sloveniji partizani ubili moje roditelje koji
su me posvojili. Tragični doživljaji koje sam proživio stvorili su od jednog dječaka,
koji još nije ušao ni u pubertet, odraslog čovjeka. Kao takvog me moja sestra, koja
je bila ljubimica oca i u svemu privilegirana, nije prihvatila. Među nama nije bilo tople
bratske ljubavi. Ostali smo zatvoreni u različitim svjetovima i strani jedan prema
drugom, čak i onda kad sam napustio rodnu grudu i otišao u Njemačku. Bolje sam se
slagao sa bratom koji je također morao poći u tuđi svijet i imao tešku mladost. Kaže
se, sudbine povezuju.

Imate li obitelj? Kakve priče vole Vaša djeca?
Imam suprugu, odraslu kćer i odraslu unučicu. U doba mladosti moje kćeri još nisam
pisao, ali je ona, pa još i danas, rado čitala sve što joj je došlo pod ruku. Drugo je sa
unučicom. Njoj sam posvetio lijepu priču „Denise na mliječnoj stazi“. Pričao sam joj
i čitao dječje priče braće Grimm. Danas rado čita knjige za mladež po principu - što
deblja knjiga (više stranica), to bolja. Ponosna je na svog djeda-pisca. Nekoliko puta
u školi je službeno predstavila moje priče za djecu.

Na kojim sve jezicima pišete i kako ste ih naučili?
Pišem uglavnom na materinskom, hrvatskom jeziku, iako sam se školovao u Sloveniji
i preko 50 godina živim u Njemačkoj. Smatram da je potrebno biti izražajno jak u

jednom jeziku s kojeg se tekst prenaša na drugi jezik. Moje su knjige tiskane na
hrvatskom, slovenskom i njemačkom jeziku, dok su neke priče, sažetci i književne
kritike pisane na francuskom, španjolskom, engleskom, talijanskom, pa čak i na
kineskom jeziku. Govoriti jednim jezikom ne znači da se taj jezik dobro poznaje. Ako
dostaje za konverzaciju, sporazumijevanje, to ne znači da je dovoljno za umjetničko
izražavanje. Pisanje je umjetnost kao i slikanje. Pisac za izradu svojih radova koristi
riječ, a slikar kist. Od kvalitete tih pomoćnih sredstava dobrim dijelom zavisi i kvaliteta
konačnog uratka.

Kako dolazite do ideja za pisanje?
Život je najbolji izvor ideja. Imati bogati život, puno toga doživjeti, znači biti bogat
idejama. Ponekad je neki mali doživljaj podloga za priču ili cijelu knjigu. Na primjer,
priča o golubici i piscu. Moj stol u redakciji na kojem se nalazi pisaća mašina nalazi
se uz sam prozor. Jednog dana na vanjski rub prozora sjeo je golub i gledao me
kako pišem. Doletio je i drugi i treći dan, sve dok nisam otvorio prozor i ponudio
mu mrvice kruha. Golub je prihvatio ponudu, došao je u sobu i sjeo pokraj pisaće
mašine. Tako je nastala kratka, duhovita i lijepa pričica „Pisac i golubica“...

Koja je Vaša najbolja knjiga?
Bez dvojbe „Ukradeno djetinjstvo“, odnosno „Otroci sa Petrička“ ili „Geraubte
Kindheit“. Riječ je zapravo o jednom istom romanu koji je objavljen na hrvatskom,
slovenskom i njemačkom jeziku. Taj povijesni-autobiografski roman opisuje dio mog
života te je spomenik svim nedužnim dječjim ratnim žrtvama. Roman je obišao svijet i
po njemu je snimljen veliki dokumentarni film u produkciji kuće Arsmedia iz Ljubljane
koji je proglašen za najbolji film na Festivalu slovenskog filma u Portorožu 2007.
godine i dobio niz drugih nagrada. Moglo bi se reći, to je moje životno, književno
djelo.

Kako se zove Vaša posljednja knjiga? O čemu se u njoj radi?
O njoj smo upravo govorili u prethodnom pitanju. Pred dvadesetak dana objavljen
je prijevod romana na njemački jezik pod naslovom „Geraubte Kindheit“, što
znači ugrabljeno ili ukradeno djetinjstvo. To je epopeja poratnog stradanja više
naroda. Knjiga koja se protivi zaboravljanju izvjesnih povijesnih događaja, kako
ju je komentirao hrvatski novinar Edi Zelić. Roman za čije sam se objavljivanje na
njemačkom jeziku borio skoro 19 godina. Sedam raznih izdavača prihvatilo je u svoj
izdavački program ovu knjigu, a da nije izvršilo obvezu. Tek je sada objavljena. Prva
promocija ove knjige održana je u njemačkoj radio i televizijskoj kući SWR Stuttgart.
Poznati slovenski pisac, humanist i političar dr. Marko Dvoržak predložio je ovu knjigu
za Nobelovu nagradu za književnost. Svaki čitatelj mora sam presuditi o povijesnoj i
književnoj vrijednosti ovog romana.

Imate li već ideju za novu knjigu?
O, da! Tri se moje nove knjige pripremaju za tisak u tri različite države, kod tri različita
izdavača. Treće izdanje romana „Ukradeno djetinjstvo“ kod Naklade Bošković u
Splitu, potom „Svjedoci vremena“, skup mojih novinarskih intervjua s poznatim
političarima, sportašima i umjetnicima raznih nacionalnosti, koji će biti tiskan kod
izdavačkog poduzeća Gral u Širokom Brijegu i moja treća knjiga iz trilogije o
stradanju djece u ratu, „Kako su djeca, žrtve komunizma, preživjele komunizam?“
kod izdavačkog poduzeća Mohorjeva Družba Celje/Ljubljana.
Osim toga radim na rukopisima „Životinje, naši prijatelji“, „Suharci“ - priče iz mladosti
za mlade i stare, „Vesele gastarbajterske priče“ o životu hrvatskih radnika u
Njemačkoj i roman za mladež „Ulična olimpijada“ koji odgađam iz godine do godine.

Koje ste nagrade dobili? Koja Vam je nagrada najdraža i zašto?
Književne nagrade, to je posebna priča. One nisu uvijek realni odraz vrijednosti
jednog djela, već splet raznih subjektivnih okolnosti kao što su popularnost autora,
veze s davateljima nagrada, članstva u pojedinim društvima, lokalpatriotizam,
preporuke poznatih književnika ili politička popularnost. Neki se natječaji raspisuju
iako su pobjednici unaprijed poznati i nagrade podijeljene. Drage su mi nagrade za
kratku priču sa židovskom temom u organizaciji Židovske kulturne scene Bejahad,
objavljene priče koje su ušle u uski krug kandidata za nagradu Večernjeg lista iz
Zagreba i BIM e.V.-a iz Bonna ili izbor čitatelja katoličkog elektronskog portala
Veritas iz Dubrovnika koji su za samo tri godine proglasili 6 mojih priča s vjerskom
temom za najbolje i najčitanije priče na portalu. Raduju me i nagrade za slovenski
cjelovečernji dokumentarni film „Otroci sa Petrička“ koje su djelomično dobivene
zaslugom mog romana. Ali, najviše me raduje nagrada koju nikad nisam dobio,
a to je priznanje javno izrečeno na promociji romana „Ukradeno djetinjstvo“ u
Hrvatskom narodnom kazalištu Zagreb 1999. godine, kad je akademik Dubravko
Jelčić predložio da ova knjiga bude obvezna školska lektira za sve gimnazijalce u
Hrvatskoj.

Koliko je film „Otroci sa Petrička“ različit od knjige i kako ste zadovoljni
ekranizacijom? Što mislite o tvrdnji da je knjiga uvijek bolja od filma?

Film koji je snimljen po mom romanu je dokumentarni, a ne igrani film, pa prema
tome podleže posebnom kriteriju. Već same činjenice da je taj film dobio nekoliko
nagrada i da ga je slovenska televizija pet puta emitirala, da ga je gledao svaki drugi
slovenski građanin (a to je približno 1 milijun gledatelja) i da je u Njemačkoj bio
predstavljen u 10 gradova, govore za sebe. Inače, Slovenci namjeravaju snimati po
mom romanu i igrani film. Predugovor je potpisan, traži se samo financijer. Upravo
zbog novca propala je ideja da se i u Hrvatskoj snimi igrani film po mom romanu.
Pronađen je režiser, pa čak i glumci iz Hollywooda (kćerka Charlija Chaplina,
Geraldine Chaplin). Glavni zagovornik za taj film bio je nekadašnji ministar vanjskih
poslova i ministar pravosuđa prof. dr. sc. Zvonimir Šeparović. No, sve je zapelo na
novcima, iznosu od 1 milijuna tadašnjih njemačkih maraka koliko je trebalo dotirati
Ministarstvo kulture RH.
Ponekad su filmovi slabiji od književnog uratka i obratno. Zavisi koliku si je
umjetničku slobodu prisvojio režiser i koliko je u svrhu napetije akcije, pokretnih slika
i snažnijeg tona promijenio sadržaj knjige i udaljio se od osnovne misli pisca. Zato u
dobrome zavisi koliko je sam autor angažiran pri snimanju filma. Kod dobrih ugovora
za snimanje filma, autor čak ima pravo veta.

I za kraj – što radite u slobodnom vremenu?
Pišem i čitam. Čitam sve što mi dođe pod ruku s temom poslijeratne (Drugi svjetski
rat) tragedije hrvatskog i slovenskog naroda. Ponekad sudjelujem na predavanjima
i književnim večerima. Dok sam bio mlađi, bavio sam se aktivno športom –
nogometom, stolnim tenisom, plivanjem, skijanjem i šahom. Sad sam kao stari
mačak, „zaljubljen“ u kauč u toploj sobi, uz šalicu kave i dobru knjigu ili dobar film na
televiziji.

IVAN OTT PREPORUČA: LISTA DOBRIH KNJIGA ZA DJECU I MLADE

SVJETSKI PISCI

Erich Kästner: Das fliegende Klassenzimmer, Emil und die Detektive

Frances Hodgson Burnett: Der kleine Lord

Karl May: U balkanskim gudurama, Winnetou, Der Schatz im Silbersee

Enid Blyton: Hanni und Nanni

James M. Barrie: Peter Pan

Ferenc Molnar: Junaci Pavlove ulice

Astrid Lindgren: Pipi Duga Čarapa

Mark Twain: Tom Sawyer i Huckleberry Finn

Jack London: Zov divljine

Charles Dickens: Oliver Twist

Lewis Carroll: Alice im Wunderland

Hans Christian Andersen: Djevojčica sa žigicama

HRVATSKI PISCI

Ivana Brlić Mažuranić:  Čudnovate zgode šegrta Hlapića, Priče iz davnine

Mato Lovrak: Vlak u snijegu

MOJE KNJIGE

Mačje priče, Doživljaji don Šime, Suharci i Životinje, naši prijatelji

Comments