Maturalni radovi‎ > ‎

ELEKTRIČNE CENTRALE NA ATOMSKI POGON - HE

Srednja strukovna škola Velika Gorica
ELABORAT ZAVRŠNOG RADA

ELEKTRIČNE CENTRALE NA ATOMSKI POGON - HE

Školska godina 2002/2003.
Kandidat: Bruno Banić
Mentor: Veljko Skočilič dipl. ing.

SADRŽAJ

NASTAJANJE NUKLEARNE ENERGIJE 2
- fisija 4
- fuzija 5
- lančana reakcija 6
- moderacija (usporavanje) neutrona 6

PRIMJENA NUKLEARNE ENERGIJE 8

REAKTOR 10

RADIOAKTIVNOST 14
- alfa-raspad (α – zračenje) 15
- beta-raspad (β – zračenje) 15
- gama-raspad (χ – zračenje) 16

VOĐENJE I PRIJELAZ TOPLINE 17

NUKLEARNA ELEKTRANA KRŠKO 18
- opčenito o elektrani 18
- tehnički podaci elektrane 18
- način rada elektrane 19
- zgrada reaktora 21
- reaktor s rashladnim krugovima 21
- element goriva 23
- turbo-generator električni sistem 24 - jednopolna električna shema elektrane 25
- jednostavna električna shema elektrane 26
- radioaktivni otpad i zaštita okoline 27
- budućnost elektrane 30

ZAKLJUČAK 31

LITERATURA 33

 

NASTAJANJE NUKLEARNE ENERGIJE

Atomske jezgre sastoje se od protona i neutrona, ali je njihova masa manja od sume masa protona i neutrona koje ih sačinjavaju. Ako se atomska jezgra razbije na sastavne djelove ili na dvije lakše jezgre ili više lakših jezgara, oslobodit će se golema energija koja te sastavne djelove drži zajedno.
Ta se energija naziva nuklearnom energijom. Atomska energija postaje interesantna sa pojavom naučnih otkrića vazanih za pitanje fisije atomskih jezgara radioaktivnih elemenata (urana, torijuma i drugih). Prema Einsteinovoj jednadžbi ekvivalencije mase i energije: E=mc2, gdje je E energija, m masa, a c brzina svijetlosti (c=300 000 km/h) jednom gramu mase odgovara energija od 9 .1013 J, što je ekvivalentno energiji koja se dobije prilikom izgaranja oko 1000 vagona lignita. Premda se nuklearna energija nalazi u jezgrama svakog elementa, ona se danas praktički može iskorištavati samo iz maloga broja elemenata. Do otkrića fisije urana 1938., prve reakcije kod koje su i oslobođena energija i uvjeti oslobađanja bili takvi da se proces mogao iskoristiti u praktične svrhe, nije se moglo govoriti o iskorištavanju nuklearne energije. Prvi nuklearni reaktor u kojem se energija oslobađala kontroliranom lančanom reakcijom razbijanja, proradio je u prosincu 1942. u Chicagu, zaslugom Fermija i njegovih suradnika, a uskoro zatim u srpnju 1945. bila je iskušana i prva atomska bomba. Kada se jezgri dovede energija (npr. apsorpcijom neutrona) proces fisije se ubrzava. Naime, jezgra se slično kao i elektroni u elektronskom plaštu, može nalaziti u osnovnom i pobuđenom stanju. Ako npr., jezgra U235 uhvati (apsorbira) spori neutron (neutron zanemarive kinetičke energije) nastaje jezgra U236. Neutron s ulaskom u jezgru oslobađa energiju veze, pa je zbog toga jezgra U236 u pobuđenom stanju. Prosječna energija dobivena fisijom U235 iznosi oko 200 MeV. Ta je energija raspoređena na čestice koje nastaju u procesu fisije na slijedeći način:

generirana energija (MeV) iskoristiva energija (MeV) fisijski produkti 168 168 beta-zrake 8 8 gama-zrake 7 7 neutrino 12 - promptne zrake 7 7 Ek fisijskih neutrona 5 5 sekundarne gama-zrake - 3 UKUPNO 207 198
Danas je razbijanje urana U235 glavni izvor za praktično dobivanje nuklearne energije. Pri cjepanju jezgre U235 na dvije jezgre oslobađa se oko 185 MeV* energije. Kao nuklearno gorivo za reaktore upotrebljava se uz uran i plutonij. Nuklearna energija se može dobiti i obrnutim procesom od fisije i to termonuklearnom fuzijom lakih elemenata. Taj proces se temelji na činjenici da se i spajanjem jakih jezgara u teže, jedan dio mase pretvara u energiju. Za takvo dobivanje nuklearne energije najpogodniji su izotopi* vodika i njihova fuzija u helij. Proces fuzije daje mnogo više energije po gramu goriva nego proces fisije, a i samo gorivo (laki elementi kao vodik i litij) mnogo je jeftinije i pristupačnije od urana ili plutonija. Ovaj je proces praktično iskorišten za naglo dobivanje energije kod tzv. termonuklearne (hidrogenske) bombe.
Dakle nuklearna energija oslobađa se prilikom razbijanja jezgre (fisija), spajanja jezgre (fuzija) i spontanog radioaktivnog raspada nestabilnih atomskih jezgri (zračenje).

- fisija

1932. godine, engleski fizičar i dobitnik Nobelove nagrade James Chadwick je otkrio neutron. Nekoliko godina kasnije, Enrico Fermi i njegovi saradnici su u Rimu otkrili da se bombardiranjem različitih elemenata neutronima stvaraju novi, radioaktivni elementi.
Fisija je nuklearni proces u kome se teška jezgra razdvaja na dvije manje jezgre. Fisija je iskorištena u izradi atomske bombe, još se uvijek koristi u nuklearnim reaktorima. Produkt koji nastaje ovom reakcijom je samo jedan od mogućih oblika. Fisijom može nastati bilo koja kombinacija lakih jezgara, sve dok zbir protona i neutrona u novonastalim jezgrama ne prelazi broj u početnoj jezgri. Kao kod fuzije, velika količina energije se može osloboditi u procesu fisije zato što zbroj masa lakših jezgara iznosi manje od mase jezgara koje su nastale u procesu fisije. Fisija nastaje zbog toga što se u teškim jezgrama nalazi elektorstatičko odbijanje između velikog broja pozitivno nabijenih protona. Dvije manje jezgre imaju manje unutrašnje odbijanje od jedne veće jezgre. Tako da, jednom kada veća jezgra bude u stanju da savlada jaku nuklearnu silu koja ga drži u jednom komadu, može stupiti u proces fisije. Fisija se može razumjeti i kao borba između jake privlačne nuklearne sile i odbojne elektrostatičke sile. U reakciji fisije, pobjeđuje elektrostatičko odbijanje.
Fisija je proces koji se u svemiru odvijao milijardama godina. Kao što je već spomenuto, ljudi nisu fisiju koristili samo za proizvodnju atomskih bombi, već i za proizvodnju energije u nuklearnim postrojenjima. Interesantna je činjenica da, iako je čovjek proizveo prvi nuklearni reaktor prije samo 50 godina, proces fisije se odvijao u unutrašnjosti

Zemlje u naslagama urana u zapadnoj Africi, prije dvije milijarde godina.

Energija se dobija u fisiji ako je ukupna masa dviju jezgara nastalih fisijom manja od mase početne jezgre. Ako zbog jednostavnosti uzmemo da su novonastale jezgre jednake, možemo pisati da je energija fisije:

Ef = ( m(Z,A) – 2m(Z/A, A/2) ) . c2
- fuzija

Fuzija je nuklearni proces u kome se dvije lake jezgre spajaju da bi se stvorila jedna, teža jezgra. Primjer fuzije, koji je vrlo važan za termonuklearno oružje i u budućnosti za nuklearne reaktore, je reakcija između dva različita vodikova izotopa da bi se stvorio izotop helija. Ova reakcija oslobađa količinu energije koja je više od milijon puta veća od one koja se dobiva običnom kemijskom reakcijom. Takva velika količina energije se u procesu fuzije oslobađa kada se dvije lake jezgre spoje. Pri tom spajanju nastaje jezgra čija je masa manja od zbira masa početnih jezgara. Iako je fuzija energetski pogodna reakcija za lake jezgre, ne može se dogoditi pod normalnim uvjetima na Zemlji jer je potrebno utrošiti veliku količinu energije. Zbog toga što su obe jezgre, koje ulaze u reakciju, pozitivno nabijene, dolazi do jakog elektrostatičkog odbijanja kada se spajaju. Samo kada se vrlo jako stisnu jedan blizu drugog, osjeti se utjecaj jakih nuklearnih sila, koje mogu nadjačati ove elektrostatičke sile i izazvati sjedinjavanje jezgara.
Reakcije fuzije se odvijaju već milijardama godina u svemiru. U stvari, reakcije fuzije su izvori energije većine zvijezda, pa tako i našeg Sunca. Naučnici su uspjeli proizvesti reakciju fuzije na Zemlji tek u posljednjih šezdesetak godina. U početku, su se radila istraživanja malih razmjera, u kojima se reakcija fuzije rijetko događala. Međutim, ovi prvi eksperimenti su kasnije doveli do razvoja termonuklearne fuzije (hidrogenska ili termonuklearna bomba). Fuzija je proces koji se događa na zvijezdama, kao što je Sunce. Kad god osjetimo toplinu Sunca ili vidimo njegovu svjetlost, mi smo u stvari svjedoci proizvoda fuzije. Svi znamo da sav život na Zemlji postoji upravo zato što se pomoću Sunčeve svjetlosti proizvodi hrana i grije Zemlja. Prema tome, može se reći da je fuzija osnova našeg života. Danas se istražuje proces fuzije s nadom da ćemo uskoro biti u prilici da kontroliramo proces fuzije s ciljem da se proizvede tzv. čista, jeftina energija.
- lančana reakcija
U procesu fisije U235 u prosjeku nastaje 2,5 nova neutrona. Ako jedan od njih izazove fisiju slijedećeg atoma U235 govorimo o lančanoj reakciji. Ako je ta reakcija samoodržavajuća (odnosno ako nije potrebno za vrijeme odvijanja reakcije uvoditi neutrone u sustav), kažemo da je kritična, a masu U235 potrebnu za samoodržavanu lančanu reakciju nazivamo kritičnom masom.
Ako je kef (efektivni multiplikacijski faktor reaktora odnosno omjer broja proizvedenih i igubljenih neutrona u reaktoru ili broj neutrona koji induciraju daljnje fisije) manji od 1 kažemo da je reaktor podkritičan, odnosno da ne postoji samoodržavajuća lančana reakcija. Osnovna karakteristika reakcije je konstantna snaga, odnosno konstantan broj fisija u jedinici vremena, a u slučaju da je kef veći od 1 govorimo o nadkritičnom reaktoru čija snaga eksponencijalno raste.
Kontrola multiplikacijskog faktora se u reaktoru postiže upotrebom kontrolnih (regulacijskih) štapova napravljenih od kadmija koji je dobar neutronski apsorber. Kada se reaktor pokrene, kontrolni štapovi su u potpunosti spušteni i kef je manji od 1. Kako se šipke postepeno izvlače kef raste do 1i nastaje samoodržavajuća lančana reakcija.
- usporavanje (moderacija) neutrona
Srednja energija fisijskih neutrona iznosi 1,94 MeV, a najveći broj neutrona ima energiju 0,645 MeV (ekstrem funkcije). Dva su procesa primarna pri usporavanju (moderaciji) fisijskih neutrona. Fisijom neutroni prvo gube dio svoje energije neelastičnim sudarima s jezgrama U238, pri čemu U238 prelazi u pobuđeno stanje i emitira gama-zraku. Kada energija neutrona bude ispod 1 MeV dominantni mehanizam usporavanja postaje elastični sudar u kojem neutron predaje dio svoje energije jezgri s kojom se sudario. Jednostavnije kažemo da je gubitak energije neutrona obrnuto proporcionalan s masom jezgre s kojom se neutron sudario. U sudaru s jezgrom U238 neutron izgubi vrlo malo od svoje energije i potreban je velik broj sudara da bi mu se energija smanjila na termički nivo. U slučaju sudara s jezgrom vodika, neutron može izgubiti i cijelu svoju energiju.
Ovisnost usporavanja o masi jezgre moderatora, odnosno o masenom broju A moderatora vidi se iz omjera energija neutrona poslije i prije centralnog sudara s jezgrom moderatora u kojem se neutron odbija od jezgre pod kutem od 180o. Ako te energije označimo sa E i Eo onda je traženi omjer:

E/Eo = (A-1)2 / (A+1)2 = α

I u necentralnom sudaru će gubitak energije neutrona biti što veći što je manja jezgra s kojom se neutron sudara. Kako je gubitak energije neutrona u centralnom elastičnom sudaru veći od gubitka u sudaru u slučaju necentralnog sudara uvodimo pojam prosječnog smanjenja energije neutrona za niz uzastopnih sudara:

ΔE = ½ (1-(A-1)2 / (A+1)2) . Eo = ½ (1-α) . Eo

Da bismo mogli uspoređivati moderatore definiramo N kao broj sudara neutrona s jezgrama moderatora potrebnih za smanjenje energije neutrona s 2 MeV-a na 0,025 eV (termički nivo).

maseni broj (A) broj sudara do termalizacije neutrona (N) vodik 1 18 deuterij 2 25 litij 7 67 berilij 9 87 ugljik 12 114 kisik 16 150 uran 238 2160

PRIMJENA NUKLEARNE ENERGIJE

Fusiona energija iskorištava se u tzv. nuklearnim postrojenjima, koja se djele na eksperimentalna (za istraživanje prirode i djelovanja zračenja u fizikalne, tehnološke, kemijske, biološke i slične svrhe), produkciona (za proizvodnju novih, tj. umjetnih nuklearnih goriva PU239 i U233) i energetska (za iskorištavanje toplinske energije dobivene fisijom u proizvodnji elektroenergije, pogonu vozila i grijanju). No, ta se podjela ne može uvijek strogo izvršiti, jer često reaktori služe u dvije svrhe.
Prva nuklearna elektrana puštena je u Obinsku kod Moskve 1952. godine, zatim se gradi slijedeća u Velikoj Britaniji, pa u SAD-u, Francuskoj itd. Danas, proizvodnju atomske energije uglavnom imaju razvijene zemlje svijeta. Proizvodnja električne energije dobija sve veći značaj i zbog osobine da nije zagađujuća po okolinu, ali zato ima veliki problem sa skladištenjem radioaktivnog otpada. Udio nuklearnih elektrana u proizvodnji električne energije se povečavao s vremenom. Taj postotak u zemljama EU dostiže 32%, a u Japanu se predviđa porast ovog načina proizvodnje električne energije na 40% ukupne proizvodnje struje. U Europi najveću proizvodnju atomske energije imaju Švicarska 42%, Švedska 45%, Belgija 61% i Francuska 75%. Najveće atomske centrale su u Francuskoj (55 reaktora i snage 52000 MW), Velikoj Britaniji (39 reaktora) i Njemačkoj (24 reaktora). Rusija također ima veliki broj atomskih centrala koje su najvećim djelom i ranije (u vrijeme postojanja SSSR-a) bile na njezinom teritoriju. U Aziji u korištenju i izgradnji nuklearnih elektrana prednjači Japan (nuklearna energija daje 28% ukupno proizvedene električne energije). Postoji 39 reaktora i još 12 u izgradnji, a najveće atomske centrale su u zaljevu Vukasa. Japan, međutim, puno ulaže i u izgradnju kapaciteta za dobivanje alternativne energije (solarna, plima i oseka, morske struje itd.). I slabije razvijene zemlje ulažu u razvoj nuklearne energije, poput Kine i Indije. U Kini se značajno povečava proizvodnja uranove rude koja je osnova za proizvodnju atomske energije, a Indija ima tri nuklearne centrale. Kanada je veliki proizvođač električne energije i iz ovog izvora (15% ukupne proizvedene električne energije). Ona posjeduje velike rezerve uranove i nešto radijumove rude, a atomske centrale uglavnom podmiruju energetske potrebe istočnog djela zemlje. SAD su prve u svijetu po korištenju energije nuklearnih elektrana. Najviše ih ima u sjevernoistočnom djelu zemlje i u južnim državama (SAD imaju 110 nuklearnih reaktora sa 56 milijardi KWh).

REAKTOR
Osnovni dio svakog nuklearnog uređaja u kojem se iskorištava fisija jest nuklearni reaktor. U nuklearnom reaktoru zbiva se kontrolirana lančana reakcija razbijanja jezgri elemenata koji služe kao nuklearno gorivo. U njima se razvija znatna količina toplinske energije. Zbog vrlo jakog neutronskog i gama-zračenja, reaktor mora biti zaštičen posebnim štitom. Već je spomenuto da je prvi reaktor sagrađen u Chicagu 1942. godine zaslugom Fermija. Nuklearni reaktor sastavljen je od:
jezgre reaktora
moderatora (obične ili teške vode, grafita ili kakvog jakog materijala)
reflektora koji opkoljuje jezgru
rashladnog medija
kontrolnih šipki.

Pomoću moderatora smanjuje se energija neutrona koji nastaju u fisionom procesu. Time se povećava njihova efikasnost u izazivanju fisije. Kao usporivač se primjenjuje grafit, deuterij, spojevi berilija itd.
Reflektori neutrona imaju ulogu da vraćaju neutrone, koji su napustili aktivnu zonu reaktorske jezgre, tako da oni mogu i dalje uzrokovati fisione procese. Pomoću upravljačkih šipki kontrolira se režim rada reaktora i sprječava pregrijavanje reaktora, usljed velike količine toplinske energije oslobođene u toku procesa. Najčešće se koriste šipke napravljene od bora ili kadmija. Kao sistem za hlađenje mogu se koristiti
obična ili teška voda ili nešto drugo što ima veliki toplinski kapacitet. Sistem za hlađenje se postavlja oko jezgre (aktivne zone) nuklearnog reaktora. Prilikom fisije u nuklearnim reaktorima dolazi do oslobađanja gama-zračenja pa je potrebna zaštita. Kao zaštita se obično koristi specijalna vrsta betona ili zaštitni sloj vode. Debljina tih zaštitnih slojeva je takva da u okolinu reaktora ne propušta zračenje koje bi moglo ugroziti ljude oko reaktora. Jedna od najefikasnijih mjera je automatizacija i robotizacija rada reaktora.

 

U jezgri reaktora zbiva se, pri djelovanju neutrona, proces razbijanja jezgara. Proces se sastoji u tome da se ''pod djelovanjem neutrona'' jezgra U235 (odnosno jezgra PU239 ili U233) razbija na dva djela. Pri tome se oslobodi, pored toga, i prosječno 2,5 neutrona, koji su sposobni da nastave započetu reakciju. Da bi reaktor radio, tj. da bi se lančana reakcija razbijanja nastavila, mora stoga uvijek biti nazočan dovoljan broj jezgara, tako da barem jedan od prosječno 2,5 nastala neutrona izazove novo razbijanje jezgre U235. Osnovna zadaća moderatora jest u tome da uspori neutrone, jer spori su neutroni djelotvorniji pri izazivanju fisije U235. Da se smanji gubitak neutrona, jezgra reaktora se obično obloži kakvim neutronskim reflektorom, koji sprečava odlazak neutrona u prostor. Regulacije brzine konačne reakcije i količine oslobođene energije vrši se pomoću apsorpcionih šipki – neutronskih apsorbera (najčešće od kadmija ili bora). Izvlačenjem ili uvlačenjem apsorpcionih šipki iz uranske mase apsorbira se više ili manje neutrona, pa lančana reakcija teče sporije ili brže. Proces u nuklearnom reaktoru istovjetan je, dakle, s procesom u atomskoj bombi, samo što reakcija u reaktoru teče kontinuirano (kod bombe se energija oslobađa naglo-eksplozivno).
Nuklearni reaktori djele se na termalne, intermedijarne i brze, zavisno od toga kod koje se energije (brzine) neutrona zbiva lančana reakcija. Druga je podjela reaktora prema primjenjenom moderatoru i rashladnom sredstvu i namjeni. Tako postoje heterogeni reaktori s prirodnim ili obogačenim uranom, kod kojih je nuklearno gorivo raspoređeno po moderatoru u krupnim komadima. Kod homogenih reaktora nuklearno je gorivo u obliku praha i jednoliko je raspršeno po moderatoru, a u heterogenim reaktorima je u obliku posebnih poluga (šipki). Kao gorivo, u nuklearnim reaktorima se koriste izotopi urana, plutonija, a ponekad i torij. Reaktor hlađen i moderiran vodom s isparavanjem proizvodi vodenu paru direktno u jezgri. Brzi breeder-reaktori najprije pretvaraju U238 u PU239 koji služi kao fisioni materijal. Ta je pretvorba vjerovatnija kod brzih neutrona. Zato ovakvi reaktori nemaju moderatora.
 

RADIOAKTIVNOST

- opčenito o radioaktivnosti

1896. godine Henri Becquerel, francuski fizičar, je radio na spojevima koja sadrže uranij. Otkrio je da na fotografskoj ploči, koja inače štiti od svjetlosti, ostaju neki magloviti tragovi, kada se te uranijeve čestice nalaze u blizini ploče, čak i kad je ona uvijena u crni papir. Ova zamagljenja su nagovještavala da neka vrsta zračenja prolazi kroz ploču. Nekoliko materijala različitih od uranija su, također, emitirali ove prodorne zrake. Materijali koji emitiraju ovu vrstu radiacije su označeni kao radioaktvini i prolaze kroz fazu koja se zove radioaktivno raspadanje.
1899. godine Ernest Rutherford je otkrio da spojevi urana proizvode tri različite vrste radijacije. Odvojio je radijacije prema njihovim prodornim sposobnostima i nazvao ih prema prva tri slova grčkog alfabeta, alfa, beta i gama radijacija. Alfa-zračenje se može zaustaviti listom papira. Rutherford je kasnije pokazao da je alfa-čestica, u stvari, jezgra atoma helija. Beta-čestice su kasnije identificirane kao elektroni velikih brzina. Šest milimetara aluminija je potrebno da bi se zaustavila većina beta-čestica. Nekoliko milimetara olova ili jedan metar betona (potpuno apsorbira zrake) je potrebno da bi se zaustavile gama-zrake, za koje je utvrđeno da su fotoni velike energije. Alfa-čestice i gama-zrake se emitiraju sa specifičnom energijom koja zavisi o radioaktivnosti izotopa. Beta-čestice, međutim, se emitiraju zajedno sa neprekidnom energijom, od 0 do maksimalne, koju odobrava određeni izotop. Dakle radioaktivnost je svojstvo nekih vrsta atoma da im se jezgre spontano mijenjaju i pritom emitiraju energiju u obliku zračenja. Ta se promjena jezgre naziva radioaktivnim raspadom.

- alfa-raspad (α-zračenje)
Ispuštanje alfa-čestica, ili jezgara helija, je proces koji se naziva alfa-raspad. Alfa-zračenje sastoji se od teških pozitivno nabijenih čestica koje emitiraju atomi elemenata poput urana i radija. S obzirom da alfa-čestice sadrže protone i neutrone, oni sigurno dolaze od jezgara nekog atoma. Jezgra koja nastaje pri alfa-raspadu će imati drugačiju masu i električni naboj od originalne jezgre. Promjena naboja jezgre znači da je element promijenjen u neki drugi element. Brzine kojima alfa-čestice izlijeću iz jezgre mogu biti vrlo velike (do 107 m/s) a kinetička energija reda veličine nekoliko MeV. ProlazećI kroz materiju, alfa-čestica postepeno gubi energiju dok se na kraju ne zaustavi. Što je veća gustoća materije, to je manji domet alfa-čestica. Domet ove čestice zavisi i od njene početne brzine. Alfa-zrake mogu prodrijeti samo u tanki sloj kože, ali oštećuje unutarnja tkiva ako je uneseno u tijelo udisanjem, hranom ili pićem.
- beta-raspad (β-zračenje)
Beta-čestice su negativno nabijeni elektroni koje emitira jezgra. Kako je masa elektrona samo mali dio atomske mase, masa jezgre koja prolazi kroz beta-raspad se samo malo promijeni. Praktično, maseni broj ostaje nepromijenjen. Jezgra ne sadržI elektrone. U stvari, beta-raspad nastaje onda kada se neutron mijenja u proton u okviru jezgre. Svaki beta-rapad prati nevidljivi neutrino*. Tada se broj protona, a time i atomski broj mijenja za jedan. U stabilnoj jezgri, neutron se ne raspada. Slobodni neutron se može raspasti emitiranjem alfa i beta-čestica. Dijeleći energiju sa beta-česticama nastaje neutrino. Neutrino je čestica koja postoji samo u kretanju i kreće se brzinom svjetlosti. Neutrino ima malu ili uopće nema masu, kao ni električnog naboja, ali kao i proton, nosi impuls i energiju. Izvor energije koja se oslobodi u toku beta-raspada se objašnjava činjenicom da je masa početnog izotopa veća od sabranih masa produkata raspada. Masa se pretvara u energiju baš kao što je Einstein predvidio. Beta-zračenje loše djeluje na naše tijelo i to prvenstveno na kožu i oči.
- gama-raspad (χ-zračenje)
Gama-zračenje obično prati alfa i beta-zračenje. Gama-zrake su vrsta elektromagnetnog zračenja koje su rezultat iz preraspodjele naboja u samoj jezgri. Gama-zraka je foton velike energije. Jedina stvar po kojoj se gama-zraka razlikuje od vidljivog fotona, emitiranog iz sijalice, je njegova talasna dužina; talasna dužina gama-zrake je mnogo kraća. Za kompleksne jezgre postoji mnogo načina na koje protoni i neutroni mogu biti postavljeni u samu jezgru. Gama-zrake se mogu emitirati kada nukleus* prolazi kroz promjenu iz jednog oblika u drugi. Na primjer, ovo se može dogoditi kada oblik jezgre pretrpi promjenu. Kada nukleus emitira gama-zrake, ne mijenja se ni atomski ni maseni broj. Gama-zrake su vrlo prodorne i mogu proći kroz cijelo ljudsko tijelo. Neutroni izazivaju ionizaciju* neizravno izazivajući reakcije kojima se oslobađaju nabijene čestice i gama-zračenje, ali na taj način mogu oštetiti tkiva u tijelu. Efikasna zaštita od neutrona može se postići uz pomoć vode, koja ih usporava.

 

VOĐENJE I PRIJELAZ TOPLINE

Za odvođenje topline iz tijela reaktora mogu se upotrijebiti voda, neki plinovi (ugljični dioksid, helij), rastaljeni metali (natrij, kalij) i neki organski spojevi. Rashladni medij struji kroz tijelo reaktora, preuzima toplinu i dovodi je neposredno u turbinu (ako je rashladni medij voda koja izlazi iz reaktora u obliku pare) ili u izmjenjivač topline u kojem voda isparava.
Odvođenje topline običnom vodom ima znatnih prednosti (mogučnost i iskustvo pripreme vode, visoki koeficjent prelaza topline), ali i nedostataka. Ako se kao rashladni medij upotrebljava voda, ne može se upotrjebiti kao fisioni materijal prirodni uran, a za postizanje visokih temperatura potrebno je raditi pod visokim tlakovima. Potrebnu pažnju treba posvetiti pripremi vode, jer nečistoće u vodi mogu postati znatno radioaktivne.
Ugljik-dioksid je povoljan za odvođenje topline iz reaktora zbog njegovih povoljnih nuklearnih karakteristika, relativno velikog koeficjenta prijelaza topline i zbog njegove kemijske stabilnosti. Ugljik-dioksid ne postaje radioaktivan prilikom prolaza kroz reaktor, što pojednostavljuje izvedbu. Osim toga ne postoje problemi korozije.
Mogučnost rada s visokim temperaturama uz male tlakove, kao i visoki koeficjent prijelaza topline, doveli su do upotrebe rastaljenih lakih metala kao medija za odvođenje topline iz reaktora. Kao medij može se upotrjebiti natrij ili njegova legura sa kalijem.
Jednadžbe vođenja topline u gorivnoj šipci baziraju se na Fourierovom zakonu kao i na principu održanja energije. Fourierov zakon određuje vezu između promjene temperature i toplinskog toka u homogenoj, prostorno neograničenoj krutoj tvari:

qp= - λ . dt/dx

pri čemu je λ koeficjent vođenja topline materijala, a negativni predznak određuje kretanje toplinskog toka u smjeru pada temperature.
NUKLEARNA ELEKTRANA KRŠKO

- opčenito
Svakako da je nuklearna elektrana Krško najbliža elektrana takve vrste od nas, te smo i vlasnici 50% elektrane. Smještena je u industrijskoj zoni Krškog u Republici Sloveniji, a izgrađena je zajedničkim sredstvima Slovenije i Republike Hrvatske.
Snaga elektrane na pragu jest 632 MW, a s novim generatorima pare povećat će se za približno 6%. Opremljena je s Westinghouseovim lakovodnim tlačnim reaktorom toplinske snage od 1882 MW. Elektrana je priključena na mrežu od 400 kV za opskrbu potrošačkih centara u Republici Sloveniji i Republici Hrvatskoj. Godišnja proizvodnja električne energije iznosi 4 milijarde kWh, a s novim generatorima povećat će se za dodatnu milijardu kWh.
U kolovozu 1974. godine investitori su sklopili ugovor o isporuci opreme i gradnji nuklearne elektrane snage od 632 MW s američkom tvrtkom Westinghouse Electric Corporation. Prema ugovoru glavni je izvođač bio Westinghouse, njegov projektant američka tvrtka Gilbert Associates Inc., a izvođači su radova na gradilištu bila domaća poduzeća.
- tehnički podaci elektrane


OPČENITO
O
ELEKTRANI
TURBO
GENERATOR

 

BLOK
TRANSFOR-
MATORI

toplinska snaga reaktora: 1994 MW
električna snaga na stezaljkama generatora: 707 MW
toplinsko iskorištenje: 34%

nazivna snaga: 813 MW
maksimalna snaga: 707 MW
brzina okretanja turbine: 157 (1500) rad/s (o/min)
nazivni napon: 21 kV
cos φ: 0,85

nazivna snaga: 1x500 MVA 1x400 MVA
prijenosni odnos: 21/400 kV
napon kratkog spoja: 15/13 %
regulacija pod opterečenjem: +/-10

- način rada elektrane

Nuklearna elektrana Krško je energetsko postrojenje u kojem se energija fisije atoma transformira u električnu energiju, posredstvom toplinske energije. Jezgru reaktora čine gorivni elementi, regulacijske i zaustavne šipke, moderator, rashladni fluid i konstrukcijski elementi. U reaktorskoj jezgri odvija se proces kontrolirane lančane reakcije fisije pri čemu dolazi do cijepanja jezgara fisibilnih atoma, prvenstveno U235, i oslobađanja velike količine energije. Fisibilni atomi nalaze se u gorivnim šipkama i zajedno s kosturom (konstrukcijski materijali) čine gorivne elemente. U jezgri nuklearne elektrane Krško ima 121 gorivni element tipa 16x16.
Od 256 pozicija u rešetkastoj strukturi gorivnog elementa 235 zauzimaju gorivne šipke (tamnija polja na slici desno), 20 otpada na regulacijske šipke a jedna je rezervirana za instrumentacijsku šipku (bijela polja na slici).
Gorivna šipka (na slikama) je cijev od cirkonijeve legure promjera oko 9,5 mm, debljine stijenke oko 0,6 mm i dužine 3,6 m. Ispunjena je tabletama uranovog oksida (UO2). Cijev od cirkonijeve legure naziva se oblogom gorivne šipke i spriječava ispuštanje fisijskih produkata u rashladni fluid. Prosječna temperatura goriva je oko 670oC, a obloge oko 345oC. Najveći dio energije oslobođene fisijom javlja se u obliku kinetičke energije fisijskih produkata, koji relativno brzo gube svoju kinetičku energiju sudarima unutar gorivne šipke i u oblogu gorivne šipke, povećavajući unutrašnju energiju šipke, odnosno njezinu temperaturu.
Toplinska energija prenosi se sa goriva na rashladni fluid (voda) koji forsirano struji (tjera ga cirkulacijska pumpa) kroz reaktorsku posudu, oplakujući gorivo. Temperatura vode na ulasku u reaktorsku posudu je oko 280oC, a na izlasku oko 320oC. Kako je reaktorska posuda pod tlakom od 15,5 MPa, ta je voda u tekućem stanju (na većem tlaku temperatura ključanja vode raste). Tlak se održava na potrebnom nivou uz pomoć tlačnika. Po izlasku iz reaktorske posude, zagrijana voda ulazi u parogenerator (prostor tzv. U-cijevi) gdje predaje toplinu sekundarnom rashladnom fluidu (voda-para). Nuklearni reaktor, cirkulacijska pumpa, tlačnik, parogenerator i cjevovodi predstavljaju primarni rashladni krug nuklearne elektrane.
Parogenerator možemo podjeliti na primarni i sekundarni dio. Primarni dio pripada primarnom rashladnom krugu i sačinjavaju ga ulazno-izlazna komora i U-cijevi. Sekundarni dio sačinjavaju plašt parogeneratora, te isparivački i parni dio. Sekundarni dio parogeneratora nalazi se na tlaku od oko 6 MPa. U njega ulazi kipuća voda temperature oko 220oC, zagrijava se i isparava. Izlazna temperatura pare je oko 270oC. Para se parovodima provodi do turbinske zgrade gdje udara u lopatice turbine i predaje im energiju. Turbina zatim pogoni generator. Nakon turbine para dolazi u kondenzator gdje se dodatno hladi tekućom vodom iz Save (tercijalni rashladni krug).

- zgrada reaktora

Reaktorsku zgradu, u kojoj se nalaze reaktor s dvama rashladnim krugovima i sigurnosni sistemi, čine unutrašnja tlačna čelična ljuska i vanjska zaštitna zgrada od armiranog betona. Oba prolaza u reaktorsku zgradu, za osoblje i za opremu, opremljeni su hermetički zatvorenim prijelaznim komorama s dvojnim vratima. Brojni su prolazi kroz zidove zaštitne zgrade za cjevovode i kablove dvostruko brtvljeni. Uz reaktorsku se zgradu nalaze objekti za pomoćne sisteme, hlađenje dijelova sistema, rukovanje gorivom, pomoćne dizelske generatore i turbinska zgrada.
Postrojenja su zahvat rashladne vode i bitne rashladne vode nalaze se na obali rijeke Save uzvodno od protočne brane, koja osigurava dovoljnu visinu vode kod svih vodostaja. Ispust je rashladne vode nizvodno od brane. U slučaju premalog protoka vode u Savi kondenzatorska se voda hladi i dodatnim rashladnim ćelijama s prisilnom cirkulacijom.
- reaktor s rashladnim krugovima

Wesinghouseov tlačni reaktor, hlađen vodom pod pritiskom, s dva rashladna kruga, čine reaktorska posuda s unutrašnjom opremom i poklopcem, dva generatora pare, dvije crpke reaktorskog hladila, tlačnik, cjevovodi, ventili i pomoćni reaktorski sistemi.
Obična demineralizirana voda služi za hlađenje reaktora, kao moderator neutrona i otapalo borne kiseline. U generatoru pare rashladna voda reaktora predaje toplinu koja na sekundarnoj strani generatora pare grije napojnu vodu i pretvara je u paru. Tlak rashladne vode održava tlačnik pomoću električnih grijača i prskalica vode koje se opskrbljuju vodom iz hladnog ogranka kruga za pročišćavanje reaktorskog hladila.
Instrumenti za mjerenje neutronskog toka, temperature i protoka reaktorskog hladila te tlaka i nivoa vode u tlačniku daju potrebne podatke za upravljanje procesom rada i zaštitu reaktorskog sistema.
Snaga se reaktora regulira regulacijskim štapovima. Pogonski mehanizmi regulacijskih štapova pričvršćeni su na poklopcu reaktora, tako da njihovi apsorpcijski štapovi dopiru u unutrašnjost reaktora. Dugoročne promjene reaktivnosti jezgre i trovanje jezgre produktima cjepanja kompenziraju se mijenjanjem koncentracije borne kiseline u hladilu reaktora.

 

- element goriva

Reaktorsku jezgru čini 121 gorivi element, koji se sastoji od gorivih štapova, donje i gornje mlaznice, rešetaka, vodilica apsorpcijskih štapova i instrumentacije. Gorivi štapovi su keramičke tablete uranovog dioksida zatvorene u zavarenim cijevima od cirkonijeve slitine.
Gorivo obogaćeno uranom (U235) ima oblik sinteriranih tableta uranovog dioksida. Svake se godine četvrtina gorivih elemenata zamjenjuje svježima. Svježi gorivi elementi uskladišteni su u suhom spremištu za gorivo.
Prilikom mjenjanja goriva gorivi se elementi prevoze vodenim kanalom kroz zid reaktorske zgrade u bazen kraj reaktora. Gorivo se mijenja u otvorenom reaktoru kad je prostor iznad njega napunjen vodom. Stroj za mjenjanje goriva podiže stare gorive elemente iz jezgre reaktora i ulaže svježe. Gorivi elementi ostaju u jezgri tri godine, osim kod prve i druge izmjene goriva kada je zamijenjena po jedna trećina gorivih elemenata iz jezgre već nakon jedne odnosno dviju godina korištenja. Istrošeni gorivi elementi pohranjuju se pod vodom u bazenu za istrošeno gorivo gdje se hlade.

- turbo-generator električni sistem

Generatori pare proizvode zasićenu paru koja pokreće turbinu. Para u dvokrilnom visokotlačnom dijelu turbine ekspandira na 0,8 MPa, a zatim nakon izlučivanja vlage i pregrijavanja u dvjema niskotlačnim dijelovima turbine na tlak od 5 kPa. U četverodijelnom kondenzatoru para se pretvara u tekućinu. Crpke napojne vode vraćaju kondenzat kroz grijače u generatore pare.
Trofazni električni generator ima snagu od 813 MVA s cos φ 0,85, kratkospojnim odnosom 0,50 i naponom od 21kV. Rotor trofaznog generatora hlađen je vodikom, a stator vodom. Uzbudna naprava nema četkica.
Prilikom protoka rijeke Save većih od 100 m3 u sekundi kondenzator se hladi protočno. Pri manjim je protocima protočno hlađenje kombinirano s rashladnim tornjevima, tako da se u slučaju najmanjeg protoka oduzima samo 10 m3 vode u sekundi iz Save, a ostalih se 15 m3 recirkulira preko rashladnih tornjeva. Temperatura vode u Savi smije se nakon mješanja s rashladnom vodom povećati najviše za 3oC, a ne smije prijeći 28oC.
Nuklearna elektrana Krško priključena je na mrežu prijenosnog sistema od 400 kV preko rasklopnog postrojenja od 400 kV. Generator je preko dva transformatora od 21 kV / 400 kV priključen na rasklopno postrojenje s četiri dalekovodna polja. Električna se energija putem jednog dalekovoda prenosi prema Mariboru, a putem dvaju prema Zagrebu. Četvrto dalekovodno polje predviđeno je za Ljubljanu. U slučaju prekida napajanja električnom energijom preko sistema od 400 kV, nuklearna elektrana Krško se napaja posebnim dalekovodom od 110 kV iz plinske elektrane Brestanica, koja je od nuklearne elektrane Krško udaljena oko 7 km. Elektrana Brestanica može isključiti sve ostale potrošače, odvojiti se od sistema od 110 kV i napajati samo nuklearnu elektranu.
Kao privremeni vlastiti izvor električne energije elektrana ima i dva dizelska generatora, svakog snage od 3500 kW.



- radioaktivni otpad i zaštita okoline

Pri radu nuklearne elektrane nastaje plinoviti, tekući i kruti radioaktivni otpad. Za obradu otpadnih radioaktivnih plinova u elektrani se nalaze dva paralelna zatvorena kruga s kompresorom i katalitičkom peći* za spaljivanje vodika i šest spremnika za raspad i zadržavanje komprimiranih nestabilnih plinova. Četiri spremnika za plinove upotrebljavaju se za vrijeme redovitog rada elektrane, a dva kad je reaktor ugašen. Kapacitet je spremnika dovoljan za zadržavanje plina duže od mjesec dana. U tom se vremenu većina kratkoživućih nastabilnih plinova raspadne, a preostali se plinovi puštaju u atmosferu u povoljnim meterološkim prilikama. Automatski instrumenti za mjerenje radioaktivnosti u ventilacijskom ispustu sprečavaju nekontrolirano ispuštanje plinova kada je koncentracija radioaktivnih plinova veća od dopuštene.
Tekući radioaktivni otpad pročišćava postrojenje za pročišćavanje koje se sastoji od spremnika, crpki, filtera, komore za isparavanje i dvaju demineralizatora. Posebno se čisti voda s talogom iz generatora pare. Radioaktivnost ispuštene otpadne vode u rijeku Savu znatno je niža od dopuštenih maksimalnih vrijednosti. Sav se kruti radioaktivni otpad, koji nastaje za vrijeme rada elektrane, priliokom održavanja i popravaka, skuplja u pogonu za kruti otpad. Većinu otpada čine istrošeni ionski izmjenjivači, talog iz komore za isparavanje, istrošeni filteri i drugi kontiminirani kruti otpad kao što su papir, ručnici, radna odijela, laboratorijska oprema i alat. Kruti se radioaktivni otpad komprimira ili ukrućuje te se njima pune bačve od 208 l od čeličnog lima. Bačve se privremeno pohranjuju u skladištu uz elektranu.
Nuklearna je elektrana čist objekt za proizvodnju električne energije, koji ne zagađuje okolinu. Za vrijeme rada elektrane u okolini se povećava zračenje za 1% s obzirom na prirodno radioaktivno zračenje. To osiguravaju suvremene naprave za pročišćavanje i stalan nadzor okoline elektrane.
Proizvodnja električne energije, sa svim fazama, od izgradnje energetskog objekta, pripreme goriva i pogona elektrane, utječe na okoliš. Specifičnost fisijske nuklearne elektrane je visoka radioaktivnost nuklearnog goriva, te opasnost koju bi prouzročilo širenje radioaktivnog materijala u okoliš.
Radioaktivnost se različitih uzoraka mjeri na brojnim mjestima oko elektrane u Krškom polju već od 1974. godine. Na istim se mjestima obavljaju mjerenje zraka, vode, oborina i bioloških uzoraka i za vrijeme rada elektrane. Od početka se gradnje prati također stanje vode i biotopa* u rijeci Savi te u podzemnim vodama.
Zanimljivo je pogledati kakvi su bili neki rezultati kontrole za zadnji kvartal 1999. godine. Maksimalno prosječno zagrijavanje rijeke Save je iznosilo 2,6 K, dok je dopuštena vrijednost 3 K. Ispuštanje radioaktivnih tekućina iznosilo je oko 16% od dopuštene godišnje vrijednosti. Ispuštanje radioaktivnih plinova iznosilo je oko 8% od dopuštene godišnje vrijednosti. Treba napomenuti da su te dopuštene vrijednosti izuzetno stroge i da su daleko ispod vrijednosti koje mogu ozbiljnije utjecati na zdravlje ljudi. To se najbolje vidi iz odnosa doza zračenja koju primamo iz prirodnih i umjetnih izvora. Ukupna doza koju godišnje primamo iznosi oko 2,5 mSv*. Od toga na prirodne izvore zračenja otpada oko 80%, a 20% dolazi od umjetnih izvora, najviše medicinskih. Osoba koja bi pri normalnom radu nuklearne elektrane Krško živio uz ogradu elektrane, primio bi oko 0,01 mSv.
- budućnost elektrane
Da bi se radni vijek elektrane produljio do 2020. ili 2030. godine, treba proširiti kapacitete bazena za istrošeno gorivo. Treba spomenuti da bi sadašnji kapaciteti trebali biti popunjeni za slijedećih 5 do 8 godina. Problem je uočen prije nekoliko godina i na njegovom se rješavanju intenzivno radi. Po napravljenim studijama i iskustvima drugih elektrana u svijetu sa sličnim problemom, vjerovatno rješenje je povećanje kapaciteta bazena gušćim smještajem istrošenih gorivnih elemenata u bazen. Taj je postupak tehnički izvediv, relativno je jeftin i zadovoljava sigurnosna ograničenja. Tako možemo reći da je nuklearna elektrana Krško spremna za daljnji rad, a do kada i kako će raditi ovisi prvenstveno o odlukama vlada Slovenije i Hrvatske.
ZAKLJUČAK

Od atoma urana, sve do potrošnje električne energije proizvedene u nuklearnim elektranama, puno se toga događa. Zanimljivo je kako svaki element u sebi ima pohranjenu potencijalnu nuklearnu energiju, ali se ona može dobiti iz samo malog broja elemenata (uran, plutonij itd.). U svakom slučaju, postoji mogučnost da bi u bližoj budućnosti mogli početi crpiti nuklearnu energiju i iz drugih elemenata uz druge reakcije i tehnologiju, te za druge svrhe. Ali svakako treba naći druge elemente za proizvodnju atomske energije, jer su rezerve urana i plutonija ograničene. Drugo rješenje je svrstati, ako je ikako moguće, fuziju kao glavnu reakciju za dobivanje velike energije koja od dva izotopa vodika stvara izotop helija. Opčenito se zna da reaktor u atomskim centralama proizvodi veliku energiju koja je stvorena nuklearnom reakcijom. Fuzijom se dobiva veća energija nego fisijom, a i samo gorivo je jeftinije i pristupačnije, jer za fuziju se koristi lagani vodik ili litij, a za fisiju uran i plutonij. Još jedna velika razlika između tih dviju reakcija, a nije vezano uz njihove energije je to što se fisija dugi niz godina zbivala na Zemlji, odnosno točnije rečeno u Zemlji prije nego li je čovjek saznao za nju, dok se fuzija ne može stvoriti prirodno na Zemlji, već se mora utrošiti neka energija, tj. čovjek mora utjecati na njeno stvaranje. Fuzija, dakle ne postoji kao prirodni proces na Zemlji, ali se već dugi niz godina događa u svemiru i njezin utjecaj dolazi do Zemlje prvenstveno zračenjem Sunca.
Nuklearna elektrana nije ništa drugo, već vrsta termoelektrane. Činjenica je da je ona svrstana pod ''parnjače'', jer imaju vrlo sličan pricip rada. No zbog njihove sve češće upotrebe u svijetu, sve više se odvajaju u zasebnu granu elektrana. Princip atomske centrale se može jednostavno objasniti kao i kod drugih elektrana; potencijala energija se pretvara u kinetičku, a ona pokreće turbinu, odnosno u reaktoru se bombardira uran neutronima (fisija) ili se dvije lagane jezgre spajaju u jednu težu (fuzija) i oslobađa se velika kinetička energija. Turbina je uobičajeno spojena na generator, a njenom vrtnjom u generatoru se inducira promjenjivo elektromagnetsko polje što uzrokuje pojavu električne struje (elektromagnetska indukcija).
Odabrao sam nuklearnu elektranu Krško kako bih opisao opčeniti rad i dijelove nuklearnih elektrana. Njen izbor nije ovisio samo o tome što je ona i u vlasništvu Republike Hrvatske, već da je jednog dana mogu i sam posjetiti i pogledati kako ona zaista funkcionira u praksi, a to stvarno nije nerealno, jer je Krško udaljeno nekoliko kilometara od Zagreba. Nadam se da će elektrana vršiti svoj rad efikasno i onoliko koliko je predviđeno, ako je moguće i duže, ali bez posljedica. Naravno, u tom vremenskom periodu bi svakako trebala opskrbljivati električnom energijom i Republiku Hrvatsku. Svi smo bili svjedoci političkih napetosti između Slovenije i Hrvatske oko ''nuklearke'', ali o tom političkom pitanju ne bih želio govoriti, pa ću ga zaobići.
Što se tiče odnosa ljudi – nukleana elektrana, tu su ljudi, naravno, mislim na obične građane, vrlo skeptični. Ne gaje simpatije prema njima prvenstveno zbog onog što se dogodilo 1986. godine u Černobilu što je najveća katastrofa nuklearnih elektrana uopće u njihovoj povijesti od pedesetak godina. Nije bitno koliko su one čiste u normalnom pogonu, već koliko su štetne u nenormalnom pogonu odnosno poslije katastrofe. Hrvatska ima jedan ozbiljni ekološki potencijalni problem. Naime, znamo da su se vršili neki pregovori o tome kako bi Hrvatska trebala preuzeti dio radioaktivnog otpada iz nuklearne elektrane Krško. Taj problem treba rještiti za otprilike 5 do 8 godina, jer će se za to vrijeme potpuno popuniti kapaciteti bazena sa potrošenim gorivom. Jedno od nejefikasnijih i najjeftinijih rješenja je da će se potrošeno gorivo u bazenima gušće rasporediti kako bi se napravilo mjesta za novo. Da li je to privremeno rješenje ili ćemo za desetak godina imati isti problem? Predviđeni rad s produljenjem nuklearne elektrane Krško je do 2020., 2030. godine. Vrlo vjerovatno je da će se u međuvremenu opet javiti taj problem i zato se ne smije na njega zaboraviti, već što je brže moguće naći realno i efikasno rješenje.
Sve u svemu nuklearne elektrane daju veliku količinu električne energije, ali i prikupljaju veliku pažnju, prvenstveno u manjim državama. Svakako se prema njoj treba ponašati (provjeravati, čistiti itd.) odgovorno, kako bi ona radila pouzdano, a i kako bi se ljudi koji žive u ''radijusu'' nuklearne elektrane osječali sigurno.

LITERATURA

TEHNIČKE ENCIKLOPEDIJE
OPĆE ENCIKLOPEDIJE
SKRIPTA NUKLEARNE ELEKTRANE KRŠKO
INTERNET
* 1 eV = 1,6 . 10-19 J
* atomi istog kemijskog elementa različitog broja neutona
* neutralna subatomska čestica znatno manje mase od elektrona
* jezgra, srž, bit
* proces nastajanja iona iz neutralnih atoma ili molekula
* uređaj u kojem se ubrzavaju kemijske reakcije
* stanište, uže životno područje u kojemu postoje životni uvjeti za
određen broj životinjskih i biljnih vrsta
* Sv – sivert, jedinica za štetnost ionizirajućeg zračenja za organizam

 
Comments