JEDNOSTAVNO NIJANSE / Crkva sv. Trojice, Kastav, 2011.g.
45 slika, kombinirana tehnika, 30 x 30 cm, 20 x 20 cm, 10 x 10 cm







 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 


Darija Dolanski Majdak autorica je koja je na hrvatskoj (ali i na inozemnoj) likovnoj sceni poznata po svojim apstraktnim geometrijskim, neoplasticističkim slikama, unutar kojih gradi svoje karakteristične „tehnicističke“ sustave horizontalnih i vertikalnih nizova kvadrata. Suptilnom, promišljenom upotrebom boje, oni djeluju poput žmigavih ekrana iz svijeta elektronike, u čiju naizgled hladnu i „kontroliranu svijest“ Darija svaki put, u svakom svom novom ciklusu, prodire emocijama i poetičnošću, pa umjesto proračunatosti, tu nalazimo igru i fantaziju. Mnogi od naših znanih likovnih kritičara bili su fascinirani tim vizualnim sustavima , posvetivši ovoj neobično talentiranoj umjetnici i njezinim intrigantnim geometrijskim ciklusima mnoge kritičke osvrte i eseje. Tako je Ivica Župan svojedobno o njoj napisao: „O Dariji se može govoriti kao o apstraktnoj slikarici geometrijskog usmjerenja, koju prije svega zanimaju odnosi između oblika i boja u likovnom prostoru. Kontrolirana i svjesna organizacija površine i geometrijska proračunatost, međutim, iz ciklusa u ciklus u nje sve više popuštaju pred slikarskom intuicijom, zaigranosti i improvizacijama u procesu rada, pri čemu ne malu važnost ima i slučaj.” Ovo potonje ponajbolje se zamjećuje upravo u najnovijem ciklusu gdje, premda je još zadržana forma kvadrata slike, unutrašnjost slikarskoga polja buja i titra oslobođena discipline i stege, pa se boja i linija razigravaju u bogat i zgusnut višeslojni preplet delikatno usuglašenih nervatura. Na prvi pogled kao da tu vlada neki „smišljeni nered“, ali ubrzo postaje jasno kako ga je osmislio analitički duh, u kojem se ipak krije i profinjeni osjećaj za sugestivnu boju, za karakter linije i za kompozicijsku strukturu, odnosno u cjelini, za suptilan raspored likovnih elemenata u zadanom kvadratnom formatu. Tako se ono što se u početku činilo neorganiziranom gestom počinje iščitavati kao kreativno-slobodna, ali promišljena koncepcija, kojom autorica čistim likovnim jezikom uvodi gledatelja u područje svoje autorske senzibilnosti. Uvodi ga u profinjeno vizualno obilje svoje nove serije monokroma. Njihovu izražajnost ona gradi na suženoj kolorističkoj paleti koja se širi u cijelu lepezu rafiniranih tonova. Uz to, gradi je i na rukopisnom bogatstvu, gestualno umnažajući poteze po nekom dvojnom emotivno-racionalnom diktatu, na taj način postižući da u slikarskom polju ožive i zavibriraju – i površinom i dubinom, izvanredne strukture tog specifičnog tkiva, koje se odlikuje posebnom mekoćom (zaslugom i tehnike pastela), te neočekivanim luminoznim i prostornim vrijednostima. Gustoća površine svoju zasićenost tu duguje koncentratu autoričine osjećajnosti, pa su zato ovi Darijini radovi, unatoč uvijek prisutnoj analitičkoj komponenti, izrazito poetsko-imaginativni, predstavljajući za gledatelja izazovne slike-doživljaje u koje je gotovo opipljivo utisnuta osebujna autoričina senzibilnost.

Ako „svaka nova misao kod umjetnika može otvoriti neki novi put“ (Anita Zlomislić), onda tu tvrdnju možemo parafrazirati sintagmom kako kod njega i svaki novi (drukčiji) prostor može iaktivirati novu inspiraciju. Što se tiče Darije Majdak Dolanski, a vezano uz prostor crkvice sv. Trojice, ova tvrdnja je u potpunosti točna. Jer onoga trenutka kad je Darija, ušavši u ovaj poseban prostor osjetila njegovu unutarnju energiju, te zapazila specifičnosti zidova i osvjetljenja, ona je počela razmišljati o koraku dalje u svome slikarstvu. O tome je sama napisala:“Tu vidim kako iz rustikalnih zidova izranjaju moja mala platna, prateći zidne tonove i teksture. Ponegdje su platna posve suptilno uklopljena u površinu, a ponegdje naglašavaju teksturu, te svjetlo i sjene u prostoru. Na taj način ona se uklapaju u taj specifičan prostor, potpuno mu se predajući, ili pak mu dodajući  male kolorističke i svjetlosne akcente. Platna zamišljam u skupinama, koje kao malene kompozicije tek djelomično poštuju očište promatrača. Želim na taj način realizirati koncept „prikrivanja podređenih slika“,  a postavom  „razotkriti svjetlosti i ritmove prostora“. Svojim kvadratnim formatom ove slike nadovezujem na moj cjelokupni dosadašnji rad svrstan pod termin „geometrijska apstrakcija“. Međutim, sadašnji kvadrati svojim dimenzijama “odšetali“ su s mojih dosadašnjih velikih formata, tvoreći slikarstvo „oštrih rubova“, te sad  nastavljaju dalje svojim samostalnim putevima.“

Višnja Slavica Gabout





Comments