Škole‎ > ‎

Alpinistička škola 2013


 
IZLETI:
 
23.03.2013. Kamenjak  Album
 
Napokon, stigao je i taj nestrpljivo iščekivani vikend. Prvi susret nas guštera sa opremom i stijenom.
Subota je, pola 9 ujutro i prema dogovoru svi smo već postrojeni pred prostorijama društva i spremni za polazak. Raspored sjedenja  je gotov, oprema je utovarena i… krećemo! Nakon nešto više od sat vremena vožnje parkiramo aute podno slikovitog kamenog hrpta, Kamenjaka. Uzimamo svu potrebnu opremu i dalje krećemo planinarskom stazom. Nakon 15-ak minuta hoda stižemo ispod stijena Malog Kamenjaka. Sunce, koje nas je jutros razveselilo, sada je potpuno nestalo iza oblaka. Ali ni oblaci ni bura nisu nam mogli pokvariti raspoloženje. Raspoloženje su nam popravile i nove zamke koje smo dobili na poklon od svojih instruktora. I naravno, s novim zamkama odmah se bacamo na vježbanje čvorova i pripremanje za „absajl“. I opet, vježba se osmica, osmica s uplitanjem i prusik. Naravno vade se i gurtne, karabineri, spravice. Nakon što su se instruktori uvjerili da smo spremni, grupa po grupa kreće prema vrhu. Pod budnim okom instruktora, jedan po jedan, spuštamo se „absajlom“ niz stijenu. Nakon uspješno odrađene vježbe penjemo još dva, tri lakša smjera. Nakon cijelog dana stajanja na buri, dobrano promrzli (a i gladni ), instruktori odlučuju da je bilo dovoljno za jedan dan. Kreće slaganje užadi, pospremanje opreme i put pod noge. Nakon ovog dana napokon smo shvatili u što smo se upustili. A i instruktori su uvidjeli s kakvom ekipom će imati posla sljedećih tjedana.
I naravno, kao i svaki izlet, ni ovaj nije mogao završiti bez razmjene dojmova uz finu klopu i hladnu pivicu!
 
 
Izvjestio: Rizo
 
 
07.04.2013. Vela Draga  Album
 
U rano jutro jedne kišne i hladne nedjelje početkom travnja krenuli smo na drugi izlet alpinističke škole u organizaciji AO PD. Na izlet u Vranjsku dragu odmah iza tunela Učka krenulo je 10 instruktora (Dinko, Ivana, Dinka, Veljko, Goran, Sićko, Marta, Daniela, Darko i Siniša) i 7 tečajaca (Karla, Matija, Romano, Rizo, Lovro, Filip, Maja). Ispričavam se odmah ako sam nekoga zaboravila!
Okupljanje je bilo ispred društva u 8h i nakon kave, razgovora, slaganja opreme i dogovora kuda se ide obzirom na vrijeme krenuli smo put Rijeke. Nakon kratkog stajanja i ispijanja kave na Vratima Jadrana oko 10.30h stigli smo na odredište. Rasporedili smo opremu i krenuli prema stijeni do koje smo došli nakon 15-ak minuta hoda.
Stigavši na odredište dočekalo nas je iznenađenje jer je stijena bila zauzeta RAK-ovcima i njihovom školom, a po slobodnoj procjeni bilo ih je oko 40-ak a možda i više. Uzevši u obzir njihovu brojčanu nadmoć povukli smo se na drugi kraj stijene i tamo postavili svoja 4 smjera. Prvo su se penjali smjerovi Pinčica i Stojan a zatim i druga dva sa druge strane stijene.
Podijelili smo se u parove i krenuli penjat. Penjali smo i izmjenjivali se na smjerovima koje su manje više bili i uspješno svladani od većine tečajaca. U pauzama od penjanja odslušali smo i dva predavanja, jedno na temu klinova, friendova i čokova koje držao Sićko o načinu osiguravanja na stijeni primjenom istih tijekom uspona, a drugo predavanje su održali Dinko i Ivana na temu prekapčanja na stijeni u slučaju alke na vrhu smjera.
Nakon kratke stanke za ručak premjestili smo se na 3 smjera koja su RAK-ovci oslobodili i tamo proveli još neko vrijeme penjući. Ti smjerovi ocijenjeni su sa ocjenom 5 i uspješno su svladani od većine tečajaca.
Oko 5h poslijepodne završili smo sa penjanjem i polako krenuli prema autima. Obzirom da smo ipak penjali u Istri uputili smo se u konobu Ema u blizini penjališta i tamo se počastili Istarskim delicijama tartufima. Nakon lijepe večere i druženja uputili smo se umorni ali zadovoljni put Karlovca u koji smo stigli oko 21h.
Vrijeme nas je poslužilo u potpunosti i sunce i divan topli dan učinili su ovaj izlet još ljepšim.
Do sljedećeg druženja!
Pozdrav!
Climb on :))))))
 
 
 
Izvjestila: Maja
 
 
13/14.04.2013. Paklenica  Album
 
Prosječno toplog i sunčanog 13. travnja 2013. god. u 7.00 sati okupili smo se ispred prostorija alpinističke škole i krenuli na treći, a prvi dvodnevni izlet u NP Paklenica.
Jednoglasno smo odlučili da ćemo putovati starom cestom. Usput nam je bio ugostiteljski obrt „Vodena ovca“ u Rastokama, gdje smo popili kavu. Nakon sat vremena vožnje napravili smo još jednu pauzu prije tunela Sv. Rok. Dok smo s oduševljenjem gledali još uvijek snježne vrhove Velebita, Marta je nesebično podijelila jabuku s kravama Romanom i Sočom. Opet malo vožnje i konačno Starigrad – Paklenica.
Pošto smo se smjestili u kamp po promotivnoj cijeni od 30 kuna, krenuli smo preko Marasovićevog trga u kanjon Velike Paklenice. Rizo i Veljko sabiru planinarske iskaznice i kupuju karte za ulaz u NP. Dobri „Brko“ nam se smilovao i prodao nam jeftinije dječje karte. Nakon što smo se obukli, podijelili smo se u dvije grupe. Siniša, Filip, Veljko i Rizo napali su smjer „Josip Debeljak“ dug 200 m, a Ivana, Lovro, Dinko i Romano petstotinjak metara više „Tinin smjer“ dug 110 m. Komunikacija je bila otežana zbog obližnjeg potoka i vjetra, stoga dogovaramo kako ćemo komunicirati ako se ne budemo čuli. Tri cuka štrikom signalizirala su da je instruktor napravio sidrište, te da možemo raspustiti osiguranje. Nakon što je instruktor povukao uže sa nova tri cuka, signalizirao je da možemo početi penjati.
 
Puni adrenalina počinjemo penjati naš prvi cug dugog smjera. Nakon 2 sata penjanja dolazimo do vrha. Instruktori nam čestitaju, a za nagradu slažemo uže. Spuštamo se po siparu 20 min do staze, te odmah krećemo prema smjeru „Debeljak“. Ispod smjera smo se malo odmorili i pojeli tko je što imao. Na smjeru „Debeljak“ neki su spitovi bili skinuti, što nam je bila prava prilika da se bolje upoznamo sa friendovima, čokovima i čokovadilicama. Instruktori su nam još jednom pokazali kako i u koja mjesta staviti čok ili friend, a da on služi svrsi te kako ga izvaditi. Oboje smo par puta uz budno oko instruktora probali staviti i izvaditi čok/friend. Nakon kraćeg ponavljanja komunikacije i uz pokoji savjet instruktora, počeli smo penjati smjer „Debeljak“. Nakon dva i pol sata i pet cugova stižemo na vrh. Opet spuštanje po siparu i čekanje druge grupe koja je penjala „Tinin smjer“. Kada smo se okupili i pospremili opremu uputili smo se u kamp na večeru i tuširanje. Kraj prvog dana zaključili smo u konobi kod Dinka uz prepričavanje dojmova i pokoju „pročitanu knjigu“.
Nedjelja je svanula bez ijednog oblačka. Umjesto kukurikanja pijetla probudio nas je plač malog djeteta. Na doručku kod Dinka uz jaja i špek dogovorili smo plan rada za taj dan. Plan je bio odraditi postavljanje smjerova, komunikacija u stijeni, prevezivanje u slučaju alke na sidrištu i abseil. Kada su stigli Matija, Karla i Maja krenuli smo u kanjon NP Paklenica. Na ulazu stara priča: dobri stari „Brko“, dječje karte, hrpa ljudi željna penjanja. Podijeljeni smo u tri grupe. Ivana, Rizo, Veljko i Romano krenuli su na smjer „Nosorog“. Dinko, Matija, Danijela, Maja, Marta i Karla na „Tinin smjer“. Siniša, Filip, Goran i Lovro u „Abseil pistu“. Penjali smo po sistemu instruktor – tečajac te ponavljali naučeno:  osiguravanje partnera, međuosiguranja, izradu sidrišta, ispravnu komunikaciju te izradu sistema za abseil. Poslije pauze svatko je probao postaviti smjer i prevezati se. Oko 18.00 sati vratili smo se u kamp, spakirali stvari i pojeli ostatke Danijelinih kremšnita.
Kraj dana ispratili smo gledanjem zalaska sunca sa terase birca uz more. U 23.30 sati sretno smo se vratili u Karlovac.
 
Izvijestio: Romano
 
 
21.04.2013. Vela Peša  Album
 
Ulomak iz knjige Nejca Zaplotnika „Put“:
 
Pokušavao sam pritom pronaći i odgovor na pitanje zašto mnogi ljudi, često po cijenu života, žele stići do beskorisnih vrhova. Beskorisnih zato što penjač od svojih uspona nema nikakve materijalne koristi; naprotiv, on se penje u slobodno vrijeme i najčešće o vlastitom trošku. Upravo beskorisnost te radnje otežava odgovor na pitanje. Kad se penjačevim pustolovinama dodaju veliki fizički napori i strahovite opasnosti koje prate penjanja na strme gorske vrhunce, onda se svaki nepenjač, pa i penjač, s razlogom po tko zna koji put upita: zašto?
Stipe Božić
 
Karla, ti ćeš napraviti izvještaj za današnji izlet! Rekao je...  Pomislila sam,  samo mi je to trebalo, ali što je tu je. Evo kako je to bilo danas.
Nedjelja je a jutro je nagovještavalo promjenu vremena. Nadam se da ćemo imati ipak suhi dan.
Kavica me već dočekala, još samo da uzmem ruksak,  klopu, izgnjavim pse te dočekam dobru volju mojih da me odvezu do društva. Dobro je! Stigla sam na vrijeme!
Ovo nam je već četvrti izlet. Mi tečajci potrpali smo se u kombi. Naravno, ujutro malo teže kreće zafrkancija iz svakojakih razloga, što zbog pospanosti, što zbog umora od napornog radnog tjedna, ali sve u svemu mi smo super ekipa. Lijepo je kada se tome pridruže naši instruktori, jer niti oni ne smiju zaboraviti da su jednom bili tečajci i imali neke druge instruktore.
Danas se u kombi osim naših ruksaka i opreme smjestilo nas devet. Naši snažni dječaci (Rizo, Romano, Matija, Filip i Lovro) uz nas dvije tečajke (Maju i moju malenkost), Dinka i Goc, ispred instruktora. U drugom autu bili su Daniela, Dinko, Sićko i Siniša.
Krenuli smo iz društva malo iza 7h ujutro, kratko smo se zaustavili u Plodinama jer su neki htjeli dopuniti nedjeljni doručak.
Sljedeće stajanje bilo je, naravno, u kafiću prije ulaza u tunel Tuhobić. Kavica i još poneke prirodne tekućine uvijek dobro dođu kada te čeka novi adrenalinski dan. Je li tako Rizo?!
Vela Peša uskoro je bila pred nama. Ruksaci i oprema na leđa pa put pod noge. Nakon 15-ak minuta hoda planinarskom stazom oko 09:30h stigli smo pod stijenu Velu Pešu. Oblaci, vjetar, sunce koje se jedva probijalo kroz oblake. Pomislila sam, pa zar ćemo se opet smrzavat kao na Kamenjaku?!
Krenuli smo s obukom. Naravno, rastegli oni uže od jednog do drugog drveta a mi kao siročeki postrojeni sa onom zamkom motali i petljali te čvorove. Odjednom je postalo vruće samo neznam jel to od vježbanja čvorova ili je sunce probilo oblake. Nakon ponavljanja čvorova podijeljeni smo u parove. Radila su se sidrišta, prekapčanje preko alke, abseil, postavljanje smjera i penjala su se tri, četiri smjera i sve to pod budnim okom naših instruktora.
Rijetka kiša počela je padati oko 14:00h i natjerala nas da se počnemo spremati. Uskoro je prestala, ali ekipa je bila spremna za pokret. Opremu je na broju.
Nezaobilazan odlazak u „Putnik“ koji nam je pružio siguran zaklon jer se prava kiša spustila baš kada smo se tamo smjestili. Rezimiram u glavi što sam danas naučila i koliko je to dovoljno da se pripremim za neki smjer u kojem ću kao prva postavljati komplete. Vjerujem da i drugi sređuju dojmove i možda si postavljaju isto pitanje. Pa naravno, i naši instruktori su jednom bili na početku i postavljali si ista pitanja.
Dobar je to osjećaj kada si na stijeni, usmjeren mislima samo u jedan detalj koji moraš prijeći i valjda će poslije biti lakše ili ….??? Sada kada sam napisala ovaj izvještaj kao da sam prešla jedan detalj. Jedva čekam novi izlet!
 
 
Izvjestila: Karla
 
 
04./05.05.2013 Paklenica  Album
 
Hmmm, od kuda početi…
Dana 04.05.2013. krenuli smo ponovno put Starigrada, NP Paklenica po drugi puta u ovogodišnjoj alpinističkoj školi. Okupljanje je bilo u 06:45 sati ispred prostorija PD Dubovac. Kao i svaki put nismo krenuli po planu u točno vrijeme (7h) već nešto malo kasnije što zbog malog kašnjenja, što zbog tehničkih poteškoća u samim prostorijama PD-a jer se nenadano razbila boca s čudnovatom tekućinom, heheh… Nakon što smo potrpali opremu i stvari u kombi i dva auta krenuli smo na nezaboravnu dvodnevnu avanturu u prekrasne nam i drage stijene Paklenice. Grupu putnika su činili Ivana, Dinka, Marta, Danijela, Dinko, Siniša, Veljo, Siniša te mi tečajci Maja, Karla, Rizo, Romano, Filip i ja. U Starigradu nam se pridružio Lovro i njegova bolja polovica. Ekipa u bijelom „tetrapaku“ kao i obično se veselo zafrkavala cijelim putem do Paklenice uz poneko teoretsko ponavljanje gradiva.
Po dolasku u NP krećemo odmah u kanjon, dijelimo se u grupe, dijelimo opremu i krećemo penjati duge smjerove.  Jedna grupa instruktora i tečajaca (Veljo, Siniša, Dinka, Lovro, Rizo i Romano) je išla penjati Tinin smjer. Plan je bio da tečajci penju kao prvi, znači da sami postavljaju komplete i rade sidrišta. Na žalost mnogih u prvom cugu Tinina smjera ekipa ostaje bez Filipa koji je na svu sreću prošao s lakšim ozljedama (uganuće skočnog zgloba) i morao se vratiti u Klc. Druga ekipa u parovima Dinko-Karla, Ivana-Maja te Marta i ja penjemo Veliki Ćuk  smjer Sjeverni greben a izlazimo na  smjer Sjeverno rebro. Nakon cirka 4 sata a možda više svi smo se sretno popeli na odredište. Mogu vam samo reći da je strah, a nije pozitivan,  jedno od najgorih iskustva, zezne te psihički a to nije dobro. Sve je u glavi a pojedinac se sam toga treba riješiti jer time ugrožava druge. Kako je Veljo reko staneš i resetiraš se. Po dolasku na zadnje sidrište kunem sve i svašta što zbog straha što zbog jednog meni težeg detalja, al tu su instruktori koji ohrabruju. Mislim si pa kaj je meni ovo trebalo. Penjali smo u navezu s instruktorima, malo drugi malo prvi u navezu, ovisno o spremnosti, što je i bio cilj ovog izleta da sami stavljamo komplete u spitove po potrebi i frendove i čokove te sami radimo sidrišta tj. da baratamo sa svime što smo naučili. Mislim da svi već s tim barataju kak se spada. Sa ocjenama smjerova i težinom te duljinom neću gnjaviti jer svi to znaju, a ko ne zna ima u vodiču.  Nakon uspješnog uspona normalno ide silazak koji nije ni malo jednostavan po onom siparu. Na dijelu silaska Ivana i Dinko se odvajaju od nas i idu do ekipe koja nestrpljivo čeka te kreću na Bijelu rampu. Druga ekipa nije bila u mogućnosti penjati jer su Veljo i Siniša zbrinjavali unesrećenog, pa su ostali morali čekati Dinka i Ivanu. Nakon završetka penjačkog dana idemo u kamp gdje slažemo šatore, a naš dragi kuhar Rizo sprema „vrhunski“ roštilj. Vrijeme kratimo uz priče, slasne kremšnite, pokoju pivicu.. Nakon obilnog i ukusnog roštilja  spavanac.
Nedjelja je počela počinje buđenjem u 7 sati da se čim prije spremimo i krenemo penjati jer je prognoza kiša za podne. Dogovara se što će se penjati, slažu ekipa te se kreće u kanjon. Ovisno o spremnosti tečajaca, dio malo spremnijih (Lovro, Romano,Rizo) odlaze sa Sinišom, Veljom i Ivanom na duge smjerove Flex i Rex, Dr.Frankestiin i Aigora, a Dinko, Marta, Dinka te Karla, Maja i ja na sportske smjerove. Oko podneva točno po prognozi počinje kiša. Kratko buksanje pod krovom da se oprema ne smoči i po prestanku kiše kod Dinka u konobu jest i pit. Nakon što smo siti i napojeni krećemo put Karlovca ponovo u svakodnevnicu.
Stijene i penjanje su stvarno prekrasno i nezaboravno iskustvo.  Isplati se sav trud, znoj, mučenje, strah, sve je to neopisivi gušt, sami vrh. Drago mi je da me najdraža nagovorila da upišem alpinističku školu. Super ekipa i sve ostalo, sve je lijek za živce…
I za kraj «Samo opušteno!» 
 

Izvjestio: Matija
 
 
Dan 1.
Priča kreće buđenjem u 7h ujutro u Tisnom na otoku Murteru. Spremanje stvari,ispijanje kave i kombiniranje rute kojom ću najprije stići na odredište-NP Paklenica.
Naravno kao i uvijek sve je na knap…ali spašava me zvuk mobitela.Naime Dinka javlja da je zaspala i da ostatak ekipe iz Karlovca neplanirano kreće kasnije nego šta je dogovoreno.Hahaha… To mi daje za pravo da srknem brzinsku kavu na terasi Sunset bara dok čekam kombi karlovačkih tablica pun tečajaca koji jedva čekaju da krenu penjati duge smjerove u već spomenutom NP-u.A onda standardna procedura…striček, striček, jel možemo mi na dječje karte ući? Ovaj put nije uspjelo pa smo morali kupiti karte 10kn skuplje .
Dolazimo na parking,vadimo opremu i dogovaramo kojim putem i s kojim instruktorom ćemo se uputiti prema stijenama. Poslije kratkog vijećanja dogovor je postignut.Maja,Karla i Matija kreću sa Dinkotom,Ivanom i Martom prema Sjevernom grebenu s kojeg se spajaju na Sjeverno rebro. Druga skupina predvođena iskusnom instruktorom Sinišom kreče prema već poznatom Tininom smjeru gdje je plan da mi tečajci postavljamo isti. Prvi krećemo Rizo i ja a u stopu nas prate Dinka i Romano. I dok je sve mirisalo na brzo odrađen smjer za njima kreće legenda ljetne škole,uvijek vjerni entuzijasta Filip. Prilikom svog pothvata rukom kida komad stijene koja mu odmah vraća milo za drago…(iskrenuo je skočni zglob) – I KAJ SAD ?!?!
Slijedi akcija spašavanja vojnika Filipa; kako sam ja već bio na drugom štandu, nisam vidio uspješno izvedeno izvlačenje iz smjera ali dobro…palim cigaru sjedam u hlad (daleko od užadi) i čekam svog partnera u smjeru da uživamo u pogledu na stjene Paklenice koje nas okružuju. Nakon izvjesnog vremena smjer smo ispenjali Dinka, Romano, Rizo i ja dok su instruktori Siniša i Veljo jurili u Zadar sa ozljeđenim Filipom.
Kako nebi gubili vrijeme…Dinka vodi elitnu postrojbu (Rizo, Romani i ja) prema Bijeloj rampi. Polaganim ali sigurnim korakom po najjačoj vručini stižemo do Bijele rampe gdje čekamo Dinkota i Ivanu da napokon dođu iz Sjevernih grebena i rebara. Dok su Maja, Karla i Matija čekali u kanjonu, mi smo u dva naveza po troje protrčali Bijelom rampom.
Kad smo se uspjeli vratiti iz smjera već je bilo osam navečer i krajnje vrijeme za polazak na više nego zasluženu pivu kod Dinka i slaganje šatora u kampu Peko. Premoreni od sunca i penjanja svi jedva čekamo majstora od roštilja Rizu da speče meso i nahrani gladnu gomilu.
Čekamo….čekamo….čekamo… i dalje čekamo…
Vidjevši da Godot neće tako skoro, odlazim u šetnju dok za stolom raste nervoza. Naravno,vračam se u pravi čas…Većina ekipe nije dočekala Godota, samo oni najhrabriji.I da vam pravo kažem:isplatilo se. Tako dobru piletinu nisam dugo jeo, a i čevapi su bili za prste polizat. Punog želuca i brade masne skačem na glavu u šator i jedva čekam drugi dan da zaješemo još koji smjer. zZzZzZz…….

Dan 2.
Buđenje u 6h ujutro.Jaooo!!!!!Pošto zbog nedostatka tople vide prethodnog dana nisam stigao pod tuš,odrađujem to prije kave i doručka kod Dinka. Nakon toga spremam šator te se žurnim korakom upućujemo prema kanjonu jer nas čeka loše vrijeme.Kratki dogovor i put pod noge.
I dok se većina odlučila za penjanje kratkih (sportskih) smjerova, Romano i Ivana su napali Aigora, Rizo i Siniša Dr. Frankenstina a ja i moj instruktor Veljo odlučili smo da stignemo popit kratku kavu i onda krenemo u smjer Flex & Rex. Prvi korak-psihološka priprema.Iskusnim savjetima čika Velje nasmijem se strahu u facu te uz ritmove pjesme “ti nisi tu,ti nisi tu“ upučujemo se na neko drugo mjesto.
120 metarski smjer odrađujemo uz odličnu atmosferu i čakulanje sa Danijelom i Sinišom koji penju ispred nas 4 cuga (za mene dosad najtežeg smjera) završavamo sa prvim kapljicama kiše.Ubrzanim korakom vračamo se kroz Hram prema potoku gdje nas čeka ostatak ekipe s kojom izmjenjujemo dojmove ispenjanih smjerova. Nakon toga sjedamo kod Dinka na terasu i uživamo u ribljim i mesnim specijalitetima kuće.Zadovoljni odrađenim vikendom spremamo stvari i sa smješkom na licu krećemo put Karlovca.
P.S.  Želje za brz oporavak i ponovno “osvajanje“ dugih smjerova upućujem neponovljivom Fifiju.
Alpinistički odsjek PD Dubovca je uvik uz tebe.
 
 
Izvjestio: Lovro

 

18./19.05.2013. Dabarski  kukovi  Album
 
Dana 18.05.2013. krenuli smo na posljednji izlet ovogodišnje alpinističke škole. Okupljanje je bilo kao i svaki put ispred prostorija društva nešto malo prije 7 sati. Ekipu koja kreće na izlet čine instruktori Sićko, Siniša, Dinko, Ivana, Danijela i Marta. Od tečajaca nažalost idu samo Karla i ja. Nakon trpanja mnoštva stvari i opreme u dva automobila krećemo prema Velebitu, točnije na Dabarske kukove. Nakon dolaska tražimo smjerove koje bi mogli penjati. Izbor smjerova nije bio baš velik jer se tada odvijala državna stijenska vježba HGSS-a koji su zauzeli Rujičin kuk. Sva sreća pa nam njihova pomoć nije trebala. Sičko, Marta i Danijela idu svojim putem, dok u parovima Ivana – Karla i Dinko – ja idemo penjati na Zasječeni kuk, neosigurani smjer Gadras. Ujedno nam je to bio uvjet da prođemo praktični dio, koji smo nadam se i prošli. Nakon nekih dva sata ''istraživanja'' prirode kroz šumu, vrtače te ostalu floru i faunu dolazimo pod sami smjer. Cijelim putem do samog smjera i kroz penjanje smjera budno nas prati oko sokolovo, naš vjerni pazitelj Siniša. Penjali smo neosigurani smjer kao drugi u navezu, mučili smo se raznim detaljima, čupanjem dragih nam frendova i čokova. Blažena čokovadilica, jel tako Ivana? ;-) Pri usponu Karla od prevelike želje da osvoji vrh trga komadinu stijene koja na svu sreću pada dalje od Dinka i mene, strašna cura. Do samog vrha smo imali nekih 4 do 5 sidrišta. Nakon uspona slijedio je silaz koji je bio skliskovit kroz šumu.  Prvi dan smo ispenjali još jedan sportski smjerić s Dinkom i Ivanom, dok su Sičko, Siniša, Marta i Danijela opet išli svojim putem. Nakon penjanja uslijedio je zasluženi odmor u planinarskoj kući ''Kata'', loženje vatrice, klopanje, prepričavanje priča i spavanac.
   Drugi dan se budimo ranije s obzirom da je loša prognoza . Nakon obavljanja doručka, ispijanja kave te nakon kratkog planiranja Dinko i Ivana u dogovoru s ostalima odlučuju da idemo penjati smjer Bibl und Babl na Aginom kuku. Ponovo penjemo kao drugi u navezu, mada je plan bio da dio smjera penjemo i kao prvi. Težina smjera je 5a+/b, ali meni se činila kao desetka. Nimalo pohvalno ali nakon dolaska na prvo sidrište odustajem zbog stanja mog mentalnog sklopa. Opet moram spomenut taj prokleti strah, s obzirom da je meni ovaj tečaj prvo iskustvo s planinama i stijenama, valjda je strah jače izražen. Dinko i ja absajlamo, a Ivana i Karla nastavljaju. Nas dva se vraćamo do auta i vrijeme kratimo uz priču, podjelu iskustva te ohrabrivanje mene da ne odustajem od ovog prekrasnog sporta od strane Dinka. Dinko, hvala ti. Nakon nekog vremena dolaze Ivana i Karla, a prema prognozi se počinju skupljati oblaci i miriši na kišu. Uskoro stiže i ostatak ekipe. Slijedi brzinsko spremanje opreme i stvari u automobile i odlazak prema Karlovcu.
   Ovim putem zahvaljujem svima koji su nas podučavali tehnikama penjanja, učili o alpinizmu i svemu što nas čeka u stijenama te dijelili s nama svoja iskustva i priče. Sve nam je to pomoglo kroz tečaj i pomoći  će nam u daljnjem bavljenju ovim sportom. Stekao sam jedno nezaboravno, lijepo iskustvo i nove prijatelje. Veselim se ponovnom odlasku u stijene, svladavanju prvenstveno negativnog straha, te mogućih i nemogućih smjerova, detalja i svega ostalog. Normalno ništa bez usavaršavanja tehnika i znanja. Prijatelji alpinisti, veliko hvala!
Pozdrav do nekog ponovnog susreta!
 
Izvjestio: Matija
 
 
 
Ċ
Alpinistički odsjek PD Dubovac,
16. tra 2013. 08:55
ċ
Alpinistički odsjek PD Dubovac,
9. srp 2014. 06:40