STRANPUTICAMA KOSOVA - roman

Ante Rilović

STRANPUTICAMA KOSOVA – roman

­

            

             1.

 

Dug i naporan put bio je za njim. Mahnuo je nehajno rukom iznad upravljača, nasmijavši se. Život mu je bio težak, Put trnovit. Sudbina se s njim, kao uostalom sa svima njima, poigrala. Sve je bilo odveć banalno, jednolično, i začudno, pored svega što su činili, bezizgledno. Zar nije bio predstavnik generacije koja je mnogo toga započela, još više htjela. Živio je u vremenu koje je nastojalo svojim znamenjem označiti, ne samo svoj prostor i vrijeme, već sve što je bilo, i što će biti stvoreno bilo kada, bilo gdje, i od bilo koga. Samosvijest je rasla. Nažalost, ne onakva kakvu su vrijeme, i on sam živeći u njemu, htjeli. Bio je sve sigurniji u sebe, sumnjajući sve više u uspjeh onoga što ih je sve zajedno nosilo na krilima samouvjerenosti i opsjene njima samima često nerazumljivih htijenja. U trenucima kao što je bio ovaj, kada bi umor od duga i naporna puta slamao duh, posumnjao bi u sve. Suprotnosti su bile tolike da se jednostavno nisu mogle prevladati. Bilo je sve čudno. Tako čudno... Zvuk sirene ga je prenuo. Približavao mu se sanitetski auto. Usporio je. Vozio je samim rubom. Imao je puno razumijevanje za sve što se dešavalo, za svijet kakav mu je predočen. Kada bi kojim slučajem jednoga dana ispalo sve drukčije, a ispast će, bio je u to siguran, osjećao hi se izdanim, napuštenim, predanim na milost i nemilost nečemu što neće biti ni u kom slučaju njegovo. On i njegovi drugovi, pored sveg što ih je obes­habrivalo, činili su fanatične napore, vjerujući u socijalizam i samoupravljanje - u "novoga čovjeka". Bio je to, vjerovali ili ne, agresivni i prepotentni pristup zbilji. Onakav kakav su "bogovi" htjeli. No, katkad, malodušnost bi pokucala na vrata svijesti, otvorila ih i ušla u nju, nepozvana i strana. Tada bi mu se učinilo da su sve karte davno odigrane, da sve, pa i taj vijek socijalizma, ima svoj početak i kraj, i da je on tu. Na sceni su sve češće bile "reakcionarne snage". "Lump-proleterska ideologija" je postala oruđe političke biro­kracije u obračunu s konkurentnom joj "tehnokracijom", onima, koji su jedini i mogli stvarati ono što još nije bilo stvoreno. Borba za vlast je upropaštavala sve. Nju su sve više htjeli oni koji u procesu rada nisu mogli zadovoljiti zahtjeve vremena. Zato su oko sebe, sve više, u svojoj sebičnoj i kratkovidnoj igri, okupljali sebi slične. Zanoseći se vječnošću uspostavljena poretka, privlačili su, osupnjujući vedrinom i blijeskom životne radosti, koja je izvirala iz laka i brza uspjeha. Tako se za njega, Antu Juranića, četrdesetogodišnjaka, pomalo razočarana u mnogo toga, sve pretvaralo u očitu suprotnost. Jedna, za svoje zagovornike "progresivna ideologija", pretvarala se u "reakcionarni" pogled na svijet. Moć zdravoga razuma podređena je bezumlju. Služila je sve više nečemu čemu se suprotstavljao.

Sve je teže upravljao svojim malim, neudobnim i prašnim vozilom. Bio je to pravi "terenac", kako su ga s oćutkom poruge nazivali njegovi drugovi. Imali su pravo, njegov "Spaček" je doista bio i star i trošan. Trepnuo je, protrljao očne kapke, nasmijavši se pritom. Njegovo vozilo još je uvijek bilo bolje od mnogih.  Zamaralo je; to je istina,  ali, je bilo jeftino.

Koliko je samo tragičnog bilo ugrađeno u težnju njegove generacije za bilo kakvim vozilom! Činilo mu se da se ona rađa s nama. Još više: da je živjela u našim precima. Cijena koja se plaćala za njezino ostvarenje bila je velika. Često je ugrožavala golu egzistenciju. Tragično doživljavanje nedostupnosti nije nikoga, pa ni njega, odvraćalo od te vječne čovjekove želje za moći, koja se, vjerovali tom ili ne osjećala za volanom. Svima koji su sjedili za upravljačem pomagala je da nadvladaju bol koja ih je u stopu pratila. Približavao se Kosovskoj Mitrovici. Ljudi je bilo sve više. Motali su se posvuda. Na poljima žene. Nisu to bile one, njemu dobro znane, "tinejdžerke", za kojima su se ljudi osvrtali zbog njihovih lepršavih haljinica, ogoljelih bedara i grudi. Bile su sve gotovo navlas jednako odjevene. Rupcem su skrivale lica.  – Na Kosovu sam! – prosikta, i nasmija se.

Zarađivao je kruh na Kosovu, tisuću kilometara daleko od Zagreba. Njegovo poduzeće je montiralo termoelektranu, koja je, između ostaloga, trebala preporoditi ovaj kraj. Dug i naporan put, na koji je krenuo prije više od šesnaest sati, iscrpio ga je toliko da je pri samom kraju, domogavši se opet a­sfalta, zaprašen i znojan, usporio vožnju. Borio se s umorom koji ga je Sve više svladavao. I pored toga osjećao je dah novoga vremena. Po­svuda se nešto gradilo. Bio je zanesen samoupravnim socijalizmom. On je zaokupljao njegove misli. Novogradnje su nicale posvuda. Bile su kao i one suknjice šiparica "lepršave i provokativne". Izazivale su. Isticale se. Zanosile. Tu i tamo pokoja se izdizala iznad izba. Tamo, uz most, prema centru, dočaravale su svijet mašte. Bile su Sve slične jedna drugoj. Bile su vitke, visoke, pravokutne. Prizemlja im bijahu ukrašena izlozima. Bile su, kao i ljudi u njima, željne svega. Ljudi drukčiji od onih u šiptarskim i ciganskim mahalama. Među njima ne samo "generacijski" jaz. Nešto što je tek tinjalo i što se još nije moglo razgorjeti u pobunu u nadi da će jednoga dana Sve biti tako koketno.

Jednom riječju moderno. Sve je sličilo zemljama u kojima je prije radio: "trečem svijetu" -"nesvrstanima". Nijedna od tih stranih zemalja  nije na njega ostavila takav utisak kao ova u kojoj je radio sada i koja je bila dio njegove domovine. Kilometri su se brzo nizali. Kosovska Mitrovica je uskoro bila za njim. Usporio je. Svaki čas se mimoilazio sa seljačkim kolima i "tovarima" (natovarenim konjima i magarcima), kojih je bilo mnoštvo na putu prema Obiliću i Prištini. Posvuda ljudi s bijelim, okruglim, oblini glave prilagođenim kapi­cama. Gdjegdje pokoji fes. Oko kuća djeca. Svijet posve drukčiji od onoga koji je maloprije, prolazeći kroz Mitrovicu, vidio. Učini mu se na trenutak sve jalovo i beznadno. Zapravo nemoćno. Zar njihov dah nije bio jači od onoga koji je ponegdje zapljusnuo njihov život ne utječući bitno na nj! Zar graditelji novoga nisu htjeli s njim srušiti ovo sa čim se sada susreo! Tu vrevu sitnoposjedničkoga truda i rada, života takva kakav je bio oduvijek. Oni ničim, pa ni tim frivolnim i lepršavim građevinama nisu ništa učinili sa čim bi podstakli i un­aprijedili ovo što je bilo sada pred njim. Bilo je to drukčije viđenje svega. Novo je zapravo bilo bijeg od tržišne zbilje: jalov stvaralački izazov. Zaborav jedne davne i uvijek aktualne istine: čovjek je od pamtivijeka živio sam, za sebe i svoje najbliže. To se nije moglo ničim promijeniti, štoviše, i u tim lepršavim zdanjima, "novi ljudi" su opet vodili svoj "novi život", drukčiji doduše od onoga koji je upravo gledao, no opet u biti isti.

Pred očima mu je pukla valovita i bogata visoravan: polje koje vlada krajolikom i puno obećava. Odavde su Turci pet stoljeća držali pod svojim gospodstvom Balkan, ugrožavajući mnoge sredozemne i podunavske zemlje. Odavde su s lakoćom nadzirali neraspoložene i na pobunu uvijek spremne balkanske narode; tlačeći ih, mijenjali su usput i njihovu narodnosnu strukturu. Pred očima su mu promicala lica Srba i Šiptara, Crnogoraca i Makedonaca, Turaka, Grka, Bugara, Latina, Kumana i Cigana. Bio je to kraj u kojem je sretao razne narode i rase, slušao mnoge nerazumljive jezike; gledao nešto što mu se činilo, barem u početku, kada je tek došao ovamo, tako dalekim od njegove domovine. Jedino su ga fesovi i džamije podsjećali na kraj iz kojega je potekao.

Tražio je motive toga svoga iskrivljenoga viđenja stvari. Zar nisu ti objekti od armiranoga betona i stakla oličavali težnju za moći! Novoga nad starim; jednih nad drugima! Zar se okolina, takva kakva jest, bijedna i jadna, nije na neki način još jadnije doimala pored tih velebnih građevina, toga novoga vremena, koje ničim nije potaknulo kolibice oko sebe da se i one vinu u visine! Što više, činilo mu se da je novo svom svojom veličinom i snagom pritisnulo staro ne dopuštajući mu jednostavno da uhvati korak s vremenom. Tako je sve postajalo drukčije nego što je u stvarnosti. Zdanja su se dematerijalizirala, a viđenje postajalo sve jadnije i zloslutnije. 

Koliki su tih dana doživljavali sve kao i on! Socijalizam, takav kakav jest, bijaše još uvijek samo san koji se teško mogao doživjeti kao java. Sve više su svi stvari oko sebe osjećali kao i on. No, osjećaji su bili jedno, a izgovorena riječ drugo. U toj razlici između vlastitih osjećaja i izričaja, krila se mudrost: umjetnost mirna života. Nije bio zanesenjak, a ni pjesnik. Nije govorio ono što je osjećao. Mnogo toga je zadržao za sebe, pa i taj osjećaj neminovne propasti. Dobra su davana onima koji ih nisu zaslužili. Tako je u toj čudnoj i, pomalo, koliko dvoličnoj, toliko i inkvizitorskoj igri, rastao čudan svijet, naoko samo neuočljivih suprotnosti: groteska koja je nasmijavala izazivajući sućut.

Umor i prenapregnutost učinili su svoje. Bio je neraspoložen. Dražilo ga je sve. Sunce još nije bilo zašlo. S izmakom dana postalo je doduše nešto svježije i ugodnije. Misao ga odvede u Obilić. Bio je zapravo na neki način prognan iz svoga zavičaja: prostora perspektive i nada. Tražio je uvijek nove i nove mogućnosti. No one kao da su samo postavljale nove probleme: prepreke koje je trebalo svladavati. Progonstvo je uvijek strahotno, bez obzira kakvo je. On je bio pro­tjeran iz samoga sebe, izveden na put neprestane borbe za puko preživljavanje. Raskolio je cjelinu koju je svatko ponaosob činio sa tim svijetom snova stvorenim u zavičaju. Posvađao se sa svojom najbližom okolinom. Ne, to ne može reći. On ju je napustio. On se iselio iz vlastitoga doma: otišao od svojih. Bilo je to svojevrsno otuđenje koje se nije moglo ničim platiti. Što Sve nije radio da preboli tugu koja je bila neminovni suputnik takvih kao što je bio on. Izgon je rađao mračne nagone, gonio iz blagodati u pakao pustoši: zla, koje je izviralo iz podsvijesti. Živjeli smo u vremenu šutnje. Govorili su samo oni koji su bili zaneseni lažnim vrijednostima: brzim uspjehom i karijerom. Sve je bilo ispunjeno sjetom: uspomenama. Koliko su se njegove sadašnje spoznaje razlikovale od onih do kojih je dolazio u danima dječaštva i mladenaštva. Njegova osjećajnost stvorena je u jednom krajnje opasnom vremenu jednoumlja. Vremenu monopola i dominacije. Vremenu kojem je, iako ga je davno osudio, pripadao. Osudio se na izolaciju. Na život bez prošlosti i budućnosti. Živio je poput mnogih drugih, uživajući kao kakav monah, ne samo u samos­tanskoj askezi tijela već i duha. bez pravih i iskrenih prijatelja: bez mogućnosti da bilo komu povjeri svoje misli, da se izjada i osudi ono što mu se ne sviđa. Glasnost je bila opasna; šutnja zlato. Osjećao se potpuno otuđenim. Bio je osamljen, daleko od svih svojih.

Bilo je to tako sve do onoga dana dok nije upoznao i jedno drugo Kosovo: Kosovo Hrvata Janjevaca. Ljudi koji su se dičili imenom njegove domovine i svojim porijeklom, koje je bilo hrvatsko. Mislima se potpuno prenio u te dane; zapravo u dan kada ga je jedan njegov radnik Albanac pozvao k sebi, nakon što se s njim sprijateljio, da mu pokaže nešto za čim je čeznuo: djelić njegove Hrvatske.

Progonstvo, inkvizitorski oganj, šutnja, netolerancija, otuđenost, rađali su čežnju za svojim. Poticali je. Ljudi su često tek u tuđini spo­znavali svoje porijeklo, otkrivali ga ili pak podizali u postolje slave i časti. Nostalgija je nerijetko uzvisivala nacionalne osjećaje do nezamislivih nam visina. Čarobni prizori neostvarenih snova izvirali su iz dubina zaborava. Dizali su se zastori, množile scene. Tuga se produbljivala sa sjetom, a ljubav rasla sa čežnjom.

Morao je sve opreznije voziti. Ljudska vreva bila je sve veća, žamor snažniji. Tandrkala su seljačka kola, gurale se taljige, hrzali konji. Bio je sajmeni dan. Morao je zastati. Jedan natovareni magarac ispriječio se pred njim. Iza njega čopor djece. Nekoliko nedoraslih mladića pokušalo je maknuti tovara s puta. Među njima je bila i jedna djevojka. Jedna je žena nosila u košari na leđima crnookoga mališana. Bio je to siromašan, pošten i marljiv svijet, čiji je mentalitet oblikovan u tuđinskom ropstvu. Zbog toga su s nepovjerenjem primali sve što bi im donosila bilo koja vlast. Bio je to svijet koji je naglo rastao, naočigled svakomu tko bi znao zapažati ono što se zbiva oko njega. Živi i pokretni ljudi, odani radu i zemlji koja ih je prehranjivala, podizali su brojne obitelji osvajajući vlastitu zemlju. Mlad i brojan naraštaj bio je nezadrživ.

Mnogi od tih ljudi vraćali su se sa svojih polja ili sa tržnice u Prištini, umorni, poput njega, od naporna radnoga dana, dajući neku posebnu čar krajoliku. Bio mu je nezamisliv bez njih.

Osjećao se kao dijete koje doživljava prve spoznaje. Prva "stvaralaštva" zbilje. Zar ovaj svijet, ovo viđanje "praiskona", nije plašilo lepršavu sadašnjost! Zar nije bilo jače od nje! Zbilja je pričala jednostavnim i razumljivim jezikom nama nejasnu priču. Nismo je htjeli slušati. Ne zato što nije bila dovoljno jasna, već naprosto zato što nam se nije sviđala. Bila je drukčija od onoga čime smo bili opsje­dnuti. Bila je, naime, simbol "pregažena vremena": "sitnoposjedničke stihije", "sebičnosti", "patrijarhalnoga života", i ne znam čega sve ne, što se nikako nije moglo uklopiti u naše poimanje svijeta. Svatko tko je doživio ovakvo viđenje Kosova, kakvo je on doživio, shvatit će njegovu poruku kad lepršavost novoga odleprša ostavljajući "prai­skonu" sve: i prostor i vrijeme. Koliko god da se svijet bude mijenjao, njegova bit ostat će uvijek ista. Bit će tu u tim gomilama koje se vraćaju s tržnice. U tim žuljevima, u tom sitnom poduzetništvu i trudu, u krajnjoj sebičnosti. U svemu onome bez čega se naša civilizacija ne može niti zamisliti. Samo prividno taj svijet živi bez cilja i ideala.

Uskoro je cesta opustjela. Ubrzao je. Mislima je bio u Janjevu. Tamo gdje su živjeli oni koji su bili djelić njegove domovine. Zar ih je mogao ne zapaziti! Zar je mogao proći onuda, a da ih ne vidi! Zar se mogao previdjeti cvijet koji pupa! Mračne slutnje brzo je odagnao. Tu su živjeli ljudi koji su bili Hrvati kao i on. Ovo je bila njihova druga domovina. Bili su na nju ponosni jednako kao i na činjenicu da su iz­danak hrvatskoga naroda u njoj. Mučilo ih je samo jedno: zaborav kojem su bili izvrgnuti.

Bilo je to 13. lipnja prošle godine. Bio je Sv. Ante, njegov imen­dan. Blagdan do kojega su vjernici mnogo držali. Spomen svecu kojega su štovali. On kao ateist nije mnogo držao do tog dana. Slučajno je imao slobodan dan. U rano poslijepodne, po iznimno lijepu i sunčanu vremenu, uputio se Selimu. Sjećao se svega kao da je to bilo danas. Selimove su oči sjale od sreče kada mu je otvorio vrata svoje visokom ogradom ograđene kuće. U dvorištu koje je bilo zaštićeno od znatiželjnih pogleda dočekao ga je dječji smjeh. Graja veselih i zaigranih mališana zaglušivala je Selimove riječi. Pogled mu se zaustavio na tim malim tamnokosim i od sunca preplanulim mališanima koji su se bezbrižno igrali, trčeći po dvorištu. Kratkom stazicom uputili su se prema vratima na kojima ih je čekala Selimova žena. Bila je to četrdesetogodišnjakinja, oronula i životom utučena majka osmoro djece. Puno je toga packo njezinih pleća prohujalo. Na sebi je imala tamno sivu trudničku haljinu ispod koje se nazirala prinova. bez mnogo riječi srdačno se pozdravila s gostom, pokazavši rukom na dvorište iza kuće.

Tko od nas nije bio i odveć osjetljiv na sve bolne udarce današnjice usmjerene prema onim zatomljenim, duboko u svakom od nas potisnutim, osjećajima vlastitosti. Onoga do cinizma oštroumna i zajedljiva bitka, kojim se svatko od nas rugao vladajućoj opsjeni. I on, i Selim, i njegova žena, kao i svi ti drugi "mali ljudi" bili su svjesni svoje vrijednosti. Prave vrijednosti. Onoga što nije bilo na cijeni i što se preziralo. Povijest je bila puna tame i zla. No najveće je od svih zala bio je trijumf Iažnih vrijednosti. Pravi ljudi su oduvijek  težili pravim vrije­dnostima.

Njegovo tehničko znanje je to doista bilo. Selimove ruke također . Bila je to i briga majke za potomstvo. Sav svoj ulog i on i Selim

oduvijek su stavljali na tu kartu. S osjećajem nostalgične sjete pri­sjetio se mladenaštva, poratnih «pruga»: omladinskih radnih akcija.

Kako je to sve bilo davno! Taj polet, ta vjera u svijet pravih vrijedno­sti, rada i stvaralaštva, koji je još hegemonizmom neiskvareni komu­nizam propovijedao. Mislima bijaše u Bosni. Na prugama. Ovaj krajolik ga je u mnogo čem podsjećao na nju. Sve kasabe bijahu iste.

Nalikovale su jedna drugoj kao jaje jajetu. U njima, jedne pored drugih, i crkve i džamije. I razigrana djeca po dvorištima i proplancima. I tamo, u njegovim planinama, sve je vrvjelo od života i patilo od siromaštva. Što se Sve nije činilo da se ono prevlada. Napornoga rada bilo je na pretek. 1 zanosa i strasti. No, da li je to bilo dovoljno? Zar nije svatko morao prvo poći od sebe? Osloboditi se mnogo čeg, kao što je to učinio on, da bi se izbavio iz bijede? Zar nije ona bila u nama, u svakom od nas posebice, u našem mentalitetu? U tom čekanju da netko drugi učini nešto za nas'! Na časak su stali. Selim mu je nešto rekao. Nije ga čuo. Rastresenost bi zato kriva. Tek kada ga je uhvatio za ruku i oslovio, trgnuo se. Kada se uputio vratima njegova doma, povukao ga je za rukav.

-Nisam te zato zvao, Ante! Drugi puta ćemo unutra! Idemo iza! Pokazao mu je pritom rukom put koji je vodio u vrt iza kuće. -Vidjet ćeš nešto!

Zastao je na časak očekujući vjerojatno kakvo pitanje, da bi

potom rekao:

-Hajde za mnom!

Bio je to čovjek desetak godina stariji od njega: nižega rasta,

koščat, suh. Doimao se starijim no što je bio. Nosio je trošnu radničku bluzu brižljivo krpanu na više mjesta. U njoj je redovito bio kod kuće. Nasmijao se. I njegov je otac oko kuća hodao u jednoj takvoj košulji. Bila je navlas ista Selimovoj.

Osjećao se kao čovjek koji upoznaje svijet oko sebe, poi­stovjećujući ga s nečim što mu je već odavno bilo poznato. Promatrao je zbilju onakvu kakva je, neprerađenu i nepokrivenu koprenama opsjena. Ovoga trena doista nije bio ničim opsjednut.

Spoznaje mu bijahu vjerodostojne. Malodušnost i dvojba bijahu u ovakvim vremenima svojstvene ljudima.

Onima iz onih lepršavih zdanja sigurno više nego njima. Bilo je to zato što se ničim nisu zavaravali. Nisu varali opsjenama ni sebe ni druge. Nisu, naime, bježali u svijet sanja: azurnih obala, zavodljivih djevojaka i skupih vozila. Njihovu budnost ništa nije umanjilo. Pred problemima nisu zatvarali oči, nego su ih rješavali. Pa ipak, bili su svi zajedno, i ti frivolni i lepršavi, i oni, povezani tisućama danas još neraskidivih niti socijalističkoga društva. Sve je katkada sličilo davnoj prošlosti. Nije smio misliti na to. Bijeda je bila najveće zlo. A ona je bila tu. Samo što nije pokucala i na njihova vrata. Ipak, živjeli su u vjeri i nadi. One su bile uzdanica njihova života. Zbog njih su bili sre­tni, iako su davali više no što su primali. Svijet melankolije pretvarao se tako u proljeće. Pupale bi tada žudnje, mnogo toga izlazilo na vi­djelo. Život je bio pun čudnih i bolnih nesporazuma. Zar nisu oni koji su ih iz lepršavih i frivolnih visina promatrali s bezrazložnim cini­zmom bili zapravo mali i neprispodobivi njima?

Uživali su u prikazi sigurnosti, kojoj je nedostajalo mnogo toga da bi to doista i bila.

Posrnuo je spotaknuvši se o kamen. Selim je koračao pred njim. Kada se osvrnuo, zapazio je na njegovim usnama čudan i zagonetan smiješak: izraz hirovita povijesnoga križanja putova i ljudskih sud­bina s kojima će ga upoznati. Bio je siguran da će ga ugodno iz­nenaditi. Vladao je u potpunosti njime, onako kako su oduvijek lude i sluge vladale svojim gospodarima. "Otkrićem" koje je otkrivalo tragiku. Bolje reći istinu. Jer ona je to gotovo uvijek i bila.

Put ih je vodio malom popločenom stazicom kroz brižljivo uređen vrt. U maloj i trošnoj staji blejale su koze. Činilo mu se da pletu sjetu životnih istina. Sjetu koja je skidala povijesnu patinu sa života, takva kakav jest. Gotovo navlas istoga nekoć i sada. Bile su to spoznaje koje se nisu mogle poreći. Stvarnost je oduvijek bila ista: vječna i nesadržajna. Zar nije opsjena naših dana bila sada daleko od njih! Način života im ne bijaše nimalo zavodljiv. Nije nosio "minicu". Nije bio ni lepršav ni frivolan.

Ideologija je zapravo apstrakcija. Duševna radnja kojom se u mi­slima hotimice odvajamo od stvarnosti. Nešto uopćeno, zamišljeno, a ne ostvareno. Drugim riječima mišljenje: shvaćanje previše udaljeno od iskustva -znanosti. Frivolni su se igrali njome, njezinim znacima i njezinim sadržajem koji je bio daleko od zbilje, što će reći istine. Zato se svijet i nije mogao promijeniti. Zato je Selim u slobodno vrijeme obrađivao zemlju i držao koze. Sve se događalo mimo volje intencija mjerodavnih. Mogli su samo osluškivati vrijeme koje teče mimo njih.

Ta mala i sitna sitnovlasnička stihija postajala je sve više pokretač svega. Pa i duha. Onoga cinizma "malih" koji je prerastao u sarkazam. Velika očekivanja nisu se ostvarila, a male svakodnevne strasti gušile su se u izmaglici prostora i sivilu gomila. One su bile vječne. Sreća i nesreća uvijek su bile jednake. Bile su sudbinske, istinske, vječne. Uvijek iste za onoga koji je doživljava. Čak i za one koji su, lišeni štovanja toga običnoga i vječnoga, živjeli lako i bezbrižno, zatirući svako "inokosno poduzetništvo". Ne bih se složio s onima koji taj naziv čuvaju za one čija djela navodno skreću "tok historije". Zar nisu upravo oni svojim djelima zaustavili njezin hod! Te marljive i radine ljude. Te koje je sretao na tom svom putu i koji su se vraćali sa "pazara". Ključ svih utopija ležao je u onim opsjenarskim željama koje su se mogle sažeti u dvije riječi: mogli bismo! Zar nije nužnost bila ona stijena o koju se sve razbijalo, pa i iluzije svake utopije. Zemlja se morala kopati, koze su se morale hraniti. Kobasice su se morale praviti. Bilo je u tome mnogo istine. Sit čovjek posezao je za tvorevinama uma! Gladan ne! Opsjenarsko bunilo je plod nemoći. "Frivolni" i "lepršavi" to najbolje znaju. Zato brutalnošću nerijetko prikrivaju strah.

Selim ga je u Svemu podsjećao na oca. Na kuću sličnu ovoj: majku Janu, braću i sestre. -Da, sve je bilo upravo ovako! Pogotovo u Varešu! -Otac mu je bio rudar. Nije bilo lako podići sedmero djece. Bili su željni svega. Svih onih ljepota života koje su se isprepletale s nježnošću, intimnošću i poetičnošću. Život je bio okrutan, a usta

prazna.

Bili su upućeni sami na sebe. Bio je još nejak da u bilo čemu pomogne ocu. Samotnost i otuđenost bijahu njihov zavičaj.

Mislima bijahu u jami, u vrtu i u staji. Sve ostalo bi tuđina. Golema pustolina lepršavih i frivolnih. Onih koji su "bezimeni" davali sadržaj vremenu i prostoru. Sva vremena bijahu oduvijek ista. Doživljavao je jednako "pred-revolucionarno" i "post-revolucionarno"                                      društvo. Kako je to bilo uopće moguće!

-"Zar nismo sve iz temelja promijenili! Zar nismo...!"

Ne, čini se da je doista sve uvijek isto, i da će dovijeka biti. Hirovit usud poigrao se sa svima, pa i s nama. Sirotinja je nešto htjela, a da sama nije znala što! Sve mu je to bilo tako blisko, priraslo srcu, poznato. Sve ga je to podsjetilo na roditeljski dom. Od dragosti mu potekoše suze. Selimova djeca podsjetiše ga na braću i sestre.

-Isto smo tako skakali oko koza i glodali proju! -izustio je šaptom.

Nitko tako kao dijete ne uživa život. Rijetko koje djetinjstvo nije bezbrižno. Igra liječi sve, pa i onda kada je trenutačna i jalova. Razigranost opija i oslobađa neku u nama od iskona skrivenu ener­giju. Djeca su uvijek daleko od svih dvojbi vremena u kojem žive. Ne znaju mnogo onoga što će poslije upoznati. U prvom redu po­kvarenost i neiskrenost. No, u svakom od tih mališana, od prvih dana, čami u dubinama njegove svijesti pohlepa kao izraz sebičnosti. To se najbolje očituje u onim kritičnim trenucima igre u kojima treba donijeti odluku o svojem položaju u njoj.

Vareš, prije tri desetljeća, podsjećao ga je u svemu na Prištinu danas. Ne na središte Prištine, naravno. Na ove male mahale pune Cigana i Šiptara, na ova radnička i sirotinjska predgrađa. Osjećao je bliskost sa tim svijetom, sa tim bijelim kapicama, sa tim velikim sivilom i siromaštvom, krpama i kozama, projom, kavom u vrtu što ju je popio sa Selimom. Osjeti zadovoljstvo: dragost. Bio je sretan. Tisuću kilometara od svog doma, od čelika i betona, našao je nešto divno, nešto što je na neki način bilo i njegovo. Našao je Selima s njegovim mališanima. Podsjećalo ga je sve na njegovu najraniju mladost, na dane bezbrižna, iako siromašna djetinjstva, kada se upravo ovako, kao i ovi mališani ovdje na Kosovu, igrao lovice s djecom po proplancima oko Vareša, niti ne sluteći s kakvim se nadljudskim naporima njegov otac bori da bi ga prehranio. Neprespavane noći čekaju svakoga od nas. Čekale su i njegova oca. Čekaju i Selima i njega. One su tu s tim posnim životom, u nama i oko nas. I kako onda taj obični i Svega željni čovjek ne bi ispunio te pra­znine svoje duše iluzijama, opsjenama, čežnjama i vjerom u bolji život! u pravednost! U ljude! Kako onda ne bi izgradio svijet mašte, tim pogubniji i prazniji što je iluzorniji! Povijest je uvijek iznova, takve kao što su bili oni, puštala u povijesnu matricu iluzija! Jednom je to bio zagrobni život, drugi put ...Savršenstvo je nedostižno. Ne zato što nije zamislivo, već zato što nije svojstveno čovjeku.

Dan je bio divan. Sunce je bilo još uvijek dosta visoko. Svud unaokolo male blatom oblijepljene kućice. Bile su to periferne prištinske mahale. Ni one nisu bile sve iste. Dosta su se razlikovale medu sobom već prema tome da li su bile ciganske ili šiptarske. Središte grada činile su moderne gradske četvrti nebodera i stam­benih blokova. Svuda je bilo živo. Sve je ispunjavao žagor svjetine koja se šetala ulicama. Lijevo, na maloj kupoli katoličke crkve, zvonila su zvona. Padina pred njom bila je gola i besputna. Uz nju, kao da su niknuli iz zemlje, miljeli su ljudi, žene i djeca. Mnogi su bili bosi. Neki su nosili cvijeće.

Svi su bili prašni i prljavi od duga i besputna hoda. Zvonjava se miješala sa zvukom pjesme koju je povjetarac donosio povremeno do njih.

Bio je to za Antu poseban ugođaj. Iznenađenje. Upitno je pogledavao Selima tražeći objašnjenje. Ovaj se pak samo osmjehivao, da bi nakon nekoga vremena progovorio.

-Sve kao u Bosni! Katolici i Muslimani! Tvoji Hrvati! Potonje je izgovorio tako tiho, pokazujući rukom u smjeru

proplanka koji je vodio crkvi, da ga nije dobro čuo. No ipak, dokučio

                               je smisao izgovorenoga i ponavljao ga sam sebi dok je sjedao za stol.

-Sve kao u Bosni! -nasmijao se.

Sličnosti je stvarno bilo.

Iz dvorišta muslimanske kuće gledao je na Antunovo katolike

Hrvate kako prilaze crkvi, slušao njihove pjesme i zvonjavu zvona. Duboko je udahnuo. Sve se doimalo poput sna. Nije vjerovao 0­sjetilima. Pjesme koje je čuo dobro je znao. Pjevao ih je i sam kao dijete.

Puka je Sve više bilo oko crkve, a pjesma se sve bolje čula. Padinom su se penjale sve nove i nove pridošlice. Povremeno su zvonila zvona. Najviše je bilo djece, mališana u pratnji starijih. Činilo se kao da dva ili tri čovjeka vode manje školske razrede na kakvu svečanost.

Selim se smijao, opazivši da je sva Antina pozornost usmjerena na tu malu crkvu i na te sive gomile što su dolazile preko tih valovitih brežuljaka izbjegavajući putove i prometna sredstva. Selim se bez prestanka smiješio. Bio je zbunjen svime. Priuštio mu je nedvojbeno ugodno iznenađenje.

Bez riječi, gotovo bez daha, promatrao je onu padinu ispod crkve kojom su se verala djeca. Nije znao kako da izrazi svoje čuđenje i oduševljenje. Uto je došla i Fatima s kavom. Glava joj je bila pove­zana rupcem. Nosila je dimije uobičajene u žena u tom kraju. Bluza joj je bila izvezena narodnim vezom.

-Što veli gospodin Ante na ove svoje kosovske Hrvate? –upita smiješeći se.

I dalje je šutio. U prvi tren pomislio je da je nije dobro čuo, da mu se Sve pričinilo, a osobito ono o kosovskim Hrvatima. No kad je to i

Selim ponovio lupnuvši rukama po koljenima, nasmijao se.

-Još ne vjeruje da su to Hrvati! -reče Fatima smijući se.

                               Bio je doista osupnut svim. U ušima mu je sve šumilo od zvonjave i pjesama. Doista su to, čini se, bili Hrvati. Sada je već jasno razabirao i riječi pjesama koje su pjevala ta djeca.

Bio je konačno siguran da su to zaista njegovi sunarodnjaci. A onda opet, kao iz kakva bezdana, iz dubina strave, navriješe sumnje. ­-Što hoće oni? Odakle Hrvati t? Zar je to moguće? Tisuću kilometara od Zagreba! -Posumnjao je u sve: u Selimovu dobronamjernost i u Fatiminu iskrenost. Zar je to bilo čudno? Takvo je vrijeme! Mislio je da ga navode "na tanak led", da ga "pipkaju", izazivaju. No ubrzo je odbacio sve kao nemoguće, kao bolesnu i odvratnu misao, proizvod odnosa koji su bili ustoličeni. Selim je bio i odveć pošten i drag da bi se upustio u nešto slično. Fatima je još uvijek stajala pored njega, smiješeći mu se onako kako se obično smiju ljudi kada su sigurni u to da nose radosne i ugodne vijesti. Sada mu se nije učinila onako starom. Doimala se mlađom no maločas. Priviknuo se valjda na njezinu vanjštinu. Bila je to posljedica prijaznosti koju je iskazala. Podigla je ruke i pritegnula rubac. Bila je doista Lijepo odjevena i to je činilo svoje.

-Čini mi se da me niste dobro razumjeli, gospodine Ante! ­Zabacila je glavu u stranu, tamo prema onom proplanku punom djece. -Pitala sam vas što mislite o ovim svojim Hrvatima. Selim mi je pričao da ste jako potišteni što ste daleko od svojih i od Hrvatske. Zato smo vas pozvali danas da vidite svoje Janjevce. Vidite, i tu ste doma.

To je izgovorila s nekim čudnim zanosom naglašavajući pojedine riječi.

Prvi put u svom životu čuo je za njih: kosovske Hrvate. Okrenuo se opet prema onoj crkvi. Srh strasti prože mu cijelo tijelo. Osjećao se isto onako kao kad čovjek u tuđini čuje himnu svoje domovine. Recimo: "Lijepu našu" ili "Hej Slaveni!" Htjede ustati, stati mirno i odati počast tim ljudima, toj crkvi i tim mališanima, Selimu i Fatimi. Dugo nije doživio tako što. Dugo nije osjećao potrebu da oda počast nečemu. Sada je bio siguran i u sebe, i u Selima i Fatimu.

-Da! To su Hrvati! -složio se s njima. Nisu se šalili. Povjetarac je donosio zvukove. Iako je to bilo samo na mahove, činilo mu se da čuje i riječi pjesme. Umalo da nije i on zapjevao. Bile su to njemu dobro znane melodije, koje su se danas rijetko pjevale, no koje je još uvijek dio njegova naroda njegovao, pjevajući ih prigodno, kao danas na ovome mjestu.

Od toga njegova prva susreta s Kosovom Hrvata Janjevaca prošlo je dosta vremena. Selim mu je bio odan i dobar drug. Čovjek koji je njegov boravak na Kosovu učinio ugodnijim i razložnijim. Kosovo je doista, na neki način, bilo dio njegove domovine: zemlja na kojoj su prebivali njegovi sunarodnjaci. Zainteresirao se za Janjevo. Čitao je o njemu sve do čega bi došao. Razmišljao o onome što ga čeka u

budućnosti. Divio mu se. Daleko u unutrašnjosti nekadašnjega osmanlijskog carstva znalo je sačuvati slavenstvo, hrvatski jezik i vjeru. Ostati svoj na svom. Oni su to doista i bili. Bili su protiv svakog nasilja. Živjeli su mirno: vjerovali u Krista i u ljubav, širili njegovo učenje gdje god su mogli. Slagao se Ante sa svim; i s tim da individual­no nasilje nije odgovor na društveno. Pokornost nije i himbenost. Janjevci su to najmanje bili. Himba je okov koji se najteže nosi. Bili su ono što su doista i bili i za sebe i za svijet: Katolici i Hrvati. Zaređeni i zaleđeni u svojoj sjeti i sudbini. Živjeli su u tom malom zbijenom mjestu, opkoljeni tuđim ljudima, noseći svoju bol u svojim nutrinama, onako kako je nosi čovjek bez čvrsta tla pod nogama, bez zavičaja i bez domovine. Bili su žrtva povijesne greške. Je li grešku treba ispraviti i vratiti ih natrag ili ih pak povezati stotinama niti s domovinom? Vjerojatno je najbolje učiniti oboje i prepustiti svakom da sam odlučuje o sebi.

Za mnoge je Kosovo njihova domovina. Da! Domovina! Janjevo je pjevalo pjesmu tihoga i nenametljivoga trajanja! Što je moglo biti ljepše od toga! Našli su svoj put iz osame i otuđenosti sami!

Spomen na taj dan nestao je pored Obilića. Pogled mu se zau­stavio na gigantu izraslom takoreći preko noći. Sutra će opet biti u spletu čelika i betona, na transportnoj traci. Ponovno pogleda gradilište. - Moramo je završiti!

Stvaraoci su voljeli stvarano više od svega. Volio je Obilić. Sve više što je tu dulje boravio.

Umoran od duga i naporna puta, razdiran opsjenama koje su tih dana mučile ljude, dugo nije usnuo. Pripadao je onima koji su svoju nutrinu hranili prohujalim vremenima. Lažima i pretpostavkama. Naši ljudi imali su mnogo toga južnjačkoga u sebi. Bili su strasni. Misao nisu mogli sapeti. Što je kom bilo na umu, kotrljalo se i drumom. Mučilo ga je štošta. Koliko službena stajališta, toliko i ono drugo neslužbeno i kažnjivo. Mučio ga je Jasenovac. Osam stotina tisuća žrtava rata, pretežno žena i djece pripisivane su ustašama. Ustaša nije bio, pa ipak, nikako se nije mogao pomiriti s tim da su to oni učinili.

Mučila ga je spoznaja da je komandant jedne srpske divizije u travnju 1945, nakon oslobođenja Jasenovca naredio zapovjedniku jedne banijske jedinice, koja je bila pod njegovim zapovjedništvom, da uredi logor i postavi straže. Kome je on trebao toga časa i zašto? Mučilo ga je to tim više što je znao da su bivši logori širom Slovenije korišteni nakon rata za smještaj izbjeglica, civila, uglavnom žena i djece suradnika okupatora do njihova povratka u krajeve koje su napustili. Kolektiv­na i pojedinačna paranoja izvirala je iz dubina svih onih strahota koje su ljudi zatomljivali u sebi, kojih su se plašili i o kojima su razmišljali. Čitao je reportaže o izbjeglicama, njihovu prihvatu i smještaju. Sve o čem je čitao događalo se na području Slovenije i Zagreba. Na želje­zničkoj stanici bilo je prihvatilište Crvenoga križa. Odatle su vlakovi išli na istok, navodno za Bosnu i Srbiju. Nitko ništa nije napisao o njima poslije. A imalo se o čemu pisati. Široko-tračni kolosijek završavao je na granicama Hrvatske. Crveni križ je morao imati pune ruke posla pri pretovaru stotina tisuća žena i djece na uskotračni kolosijek. Zašto o tome nitko ništa nije napisao? Neki dan u jednim starim novinama koje su podsjećale na te dane čitao je nešto o zapi­sniku Komisije Crvenoga križa Hrvatske povodom posjete jaseno­vačkom logoru u studenom 1945. godine. Što se zbivalo u njemu od travnja do studenoga pitali su se mnogi. U zapisniku komisije stoji da su nađeni tragovi brzoga uništenja logora, naravno u travnju 1945, i to "tragovi nafte na tek uzoranoj zemlji" i "nagorjelo lišće na drveću". Nađeni su i grobovi ustaških stražara koji su navodno ubijeni zato što nisu htjeli poslušati naredbe pretpostavljenih. Između travnja i studenoga ipak se nešto tamo zbivalo. Što je ta banijska četa, sastavljena uglavnom od Srba iz Hrvatske, radila tamo pola godine? Bi li tko mogao dati točan odgovor na to pitanje? Nakon što je izveo već sto puta izvedeni zaključak, usnuo je.

Sutradan rano ujutro, pošto se susreo sa svojim stanodavcem, vodnikom tzv. Narodne milicije, kod kojega je stanovao, uputio se stubištem u dvorište, gdje mu je stajao auto. Njegov gazda je bio čudan i pomalo smiješan čovjek.

Tako se doimao svakoga tko bi ga pobliže upoznao. U odori je djelovao ozbiljno i ulijevao strahopoštovanje. U običnom životu, pak, bio je i odveć prijazan i nekako kao uplašen. Činilo ga je to vrlo dragim i simpatičnim. Zato je rado kod njega stanovao. Bio je visok, crnomanjast i dosta snažan muškarac. Porijeklom je bio Šumadijac iz okolice Kragujevca. Otkako tu stanuje, nije s njim nikada uspio iz­mijeniti više od nekoliko riječi. Tako je bilo i sada. Uvijek je jedan od njih bio u žurbi, koja je više bila izraz nemira nego stvarne potrebe. A toliko bi toga imali reći jedan drugome. Stvari koje su ga mučile opterećivale su sve. Bile su nedodirljive, tabu. Kako bi mu rado usadio crv sumnje u te "okoštale istine" koje su nam se servirale. Zar to ne bi bio pravi doprinos bratstvu i jedinstvu! Ne, možda doista ne bi! No, znatiželja je bila tu. Bila je to želja za istinom. Nešto se moralo učiniti! Do istine se moralo doći!

Bio je Hrvat! Ustaše su bile i ostale hrvatsko zlo! No, da li je ono bilo baš toliko koliko se prikazuje? Bio je očito "na stranputici". No, zar to nisu bili i svi drugi koji su se u svom djetinjstvu i u prvoj mladosti, a bogme i poslije u živo(u, hranili plodovima nacionalnih baština! Živio je u svije(u licemjerja. Na pogrešnom mjestu. Živio je tamo gdje je mogao bi(i samo uljez. U svijetu tzv. "konformizma", u kojem vlada ustajala močvara beznađa. U njemu je sve unaprijed bilo predviđeno, Sve zadano. Rješenja su bila vječna i nepogrešiva. No svi nisu tako doživljavali taj naš svijet. Njegov stanodavac, primjerice, jednostavno je uživao u njemu. Sve njegove želje bile su ispunjene. Bog je bio u njemu i s njim. Bio je užitak slušati ga i ispunjavati njegovu volju. Imao je sreću da je živio u tom, za čovjeka tako važnom "malom univerzumu" – u obitelji. Onaj tko je, poput njega, prebivao daleko od nje, izložen je vatri samouništenja. Koliki su tako našli utjehu u alkoholu. Onakvu kakvu je Barbel Šreder opisao u svojoj "Ispičuturi" - priči o samo-razaranju usamljenika u velegradskoj džungli. Sjetio ga se kad je u hotelu "Avala" naručio lozu, kavu i čašu mineralne vode. Zar nije ta jutarnja čašica bila uvod u to? Zar nije ona svojom ironijom potkopavala onu tvrđavu samodostatnosti i samouvjerenosti koja je u njemu još uvijek neoštećena postojala? Ne, on nikako nije mogao postati Šrederova "ispičutura".

Kada je izišao iz lokala, bio je opet mislima kod svojih u Jasenovačkoj. A onda opet ondje, na onom mjestu po kojem je ta ulica dobila ime. Da je kojim ~slučajem bilo Sve drukčije od službene verzije, da je bilo onako kako on misli da je bilo, sjala bi sva zviježđa na hrvatskom nebu. Prolio bi se ocean šampanjca. Što da učini da tako bude? Kako da posadi crv sumnje koji će razgorjeti znatiželju i potaknuti istraživače da otkriju istinu! Njegov narod sličio mu je sve više beznadnoj rulji koja prihvaća svoju nesreću takvu kakva jest. Osjeti prezir prema njemu. Zar ne bi narod koji bi se tako ponašao i svi oni koji bi služili takvu njegovu usudu, (0 i zaslužili! Zašto da ne izađe na svjetlo dana s tim svojim mislima? Zašto? Zbog vremena? Zbog straha koji je vrijeme ulijevalo u svakoga pojedinca? Možda! No, on neće umrijeti, a da svoje misli "poročne" i "nepo­dobne" i ne objavi, ne iznese na svjetlo dana hrvatsko.

Spaček je bio u redu. Dva Cigančića su ga upravo oprala. Dao je svakom po stotku i nasmiješio im se. Uputio se glavnom ulicom. Pored njega je tekla rijeka ljudi. Žurili su na posao. Bila je to šarena masa europski odjevenih Srba i Crnogoraca i šaroliko i najčešće bije­dno odjevenih Šiptara i Cigana. Na uglovima su pored sanduka za čišćenje cipela sjedili crnoputi mališani čekajući mušterije. Pokoji bi bolje obučeni prolaznik zastao pored njih. Posvuda je bila ista slika. U ranim jutarnjim satima Priština naprosto vri. Autobusi su prena­trpani i vrlo neugodni. U njima se uglavnom stoji. Bili su spori i svaki su se čas zaustavljali na usputnim stanicama. Pretjecao ih je kao od šale. Na radilištu je također bilo živo. Montaža trake bila je u tijeku. Tu su već bili svi njegovi dečki, većinom Bosanci. Tu je bio i Selim. Potpuno se uklopio među njih.

pored montažne barake u kojoj se nalazila uprava gradilišta bilo je malo parkiralište. Iz vozila, koje se tek bilo zaustavilo, izašao je Milan Ninić. Bila je to grdosija od čovjeka, krupan i snažan gorštak, širokih leda, povelike glave i još većih šaka. Upravo je zaključavao vrata kada je Ante zaustavio pored njega, odnosno pokraj njegove "kornjače", svoje "ružno pače". Na licu mu se pojavio podrugljiv o­smijeh, koji je inače rado dijelio kamo god je mogao. Bio je to umišljen i osjetljiv čovjek. U svemu je htio biti prvi. Zna se tko kome mora prići prvi i pokloniti se. Uživao je i u tome da je i tjelesno veći i jači. To je bilo osobito važno ako je onaj s kojim se mjerio često, bio u njegovu društvu, poput njega. Da je to bio jedini njegov nedostatak, to ne bi bilo nikakvo zlo. U društvu je bio više neugodan no ugodan. Često je izražavao svoje krajnje nepoštovanje prema sugovorniku. Tako se i sada ponašao.

-Kako ide, Ante? -zapitao ga je. -Trebaš li radnika? Ako trebaš, reci! Ja sam tu zato!

Osvrnuo se prema radilištu, gdje je gotovo tisuću radnika, sa toga mjesta bezličnih, samoprijegorno izgrađivalo kombinat.

-Ne treba, Milane! Ima nas dosta! Do Dana borca traka će biti gotova! Ide mi se na dopust!

-Pa ti to radi dopusta, je li? E, moj Ante, mislio sam da si bolji! Da radiš radi poduzeća, radi socijalizma, radi... Takav li si mi ti, ha!

Hladno ga je odmjerio. Šalio se vjerojatno. Izletjelo je to iz njega iz čistoga samoljublja. Volio je najviše sebe. U mnogo čem je sličio njegovu stanodavcu. I on je uživao u "bogu", u apsolutnoj poslušnosti i služenju koliko samom sebi, toliko i njemu. Jer on, "bog", čija se snaga i moć prenosila preko njega na druge bio je bitak onoga užitka koji je osjećao. Bilo je to jače od njega, duboko ukorijenjeno. Nešto što se nije moglo lako iskorijeniti. Nakon što je po ne znam koji put izveo iste zaključke, zaputio se prema baraci u kojoj su stanovali njegovi dečki. Na vratima se susreo s Cigom. Bio je to mali tamnoputi dječačić koji je posluživao njegove momke. Po svom izgledu bio je tipičan Azijat. Imao je crnu, glatku i sjajnu, kratko podšišanu kosu. Vesele i krupne oči neobično su sjale, iskazujući ljubav i radost:

dobrodošlicu. Tko zna u kojem su se koljenu njegovi preci doselili

ovamo. Danas je ovo njegova domovina, u kojoj je htio i morao ži­vjeti. Tu, u baraci, zarađivao je kruh. Održavao red: pospremao krevete, čistio cipele i odjeću. Ujutro i navečer je kuhao čaj i pravio sendviče. Bio je uvijek dobro raspoložen. Po cio dan pjevušio je neke ciganske pjesme koje su svima bile nerazumljive. Svi su bili dobri s njim, iako su često na njegov račun zbijali kojekakve šale. Bilo je i takvih koje se Anti nisu sviđale. Nekoliko puta mu se mali žalio da su mu noću napravili veliku nuždu u cipele. Primio bi to svaki puta mirno, no s bolom u srcu. Nikome nije ništa govorio o tom. Očistio bi cipele i pravio se da se ništa nije dogodilo. Na tome je obično sve 0­stalo. Brzo je sve zaboravljao. Voljeli su ga zbog toga. Sada se opet osmjehivao, servirajući mu zajutrak. Bio je to, naravno, čaj sa sendvičima.

Izašavši iz barake, zastao je uživajući u panorami giganta podignutog na ledini. Upravo su radili na jednom od niza objekata koji će se u manje od deset godina podići. Kakva suprotnost onim siromašnim mahalama, ostatku nedavne i još prisutne prošlosti! Buka je bila ne­snosna. Vikom se moralo dozivati. Koliko se toga činilo da se ovaj kraj preporodi i izvuče iz zaostalosti! No gotovo sve su morali učiniti drugi. Sva kvalificirana i sposobnija radna snaga dolazila je iz drugih krajeva. Dokle mu je sezalo oko, vidio je poprište rada i izgaranja.

-Tu moramo nešto napraviti! Tu moramo uspjeti!

Osjećaj dragosti ispuni mu cijelo biće. Kakva silna bogatstva krije

ova zemlja u svojim njedrima! Kakva lijepa dopuna onim tamo našim razvijenim krajevima! Uskoro je bio na traci, među onima koji su zajedno s njim, tu, na još uvijek dalekom im Kosovu, stvarali novo.

 

 

2.

 

Kad utihne huka strojeva, ljudi obično odahnu. No, ne zadugo. Odmor je često uzrok onim potmulim i tihim stanjima duha u kojima navire sjeta. Takvi su bili oduvijek svi naši praznici. Istovremeno i bučni i sjetni, ovisno o tome da li smo ih slavili sami ili ne. Podsjećali su nas, budili nježnost, noseći nerijetko beznađe pred vrata naše intime. Što je čovjek bio strastveniji, njegova je mašta bila ne­vjerojatnija. Dočaravao hi si svatko ono što je u danima pregnuća bilo potisnuto šturom svakodnevicom.

"Dan borca", 4. srpnja 1964, nije se mnogo razlikovao od drugih praznika. Napetost izazvana prenaprezanjem popustila je. Odahnuli su kada su traku pustili u pogon. Sjeta puna tuge i radosti pomiješana istovremeno i s tugom i radošću, ispuni mu nutrinu. Ništa čudno ne hi u tome. Bio je to neobičan dan. Poseban. Dan koji svima srca ispunja zadovoljstvom: ostvarenjem. Bio je to susret s ljepotom; vrijedno­stima života; beskrajnom i nesagledivom pučinom novoga poretka. I dok su se jedni pripremali za slavlje i odmor , drugi su provjeravali ispravnost trake. Ante i Selim, kao brat do brata, stajali su jedan pored drugog kad god je trebalo što učiniti. Silne ambicije, hranjene nikad prevladanom taštinom, dolazile su do izražaja. Morali su otkloniti i najsitniju grešku, provjeriti sve. Nisu smjeli dopustiti da njihovo djelo bude bilo čim oskvrnuto. Tih dana širom naše zemlje ljudi poput njih davali su primjer odanosti svojim umijećima, spajajući zanatsku savršenost sa željom za iskazivanjem svojih stvaralačkih mogućnosti. Samoupravljanje ih je ponijelo i zanijelo mogućnostima - varljivom opsjenom, kojoj klopke još nisu sagledali. No, kao i svi drugi zanosi, i taj je bio dostatan da ih izvede na put neograničene predanosti postavljenoj im zadaći. Bio je to najbolji način kako se tih dana pošten čovjek mogao suprotstaviti "proce­duralnoj logoreji" političkih aktivista, koji su s nesvojstvenim im inače poletom prisvajali tuđe uspjehe, pripisujući ih svom uspješnom djelovanju. Povremeno samo, kao da misle isto, Ante i Selim iz­mijenili bi poglede. Bilo je u njima mnogo razumijevanja, a još više pribranosti pune nekoga uzvišenog i posebnog ponosa. Prošlost je umirala tiho i neprimjetno, blagonaklono gledajući na ono što ju je tjeralo s tih prostora. Katkada bi samo svi ustuknuli pred njom. No, samo na trenutak. Bilo bi to onda kada bi plaha, istodobno i u­vrijeđena i razdragana, zaplakala sama nad sobom.

Povremeno bi tijek Antinih misli prekinuo Selim kakvim pita­njem. Bio je to doista čovjek posebna kova, drukčiji od svih koje je poznavao. Sličio je u mnogo čem svojim sunarodnjacima, tihim i mir­nim ljudima, odanima obitelji. Albanac je živio za svoje, tobože nezainteresiran za ono što se događa oko njega. Bio je to zapravo paravan kojim su svi oni prikrivali činjenicu da ničim nitko od njih nije mogao utjecati na tijek zbivanja oko sebe. Dvoličan svijet učinio ih je takvima. Na njegovu licu nije se nikada moglo očitati ama baš ništa. Bilo je poput maske. Čovjek bi gledajući ga dobio dojam da ga nikada ništa ne može razveseliti niti ražaliti. Teško mu se moglo proniknuti u dušu, još teža spoznati što misli. Činilo se, da se kao i većina njegovih zemljaka povukao u sebe, zabrinut za vlastitu sud­binu. Kakva suprotnost njegovim dečkima, iz kojih će, sitih i pijanih, noćas prštati ludilo "obijesna svijeta". Ivo im je upravo prišao.

-Dosta je, Ante! Sve je u redu! Kasno je!

Govorio je to smijući se. Činilo mu se da se ruga svemu. Za njega je, otkako ga poznaje, bio i ostao apokaliptični predstavnik "radničke klase", onakav kakvim ga je Marx u jednom trenutku nezadovoljstva njime opisao: "samo-djelatan isključivo u svojim životinjskim funkci­jama, jelu, piću i rađanju, najviše još u stanu, nakitu, itd., a u svojim ljudskim funkcijama osjeća se samo kao životinja..." Bio je drukčiji od svih, negirao je sve, čak i ono što su partijski vođe htjeli sa "samoupravljanjem", koje je, takvo kakvo je bilo, u potpunosti otvaralo vrata iskonskim že­ljama radničke klase, koje je tako dojmljivo prikazao sam Marx. Što je tu iskonsku žudnju onemogućivalo da dođe do izražaja? Nada koju je pothranjivala vjera! Ili možda sve ono što je kroz povijest vodilo ljudski duh prema transcendenciji kao mogućem izbavljenju. Sve u svemu, napredak je na neki način bio tragičan. Obračunavajući s religijom, sa strahom od onostranosti, čovjek je oslobađao zlo u sebi: sotonu -podsvijest.

-Hoćemo li? -nastavio je Ivo. -Dečki čekaju!

-Da popušimo po jednu! -izvadio je kutiju s cigaretama i ponudio ga. Selima naravno nije nudio. Bio je nepušač.

-Ajde! Dobro! -ispružio je ruku i uzeo jednu. Pošto ju je pripalio, nasmijao se. -Još jedna traka, ha! Stalno radimo nekog boga za druge!

-Kako to misliš za druge! - upitno ga pogleda. -Opet bulazni.

Počeo je opet sa svojim glupostima! - pomisli.

-Za druge, Ante! Što misliš da nama ne trebaju termoelektrane!

                               -Ne budali! Opet si počeo! Za ovo što smo napravili dobit ćemo "debele pare"! Jeli ti jasno! Točka! Neću više da te čujem!

Načas su utihnuli. Uživali su zapravo u svemu. Sjeli su na jednu gredu i popušili do kraja cigarete.

Dan se bližio kraju. Na obzoru se nebo zacrvenjelo. Sunce samo što nije zašlo. Dan kao da je skidao masku s lica, obračunavajući s vlastitim licemjerjem. Sutra će tragiku naše dvoličnosti opet označiti istim znakom. Vrijeme uvijek ostavlja svoje otiske tamo gdje se naj­manje nadamo. Sve je bilo u boji toga znamenja koje je simboliziralo nasilje učinjeno iz čiste sebičnosti. Nasilje koje se činilo u ime napre­tka u kojem bi oni koji su ga činili nekažnjeno posezali za tuđim dobrima. Bila je to zapravo želja podčinjenih kojima je na neki način i on pripadao, za apsolutnim gospodstvom nad svim i svačim. Bilo je naprosto nemoguće da u jednom ovakvom trenutku odoli tom putovanju u svijet sanja: prošlost i budućnost. Lutao je stazama ljudske boli. Bila je uvijek ista.

Bacio je opušak na tlo, zgazio ga i ustao.

-Idemo! Treba se spremiti za put! Noćas nećemo imati vremena za to! Zalit ćemo ovo! -okrenuo je pritom glavu prema traci. ­Mislim da su janjci već pečeni!

-Jesu! Jesu, Ante! Cigo ih je već donio!

Selim se odvojio od njih pozdravivši ih mahanjem ruke.

- Lijepo, Ivo! Budi dobar! Pazi što govoriš! Ne želim problema!

Pogotovo ne večeras, pred put!

Bilo je to doista žalosno. Istina je uvijek bila mrska. Svijet se naprosto nije smio svesti na nju. Malo laži, nade, pa makar i u nešto što je "imaginacija duha" hi]o je neophodno da bi bili makar malo sretni. Pogotovo je to bilo potrebno danas, kada nam je misao bila ukalupljena, a želje za različitošću potisnute strahom od represije. Živio je za svoj dom, ženu i djecu. Nadao se boljem: promjenama. ! što je dulje živio na Kosovu, bio je sigurniji da su one neminovne. Bilo je samo pitanje vremena kad će se nasušna potreba za njima name­tnuti svima. Njegova zemlja nije smjela biti biblijski Armagedon. Kosovo pak mjesto posljednje bitke prije Sudnjega dana. Kada su došli u baraku, Sve je bilo onako kako je to maločas zamišljao. Cigo je bio ponesen svime. Cio je dan trčkarao amo-tamo, od barake do obližnjih trgovina. Išao je čak vozilom u Prištinu. Ničega što njegovi Dečki vole nije smjelo nedostajati.

Otkako je "oktobar" zapuhao našim krajevima, sve tamo od 1917, smrt se udomila među nama. Do kad? Da li povjerovati Cvetajevoj, riječima kojima se obratila Rilkeu: "U Rusiju se može samo vjerovati!" Koju? U Lenjinovu sigurno ne! Na nju nije mi­slila! Očito da je osjećala duboku bol za nečim. A u boli i najrazumniji čovjek povjeruje u ono čega nema. Ovoga puta u rusku slavensku dušu koja će se jednoga dana osloboditi zla: svih onih demonskih sila ljudske podsvijesti koje su nas izvele na put opsjena. Nije još bilo vrijeme vjerovanja. Zbog toga je bdio nad svojim dečkima. Nad njihovim domoljubljem. Ovdje je moglo hiti opasno. Manipuliranje !judima, još više njihovim riječima, bilo je duboko uvriježeno. Ono je spajalo i razdvajalo. zbližavalo i suprotstavljalo. Utjecalo na ljude, na njihove sudbine, određujući često njihov životni put. Bila je to istina jednoga umirućega svijeta, krhka i žilava, kao i on. Koliko će dugo trajati ta njegova agonija? Možda Cvetajeva zna! Onda kad taj naš svijet spozna suštinu istinske ljudskosti: ljubav i sve ono drugo čemu nas je učio Krist, povjerovat ćemo ponovno u sebe. Naći se. Pobijediti zlo u sebi oslobađajući ga se. Dugo se teško disalo na tim našim slavenskim prostorima. Zraka naprosto nije bilo dosta. Učmalo je bilo sve. Pljesnivo. Propuha nam treba. Moramo dobro provjetriti sve naše prostore da bismo izašli iz toga vrtloga teških i mučnih prizora stalnih odustajanja. Kako smo samo jadni nad tim iz­vorima naših očaja. Nikako da ih napustimo i da se vratimo civilizaciji građenoj sedam tisuća godina.

Neprovjetreni prostori asocirali su štošta. Bio je opet tu s tim kat­kada doista razularenim dečkima, koje je tako apokaliptično prikazao Marx.

U početku je sve bilo mirno, kao što to obično biva dok vino ne udari u glave i ne razveže jezike. pred njegovim očima su se ubrzo nizala pijana lica radnika. Bojao ih se. A kako i ne bi! Radilište je bilo poljana njihovih očaja. Malo je koji od njih bio u mogućnosti da vlada sobom. Bili su spremni na Sve, pa i na bezrazložnu svađu. Povod za nju mogao je dati svaki od njih. Askeza kojoj su se bili podvrgnuli bila je sušta suprotnost životu modernoga doba. Sada, kad su od nje odustali, kada ju je zamijenio hedonizam ovoga vremena, moglo se očekivati svašta. Srećom, prevladalo je veselo raspoloženje. Cigo je nudio kavu. Upravo je bio pored Selima, koji je bio, za razliku od svih drugih, neraspoložen. Nije se mogao uklopiti u društvo. Doduše, nikada ga nije ni vidio raspojasana i vesela. Pio nije. Nije naprosto pripadao ovamo. Promatrao je Sve kritički, tonući u svoj poseban svijet. Učinilo mu se da mu se njegovi dečki ne sviđaju. No kad se nasmijao susrevši se s njegovim pogledom, bio je uvjeren da je posrijedi nešto drugo. Kako se i sam osjećao osamljenim, ustao je i prišao mu.

-Ti naši dečki su stvarno razulareni! -pogledao ga je pritom.

Činilo mu se da ga uopće ne sluša.

-Nama starijima to ne pristaje.

Selim je i dalje šutio. Činio se zabrinutim. Nije ga još vidio takva.

Maločas se još, na radilištu, doimao posve drukčije.

Kada je Cigo prinio kavu Iveku, ovaj je ustao i zagrlio ga. Uvijek je zbijao šale s njim.

-Dečki! Tišina! – povikao je je. Kada su svi umuknuli, viknuo je: -Tri put hura za našega Cigu!

-Hura! Hura! Hura! -prolomilo se barakom. Kad je ponovno zavladao tajac; okrenuo se ovome i nastavio: -Dobar si dečko, Cigo! Oprosti nam za ono sranje u cipele! Svečano ti obećavamo da ti to više nećemo raditi! – Na to je ponovno podignuo čašu i iskapio je.

Cigo je sjao od sreče. Pripit je uzviknuo:

-Dobro, dečki! Ni ja onda vama neću više pišati u čaj.

                               Zavlada tajac. Svi umuknuše zaprepašteni rečenim. Uplašeni i

pomalo pripiti. Cigo se stisnu među njima tražeći zaštitu. Muk mu je pomogao da shvati težinu rečenoga. Problijedio je od straha. Doimalo se Sve tako kao da će u tren svi skočiti na njega.

-Ma, Cigo se samo šali, dečki! Zar ne, mali? -reče Ivek grleći ga.

-Sigurno da se šalim! Zašto bih vam to činio! Htio sam vas samo malo uplašiti, pokazati vam kako vam nisam ostao dužan!

Žamor je ispunio dvoranu. Nitko nikoga više nije slušao. Svi su bili zabavljeni jelom. Povremeno bi samo netko uzviknuo: -Cigo, daj kavu!

Da li je i u nju pišao, to nitko nije znao. No, da mu je to u tom trenutku palo na um, bilo je točno. Ako to i nije činio, onda je sigurno razmišljao o tome. Bilo je to pravo "naravoučenije": Ne čini drugom ono što ne želiš da se tebi čini! Svatko može zlo zlom vratiti! Kako su duboki temelji svake religioznosti! Ona spoznaja vlastite ništavnosti pred silama bogova. Tjeskobe tek počinjena čina! Obećanja i prizna­nja! Svega onoga što se moglo iz tog izvoditi! Zar to nije bila najbolja potvrda potrebe za strahom koji je vjera usađivala u čovjeka! Očito nam je nedostajao taj sadržaj: Laž koja je obuzdavala iskonske poticaje i preoblikovala čovjeka. Pobožnošću smo samo mogli ostvariti taj trenutak mira, pribranosti i obećanja, u tom beskraju vremena punoga neiskazive boli. Njegovi dečki su vršili nuždu u Cigine cipele, a on im je zauzvrat pišao u čaj. Činilo se Sve bujicom nepredvidljivih spoznaja, zbrojem svih pobjedničkih vatri zapaljenih iznad nečijih kamenoloma. Cigo se posljednji smijao. Zar nije moglo biti i drukčije! Poželi zato samo jedno: da se predstava što prije svrši, zastor spusti, a publika u miru raziđe. Tko je mogao predvidjeti čo­vjekove postupke!? Cigin odgovor na uvredu recimo. Na kraju je ipak morao sve shvatiti kao izraz nepatvorene istine. Zar nije tom izmišljotinom, taj mali tamnoputi dječačić razbio monotoniju jedne dosadne večeri? Zar ih nije tom "dosjetkom" upozorio da i oni moraju poštovati red i pravo svakoga da živi u miru neometan od drugih? Završilo se sve onako kako se to i moralo završiti u toj tako osjetljivoj i narcisoidnoj sredini. Zar je ona mogla sebi dopustiti da i pomisli na to da joj Cigo to radi! Zar je mogla uopće prihvatiti tako što kao moguće! Cigo je dobro prošao zahva­ljujući "arijevskoj hipostazi" njegovih momaka koja ni u snu nije mogla pretpostaviti tako što. Za njega su oni morali biti svijet bogova! Jesu li to doista i bili? Očito ne! Cigo ih je naprosto prvo osupnuo, a potom osvojio neposrednošću. Ljudi su morali znati koliko i kako se kome može rugati. Društvo je bilo najobičniji skup skupova. 1 o tome je trebalo voditi računa. Osamljenih nije bilo. Ni Cigo nije bio sam. Zato im je i pišao u čaj.

Sve je odisalo alkoholom. Bilo je sve zagušljivije. Pušilo se i pilo. Vriskalo. Činilo se da sami sebe plaše time kakvi su. No, bili su ipak dobri. Tolerantni. I odveć. Bili su očito zreli, jer to nije osobina ne­zrelih. Mirili su se sve više sa svim, branili sve češće ono što imaju, bojeći se da ga promjenom ne izgube. Bili su sve konzervativniji. A to nije bilo dobro. Kočilo je napredak. Napuštanje onih izvora zla: Svih onih nedoumica koje su nam zagorčavale život. U neku ruku, bio je zadovoljan smirenjem. Još je neko vrijeme promatrao svoje "pijan­dure", a zatim se obratio Iveku: -Hoćemo li? Večeras spavaš kod mene, ne?

U osvit dana krenuli su na put. Priština je spavala čvrstim snom. Zar je to bilo čudno? Pospana praznična jutra posvuda su ista. Ljudi su se odmarali. Netko od pred prazničnog slavlja, a netko naprosto zato da se ne bi zamjerio onima koji slave. Bilo je to jutro u kojem čovjek luta mi­slima beskrajem vremena i prostora. ]utro u kojem naviru sjećanja. Nekome draga, nekome odvratna i strana. No, kakvi god da su bili ti izvori vlastite svjetlosti kojom se rasvjetljavala prošlost, oni su bili naši. Pripadali su, htjeli mi to ili ne, svakome, pojedinačno. Netko bi uljepšavao sve, netko pak sam sebe ogorčavao proživljenim. Prvi je, rekli bismo, sretan; drugi bi pak pelinom svoga jada unakazivao ono malo života što je bilo pred njim. Izvori njegove svjetlosti osvjetljivali su toga jutra sve drukčije nego inače. Ne zato što je to htio! Ni najmanje! Bio je jednostavno hipnotiziran svim tim pustolinama koje su pretvarali u rezervate blagostanja. Uspješnost stvaralačkoga čina, koji je potvrđivao naše zaborave i oproste, našu ljudskost, punila je nutrine takvih kao što je bio on, rijetkih, osjećajima punoće. Život je doista imao smisla. Pogotovo kada je iz njega zračilo stvaralaštvo. Nešto što je čovjeku bilo svojstveno. Život je bio zanimljiv. Tko ne bi volio život, pun stvaralaštva'! Sviđalo se Anti toga jutra sve, i to što je živ, i to što je povremeno patio. A patili smo svi. Jedan zbog ovoga, drugi zbog onoga. Zbog toga se nije trebalo opterećivati problemima koje je stvarao život. Rađanje, recimo. Zar se s njim nisu rađali novi stvaraoci: sretni ljudi.

Oči su mu radosno sjale. Ne samo da je bio zadovoljan ostvarenim nego se radovao i svem onom što je bilo pred njim. Put kroz šumovite vrleti Sandžak, Bosnu i Hrvatsku. Nije imao razloga da pljuje na bilo što. Pljuvanje po bilo čemu, kao izraz slobode i demokracije, nije ništa drugo do bježanje od problema koje ta ista sloboda i demokracija nameću. Zato sutra ne smije pljunuti ni na što. Kakav bi to sablastan prizor bio kada bi to činio! Zar ne bi pljuvao sam na sebe, na svoje, na sve ono čemu je, htio on to ili ne, pripadao!

Bilo je to osobito jutro. Meteorolozi su najavljivali prekrasan dan: topao i suh. Na nebu nije bilo ni tračka oblaka. Sunce se upravo izdiglo nad istočnim dijelom grada, osvjetljavajući minarete i pokoji toranj rijetkih pravoslavnih crkava. Svježina je naprosto opijala. Prije nego što je sjeo za upravljač, protegnuo se još jednom, duboko uzdah­nuvši nekoliko puta, kao da se ovoga časa probudio.

Bilo je zapravo Sve tugaljivo i odveć mrsko. Bio je drukčiji od drugih. Nije osjećao strasti onih koji su njima trovali već i previše zatrovane duše. Lom je bio tu i nije se mogao izbjeći. Ničega uzvišenoga tu, u tom zabrinjavajućem prostoru zbilje, nije bilo. Međuljudski odnosi bili su prizemni: Sve je bilo usahnulo i sitno. Beznačajnost je resila Sve. Zapravo, sve je propadalo. Bili smo odveć lojalni prosječnosti. Bili smo kolektiv. Izražavali smo njegove težnje. Sve i svakoga svodili smo na prosječnu osrednjost. Na dugi rok izgubit ćemo Sve. Kažu: ne prvi puta! Zadovoljavali smo se malim. Još više time da si drugi ne mogu priuštiti veća zadovoljstva. Bili smo sitni, maleni. Jednoga ćemo se dana svime razočarati. Onda će biti kasno za sve. Terorizirani nam neće htjeti pomoći. Sva tragika naših neuspjeha ležat će upravo u tim osjećajima koje će kolektiv izgraditi u svakom od nas. Taj glupi, bezimeni i nadasve opaki skup.

Sjeo je za volan i otvorio vrata Iveku.

-Prekrasan dan! Kroz Sandžak ćemo!

-Vozi kuda hoćeš! Meni je Svejedno! Samo me živa i čitava dovezi kući!

                               -To znaš da hoću! S ovim vozilom ne mogu izvoditi vratolomije

i da hoću! -zastao je časak, a onda dodao: -Ima svoje prednosti!

Okrenuo je ključ i pokrenuo motor. Smiješak zadovoljstva ozario mu je lice. Rijetko ga je kada iznevjerio. Imao je sreću s njim, ako se to moglo tako nazvati. Vodio je brigu o njemu. Paljenje je nerviralo ako nije bilo u redu.

-Kroz Hrvatsku ćemo, ha! -uskliknu Ivek s nekim posebnim osjećajem naslade. Zanosio se tih dana mnogo čim, za što nije imao posebnih razloga.

Upitno ga je pogledao, uskrativši odgovor. Nije se slagao s njim. Zanosio se nečim što nije moglo biti ni san, a kamoli java hrvatstva. Nečim što je moglo više štetiti no koristiti Hrvatskoj. Često bi se pitao: zašto to radi? Odgovor je bio uvijek isti. Nije htio biti uljez u vlastitoj kući, u toj etnički čistoj Hrvatskoj koju su drugi htjeli. Bio je mješanac. Otac mu je bio katolik, majka muslimanka. Naš narod bi rekao: "Poturica gori od Turčina!" Bilo je nešto u tome. Tim se tjerao uljez iz vlastita bitka. Prikrivala bol koju je rađala zadojenost nečim što ljude nije moglo usrećiti. Žute vlasi i svijetle oči predodredile su štošta. Kada bi ih povezao s onim što je smatrao hrvatstvom, odbijao bi od Hrvatske sve koji nisu izgledali tako kao on. Bio je zapravo primitivan i dozlaboga tup i ograničen čovjek. Veliki prćasti nos, debele usnice i rijetki, veliki i iskrivljeni zubi činili su ga smiješnim. Pored svega bio mu je drag.

Koliko god da je bio poseban, bio je na neki način bezličan. Bio je naime navlas jednak mnogima. Takvima kao što je bio on. Malograđanima zapravo. Pokušavao se osmisliti. To nije bilo lako. Pogotovo ne na takav način koji ga je udaljavao od stvarnosti suprotstavljajući joj se. Izvodio na ulicu, među ljude bez pravoga sadržaja.

Ulicu koja je uvijek ista. Koja se ponavlja. Zapravo u svijet duhovnih margina. Uskogrudnosti i sužene svijesti kojoj su neznane mnoge malograđanske vrline: tolerancija, urednost, pristojno ponašanje i sl.

Osmišljen "etničkom čistoćom" postao je tuđ etnički šarolikim "purgerima". Uostalom, on to nije ni bio. Bio je "dotepenac". I tako su osmišljeni, bez obzira čime su se osmislili, postajali mrski jedni drugim. Dotepenci purgerima, purgeri dotepencima.

Na raskrižju kod "Kosovskoga božura", novo-izgrađenoga hotela. ponosa Prištine, iznenadila ih je vojna patrola koja je ubrzanim korakom, u koloni po jedan, s pristojnim međusobnim razmak()m. gotovo nečujno, zašla u gornju mahalu. Bila je to manja jedinica auto­matima naoružanih vojnika u sivozelenim odorama. Gumeni potplati činili su ih nečujnima. Kako su se iznenadno pojavili, još brže ih je nestalo iz vida. Nešto niže, pred zgradom pokrajinskoga komiteta Partije, stražarila su dva milicionara. Stotinjak metara dalje jedna milicijska patrola s vozilom stajala je na raskršću. Prolaznika nije bilo. Grad je spavao snom pravednika nad čijim su mirom bdjeli do zuba naoružani organi reda. Svaka stvar govorila je sama za sebe. sebi i drugima. Osmišljavala prostor i vrijeme. Privid i zbilju. Čuvali su red. Mir je bio svima neophodan, i onima koji su žudjeli za promjenama, i onima koji su štitili postojeće. Zapravo, svatko od nas pisao je svoju monodramu: osamu u kojoj je živio sam sa sobom. Pisao ju je i on. Patrole kao da su ga iznova prisiljavale na to. Morao je govoriti sam sa sobom. Glumiti zadovoljna i sretna čovjeka. Prikrivati nemir koji su upravo te patrole budile. Gubio se tako pod maskom besmisla koji je carevao. Činilo mu se da je uočio sva tamna mjesta Svog vremena. Zar jedno od njih nije bilo i ovo tu? Duh sile je uvijek samoživ do samouništenja. Kakav će biti kraj ovog krajnje netolerantnog razdražljivog i prijekog zla? Uništavao je sve ljudsko u svemu! Zapravo, sve je bilo više no tragikomično. Radilo se sve u ime i za komunizam. A njega nije nigdje bilo, niti će ga ikada biti. Bio je i

ostao naša tlapnja koja još uvijek jalova i neosmišljena traje.

Ivek se na sve podrugljivo nasmijao.

-Čuvaju red i mir! Boje s albanskih komunista! Jedan njihov dio se organizirano suprotstavlja Srbima. "Velikosrpskom hegemoni­zmu", kako to oni kažu. - Stao je načas, ponovno se nasmijao i dodao: -"Srbokomunizmu", kako bismo mi to rekli!

Izrekao je to s posebnim užitkom. Podsjećao ga je taj izraz na vrijeme u kojem se obilato koristio. Na rat i Nezavisnu Državu Hrvatsku. Bio je odveć neprilagodljiv. Za vrijeme rata mnogi njegovi zemljaci bili su na krivoj strani. Poslije rata pak, odani crkvi, nisu se mogli pomiriti s vladajućim ateizmom. i laičkom državom.

-Slušaj! Ima nešto u tome! Selimu su neki dan brata uhapsili! Komunist je! Selim je to tek sinoć doznao! Žao mi ga je! Ne razumijem mnogo toga što se tu dešava!

Mnogo toga je tih dana bilo neshvatljivo. Marx je u Kritici Gotskoga programa napisao: "Sloboda se sastoji u tome da se država iz organa koji je nadređen društvu pretvori u organ koji mu je potpuno podređen". Je li to moguće? Naše "komunističko" društvo bi to moralo biti! Ako to nije, trebalo je težiti tome! No, čini se da će sve te ideje kojima smo opsjednuti oživjeti tek nakon naše smrti: smrti komunizma! One će svoju pravu veličinu i pravi sjaj, kao i većina drugih velikih djela, doživjeti tek onda kada umru svi oni koji su u njih vjerovali.

-Zato je on onakav bio sinoć! Nisi mogao riječ iščupati iz njega! -Zakuhalo je na sve strane!

-Ovdje najviše! Eto, kod nadvožnjaka, još jedne patrole!

-Čuvaju sve na što bi se mogla istaknuti zastava ili napisati kakva parola! -reče mahnuvši nehajno rukom prema njima. ­Našima ti Albanci zadaju sve više brige!

   -E, hvala Bogu, kažeš "našima"! -reče smijući se.

-"Našima" ili "njihovima", "nama" ili "njima", meni ti je to svejedno, Ante! -zastao je načas, dodavši potom: -Puno me glava ne boli za to!

Boljela ga je itekako. Oplakivao je prošlost koje nije bilo. Granice koje nikada nisu bile naše. Bojao se budućnosti. Tog "velikosrpskog hegemonizma" na koji su ukazivali albanski komuni­sti. "Srpskoga imperijalizma" o kojem su pisali tvorci "naučnog socijalizma". Na svoju sreću, nije imao razloga da od sebe čini duhov­noga patnika: umjetnika koji svojoj patnji pridaje važnost. No, bol, bilo kakva da jest boli. U svakom slučaju je nepoželjna. Ne volimo je.  U stalnoj smo raspri s njom. Piše našu monodramu dok god je zatomljena u nama.

Kad nas razljuti i prestravi, kad podivlja, cijepa. Od jednog učini dva. Jedan bol trpi, drugi ga svladava snagom misli. Obračunava s njom. Na kraju čovjek poželi da je bestjelesan, da je duh. Da nema ničega što može osjetiti bol. To se zbiva onda kada duševna bol. koja se najteže podnosi, pretvori dušu u njezinu suprotnost. Čovjek tek tada otkriva izvornu svjetlost svoga Ja. Sebe. Bol je često neophodna da bismo spoznali istinu. On ju je sada spoznavao.

Kada su izašli na glavnu cestu, pritisnuo je papučicu gasa. Raz­govor je, načas, utihnuo. Svatko je na svoj način doživljavao viđeno. Organi "represije" bili su spremni na nju. To nije bilo beznačajno. Kosovo se nametalo time svima. Osjećali su se kao da iz prikrajka promatraju veliki svijet pun sudbonosnih događaja. Činilo im se da će on, takav kakav jest, zakoraknuti sutra i u njihova brda, na more. u nizinu. Da neće stati. Jer Kosovo, takvo kakvo jest, nije obećavalo ništa dobro.

Cesta ih je vodila kroz Metohiju u crnogorski Sandžak. Kroz šumovite i visokim planinama obrubljene kanjone i doline, nasta­njene kršnim i zdravim, živahnim i bistrim ljudima, koji su se među sobom razlikovali ne toliko po stasu i rasnim odlikama koliko po svojim običajima, vjeri i jeziku. Zapravo su to bila slabo naseljena područja, nedovoljno razvijena i iskorištena. Neznana ili bolje reći. zaboravljena od svih.

Bio je to svijet koji se tek budio iz nekoga dubokoga i teško sna i izlazio iz vjekovne tmine okrećući se za suncem: na zapad. Zapravo nisu ni znali što zapravo hoće. Išli su onamo gdje su im se otvarala vrata. Tonuli su u hlad stoljetnih šuma. Osame. Daleko iza njih bilo je Sve o čemu su još maločas razmišljali. Tu kao da je sve bilo lakše i je­dnostavnije: i život, i ljudi, i siromaštvo, i neimaština. Sve kao da je bilo gladno. I uspomene. I one kao da su bile varljive i krhke, prazne, podložne mašti, i nekom čudnom ispraznom duhu izraslom iz boli i patnje, Duhu koji se otkrivao u osami, gladnoj i nijemoj pustolini željnoj vreve.

Vožnja je postajala sve neugodnija. Podnevna jara učinila je svoje. Prašina je naprosto žderala sve, a oni su gutali nju. Pogotovo kad bi se na toj prašnjavoj makadamskoj cesti mimoišli s drugim vozilom. Pa ipak, sve je bilo na neki način veličanstveno. Nizali su se prizori okrutne prirode: gole vrleti, duboki kanjoni, zeleni proplanci. Iznimno bogatstvo boja nadahnjivalo je. Kakvi vidici! Zažali što nije slikar da ih ovjekovječi! Bili su djevičanski, nedirnuti i sigurni u sebe. Iza svakoga zavoja novi vidik, ili pak tmina zagasito-zelene šume nad kojom se nadvila sjenovita vrletna stijena. Ponegdje zaselak. Kamene kućice i ljudi. Skromni, skrušeni, prividno smireni. Zapravo asketski strogi prema sebi i svojima. Siromaštvo ih učini takvima. Pored rijeke naselja. Čaršije. Svijet sitnih šićardžija, pun ćepenaka i starih zanata. Što je moglo, i kad, izmijeniti život tih ljudi? Pred kućama starci. Svijet tihe tuge. Sjeta. Pozornica njihova života nije bila velika. Vidokrug također. Odživjeli su ga tu, između tih nekoliko brda, uz rijeku, obrađujući to malo škrte zemlje. Ili pak baveći se kojim od starih zanata. Ništa nije moglo narušiti sjenovitu tišinu života i njegov kraj. Sudbine kao da i nije bilo. 1 neće je ni biti. Barem ne pojedinačne. Nesreče su dolazile sa strane i uzimale Sve, pa i živote. Pripadale su uvijek svima i bile zajedničke. Pokoji od njih pušio bi štogod. Možda je kao i Sartre palio taj svijet kojemu je pripadao i u kojem je odživio svoj život. No, sve je bilo vječno, pa, čini se, i ti ljudi, i njihov način života. Oni naprosto nisu imali kamo. A ako bi netko i otišao, ostajalo bi ih tu još uvijek i previše. Lica su im bila duguljasta, nosovi pravilni. Oči su odavale umne ljude, dok oni osobito umni nisu bili. Naravna bistrina činila ih je sposobnim za Sve. Ponegdje bi se zaustavili radi osvježenja i odmora. To su obično bile male kavane, kojih je bilo puno u tim malim sandžačkim varošicama. Gdje god bi se zaustavili, Ivo je "tjerao uljeza iz sebe". Bio je kod kuće. Oči su mu jednostavno sjale od sreče gledajući gomile razdraganih mališana. Svi su bili bosi i golišavi. Bili su to njegovi Muslimani, koje je po majčinoj liniji volio, a po očevoj htio privesti Hrvatskoj. Bio je taj njegov Ivek, ta "Hrvatina", zapravo divan čovjek. Mnogo je o njemu razmišljao. U njemu je bilo nečega što je u isto vrijeme i osuđivao i cijenio. Bilo je to megalomanstvo kojim je omeđivao Hrvatsku. Volio je taj svijet u tim vrletima. Povezivao se stotinama niti s njim. Napro­sto je uživao u toj djeci, u njihovu rastu, širenju nečega što je ne­shvatljivo i neuhvatljivo, čega zapravo nema. Uživao je u ljudskom zbližavanju, množenju i miješanju stanovništva, u napučivanju zemlje. Nikada Ivek nije pred njim povukao nož, ili podignuo oružje, na bilo koga. Ne, on se opijao, ne uništenjem drugih, već vjerom u vital­nost svojih. U njihovu samoživost i upornost; marljivost i skromnost. U ljude koji će svaku državu u kojoj žive znati donekle, ako ne i pot­puno, učiniti svojom. Stapalo se Sve tako u cjelinu punu mekoće i topline. U rodni kraj: zavičaj. U nešto blisko srcu što su mogli osjetiti samo takvi kakvi su bili oni. Možda su bili predodređeni za vode, za one koji Hrvatsku, takvu kakva je ona danas, neće odcjepljivati od drugih. Za one koji će svoje hrvatstvo ostvarivati u jugoslavenstvu, u zajedništvu s drugima. Ne, to nije bilo moguće. Takvi nikada neće moći stati na čelo hrvatskoga naroda. Ne zato što to oni ne bi htjeli, već naprosto zato što smo svi toliko razjedinjeni i različiti, da i pored toga što govorimo isti jezik, nismo zbog svojih htijenja, i zla u sebi, jedno. Usporedba Iveka s Milanom nametala se sama od sebe. I jedan i drugi bili su si nalik kao jaje jajetu. Voljeli su svoj narod i svoju užu domovinu. Ivo Hrvatsku, Milan Srbiju. I jedan i drugi htjeli su staviti pod svoje okrilje cijelu državu. Poistovjetiti je jednostavno s Hrvatskom, odnosno sa Srbijom. Milan silom, Ivo milom. I jedan i drugi bili su na stranputici. Bili su na neki način "disidenti". U tome je bio čar njihovih zanosa. Obojica su bili aktivni. Nisu odustajali. Nametali su se. Bunilo se nešto u Anti. Nešto što je logici zdrava duha bilo strano. Zar se Jugoslavija uopće mogla pretvoriti u Veliku Hrvatsku ili Srbiju? Sigurno ne! Srbija je pobjeđivala uvijek na isti način. Zato je imala nekakvu šansu koja je hrabrila takve kao što je bio Milan. Hrvatska je pak rasla, okupljajući oko sebe sve koji su se suprotstavljali "velikosrpskom hegemonizmu", Sve dok odjednom iz­nenada ne bi okrenula leđa svima svojim separatizmom. Tada bi svi stali uz Srbiju. Drugamo nisu ni mogli. Ostali bi s njom zajedno u Jugoslaviji. Hrvatska je griješila. Povijest je nije ničem naučila. Barem

ne ova skorašnja. Milan se zgražao nad činjenicom da bi Srbija mogla biti pregažena masama, za njega još uvijek primitivnoga stanovništva s balkanskih planina. Ivek je pak uživao u trijumfu Balkanaca. No, dok se Ivek mogao samo oduševljavati kao beznačajna ličnost, Milan je mogao katkada i učiniti ponešto da se ti valovi ljudi, makar za ne­znatan svoj dio, privremeno zaustave. Mogao je napraviti nešto što ovima u određenom momentu ne odgovara, odnosno pojedinom od njih, jednostavno tako da mu ne učini uslugu koju traži. Milan je imao raz­loga za svoj strah. Muslimanske i katoličke mase Albanaca, Mu­slimana i Hrvata nadirale su sa svih strana u Srbiju. Možda Ivek ima pravo! Možda će jednoga dana njegova uža domovina graničiti s... Ne! To nije moguće! Prolaz kroz Pljevlju podsjetio ga je na neke stvari iz nedavne prošlosti. Ivek doista nije bio jedini koji je sanjao o "Mu­slimanskoj Hrvatskoj". Sjetio se pritom jednoga mladog diplo­miranog politologa, inače, kao studenta, sekretara Komiteta Saveza Komunista Fakulteta političkih nauka zagrebačkoga Sveučilišta. Godinama nakon studija nije mogao dobiti posao. Jednom je čuo neke pojedinosti o njemu i jednom visokom jugoslavenskom rukovo­diocu iz Hrvatske srpske narodnosti. Mladi politolog je ljutito, na je­dnom sastanku nezaposlenih stručnjaka, rekao:      - Preostaje mi jedino da odem raditi bilo što u Njemačku i da tamo postanem žrtva ustaških politikanata!

Spomenuti se funkcionar tada nasmijao, dodavši:

- Kako Vi, Pljevljak, možete postati žrtva ustaških organizacija! Mislili ste, valjda, četničkih!

Na to se Pljevljak gotovo grohotom nasmijao. Zabacio je glavu u stranu i plavim ispijenim očima odmjerio sve.

-Ja sam, druže, Crnogorac Musliman, a ne Srbin!

Sjedeći za volanom svoga "štropotala", nikako se nije mogao osloboditi lika tog mladog i bijesnog politologa. Koga vraga o­snivaju takve blesave fakultete koji ne daju čovjeku ništa u ruke doli spoznaju da je mnogo toga naučio, a da ništa ne zna raditi. Taj plavokosi mladić, crnogorski Musliman, s pravom je bio ljut na Sve. Politologa nitko nije trebao. Politikom se svatko bavio. U politici su svi imali nekakvih ambicija, pa tko onda takvoga da primi u kolektiv. To je morao biti studij za one koji već imaju nešto u rukama.

Cesta je postala nešto bolja. Kasno poslijepodne je bilo ugodnije od podneva. Cesta je opet tonula u hlad crnogoričnih šuma. Bili su to divni, još neuređeni i slabo pristupačni planinski krajevi. Makadamska cesta, veza Sandžaka s Bosnom, bila je dosta dobra. Šume su se pro­stirale do unedogled, osvježavajući ih. Osvajale su ljepotom i ugodnim hladom. Ponegdje bi na proplanku ugledali kakvu seosku kućicu. Čovjek je bježao odavde. Prividno pitom, kraj je bio sve više nego to. Izašavši iz jednoga šumovitog kanjona, "Spaček" je naprosto uletio u Čajniče, malo, divno, uredno i čisto bosansko mjesto, stisnuto između šumovitih i mrkih brda. Djelovalo je nekako osamljeno i sumorno. Usporio je. Promatrao je tu njemu nepoznatu varošicu. Budila je uspomenu na nešto što mu nije bilo baš osobito blisko, ali o čemu se kao Bosanac dosta naslušao već kao dijete. Bili su to četnici. Šumovite vrleti, goli planinski vrhovi i bespuće podsjetili su ga na kob nesrpskih naroda.

 

 

3.

Od Čajniča do Goražda put nije dug. Krajolik kao da je bio isklesan rukama umjetnika. Priroda se poigravala, oblikujući vrleti i zelenilom bogate udoline među njima. Tračak mekoće i topline usred divljine. Posvuda kanjoni i kamene litice, guste šume i zeleni proplanci. A onda, napokon, i ona, Drina, puna pjenušavih zelenkasto modrih virova. U jednoj dolini Goražde. Grad koji se brzo razvijao i rastao. Bila je to mala industrijska varošica u koju su se slijevale seljačke mase Srbije, Sandžaka, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, dajući joj etničku i vjersku šarolikost. Mozaik ljudi i običaja osjećao se već pri prvom susretu s gradom, isto kao i dah novoga vremena: monumen­talnih građevina, novih gradskih četvrti i tvorničkih dimnjaka. Sve se to odlično uklapalo u krajolik i ljude koji su ga nastavali. Uzdah olakšanja ote se Anti. Bilo je to ono što se ljudima uvijek događa onda kada obave nešto, ugodno ili neugodno. Nešto što su morali učiniti i čemu su samo čekali kraj. Katkada s radošću, katkad s tugom u srcu. Činilo mu se da je stupio s tuđeg tla na svoje. Još u Čajniču, tom malom općinskom naselju gornjega Podrinja, devetnaest kilometara udaljenoga od Goražda, doživio je četnike: Srbiju. Ovdje pak nešto za što nije mogao reći da je Hrvatska, a ipak nije bilo daleko njoj. Dok se Čajniče nalazilo na 815 metara nadmorske visine, između Cicelja (1433 m) i Čivči-brda (1326 m), na rijeci Janjini, Goražde je ležalo na Drini, obrubljeno visokim gorama. Goražde je bilo starije. Prvi put se spominje 1379. kao važno raskrižje i trgovište na karavanskom putu koji je iz Dubrovnika vodio na sjever i na istok, a 1404. postaje središte bogumila. Za vrijeme Stjepana Hercega (Vukčića Kosača),  postaje župa. Godine 1454. Herceg Stjepan gradi u Sopotnici, pokraj grada, jednobrodnu crkvu s polukružnom apsidom, posvećenu Sv. Durđu. Podignula na nekadašnjem rimskom lokalitetu i srdnjo­vjekovnoj nekropoli čija je kapelica ušla u sklop crkvenih zidova, po­stala je posebnost. Govorila je o porijeklu naroda koji je naseljavao ovaj kraj, njegovoj pripadnosti hercegovačkom Sandžaku. Godine 1851. Goražde se pripaja Sarajevu kao ispostava nekoć mnogo ma­njega i beznačajnijega Čajniča. U to doba preko Čajniča je, naime, prolazila tzv. "Stambolska džada", koja je povezivala bosanska i crnogorska naselja sa Carigradom. Tu su nadaleko poznati čajnički kovači obrađivali kovinu.

Stara pravoslavna crkva izgrađena još 1492. godine širi pravo­slavlje. Kuje se i novac. Danas je opet Goražde zasjenilo svojim sjajem to malo mjestance sa svega dvije tisuće stanovnika. Činilo se da se i sad nadmeću: Čajniče srpstvom, Goražde bošnjaštvom. No, i pored toga, izolirani, na ruhu događaja, na tom putu koji je Sarajevo povezivao sa sada beznačajnim Sandžakom, činilo se da su oba mjesta utonula u prošlost: melankoliju povijesti, koja je rezultirala odu­stajanjem kao izlazom iz svih tegoba. Ovo je osobito vrijedilo za Čajniče koje je polako kopnilo. Taj neprestani negativni predznak koji je obilježio sve srpske sredine širom Kosova, Sandžaka i istočne Bosne, gušio je Srbima svaki polet. Kao da je netko otvarao vrata nekom tko je davno bio tu, ili pak nekom čija noga još tu pošteno nije niti zakoračila. Čudno je 10 bilo, no bilo je Iako. Odustajanje inače nije bilo svojstveno tim ljudima. No, bilo je osobina svih koji su na bilo koji način i bilo čim bili deprimirani. U Trgu, kako se Goražde svojedobno zvalo (1415), doimalo se tek sada sve drukčije. Poslije be­skrajnih osama i šumovitih krajolika činilo se da stotine i tisuće ljudi hodočasti njime. Kavane i slastičarnice bile su prepune onih koji su ga posjećivali iz raznoraznih razloga. Mnogi su naprosto uživali u njegovu značaju, u mitu koji je oko njega i njegova Hercega-Stjepana sročen. Korzo kao da nikada nije jenjavalo. Čak ni za podneva. Osvajalo je ne toliko svojom ljepotom, koliko osobitošću. Sve je zapravo bilo uspomena. Bio je pun želja, čežnji, nada, kao da su svi, življenjem, izravnali neke davne račune, a da nisu ni znali s kim. Snovima nadvladavali stvarnost, opirući se javi. Voljeli su svoj grad, služili mu, tražili i nalazili njegov identitet, imitirajući štošta da ne bi bili ono što jesu. Sličilo je sve nekoj opuštenoj i posve pojedno­stavljenoj igri kojom izdaleka upravljaju umjetnici ljudskih duša, rukovođeni izvornim nadahnu(ima stvorenoga mita. A nadahnu(c je bilo snažno zahvaljujući vjetrometini na kojoj je nastalo. Za razliku od mnogih drugih, ova naša vjetrometina nije vodila nikamo. Ona je privlačila druge sebi. Odavde se nije moglo Iako u svijet. Svi putovi vodili su na istok. I neko( i sada. Tu su se rađali junaci kao posljedica stalne borbe i vječnih suprotnosti. Povijest ih je neumitno stvarala. No, tu su se rađali i zločinci, Najčešće bratoubojice. Surovi planinski kraj obilovao je pitkom vodom i gustim šumama. One su često davale utočište odmetnicima, katkad i čitavim ustaničkim vojskama. Misli su navirale kao bujica. Međusobno sukobljavanje ostavilo je na svima dubok pečat. Rane još nisu bile zaliječene. Srbi, pravoslavni, pamtili su turska vremena i zločine koje su "poturice" činile skupa s Turcima nad njima. Godina 1941. opet je bila krvava. Hrvatski fašisti su u dijelu muslimanskoga življa Podrinja i istočne Hercegovine našli saveznika. Ustaške formacije, sastavljene pretežno od Hrvata mu­slimanske vjere, predvođeni ustašama iz Gackoga i Avtovca, počinili su nečuvena zvjerstva u srpskim selima. Ponavljala se tako stara istina. Putujući, ljudi su više spoznavali sebe nego krajeve kroz koje bi prolazili. Krajolik, sva znamenja raznih vremena, oživljavala su sjećanja na ljude a ne na ono što su oni stvorili. Pa ipak, pored Svega, svaki od nas bio je u tom svijetu beznačajna ličnost ako nije ostavio u njemu trag svojim djelom. Herceg Stjepan spominjao se tako po crkvi u Sopotnici. Sve se drugo zaboravljalo. Čajniče kao da se otvaralo mraku crnogoričnih šuma, Goražde pak plavetnilu nebeskoga beskraja - visinama koje su sve putove. koji su nekoć vodili na istok, skrenule na zapad. Protivnik, i jednih i drugih, ne samo da je bio nepredvidljiv, već je bio i nevidljiv. Bila je to sudbina vjetrometine. Čajniče je za građane Goražda sličilo ženi koju je trebalo osvojiti. Trebalo se naprosto oženiti njom. Je li to bilo i moguće? Prizori okrutnosti prenosili su se i ponavljali. Osjećaji su se produbljivali, a strasti hranile nacionalističke psihopatije. Poticale su ih iskrivljene predodžbe koje su ljudi stvarali o veličini i moći svoje domovine. Malo je bilo onih koji nisu bili uskogrudni. Osobito danas. Društveno se vlasništvo nikako nije moglo poistovjetiti s pravom svih na njega. Svatko je htio sve za svoju najužu narodnosnu skupinu. Tako se rađalo nešto protiv čega se, čak i na ovim prostorima, vodio drugi svjetski rat: nacional-socijalizam. Sve se opet ponovno sukobljavalo. Sada radi vlasništva nad tim sredstvima rada. Strahote drugoga svjetskoga rata mogle su se lako ponoviti ako se ne promijene proizvodni odnosi. Savez nacional-komunističkih država kružio je kao sablast nad nama. Ivek se zanio "muslimanskom Hrvatskom", Ante nečim što bi ove privelo katoličanstvu, a oni u Čajniču i njihovi sunarodnjaci u Goraždu srpstvom. Nezavisna Država Hrvatska mu zbog toga nije bila mrska. Kao mladić je s veseljem nosio ustaške značke i stupao na smotrama ustaške mladeži, ni ne znajući kome zapravo plješće i povlađuje. Tek nakon rata, kada je čuo za Sve strahote i zločine koji su pod tim amblemima učinjeni, počeo se stidjeti svoga negdašnjega opredjeljenja. Svatko se zanosio svojim izvornim etnosom. Što je to u svakom od nas, ili među nama, da nismo bili spremni za zajedništvo? Zar se ta prepreka, taj neurotičan odnos, ne bi mogla nadvladati? Možda je za sve kriv strah? Možda obostrano nepovjerenje? Pri pomisli na četnike i on bi ga doživio. Bio je spreman suprotstaviti im se. Onako kako su to činili i njegovi sunarodnjaci u sastavu ustaških, domobranskih, esesovskih ili jugo-slavenskih partizanskih postrojbi.

Išao je stranputicom. Opet je bio ustaša. Zamišljao se u ustaškoj odori. Poželi šljem kakav su nosili hrvatski legionari, i puškomitraljez "šarac". Htio se boriti, braniti nešto što se braniti nije moglo, a ni trebalo. Sve je bilo rezultat pohlepe za sredstvima rada, a ta je pohlepa proistjecala iz hrvatstva. Iz osjećaja pripadnosti nečemu sa čim se jedino zajedničko vlasništvo moglo poistovjetiti. Mnogo toga što je civilizacija davno zabranila, tu je trajalo. Primitivizam se očitovao na svakom koraku. On je bio duboko usađen u svakome od nas. Naprosto je vriskao, nije se mogao zatomiti. Zbog njega su se progonili Židovi; Hrvatska stavljala izvan zakona Srbe, Židove i Cigane; Četnici klali Hrvate i Mu­slimane. Vlasništvo je bilo nedjeljivo. Patos svakoga etnosa isti.

Krajolik se nije mnogo promijenio. Za njima je bila Drina i misli na strahote koje je pamtila. Na leševe žena i djece, mladih i starih, a najviše za pušku još nedoraslih mališana, dječačića, koji su klani i bacani u nju, zato da sutra pušku ne bi nosili.

Je li moglo biti gorčih istina od onih koje su se krile na ovom našem tlu. "Uljeza" je svatko tjerao iz sebe kamom u ruci. Zašto? Zbog one zastave: besmisla koji smo tih dana raskrilili nad Hrvatskom i zbog kojega sada kao očajnici lutamo vlastitom zemljom tražeći nešto što takvi kakvi smo nikada nećemo naći: zavičaj. Oazu mira. Zov čežnje i erosa. Slobodu. Nju smo izgubili jer se nismo mogli zbližiti s drugima. Za to su najbolji dokaz oni sretni pojedinci, s ove i s one strane te čuvene "krive" rijeke, koji su to učinili ispravivši je. Možda su oni našli smisao života. Ili su pak oni bili pravi očajnici koji su samo činom bliskosti stavili masku na lice postavši licemjeri. Budućnost će pokazati tko je bio očajnik, a tko ne. Vrijeme nerc pogriješiti. Humanizaciji će vjerojatno dati prednost.

Jednoga kobnoga dana, u prvoj godini rata, 5. prosinca 1941. za­zvonila su zvona pravoslavnih crkava širom zapadne i južne Srbije, Sandžaka i sjeverne Crne Gore. U udolinama i na proplancima oko njih skupiše se ljudi različita uzrasta. Mnogi bijahu naoružani. Bili su svakako odjeveni i obuveni. Najviše ih je bilo u suknenim hlačama - ­čakširama, opancima i čizmama. Svatko je odjenuo ono što je imao. Na glavama su gotovo svi imali šajkače. Svatko se naoružao što je bolje mogao. Iskopalo se skriveno oružje. Balkanac ga uvijek ima negdje skrivena, a pogotovo Srbin. Brzo su se osnivale čete i odredi. Pravoslavni popovi blagosiljali su "sinove otadžbine", a četnički komandanti su tim šarolikim odredima dodavali odlično naoružane vodove i čete svojih regularnih jedinica. I krenuo je koban pohod. Za sve! Koliko za Muslimane, koji su od njega stradali, toliko i za jedinstvo tih naroda u budućnosti. Dobro organizirana i vođena vojska sastavljena od gorštaka iz balkanskih zabiti, vičnih oružju, sručila se na Drinu i naselja  oko nje.  Za sobom je ostavljala pustoš. "Muslimanska Hrvatska", kako su je tada "endehazijci" zvali, plaćala je ceh za ono što su izrodi iz redova hrvatskoga naroda radili sa Srbima pola godine prije toga. Zapaljena sela, poklano stanovništvo, otjerana stoka i odnesena sva, imalo vrednija, pokretna imovina, platili su sve.

Podrinje pade pred bujicom nošenom mržnjom i osvetničkim duhom, vođenom ljudima bez razuma, bez smisla za rat i politiku. Gradovi i sela Podrinja padali su u ruke te seljačke vojske kao kule od karata.  Klano je sve: od hrvatskih vojnih posada do stanovništva. Nalet su preživjeli samo Srbi, samo pravoslavni.

Cilj je bio Foča i odmazda.

Foča je isto tako lako pala kao i Sve prije nje. Ustaška posada je naprosto bila pregažena. Posvuda su ležali mrtvi i ranjeni. Hrvatska vojska je većinom nosila fesove, jer je bila sastavljena od Hrvata muslimanske vjeroispovijesti. Oni koji su se predali, kao i zarobljeni ranjenici, bili su poklani na licu mjesta. Potom je počelo ono najstrašnije. Počeo je lov na nedoraslu mušku djecu. Dječačić rastom veći od puške bio je osuđen na smrt. Most nad rijekom bio je crven od krvi mališana. Grad se pretvorio u klaonicu. Drina je nosila leševe djece, no i starijih, koji su prestravljeni trčali uz njezine obale, želeći je zaustaviti. Ali rijeka nije htjela stati. Nosila je ljudima ono najmilije: život. U roku od nekoliko tjedana napravljen je pokolj nezapamćenih razmjera. Tisuće mrtvih ostavljeno je po selima i zaselcima, livadama i šumama, a one sa Drine rijeka je nosila na sjever, u Savu i Dunav, prijeteći svima, a najviše Hrvatskoj.

Sve je dobivalo težinu progonstva. Osjećao se tuđinom u vlastitoj zemlji. Nenaoružan, mogao je sutra opet postati žrtva zvonjave nekakvih crkava. Činilo mu se da luta svijetom tražeći svoju postoj­binu: miran i siguran kutak u kojem će svoju pušku nositi o svom ramenu čuvajući koliko svoj vlastiti život, toliko i život svojih najbližih. Zar ne bi svi na neki način mogli biti pod oružjem? Zar se ne bi kao naoružani, čak i kad su suprotstavljeni jedni drugima, mogli kao instrumenti i zvuci istog orkestra uskladiti, zbližiti, rastati i opet sastati, svirajući ariju nerazrušiva zajedništva. Sloge i jedinstva! Zar se ljudi pod oružjem ne bi osjećali sigurnije! Možda bi tek tada naši odnosi postali iskreni! Ravnopravnost je moguća samo među rav­nopravnima! Možda bismo se tek tada odazvali iskonskom zovu koji nas neprekidno upozorava na upućenost jednih na druge. Ovako Sve poprima nestvarne obrise jedne zlokobne tlapnje koja nas ponovno vodi u besmisao. Možda bi se tada svatko od nas vratio intimi usrećivši je. Zaboravljenom i samom sebi prepuštenom bitku, opterečenu još uvijek svim strahotama prošlosti: kobnim usudom golorukih. Naš svijet je proživljavao krizu vrijednosti. Ne zato što ih ne bi znao štovati, već zato što je goloruk morao priznati mnogo toga što vrije­dno nije bilo. Bila je to trajna nelagoda našega doba. Od golorukosti do poniznosti i ropstva nije dalek put. Naš "danse macabre" plesao se tu, u tom gornjem Podrinju. Čije je ono sad?

Za njima Drina i Foča, pred njima još uvijek makadamska cesta i "muslimanska Hrvatska": Sarajevo. Možda i poražene snage ustaše i četnici. Svijet kao da se humanizirao i da je našao sadržaj života. Uspomene su ih obuzele. Šutjeli su. Vrijeme je svoje reklo. Nečovještvo je dovelo ljude u slijepu ulicu: bezizlazje. Humanizacija je bila neophodna. Ne toliko zato da se ta strava i taj užas ne bi ponovili, već zato da bi svaki čovjek izgubljen u tom zanosu kolektivizma našao sebe. Vratio se sebi, bogateći svoju nutrinu ljepotama života. Samo se s njihovom pomoću mogla nadvladati kriza životnih vrijednosti. Očaj zbog neuspjeha; gnušanje nad samim sobom zbog vlastite zloće i licemjerja. Sve one nelagode s kojima se čovjek susretao osvrćući se za sobom, padajući istodobno sve dublje u ponor bezvoljnosti i bezizglednosti. Trebalo se spustiti iz visina tajanstve­noga misticizma nacionalnih i vjerskih zanosa i pokloniti se pravim vrijednostima: kapitalu stvorenom na tržištu dobara i rada. Onome što je jedino naš život moglo učiniti boljim. Tržišna je vrijednost bila jedina i prava; vaga trgovačke tezge. Bili su sve pribraniji. Trezveniji. Jesu li to duhovi mrtvih podsjećali žive na sve opasnosti novih stran­putica ili su ih jednostavno ponovno gurali na njih'! Pitali su sebe kamo će. Kojim će putem u budućnost. Našli su se tako, a da to nisu htjeli, u jednom iznimnom vremenu, u kojem se prošlost miješala s njome opterečenom sadašnjošću. Sa svijetom koji se izlagao raskoši za koju nije imao ni materijalno, ni moralno pokriće. Goropadnim i neobuzdanim. Sve se odjednom doimalo drukčijim, iako to nije bilo. Priroda kao da se promijenila iz temelja. Sve je djelovalo okrutno i odbojno. Prosto. Napušteno. Veliki gubitnik uživao je u svome sadomazohizmu.

Prognani su oduvijek patili od kompleksa manje vrijednosti. Onemogućavanja i pritisaka. Bilo da su ih osjećali i kada ih nije bilo, bilo da su druge izlagali njima. Ljudi koji su živjeli u zabitima gradili su u sebi na temeljima izoliranosti samodopadnost. Bio je to onaj nar­cisoidni sadomazohizam kojim su se opirali civilizaciji. Zabiti su mogle biti velike i daleke, kao ova tu. No, mogle su biti i blizu velegradova i glavnih prometnica. Ovisilo je sve o tome da li je onaj koji se osjećao izopćenikom to stvarno i bio. Opirali su se tako samodopadni zajedništvu, niti ne sluteći koliko time pridonose rušenju onog destruktivnog kolektivističkog duha koji je mino­rizirao svaku individualnost. Većina naših ljudi živjela je tako kao da je sve oko nas privremeno, čekajući vrijeme koje će biti njihovo, nesvjesni da ga izagnani i izopćeni ljudi nikada nisu ni imali. Bilo je to vrijeme snoviđenja koja su izrasla iz uskogrudnosti jednoga svijeta, krajnje nesnošljivoga prema bilo kakvoj različitosti. Svijeta koji se nadahnjivao dubinama podsvijesti: zlom duboko usađenom u sva­kom od nas. Sotonom, kako bi to rekla Biblija. Začudo, svijet tih snova bio je u svakom od nas toliko usklađen da je svakoga zanosio svojom nestvarnošću i tamom.

Postajalo je sve pomalo dosadno i monotono. Tek kad su se primaknuli Sarajevu, promet je postao življi. Novogradnje prigradskih naselja zasjenile su stara zdanja podignuta za turskih vremena. Taj lik novoga vremena sličio je sve više, kako su se približavali središtu grada, njegovoj narcisoidnosti; kao da je sve građeno ne zato što je to vrijeme zahtijevalo, već zato da bi se novo istaknulo. Sve je bio vješti kolaž promidžbe i ništa više. Idiličan krajolik, pun tugaljive sjete, pretvarao se u opori ur­bani okoliš, bezličan, kao i ljudi u njemu. Ne, ti ljudi nisu bili takvi. Svatko je od njih nosio u sebi nešto što je bilo samo njegovo, i svaki pojedinac je htio drugoga, kao strano tijelo, izbaciti iz svoje sredine. Željeli su to, svako za sebe, i ti idilični, sjetni krajolici patnje, i ta hla­dna kozmopolitska urbana zdanja.

Na kolodvoru su se rastali. Ivek ga je napustio. Mahnuli su jedan drugome nasmijavši se. Oklijevao je časak, a potom se odvezao do parkirališta. Morao se odmoriti, protegnuti noge i nešto popiti. Naj­radije bi ostao tu. Razgledao sve, uživajući u Miljacki i Trebeviću. Kako samo žudi za tim. Pratio je rast grada: sve ono što je socijalizam učinio za njega. Zanosio se svime. I starim tvornicama duhana i sagova, i novom socijalističkom industrijom: čitavim gradskim četvrtima, izgrađenim ne samo u Sarajevu, već i u njegovim modernim prigradskim naseljima Vogošću i Hrasnici. Otišao bi najradije do Husret-begove ili Ali-pašine džamije, Baš-čaršije; pogledao staru gradsku vijećnicu izgrađenu u pseudomaurskom stilu. Stao je pred nekom kavanom. Na terasi je bilo još dosta mjesta. Kasno po­slijepodne bilo je više nego ugodno. Sjeo je i duboko uzdahnuo. Sve je zapravo bilo i previše šturo. Možda čak i odbojno. Zrak je bio nečist. Osjećao se dim kolodvora" Povremeno bi ga čak nadražio, toliko da bi zakašljao. Sve je bilo drukčije. Idilično Sarajevo puno minareta, koji naprosto izviru iz zelenila, pretvorilo se u prljavo industrijsko središte. Činilo mu se da zadimljena i siva pozadina guta stara zdanja. Kao da su umirala zajedno s dolinom Miljacke i Bosne, gubeći čar koji joj je njezino vrelo davalo. Sarajevo je pobjeglo samo od sebe, skinulo drevno ruho i odjenulo prljavi radnički kombinezon. No to je, čini se, bio usud svih. Budućnost je pripadala savršenima. Turska vremena to nisu bila. Pogotovo ne tugaljiva sjeta, koja je naprosto sputavala stvaralaštvo. Pravo na sve, na ono što je bilo pred nama, pripadalo je sposobnima. Samo su oni mogli ostvariti savršenstvo.

Konobar ga je prenuo iz razmišljanja.

-Želite nešto?

Trgnuo se i pogledao ga. Bio je to čovjek srednjih godina, glatke crne kose i tamnih očiju.

-Gusti sok i espresso-kavu!

-Žalim, gospodine! Nemamo ni jedno ni drugo! Može li turska i Ora ili Coca-cola?

-Donesite što hoćete! -odgovorio je niti ne pogledavši ga.

Pozornost su mu privukle dvije djevojke. Jednoj je nedostajao jedan gornji zub. Izgledala je smiješno. Mnoge su djevojke tako izgledale. Zli jezici su govorili da im to nešto znači. No, stručnjaci su imali svoje mišljenje. Naprosto nisu željele kvariti zdrave zube bruseći ih za "most". Recimo da je tako. Pogledao ih je ponovno. Jedna je sjela točno nasuprot njemu, prebacivši nogu preko noge. Ponovila je taj pokret nekoliko puta, razgolićujući bedra pokrivena minicom. Nasmijala mu se. Smela ga. Odvratio joj je na isti način.

-Sviđaju vam se? -upitao ga je konobar stavljajući naručeno na stol.

-Nisu loše!

Sagnuo se i šapnuo mu: -Nisu skupe! Desetaču svaka!

Nije to bilo ni tako jeftino. Bila je to njegova tjedna terenska inženjerska plaća. Pogledao ih je ponovno. Nisu posustajale. Na stolu su imale nekakve skripte. Bile su, očito, "finija roba". Ili su to htjele biti. Imao je osjećaj da će mu se same ponuditi. Nije se prevario. Iz­vadile su svaka po jednu cigaretu, ponudivši i njega. Nije se kolebao. Ustao je, prišao im i uzeo jednu.

-Nisu bog zna što! Nisu skupe, kao ni mi. Dobre su!

Nije im odolio. Završio je u jednoj sobi u potkrovlju. Najprije je bio s jednom, poslije s drugom. Za cijenu jedne imao je obje. Sutradan je nastavio  put.

Samoća je činila svoje. Put je bio dosadan, ceste loše. Svaka sitnica podsjećala ga je na nešto. Ako to nije bilo u vezi s njim, onda se odnosilo na druge ljude, na njegove školske drugove, na one koji su patili, trpeći štošta samo zato što nisu bili komunisti. Kada će granuti proljeće na ovim našim prostorima? Kada će ljudi oslobođeni iluzija srušiti taj neprirodni poredak bezumlja? Bolesni su zdrave proglašavali ludima. Ljudi su nestajali. Strava i užas jednoga vremena, podržavana od "frivolnih i lepršavih" samoupravljača, nastavljala se. Morao je paziti na svaku riječ, na šalu i vic. Sve je moglo biti iskorišteno protiv njega. Vrline takvih kao što je on su omalovažavane. One su za zlobnu i pakosnu javnost bile porok. Ne zato što je to bilo tako, već zato što su to htjeli oni koji su odlučivali o ljudima. Cio svijet mu je sličio skupu poklonika jedne opsesije koja je uništavala sve što je imalo vrijedilo da bi prosječnost digla na postolje slave i moći. Zapravo on je, pored svega, ipak bio (sretan). Bio je zdrav. Svi "njegovi" uživali su tu "božju blagodat", koja je "išla na živce" onima koji su se bolesni klanjali stvorenim idolima. Činilo mu se da sluša pjesme dalekih krajeva, nigdina u koje plove naše lađe. Borio se s pospanošću. Rashlađivao se otvarajući prozore. Stotine kilometara još su bile pred njim. Osjećao se junakom. On je to doista i bio. Gradio je pruge. I ovu pored koje je vodio ovaj put. Zanosio se nečim čega nije bilo. Bilo je to ono što je svima nama tih dana davalo snagu, poticalo nas na rad. Ono što je jedan beznadan svijet pretvaralo u snoviđenje, u san naraštaja, u iluziju koja se kao opsesija nadvila nad svima, zastirući vidike i zaokupljajući misli. Danas, kad ničega više nije bilo, kada se rastao sa svime, osjećao se nelagodno kad god bi htio nastaviti istim putom. Bila je to ona nelagoda koja je gospodarila ljudskim osjećajima kad god bi popucale sve veze između onoga što je bilo, što jest i što će možda biti. Jer i on je nešto htio, i bio što nije, i što vjerojatno nikada neće biti. Plima osjećaja, ljubavi i mržnje, risala je svijet oko njega onakvim kakav on nije bio. Svijet, malen i jadan u grču svoga očaja, stiskao se pred njim u ništavilo ničega, u nulu nedostojnu poštovanja. Ljudi nisu zazirali od svega što se događalo oko njih. Oni su uživali u svemu sve dok njih ne bi zadesilo isto. Koliki su se tih dana, baš zbog toga svijeta koji je zbog svoje inferiorne prosječnosti svemu pljeskao, povlačili u sebe. Bavili sami sobom. Uranjali u neki drugi svijet, stvarajući možda i kapitalna djela naše, danas zapostavljane i ismijavane kulture. Mnogi su, tako ogorčeni, postali pjesnici mržnje, srozavajući vrijednost svojih djela, koja bi inače resila plemenitost i ljubav. Drugi su pak nemoćni pred stalnim nasrtajima moćnika, zapadali u stanja potištenosti. Bili smo pred eksplozijom strasti: grčevitim i grubim zagrljajem toga ojađenoga puka, koji će sutra zgaziti sve ono što ga je do tada hranilo niskostima. I on je bio, razmišljajući tako, zgrčen. Sjedio je za volanom zarobljen sivom makadamskom cestom koja je ponegdje bila pokrivena asfaltom. Iz krajolika java tonuo je u san, da bi onda opet izranjao u stvarnost. Tada bi gole istine defilirale pred njim.

Kod kuće je još uvijek čuvao značke: uspomene na pruge i autocestu kojom se upravo vozio. Bilo je kasno poslijepodne. Zelena Posavina, ukrašena darom mladih, kupala se u zelenilu livada i šumaraka, obasjana crvenilom zalazećeg sunca. Pogled mu se zau­stavio na malom drvenom mostu. -Da! Tu je to bilo! Tu smo dva mjeseca 1949. gurali vagone pune zemlje! Stotine vagona i stotine brigadira! Znoj i muka! Tu na tom travnjaku bio je logor brigade! Tu smo se odmarali, politizirali, natjecali se u svemu i svačemu! Tu smo palili logorske vatre, plesali, zaljubljivali se! Tu su nas odgajali! Čeličili! Pripravili za ono što ćemo uskoro učiniti! Bila je aktualna "čudovišna" Rezolucija Informbiroa! Dokazivali smo ono što smo davno dokazali: nismo izdali socijalizam! Nismo nacionalisti! Što smo zapravo htjeli? Demokraciju ne, to je sigurno! Htjeli smo nove odnose! Nipošto nismo htjeli nikakvo zajedništvo s bilo kim! Htjeli smo ekonomsku i političku neovisnost! Htjeli smo sve proizvoditi sami za sebe u svojoj kući! Još nešto! Htjeli smo novi svjetski ekonomski poredak, za koji se i sada borimo! Htjeli smo trgovinu drukčiju od uobičajene! Bili smo protiv ruske parole: "Trgovina je trgovina, a prijateljstvo, prijateljstvo!" Mnogo toga neshvatljivoga bilo je tih dana na dnevnom redu. Srećom nije završio na Golom, stravi komunističke tiranije.

Strahote bezumnih strasti i tamnih poriva uskoro su bile za njim. U ranim večernjim satima bio je pred Zagrebom. Naslađivao se ugođajima koji su bili pred njim. Još noćas šetat će možda gradom. Promatrati pod blijeskom neonskih reklama razgolićene djevojke u večernjim mini-toaletama. Odjeća je bila u sjeni onoga što je otkrivala. Moći će možda i uživati u tim nepokrivenim prostorima, milujući ih Sve dok ne razotkrije i pokriveno. Uživanje ženske poda­tnosti resilo je muškost. Posjedovao ju je i još će je dugo posjedovati.

Nasmijao se sjetivši se sarajevskoga potkrovlja.

Morao je usporiti. Na semaforu se upalilo crveno svjetlo.

Kada se zaustavio pred svojom kućom nije odmah izašao. Osjećao se kriv. Nije smio noćiti u onom potkrovlju. Ispovjedio se sam pred sobom, pokajao i dao si oprost. Potom je izašao. Sve što je imao, bilo je tu pred njim: kuća, žena i troje djece. Koliko se samo namučio dok to nije postigao! Sve skupa nije bog zna što. Tako je to obično bilo u životu. Zaključao je vozilo i uputio se ulaznim vratima. Treperio je naprosto od uzbuđenja. Ruke su mu se oznojile. Bio je distoničar. Bolje reći nervčik. Nije to bilo strašno. Mnogo je bilo takvih. Bilo je i gorih. Osjećaj bespomoćnosti pred silom jedne zahuktale i moćne državno partijske mašinerije dovodio je mnoge u očaj. Svi koji joj nisu bezrezervno služili onemogućavani su svim i svačim, najčešće kao nepodobni za ono čemu su težili. Tek kad je ušao u kuću, udahnuo je duhovo. Osjetio se svoj na svome, kako bi naši ljudi to rekli. Dalje se sve odvijalo onako kako to obično biva kada se tata vrati kući. Mara ga je zagrlila i obasula poljupcima. Djeca su skakutala od radosti. Bezveznim, običnim pričama nije bilo kraja. Uskoro je jedno po jedno dijete svršilo na svom ležaju. Ostao je sam s njom pored televizora, koji više nisu ni gledali ni slušali. Teme su postale ozbiljne: Računi, troškovi, krediti. Mara već treći mjesec prima "minimalac". ELKA -tvornica električnih kablova, u kojoj je zaposlena, zapala je u krizu. Slušao je nevjerojatne stvari, o kojima se iz sredstava javnoga priopćavanja nije moglo mnogo saznati. Jučer je dio kolektiva prisustvovao otvorenom sastanku Osnovne organizacije Saveza komunista. Stanje je kritično. Radnici prijete obustavom rada. Sastanak je umalo prerastao u demonstracije. Tvornica ne dobiva bakar iz Bora. Pogoni će se morati zatvoriti. Mnogi radnici su otpušteni. Uvezeni bakar podliježe deviznom i carinskom režimu dirigiranom iz Beograda, koji tvornicu dovodi u nemoguć položaj.

Zamisli, Toni! -povikala je u jednom momentu" -Savezna uprava sabotira izgradnju socijalizma u Hrvatskoj! Svi prosvjedi su uzaludni! Neumoljivi su! Tvornica kablova u Svetozarevu, u Srbiji, dobiva redovito bakar, a njezin konkurent ELKA ne! Uništeni smo mjerama administracije. Svetozarevo je sad jedini, proizvođač električnih kablova! Je li to bratstvo i jedinstvo! -kriknula je. -Našim novcima izgradili su tu tvornicu i sada našu zatvaraju!

Da li je baš sve bilo tako, nije bio siguran. No, recimo, da je Srbija doista bila tako siromašna da je trebala hrvatski novac za svoju in­dustrijalizaciju, bi li baš ta tvornica bila izgrađena Elkinim novcem? Prirodna bogatstva Srbije su prema hrvatskima, bila nepresušna. Što je bilo logičnije od toga da od svog bakra sami prave svoje kablove. Nasmijao se i rekao:

-Na svoju tvornicu imaju pravo! A imaju dosta i svoga novca! Srbija je najbogatija republika! ELKU nisu smjeli dovesti u takav položaj!

Nije se složila s njim. Pričala je o događajima

koji su potresali ne samo njezin kolektiv već i cijelu Hrvatsku. Sa­stanak je bio prekinut demonstrativnim razilaženjem radnika. Ujutro su se na skrovitim mjestima mogle vidjeti nevješto napisane parole protiv hegemonizma, centralizma, a za istinski samoupravno socijali­stičko društvo.

Stiskala je šakc, lupala njima po stolu. Bila je, jednostavno rečeno, bijesna. Lice joj se zacrvenilo. Ovakvu je još nije vidio. Bila je to sada njegova Mara. Mislila je i osjećala onako kako to u ovom trenu čini cijela Hrvatska. Dugo je to čekao. Morala je posljedice određene politike sama osjetiti. Ona, lička Srpkinja, rođena i nastanjena u njegovoj najužoj domovini, misli kao on. Tijek suza radosnica nije mogao zadržati. Čovjek zaplače kada se ugodno iznenadi nečim što ga posebno raduje i veseli. Onaj mali jaz koji je još postojao među njima, premošten je. Prišao joj je. I njoj su se oči ovlažile. Kada ga je zagrlila, pogledala je prema vratima koja su vodila u dječju sobu. -Tu je moje sve! -pomislila je. -Ovdje je moj dom! Ovo je moja domovina! ELKA je moja tvornica!

Na to se još više privila uz njega. Bila je konačno sretna. I ona je osjetila da je više ništa ne dijeli od njega i vlastite djece.

Hrvatska je težila moći. Onom što nije imala i što joj je bilo nedostižno. Bila je mala i jadna. Boljelo je to! Bila je to bol duše! Nešto što se nije moglo lako opisati. Kao zla kob. Bili smo više nego krotki. Drugoga izbora nismo imali. No, u svojoj smo mržnji često bili i slijepi. Nismo vidjeli mnogo toga što je svima bilo vidljivo. Vladar je bio Hrvat i gotovo sve vlade hrvatske. Tako su barem mislili oni koji su bili u Srbiji s druge strane barikada. Bilo je sve to zato što nismo bili kao i drugi: dio onoga i odveć djelatnoga europskoga mentaliteta. Bili smo još uvijek zaostali i primitivni. Kad bismo osjetili bilo kakvu blagodat, lepršavi i frivolni. Pokretali su nas ljudi koji ni u čemu nisu bili savršeni. Oni koji su imali neki demonski nagon, zapravo potrebu, da se uvijek iznova potvrđuju u nečemu jer nisu uspjeli tamo gdje je to bilo nužno: u stjecanju znanja potrebnih za rad, primjerice. I da njih nije bilo, takvi kakvi smo, bili bismo još jadniji i bjedniji. -Ne, nije tako! -razmišljao je. Bilo je sve takvo kakvo jest: pustopašno i kro­tko. Bezazleno. Podvrgnuto onim demonskim silama koje su pokre­tale "lepršave i frivolne" da vladaju, da nama upravljaju, i da u biti negativni i destruktivni napadaju na sve moguće načine sve što je pozitivno. Nagrizali su frivolni i lepršavi sva zdanja znanosti, sva na­stojanja učenih, radinih i štedljivih, svim i svačim. Duhovno obličje portretiranih bilo je isto kao i njihova vanjština. Bilo je površno. Obavijeno sebičnošću koja se krila iza nastojanja za pravilnijom raspodjelom. Htjeli su zapravo lijeni i neuspješni više. Samoupra­vljanje je tako postalo utočište organiziranih razbijača svega što je bilo što moglo stvoriti. Za razliku od onih koji su se, nezadovoljni, nostalgično osvrtali na prošlost, zatvoreni u svojim sjetnim inte­rijerima, oni su upravljajući zaboravljali sve. Zastave duhovnih pra­znina lepršale su posvuda. Dokle? Budućnost je bila nepredvidljiva. Obračun s iluzijama bio je neophodan.

Oko šest sati ujutro, nakon što je popio crnu kavu koju mu je Mara donijela u krevet, obrijao se, odjenuo i izašao na ulicu. Svuda unaokolo gradile su se obiteljske kuće. Od rana jutra pa do kasne večeri vrvjelo je sve od života i rada. Dubrava je rasla. Dokle mu je oko sezalo, gradilo se nešto. Bio je doista sretan. Rasla je hrvatska metropola, urastala u prigradska naselja. Ljudi su se doseljavali oda­svuda. Najviše iz Bosne. I Janjevci su bili tu. Povezali su tako svoju dijasporu s metropolom.

Dubrava, to za nas tako veliko i grandiozno gradilište, bježala je od svega što je ukalupljeno i unaprijed zadano smetalo budućem hrvatskom korpusu. Mnogo što ljudima neshvatljivo pokrenulo se tih dana na podsljemenskim poljima. Bio je to bijeg od užasa, od etnički čistih naselja, od "sjevernjaka" i "južnjaka" stapajući sve u jednu sliku, ne budućnosti, već zaborava punog slutnji. A tu, tih dana, u toj zbirci raznoraznih sjećanja slutilo se svašta, od građanskoga rata do sukoba između Srba i Hrvata. Dubrava je na neki način bila odsutna, i duhom i tijelom od zbilje. Bila je drukčija od nje, iako se upravo u njoj najbolje odslikavao zabran u kojemu je bila. Zbilja se zrcalila na jutarnjem suncu. Živjeli su tu zajedno jedni pored drugih, zaljubljivali se, sastajali i rastajali. Bili su umorni od sumnji i straha. Jednoga dana, kada se se ostvari sloboda rada, kretanja i nastanjivanja, kada cijela zemlja bude što i Dubrava, tu će se zalepršati stijeg slobode i zapaliti pobje­dničke vatre. Bio je siguran da će iz zjapa svih pamćenja, koja su tu tko zna odakle donesena j složena u jedinstveni kontekst spoznaje, iz­letjeti golubica mira kao vjesnik zajedničke sreče. Tiha arija novih, možda ne tako dalekih dana, već struji Dubravom i sljemcnskim udolinama. Tu nitko ne uživa ni u čemu što bi bilo čime ugrozilo bilo koga. Pogotovo ne u ratnom zvjerinjaku koji su zamislili oni koji misle da ćc ovi ljudi zdušno srljati u smrt zbog nekih nacionalnih in­teresa dignutih iznad onog što svatko od njih pojedinačno želi. Rasla je tako njegova Dubrava, anđeoski nevina i zanosna, kao velika i za svakog tko drukčije misli pogubna klopka puna opasnih žalaca. Vrijeme joj još nije dalo da se dokraja očituje. Pred njom je očito bila vječnost.

Pogled mu se zaustavio nešto sjevernije, na izgrađenim kućama. Dvije stotine janjevačkih domova. Ubrzao je korak prema tim malim uličicama punima djece. Živjeli su svoj život i tu. To je sila! Ta djeca! Sutra će to biti ljudi! Svatko će od njih stvarati novi hrvatski dom! Misli je popratio smiješkom. Bio je to smireni pobjedonosni osmijeh. Bio je siguran ne samo u svoj uspjeh već i u uspjeh svoje domovine. Ti nezadrživi ljudski valovi koji su dolazili s Balkana pomlađivali su nas, dajući nam još neviđenu i neslućenu snagu, pomažući nam da lakše izađemo na kraj s onim sa čim smo se već dobrano uhvatili u koštac. Kada je došao do kraja ulice, o­krenuo se i krenuo natrag. Pred njim je puknula panorama grada i Zagrebačke gore. Počelo je! Počelo! Tu, tu u Zagrebu! Tu među tri stotine tisuća radnika! Misli su mu bile u ELKI. Taj centar, taj birokratski monstrum, hoće nas uništiti.

Ubrzao je korak. Zajutrak je sigurno već na stolu! Mara ga je čekala na prozoru. Mahnula mu je uzviknuvši: -Hajde! Gdje si! Zakasnit ću! Moramo biti točni iako ništa ne radimo!

Mimoišli su se u hodniku. Osvrnuo se pogledom za njom. Na stolu je bila kajgana sa salatom od rajčice. To je najradije doručkovao. Divna je. Danas nastavljaju! Imaju sastanak tehničkog osoblja! Nešto se stvarno mora činiti! Izgledi su mali. - Nasmijao se opet kao maloprije. Bio je siguran da će ELKA uspjeti s tim aluminijskim kablovima. Zanijela ga je njima. Budućnost nije pripadala malodu­šnima! Hrvatska to sigurno nije bila. Činilo mu se da ponovno sluša ono što mu je još jutros i sinoć govorila. "Ante! Dragi moj! Pokazat ćemo mi njima tko je ELKA! Znat će oni s kim imaju posla! Prilagodit ćemo proizvodnju, prijeći ćemo na aluminij! Aluminij, Toni, kojega imamo i previše! Izgradit ćemo novu i moderniju ELKU! Proizvodit ćemo jeftinije i bolje kablove  od njih! Rad nas samo može spasiti!" Počelo je, počelo! Tu, među tristo tisuća radnika. U središtu jugoslavenske strojogradnje i elektroindustrije. Nešto doista nije bilo u redu. Zakuhalo se na sve strane. "Munji" ne isporučuju olovo za akumulatore. I oni zamalo da nisu obustavili rad. Novosti je bilo sa svih strana. Čovjek ih se naprosto nije mogao otresti. Bile su dio njega. O njima i njihovu ishodu ovisila je budućnost. Oni, ti događaji, ta opća borba, bili su ono glavno. Sve drugo, pa i najintimniji ljudski osjećaji i odnosi, postajali su Sve vise podređeni onome što se zbivalo u društvu. Nije mogao ne misliti o tome.

 

 

4.

Selim se nikako nije mogao uklopiti u pijano i razuzdano društvo montera. Sjedio je doduše s njima, nijem i preneražen onim što se tih dana događalo s mnogim njegovim sunarodnjacima. Iz grla njegovih drugova orila se pjesma mira i pobjede, bratstva i slobode. Golubice mira puštane su na Sve strane. Osjećao se stravično. Sputan osjećajima koji su bili Sve više no ljubav prema onomu čemu su te večeri pjevane ode mrko je pogledavao čas amo, čas tamo, izbezumljen naprosto onim što mu se dogodilo. Prije samo nekoliko sati doznao je da mu je uhićen brat Ahmet. Bilo je sve bučnije. Njegovi drugovi kao da su se nadmetali dorečenošću. Bio je to pravorijek "titoizma" na koji su tih dana mnogi Hrvati bili ponosni. Zanosio ih je samoupravljanjem, nesvrstanošću i socijalizmom zači­njenim nekim čudnim i neshvatljivim mu antisovjetizmom. Zaustavio je pogled na jednome svome drugu, koji je sjedio nasuprot njemu. Imao je sportsku košulju s izvezenom američkom zastavom iznad koje je pisalo "US ARMY". Činilo mu se da svi naprosto izopačeno uživaju nad onime što se njemu dogodilo. Stajao je nad otvorenim grobom u koji je netko s ovakvima kao što su bili ovi pokapao sve njihove zanose. Ozračje smrti nadvilo se nad njima. Jesu li ga sagledavali? Jesu li ga uopće mogli vidjeti i osjetiti? On, Selim, vidio je više od svih drugih. Vidio ih je u dronjcima, izbezumljene neuspjehom onoga čemu su večeras klicali. Dvorana se postupno pretvorila u prostor sivila ispunjen bezumljem: čudovišnom narcisoidnošću jednoga u hiti raskoljena svijeta, koji je pod okriljem zapada tražio svoje komunističko mjesto pod suncem. Zgražao se Selim nad svime. Njegov brat bio je "pravi komunist". Njegov jedini grijeh bio je to što je Albanac. Da li je to baš tako bilo u tom trenutku, nije niti bilo važno. Te večeri nitko s njim nije podijelio sućut. U magli ludila rijetko je tko mogao shvatiti ono što je on osjećao. U jed­nom trenutku se trgnuo. Netko je razbio o pod čašu. Teatralnost je bila popratna pojava svih njihovih pijanaka. Postajala je ritual svakoga slavlja. Svojevrsna samodopadnost. Prije nije niti zapažao te toliko uobičajene "geste" njegovih drugova. Večeras je Sve bilo drukčije. S vremena na vrijeme pokušao bi zaboraviti sve i potisnuti potištenost. Razveseliti se kao i drugi. Tješio bi se da će se Sve dobro završiti i da će mu za koji dan brat biti slobodan.

Usiljeni smiješak nije mu silazio s usana. Bilo je to ono što se u takvim trenucima moralo činiti. Pravila ponašanja su to zahtijevala. No, to nije moglo dugo trajati. On naprosto nije mogao iskazivati obijest. A ona je te večeri bila pokretačka snaga Svega nad čime se on užasavao.

Te večeri je spoznao štošta. U prvom redu sebe. Izopćen brigom za brata i svim onim "strahotama" koje su tištale društvo, gledao je na svijet oko sebe posve drukčije nego dotad. Bio je svijet skitnica i Krležinih "potepuha", gladnih gomila, ulizica i zanesenjaka. Dodvoravao se svatko nekome, samo on ne. Sličilo je sve jednoj velikoj varki, opsjeni osjetila. Nešto što je opčinjenom hranilo samosvijest do ludila. Svijet je zapravo oduvijek isti. Ovdje se ništa nije događalo. Ovi ljudi su bili potpuno bezosjećajni. Štoviše, kao da su se naslađivali svime. Bili su drugi svijet. Svijet kojem on nikako nije mogao pripasti. Kada mu je sve postalo odveć glupo, ustajao je i izišao. Suđenje zbilji završava uvijek tako, bijegom od nje. Bilo mu je dosta malograđanske razbarušenosti uspjesima ponesenih "samoupravljača". Najradije bi odnekud izdaleka, nezainteresirano, promatrao Sve. No, je li on to više bio kadar! Pravorijek vremena reći će: ne!

Pokraj vrata bio je parkiran njegov moped. Pokrenuo ga je i uputio se prema Prištini. Bila je vedra, zvjezdana i za ovo doba godine prilično svježa noć. Planinska visoravan kupala se u srebrnastom blještavilu mjesečine. Vožnja ga je osvježavala. Zaboravio je načas sve. Mislio je na Antu i montere, na termoelektranu i montažnu traku. Zar nije i on uspio s njima! Osjeti se ponesen, razbarušen, poput svojih drugova. Taština je činila svoje. No, ne zadugo. Ipak, nakon vrućeg i sparnoga dana, zagušljive barake, pijanih montera turobnih misli, svježina večeri je otrežnjavala. Dizala duh. Izvlačila iz onoga turobnog osjećaja ništavila i nemoći. Vozio je sve opuštenije, razmišljajući o svemu što se zbivalo. Nacionalizam je odavno otvorio vrata i ušao u njihove odaje. Napadao je sve živo, čak i njega. Bila je to slijepa i nezaustavljiva sila koja im se mogla krvavo narugati.

U tami sivila naznake neke. Što to tumara tuda kao zlokob neka, kao kuga.! Zar nije i on obolio od nje! Nije vidio mnogo toga zbog nje. U prvom redu ono što je gledao svaki dan. Energetski div koji je rastao tu, pred njegovim očima, u njegovoj zemlji, hraneći njega i njegovu obitelj. Zašto se sam izagnao iz svega? Zašto se osjećao tako? Zašto zbilji nije htio pogledati u oči? Nije se oduševio ničim. Preporod svoje domovine doživljavao je drukčije nego što su to drugovi htjeli. Smetalo mu je sve više sve što sami nisu mogli učiniti. Široka, nova asfaltna traka dio magistralne ceste koja je povezivala Srbiju s Kosovom, Kraljevo s Prištinom, bila je pred njim. Na raskrižju je skrenuo u grad, kraj nove ciganske "male", bjednije od svih dosada. Tu, gdje se smjestila prostrana ravnica omeđena s triju strana asfaltom, nicale su preko noći nastambe Cigana lutalica. Nije mogao a da na čas ne uspori i baci pogled ustranu.

Vreva i žagor oko vatre. Ponegdje je, naime, pokraj koje čerge gorila vatra, i bilo je mnogo žena i djece. Pokraj jedne ugleda gotovo golog starog Ciganina kako izvodi ekshibicije pokazujući svima svoju golotinju. Ta nova mahala, u kojoj su preko noći nicale blatom oblijepljene kućice, bila je jadnija od svih koje je prištinska periferija znala. Odakle su došli ti Cigani, nitko nije znao, niti je, čini se, koga to zanimalo. Bilo je to nešto jezivo i strašno i za siromašnog Selima. Svuda unaokolo, gotovo gola i bosa, tumarala su ciganska djeca. Ponegdje bi se čuo glas kakva poglavara, kojega su obično svi poštivali. Iz jedne potleušice dopirali su glasovi, koji su Selimu lako dočarali obiteljsku svađu. Zaustavio je pogled na onom starcu, koji je sada pred vratima jedne barake ispred koje je gorjela vatra odijevao hlače. Bili su to doista čudni ljudi. Za Huga od Svetoga Viktora, saksonskoga redovnika gotovo savršeni. Njima je, doista, cio svijet bio strano tlo.

Misli su se nametale same od sebe. Suprotnosti su bile očite. S jedne strane termoenergetski kolos, magistralne ceste, moderne gradske četvrti; s druge, tako reći u središtu svega toga, čerge. Kako da se to drukčije nazove? Sličilo je to svemu, samo ne kućama. Ponegdje su se čak vidjeli ostaci kola. Međutim, konja nije bilo nigdje. Možda su baš zato, eto, ti čergaši tu! Naprosto su toliko osiromašili da su morali stati. Sluga od Svetoga Viktora je rekao: "Onaj kome je domovina draga, još uvijek je puki početnik, onaj kome je svako tlo poput domovine, već je snažan, no savršen je onaj kome je čitav svijet strano tlo." Gdje je bio on? On nije bio još ni na početku. Nije bio siguran u sebe, u to da mu je drago to tlo na kojemu je živio. Barem ne takvo kakvo je bilo. Bio je daleko od početka. Još dalje od toga da bi bio snažan, ili savršen. Sličilo mu je sve velikoj dječjoj igri u kojoj su se jedni nadmetali nad drugima svojom povlaštenošću. Onaj koji se nije osjećao takvim postajao bi buntovnik. Ljudi su se sve više hranili ispraznostima. Ne zato što su to htjeli, već zato što su im one bile ponuđene kao duševna hrana. Nešto što je tupilo bridove zbilje. No više nego bilo što drugo, svaka ispraznost imala je svoj vijek trajanja. Takve su bile sve enigme. Osobito je takva bila naša. Osjetio se velik prema njima, prema tim lutajućim Ciganima: bez zavičaja, predaka, povijesti i domovine. Bez očinskoga doma. Za njih je on bio gospodin, idol sreče koju su poželjeli onoga časa kada su ostali bez konja, osiromašili do kraja i stali. Tu, u toj mahali, počinjala je njihova povijest. Tu, na tom za njih stranom tlu! Hoće li uspjeti? Sluga od Svetoga Viktora bi odgovorio: "Da! Savršeni su!" Željeli su ono što on već ima. Svoju postojbinu. Ono što će ih učiniti snažnima i što ih čini takvima bilo gdje da stanu. Nakon sažaljenja osjeti revolt. Bio je to i­stodobno prosvjed zbog toga što su "nepozvani" tu i želja da im se pomogne u njihovim nastojanjima da uspiju. Mnogo je bilo onih koji su to željeli. Vlast im nije rušila nastambe, jer im bolje nije mogla dati. Netko bi zaustavio vozilo i izbacio ponešto iz njega. Najčešće staru odjeću. Koga vraga nešto ne učine s njima? Zar smo doista toliko siromašni da im ne možemo napraviti nekakve barake u kojima bi stanovali?

Nije bio najsiromašniji! Nije bio najbjedniji! Bilo je nesretnijih od njega. Naravno, ako se sreća mjerila uživanim dobrima. No ipak, čini se da su oni, ti čergaši, te lutalice što su tu stale, najsretniji ljudi ovdje. Tko tu, tih dana, nije patio što je pod povećalom drugih. Samoupravljač je uvijek iznova mislio da ga provjeravaju za nove uloge; i onda kada ga hvale. Tko nije patio od ovog i onog! Tko nije htio biti važan, važniji od drugih! Oni pak nisu patili ni od čega doli od bijede. Nisu ništa niti željeli. Nisu služili nikome i ničemu. Njih nitko ni zbog čega nije pratio. Nitko im ni na čemu nije zavidio. Oni naprosto ni u čemu nisu sudjelovali. Pripadali su samo sebi. Zar nisu bili savršeni? Ništa im se nije moglo savjetovati. Ništa ih nije moglo zanijeti! No, svatko tko bi ih vidio, osjetio bi nešto poput čežnje. Bila je to slutnja, da će sve što je ikada itko ostvario, ostvariti tu. Ipak, možda nije sve bilo onakvo kakvim se činilo. Mračne strane života, kojih je tu bilo u izobilju, "tražile su ispraznost" kojom bi bile gurnute ustranu i zaboravljene. Morali su se zanijeti nečim. Zar je to bilo teško? Zar nije bilo dosta onih koji su onima koji su "ništa" nudili sve. A što zapravo, to najčešće nisu ni sami znali. Tama je uvijek bila podložna mistici, patnici pak dvojnosti. Sutra će se tu javiti njihov "Ahmet". Čime će se zanositi i što će htjeti, malo je važno. Bit će poseban. Svoju muku, svoj jad: neuspjeh u životu, ispunit će misijom koju si je sam predodredio. Postat će tako važan netko! Postat će "vođa" onih koji će mu se, navlas isti kao i on, priključiti. Težit će tako onome što nema: moći. Da. Problem svijeta ležao je upravo u njoj. Kad je ne bude mogao dosegnuti, kad spozna da je malen za nju, posegnut će za nasiljem. Uživat će u teroru. Ne! Ovdašnji ljudi nisu nikako mogli biti, niti postati teroristi! Oni su i previše jadni da bi im tako što palo na um! No, da će ponetko, u ime napretka, težiti destrukciji svega što je ljudski um stvorio, bilo je sigurno. Tome su oduvijek težili svi koji nisu bili zadovoljni sami sa sobom. Svi koji su osjetili svoju podređenost, bilo kada i bilo u čemu. Ljude je zato trebalo odgajati, baviti se njima, učiti ih, i prisiljavati na rad i stvaralaštvo.

Osjećao se grozno. Nije to bilo nikakvo čudo. Svaki put, kada bi tuda prošao, osjetio bi se nelagodno. Pobunilo bi se nešto u njemu. Njegovo Kosovo osvajali su, eto, drugi. Naseljavali se dolazeći odnekud. Nije bio ni svjestan toga da osjeća navlas isto što osjećaju gra­đani drugih republika gledajući mase njegovih sunarodnjaka kako zapljuskuju njihova mjesta. Ti Cigani, ti čergaši činili su već ionako dosta primitivnu sredinu još primitivnijom. Donosili nešto daleko i tuđe ovim zemljopisnim duljinama i širinama. Povećavali siromaštvo, gomilali probleme.

Sve je, zapravo, bilo više nego besmisleno. Svijet u kojemu smo živjeli imao je sve manje onoga što se moglo uzeti. Ljudima se, naprosto, nije imalo što podariti. Svi skupa nismo bili ništa drugo doli zjap velike praznine: ništavilo koje se branilo "ispraznostima". Jedna je smjenjivala drugu zanoseći nas. Postajali smo tako nesposobni za zdravo ponašanje, čak i za rad i stvaralaštvo primjereno civilizacijskoj

razini.

Slike naše svakodnevice pred njim. Ladanjske sjedjeljke; važni govore. Stakla su nas samo dijelila od ulice. Stakla po kojima je pljuštala kiša. Bio je, kao i svi ljudi, na neki način, i pjesnik i prorok. Otkrivao je one mistične, tajne spone koje su povezivale ljude. Slutio štošta, sagledavajući ih. Vezao zloslutan vez našega usuda.

Sličilo je sve brzopoteznoj simultanci majstora. s početnicima, od kojih nitko nikada, pa ni on, neće postati velemajstor.

Vozio je opet nešto brže. Panorama osvijetljena grada djelovala je, nakon one bijedne naseobine, i odveć raskošno. Bio je to za ovaj kraj moderan i bogat grad. Osobito njegovo središte. Široke ulice između stambeno-poslovnih blokova davale su utočište svima koji su se iz "petnih žila" trudili da budu nešto. Zato su i bili tu. Način njihova života bio mu je nedostižan. Nije bio ono što su oni. Nije bio neophodan za razvoj Kosova. Sve je to bilo izgrađeno u eri tzv. "socijalističke izgradnje" i "planske privrede", u davno prošlom vremenu, nadživljenom novim vrijednostima, najviše sitnovlasni­čkom stihijom, koja je sada upravo iz ovih četvrti izašla iz tame zaborava na svjetlo dana. Tu su stanovali protagonisti i tvorci novoga vremena. Oni bez kojih bi isto bilo nezamislivo i neostvarivo. Tu, iz tih zdanja novoga doba, čula se sve jače postojana arija ljudskoga trajanja. One, sedam tisućljeća stare, civilizacijske razine koja je u strahu od raznovrsnih "mahala", okružena svim onim što je izviralo iz novostečena posjedništva, očajnički tragala za ostacima srušenoga i na ovim prostorima odbačena svijeta. Ljudi su se ravnodušno prepuštali stihiji koja je polako ali sigurno obnavljala stari svijet. Svijet pun smisla za stvarnost. Priseban i svjestan ljudskih patnji i zla. Smrti koja je poput bosonoge ljepotice novačila mladiće za svoj danse macabre. Opiralo se tako "novo" onome što se uvijek iznova rađalo, sudaralo sa samim sobom, s "Ahmetima" sirotinjskih predgrađa.

Svjetla ga prenuše iz misli. Bio je u glavnoj ulici, prolazio pored "Avale". Nova ciganska "mala" bila je daleko za njim. Pred njim palače pune nedostižne mu udobnosti. Zavidio je svima u toj ulici. Osjeti se malenim i jadnim. Najradije bi im napakostio nečim. Usporedba s "čergom " nametala se sama od sebe. Podijelio bi sve svima na jednake dije1ovc. Stvorio svijet kakav još nigdje nikada nije stvoren. Socijalna diferencijacija, toliko napadana od zagovornika novoga vremena, bila je očita. U njoj su i oni ,sudjelovali dajući prizvuk laži i pokvarenosti vlastitim riječima. Društvo se i dalje raslojavalo. I to sve brže i sve više uza sve veću muku i jad nižih slojeva. No, ništa se nije moglo učiniti. Rad svih nije jednako vrijedio. U takvih kao on, te tihe arije ljudskoga trajanja, to obnavljanje "pregaženoga vremena", rađale su nostalgičan osvrt na dane kada je ono bilo rušeno. Čovjek je oduvijek želio mije­njati svijet i krojiti prema svojoj mjeri. Svatko od nas želio je to i sada. Katkada je ta mjera bila određena društvenim položajem, katkada i­movinskim stanjem. Najčešće jednim i drugim. Programi političkih stranaka pluralističkih društava nisu bili ništa drugo doli izraz tih težnja: htijenja koja su se sukobljavala sa zakonima vrijednosti i tržišta kao jedinim i isključivim mjerilom ljudskih vrijednosti.

Prošao je pored zgrade pokrajinskoga komiteta. Straže su bile u­dvostručene. U kavani "Božur" gorjelo je svjetlo. Bilo je odveć tiho. Neuobičajeno zapravo za noć uoči blagdana. Skrenuo je desno. Uskim uličicama dospio je u svoj dio grada, u svoju uličicu. Usporio je. Bila je slabo osvijetljena. Bila je to tipična balkanska ulica, kakvih je tu bilo mnogo. Popločena kamenom, bila je neravna i nesigurna. Nigdje nikoga nije bilo. Utonula u mrak, djelovala je zlokobno. Prava pustolina -zjap ništavila. Sličila je navlas svim takvim neuglednim i malim uličicama širom svijeta u kojima su prebivali isti takvi ljudi. Gotovo nečujno ušao je u kuću i legao u krevet. Dojmova, briga i problema s kojima se borio bilo je na pretek. Namještao je jastuk amo-tamo, vrtio se, okretao. Sve ga je smetalo. Krevet je škripao, prljavo rublje zaudaralo, košulja ga je žuljala. Okrenuo se na leđa i zagledao u strop. Mislio je na Ahmeta, na njegovu obitelj, ženu i če­tvero djece. "Tko zna kako mu je! Uhapsili su ga prije nekoliko dana zbog one zastave! Zar samo zbog nje? Dobro mu nije sigurno!"

Tih dana širom Kosova vješane su albanske zastave. Ljudi su skidali maske: izjašnjavali se, radili zabranjene stvari, očitujući tričavost života toplinom i ozračjem, opsjenama opsjednutih vedrina, koje su se caklile oko njih. Klonulost je prizivala nostalgiju, ova nacionalizam. Htjeli su biti svoji na svome. Mislili su da će im, ako uspiju, biti bolje. No sve im bi uzalud.

Mogli su samo ustrajati i čekati. No, ni to nije bilo lako. Za trajanje je mnogo tog bilo potrebno, osobito ako je ono što su čekali bilo daleko. Bili su siromašni. To je bilo najveće zlo. Siromaštvo je štošta rađalo. Najčešće škrtost. Tupost i nesnalažljivost bijahu koliko uzrok Svega toliko i njegova posljedica. Siromašni su oduvijek bili izloženi frustracijama svih vrsta. Zatvoreni tim nepremostivim gromadama zla, nisu vidjeli ništa drugo doli ono što im je bilo nedostižno. Sve skupa je bilo više nego tragično. A najtragičnije od svega bile su upravo te zastave. Mnogo se tih dana pričalo o njima. Ahmet nije bio jedini koji je uhićen. Navodno ih je zatvoreno cijelo mnoštvo: nekoliko stotina. Nitko nije znao točan broj. Svemu se nije smjelo vjerovati. Svi možda nisu ni bili krivi. Nadao se da je i Ahmet među njima. U jednom trenu učini mu se sve tako naivno i bezazleno, puno neke blage ironije. Dječja igra kao da sve bi. Izraz dobroćudnosti pomiješan s prkosom. Čudaci su vješali zastave. Zar to nije početak nove predstave, ispraznije od svih dosad? Zjap ništavila punio se novim ispraznostima: lažnim sjajem zračećeg beskraja, koji je nadom zasjenjivao beznađe. Zastave su izazivale gnušanje: jednih prema onima koji su ih vješali, drugih nad stvarnošću takvom kakva jest. Bilo je sve samo izraz požude novih opsjena. Totalitet bilo koje dogme bio je dostatan za to. Prometeja koji prkose bogovima bilo je posvuda sve više. Prkosilo se zapravo ustoličenim vrijednostima, koje nisu bile i tržišne. Je li to bio početak kraja? Ispunjenje "Knjige o prevlasti kaosa": propast svih ljudskih vrijednosti. Pri pomisli pak na Sve, na to svojevrsno organizirano istupanje i prkos postojećem poretku, uhvatio bi ga neki panični strah. Samohrani roditelj, otac četvoro djece, prkosi vlastima. Što ga je moglo natjerati na to? Opor­benjaci bi rekli kratko i jasno u svojim disidentskim glasilima: gospodstvo nerada nad radom, lažnih vrijednosti i površnosti. Sve ono što je bilo uzrokom Ahmetovih patnji: zla koje se zvalo siromaštvo. Okrenuo se i pogledao kroz prozor. Bila je prekrasna vedra ljetna noć. Otkrio se. Još nije uspio ohladiti pregrijano tijelo. Ustao je i prišao prozoru. Bio je odškrinut. Široko ga je otvorio. Do jučer smo još svi bili opsjednuti vjerom u nešto nestvarno i neostvarljivo. Mnogi su se razočarali. Razočarao se i Ahmet. I što je netko više vjerovao, bol razočarenja bila je veća. A ona je bila iskonska. Primitivizam je uzmicao, a ličnost oslobođena ispraznosti postajala složenija. No, i pored toga, bol koju je razočaran čovjek osjećao nije bila ništa manja. Štoviše, lomila je svakoga. Tražila nešto drugo. Napitak kojim bi se utažila žeđ za nečim čega više nije bilo. Bilo je to zato što je u svakom od nas prošlost i sadašnjost živjela kao sjet. A on nije bio ni isprazan, ni mio. Bio je pun ispraznih nada. Poput pjesme. Nedorečen, a ipak kazan. Navikli smo se na štošta. Na sve što dugo traje čovjek se navikne. Navikli smo se na svijet takav kakav jest. Čini se da ne možemo bez njega. Zar nije Ahmet zazivao ono što je još nedavno bilo tu? Bilo je u svemu što se tih dana zbivalo mnogo groteske. Rugao se, naime, čovjek čovjeku ispraznostima. Zatvarao se svatko u svoj zabran nada. Bilo je Sve to samo izraz egzistencijalnih tegoba: nezbrinutosti. No, ni to nije bilo ono najgore što se čovjeku može dogoditi u životu. Jer i tjeskoba te vrste još je uvijek život. Življenje. Postojanje. Ono, što bi bilo najgore za svakoga od nas, bilo bi kada se čovjek, pa čak i kao patnik, uopće ne bi niti rodio. I zatvor je za ljude! Za žive stvorove! I u njemu se živi! Možda čak dulje nego na slobodi! Što vrijeme sporije odmiče, život dulje traje! Za Ahmeta je svaki trenutak vječnost.

Tješio se Selim te večeri mnogo čim. Sve je mogao slutiti. Sve razumjeti. Naći opravdanje, osjetiti sućut. No, ono što je bilo u ovom trenutku najsudbonosnije i najteže nije mogao ničim ublažiti. Bio je to problem preživljavanja. Znao je da to muči i njegova brata! Više od plijesni na zatvorskim zidovima i štakora u kanalizacijskim odvodima. Naši zanosi su za sve krivi. I sad oni nisu ništa drugo do otpor uspostavljenu kaosu, koji je nazvan redom. Pobuna protiv besmisla. Ma­hnito samouništenje. Naše opsjene bile su sve prije no stvarnosti upriličena rješenja. Nismo bili zreli za situaciju u kojoj smo se našli. Naši zanosi bili su vanvremenski. Bila su to uporišta ludila: čardak ni na nebu ni na zemlji. Jednak želudac smo svi imali. No, čovjek se razlikovao od životinje upravo u tome što je za njega morao raditi. Svaki je sam morao zadovoljavati svoje potrebe. Netko je to mogao bolje, netko slabije. Ljudi su se nerijetko, nezadovoljni okolinom, iz­lagali raznim opasnostima. Učinio je to i Ahmet. I što se dogodilo? Iz tišine tame, iz zjapa ništavila, sa dna života, uskočio je u pakao. Svijet noćnih mora, kaosa i rata. Užasa. Zašto je to učinio'! Zar te zastave nisu bile upravo to: put u pakao?

Tišinu duboke noći poremetio bi katkada zvuk kakva teškoga vozila koje bi prošlo glavnom cestom. Grad je spavao dubokim snom. Malo je tko tih dana slutio zlo. A ono je bilo tu. Sudar dva nacionali­zma, srpskoga s albanskim, ne samo da se mogao očekivati nego je bio neminovan. I jedan i drugi su se hranili mitskim slikama s istoga pro­stora. On kao da je bio važniji od identiteta. Njemu je bilo podčinjeno Sve. Svojatali su ga i Srbi i Albanci. Što je najgore, i živjeli su na njem. Množili su se, rasli i stasali, jedni među drugima. Putovi su im se križali, stremljenja sukobljavala. Mit o Kosovu, bilo da je bio srpski ili albanski, bio je vanvremenski. Zato i besmrtan. Tvrđava bez temelja i opkopa. No, kako ukazati jednima i drugima na besmisao svega! Kako, kada su legende o Kosovu i jednim i drugima pisane kao genetski kod duše. Tko tu nije maštao o svojoj zemlji, svome suverenitetu, etničkoj čistoći. Sličilo je sve velikoj iluziji: fantaziji dvaju naroda. Mašti koja je na tuđem prostoru stvarala sliku svoga svijeta. Dokle? Dok žive jedni i drugi! Ljudi bez mita o svom identitetu nisu mogli. On je osnova svih egzistencijalnih poriva. Posjeduje moć. Bodri svojom snagom. Bez njega se naprosto ne može.

Kada je usnuo, san mu je bio slab i rastrgan, pun sanja i kratkih i neugodnih buđenja koja su one izazivale. S prvim sunčanim zrakama koje su prodrle u njegovu sobu, ustao je i odjenuo se. Izašao je na dvorište. Bio je to praznični dan do kojega se mnogo držalo. Prilika za odmor. Protegnuo se nekoliko puta, duboko udahnuo i okrenuo suncu. Bilo je veliko i još uvijek daleko i hladno. Grijalo je sve je­dnako. Nijedna blagodat ovoga svijeta nije bila toliko pravedna kao ono. Najradije bi mu pjesme pjevao. Ahmeta ono jutros nije grijalo. Igra koju je zaigrao bila je puna poroka. Jedan od najvećih bio je trijumf kojem je težio njegov pokret. Organizacija kojoj je vjerojatno pripadao. Žrtve nisu bile važne. Važan je bio rezultat, a on je bio tu. Smirivao je i Selima. Ublažavao tjeskobe. Bio je tih dana nešto. Bio je Ahmetov brat. Bojazan od poraza, mogućih represalija i svega onoga drugoga što je bilo neminovno, poticao je sve više ljudi na akciju. Život je bio isprazan bez toga pregnuća. Sve snažnije i učestalije sukobljavanje rađalo je mržnju. Osjećao ju je i on. Punila je osjećaje i pustošila dušu. Zasljepljivala. Mudri su mogli biti sam() ()ni koji ne mrze. Oni koji nikoga nisu napadali ni za što. Zar nisu i oni mogli biti to? Nisu bili jalovi, iako su bili siromašni. Uspjeli su. Tko od njih nije stvorio obitelj, imao zdravu i sposobnu djecu? Pa ipak. mržnja je klijala u njima ubijajući vrline. Postajali su ratnici. Zašto? Zbog dos­tojanstva koje nisu uživali? Možda! Zlo je ležalo u ljudima, u nekom prokletstvu. Sadašnjost je bila opterečena prošlošću, budućnost pak neizvjesna. Svima kao da je bila unaprijed predodređena buntom koji je prebivao u nama, živio u našim vjerovanjima, običajima i sjetu - tajnama postojanja i smrti, i svemu što je živjelo i umiralo zajedno s nama kao dio našega identiteta.

Tišina je dočarala beskraj. Budila sjet. Oživljavala prošlost. Grad je još uvijek spavao dubokim snom. Činilo mu se da je nerazdvojni dio toga beskraja. Te pustoline u kojoj je svaka stvar bila podložna gravitacijskim silama moćnijih "svemirskih tijela". Iz unaprijed određene putanje se nije moglo. Sve je zato bilo jadno, velika uzalu­dnost, nešto sa čime se čovjek teško mirio. Tu, u tom gradu, otkako ga zna, netko se borio za vlast, stradavao. Patio. Sada je to radio njegov brat sa svojim istomišljenicima. Htio je ono što nije imao – moć. Tu je vlast uvijek imao onaj tko je uza se imao vojsku. Bez nje je svaka borba bila uzaludna. Zastao je na tren, podignuo glavu, i zagledao se u nebo. Bilo je zaista divno. Pa ipak, osjećao se čudno. Čuvstva je teško bilo opisati. Ni sam nije znao što ga zapravo muči - što hoće. Velika praznina tražila je ispunjenje. Duša mu je, kao gotovo svim nezadovoljnicima, bila pusta. Pustošilo ju je tih dana sve. Najviše on sam. Mržnja koju je osjećao i koje je bilo sve više.

Kao da više niti živio nije. Sve bi samo ružan sjet. Beskraj se sužavao. Postajao manji i uži. Kao i svijest. Poistovjećivao je sve češće sebe s Ahmetom. Kosovo s Prištinom. Na kraju pred njim samo skučeni prostor zastava. Svjetlost se pretvori u tamu, dobro u zlo. U mržnju. I on je htio vlast, moć, silu. Njome bi vladao nad onima koji su sada ponižavali njih.

Nije ni primijetio tijek vremena. Postalo je toplije. Ljudi su izišli na dvorišta. Ponetko bi izašao i na ulicu. Učinio je to i on.

Gordost je, čini se, bila kriva za mnogo što u životu ljudi. Ona je gurnula Ahmeta na put prkosa i bunta. Ona je vješala albanske za­stave po Kosovu, narušavajući time "teritorijalni integritet i suverenitet SFRJ". Prošlost je još uvijek bila živa na ovim prostorima. Živjela zajedno s nama kao jedno veliko minuće. Tjeskoba zapravo. Uludo protraćeno vrijeme. Do jučer su još njegove misli bile pune                                      nade. Živio je posve neopterečenim životom.

Sada je sve bilo drukčije. Posvuda ispraznost.

U Kosovu Polju, u jednoj dosta trošnoj kući, stanovala je Ah­metova žena Merima. Bilo je to malo predgrađe Prištine, njezina že­ljeznička postaja i industrijska četvrt. Rasla je brzo kao i grad. U prvi mah nije sam znao kamo da krene. Tek kada je zakoračio nizbrdo prema "Božuru", odlučio se iskoristiti slobodan dan i otići do nje. Zanimale su ga pojedinosti.

Skučenost kao da je ponovno, oprezno, bojažljivo, bolje reći stidljivo, ustupala mjesto beskraju. Ovaj puta drukčijem od onoga kakav je inače doživljavao. No ipak, tjeskoba je bila redovit pratilac takva osjećanja. Pored svega život je imao i dosta svijetlih strana.

Uživao je u tome kako je odjeven. Ogledavao se u izlozima, koračajući sve sigurnije ulicom. Bila j(' to ipak njegova domovina. Pred njim je ponovno bila budućnost, "traka", energetski kolos, obitelj. Živio je za nju. Sjet je blijedio, prošlost se zaboravljala. Opet je 7ivio. Činilo mu se da sam sebe nečim bodri. Bile su to vedre misli. Riječi koje je govorio sam sebi. Čuo je njihovu jeku. Slušao sam sebe. Vjerovao nečemu čemu se baš i nije moglo vjerovati. Grčevito se držao ruba provalije iz koje se upravo izvukao. Sjet mora odagnati: prošlost zaboraviti.

Glavna ulica bila je okićena državnim partijskim zastavama. Nije ih mogao ne zapaziti. Bile su tu. Stvarale su svečan ugođaj. Bez obzira što da je osjećao, nije se mogao osloboditi toga dojma. Novo doba je iskazivalo svoju suženu svijest, a da toga nije bilo ni svjesno. Svoje jednoumlje. Tko nije imao ništa protiv njega, mogao se posve dobro osjećati. Svijet je bio razapet između želja i iskustava. Ono što smo htjeli, bila je velika iluzija. Netko je morao vladati ljudima. Imati moć. Moglo se samo birati između ovoga ili onoga načina vladavine.

Bilo je sve življe. Svijeta je bilo sve više na ulici. Čekao je autobus, koji je svaki čas mogao doći odozgo, iz četvrti uglavnom naseljene Romima. Bilo je dosta staro i neugledno vozilo gradskoga prome­tnoga poduzeća. Uspeo se u prikolicu. Bila je puna Cigana. Pored iz­laza bilo je jedno slobodno mjesto. Kupio je kartu i sjeo. Kraj njega je stajao jedan Cigančić. Moglo mu je biti četrnaest godina. Zaustavio je pogled na njemu. Imao je crnu glatku kosu, izbočene jagodice. crne i kose oči. Došao je očito izdaleka. Neki su tvrdili da su Kumani. Da su prije Slavena tu bili. Jednom je nešto čitao o tome. Na području današnje uže Srbije, Banata i dijela Makedonije, u V. i VI. stoljeću, imali su svoju državu, svoj Kuman. Mongolskoga su porijekla, za ra­zliku od drugih koji su se tu poslije doselili i koji se izgledom razlikuju od njih.  Ima ih crnih, smeđih i žutih, a najviše bijelih, arapske i turkmenske vanjštine. No, svi se slažu, jedinstveni su i sve se više povezuju. Misli su mu bile u potpunosti zaokupljene njima. Kako su samo različiti, a ipak svi u nečemu slični. Pogled je zaustavljao čas na ovome, čas na onome. A kako i ne bi bili različiti! Na svom lutanju imali su prilike miješati se sa svim i svakim. Zapravo to više i nisu pravi Cigani. To je mješavina rasa i naroda, etnički zapravo nova, mlada i moćna skupina. Pogled mu se zaustavio na jednom malom simpatičnom dječačiću, koji je stalno trčkarao po prikolici. Bio je smeđ, iako je bio od iste majke kao i jedan plavušan, koji se vjerojatno uplašen čvrsto držao njezina skuta. Da se rodio u Beču ili Minhenu, nitko ne bi ni u snu mogao pomisliti da je ciganskoga porijekla.

Promatrajući ih, sve je više uživao u njima. Bili su svi veseli i raspoloženi. Nasuprot njemu sjedila je jedna Ciganka koja je po svemu sudeći bila sestra njihove majke. Nosila je dimije kao i ona, te sivu lanenu košulju. Kosa joj je bila pokrivena rupcem, ispod kojega su virile duge crne pletenice. Upravo je izvadila dojku i tu pred svima dojila dijete.

Da je kojim slučajem on bio jedan od njih, tragao bi za svojim korijenjem, neznanim mu porijeklom -  djetinjstvom svoga "pleme­na". I kad bi ga našao, opet ne bi znao što je. Bilo bi toliko izmiješano da nikome ne bi pripadao. Mnogi su se tako osjećali. I Cigani i oni koji to nisu bili. No, u nečemu su svi bili slični. Smetao im je svaki nacionalizam; svako čistunstvo. Bilo je to odbojno građanima svijeta. Oni su doista to i bili. Za njih je svako tlo bilo strano. Savršeni su bili samo oni koji su tako svijet i doživljavali. Vlast je bila dobra ako je bila svačija. Ako je osiguravala građanska prava i slobode. Jednoga dana, kada ispije čašu žuči, i Ahmet će možda biti takav.

Akcije nacionalista uznemirivale su javnost, unosile nemir i nespokoj. Obeshrabrivale. Bile su preuranjene. Društvene promjene bile su neminovne. No, na njih se moralo čekati. Gladni moći to očito nisu mogli. U glavnom, Sve se svodil0 na svim stranama na totalitet nečega u ime čega bi se vladalo nad nekim. Samo-osvještenje suprotstavljenih strana bilo je neophodno za mir. Buntovnici bi jedan totalitet zamijenili drugim. Svi "antiutopijski projekti" zazivali su tradiciju, nostalgično se osvrćući na prošlost. Na njoj se, nažalost, na ovim prostorima ništa nije mogl0 izgraditi. Za suprotstavljanje je imao svoj motiv. A svi zajedno jednu manu: gordost. Ja -povrijeđena taština -odvlačil0 je svakoga u zavičaj. U korijene. Troval0 ga otrovom nacionalizma. Zasljepljivalo. Sve tiranije počinjale su tako. Povrijeđena taština -gordost -vodila je narode u klaonice. Činila je to i sada. Snažan trzaj ga osvijesti. Ponovno je bio mislima među pu­tnicima. Kako je cesta postajala lošija, vožnja je bila sve neugodnija. Inače su te prikolice bile neugodne. Bila je to svojevrsna druga klasa, u kojoj je bilo uvijek ovakvih suputnika. To nije bilo stupnjevano ni cijenom karte ni zabranom ulaska u prva kola, zapravo pravi autobus. To je naprosto bilo regulirano time gdje je tko zauzeo mjesto. Kada bi mjesta bilo dovoljno, sjeo bi u prva kola. Zašto to nije danas učinio, nije mu bilo jasno. Bile su to čudne i male prikolice, za polovicu i više manje od prvih kola. A imale su dva kotača, a ne četiri. To je izazivalo takvo njihanje, pogotovo pri bržoj vožnji i na zavojima, da se moralo čvrsto držati za rukohvate, ako se nije sjedilo. I sada je bilo isto tako. Pogled mu se povremeno zaustavljao na visokim neboderima i stam­benim blokovima. Neki su još bili u gradnji. Oduševljavao se svime, iako je bio potišten. Stalno se uspoređivao s drugima; čas sa tim Ciganima, čas s "elitom". Tu su pravi proletarijat oni! Ti polu-obojeni! Kakav internacionalizam! Oni su pravi internacionalisti! Njih neće nitko nikada optužiti ni za nacionalizam ni za zastave, ali će ih zato svatko prepoznati! Hm! I to po boji kože, kose i očiju!

Kod vojarne se prikolica napunila vojnicima. Išli su na kolodvor. Bilo ih je sedam, osam. Zadah je bio Sve nesnosniji. Oblaci prašine nisu dopuštali da se otvore prozori. Vojnici su se šalili sa Cigan­čicama, a jednu malu, imala je petnaestak godina, toliko su zadirkivali da su skrenuli pozornost svih na sebe. Bio je to pravi napadaj na nevinost. Izazov žudnji. Ispuni se sve mladenačkom vedrinom. Htjeli su nešto što tu nisu mogli postići. Zjap zato premostiše nečim što ne bi ništa drugo do nestašluk. Neizreciva ljepota nevina djevojaštva pred njim. Nije pristajala na ništa. Sutra, razočarana i napuštena, možda će pristati na sve. Oni pak nisu imali vremena da to čekaju. Morali su negdje drugdje potražiti objekt svoga zadovoljenja. Smijala im se, podajući se na svoj način, djetinjasto i naivno. s udaljenosti vrijedne divljenja. Odbijala ih je smijući se, zavodila suzdržavajući se. Stidjela se. Koliko još dugo? Do prve ljubavi! Do prve prijevare! Zanesenosti i opčinjenosti! Možda će upravo jednom od tih mladića to i uspjeti? Neće se vjerojatno morati mnogo truditi. Pokazat će joj da je želi, da mu se sviđa. Jednom, dvaput. Potrčat će za njom. Jednoga dana učinit će i ona to. Nakon toga moći će sve, stid­jeti se više neće ničega. Još uvijek je njezino Ja bilo jače od svega. Još uvijek je bila svoja, Izopćena iz svijeta u koji je zakoračila. Bila je za nj "zrela". Stid ju je samo sprečavao da nekome od njih kaže "da". Trčala je još uvijek stazom neprekidna nećkanja i opiranja. Gubila dah. Sve manje je imala snage. No, izdržat će još malo. Do cilja. Kad stigne, kriknut će nešto od bola u njoj. Bit će to ono veliko i sudbonosno "da",

Grmjet će gromovi i sijevati munje sve dok ne uplovi u zrelo doba. A onda će, kao većina suvremenih žena, nekome reći: gdje si bio kad je grmjelo'! Katkada će se samo nostalgično osvrnuti za sobom. Na vrijeme kada su snažne strasti i žudnja bile jače od nje.

Oblaci prašine zastirali su vidik. Davilo se jednostavno Sve u njoj. Kada se autobus zaustavio pred željezničkom postajom, pustio je zbog nje sve da izađu prije njega.

Na postaji je bilo živo. Putnici su upravo izlazili iz jednoga vlaka. Djelovalo je Sve otmjenije nego inače. Ljudi su bili bolje odjeveni. Mnogi su bili i okićeni odličjima. Neki pak najobičnijim značkama. Na zgradi su bile izvješene zastave. Zaustavio se pred kioskom gdje su se prodavale novine i kupio praznično izdanje "Rilindije". Život kao da je gasnuo. Navirala su sjećanja. Sve je prekrila sjena brige. Ozbiljne stvari su im se događale. Žigosani su kao neprijatelji SFRJ. Možda su to i bili! Koliki su to bili! No, to nisu iskazivali! To se nije znalo! Ahmet je učinio neoprostivu pogrešku!

Svijet je odbijao fragmentarna viđenja! I odnose. Sve što se zbivalo promatrao je sada iz tog položaja. Iz tog kuta žiga, etikete, koja će im biti svima utisnuta, ako ne na ćelo, onda u duše, što će biti još gore za njih. Bit će "iredentisti": borci za Veliku Albaniju. Nije se toga stidio. Zašto bi? On se toga bojao!

Protivnici Velike Albanije bili su svemoćni. Davali su i uzimali. Jednoga dana mogao se zbog toga naći i na ulici. Ahmet ga je izveo na "brisani prostor", predstavio kako on to nije htio. Sreću je tražio i nalazio u obitelji. U mirnom i povučenom životu. U anoni­mnosti. U nepostojanju za vanjski svijet. Svatko tko je bilo kada izašao iz bilo kojega razloga i sa bilo Čime u javnost, našao se na "brisanom prostoru" nikad mu posve znane jave. Izloženost svijetu, javnosti nikome nikada nije donijela ništa dobro. Samo veliki i snažni, iskusni, mogli su opstati u njoj. I pored svega bio je donekle siguran u sebe. Izvući će se Ahmetovi. Merima je vrijedna. I on će im pomoći. Podi­gnuo je glavu i ogledao se oko sebe. Nitko nije obraćao pozornost na njega.

Ne! Ne treba očajavati! Pomoći ćemo si već nekako! Bodrio je sam sebe približavajući se cilju. Pred Ahmetovom kućom je stao. Dvorište je bilo ograđeno žičanom ogradom. Svih četvoro mališana bilo je tu. Bezbrižno su se igrala kao da se ništa ne zbiva. Djeca najlakše sve podnose, pomislio je. Nisu ni svjesni koga su privremeno izgubili! Otvorio je željezna vratašca i ušao. Njihova škripa usmjerila je dječju pozornost na njega. Začas su se svi skupili. Najstariji je potrčao prema kućnoj veži. Do Selima je dopro njegov radosni povik:

-Mama! Selim je došao!

   I nehotice je zaustavio pogled na tim čilim derančićima potamnjelim od sunca. Goluždravi, tiskali su se oko njega. Podizao je je­dnoga po jednog, ljubeći ih. Nije se mogao suzdržati. Zaplakao je. U malom svježe oribanom predsoblju, skinuo je cipele. Sa zadovolj­stvom se osvrnuo na Ahmetove mališane koji su učinili isto. Ulazili su u kuću kao u kakvo svetište, odvojeno zidom od ostala svijeta. Ne! Suština tog čina nije bila u tome! Čežnja za izdvojenošću rodila se zbog svih onih prljavština kojima su mogli biti izložcni izvan nje! U njoj je raslo njihovo Ja! Toliko da su odavde s prezirom promatrali Sve podlo,~ti svijeta koji ih okružuje! Bila je to oaza usred "brisana prostora". Nešto što je svim ljudima bilo utočište od zala ulice.

Bila je to, iako trošna, dosta prostrana kuća. Mjesta je bilo za Sve. Sličila je navlas mnogima u tom dijelu grada. Prostrano dvorište bilo je omeđeno ogradom. Podovi u obje sobe bili su pokriveni ćilimima. Na zidovima slike: nevješto uokvireni krajolici izrezani iz kalendara i reklamnih plakata. Prišao je  divanu i sjeo. Svijet je bio više nego čudan. Grub i nepažljiv, najviše prema samome sebi. Svaki od nas bio je vječno na "putu": negdje drugdje. U nekoj pukotini svoga bitka. Svi ljudski poticaji, od stvaralaštva pa do pripadanja podzemlju bilo koje vrste, bili su izraz dvojnosti. Raskola koji se punio pose­bnošću. Stid mu je bio vječni pratitelj. Onda, naravno, kada smo ga bili svjesni. Ponos pak kada smo podijeljeni srljali nekamo, a da sami nismo znali kamo. Zaustavio je pogled na Merimi. U prvi mah nije uočio nikakvih promjena na njoj. Doimali su se svi toliko ravnodušnima prema svemu što im se dogodilo da je bio zgranut.

Ljudi naučeni na patnje, izloženi mnogim opasnostima, afektivno bi toliko otupjeli da ne bi više reagirali ni na što. Njihovi osjećaji po­stajali su tako nešto što više nije pripadalo njima kao da je netko drugi patio, a ne oni. Da li je to bio izraz visoke kulture koju su stjecali u takvim životnim uvjetima, ili afektivne tuposti, koja je bila rezultat alteriranosti, nije ni bilo toliko važno. Njegov narod se od djetinjstva učio tome. Bilo je to ono što je zadivljavalo svakoga tko bi ih upoznao. Na njihovim licima nitko ništa nikada nije mogao pročitati. Jedino im se u mutnim očima očitavala patnja. Malo je tko od njih bio sklon maštanju o bilo čemu. Malo tko je u svojim njedrima gajio nadu za bilo što. Takvi su bili. Tek sada, s tim zastavama, u mu­tnim dubinama njihova pogleda, javila se iskrica svjetla. Svaki pojedinac je bio drugo biće, drukčije od drugih. Čovjek nekih dalekih vremena, otporan na životne klopke.

  -Ponovili ste se! Lijep ti je ovaj divan! -rekao je opirući se lagano rukama o nj.

-Nije to ništa. Prevrnula sam dva sanduka i prekrila ih madracem. Još dva, tri jastuka ...                                      Mahnula je rukom, nasmijavši se.

Taj ženski svijet doista je praktičan. S malo umješnosti i ukusa znao je urediti i opremiti i najsiromašniji dom. Njegova Fata je tako uredila dječju sobu. Mjesecima je zavirivala po trgovinama i skladištima tražeći prikladne sandučiće. Kada ih je našla, imalo se što vidjeti. Po svim tim kućama bilo je mnogo takvih ležajeva. I svi su djelovali lijepo. Zapravo, Sve je bilo tako jednostavno. Kamo bi došli kada bi za svako dijete morali kupovati ležaj!

Miris kave prenu ga iz razmišljanja. Merima je upravo postavljala fildžan s ćikaricama. Bila je sigurna, ruke joj se nisu tresle. Postavila je šalice na tanjuriće i u njih ulila kavu. Nasmijao se. U nju se mogao pouzdati. Bila je spremna na Sve. Sve što se tih dana događalo s njima bilo je ne samo beskonačno već i tamno, i duboko kao i njezin pogled, pustolina bcz kraja. Ništa ne bi u njoj od Svega onoga svojstvena ljudima bez oslonca. Ljudima koji su tražili spas od praznine oko sebe i u sebi. U jednom trenu pogled mu se sreo s njezinim. Mislila je isto.

-Ne brini! Izgurat ćemo! Bilo je i težih dana! -Podi­gnula je ruku, odvezala rubac i položila ga na naslon trošnoga naslonjača.

-Teško mi je, Selime! -nije se mogla suzdržati. Mutne oči ispunile su suze. Ništa im, pa ni one, nije moglo vratiti sjaj. Bile su za to krive slutnje. -Ipak, vjerujem u ljude! Ne možemo propasti! ­

Govorila je to ne vjerujući svojim riječima, neuvjerljivo, s puno srama, onako kako to govore vječni putnici na putu trpljenja. Putu bez cilja i nade.

-Grcamo stalno u nečem! Stidimo se sami sebe! Neimaštine najviše! Nikako da se izvučemo iz nje! Tek što smo se sredili, dođe ovo! Odlučili smo da djece nemamo više! Da ove podignemo! Činilo mi se, eto, kao da su nam se rajska vrata otvorila! Ne znam što mu bi!

Podignula je glavu i pogledala ga. Činio joj se čudnim. Nije ga još nikada vidjela takva. Kao da se sramio nečega. Možda je čak imao i razloga za to. Ljudi koji su iz svoje sredine dali bilo kada bilo koga poput Ahmeta išli su ukorak s njim. Načas su utihnuli. Otisnuli se od obale, od vremena, u prošlost. U posljednja dva desetljeća sve se iz temelja promijenilo. Njihov je grad bio mala, prljava, prašna i blatna turska i šiptarska mahala, puna Cigana i prljavštine. Teška su to bila vremena. Živjelo se slabo, bolje reći nikako. Vrijeme je prolazilo ne donoseći ništa novo i ne ostavljajući nikakvih tragova. Istinabog, pred rat su srpske vlasti pokušavale nešto napraviti, no, to je Sve bilo malo. Nije promijenilo lik "kasabe" ni običaje njezinih stanovnika. Miris kave ga ponovno prenu. Pogledi su im se ponovno sreli. Oči su im bile vlažne. A kakve su im i mogle biti!

Pamtio je Selim mnogo toga, Zar je bilo što zlo u tome! Onaj tko ništa ne pamti, niti ne postoji! On, zapravo, za zlo nije ni znao! Bio je uvijek, što bi se reklo, "miran, tih i povučen". Zli jezici bi rekli "i pomalo krvoločan". Bilo je u tome dosta istine. No, ti tihi, mirni i povučeni ljudi imali su Najčešće dovoljno snage da tu svoju "krvoločnost" zatome u sebi. Pomagalo im je to da lakše dođu do sreče, ako se miran život može smatrati sretnim. On je to doista i bio, Sve dosad, do Ahmetova uhićenja. Sada su tek osjetili zlo i postali zli. Ne, oni to još nisu bili, tek su to postajali. Stidio se loga. Bio je izraz njegove dobrote. Čistoće duše. Opominjao je time sam sebe, svjestan toga da zao ne smije biti. Stid ga je sprečavao da zlu kaže da! Rastrgan između smjernosti i prkosa, dobra i zla, premošćivao je ras­kol u svojim osjećajima suzdržanošću protkanom sramom. Nije i­izricao svoj sud ni o kome, ni o Ahmetu ni o vlastima. Mislio je da je tako najbolje za oboje. Nije se smjelo stazom s koje nema povratka. Trebalo je trpjeti! Tih dana malo tko to nije činio. Ljudi su se Sve više osjećali izopćenima iz Svega što ih je okruživalo. Iako su naoko su­djelovali, drugi su negdje drugdje odlučivali o svemu. Tako je taj običan svijet, kojemu su pripadali, bio isključen iz svega. Bio je nešto drugo. Njegovao je svoje Ja, drukčije od onoga koje su imali Oni. Bio je to zapravo otpor ustoličenim odnosima. Ponor koji se ničim više nije mogao premostiti. Mislima je napokon odlutao u dane kada je uspostavljana nova vlast. Bila je to vlast drukčija od svih dotada. Osjećala se na svakom koraku. Mnogi su zatvorili svoje radionice. Činili su to suznih očiju. Stvarale su se seoske i zanatske zadruge. Dotada u svakom pogledu slobodni ljudi postajali su najamni radnici. Rezultati njihova rada pripadali su svima koji su radili s njima. Mnogi, čak nevješti njihovu poslu, dođoše ispred njih. Sve se moralo zapisivati. Uvedena su knjigovodstva i računovodstva, kadrovske službe, pravni i kojekakvi drugi poslovi. Direktor je obično bio netko tko se nije mnogo razumio u posao. Svi su bili pismeniji i obrazovaniji od njih koji su, silom udruženi, činili zadrugu. Kao takvi, imali su i veće plaće. Bujala je administracija. Zadruge se pretvarale u tvorničke pogone. Bivši zadrugari pretvarali u tvorničke radnike. U nekim slučajevima to nije bilo ni loše. Išlo se naprijed, negdje i previše brzo. No, u većini slučajeva, ti sitni čaršijski poslovi ostali su isti kakvi su i bili. Ponetko bi se suprotstavio, i ...kao njegov brat sada. - Kako sam samo bio zloban i pakostan prema tim ljudima tih dana! - pomisli. Zlurado se radovao tuđem zlu. Stidio se sad toga. Ljudi su se u zreloj dobi nerijetko stidjeli mnogo toga iz svoje mladosti, najčešće svojih opredjeljenja, ponekad i postupaka. - Kako sam samo mogao zavidjeti tim u biti siromašnim ljudima! Kako sam se samo mogao radovati njihovu zlu! Bio sam mlad! - zaključio je. - Nisam trpio nikoga ispred sebe! Zavidio sam i na najmanjoj i najbezvrednijoj stvarčici koju bi netko posjedovao, a koja je meni bila nedostupna. - Sagnuo je načas glavu, tješeći se. - Uvijek sam bio dobar! Nikada nikom nisam napravio nikakvo zlo! Radovao sam se da su siromašili, da su se izjednačavali u svemu sa mnom. - Ljudi su patili! Oni, naravno, koje je nova vlast razvlastila. U biti su to bili dobri i nadasve plemeniti ljudi. Uživali su u svom poslu, umješnosti i novcu. Nisu ga imali previše. Rijetko tko je tu mogao toliko uspjeti da bi bio i stvarno bogat.

   Trpjeli su štošta. Moralo se raditi. Mnogo. I za druge. Navečer bi       po svojim kućama ogovarali novu vlast. Mnogi su to nezadovoljstvo i javno iskazivali, sukobljavajući se sa onima koji su se oduševljavali "revolucionarnim promjenama". Najčešće bivšim šegrtima i priu­čenim radnicima, koji nisu prikrivali oduševljenje novim. Tako su ovi, do jučer potlačeni i poniženi, stjecali povjerenje. A ono je bilo itekako važno tih dana. Nije bio rijedak slučaj da je, zahvaljujući novim odnosima, mlađi zapovijedao starijem. Netko kao da je sve to namjerno podržavao i uživao u tom. Bilo je mnoštvo mogućnosti za to. Zaredali su sastanci i konferencije. Na Sve strane su se prilikom i najmanjeg praznika održavale svečane akademije. Netko bi tada obično držao dug i dosadan govor.

Vrijeme je sve brže jurilo pred njegovim očima. Ponovno mu se s nevjerojatnom jasno(om, kao na filmu, prikazivala prošlost. Dani u kojima je nova vlast činila veličanstvene napore kako bi unaprijedila zemlju. Iz Srbije i Crne Gore dolazili su novi ljudi i nastanjivali se u novogradnjama. Bili su to oficiri i podoficiri vojske i policije, učitelji, profesori, tehnička inteligencija, liječnici i medicinsko osoblje. Oni su postali "glavni". Pretekli su u svemu staru čaršijsku "gardu" sitnih obrtnika i trgovaca, zasjenivši je svime. Svi koji su se još jučer naslađivali usudom "sitne buržoazije" osjetiše sućut prema njoj. Ovima sada bijahu svi pakosni. Novi "velikani" ne samo da su u svemu bili i veći od starih, već su bili i obrazovaniji. Najviše je smetalo to što ne bijahu njihovi. Nove višekatnice napuniše se došljacima. Sve se promijeni. Sastanaka je bilo još više. Moralo se ići na njih. Ti što su držali govore voljeli su da ih se sluša. Nije im se smjelo zamjeriti. Bili su svemoćni. Davali su i uzimali. Vladali su sve više svim živim i mrtvim svijetom, svim dobrima i svim ljudima.

-Mamu im njihovu! -opsova i nastavi: -1948! To je bila godina! Kako se samo zakuhalo! Jedan su drugoga hapsili i odvodili. Stanovi su se ispražnjavali! Obitelji uhićenih su iseljavane. Na njihova mjesta dolazili su drugi. Ponetko od njih bio je sada iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Trajalo je to tri do četiri godine. Tko se nije od nas, običnih ljudi, naslađivao obračunima među komuni­stima! Glavna ličnost cijeloga Kosova postao je Dušan Mugoša, "Duč", kako su ga od milja Srbi zvali. Prinio je ćikaricu ustima i srknuo gutljaj. Nije se nikako mogao otarasiti sjeta. Novo vrijeme je protjecalo pred njim. Sastanaka bi manje. Zadruge su se raspale i svaki je kasabalijski "šuco" ponovno otvorio svoju postolarnicu. Asfaltirala se glavna ulica. Stare kuće su se rušile. Stanovnici su preseljeni u nove zgrade. Svi su se zaposlili. Na svako dijete dobivao se dječji doplatak. Nerijetko je on nadmašivao plaću. Isplatilo se imati mnogo djece. Hranilo se i odijevalo na točkice. Siromasi su se mogli odjenuti za sitan novac. Manualni radnici su imali kartice "R 1". "Gospodski" po­slovi su malo vrijedili, barem kad je kruh bio u pitanju. Jedino oficiri, politički aktivisti i policija, imali su sve bolje od drugih. Opskrbljivali su se iz posebnih magazina. Neki su čak nosili i "diplomatsko" ime. U drugom doseljeničkom valu bilo je sve više kvalificiranih radnika, tehničara i inženjera. Dolazili su odasvud. Čak i iz najzapadnijih krajeva. Niknule su nove tvornice. Hrvati su izgradili katoličku crkvu. Vlast se Sve manje osjećala. Na sastanke se više nije moralo ići. "Točkice" su ukinute. Kupovalo se sve za novac. Doplaci za djecu po­stali su posve neznatni. Novac se Sve više morao zarađivati radom. Postalo je teško. Osobito za one koji su imali mnogo djece. Društvo se raslojavalo, socijalne razlike povećavale. Pojavili su se prvi automo­bili. Liječnici, inženjeri, a poslije profesori, oficiri i drugi počeli su se natjecati u jurnjavi vozilima. Ugled se mjerio skupljim kolima. Autobusima su se Sve više vozili samo radnici. No, bilo je i drugih nevolja. Siromah je djecu morao školovati osam godina, a ne četiri kao prije. Svako dijete trebalo je hraniti četiri godine dulje. Siro­mašniji Srbi i Crnogorci imali su Sve manje djece. Albanci, pa i Cigani i Hrvati Janjevci, imali su ih Sve više. Oko katoličke crkve skupljali su se Sve više kosovski Hrvati. Dolazili su u Prištinu iz Janjeva i Letnice. Nova crkva postala je tijesna. Časnih sestara je došlo silno mnoštvo. Nastanile su se u jednoj novogradnji pored crkve.

Katolički misionari obilazili su katoličke hrvatske i albanske kuće propagirajući jedinstvo. Ponetko je primio i katoličku vjeru. Nekoliko ciganskih obitelji na periferiji Janjeva pokršteno je. Nakon potresa u Skoplju 1963. katolička nadbiskupija premještena je u Uroševac, u kojem žive i Janjevci. To je cijeloj nadbiskupiji dalo pretežno hrvatsku orijentaciju. Janjevci su se počeli nastanjivati po mjestima s katoličkim crkvama. Najviše ih je došlo u Gnjilane i Lipljane. Ima ih dosta i u Prizrenu. Bio je to demografski "bum" kakav svijet vjerojatno još nije poznavao.

Priština je postala pravi grad. Broj stanovnika popeo se na skoro sto tisuća. Otvorene su visoke škole i fakulteti. Mnoge albanske obitelji promijenile su način života. u onih koji su napustili patrijar­halne navike bilo je manje djece. Mnogi su išli trbuhom za kruhom u druge krajeve.

Nikle su nove tvornice, velika modema bolnica, nova autocesta, termoelektrane. Ljudi su se odseljavali i doseljavali. Nitko se više time nije osobito zanimao. Stanovništvo se počelo miješati kao rezul­tat naprednih promjena koje su se odigravale. Merima je upravo dolijevala kavu u Selimovu šalicu. Ruka joj je drhtala. Obrisala je suze i smireno rekla:

-Pij Selime! Znam da ti nije lako, kao ni meni! Nikad me, do pred neki dan, glava nije zaboljela! Razboljet ćemo se svi! Što učini, jadan ne bio!

Lik Ahmeta iskrsnu pred njom. Izduženo i izbrazdano lice pa­tnika. Mnogo je takvih lica bilo tu. Sličila su jedno drugome kao brat bratu. Bila su plemenita. Izražavala su trpljenje. Dočaravala trajanje. Bila su to lica odlučnih ljudi koji su svoj život posvetili svojim obite­ljima.

-Izvjesio je zastavu! Pa što! -nastavila je. Bila je sve nemirnija. Glava joj je bila teška, misli smušene. Čudno se osjećala. Stiskalo ju je nešto u grudima, a nemir i strah nije mogla odagnati. Vrisnula bi naj­radije razbila štogod. Izletjela na ulicu. No, nije to smjela učiniti. Djeci je bila potrebna. Ona su je štitila i bodrila, liječila rane koje su joj zadali. Bio je to osjećaj napetosti i nelagodnosti koju ljudi osjećaju u sličnim stanjima.

-Eto, odvedoše mi Ahmeta! Izvjesio je zastavu. Pa što'? ­ponavljala je. -Što ima loše u tome? Izvjesio je svoju zastavu! Nije tuđu!

Desnom rukom podigla je šalicu s kavom i ispila je.

   -Samo da ga ne muče! Da mu ne iznuđuju kakvo priznanje! Pogledi su im se ponovno sreli. Oči su im još uvijek bile vlažne. -Tjedan prije no što ju je izvjesio donio ju je ovamo! Nisam tome pridavala nikakvu važnost. Stavio ju je tamo u onu ladicu! ­-  pričala je sve tiše. Nekako svečano. Kao da je priča o zastavi ispu­njavala prazninu njezine duše. Istu onu prazninu zbog koje je osjećala strah.

-Ne znam sama što mi bi! Sutradan sam je izvadila i raširila, baš na taj divan tu! Velika je to bila zastava! Crvena sa crnim orlom! Ni porubljena nije bila! Složila sam je, vratila natrag i otišla u grad. Kupila sam crveni konac i još je isti dan porubila. Kako je tek sinula nakon toga! A kako je tek lepršala kada ju je izvjesio! Nitko je nije smio skinuti! Ispod nje je pisalo: Pazi! Minirano! Tek kad su došli s detektorima, otkrili su laž i odstranili je.

Ispunjavale su zastave Sve praznine svijeta tih dana. Odagnali su ljudi njima štošta. U prvom redu osamljenost i prezrenost. Pokazali su svijetu da nisu ravnodušni. Da su itekako osjetljivi na sva proziva­nja i svojatanja. Utonuli su zapravo u jalovu klopku bolcćivih nigdina, koje su svoju ispraznost popunile njihovim prkosom. Suočili su se konačno sa svim što je on mogao stvoriti. Onda, kada su se rastali s jednom iluzijom, našli su drugu. Ne, oni se svoje opsjene još nisu Oslobodili. Ona je još u njima. Jaka, kao i svaka druga dogma. Oni su samo promijenili stijeg pod kojim će se, opsjednuti njom, boriti za nju. Takav je bio kosovski krajolik tih dana. Borilo se Sve protiv otuđenja, za samosvojnost, za sve ono što ti ljudi nisu tih dana imali. Otkud im samo tolika samouvjerenost da će uspjeti! Možda je samo svatko htio sebi pridati veće značenje.

Pomagao je Selim toga dana Merimi gdje god je to bilo potrebno. Cijeli dan bio je kod nje. Razmišljao o njoj i Ahmetu. Pokušao se staviti u njezin položaj. Nije imala nikoga na koga bi se mogla O­sloniti. Morao joj je pomoći. Odvojiti od svojih usta, raditi i za nju. Je li se to uopće moglo? Na to nije smio misliti. To je bila njegova dužnost! "Kazna je bila tu! Ona to ne bi bila kad ne bi imala svoj kraj!" Nasmijao se na to. Pročitao je to jednom negdje. Imalo je smisla. Svaka je tragedija završavala zaboravom. Nepostojanjem. Sjet ju je samo produživao. Pamćenje zla bilo je najveća klopka za svakoga od nas. Ono nas je guralo na put strave i užasa. Ono nam nije dopuštalo da postanemo ljudi.

Čovjek se tako mirio s tim da je izgubljen u mnoštvu sličnom sebi. Zapravo prognan. Pamćenje mu je samo pomagalo da se otme tom stravičnom osjećaju izgona iz samoga sebe. Čovjek nije mogao prigušiti svoju taštinu. Zato je pamtio. Sjećao se, osamljen, svega što je preživio. Ljudi. Svih njihovih niskosti. Tragike koje se čovječanstvo nikada neće osloboditi.

Kada sve padne u zaborav, kad se ispuni taj osnovni uvjet za kraj naše tragike, kad uronimo u onostrane tišine vječnih smiraja, nova tragika počet će s novim životom. Bez nje čovječanstvo nije moglo. Krajolici sanja zamjenjivali su javu. Zanosio se i Selim mnogo čim. Najviše duhovnim sadržajem Ahmetova djela. Apokalipsom zapravo. Vatrom koja će se upaliti na Kosovu. Očajnici su oduvijek zasluživali podsmijeh. Danas su to oni bili. Sutra će to možda biti njihovi neprijatelji. Dotle ...

S prvim sumrakom uputio se kući.

Kosovo Polje vrvjelo je vojnicima, Cigančicama i domaćim djevojčurama. Slaba ulična svjetla činila su sivim sve. Opće sivilo kao da je tek u ovim večernjim satima dolazilo do izražaja. Skromna odjeća djelovala je siromašno za blagdansku večer. Na željezničkoj postaji uobičajena vreva. Pristizali su autobusi puni putnika. Na polazištu za Prištinu popeo se u jedan od njih. Bilo je nešto ugodnije nego obično. Putnici koji su došli iz Srbije i iz Kosovske Mitrovice zaposjeli su gotovo sva mjesta. Uz rub ceste stajali su vojnici. Imali su na sebi neugledne sivozelene odore ...Imali su izlazak. Oko vojarne mnoštvo djevojčura. Čekale su momke. Neke su se podavale i za novac. Svaka je odjenula najbolje što ima. Neke su obilato pokazivale golotinju. Tu, među tim uličarkama, vojnici su bili vrlo cijenjeni. Dolazili su iz razvijenijih krajeva. Mnogi su odnijeli odavde uspomenu za cio život, ili barem za nekoliko godina, liječeći se po venerološkim bolničkim odjelima.

Ubrzo su prošli križanje s autocestom i bili u Prištini. Doimala se veličanstveno. Drukčije nego u jutarnjim i podnevnim satima. Gla­vnim ulicama šetala je studentarija i "elita" u večernjim odijelima. Iz Doma Armije čula se glazba. Najljepše je bilo pred "Božurom!'. Sva svjetla bila su upaljena. Terasa u prizemlju bila je prepuna gostiju. Na onoj iznad kavane "živa svirka" zabavljala je goste talijanskim plesnim melodijama. Život je tekao ne obazirući se na njegove jade.

Kad je izišao iz autobusa, navratio je u kavanu "Beograd". Tu je srpsku i albansku sirotinju zabavljala neka srpska Ciganka srpskim i ciganskim pjesmama. Kavana je bila puna pijanih muškaraca. Zastao je časak na vratima, poslušao nekoliko pjesama i izišao.

Kada je skrenuo u svoju "mahalu", duboko je udahnuo.

Bio je jednostavno željan zraka nakon ove zagušljive i prljave kavane. Ljudi su sjedili pred kućama i u vrtovima, uživajući u svježini večeri. Bio je zadovoljan onim što je učinio za Merimu. Pred oči su mu neprestano navirale slike onih vojnika koje je viđao na ulicama oko Kosova Polja. Bilo ih je iz dana u dan sve više. Dolazili su sa zapada. Ponadao se mnogo čemu načuvši to. Možda ipak dođe do nekak­vih promjena! Priča se svašta! U Beogradu su se posvađali generali! Neki, srpski, su smijenjeni! Možda i neće to biti tako velik grijeh, ta albanska zastava! Zaspao je s nadom u promjene i Ahmetovo os­lobođenje.

Dugo u noć nad "mahalom" su odjekivali zvuci plesne glazbe s terase "Božura". Katkada bi publika pjevala zajedno s glazbenicima "Marš na Drinu", srpsku koračnicu, a zatim bi se nastavilo plesati.

 

 

5.

Ništa nije moglo toliko pomoći čovjeku da spozna sebe kao osama: tijek vremena u kojemu se ništa ne događa i na koje se ničim ne može utjecati. Vrijeme šutnje, razmišljanja, preispitivanja. Ono je katkada ugodno, osobito kad je ispunjeno žudnjom i stvaralaštvom. Katkada je pak više nego tragično. Za Ahmeta je osama bila kraj je­dnoga procesa, jedne operacije, koja je bila ne samo njegova želja veći rezultat svih onih suodnosa koje je čovjek ostvarivao u svojoj okolini. Da je kojim slučajem bio pjesnik, ponirao hi u svijet onostranih pobuda koje su ga kao ovozemaljskoga patnika prenijele s mjesta trpljenja na mjesto gdje se patilo. Grešnici su oduvijek tako izdržavali svoje kazne. Sužanjstvo je oduvijek isto: tiho i mimo, beživotno. Da nije bilo ono što jest, kazna, pjesnik bi rekao da je ružan san.

Praznina u kojoj su se čistile duše. Smiraj je tješio. No, on je i izluđivao. Beskonačnost je gonila na razmišljanje.

Kad su ga uveli u tu odaju, nije vjerovao sam sebi da je Sve onakvo kakvo jest. Bila je to pristojna i dosta prostrana soba s dva prozora okovana čeličnim rešetkama. Na drvenim ležajevima slamarice. U kutu pokraj željeznih vrata, sanitarni čvor: nužnik čučavac i umivaonik. Teška, izvana zaključana vrata otvarala su se sa škripom. Osjećao se kao ptičica u krletki.

Hodao je amo-tamo po drvenom podu, promatrajući tko zna kad oličene zidove. Činilo mu se da je sve, pa i on sam, drukčije no maločas. One strašne mržnje prema svemu njemu nadređenom netragom nestade. Lišavanje slobode djelovalo je strahotno.

      Kao da je htio biti ono što jest: patnik i mučenik -borac zaslužan za buduću slobodu svoga naroda. Bio je to zapravo prolog svemu što je bilo pred njim. Tragika koja je nemoćne činila smiješnima, a mjesto na kojem se pati izlišnim. Bilo je sve upravo onako kako mora biti da bi čovjek shvatio svoj položaj, zablude, labirint svih onih zavrzlama u koje se zapleo i iz kojih se nikako nije mogao izvući nego ovako, kako je to Arijadnina nit, kojom je bio sputan, učinila. Rat koji je vodio s društvom koje je tako nesmiljeno pustošilo njegovu dušu bio je završen. Zapravo ničega "apokaliptičnoga" nije bilo u Svemu tome. Došao je tek do ruba bezdana, ispraznosti koja se ničim doli patnjom, nije mogla ispuniti. Rano jutros odveli su ga crnim osobnim vozilom. Bio je to stari Mercedes, kojega je UDB-a širom zemlje tih dana bila puna. Tek što se bio spremio za posao i sjeo za stol, pokucali su na vrata. Pustili su ga da doručkuje uručujući mu nalog za privođenje. Potpisao ga je bez oklijevanja, poljubio Merimu i izašao. Sjeo je pored vozača. Iza njega sjeo je onaj koji ga je uhitio. Bilo je sve tako jednostavno. Bio je zapanjen svim. Nije bilo dvojbe: znali su sve. Dalje se odvijalo sve samo od sebe, onako kako je to uobičajeno u svim takvim ustanovama diljem svijeta. U prijamnom odjelu oduzeli su mu remen, vezice, džepni nožić, sat, novčanik, ključeve, sve čime bi si mogao naškoditi u eventualnom stanju duševnoga rastrojstva. Vodili su brigu o njemu. Nasmijao se na sve to. Bio je siguran da je među njima bilo i takvih koji bi se tomu radovali. Jedan od njih reče nešto što nije očekivao:

-Jebem ti ovakav hljeb! Sirotinju samo hapsimo!

-Ti materina blesava! -reče mu na to jedan njegov drug. - Tko će da se buni no sirotinja!

Već od samoga početka, oni koji su ga uhitili i oni koji su se njime bavili doimali su se drukčije. Razlikovali su se u mnogo čemu jedni od drugih. Ponašali su se drukčije. Bili su važni. S pravom! To je bilo beznačajno. Bilo je naime mnogo onih koji su to bili, a da zato nisu imali pokriće. Uzimali su si pravo koje nisu imali. Oni ne samo da su sami bili moćni, kako se to njemu činilo, nego su i služili još moćnijega od sebe. Otvarali su vrata onih skučenih i sumornih krajolika u kojima je uznemirena i izranjavana svijest opsjedala dušu stravom i užasom mogućih zbivanja.

Prijam u te zatvorske odaje nije bio osobito svečan. Bio je čak komičan i pomalo žalostan. Podsmijeh moćni nisu krili. Slabi bi ga otkrivenog prikrivali lažju. Najradije bi se obećao đavolu kad bi to mogao. Zauzvrat bi tražio pakao na zemlji za njih. Vagali su ga, mjerili i slikali, uzimali otiske prstiju i upisivali sve to u neke obrasce i knjige. Potom je jedan, koji je, čini se, bio najstariji medu njima, 0­tvorio željeznu kasu i izvadio jednu knjižicu, našao ga u njoj i zao­kružio. Nije sam. Bilo ih je mnogo. Kako bi rado zavirio u tu kasu, u tu malu bilježnicu sa spiskom svojih istomišljenika. Opirali su im se mnogi. Dijelili njegovu sudbinu. Sebičnost se hranila dankom drugih. Iako je patio skupa s njima i za njih, iako su ga pekle rane drugih, bilo mu je lakše. Nije se oduševljavao tuđim zlom. Ne! Osjećao je samo olakšanje. Zaokruživanje njegova imena nije moglo značiti ništa drugo nego to da je priveden, da su drugi već tu i da će to još mnogi biti. U svojoj mašti dočaravao je brojnost i snagu pokreta. Postavljao je sam sebi pitanja, davao odgovore. Pogled mu se načas zaustavio na neoličenim zidovima. Odmjerio ju je pogledom. prostranu i praznu. Uskoro će biti dupkom puna, zaključio je. Soba je bila dosta mračna. Jedna električna žarulja, koja je inače davala slabo svjetlo. nalazila se iznad vrata. Palila se i gasila iz hodnika. Tek tu, u tom tamnom krajoliku ljudskih sumraka, shvatio je vlastitu nemoć. Svi skupa bili su jadni, ali ne beznačajni, Kada bi to bili, ne bi bili tu. Njegov čin je nečemu služio. Pokretao je druge, budio ih. Ukazivao im put kojim treba ići. Posijali su svi skupa nešto. Što, to još nitko nije znao. Hrabrilo ga je to. Patnje su se oduvijek lakše podnosile kad nisu bile uzaludne. Ako je sužanjstvo čemu učilo ljude, onda je to bila skro­mnost. On i njegovi su to bili i prije njega. "Izgnanstvo" je t u vrlinu uz­gojilo u njima, Njihov život nije ni bio drugo nego to. Zbog njega su i vješali zastave. Htjeli su da to ne budu. Je li to bilo moguće? Je li se svijet mogao promijeniti nabolje'? Vjerojatno da! Trebalo je mnogo dobre volje i mudrosti.

Prvi dan je protekao relativno mimo. Pustili su ga da uživa u dosadi i da se prepusti razmišljanjima. Teško se bilo smiriti, no drugo mu nije preostajalo. Šetao je tamo-amo dok se ne bi umorio, ili pak dok mu to ne bi postalo glupo, a onda bi sjeo na ležaj, ili se pak opružio na nj. U više navrata pokušao je usnuti. No, tek što bi to učinio, netko bi zalupao na vrata, provirio kroz rešetku na njima i nešto rekao.

-Hej "šok"! Nema spavanja!

Nato su se vrata otvorila i u ćeliju je ušao stražar , noseći pokrivač i posteljinu.

-Evo ti, da se ne nahladiš. Noći su sveže. Moramo te paziti! Trebat ćeš nam još, "šok"! -nasmijao se pritom dosta zajedljivo. Odložio je Sve na jedan ležaj i izašao.

Činilo mu se da dijeli sućut s njim. Da ga doista žali, čak da suosjeća s njim. Daje mu za pravo. Je li to bilo moguće? , pitao se. Zar ti ljudi ...Ne, mržnje je i previše bilo među njima da bi bilo tko od tih čuvara reda mogao bilo što osjećati za njega. Bio je opet sam. Izopćen od svijeta. Zašto? , pitao se uvijek iznova. Zar se nije baš zato što je to bio i na slobodi obraćao svojim činom svojim sunarodnjacima pozivajući ih da mu se pridruže. Njegov pothvat dobivao je povijesno značenje. Prividno banalan i naivan čin dobivao je dimenzije groteske. Rugao se njime svima. Njegov cilj bio je slom okoline. Arogancija prema njoj. Njegov narod živio je od pamtivijeka na ovome tlu. Živi i sad u sjetu. U pjesmama i mitu. Zar nije njihov pokret pokušaj obnove svega onoga što živi još samo u njihovim pričama, iskrivljeno dozlaboga, onako kako se kojem pripovjedaču to htjelo. Svijest o samosvojnosti i postojanosti postavila mu je klopku. Upao je u nju i pogriješio. Na kraju svakoga preispitivanja i ispovijedanja pred samim sobom izveo bi isti zaključak: "Nisam kriv! Ja, Albanac, komunist, izvjesio sam za međunarodni praznik rada al­bansku zastavu!" Smirivalo je to. Usnuo bi svaki puta kada bi odagnao krivicu. Iz sna bi ga opet obično probudio stražar , koji mu je svojom brigom išao Sve više na živce.

Vrata su se ponovno otvorila. Opet onaj pajkan. Donio mu je ja­stuk. Nasmijao se pokazujući mu zube. Je li to činio iz navike, tek tako, ili iz nekog posebnog razloga, nije ni bilo tako važno. Sućut time sigurno nije iskazivao. Imao je osjećaj da mu se ruga i prijeti.

-Hej, šok, ustaj, bre! Što misliš da si na godišnjem? Evo ti ja­stuk!

Pogledao ga je ravno u oči i nastavio:

-Vidiš koliko brinemo o vama! Bit će ti tu ljepše nego kući! I sigurnije! Tu ti nitko ništa ne može.

Cijeli dan je bilo tako. Stalno su mu nešto donosili. Prvo je to bilo jelo, zatim nešto za njegov ležaj. Navečer je imao sve. Ležaj je bio prostrt i mogao je leći. Okretao se čas lijevo, čas desno, ustajao, šetao i opet lijegao. Stražar mu je i dalje išao na živce.

Provirivao je kroz prozorčić na vratima. Jednom mu je čak opsovao blesavu šiptarsku mater rekavši:

-Budalo! Da si pametan, ne bi tu bio!

Bilo je to najstrašnije što mu se dogodilo toga dana. Ta poruga, šala, ta itekako suvisla napomena potaknula ga je na razmišljanje. Ovaj puta drukčije od onoga prije. Osuđivao je Sve više svoje po­stupke. Kajao. Ne zbog onog zbog čega je vješao zastavu vcć zbog tog što je tu. Lomilo ga je to.

-Stvarno! - prozbori tiho, jedva čujno, sam sebi. -Ta Srbenda ima pravo! Što mi je to trebalo! Što mi je trebalo da baš ja idem i vješam onu zastavu! Što?

Sat je otkucavao jedanaest. Tišina, mrak, osamljenost činili su svoje. Doimalo se sve tako strašno. Strahotno! Tijek njegovih misli povremeno je bio prekinut koracima čuvara. Kada m u se učinilo da će zaspati, otvorila su se vrata. U ćeliju je stupio jedan od onih što su ga jutros uhitili.

-Izvini što te smetam! -obratio mu se. -Imamo posla preko glave! Radimo i noću! - Zastao je načas gledajući ga. Bio je zadivljen ravnodušnošću na koju je naišao. -Idemo k meni malo! Uzet ću neke podatke o tebi!

Bez riječi, snen, Ahmet je ustao sa svoga ležaja i izišao u hodnik.

-Tu smo, dakle! -promrmlja.

Počelo je! Oni to zovu istražni postupak. Rade i noću! Možda su imali razloga za to! Junaci dana! Noću su se vjerojatno najlakše iznuđivala priznanja! U tami sve gubi svoje čvrste obrise, pa i ljudi postaju mekši! Varaju se! Imali su ga: to je bilo očito. Znali su sve o njemu. Čemu onda istraga! - mislio je.

Oko njega hinjena uljudnost i skromnost. Iza nje oholost kao duga sutonska sjenka. Na svakom koraku osjećala se moć velikoga i jakoga nad malim i slabim. Upravo je sve bilo onako kako je to obično kad je netko utučen u svom zlu, sveden na ništicu, jadan i malen, kao što je to bio on sada. Uzdušje nije bilo ohrabrujuće. Noć je imala moć. Štošta je slamala. Junaci dana postajali su noću mekši.

Koliki su pod njezinim okriljem postali bezlični. No, noć nije u­tjecala samo na onoga koga je trebalo slomiti. Ona je još više bodrila onoga koji je slamao slaboga. Ona je, htjela to ili ne, kao i svako drugo okrilje tame otkrivala tamne i strastvene osobine. Možda su zato i radili noću. Vjerojatno nisu ni bili svjesni toga. Pred njim istražitelj, u dobi od četrdesetak godina, školovan, glatkih, nategnutih i obrijanih obraza, predebeo za svoje godine. Mesarska šija i opušteni pokreti, riječi pune lažnoga prijateljstva. Pogledom punim omalo­važavanja povremeno bi pogledao Ahmeta. Doimao se doista jadno. Sve je na njemu bilo takvo. Od izdužena, borama izbrazdana lica do odjeće. Doimao se starijim nego što je bio. Kada bi se pognuo, hrabrio je sam sebe da se uspravi. Govorio je sebi: Albanac sam i komunist. Tada bi i on pogled pun omalovažavanja i gnušanja uputio istražitel­ju. Bio je to visok čovjek smeđe kratko podšišane kose, gustih obrva i dugoga orlovskoga nosa. Na sebi je imao nove hlače i košulju kratkih rukava. Koračao je za njim promatrajući ga i uspoređujući ga sa sobom. Bio je to očito čovjek zadovoljan svojim položajem u društvu. Osjećaj samodopadnosti nije mogao odagnati. Osjećao se u svakom koraku i u svakoj gesti. U njegovom načinu odijevanja isto toliko koliko i u smiješku koji mu nije silazio s usana. I kad je bio najoz­biljniji, kad mu se tobožnjom zabrinutošću obraćao, lebdio je nad njima. Otkako je u službi, bilo je tako. Ona je za njega bila Sve: bijeg iz bezizlazja, prostor u kojem je zadovoljavao Sve svoje težnje. Sjeo je jednostavno. Zlatan sat nije skidao s ruke. Nosio je najskuplje košulje. I sve s tim u skladu. Osobno vozilo nije kupio samo zato da ne bi povrijedio svoju taštinu. Novaca za "pravi auto" nije imao, a te "jugo-ost" "mućke" nije htio. No, i pored loga, Ahmet mu se sažalio. Suosjećao je s njim. Ne toliko zbog njega koliko zbog njegove obitelji.

1 sam je potjecao iz siromašna seljačkoga doma. U jednom trenu odmahnuo je nehajno rukom kao da je sam sebi rekao: "To sada nije važno. Na suprotnim smo stranama barikada." Ipak, mučio ga je pro­blem zločina i kazne. Morao je doznati istinu. Dobiti priznanje. Tek kad u tom uspije, kad ustanovi da je on, Ahmet, počinitelj kažnjiva djela, predat će ga sudskim organima. Onima koji su morali znati i­stinu. Da bi se zločin ispravno ocijenio, mnogo toga je bilo potrebno. Trebalo je kategorizirati kažnjivo djelo, znati motive počinitelja, svrhu njegova djelovanja, kao i posljedice koje taj čin može izazvati. Stručno bismo rekli: društvenu štetnost. No, ni to nije bilo dovoljno za izricanje presude. Moralo se točno ustanoviti u kakvu se stanju nalazio počinitelj. Da li je bio svjestan počinjena ili ne! Čega je bio svjestan, a čega ne. Počinitelj može biti i "drugi". Netko tko je tog časa bio u Ahmetu. Netko koga on nije svjestan. Tko je jači od njega. Kažnjiva djela počinjena u šizofrenom ludilu, čak i prolaznom i reaktivnom ne podliježu kaznenoj odgovornosti. Oslobađajuću presudu u navodno nijedan sud nikada neće donijeti, no tužitelj će obustaviti postupak. Pogotovo će to učiniti onda ako se počinitelj zločina mora liječiti. Cilj kazne nije tjelesno mučenje. Duša je trebala patiti, čak i onda kada počinitelj nije bio svjestan svoga čina. Samo tako su se ljudi mogli preodgojiti i postati korisni članovi zajednice. Ahmet je to morao biti. On je to i bio Sve do onoga kobnoga trenutka ...Sve je češće pogledavao svoga pratitelja. Nije mu obećavao ništa dobro. Slabo osvijetljeni hodnici djelovali su žalosno. Plašio se, a da sam nije znao čega. u jednom trenu osjeti nemoć. Osjeti se slabim. Ne tjelesno! Ne! Nešto se jednostavno odjednom dogodilo s njim, Pobunilo se Sve u njem. Strah pomiješan s nemirom i ogorčenjem učinio je svoje. Zaurlao bi najradije razjaren. No, to nije smio. Na kraju se postidi sam sebe. Svoga jada i bijede. Pokrpanih hlača i pohabanih sandala. Na sebi je još uvijek imao onaj stari samteni sako, koji je jutros odjenuo i u kojemu ga je znalo cijelo Kosovo Polje,

Kosovo je "tradicionalno" bilo srpsko. Znali su to svi. Pa ipak, većinu njegova stanovništva činili su Albanci. Sve sto je on htio bilo je da se tradicija prevlada činjenicom. Zastava je simbolizirala činjenično stanje, pozivala i Srbe i Albance da se pomire sa zbiljom. No, je li to bilo moguće? Bio je svjestan svoga čina. U njemu nije "čamilo" ništa drugo. On nije nikome prkosio. Njegov duh bio je i odveć uravnotežen. Njegovom snagom krijepio je volju. Bio je smion.

U trenutku kad je vladajuća sila podcjenjivala sve što nije bilo njezino, on je prezreo "tradiciju" i kliknuo: "Ovo je Albanija!" Nagomilane suprotnosti mogle su se riješiti samo voljom svih, ne samo isticanjem svojega i klicanjem onoga što je kliknuo on, već pre­vladavanjem interesa i jednih i drugih i stvaranjem takva oblika suživota u kojemu pripadnost ovoj ili onoj strani neće donositi nikak­vu korist. To socijalizam nije uspio učiniti. Štoviše, ugrozio je opstojnost i jednih i drugih.

Ponovno osjeti snagu. Nešto iskonsko bi u njoj. Bila je to moć slabih. Cijelu vječnost je tamnovala u njemu. Neizvjesnost kojoj je bio izložen rezultirala je izvjesnošću. Nasmijao se. Tek sada kao da je kadar ne samo sve prebroditi već i shvatiti sve ono što će se s njim, i svima njima, događati. Vidovit beskraj rasprostro se pred njim. Be­skraj pun zastava prkosa, tamnica i uzvika.

Podignuo je ruku, skinuo načas bijelu albansku kapicu, promrmljao nešto i opet je stavio na glavu. Ničiju milost moliti neće. Nikada ni od koga nije ništa molio. Naradio se za kruh. Ruke su mu odrvenjele od naporna rada. Zapravo glede kruha nije mogao očekivati nikakve promjene. One se nisu ni mogle dogoditi. On ništa drugo nije mogao ni biti nego ono što jest. Zašto je onda vješao za­stavu? Zašto im je prkosio? Vlast nije Bog! Ona ne oprašta! Ne čini to ni onda kada se vratiš u njezino okrilje, kad priznaš grijeh i pokaješ se. Vlast je nemilosrdna. Oduvijek je bila takva. No, pored Svega, nije očajavao. Bio je čak ponosan na ono što je učinio. Kako je samo lepršala! Predivno je sve skupa bilo. Satima ju je kriomice promatrao. Htio je promjene. Zar je to grijeh'? Ne, obratno, on se borio protiv promjena. On je htio zaustaviti tijek vremena: promjene koje su mijenjale Kosovo!

Srh strasti prođe mu tijelom. Ponos ispuni misli. Osjeti toplinu. Lice mu se zažari. Trže se iz one usnulosti i ubrza korak. Osjeti snagu u tim svojim žuljevitim rukama. Kao da se cijelo tijelo napajalo njome. Hrabrili su ga svi: i žena, i djeca, i braća, i sestre! Cijelo Kosovo je bilo uza nj.

Koračao je gotovo ukorak sa svojim istražiteljem. Otuđen, kao i on, od cijeloga svijeta. Vrijeme Kosova teklo je unatrag. Bilo je kao i oni okrenuto prošlosti. Oba su bila opterećena njom. Zapravo, svaki se od njih na svoj način opirao budućnosti! Željeli su isto: isječak povijesti. Griješili su.

Nijedan nije htio da se bilo što promijeni. Kosovo nije smjelo u svijet. Nije smjelo s njim. Jer svijet je, kao i Bog, svakoga prihvaćao onakva kakav jest, a ne onakva kakav je bio. Svijet nije htio ni srpsko ni albansko Kosovo. Ljudi nisu htjeli ni srpsko ni albansko društvo. Ljudi su žudjeli za slobodom. Za slobodnim radom i slobodnim tijekom rada i kapitala. Za ekonomskim slobodama. Ništa feudalno, ništa od Boga dano svijet nije htio.

Napredak je, sviđalo se to njima ili ne, kucao na vrata Kosova. Nije bilo nikoga da ih otvori. Kosovo se otuđilo od svijeta. Vrijeme u kojem su živjeli dijelilo ih je od njega. Freud bi rekao da su živjeli u jednom neurotičnom vremenu. Vremenu koje se opiralo promjenama. Kakva-takva zabrinutost stanovništva u još posve nepre­vladanom feudalizmu zamijenjena je socijalizmom. Iluzijom. Velikom prijevarom koja je izgubila svoju moć samospoznavanjem. Koji od tih neurotičnih ljudi tog još neurotičnijega vremena nije bio zaljubljen u jedan od uzroka svoje neuroze. U naciju, recimo.

Netko je volio Partiju i vlast. Kao taj njegov istražitelj. Netko neki lažni mit o sebi ili svome narodu. Netko naprosto Boga: crkvu kojoj je pripadao. Nijedan neurotičar nije mogao bez uzroka svoje neuroze. Nijedan nije mogao na svjetlo dana. Skrivao se svaki u tmini svoje podsvijesti sa svojim zlom. Hranio ga. Bolest se tako rasplamsavala. Iz tmina podsvijesti, svakog od nas pojedinačno, izlazila je na svjetlost dana, zahvaćala mase, dobivala moć, koja se jednoga dana morala rasplinuti isto tako kako je i nastala: kroz ljudske duše. Znate li zašto? Ni ona nije željela promjene kao ni ljudi. I ona je bila samo nesvjesna i pusta želja za nečim što je bilo neostvarljivo.

Koji od nas nije želio biti zbrinut. Slabi su to oduvijek htjeli. Djeca su se držala majčina skuta, ovaj istražitelj Partije, Ahmet albanskoga nacionalizma. Svatko je tražio vatru koja će ga grijati. Zapravo, to naše htijenje nije bilo ništa drugo doli izraz naše nez­relosti i nesigurnosti, nedostatka samopouzdanja. Utapao se tako pojedinac rado u bezlično mnoštvo gubeći vlastitu slobodu, opirući joj se, zbog neizvjesnosti koja se u njoj skrivala. Nakon ulaska u "rezidenciju" svoga istražitelja osjeti ponovno trenutačnu slabost. Bio je uznik i ništa više. Stao je pored vrata, gledajući Uroša koji je upravo sjedao za stol. Bila je to neugledna i mala, soba sa skromnim pokućstvom. Pored stola stolić s pisaćim strojem i nekoliko stolica. Ni svjetlo nije bilo dostatno. No ipak, bilo je nešto svjetlije nego na hodniku. Mogao je dobro razaznati sve stvari u sobi.

-Sjedni, Ahmete! -reče mu u jednom trenutku Uroš pokazujući mu jedan stolac, koji je bio postavljen uz stol nasuprot njemu. -Sjedni! -ponovio je, a da ga nije ni gledao. Svoje dužnosti morao je besprijekorno izvršavati. Ahmetov prijestup, koliko god da je bio izraz prkosa, nije bio tako banalan da bi se mogao oprostiti. Ahmet je dignuo ruku na sve: na Partiju i na Srbiju. Uvrijedio ga je. Napao je time i njega. Bez Partije i bez Srbije, ne bi bio ono što jest. Bio bi bezličan Kosovski stvor. Zapravo on nije ni bio nikakva ličnost. Pravi čovjek prezire svaku pripadnost i odanost bilo čemu. On je svoj i samo svoj. Ne pripada nikome i ničemu. On stoji, za razliku od njega, koji je legao i pred Partijom i pred Srbijom. No, zar to nije učinio i Ahmet! Zar nije i on imao svoju Partiju i svoju naciju! Pogledi su im se sreli. Mislili su isto. Bili su navlas jednaki jedan drugome. Jedan i drugi bili su spremni služiti se nasiljem za ostvarenje svojih ciljeva. Gordost je obojicu poticala na ono što su činili.

Oholi, stajali su jedan nasuprot drugom. Svaki je imao svoj razlog za oholost. Nijedan ga se nije stidio. Nisu imali razloga za to. Hoće li ostati ljudi? Hoće li to postati, ako to nisu? Hoće li zavoljeti jedan drugoga?

Sve veća društvena bijeda stvorila je potrebu za novim vjerama - vjerovanjima u iluzije. Svi politički programi tražili su rješenja u opsesivnom zavođenju ljudi neostvarivim iluzijama. Što je Bog bio dalje od nas, ideologizacija društva bila je jača. Što je osobnoga vla­sništva bilo manje, čovjek je društveno sve više poistovjećivao s nacionalnim. Ako zlato nije bilo osobno, moglo je biti samo nacional­no. Općeljudsko nikako ne. Tako se sa tim podruštvovljivanjem svega i svačega gnojilo tlo za žetvu zla koje se zvalo nacionalizam. Pjesnici su mu pjevali pjesme, kipari dizali spomenike, dolazile su muze ogrnute nacionalnim zastavama. Jednu je i Ahmet izvjesio. Razum je uzmicao pred nacionalnim strastima. Je li ih bilo moguće privesti njemu? Bez prisile ne! Je li ona bila moguća kad se vlast sve više gradila "odozdo", iz "baze"? A ona je bila ili albanska ili srpska. Iz nje su izrastale ustanove s pomoću kojih je "dnu" izražavalo težnje. One su obvezatno bile ili albanske ili srpske. Masa u kojoj su se svi utapali nije bila bezlična. Štoviše, bila je obojena jarkim bojama, crvenim i nacionalnim. Dogodilo se ono što se htjelo izbjeći. Uroš je bio srpski komunist, Ahmet albanski. Sukobili su se, isto tako, i na isti način kako će se sutra sukobiti ustanove sustava izgrađene na temelju samoupravljanja i samoodlučivanja radnih ljudi. Sukobit će se vla­snički interesi nacija. Većina nije mogla osigurati dobro. Njezine vođe morale su se služiti, htjele one to ili ne, demagogijom. Bolje reći destrukcijom. Nacije su se morale sukobiti.

Uroša je Ahmet zadivio. Pred njim je stajao odlučan čovjek. Čovjek spreman na sve. I patiti i stradati. Kada su im se pogledi sreli, Uroš posumnja da će uspjeti. Priznanje mu je bilo potrebno. Hoće li ga dobiti? Ahmet mu je čitao misli. Znao je sve što je znao i Uroš. Na temelju prijave nisu mu mogli ništa. Skrenuo je pogled naviše, na slike maršala Tita, Aleksandra Rankovića i Dušana Mugoše. Nije im mnogo vjerovao. Da jest, ne bi bio vješao onu zastavu. Izvjesio ju je jer se nije slagao s njima. Nije se mogao pomiriti s onim što su oni u­stoličili. Onog trena kada se zanio, ispunio je ono što nije bilo samo njegova "stranačka" zadaća, već i izraz njegova političkoga opredje­ljenja. Veliki povijesni događaji bili su uvijek potaknuti nečijim djelovanjem. Veliki ljudi zauzimali su visoko mjesto, ne zato što im je ono bilo rođenjem predodređeno, nego zato jer su mu bili dorasli. I on je bio velik. Osjećao se velikim. Zato je bio snažan. Pokretao je mase. Usmjeravao ih. Isticao orijentir vremena i prostora. Nasmijao se. Što je drugo mogao! Bio je nepopravljiv! Nije se dao zavesti idealima društva. Nije olako odbacivao poruke prošlosti. Htio je suverenitet svoga naroda na ovome tlu. A on je bio nedjeljiv. Neprenosiv. On je mogao biti i srpski ili albanski! Najbolje bi bilo da nije ničiji. Da pripada "suverenu", recimo, a da su oni, svatko za sebe, kao pojedinci, "suvereni" nad svojim radom, dohotkom i imovinom. Ovako ne ide. No, tko da bude suveren? Albanci bi htjeli Albanca, Srbi Srbina, Hrvati Hrvata! Njemu se činilo da tu nitko nije suveren. I ako jest, onda je ograničeno. Ponovno je podignuo glavu prema slici maršala Tita. On je bio jedini suveren.

 Kada je spustio pogled, ugledao je na stolu pred sohom pepeljaru. Bila je to uspomena iz Moskve. Pepeljara je bila obrubljena kremaljskim tornjevima. Na jednom je bila crvena zvijezda. Netko je donio sanduk tih pepeljara. Bilo ih je posvuda. Vidio ih je i na radnim stolovima u upravi svoga poduzeća.

Neki iskonski poriv nukao je te ljude na rad, ne toliko ni za Srbiju, koliko za nešto što su jednom davno njihovi preci htjeli. Da li su proricali što je Sve samo bio izraz nekog "božanskog nadahnuća" pro­tkanog "vidovitošću", teško je reći. Mnogi su bili svjesni toga da je komunizam utopija. Zašto su mu onda služili'? Zašto su ometali Ah­meta u njegovu nastojanju da ga ostvari? On je u njega vjerovao. Ljudi su se inače rado zanosili onim što je bilo jače od njih. Onim čime su se opirali svemu i svačemu, služeći u isto vrijeme nečemu što nije bilo i njihovo pravo htijenje. Kada ljudi dugo druguju s nečim, i­znenada, kao grom iz vedra neba, pukne nešto u njima poput spo­znaje. Tek onda shvate što hoće i što moraju činiti da bi to ostvarili. Kremaljski tornjevi, i "srpsko carstvo" nadvili su se nad Kosovo.

Naslonio je Ahmet ruku na stol i zagledao se u veliki zemljovid Jugoslavije. Odmjerio ga je najprije, a zatim se zadržao na onom dijelu kojim je graničila s Albanijom. Zbog nje je sve radio! U njoj je htio živjeti! Njoj je htio pripojiti Kosovo! Bio je "iredentist"! To ni u snu nije smio niti reći a niti pomisliti. Nad njegovom užom domovinom, Kosovom, nadvio se oblak pogubnih težnji. Sve je više bilo onih koji su željeli ono što i on. Društvena prisila, kojom bi se onemogućilo takvo djelovanje bila je neophodna. No, ona nije mogla spriječiti ljude da u sebi nose iskon: praskozorje svog postanka. Ono je živjelo u njima isto tako kao što su u Urošu trajale vizije srpskog i ruskog carstva, Dušana silnog i Romanovih.

Kada je pripalio cigaretu, primaknuo je pepeljaru. Nehotice je zaustavio pogled na onim tornjevima s onom malom petokrakom. Bio je siguran da će je svi skupa jednog dana odbaciti. Nasmijao se na to. Je li to uopće bilo važno što je na vrhu'? I kad odbacimo ono što ona znači, i kad postanemo svjesni zla koje je svima nama počinila, ostat će možda tu kao simbol jednoga vremena i otpora koji je pod njom pružen u drugom svjetskom ratu. Nakon što se uozbiljio osuđujući "boljševičku izdaju carstva", ponudio je cigaretama i Ahmeta. Ni sam nije znao zašto je to učinio.

Doimalo se na tren Sve drukčijim no što je bilo. Smiješak, cigareta, upaljač i neko olako prelaženje preko Svega nije se doimalo toliko veličanstvenim koliko velikodušnim. Bilo je to ponašanje čo­vjeka koji je svoju dogmatsku svijest gradio zbog svoje osobne egzi­stencije, a ne zbog istinske odanosti istoj. U tom trenu opuštanja i zaborava, suosjećanja, bilo je mnogo toga što bi svakoga u Ahmetovu položaju ohrabrilo. Učini mu se stoga još većim nego što je bio. Iza njega stajale su te slike, ti tornjevi i ta sićušna petokraka. Jesu li doista bili i veliki? U ovakvim trenucima šutnja je bila dragocjenija od bilo kakva govora. Nije ništa pitao. Rekao je samo "hvala", prihvaćajući ponuđeno. Nije još znao zašto je tu. Još mu to nisu rekli. Radio je protiv naroda i države. Što'? Jesu li uopće znali za zastavu? Morao je čekati. Sam se nije smio odati. Oni koji su bili zaslužni za javni red i mir morali su se truditi da ga i očuvaju. Njegovo narušavanje značilo bi i kraj njihove karijere. Njegov čin bio je njihova greška. Morali su preventivno djelovati. I doista, kad su popušili cigarete, sve se promijenilo. Pred njim je stajao opet istražitelj. Bio je spreman na priznanje. Smatrao je da isticanje albanske zastave nije nikakav grijeh. Koliki ističu i nose na svojoj odjeći američku i britansku za­stavu! Koliki izražavaju naklonosti prema stranim zemljama, a da im se nikada ništa nije dogodilo!

Sagnuo je glavu i zamislio se. Bio je kriv. To nije bio puki nakit, ukras. Bila je to objava programa: buntovnički čin. Novi pogled na nacionalno pitanje u Jugoslaviji.

Bojni poklič za stvaranje Velike Albanije. Da mu to rekne! Da    prizna! Toliko ipak nije lud. Nasmijao se. Odao.

-Što je smiješno? -upita ga Uroš, gaseći opušak.

-Ništa! Tako! -odgovori također ugasivši opušak. Nasmijao se Ahmet. Čemu? Smiješak je nerijetko nadilazio našu bezumnost. Ovaj puta njegovu. Da je objavi, optužio bi sam sebe,

-Reci, Ahmete! Što je smiješno? -upitno je usmjerio pogled prcma njemu.

-Ne znam ni sam! Glupo mi je sve, druže! Što sam učinio?

Učinio je mnogo. Osmijehom je to sam sebi priznao. Njime je sve potvrdio. Otkrio osnovne pokretače svoga čina. No, ne samo to. I­zrazio je zadovoljstvo počinjenim. Učinio je povijesni čin. Htio po­krenuti mase. Pozivao. Objavljivao. Htio je nešto što su, doduše, htjeli i mnogi drugi, no on je jedino imao snage da učini ono što je trebalo učiniti. Nije se kajao. Bio je preteča jednoga stroja koji još nije pravo ni zakoračio onuda.

-Da ne duljim, Ahmete! Znamo sve! Izvjesio si zastavu! Prije toga si skinuo srpsku! Da stvar bude teža, objesio si još i onaj natpis "minirano". Zato se zastava onoliko vila, Ahmete! -govorio je sve tiše, mršteći se. -Narugao si nam se! Povjerovali smo ti!

Problijedio je. Znali su sve. Neki čudan osjećaj straha i stezanja obuze mu tijelo. Nije smogao riječi za odgovor. Gledao je ispred sebe, onako, u prazno, čekajući pitanja. Bio je zaprepašten. Srpske zastave tamo nije bilo. Barem ne onda kada je on vješao albansku. Možda su je njegovi drugovi prije skinuli. -Ne! Izmislili su to da bi me mogli osuditi!

-Što sad? Priznati ili ne'! -pitao se ojađen. Pripisuju mu mnogo toga. Optužuju ga za negiranje srpske državnosti i prava Srbije na ove krajeve. No, ne samo to! Napao je cjelovitost jugoslavenskoga teritorija! Što sve tih dana nije bilo "dogma"! Bilo je to i to nacionalno pitanje. "Srpske" vlasti nisu tolerirale nikakve negacije. Da li je to bilo dobro, to sada i nije bilo toliko važno. Marx je jednom rekao: -Um je uvijek egzistirao, samo ne uvijek u umnom obliku. Egzistirao je on i u našim dogmama. Samo kako? Je li ta njegova egzistencija uvijek bila i umna? Je li nacionalno pitanje u Jugoslaviji bilo riješeno na najuspješniji način? Vjerojatno nije! No, može li se uopće bolje riješiti! Zar se neće, kako je to Engels rekao, uvijek, čak i onda kada napredak ovlada cijelim svijetom, negdje, u kakvu kutu Europe, na nekom povijesnom zgrâdu nekoga maloga naroda, viti zastava ekstre­mnoga nacionalizma, kojom će se odupirati slobodnom protoku rada i kapitala, ljudi i dobara? Hoće! Nacional-socijalizam je, čini se, predodređen za jad malih naroda opsjednutih nacionalizmom. Po­staje njihova zla kob. On dobiva mitsku energiju. I što ta energija, kojom će ih opsjedati, bude jača, njihova zla kob biti će veća.

Čovjek nije, čini se, mogao živjeti bez opsesivne pripadnosti nečemu. Ahmet je pripadao albanskom narodu. Bio je toliko opsje­dnut njime da se nije mogao pomiriti s tim da živi i radi u srpskoj državi. Imao je sva prava. Imao je posao u državnom poduzeću. Slobodno je govorio svojim jezikom, čak i na službenom mjestu. Djeci su mu bila otvorena vrata svih škola i zanata. Ne samo to. Srpska država napinjala se iz petnih žila da razvije i unaprijedi Kosovo. Činila je sve da osigura kapital za to iz cijele zemlje. Je li Ahmet to uviđao? Ako jest, zašto se onda tome suprotstavljao? Je li mu stvarno bilo toliko teško raditi za vlastiti kruh? Možda ga je mučilo to što njegov rad nije vrijedio mnogo. No, za to mu nisu drugi bili krivi. I srpski radnik na Kosovu živio je isto tako bijedno kao i on. Mnogo tog je bilo tako očito da se nije moglo ne vidjeti. Uzroci sukoba bili su drugdje. Ležali su u povijesnoj zaostalosti, u nesposobnosti i neuko­sti. Bijeg iz jadne stvarnosti u oaze spokoja bio je moguć samo ra­zvojem Kosova. Zašto su ljudi tražili drukčiji izlaz? Rad i stvaralaštvo bili su pravi lijek za sve. Demografska eksplozija, možda i najveća na svijetu, pretvorila je Kosovo u vreću bez dna. Svijet je bio pun Iažnih predodžaba. Nadomjestaka. "Instant -mitova". Kao da smo s njima lakše prevladavali sve proturječnosti vlastitih htijenja. Svi smo bili još mali i nezreli: djeca. Naša opažanja i naše ponašanje bilo je toliko slično dječjem da smo prkosili svemu i svačemu. Bili smo previše svojeglavi i tašti. Deriščad najobičnija. I mi i oni!

-Zato sam tu? -upita.

-Da! Zato si tu, Ahmete! Zanima nas sve o toj zastavi.

Zanimaju nas tvoji drugovi! -pogledao ga je bijesno i gotovo povikom

rekao:

-Gukni, golube! Počni odnekud! -zastao je na časak da bi ubrzo nastavio -Ne samo to, Ahmete, nego si našu zastavu oskvrnuo! Poderao si je i uprljao! Stotinjak metara dalje. Zašto si to učinio?

Val ogorčenja zapljusnu Ahmetu misao. Ako kaže da tamo nije bilo nikakve zastave, priznat će svoj čin.

Slabašno svjetlo osvjetljavalo je slike nad Urošem. Jesu li oni znali da je on tu? Jesu li znali da se netko gorko našalio i poigrao s njim. Ti istražitelji, ili njegovi drugovi. Nikakve zastave tamo nije bilo. Osobito ne srpske.

-Tko je Ale? -upita ga iznenada.

Čuo je Ahmet za to ime. Znao je da je netko i nešto medu njima. No, ne samo da on nije znao tko je to, nego to nije znao nitko ni od njegovihdrugova.

-Ne znam, Boga mi! -odgovori gledajući ga ravno u oči.

-Zaboga Ahmete! Ni ti ne znaš tko je Ale! Nitko od vas ne zna tko je to! Vaši čini su njegove zamisli! Da nije duh, Ahmete! Nešto što ovako lebdi tu među nama i naređuje -pokazao je pritom raširenim rukama na prostor oko njih.

Ahmet doista nije znao tko je Ale. Uroš je govorio istinu. Ale je doista bio nešto u političkom podzemlju. Svi njihovi čini bijahu njegove zamisli. Stvarale su se u hodu, prilagođujući se potrebama. Ale je njihovo sveukupno političko iskustvo borbe za socijalnu prav­du. Bilo je očito da su željeli vlast. Možda čak i to da slika jednoga od njih visi pored one tri na zidu iznad Uroša. Možda čak i više: da visi umjesto njih. Ale je htio moć; to je bilo sigurno. Lako je mogao i doći do nje. Na prvim satima marksizma učili su nas po svim školama da ideje postaju materijalna snaga kada ovladaju masama. Ideja Velike Albanije to još nije bila. No, to nije značilo da to neće postati. Da bi to bila, on je izveo njegovu zamisao. Ostalo je trebalo prepustiti drugima. Jedan čovjek, sam ništa nije mogao učiniti! Mase da! Možda je Ale bio doista duh: duša njihova pokreta! Možda on nije ni po­stojao! No ako i jest, nije morao biti jako izobražen. Sve je bilo in­stinkt. Za pokretanje takva pokreta kao što je bio njihov nije ni potreban učen čovjek. Podzemnim djelatnostima oduvijek su se bavili ljudi skromnih mogućnosti. Javno sijanje ideja, koje bi mogle postati materijalna snaga, obavljali su oduvijek veliki ljudi. Uroša je zanimao Ale. Zanimalo ga je tko je to. Što ako je to neka poznata ličnost? Pje­snik sigurno nije! Ono o Čemu bi takav čovjek govorio bilo bi umotano u neprozirne ovitke nejasnoće koja bi dala, baš zato što je takva, mističnu moć izrečenomu. Ale to nije bio. Oko njega se stvorio "instant-mit". Nešto što će se isto tako brzo zaboraviti kako je i na­stalo, svaki, naime, dobro utemeljen i smišljen politički program bilo kakva pokreta mora imati za podlogu određenu veličinu, mit, koji mora biti ne samo veličanstven, već i uvjerljiv do istinitosti. Mit, međutim, mora biti i toliko autohton da je autonoman ne samo od podloge nego i od okoline. Mora biti samosvjestan da bi bio prihvaćen od svih koji ga mogu učiniti materijalnom snagom. Mora biti i distanciran od nje. Ale je bio premalen da bi uobličio takvo što. Nisu se borili za pravu stvar: ljudske slobode i prava čovjeka. Zato vjerojatno neće ni uspjeti. Borili su se za ono što već imaju. Za nešto što će obojeno nacionalnim bojama biti totalitarnije od postojećeg stanja. Svjestan je bio toga. No, oni su upravo to htjeli. Sanjali su i zanosili se gospodstvom svog naroda. Zaboravili su pritom jedno: nacionalnom slobodom rijetko se kad ostvarila i individualna. Ahmetova šutnja išla mu je na živce. Zavaljen u naslonjaču, nemirno je lupkao prstima po naslonu. Pogled mu se zaustavljao čas na njemu, čas na onim kremaljskim tornjevima. Činilo mu se da mu govore kako svi skupa ne rade dobro i da je Kremlju jednako stalo do Albanije koliko i do Srbije. Čudni su bili interesi velikih naroda, još čudniji "imperija" koje su stvarali.

Ahmet je i dalje šutio. Sjedio je mimo, pognute glave, stisnuvši ruke među koljenima. Gledao je izgubljeno u pod. Na njegovu licu čitao se neki stoički, istovremeno hladan i patnički. no i odlučan, nepokolebljiv izraz. Iz njega se naslućivala upornost i izdržljivost. Naviknut na nedaće, nije se plašio ničega. Bio je skroman i radin i nadasve pošten čovjek. Ti tornjevi, na koje je povremeno svraćao pogled, htjeli su i njega uza se. Htjeli su obojicu. Je li to bilo moguće? Zar se nisu obojica upravo tom suprotstavljali? Trebalo im je pomoći. Kako?

Apsolutnu pravdu nije bilo moguće ostvariti bez slobode. Što je to uopće sloboda? Je li to teror većine nad manjinom u ime demo­kracije? Sigurno ne! Je li to bilo čije odlučivanje o bilo kome? Također ne. u Čemu je onda bio problem ? U ekonomskim slobo­dama? U tržišnom gospodarstvu'? U tome da se moć stvara stvarnim i opipljivim doprinosom čovječanstvu? Je li takva sloboda ikada pos­tojala na našim prostorima? Ne! Jesmo li mi težili takvoj slobodi? Većina zacijelo ne! Je li onda moglo biti apsolutne pravde'? Ne! No, ekonomske slobode nisu smjele značiti i potpunu prepuštenost stanovništva samome sebi! Obratno od toga, stanovništvo nesposobno da stvara i privređuje moralo se u svakom slučaju zbrinuti. Kako? Svako vrijeme nalazilo je i dalo svoj odgovor na to!

Ahmet je i dalje šutio i razmišljao. Vrijeme je prolazilo. Uroš je popušio i treću cigaretu. Zatim je pritisnuo zvonce na svom stolu, nakon čega su im donijeli crne kave. Popili su ih bez riječi, pogledavajući se. Bilo im je sve pomalo smiješno. Nasmijao bi se da njegov smjeh već nije izazvao bumu Uroševu reakciju. Utonulo je Sve u jezivu tišinu. Kroz otvoren prozor povjetarac je unosio svježinu. Osjećao se miris koševine. Bila je to prava ljetna noć. Upravo je o­tkucavao sat nakon ponoći.

-Svanuće ćemo dočekati ovako! -reče Uroš ispivši do kraja kavu. U jednom trenu se podiže i učini nekoliko koraka oko stola.

-Mislio sam da ćeš biti iskren, da ćeš nam pomoći! A ti ništa! Šutiš li šutiš! Ja ne mogu više! Spava mi se! Žao mi te! Vidim da si i ti za krevet! Odmori se! -ljutito je ponovno sjeo i pozvonio. Jedan je stražar ušao i iznio pladanj sa šalicama.

-Hajdemo! -reče Ahmetu. Kada je zaključao sobu, još ga je je­dnom pogledao. Ovaj se, kao da se ništa nije dogodilo, odmjerenim korakom uputio prema svojoj ćeliji.

-Ahmete! -viknuo mu je. Kada se ovaj zaustavio i okrenuo, rcčc: -Sutra će te saslušavati drugi! Nećeš se ljutiti, zar ne!

Dirnuot je Ahmeta podrugljivi ton kojim je ovaj to izgovorio. Nije mu bilo jasno što to znači da će se drugi njime baviti. Što ima uopće nastavljati -ako sve znaju! Je li čin koji su svi skupa poduzeli bio savršen ili ne, to nije ni bilo važno. Njihova zamisao i njihovo pre­gnuće imalo je dušu. No, ne samo to, oživljavalo je nešto što je odavno mrtvo. Bolje reći, porađalo nešto što nikada nije ni živjelo. Sutra će možda biti njihovo. No, sigurno ne onako kako to oni hoće!

Uroša su pak mučile druge stvari. Bili su to korijeni srbofobije. Kako ih iščupati? Kako srbofobe pretvoriti u srbofilc? Samo je ljubav to mogla! Sloboda! Ne toliko ni nacionalna, koliko osobna. Hoćemo li je doživjeti? Hoće li Srbija te zastave ikada raširiti na svom tlu? Za­stave bez nacionalnih obilježja. Zastave slobode, demokracije i ljudskih prava. Je li se ona mogla odreći svoga svetosavlja i ćirilice? Duše! I ako je mogla, zašto bi to činila? Postojalo je samo nešto što ju je moglo izvesti na taj put: sveslavenstvo! Ljubav prema drugima zbog njega! Zamislio se Uroš nad nečim što je bilo samo san pojedinaca. Utopije. Svojevrstan izgon iz povijesti, koji bi ih uvijek iz­nova vraćao na stari put nacionalnoga dostojanstva. Put kojim je čovječanstvo uvijek iznova srljalo u klaonicu. Zar se to nacionalno dostojanstvo ne može zamijeniti nečim nadnacionalnim? Zajednicom naroda, recimo, koja bi svakom pojedincu dala toliko ljudskih prava i sloboda da bi svatko bio ponosan na to što je njezin podanik. Samo tako se u ne tako skoroj budućnosti mogao riješiti problem raznih "fobija" i "filija".

Sjećanja su oduvijek raspirivala strasti. Sjećali su se nečega svi. Netko svoje prošlosti, netko prošlosti svoga naroda. Sjećanje ni u kojem slučaju nije moglo biti lijek za stanje u kojem su se nalazili. Obratno, ono je otrov koji nas vodi u sve dublju izolaciju: utrnuće i duše i tijela i smrt. Tako se umiralo. Živjeti se moglo samo bez sjeta, pogleda uprta u budućnost. Ona nije smjela biti ničija. Kad se otrije­znimo, boljet će nas duša zbog svega. Tek kada to prebolimo bit ćemo ljudi, ničiji i svačiji: svoji.

Kad god poželim takav svijet, čini mi se da iz dubine tamnih i maglama ovitih daljina, nekog iskonskog sjeta zapravo slušam želje upravo takva čovječanstva, koje je bilo preteča našeg. Kao da se uvijek iznova iz prošlosti rađala budućnost, da bi se opet Sve negdje drugdje ponovilo. Zato možda i pišem! Tražim sugovornika! Tako mi je svejedno tko će to biti! Tražim publiku koja će me prihvatiti! Hoću li u tome uspjeti, ne znam. Moje želje ne mogu se izraziti nikakvim stijegom.

U osam sati ujutro Ahmet je ponovno bio na istom mjestu. Nasuprot njemu sjedio je opet Uroš, umoran i pomalo živčan. Htio je vjerojatno osobno dovesti stvar do kraja. Pušio je cigaretu za cigaretom, stalno ponavljajući: -Gukni, golube, nešto! Nećeš valjda da ti silom iznuđujem priznanje.

Nije mu se to svidjelo. Prijetio mu se. Plašio ga. Uplašio se Ahmet. Duge sutonske sjene nepredvidljiva kraja pred njim. Iz njegovih pitanja nije mogao spoznati što znaju, a što ne; isto tako kao što se iz njegovih odgovora nije moglo izvući priznanje. Sutra, kad bude ponirao u dubine svoga sjeta, vraćat će se uvijek iznova u ovu sobu i slušati prijetnje. Sličile su nekom drugom vremenu kojem sukobljene strane razgovaraju jedna s drugom samo preko nišana u kojem zli ljudi dobre šalju na stratišta. - To nije moguće! - bodrio je sam sebe Ahmet! Mi živimo u jednom sasvim drugom vremenu! Vremenu koje ne poznaje ni ratne užase, ni krv i patnje! Šutio je. Bilo je to naj­pametnije što je u tom času mogao učiniti. Svaki odgovor izazvao bi bujicu novih pitanja.

Uroš je bio sve nestrpljiviji. Bio je namjerno sve ljući i goropa­dniji.

- Slušaj, Ahmete! Dosta mi te je! Prepustit ću te stvarno    drugome!

Na to je opet pozvonio. Ovaj puta dvaput.

Ahmet ga je zaprepašteno pogledao. Diže ruke od mene! Predaje me drugome!, ponavljao je u sebi. Što mi time želi reći! Prijeti mi! Bio je neuništiv. Ne zato što je kao čovjek bio takav, već zato što je iza njega stajao gord čin. Kad su se otvorila vrata, u sobu je ušao Dragan Popović. Bio je nešto niži od Uroša, slabiji i još živčaniji.

- Dobi li što, Uroše?

- Ništa, Dragane! - Nakon što su izmijenili poglede nastavi: - Jesi li se barem naspavao?

- Kako se uzme! Bit ću strpljiviji od tebe! Propjevat će!

- Šok, stvarno mi te je dosta! Ta tvoja goropadnost zajedno s tom tvojom budalaštinom popela nam se svima na jednu stvar. -Izašao je, ljutito zalupivši vratima.

Vidokrug jednoga svjetonazora sve se više sužavao: od opće­ljudskih vizija, interesa nižih klasa, u nacionalizmom ispunjeno uzdušje klasnom borbom ojađenih i do kraja osiromašenih masa. Užasavajući prizori bijede izranjali su pred njim. Tko je bio za nju kriv, nitko nije znao, kao ni to tko je danas kome bio "klasni neprijatelj". On je, naime, svima za sve bio kriv. Podignuo je glavu i zaustavio pogled na novom istražitelju. Upravo je sjedao za stol.

Sardonsko ozračje bizantizma, o kojemu su stalno govorili njegovi drugovi, izranjalo je iz magličastih dubina zaborava. Sve što se u njemu tražilo bila je pokornost. "Samoupravni socijali­zam" ispitivao je granice svoje i njegove izdržljivosti.

      Pred Ahmetom je sada sjedio nešto mlađi čovjek hitrijih pokreta. Bio je dosta grub, neuglađen. Bio je Kosovar, iz Novoga Brda. Nekoć je to bilo veliko, navodno hrvatsko katoličko naselje, kolonizirano Dubrovčanima. U njemu su stolovali srpski kraljevi. Srpsko plemstvo pak ubiralo je porez, kojim je plaćalo srpsku vojsku. Za vrijeme velikih seoba Srba primili su pravoslavlje. Tako su postali Srbi. I danas su to bili. Naselili su se tada diljem Srbije i Vojvodine, sukobljavajući se kao Srbi s drugima. Gledao ga je velikim. tamnim, i ne baš sklonim mu očima koje štošta pamte. Bio je suviše mlad da bi to što zna bilo izvorno sjećanje. On je jednostavno iz knjiga spoznao Sve strahote koje su njegovi sunarodnjaci proživljavali na ovom tlu za turskih vremena. No, ne samo tad. Srbima je to lebdjelo u sumaglici, trujući uzdušje u kojem se obavljala istraga. Iz strahotnih dubina čuo se samo potmuli lelek žena i djece. I štektanje strojnica, pucanje pušaka i zveket hladnog oružja. Prijetnje kojima im se prijetilo kao da nisu posustajale. Zar nije i ta zastava bila to! Svaki je od njih na isti način ponirao u prošlost svoga naroda. Sjet je vrcao iz zaborava, paleći sve nove i nove zublje svjetla. Potankosti su postajale jasnije, slike upečatljivije. Ponudio ga je cigaretom. Bila je to opet niška Morava. Počeo je isto kao i Uroš: -Mi sve znamo! Znamo da si...

Slušao je Ahmet sve ponovno. Skinuo je srpsku zastavu, okaljao je i rastrgao. Na njezino mjesto izvjesio je albansku. Oskvrnuo je sim­                                     bol srpske državnosti, počinio djelo protiv naroda i države.

-Ja čekam, Ahmete!

Postajalo je sve tako stvarno da stvarnije ne može biti. Srpske za­

stave tamo nije bilo! Barem ne onda kada je on vješao albansku. Vrijeđali su ga, uvlačeći ga u vrtlog tjeskoba. Osjećao je zagrljaj strave. Netko se gorko našalio s njim. Protiv naroda i države! Protiv naroda i države!, ponavljao je u sebi. Kojega naroda?, pitao se. Odgovorio je sam sebi: !Ja, Albanac, Ahmet Kanići, izvjesio sam za praznik rada albansku zastavu.

Protiv naroda i države! Protiv naroda i države!, zvonilo mu je u ušima, odzvanjalo u mozgu. Smišljeno su se poigravali njegovim živ­cima. Slamali ga. Kad prizna ono što je učinio, priznat će i ono što nije. Bit će to onda kada ga očaj gume u ponor zla. Bio je pred njim.

    Dan je već bio dobro odmaknuo. Sunce je odskočilo, sjene se skratile. Prizor je bljesnuo odbljescima svjetlosti. Mnogo je toga zbližavalo ljude i narodc pod njom. 1 srpski i albanski na Kosovu. Bili su si bliži no što su to znali i mislili. Toliko bliski da su im patnje bile iste. Razlikovali su se samo u tome što je nekima uspjelo podignuti se na hijerarhijski višu ljestvicu bizantske despocije, služeći je. Ni u čemu drugom.

 

 

 

6.

Pri samoj pomisli na taj mravinjak pregalaštva, koji bi povremeno ugledao kroz prozor , a koji za njega nikada nije ni bio ništa drugo doli krajolik strave, zapao bi u ono čudno raspoloženje: "crnu rupu beznađa" u kojoj su vjerojatno svi ti ljudi i bili. Bio je netko: mijenjao je svijet. Barem je on to tako mislio. Imao je mnogo razloga za to. Iako su rad i stvaralaštvo bili neuništivi, nerad" je to bio još više. On je jednostavno cvjetao tiho i neprimjetno po svim tim bunjištima punim znoja i žuljeva. Svijeta koji je bio izvan sebe zbog njih: "biro­krata" u "birokratiziranim centrima moći."

I on je bio jedan od njih. Osjećao se čudno. Nije bio bogzna kako vezan za posao. Bio mu je to prvi radni dan nakon godišnjega odmora provedenog na crnogorskom primorju. Činilo mu se da se odviknuo od mnogo čeg. Sve mu je bilo teško. Inače nije "uživao" u poslu koji je obavljao. Nije to još bilo ono pravo. Nije bio ono što je mogao biti: najmoćniji u "Centru moći! Sjedio je zavaljen u naslonjač razmi­šljajući o svemu i svačemu. Pored svega bio je zaljubljen u sama sebe, i to što je postigao. Nije to bilo malo za "odrpanoga seljačića" iz sandžačkih planina.

Po svom porijeklu bio je mnogo bliži tim ljudima u toj "crnoj rupi beznađa" iz koje se samo tako nije moglo dalje. U njoj svi onakvi kakav je on nekoć bio. I pored toga nije ih razumio. Približio se zapravo onoj sve bližoj mu slici mraka koja je izranjala iz zaborava.

Sličilo je sve faraonima i Keopsovoj piramidi. Još malo, još samo malo, i novo "besklasno društvo" bit će sastavljeno od kasta. On će pripadati vladajućoj. Bio je u to siguran. Ne! Svećeničkoj! Brinut će se za duše jednakih. Ako za to ne bude sposoban, bit će čuvar reda: voj­nik ili redarstvenik. Čuvat će radnička gcta. To bi bilo strašno. To ne!

Njegovi potomci to nikako ne smiju biti. Drugdje mora služiti kruh. U četvrti vojnika i redarstvenika, recimo. Ili još bolje u elitnim dijelovima političara i tehnokrata. U svijetu atoma, neutrona i hidrogena, bojnih otrova i tko zna kakvih sve prostornih oružja. Takav raspored stanovništva ne bi bio neprihvatljiv vladarima. Ljudi bi živjeli u komunama. U njima bi bili približno jednaki, samo što bi razlike medu getima bile goleme. 0, ljudske duše bile bi zadovoljne. Nitko ničim ne bi stršio medu jednakima. Barem ne onaj koji bi bio iz njihove sredine, njihov znanac i "prijatelj".

Pogled mu se sve češće zaustavljao na pojedinim stvarima u njegovoj sobi. Nije ni bila tako loša kakva bi mogla biti s obzirom da je bila u baraci. To ga je doduše mučilo, no kad bi svrnuo pogled na oblake dima i prašine iznad radilišta, umirio bi se. U usporedbi s njima, tim "udarnicima socijalističke izgradnje", bio je ipak netko. Postigao je nešto. Po sobi u kojoj je radio i načinu na koji je služio kruh čaršija je ocjenjivala njegovu vrijednost: stupanj na ljestvici birokratske hijerarhije. Brinuo se za svoju sobu. Svaka stvar u njoj bila je duboko prirasla njegovu srcu. Za svaku se morao sam izboriti. Čudni su ti ljudi!, razmišljao je. Da se sam ne brine za njezin izgled, bila bi to prava staretinarnica. Svatko je svakoga, naime, želio poniziti ili napraviti manje vrednijim od sebe, ako je to mogao. U tom nad­metanju, u tom malograđanskom mentalitetu sjaja i blještavila dobara, vlasti i časti, odskakanja od drugih, koje je stihijski prodiralo i osvajalo sve nove i nove slojeve društva, nitko nije htio biti posljednji. "Staljinizam" je bio davno za nama. Primitivizam, razdr­ljene košulje, vojničke bluze i druge postrevolucionarne gluposti davno smo odbacili. Ha! Ha! -Da im takav radi popularnosti ne bih tu sjedio! Zagledao se načas u sliku maršala Tita i opet se zamislio. Kakav sam samo "dronjak" bio na moru! Nijedna od tih malim i ja­dnim krpicama pokrivenih ženkica nije trznula na mene. Dolazile su u čoporima, koristeći blagodati potrošačkim mentalitetom zatrovana društva. Tamo je bio na dnu. Patio je od "primitivizma": plitkoga džepa, gotovo do gola ošišane glave i "bolesne skromnosti" navodnih voda.

Strast vladanja bio je najveći porok "socijalističkog čovjeka". Vladalo se svim živim i mrtvim svijetom. Koktel ideološke paranoje svrstavao je sve veći broj ljudi s one strane ovovjekih barikada. Politizirani su Sve više sličili životinjama iz zoološkog vrta. Neistine, klevete, hvatanje za riječ, postale su metode kojima se najuspješnije laktašilo. Oslonio se rukama na naslonjač opipavajući ga. S ovoga mjesta "porobljivao" je druge, služeći bogougodne mise trenutačno štovanima. Čuvao se bilo kakvih izopačenosti. Zavalio se ponovno u taj naslonjač. Nije bio ni tako malen ni slab. Što je najvažnije, bio je njegov.

Uživao je u njemu kao i u nezgrapnim i brižno njegovanim rukama ukrašenim zlatnim prstenjem. Sve je na njemu bilo prvora­zredno. "Društvena šizofrenija" primoravala je sve na šizoidnost, ona pak na monumentalnost. I on bi se, da može, i drugim stvarima nadmetao s drugima. Gradio bi dom: kuću svojih želja. Bila bi izraz svih njegovih htijenja. Uživao je u sebi, osjećao samopouzdanje i sigurnost. Uspijevao je. Socijalistička zbilja mu je bila više nego sklona. U tom svijetu osvete svih nad svima njemu se nitko nije osvećivao.

Bilo je u tom položaju, koji je ostvario mnogo finoće i otmjenosti. Ona ne samo da je zahtijevana, već je i zahtijevala. Izopačene misli morale su se skrivati. Na vidjelo je mogao samo dvo­smisao. I to ne svuda. Bio je Sve više i Sve češće nedorečen. Natuknicama je obično() navodio sugovornika na "izopačenu" misao. Zbog toga je često bio nerazumljiv. Gestama bi pak izražavao ono u što nije bio siguran, a ŠIO je isto tako, kao i ono rečeno drukčije, bilo na svoj način izraz šizoidnosti. Njima bi Najčešće ispunjavao pukotine promatračevih želja i osjećaja. Kada su pak geste ili pokreti izražavali neosnovanu prijetnju, bilo bi Sve izraz "šize" koja još nije zahtijevala liječenje. No zato je bila opasna više od bilo čega drugog. Te vanjske manifestacije rascijepljenosti "važnih" otkrivale su svijet unutarnjih zbivanja: skrivenih želja i motiva. Proces koji je u svakom bolesnom čovjeku rastao iz dubina podsvijesti, nezajažljiva zla i po­hlepe, mržnje i straha da tko ne uspije u čemu. Nije radio ništa. Gledao je pred sebe u stvari na stolu, zaustavljajući povremeno pogled na kremaljskim tornjevima i slici Josipa Broza.

U jari podneva, kroz prašinu i dim, izrastao je obris termoener­getskog kolosa. Pogled se gubio u beskraju. Bio je isti kao i on. Izgubljen u vrtlogu vremcna i prostora. Pripadao je onima koji se pričajući o demokratizaciji društva nisu nikako mogli pomiriti s tim da bi jednoga dana mogli izgubiti vlast. Nije se bilo lako odreći "podobnosti" i prepustiti je drugom.

Toga što mu je osiguravalo lagodan život na račun drugih. Za ra­zliku od mnogih, nije bio opterećen "nezamjenljivošću". Još manje "predodređenošću" i "pozvanošću" da bude ono što jest.

Bio je pun dojmova iz svoga rodnoga Sandžaka i mora. Ispre­plitali su se sa tom "osvetničkom zbiljom", s tim ljudima, sa svim onim što su oni i on osjećali. Oduševljavao se "južnom Dalmacijom", danas Crnogorskim primorjem. Mnogi su ga još nazivali "latinskim" zbog stanovnika katoličke vjeroispovijesti. Uživao je svake godine u ljepotama te obale. Iz godine u godinu bila je sve ljepša. Gradilo se mnogo. Uređivalo. Sve je više pravoslavnih bilo na njoj. Ono što je bilo najvažnije: more je dugo bilo toplo. Sezona je trajala dugo: gotovo pola godine. Neodređenost i nedorečenost joj bijahu glavna obilježja. Stalno je bila u grču, bolje reći tjesnacu između svoje latinske prošlosti i sadašnjosti. Bila je u deliriju sintagme ne samo katolicizma i pravoslavlja, već i kapitalizma i socijalizma. Opsjenjivala je njime svijet, poklonike, one koji su je posjećivali. Bila je svojevrsno Potemkinovo selo ne samo Crne Gore. Ironično se smijala sjeveru, namigivala jugu, koketirala sa zapadom, pod ruku išla s i­stokom. Bila je doista koliko mistična, toliko i sarkastična.

Skrenuo je ponovno pogled kroz prozor. Pred očima mu je puknula panorama gradilišta. Mravinjak ljudi i strojeva, pregalaštva i rada, buke i čelika. Učini mu se sve na trenutak vrlo odbojnim. Je­dnostavno odvratno prema onim stjenovitim obalama, pješčanim plažama i zelenim maslinicima. Nikako se nije mogao suživjeti s tom vrevom, s radnim naporima tih ljudi. Nije ih mogao shvatiti. Po­vremeno su mu čak išli na živce.

Što je te ljude motiviralo na rad? Novčana naknada zacijelo ne! Bila je previše mala za to! Društveni položaj? To još manje! Nijedan ga od njih kao pojedinac nije imao!

Nešto je bilo neshvatljivo. U tom uzdušju "komunističke des­pocije" zanosili su se, čini se, nečim čega nije bilo: despotskom vlašću "većine" nad neznatnom "manjinom". Nije ih mogao shvatiti. On ta manjina zacijelo nije bio. Nad kim su onda "oni", ti "proleteri", provodili svoju diktaturu'? Tu "despociju" o kojoj je toliko govorio i pisao Lenjin. Nad razvlaštenom buržoazijom? Nje tu nikada nije ni bilo! Jedino ako tu nisu svrstavali kasablijske "šuce" i pokojega liječnika ili učitelja. Bojao ih se zato. Taj mravinjak krio je u sebi nešto što je jednoga dana moglo i njega ugroziti.

Koliko se god radovao krajnjem rezultatu tih stremljenja i toga entuzijazma, obogaćenju Srbije novim termoelektranama, toliko su ga živcirale te tisuće uposlenih, skupljenih sa svih strana, koji su tu služili kruh. Od njih je Srbiji prijetila najveća opasnost. Obračunavao je sam sa sobom. Izvodio se na pravi put. No, u njegovoj nutrini produbljivala se grizlica nespokoja. Bila je rezultat sukoba "birokrata" opterećena srpskim carstvom sa stvarnim kretanjima u društvu. S naporom jednoga naraštaja da se nadvlada bolesna i jadna prošlost. S tim mravinjacima pregalaštva s kojima su se otvarali Sve novi i novi prostori za rad i stvaralaštvo, za kruh i stanove onih koji su bili njegovi nosioci, njegovi stvaraoci, bez obzira odakle došli i što oni bili.

Tako se sve, diljem ovih naših balkanskih prostora, klupčalo u nerazmrsivo klupko unutarnjih suprotnosti. Centar ne samo da to nije bio kadar spriječiti nego je svojom ortodoksnošću stvari zapetljavao sve više.

Brodolom je bio neminovan. Rijeka života, rada i stvaralaštva nije

se mogla zaustaviti. Brane su bile preslabe. Zbog toga ih se plašio. Nabujale vode plavile su polja, ugrožavale ljetine. Vlast ih nije mogla zaustaviti. Ne zbog prezrelosti već zbog toga što nije nikada ni dozrela. Rezala je sama sebi granu na kojoj sjedi.

Bilo je sve toplije. Sunce je sve jače grijalo. Podnevna jara bila je sve nesnosnija. Ubijale su ga crne misli. Nije se mogao lako otarasiti tih "kubikaša" i zarada koje su radini i snažni ljudi mogli ostvariti. Bunilo se sve u njemu pritom. U svojoj nutrini plakao je za nečim.

Živjela su u njemu stara carstva. Izranjala iz zaborava, odijevajući socijalističko ruho. Bosonogi se svijet obuvao, goli odijevao, gladni hranio.

Sjenke predaka nadvile su se nad svima. Bile su sve kraće i kraće, da bi se u jesen i zimu, kad počnu mrmoriti kiše, produljile unedogled. Kad zapuše košava, bit će u nama i s nama. Bit će u našim toplim sobama, na našim stolovima. Bit će i u živima i u mrtvima. U središtu svijeta. Bit će svagdje, i na istoku, i na zapadu, i na sjeveru, i na jugu. Na nebu i na zemlji; na vrhu planina i na dnu mora.

Sukobio se tako s trijumfom rada. No ne samo s njim. Sukobio se i s onima koji su politizirajući društvo uveli državu u sve pore nacio­nalnoga bića, zapravo ga depolitizirajući. Kako je samo bilo vruće to sunce koje je sve njih grijalo. Svud uokolo nepodnošljiva jara srpanjskih i kolovoskih podneva. Nakaradne misli i još nakaradnija shvaćanja išla su ukorak s njom. Izlet u nepoznato se nastavljao. Dokle? Sve dok mit o besklasnom društvu ne bude srušen. Dok se ono samo ne sruši u ponor opsjena i laži. Ono čime se on zanosio bilo je mnogo realnije. Ono u što je vjerovao ljudima bliže. Vjerovao je u srpstvo i u svetosavlje, bez kojega je ono bilo nezamislivo. Sve što je uživao bilo je plod borbe srpskoga naroda za slobodu. Iz godine u godinu Srba je bilo sve više na toj obali na kojoj je provodio godišnji odmor. "Crnogorstvo" se potiskivalo. Crnu Goru se moralo pretvoriti u pravu srpsku zemlju. Srbija je morala na more, a to je mogla samo preko Crne Gore. Mnogo toga iz povijesti moglo se protumačiti time. I Šahovići, i Pavino Polje, i divljanja srpskoga oficirskog korpusa, i tko zna što još. "Šok osvješćivanja" mogao bi ugroziti ono što takvi kao on žele.

Ljudi sukobljeni s istom opasnošću ne samo da zbijaju svoje redove nego se i dotad neznani upoznaju. Na kraju i bratime. Pred opasnošću Sandžak bi se mogao združiti s Crnom Gorom. Da bi se to spriječilo i da bi Srbija jednoga dana doista bila sretna, moralo se raditi razborito i energično. Trebalo je "krotiti" i Sandžak i Crnu Goru. Je li to bilo moguće? Srpstvo je očito bilo preuzak okvir za zajedništvo! Kako ga proširiti? Možda susretima koji su u tijeku. Primjerice takvima poput onoga u Obiliću! Pobjeda se mogla ostvariti samo na jedan način: povoljna prilika morala se iskoristiti. U odlučnom trenutku sve ljudske vrline morale su se gurnuti ustranu. No, bez ljubavi, bez pjesme, pobjeda nije moguća. Kakvu bi to pjesmu to njegovo srpstvo moralo pjevati koja bi dirnula srca Sandžaklija i Crnogoraca! Isključivo srpsku zacijelo ne! Srpstvo se moglo spoznati samo u zrcalu drugih naroda. U Pavića Polju, Šahovićima i nedjelima srpskoga oficirskog korpusa u Crnoj Gori. To zrcalo nije bilo povoljno za Srbiju. Kako će ona takva kakva jest iskoristiti prigodu! Kako, kada ju je već jednom upropastila!

Maštao je Milan i razmišljao. Trebalo je igrati strastveno i hazar­derski. Trebalo se izbaviti otuđenosti! Trebalo se zbližiti i poistov­jetiti sa Sandžakom i Crnom Gorom, s muslimanstvom i crnogorstvom! Je li to Srbija mogla? Je li imala snage za to? Nemojte me krivo shvatiti! Za to nije potrebna moć! Za to je potrebna duša. Trebalo je ljubiti Sandžak i Crnu Goru. Uspjet će samo oni koji budu ljubili, a ne mrzili. Igru je trebalo osloboditi svake iracionalnosti. Ona nas nije smjela kušati. Nju mudrost, naime, nikada nije podnosila. Tu su igru mogli igrati ljudi puni vrlina. I upravo s njima, a ne bez njih, trebalo je uskočiti kad se za to ukaže prilika. Samo veliki ljudi kadri su to učiniti. Svjetina to nije mogla. Ona je mogla učiniti samo ono što je jednom već učinila: izlet u nepoznato. Sklona zločinima, svjetina čini zlo. Djelovala je razorno. Masovne fobije uvijek su prethodile svakom pokretu masa. Strah, kao zla kob, moguće sudbine, pokretao ih je. Suženu svijest strah je još više sužavao. Vidokrug bi se smanjivao Sve dok strasti ne bi uništile i posljednji ostatak mudrosti. Veliki ljudi su stoga morali graditi mit ne samo o sebi već i o temeljima na kojima će biti sazdano novo društvo. Mit je morao u svijesti ljudi stvoriti predodžbe koje će usmjeriti njihovo mišljenje prema jedinom mogućem rješenju, a da oni toga ne budu svjesni. Sve mora biti pri­hvaćeno spontano od svih. Pa i to njegovo carstvo.

Buka s radilišta prekinula mu je na čas tijek misli. Netko je, naime, otvorio prozor u susjednoj sobi. Ustao se i prišao prozoru. Njegova "buba" nije bila osobito uredna. No još je uvijek bila čistija od Antina "ružnog pačeta". Koliko su samo ta kola stajala! Kako ih je bilo teško kupiti, a još teže održavati. No, kada se čovjek jednom navikne na njih, teško može bez njih. Čovjek je s njima postajao "velik". Podizala su svakoga na neki način, poticala ga. Manijakalno gonila naprijed. No, ne samo to. Razvijala su mozak. Prisiljavala ga na pozornost. Razvijala reflekse. Za upravljačem je rasla i agresivnost. S njom i njezin vjeran pratilac: nagon. Kad su se vrata otvorila, okrenuo se. Na njima je bila njegova tajnica.

-Slobodno? -upitala je smijući se.

-Uđi samo!

   -Rješenja za "godišnji"!

-Mislio sam da je to! Otkako su počeli odmori, ništa drugo niti ne radimo!

-Imamo te tiskanice, pa nije teško! Upišu se imena, radno mjesto i datumi, i gotovo! Samo još tvoj potpis svagdje nedostaje!

Bili su intimni. Više no intimni. Svojedobno su vodili i ljubav. Kratku, doduše, no ipak dovoljnu da je uvijek bila tu kao sjet medu njima, i s njima. Ona ih nije osiromašila. Štoviše, obogatila je njihov odnos prisnošću i razumijevanjem. Obavio je sve kao i ona sa srcem i dušom. Hinili su ljubav da bi se ona kasnije doista zbila. Poslije je bila opet ono što i na početku: laž. Ostalo je sve na tom do dana današnjega. Dvosmisleno kao i život. Patiti se zbog tog nije smjelo. Bila je tu s njim. Sretao se s njom, gledao je. Osjećao možda isto što i ona. Mala nezacijeljena rana bila je tu.

Stavila je rješenja na stol i izašla. Nije mogao suzdržati uzdah. Još ju je volio. Kada je sjeo za stol i Počeo ih potpisivati bio je opet u Crnoj Gori. Rješenja nije ni čitao. U svojoj bolesnoj mašti putovao je obalom koju su nastanjivali potomci Njegoša i Karađorđa, onakvi kakvima ih je on zamišljao. Obalom bez katoličkih crkava i džamija, bez tornjeva s križevima i minareta. Kad bi se prizemljio, stisnulo bi ga nešto u prsima. Problijedio bi. Zaključio bi uvijek isto: Gubimo Crnu Goru!

Bilo je to doista tako. Umiralo je nešto što je i bilo samo fikcija. Živa ju zagušiše tijela. Ljudi što dolažahu odasvud. Umiralo je sve što bijaše svetosavsko i srpsko. Sutra to neće biti zemlja koju zna. Ljudi će biti drukčiji od njih. Opirat će se svemu srpskom. Svim onim unj­kavim poluistinama o herojstvu predaka, srpskim zemljama i car­stvima "slavjanskim". Bodin će ponovno zasjati nad Crnom Gorom. Preci će se s precima tući. No, što god se dogodilo, Crna Gora će ostati njegovo skrovište, kuća u koju će uvijek moći ući. Dom i grobnica. Olujna i vihorna, uz to i očajnički tragična. Nizali su se pred njim kao sjenke nijemi prizori kobne prošlosti pune tmina i neke neshvatljive mu obamrlosti. Vjekovnoga mrtvila. Onoga koje ju je sačuvalo da os­tane ono što jest. Osjeti bol za svim i strah od novoga: od komunizma. Po njegovoj Crnoj Gori slobodno su se nastanjivali i drugi. Bojao se

Milan tih tuđih koraka. Brisali su tragove njegovih predaka prkoseći mu. Nije htio njihovim stopama. Bijahu drukčije od njegovih. Bijahu svačije. No, refren im svima bijaše isti: stran njegovu srcu. No, i pored toga bijaše svijetlih mjesta. Bijahu to starine. Spomena vrijedni ostaci prošlosti. U     Herceg-Novom je sve bilo drukčije. Uživao je u rezultatima poslijeratnih migracija koje su to mjesto do kraja posrbile. No, odsutnost tih mora punih tjeskoba nije dugo trajala. Kotor i Bar ne bijahu daleko, a ni tornjevi katoličkih crkava u njima. U Ulcinju i Titogradu džamije. I sve više stranoga svijeta. Podizala se industrija, gradili putovi, rasle luke. Bi mu sve draži sjet na bose noge i ono predrevolucionarno siromaštvo.

-Bijasmo jadni, no svoji! -izusti.

Misli je krio. Osjećaje također .Imao je mnogo razloga za to. Htio je udobno živjeti. Ukalupio se u ono što se zvalo "moralno-politička podobnost". Onaj tko to nije mogao, bio je odgurnut ustranu. Mnogo toga je trebalo zadržati za sebe i ne reći nikome. Ćesto se moralo raditi protiv svojih uvjerenja da bi se čovjek dokazao. Zar nisu to činili i oni koji su "strane radnike" dovodili u njegovu zemlju! Na poljodjelskim imanjima oko Titograda radila je gotovo isključivo ženska radna snaga. Dolazile su Hrvatice iz Hercegovine i Bosne. Kako su se tamo teško udavale, zbog migracije muškog stanovništva, ovdje je pokojoj to i uspjelo. Djece je sve više, katoličke crkve niču na sve strane. Sada čak udaraju temelje katoličkoj katedrali u Titogradu. Katolički popovi sve češće drže mise na "hrvatskom" jeziku. Ako se tako nastavi i ako kakav rat ne promijeni migracijske i demokratske tokove, procvjetat će "Crvena Hrvatska" Konstantina Porfirogeneta. Još će i Dalmatinki kralj stolovati u Titogradu kao što je to Tugomir činio. Sve ode u škole, miliciju, podoficire i oficire. Naši se ljudi tako raseljavaju iz krajeva gdje nas je ionako premalo. Albanci i Hrvati stežu željezna kliješto na jugu, a Muslimani Sandžak i Kosovo na sjeveru. Još malo i Srbija će počinjati s Kraljevom, a završavati s Beogradom. Ako i on bude naš.

      ­

Ta "strašna sudbina Srbije", mučenice i pobjednice, gubitnice zapravo, mučila je tih dana mnoge. Oni koji nisu marili za kalup "moralno-političke podobnosti" javno su iskazivali svoje osjećaje. Srbija je činila nasilje nad samom sobom. Izgurana tuđim mnoštvom i "komunističkom politikom" zapala je u malodušje, nesposobna oduprijeti se ne samo potiskivanju već i rastakanju i podčinjavanju.

Sloboda je koštala. Srbija ju je skupo plaćala, kao i svoje gospodstvo u određenim institucijama sistema. Taj "surogat" za sve ono što je izgubljeno revolucijom. I baš zbog toga, zbog te kontrover­zije, toga "gospodstva", Srbija nije mogla naprijed. Nije se mogla opredijeliti. Jedan njezin dio bio je sukobljen s drugim. Bila je rascijepljena, raskoljena, podvojena. Kao podvojena ličnost! Kao osoba koja nikako ne može pronaći sebe, jer ona u isto vrijeme i jest ono što jest, i nije to! Njezin marginalizirani dio zapadao je u apatiju, dok se onaj drugi "povlašteni" čudio tom neshvatljivom mu stanju jednoga dijela nacije koji se nije mirio s poretkom. Mir tu nije bio moguć. Barem ne zadugo. Kada protuslovlja dođu do izražaja i kad proizvodne snage dođu u sukob s uspostavljenim odnosima, nastupit će kriza. Ne samo gospodarska, već i politička. Institucije sistema u kojima su Srbi bili povlašteni odbacit će drugi narodi. Srbi to neće moći. No, oni će moći nešto drugo. Moći će skupa s drugima, mar­ginaliziranima, srušiti samoupravljanje i socijalizam kao prevladani društveno politički sustav. Aristotel je tvrdio da pametan čovjek ne teži zadovoljstvu, već tome da ne trpi bol. I pametni narodi moraju težiti istom. Raskol se mora premostiti. Iz nastupajuće krize mora se izaći bez bola za bilo koga. Zadovoljstva nam nisu potrebna. Ona su uvijek za nekoga bolna. Zato se moramo kloniti svega što nas može ozlojediti. Danas ciničnu krinku bola nose "povlašteni", skrivajući pod njom pravo lice zla.

Sutra će tu istu masku dobra navući, čineći zlo, oni koji se današnjem zlu suprotstavljaju. Što da se onda čini? Maske dolje, svi!                                      Popu pop, bobu bob, i na tržište po kruh.

Vrata su se ponovno otvorila. Bila je to ona.

-Vrijeme je za kavu! -rekla je stavljajući pladanj na stol. -Potpuno sam zaboravio na nju! Fino da si je donijela! Naše lijepe navike ne smijemo napuštati.

Ponašala se kao i uvijek: sigurno. Svaki pokret bio je odraz te sigurnosti. Tu joj je sve bilo dopušteno. Kad je bila tu, u tim tankim i prozračnim ljetnim haljinicama, zaboravio bi na sve. Lebdjela je naprosto između neba i zemlje, razmećući se oblinama svog tijela. Nije se stidjela ničega. Pa ipak, sve je skrivala. Proživljavao je sve ponovno. Ludio. A to nije bilo teško. Kad god su ljudi ponovno proživljavali takve stvari, ludjeli su. Njegov odnos s njom nije bio ništa drugo doli kronologija vlastite nemoći. Sve što mu je od svega ostalo bilo je, eto, to zajedništvo, ta bliskost, ta neraskidiva veza uspostavljena radnim mjestom. Uspio ju je sačuvati. Izgradio je novi odnos, koji je bio protkan svim prije nego zadovoljstvom. Boljelo je sve. Ljubav je još uvijek tinjala, plamtjela, gasila se i ponovno palila. Nije je mogao nadvladati. Niti zadržati. Bio je nemoćan pred njom. Trpio je. Bol je bila stalna pratilja svake velike ljubavi.

Ulila je kavu u njegovu šalicu i stavila je na stol.

-Bojila si kosu?

-Posvijetlila sam je samo malo! Šampon! Donijela mi ga je Mira iz Grčke! Išla je s onim svojim švalerom! -stala je na trenutak, O­klijevajući. -Što taj ima para! "Merdžu" ima! Nitko ne zna otkud mu! I nitko ga ne pita za to!

-To ti je tako, Duša! Da sam ja kojim slučajem na njegovu mjestu, bio bih izvrgnut svemu i svačemu!

-Ispitivali bi ti porijeklo svega!

-Što možeš! Treba se roditi pod sretnom zvijezdom!

Srknuo je gutljaj i zagledao se u nju. Bio je još uvijek njezin. Zbog toga je možda sve i tajila od njega. No, svoju privlačnost nije mogla skriti. Poštovala ga je. Ne zato što je morala, već zato što je to uistinu i osjećala prema njemu.

Lijepe žene su nerijetko bile i zle. Zar samo one? Zar nije svaka to bila? Rijetko je koja ljubav uzvraćala ljubavlju!

Sjedila je nasuprot njemu. Bila je odveć lijepa. K tome i mlada. Odveć mlada da bi zauvijek bila njegova. Gledao je njezin stas, plav­kaste uvojke, svijetle i krupne oči. Bile su žive i površne, kao i ona. Guste obrve i duge trepavice nije morala tamniti. Nije djelovala autoritativno.

-Što me tako gledaš! Još uvijek ti se sviđam!

-Imaš li kakav šampon i za obrve i trepavice? -nasmijao se.

Inače ju je običavao zadirkivati.

-Za njih ne trebam ništa! Dar prirode! Geni! Takve smo sve u obitelji! -podignula je ruku i povukla rub bluzice prema gore, skrenuvši pozornost na grudi. Te iste grudi koje mu je donedavno obilno nudila.

Bio je opsjednut njom. Lukavi ženski um podčinjavao je uvijek tako spol koji je sebi bezrazložno uzimao pravo ne samo jačega već i umornijega bića. Tu je sva vlast bila njezina. Bit će to svuda, kamo god dođe. Podčinjena će vladati onim koji ju je podčinio. Jučer je još bio manijakalno gonjen paranoidnom ljubomorom.

Sjetni prizvuk osjećao se u svakoj njegovoj riječi. Činilo joj se da plače. Tiho, nečujno, na svoj način. Ljubav je uvijek bila sluškinja uma. Bila je to i sada. Nije se protivio ničemu. Pustio ju je da vlada, da daje i uzima, kad hoće i što hoće. Molio je milost i dobivao je. Njihova ljubav bila je veo ispod kojega se nazirala praznina. Zjap koji je trebalo nečim ispuniti. Ispijala je kavu začuđujuće smirenim po­kretima ruku, sa smiješkom na diskretno našminkanim usnama. Bilo je sve tako nestvarno i lepršavo. Tamo, na tim vrelim poljanama, po podnevnoj jari, tisuće su ljudi mahnito lile znoj. Zašto? Ni sam ne zna kako mu je ta usporedba s njima pala na um. No, kako god da je došlo do toga, bilo mu je drago da je tu, a ne tamo.

Prebacila je nogu preko noge. Šum rublja prenuo je pozornost na ono što je na njoj bilo najljepše. Razgovarala je s njim tako. Riječi često nisu ni potrebne. Malo pokreti, malo šum, još više lice i ljupke usne, gromko su višeglasjem vabile u grijeh.

Nasmijao se. Sjetio se onoga dana kada mu se podala. Bilo je sve navlas isto kao i danas. Bila je nekoliko godina mlađa. Tek je bila počela. Gorjelo je, plamtjelo sve u njoj. Požuda isijavala na sve strane. Put mirisala po zadovoljenju. Pili su kavu i pričali. Ni sam nije znao                                      kako mu u taj čas to pade na pamet.

-Je li ti pukla?

 Uozbiljila se na trenutak, ali se nije naljutila. Um joj je bio lukaviji od njegova. Navela ga je brzo na ono što hoće.

-Bi l' i ti malo?

Bio je osupnut. Pitanje je bilo neposredno. Ispružio je ruku i stavio je na njezinu kada je bila na šalici. Nije se opirala.

-Bih! -odgovorio je, gledajući je ravno u oči.

Slegnula je ramenima.

Beskraj. Veo. Pod njim praznina. Nezajažljivi zjap požude. Bilo je vruće kao i sada. Na sebi nije imala gotovo ništa. Ljubio ju je poma­mno Sve dok u jednom trenu sama nije skinula gaćice. Učinila je to tako vješto i brzo da je ostao preneražen. Povalio ju je na ćilim i zadovoljio se.

Je li to učinila iz znatiželje ili trenutačnih osjećaja nije znao. Imao ju je mjesecima, skoro cijelu godinu. Nakon nekoliko mjeseci je poludio. Dijelio ju je s njezinim dragim. Umirao naprosto od muke. Izbezumljen je trčao za njom. No, kad god bi je sreo, bila je s njim. Smijala se samo. 1 to obojici. Držala bi ga za ruku, pokazujući mu zube. Radila je Sve to tako lako kao da je vrag u njoj živio cijelu vječnost, a ne samo taj čas. A onda, kao da se zasitila Svega, podavala mu se sve rjeđe. Jedan dan ju je sreo s drugim. Ponašala se posve drukčije nego prije. Više se nije smijala, ali još su se uvijek držali za ruke. Dva, tri mjeseca poslije izlazila je s trećim. Boljelo ga je Sve više. No, nije imao kamo. Uzimao je što mu je davano. Da bi ga umirila, davala bi mu i više no što je očekivao. Nije ni opazio kada mu je ponovno napunila šalicu. Prihvatio ju je iz njezinih ruku s bolnim smiješkom. U posljednje vrijeme nije pokazivala nikakav interes za njega. Bila je sve ravnodušnija. Zbunjivala ga je. Plijenila ljepotom, mladošću, jedrinom. Kavu mu je dodala kao i uvijek, naginjući se preko stola, ogoljujući ionako već odveć razgolićeno tijelo.

Negdje je pogriješila. Nije joj bilo teško pogoditi gdje. Ostavila ga je njegovoj "babuški": sredovječnoj profesorici "srpskog". Svojedobno je, kažu, bio lud za njom. Prošlost nas je učila pamcti. Proživljeno je iskustvo. Ono nas služi. No, i pored toga, ne smije nikada u pot­punosti ovladati našim djelovanjem. Ni njezinim sada, kad je on bio u pitanju. Imala ga je, kako se kaže, "u rukama". Prigrabila je "vlast". No, ne potpuno. Još uvijek je on o svemu odlučivao. Isplelo se tako sve u jedan za sve prozirni veo "javnih tajni". Zjap koji se ničim nije mogao ispuniti. Rado bi ispravila svoju grešku. Iskustvo nije mogla koristiti. Borila se sama sa sobom. Možda! Možda bi sve oprostio! Obožavao ju je još uvijek. Bila je svjesna toga. Otela bi ga najradije "babi". Prigrlila bi i njegova sina. Djece sigurno neće imati. Godinama nije zatrudnjela ni sa kim. Sada hoda s jednim mladim časnikom. Ako joj upali...

Bila je sigurna da razmišljaju o istim stvarima. Energija erosa bila je neizmjerna.

Komunicirali su svime više nego riječima. Život je bio više nego čudan. Ni on, ni ona, nisu više bili ono što su bili. Osjećaji su im bili drukčiji. Možda se čak i gnušao nje zbog svega što mu je priuštila. A činilo se Sve tako beznačajnim. Trica najobičnija. Da nije bilo tih nadvladavanja samoga sebe, i tih zaborava, život bi se često gasio prije vremena. Gnušao se nje, katkada, to je istina. 1 baš zbog toga život je ponovno, i nakon razočarenja, dobivao nove poticaje. Sada kao da se iznova budilo nešto među njima. Drukčije od onoga prije. Iskusnije. Eros je nastupao. U jednom trenu opuštanja i predaje, mahnuo je nehajno rukom. Davno je to bilo, da. I bilo bi doista sve tako, olako, da nije bilo sjeta. Znao se svladavati. Zaljubljen joj je dopustio sve. Dao joj ono što joj nije ni mogao uzeti: slobodu.

Pored Svega bio je uvijek pažljiv prema njoj. Hinio je dobro raspoloženje. I sad je to činio. Sloboda se nerijetko skupo plaćala. Samosvjesni i slobodni ljudi rijetko su skrivali osjećaje i misli. Zašto ih je on skrivao?

Protivio se mnogo čem. Njezinoj slobodi, primjerice. Nije tražio da mu polaže račune. Nije imao ni pravo na to. Pa ipak, katkada je posramljena izlazila odavde. Bilo bi to onda kada bi njegova znatiželja prevršila mjeru.

-Tuca li te onaj "oficirčić" dobro, Duša? -zastao je na                                      trenutak, gledajući je. -Mlad je! Bolji je od mene sigurno!

Plam stida obli joj obraze. Pocrvenila je "kao rak". Nasmijao se grohotom kao da je pijan. Uvijek je bio takav kad bi je zadirkivao. Postavio se opet u svemu iznad nje. Beskrajna taština iznijela je na svjetlost dana sitničavost njegova duha. One njegove «trice» koje su mogle upropastiti sve. Dovesti čak u pitanje njezino ponovno podavanje. Zašto se ne može pomiriti s tim da me ima i drugi! Ljubav je bila onaj svevišnji radoznali demiurg -bog koji je htio sve znati i svemu suditi.

Trebalo je sve ponoviti. Početi iznova. Ljubav je kao i život. Ob­navlja se sama od sebe. Ona je samo mogla promijeniti njihove od­nose iz temelja.

-Ne budi drzak, Milane -odgovorila je otresito. -Što ti misliš! Ponašaš se kao da sam ti žena! -srknula je gutljaj, nevoljko se nasmijala, popravila rukom uvojke i nastavila. -Kako si jadan s tim! Dvolični si! -pokazala je pritom rukom raspon od jedva jednoga centimetra.

Zasjala je ponovno pred njim kao zvijezda u sutonu dana. Bila je svjesna sebe. Svega što može. Žarka želja za slobodom duha i tijela bila je jača od svega. Dojmovi su se pretvarali u iskustvo, iskustvo u učiteljicu života, ova pak u nju samu. Nadahnjivalo ju je sve, i ono što je bilo lijepo, protkano ljubavlju, i ono gdje nje nije bilo. Strast je tražila slobodu, a ova ne ni tako snažan duh. Duh bez trunka savjesti i svijesti o njezinim potrebama. Dobro je znala kakva je i što je. No je li zbog tog trebala odustati od bilo čega. Sigurno ne! Tijelo je morala zadovoljiti! Za dušu se morala pobrinuti, pa makar Milana rastavila od "babuške". Slab smiješak pojavio joj se na usnama. U njoj je sa­zrijevala nova nakana. Opasnija od svih koje je dotada imala. Morala se potruditi upravo sad, u sutonu svojih velikih ostvarenja. Rušilo se još uvijek sve oko nje i pod njom. Plamtjelo. Grmjelo. Vriskala bi naj­radije iz svega glasa, uživajući u Svemu što su radili od nje. Iskoristila je svakoga tko se, pohotan, dao iskoristiti. Sad ju je trebalo "pokriti". Bilo čime. Zar Milan nije najpogodniji za to! Svijet je bio najobičnija ludnica, puna luđaka koji su se liječili upravo tako kako to čini ona. I kako će to dalje činiti. Proživljavala je potisnuto, hineći nevinost. Ne, ona ga je uživala. Živjela je. Vremena za nj nije dosta imala. Zato ga nije htjela rasipati. Sva njezina iskustva nisu ništa drugo doli kronologija njezine nemoći da se odupre. Ono je bilo jače od nje. Njezin život ispun je svih njezinih praznina. Vapaj za slobodom. Stid ju je sprečavao da kaže ono što osjeća. Da se bilo kome ispovijedi. Da ono što misli o svemu i objavi. Zbog toga mu nije sve rekla ni o tom "skorojeviću", kako ga je on nerijetko nazivao. Mučila ga je ljubomora. To nije bilo loše za nju. Mogla je još sve. Morala se odlučiti. Presuditi javi. Ostvariti svoj san. Samo da vidi što će biti sa ...

I tako se nemirom ponovno ispunilo uzdušje oko njih. Mira zapravo nikada nije ni bilo. On je živio samo u njezinim nakanama. Bio je nemoguć jer je on volio, a ona ne. On je patio, a ona ne! Uživala je u tom. Terorizirala ga! Mučila! Bila je sadist. Bile su to gotovo sve lijepe žene! Bila je zla! Što je mogla! Iz nje je naprosto izvirala želja za nasiljem te vrsti. Za tim da nekom zadaje bol. Jednom joj je rekao da je neodgovorna. Možda je imao pravo. Jednom je netko rekao da je svaka neodgovornost maska za neodlučnost. Zar to ona ne bi bila i u njezinu slučaju. Odlučnost je svojstvena smjelima. A smjeli su samo oni koji su sigurni. Ona je to bila. Čak i kao osamnaestogodišnja "djevojčica". Curica koja je mogla birati između obogotvorenja i sotonizacije. Izabrala je ovo drugo. Žudnja je bila jača od nje. Sagriješila je bludno, i griješila.

Sa svojim sadašnjim dečkom upoznala se je jednom u Domu Ar­mije. Bilo je to jednoga radnog dana prije nešto više od pola godine. Sjedila je s njim za jednim stolom na samom ulazu u restoran. Nije se iznenadila kad ga je ugledala. Stajao je tik pored njihova stola, tražeći slobodno mjesto. Pozdravili su se klimanjem glava. Rukom mu je                                      pokazala mjesto za njihovim stolom.

-Slobodno? -upitao je.

Nije čekao odgovor. Predstavio se i sjeo. Bio je opsjednut onim sa čim se te večeri suočio. Svaki naraštaj imao je svoju ranu. Naš tu                                      "oficirsku", armijsku.

-Rezervni ste oficir? -upitao ga je.

Bez toga pitanja ne bi bilo toga doživljaja. Tog uzdušja "vojnog poretka", koje je manje-više svuda bilo prisutno. Nije se mogao nikako pomiriti s tim "vojnim rasporedom", "gospodstvom" pričuvnih časnika u civilnom dijelu društva. Da nije sudjelovao u narodno-oslobodilačkom ratu, na njegovu mjestu sjedio bi kakav "rezervist". No, nije mu ostao dužan.

-Dokle, pravnici mogu napredovati u Armiji?

-Do pukovnika!

-Znači, ja bih sad bio major!

-To sigurno! -odgovori nevoljko.

Bila je to kolektivna rana. Egzistencijalna naprslina jednoga naraštaja. Barem u primitivnijim dijelovima zemlje. Dijelili smo se na "europski" i "neeuropski" dio. Na one koji su htjeli "civilno društvo" baš zato što je ono Sve više bilo vojno, i one koji su htjeli a­psolutnu dominaciju vojske posvuda, čak i na platnim spiskovima civilnoga dijela društva.

Sve nesreće ovoga svijeta prouzročene su tim ranama, naprsli­nama, koje su u svakom naraštaju izazivali oni koji nisu htjeli živjeti mimo od rezultata svoga rada. Pascal je rekao: "u svojoj sobi". Mislio je vjerojatno na one koji nisu ničim opsjednuti. Oni su uvijek i svagdje kaos pretvarali u red. To pak što je taj "vojni poredak" ponegdje činio, nije ni bilo ništa drugo doli kaos. Prave vrijednosti nerijetko su njime bile poništene. Slom je bio neminovan. Nešto se moralo učiniti. Vojska se morala povući u vojarne. Je li to bilo moguće, kad je bila svemoćna'? Bila je stup režima. Imala je mitsku dimenziju. Vrh bilo čega i bilo gdje bio je nerijetko rezerviran za "rezerviste". Ljudi su bili jednostavno nemoćni pred tim besmislom koji se opravdavao "moral­no-političkom podobnošću". S demokracijom na krivom mjestu, u radnoj organizaciji, to je bilo lako. Doduše, ne svagdje. No tu sva­kako. U nečemu im je bio sličan. I on je, iako nije "rezervni", bio "podoban".

-Jebe, jebe, Milane, itekako!

Smijeh joj se razlio usnama. Zašto da ga ne bocne. Volio ju je još. Neka se uvjeri još jednom u to. Bio je rastrgan tim njezinim momcima. Neka! Nemam mnogo vremena! Ako ga ne boli, neće niti moliti! Mladenačka svježina neće je još dugo činiti privlačnom. Srednja dob kuca na vrata, ako već nije pokucala i ušla. Svojim riječima, svojim divljenjem snazi svoga dečka  vukla je crtu na kojoj je prestajala svaka ljudskost. Iza nje bio je svijet lutaka, bezosjećajan i nehuman. Svijet bez ljubavi. Nešto poput zbroja svih javnih kuća na jednom mjestu. Postala je njihov inventar. Uveo cvijet, nadasve is­kusan i sebičan. Prijetila je iskušenjima. "Babuški" smrtnom opasnošću. Gledao ju je pogledom punim molbe. No, još uvijek dostojanstveno i dolično. Još nije bjesnio. Još ga njezino ponašanje nije ničim uspaničilo. Štitio se zapravo tako od novih bolnih spoznaja.

Feministice su osvajale svijet. Činila je to i ona. Ono što je upravljalo njezinim postupcima bilo je ne samo doktrinarno  već i totalitarno . Tiranizirala ga je. Sve se više mladih djevojaka ponašalo tako. Počinjale su sve ranije, udavale se sve kasnije. Sve ih je više bilo neplodnih. Muškarci su se oduševljavali njima sve dok se koji ne bi zaljubio u neku. Tad bi je najradije gurnuo  u mrak srednjovjekovlja. Zatočio, odjenuo u duge crne halje i pokrio lice. Učinio bi i on to. Imao bi najradije dvije: i nju i "babušku". Osuđivao ju je. Ali ne samo nju. Mnoge djevojke sličile su sve više njoj. Ostajale su neudane. A ako bi se koja i udala, djece nije imala. Srbija je izumirala. 1 to zbog njih. Nešto se moralo učiniti. Trebalo im je zabraniti da se "tucaju". Kako, kada je taj Sveprožimajući zagrljaj ljubavi i žudnje bio jači od svega! U početku je bio pun vriska i boli, da bi se poslije postupno pretvarao sve više u intimni zagrljaj pun naslade -sportsku aktivnost dobro istreniranih partnera. Trajalo bi to Sve dotle dok svaka ne bi uspostavila duševnu i tjelesnu autonomnost od falusa. Tada bi se, kao i Duša, okrenula oko sebe tražeći pokriće za nju: patnicu i mučenicu. Pokoja bi i uspjela u tome.

Malo je bilo nada da mu se molbe  ispune, a vapaj usliša. Zato je možda i molio. Ljudi su to redovito činili onda kada bi kakva razvra­tnica nemilosrdno gazila svoju žrtvu. Osjećao je udarce, tupe i nemilosrdne, koji su izazivali duševnu bol. Zaurlao bi najradije od muke. No, Sve bijaše uzalud. Njezin dragi je i sada bio pored nje. U jednom trenu podigla je ruku uvis kao što to čini pobjednik u ringu. Nije imao kamo. Iz toga tragičnoga zagrljaja patnji i boli nije mogao pobjeći. Njezin glas je razdirao, njezini pokreti opsjedali su um.

Prinio je šalicu usnama i srknuo gutljaj. Vrijeme je prolazilo da sam nije znao kako. Zagledao se u njezino lice. Bilo je prekrasno. -Sviđam ti se opet! Priznaj! -rekla je ne skanjujući se. -Kava ti je izvrsna!

-Kao i uvijek! Moraš priznati da sam pravi majstor!

Smijala se. Razdragana, protezala se izazivajući ga.

-Nisi mi odgovorio na pitanje!

Zaustavljao je pogled na njezinim ovlaš namazanim

usnama, kao biser bijelim zubima, golim ramenima i nabujalim, gotovo golim grudima. Bilo je vruće, sparno . Nije mu bilo ni do čega.

-Onda! -nastavila je. -Ja čekam! Poludjet ću! Ovo vrijeme! Gole smo, Milane! Zar te to ne uzbuđuje!

Gledao ju je bez riječi. Pričala je svašta. Nudila se. Poludjela je!, pomisli. Što joj je odjednom!? Igra se sa mnom! Pripalio je cigaretu i nasmijao se.

-I ja ću jednu! -reče.

Okrenu se, podiže sa stolca i ispruži ruku. Grudi joj se ogolješe. Ispod tanke  ružičaste bluzice  ocrtavale su se konture bradavica. Uzela je jednu cigaretu, stavila je u usta i nagnula se prema njemu. Kad ju je upalio, nasmijala se. Znala je što hoće. Trebala se samo opet dati. Bio                                      je toliko smeten svime da je uživala u tom.

-Pribrati se moraš, Milane!

Bio je i previše zaokupljen svojom "bolešću". Volio je nju i Srbiju.

Danas, čini se više ovu drugu. Ne, vara se! Pribrao se! Uhvatio ju je za ruku i privio k sebi. Sjela mu je u krilo i poljubila ga. Najprije jednom, nježno, polako. Zatim sto puta. Posvuda gdje god je to htio. Toliko je bila toga časa željna svega, da joj je bilo svejedno tko će je zadovoljiti. Kad je to i učinio, navukla je gaćice i sjela natrag na svoj stolac. Dogodilo se sve tako naglo i brzo da su oboje zaprepašteni gledali jedno u drugo, skanjujući se da riječ izuste o svemu. Bio je sretan. Ponovno će živjeti s njom. Ponovno će je posjedovati. Više od drugih. Kad god hoće i može. Osjećao je nešto, poput zanosa, opijenosti. Bila je s njim svagdje i na svakom mjestu. Nikada još tako požudna.

-Duša, molim te, bi li skočila do auta i donijela "simfonet". Na baterije je. Kraj njega su i ploče. Donesi "Marš na Drinu"!

Bila je to koračnica koja se tih dana mnogo slušala i pjevala po cijeloj Srbiji. Pozivala je na obranu. Podsjećala na prvi svjetski rat, Austriju i opasnost sa Zapada.

Ustala je, uzela ključeve i uputila se k vratima. Prije nego što je    izašla, okrenula se i rekla:

-Opet te uhvatilo. Opet me te crne misli spopadaju!

Uskoro je arija koračnice odjeknula sobom. Razgovor je utihnuo i svatko je na svoj način doživljavao tu pjesmu. I dok ju je Milan doživljavao kao upozorenje na ugroženost Srbije, Dušica ju je doživljavala kao bolest: "kolektivnu paranoju" nacionalista. Srbija je davno prešla te granice. Srbi, kao i svi drugi, živjeli su sve više s obje strane te za sve krive rijeke. Nekoć, kada su se srpski vojnici skupljali na njezinoj desnoj obali da brane svoju zemlju od Austro-Ugarske, imala je nekakva smisla. Danas nikakva. Milan nije tako mislio. Zato je "srbovao". Činili su to mnogi. Činio je to i njezin "dragi". Manje, doduše, od drugih, no ipak, bio je i ostao veliki Srbin.

Marširali su "ešaloni" na zapad, vodio se rat. Misli su lutale po Bosni i Krajini, osvajale su se davno već osvojene i u Jugoslaviju in­tegrirane "srpske zemlje". Riječima se to nije moglo opisati. Isklijalo na etnički šarolikom tlu, doživljavalo se kao poraz svih srpskih stremljenja. Sve njihove nade, sva dana obećanja, pretvarala su se sve više u pustolinu njihovih duša. Sve je bilo drukčije no što su oni htjeli. Morali su ponovno u borbu. Morali su se zanositi nečim, pa makar i nekim "tričavim" htijenjem. Zapravo nisu znali što hoće. Htijenja su im bila, kao i oni sami, rastrgana. Nije znao to ni Milan. Nije ni bio siguran da li je to što hoće "službeno" ili ne. Misli nije smio izreći jer nije bio siguran da je sve tako. Zato je sve više gestikulirao, kao i svi drugi, ostavljajući sugovorniku da sam tumači tako rečeno.

-Navlas ste svi isti! -reče Duša. -Kako to misliš?

-Nisi siguran u to što hoćeš reći! Govoriš ono u što sam ne vjeruješ! Da nisi član možda neke "tajne sekte"! Srpske, naravno! ­podrugljivo mu se nasmijala. -Što će ti to mahanje rukama! Izgoniš li koga nekamo? Ili možda...

-Koljem, Duša! -reče ljutito. -Kako ti takve stvari mogu uopće pasti na pamet!

-Promatram vas samo sve! Otkud vam samo svima iste geste i isti izražaj ! Primitivni ste s tim, Milane! Previše primitivni! ­naglasila je.

-Svatko s nečim! Ti sa tom azijatskom "uravnilovkom"! Ubiste nas s tim! Otvarate vrata Srbije tom "bjelosvjetskom ološu".

-U svojoj su domovini, Milane, kao i ti!

Bilo je sve tako besmisleno i glupo. Sličilo joj je sve rađanju nečeg protiv čega se vodio drugi svjetski rat. Bilo je svejedno da li će ono što se rodi, i protiv čega će se svi morati boriti, biti srpsko ili hrvatsko, tursko ili albansko. Rađala se neman s bezbroj glava. Bila je neuništiva. Bila je utjelovljena u svakom od tih ljudi. Živjela kao mit, kao breme kojega se nisu mogli osloboditi. Sužavao je zanos, svijest, zatirao vidike. Prostori su bili sve skučeniji. Sutra, ako što ne zaustavi ta kretanja, bit ćemo žrtve nečega protiv čega se borilo čovječanstvo u prošlom ratu. Korijeni svih utjecaja ležali su u ljudskim nutrinama. U svim onim odgojem i "kolektivnom paranojom" izgrađenim činiocima -graditeljima ljudskih opredjeljenja. Korijeni za stranputice čitavih naroda tu su bili duboki. Ležali su u ratnim strahotama, turskim osvajanjima, ustaškim i četničkim zlodjelima. U ideologijama koje su ih zanosile diobama, uravnilovkama i dobrima koja padaju s neba. Kada je koračnica utihnula, prikazala mu se stravična slika moguće sutrašnjice: Srbija puna minareta i katoličkih crkava. Ne! To je nemoguće! To nećemo dopustiti! Nešto se mora učiniti!

-Što si se zamislio tako! Brineš tuđu brigu!

Doista, zašto su ljudi vodili toliku brigu o toj sutrašnjoj Srbiji? O tom imaginarnom carstvu etničkih čistoća. Zar se nije gradila gra­đanska država u kojoj je srpski jezik, sviđalo se to kom ili ne, bio glavni. Zar to nije bilo dovoljno i za najveći imperij! Neslavenski narodi su se slavenizirali, srpski jezik osvajao nove pro­store. Opasnost je postojala samo kao paranoidna opsjena.

Značenje njegovih riječi bilo je neuhvatljivo kao i izvori svih tih    ludosti koje su se tako žučno izlijevale posvuda.

-Imamo vlast! Imamo praktično sve! A propadamo!

Tražio je smisao u besmislu. Nalazio nit koja se protezala kroz sve rasprave i skupove posvećene budućnosti Srbije. Zavodile su te misli. Bile su nostalgične, pune sjeta na srpska carstva i dinastije, na Svetoga Savu i "svetosavlje". Osvrtali su se ljudi bolno za tim velikim srpskim vremenima, mutnim i nejasnim kao i njihove želje. Zjap rascjepa šizoidnih punio se nacionalnim zanosom. Svatko je nešto prinosio na oltar Srbije. Svako jutro, svaki dan. Zbunjivalo je to. Plašilo druge. Sličili su labudu koji pjeva svoj posljednji pjev. Još neizvedeni pjev umirućega jata. Uznemirivali su sve oko sebe. Unosili nemir i nesigurnost. Potkopavali temelje zemlje koja je njihovu jeziku i njihovoj kulturi širom otvarala vrata, ne samo na svom prostoru nego i šire. Gordost toga pjeva bila je svojstvena umirućima. Jer Srbija, takva kakva je bila, nikada više neće biti. Što je više ljudi govorilo srpski, manje je u Srbiji bilo i pravoslavlja i svetosavlja, i srpstva i ćirilice. Manje onih koji su se s bolom nostalgično osvrtali na dane kada su Srbi vodili oslobodilačke ratove, postrojavali se duž desne obale Drine i stvarali zajednicu Južnih Slavena. Što je bilo loše u njoj ! Zar se njom nisu prevladavale suprotnosti među nama! Zar nije to bilo ono što je trebalo podržati i sa čim se trebalo zanijeti.

-Ne Duša! Ne! Nije sve tako kako ti misliš! Propadam,    razumiješ li! -nastavljao je.

-Stara pjesma, mili! Ostavi to, molim te!

Očito joj nije bilo odveć stalo do toga što je pričao. Zanimalo ju je nešto posve drugo. Sjedila je gotovo gola pred njim. Zanimalo ju je ono na što on ovoga trenutka nije ni pomišljao. Htjelo joj se ponovno. Ono prije bio je samo dobar aperitiv.

-Te priče  ne vode ničemu! Tu se više naprosto ništa ne može    napraviti! Treba sa svima složno da živimo i radimo!

-Pa da mi te Šipci jebu!

-Zašto ne! -slegnula je pritom nevoljko ramenima! Nisu ništa gori od vas Srba! Ona stvar im stoji isto kao i vama!

-Da nisi probala kojega?

-Koješta! Nisam osjetila potrebu za tim! No, ako ne budete dobro radili svoj posao, doći će i oni na red! -smijala se bez pre­stanka. Sjela mu je ponovno u krilo, draškajući ga. Bili su sami u baraci. Godišnji odmori bili su u tijeku. Na ulaznim vratima u njezinu sobu bilo je zvono. Mogla se opustiti. Gorjela je jednostavno od želje da mu se ponovno poda. Znala je da će sada sve biti bolje no prije. Sve što je ona htjela i što je zaokupljalo njezine misli bilo je tu. Kada je sve bilo gotovo, nasmijala se.

-Takve smo sreće ! Što možeš! Svaka samo pred onim kojemu se podaje! Za sve druge smo "dame"! Itekakve dame, moj Milane! ­dodala je nakon kratke stanke.

Nije se obazirao na to. Crne su ga misli proganjale. U Leskovcu Hrvati grade katoličku crkvu. Priča se da će je napraviti i u Valjevu, Kladovu, i tko zna gdje još! Odakle samo dolaze! Kao da niču iz zemlje! Ukopčao je ponovno "simfonet". "Marš na Drinu" se ponovno zaorio prostorijom. Pozivao je u obranu Srbije. Lako bi je on branio s puškom u ruci. Nijedan majci Drinu ne bi prešao! Ali ovako, kako da je brani. Dolaze nenaoružani ljudi, radini i pokorni . Dolaze i ostaju. Nakon godinu, dvije, podižu kapelicu. Za deset crkvu. I tako pomalo, evo ih čak na bugarskoj granici! Malo ih je, ali su tu! Nikad se nad Srbijom nije nadvila veća opasnost od ove! Dolaze da rade, kao prijatelji, a ostaju da bi pobijedili! Što je najgore, pomažu i svima drugima da dođu! Udružuju se s njima! Zbližava ih to što su manjina i što nisu Srbi! Štošta je oslikavalo ono što bijaše želja ovih ili onih. Mnogi su podcjenjivali Sve to. No, imali su krivo. Latentna snaga tih mišljenja pretvarala je "partijnost" u srpstvo, a rodoljublje u vjernost  tom srpstvu. To je sve više bilo ona crvena nit kojom su bila protkana sva nastojanja "kompetentnih" da željeno i ostvare. Bilo je sve tako zavodljivo na svim stranama da je sukob svih sa svima bio neizbježan. Rasprave o tome čije je Kosovo postajale su sve aktualnije. Svaka strana nostalgično je čeznula  za svojim redom, toliko da su zajednički uspostavljali nered. Zapravo, bili su na pragu kaosa, jednoga umirućega svijeta, u kojem će svatko od njih imati svoje mjesto na zajedničkom groblju. Groblju ispresijecanom tragovima prošlih vremena. Društvo je bilo na samrti: u agoniji. Mnogo je bilo grešnika. Gordost i srebroljublje poticali su korupciju, a ova razvrat. Kraj je bio žalostan. Što je najgore, bio je predvidljiv. Poraz je bio tu. Katastrofa i "srpstva" i pravoslavlja, takva kakvo ono jest, neizbježna. Morali smo se promijeniti. Pravoslavlje, kao sve druge religije, moralo se refor­mirati. Jesu li se Srbi mogli odreći ćirilice i pravoslavlja? Vjerojatno ne! Čak ni onda kada budu svjesni toga da ih upravo ta dva obilježja njihove vlastitosti sve više udaljavaju od drugih. Srbin će biti i ostati samo onaj koji te dvije stvari ne samo njeguje nego i nameće drugima. Ipak, jednoga dana, Srbi će se, vođeni razumom, odreći i pravoslavlja i ćirilice, isto tako kao što su se svojedobno Hrvati odrekli kajkavštine i čakavštine. Narodi, kao i čovjek, sami kuju svoju sreću. Hoće Ii je

Srbi iskovati?

Tako su se bolesne misli, i još bolesnija mašto, sve više isprepli­tale s nekim stravičnim doživljavanjem moguće sutrašnjice. Mnoge su misli izvirale iz stoljetnih uvjerenja o predodređenosti ljudi i naroda. Iz vjere u nevidljive i neshvatljive onostrane sile koje su na strani ovih ili onih. Agresivnost i Ljudi i naroda nije, barem ne tu na Kosovu, u svom začetku bila ničim izazvana. Ona je bila spontana. Rezultat urođene čovjekove agresivnosti. Nagona samoodržanja. Zavist je rađala mržnju. Ova pak izazivala strah. Rezultat je bila agresija, i pojedinaca, i cijelih naroda. I Milan je bio sve agresivniji. Još uvijek samo u mislima. U onome što će kad-tad roditi protuslovlje. Nedos­tajala su pražnjenja. Agresivnost je trebalo kanalizirati u konstruk­tivne radnje. Samo kako! Ljudi su se bojali budućnosti. Prigušena agresivnost nagomilavala se u našim nutrinama da bi jednoga dana nesputana izbila svom žestinom na vidjelo, vodeći nas u kataklizmička sukobljavanja cijelih naroda.

Pokupila je, tiho, bez riječi, šalice, stavila ih na pladanj, i izašla. Bila je sretna. Bila je sigurna da se gubi u onim otupljujućim afekti­vnim izljevima ljubomore. Smiješak joj nije silazio s usana. Bili je ženstvena. Vladala je onima kojima se podavala. Bila je "prava". Nije se toga stidjela. Nije se osjećala inferiornom . Imala je sve ono što je posjedovao "jači spol". Nije bila bezoblična tvar koja se oblikovala po volji muškaraca. Što više, oni su to, zaluđeni njom, postajali. Svaki je dosad bio žrtva njezine ljepote. tihe, vječno tinjajuće ženstvenosti.

Ušla je s pladnjem u predsoblje nužnika i pogledala se u zrcalo, odlažući šalice u slivnik. Bila je sva znojna. Skinula se u tren do gola, draškajući se. Opet bi se. Kako bi joj dobro došao bilo tko, i bilo otkud. Netko tko bi htio utisnuti pečat svoje muškosti u to u svemu mu podatno žensko tijelo. Oprala se hladnom vodom rashlađujući se. Učinila je to i s gaćicama i majicom. Vlažne ih je odjenula. Oprane šalice odnijela je potom u svoju sobu. Bila je zadovoljna učinjenim. Počela je opet s njim. Vodila  dvostruki život, ne odveć nesiguran za sebe. Počela je sa sebi tako svojstvenim obračunom s vlastitom opčinjenosti. Os­lobađala se "dragog", posežući za onim što joj je bilo pri ruci. Ironizirala je time sve: ljubav, vjernost; bliskost i odanost.

Bila je to ne samo nevjera već na vrijeme iskorišteno umijeće kojim je izbjegla onaj kobni udarac koji će joj njezin dragi zadati kad utisne pečat  svoje na njoj izgrađene muškosti u neko tek gotovo maloljetno i strastima izluđeno tijelo. Svi su oni bili isti, istodobno i "geniji" i "nikogovići". Suprotstavljala im se podatnošću i is­kustvom. Podilazila im je svim i svačim, dajući im priliku da sve svoje životne neuspjehe nadoknade na noj. Pomagala im je da se dokažu. Njezina ličnost bila je tek tada potpuna. Ne zato što je to netko htio, već zato što joj je to godilo, Bilo je sve zapravo posljedica njezine žudnje. Bila je "kurva", pa što! Govorila je tijelom, vrelinom svojih usana, svim svojim bićem. Gordost žudnje početak je svakoga grijeha. Nju je morala zadovoljiti. To uvijek nije bilo lako. Zapravo, sama pomisao na nju bila je već grijeh. Bila je toliko zavodljiva i podatna da je bila sigurna u to da će uvijek imati ono što hoće. Bila je zadovoljna sa sobom: bez ponosa kad je posezala za zadovoljenjem.

I njezin "dragi", i Milan, i svi ti njezini veliki Srbi, kao i to "srpstvo" i pravoslavlje, bili su gordi za sebe, i na to što jesu. Drukčije naravno nego ona. Gordost je rodila mnoga zla. U našoj najbližoj prošlosti nacizam. Osjećaj svemoći i samodovoljnosti, predodređenosti i božje naklonosti, gurnuo  je njegove idolopoklonike u neljudskost. Zar ne bi sutra, kada bi ti naši gordi Srbi osjetili svemoć, pošli istim putom! Možda ne tako žestoko i tako nečovječno, no ipak... Mislila je drukčije. Oblikovala ih, smekšavala, podajući im se. Zapravo, ona je voljela Srbiju više od njih. Ona je bila spremna odreći se "srpstva" i "pravoslavlja" upravo zbog nje. Utiskivala je u njih nešto što će im sutra pomoći da budu manje gordi a više ponosni, da budu više ljudi, a manje Srbi. Da budu svjesni suživota s drugima, da popuste tamo gdje treba popustiti, upravo zato da bi ostali ono što jesu. Nije to bilo lako. Povijest je na ovim prostorima, kao uostalom svuda u svijetu, bila i odveć buma. Silovita. Nasilna. "Muška".

Svi Milanovi dani sličili su jedan drugome. Trudio se iz petnih žila, i kod nje i na radnom mjestu, da pokaže sve svoje vrijednosti. Prisustvovao je sve češće sjednicama organa upravljanja, potiskujući sumnje o svojoj bezvrijednosti. No, pored svega, u trenucima osame, nije mogao pobjeći od sebe. Od sjeta. Od pamćenja. Od svega onoga čem su ga naučili. Od povijesti, koja to ne bi bila kad je ne bismo pam­tili. Od svojih vizija, koje ne bi bile prodorne da nisu građene na njezinim iskustvima. No, upravo tu je i najviše griješio. Gordost ih je sve izvodila na krivi put. Ona ih je lišavala mnogo čeg što bi povijesno iskustvo učinilo plodonosnijim. "Falus" je kroz povijest svima bio kriv za neuspjehe. Bit će to i tim gordim Srbima. Narcisoidnost je rađala bolesne nakane, a i misli. Strah od vlastite slabosti, rascijepljenosti, zavist. Tek je stvaralaštvo imalo pravo na samodopadnost i gordost. Ništa drugo. Ono je jedino blistalo zasljepljujućim svjetlom iz dubina povijesnoga zaborava.

Neka stoga gordost i "falusoidnost" naših Ljudi krene tim putem. Ako to uspijemo, generacijskih će rana biti sve manje. Opsjednutost nacijom zasjenjivala je povijesne istine. Šareni odsjaj zanosnih privida zanosio je oduvijek neistinama. Sve nesreće gubitnika iza­zvane su tim što se nisu skrasili na tlu na kojem su bili. Što mu se nisu znali prilagoditi. Dati mu sadržaj. Onaj tko to ne može, poseže za tuđim i gubi se u njemu. Stoga je potrebno osmisliti svoje postojanje na svome tlu svojim sadržajima. Treba ga osvojiti. Misli treba us­redotočiti na konkretne probleme. Okomicama se ustremiti prema svijetu bogova. Stići s njima u one nedostupne nam još razine ljudskoga stvaralaštva. Posezanje za tuđim djelima rezultat je vlastite inferiornosti. Prizemnosti. Horizontalama dna. Mjesta naših besmi­slenih prizemljenja.

Stvaralački imperijalizam ne osvaja tuđa tla. On gradi okomice iz podzemlja i morskih dubina u svemir. Osvaja nove zvjezdane svjetove i planetarne sustave. Takve okomice su najbolje jamstvo slobode. Njih mogu stvarati samo Ljudi velika duha. Oni koje resi ljudskost.

Kosovo je bilo pred sudbonosnim iskušenjima, koja su svima prijetila. Smrtna opasnost nadvila se nad ovim tlom kao ključna horizontala sitnih ljudi skromna duha. Ljudi koji razaraju, koji su uspaničeni jogune bijesnim vapajima maloumnih. Duše su se raz­dirale spoznajama o povijesnim patnjama. Ponižavalo je svaku stranu sve. Svaka moliteljica ili jadnica. Svako htijenje koje se nije moglo ostvariti bez druge strane. Kruta doktrinama shvaćanja prijetila su kataklizmičnim sukobljavanjem suprotstavljenih. Trebalo ih je smekšati. Rasvijetliti povijesne tame: opsjene razgolititi. Da bismo u tome uspjeli, moramo se mnogo čeg odreći. Laži ne treba kritizirati nego ih odbaciti. Nažalost, ljudi to čine uvijek kasno. Onda kada one uveliko gaze svojim okrutnim hodom sve istine koje smo polegli pred njima. Kosovo je mjesto srpskih poraza. I bit će to sve dotle dok se Srbin na Kosovu ne oslobodi sveprožimajućega zagrljaja srpstva. Dok ne postane građanin svijeta koji govori srpski. To je bila granica opstanka koja se morala dosegnuti.

"Građanin svijeta", kako to gordo zvuči! Savršen je samo onaj kojemu je svako tlo strano, svaka sredina tuđa! Zar ona neće biti sutra Srbima na Kosovu takva!

Milan nije shvaćao stremljenja vremena. Svijet se ujedinjavao, narodi i ljudi zbližavali. Osvajala su se tržišta, stvarao kapital. Čovjek mu se podčinjavao. Bio je jači od njega. Od svih njegovih slabosti. Bio je rezultat rada. Čovječanstvo je naprosto opsjela nada, slabašna, no sveprožimajuća. Nada koja je ukazivala na nove mogućnosti. Na svijet bez ratova i sukobljavanja. Svijet rada i stvaralaštva: tržišta. Čovjek se utrkivao s čovjekom. Oslobađao stega kojekakvih uravnilovki rođenih na europskom sjeveru. Odbacivao ideologiju inferiornih. Vraga. Dno. Podsvijest. Očovječivao se. Postajao bog u pravom smis­lu riječi. Besmisla kao da više nije bilo. Svrsishodno je bilo sve. Toliko da je moralo biti uspješno. Jer ako to nije bilo, bilo je uzaludno. Puzalo je čovječanstvo svojim okomicama u nebo. Spodoba do spodobe, naoko samo svaka bezlična i jednaka drugoj. Tu kao da nitko nikoga više nije pitao ni za ime ni za prezime. A pogotovo ne za to što je. Svijet je očito bio drukčiji od nas.

Brojao je Milan stručnjake, prebrojavao radnike, svrstavao ih po nacionalnoj, vjerskoj, političkoj, pa čak i rasnoj pripadnosti. Razmišljao kako bi bilo bolje da je ovih manje, a onih više, ili da ovoga, ili onoga, nema tu. Pritom se nije mnogo obazirao na stručne i radne kvalitete Ljudi. Htio je da što više Srba bude medu njima. Pose­bno su mu smetali oni koji su se istaknuli.

Bio je čak i svjestan toga koliko je to njegovo ponašanje jadno. No, bio je također svjestan da su i drugi takvi. Balkan je, čini se oduvijek bio takav. Zašto?

Sve što se radilo bilo je uzaludno. Svijet se nije mogao izmijeniti ničim doli neumoljivim zakonima tržišta. Nijedna stvar, ni mrtva, ni živa, nije se mirila s poretkom stvari. Sa svojim mjestom pod suncem. Samo sila prinude, tržišta, mogla ju je pomiriti s tim. Zbog toga je sve što smo činili, od samoupravljanja do proklamiranih prava naroda na samoopredjeljenje do odcjepljenja, Sizifov posao. Osmišljavanje be­smisla. Od kada zna za sebe, čovjek je sanjao raj. Sanja ga i sad. Iz tih snova može ga trgnuti samo zbilja. Zašto se još nismo otrijeznili, nitko ne zna. Odnekud, tko zna zašto i zbog čega, pristizala je hrana za naše nade. Koliko dugo, nitko ne zna.

Ljeto i rana jesen prošli su u tren. Uzalud. Ljubio je Dušicu do be­svijesti; ona pak svoga dragoga. S prvim kišama i hladnim sjevernim vjetrovima osjeti dokolicu. Teško je podnosio sumorne dane, još teže tamnovanje u domu sa spolno potpuno "nepodobnom" ženom. Nije se zanimao ni za što. Čak ni za televiziju. Čitao nije ništa. Nije osjećao nikakvu potrebu. Njegova karijera ovisila je više o svemu drugome nego o znanju. Znao je dosta, mislio je. Mnogi su živjeli tako. Bio je to imperativ vremena. Kratki i sumorni dani, česte kiše i sumaglice, po­tjerale su ljude u zagrijane domove. Rijetki pojedinci su se čak osjetili ponukani da to iskoriste za svoje stručno uzdizanje ili pak za kojekakve kućne radinosti. On nije pripadao ni jednima ni drugima. Zato se, kao i svake druge godine u to doba, i odao pokeru.

U zagušljivim i slabo provjetravanim prostorima skupljala su se društva, otvarale kockarnice. Svaka je bila "javna tajna". Bile su, kao i cijelo društvo, ogledalo hazarda. Skupljali su se u njima Ljudi svib slojeva. No, najviše oni koji su oličavali vrijeme i tlo, pripadajući na ovaj ili onaj način onima koji su imali vlast. Bilo je tu demobiliziranih "pajkana", sindikalnih aktivista i privrednih rukovodilaca. Zalutao bi i pokoji kasabalijski šićardžija. Utjecali su jedni na druge, svi skupa na vlast s kojom su na ovaj ili onaj način bili u vezi. I ona kao da je na neki način bila okužena istom strašću. Sjedala je uvijek iznova za pokerski stol, hazardirajući svime što je imala. Zajedno su sim­bolizirali vrijeme i tlo. Ispod kostima bogovi i patuljci. Nerijetko bi se o pokojem ispreo mit. Zapravo bijahu simbol .jednoga od povijesti davno otpisana vremena. Uživao je svaki od njih u tim naglim obratima, sreći i nesreći suigrača. Isprazno vladanje, i isto takav život, bijahu primjereni vremenu u kojem su živjeli. Njegove čari nije se bilo lako odreći. Pored svega bili su svi u žarištu svih zbivanja.

Tu, u tim još uvijek primitivnim sredinama vlast se cijenila više od ičega. Bila je "čar života". Iskonske ljepote stvaralaštva zamijenjene su slatkorječivošću.

Strah od tehnokracije i njezina mogućega gospodstva bio je toliki da se o njoj sve više raspravljalo i u najvišim državnim i partijskim tijelima. Radnike je trebalo upregnuti u kola političke birokracije, odvojiti od nje. Čak sukobiti s njom. Bio je to kraj "socijalizma". Tehnološki razvoj je zaustavljen. Zloba i nadmetanje učiniše svoje. I pored toga političari nisu posustajali. Osokolili su kojekakve "ok­tobarske" (čitaj sjevernoeuropske) uravnilovke, izveli ljude na glasačka mjesta da odluče o raspodjeli dohotka, čime su unaprijed odredili sudbinu društva. Uklopio se i on potpuno u taj trend. Svakom prilikom huškao je radnike na stručnjake, na njihove prihode i na njihov način života. Osvojiše tako trenutno srca masa. Zaprijetiše se Ljudi svima koji nešto bijahu. Povedoše "klasnu borbu" tamo gdje se radi i stvara. Borbu protiv svih tržišnih vrijednosti. Posta smutljivac. Smušen i nikom razumljiv borac protiv "klasnoga neprijatelja". Strast je nerijetko ne samo spajala već i razdvajala ljude. Učinila je to i na tim glasačkim mjestima na kojima su se izglasavale plaće. Oni, kojih je bilo najviše, težili su najmanjem rasponu. Politika je vukla zamršene i nikom shvatljive poteze kroz labirint u koji je zatočila samu sebe. Pretvori se s vremenom sve u naviku. "Lepršavi i frivolni" sve su se bolje plaćali. Skromni, povučeni i marljivi manje. Stvorene su nove "socijalističke vrijednosti" koje nisu bile Tržišne. Zapravo okovi kojima je društvo bilo vezano. Ljudi su sve manje bili svjesni spona koje ih vežu u toj sveopćoj destrukciji društva. Bile su nevidljive i podsvjesne. Zato i drage. Pune erosa. Sličilo je sve ljepuškastom ironiziranju svijeta. Ludiranje koje on plaća.

No, svi baš tako nesvjesni nisu bili. Bilo je mnogo onih koji su svjesno ulazili u sve. Koji su vjerovali u "svjetsku revoluciju", u zarazu masa tom demokracijom na krivom mjestu: samoupravljanjem i "demokratski" uspostavljenim uravnilovkama. Kapitalizam je trebao sve kreditirati do svoje propasti. A ona je bila Tu. Zaraza se nije mogla spriječiti. Tko od tih malih, od te većine, nije želio da on odlučuje o visini plaće svih.

Klasni rat, koji su na sjeveru Europe počeli ruski proleteri se na­stavljao. Sjever je morao pobijediti. Njemu nije odgovarao kapita­lizam. On se morao srušiti. Tehnokracija se morala onemogućiti. Ona je bila smetnja uravnilovki. Bila je sve više ono što je buržujski sloj bio u kapitalizmu: superiorni vladar rada. Sve što je taj "klasni neprijatelj" mogao učiniti bio je dobrovoljan izgon. Ne sa tla i iz društva, već iz stvaralaštva, inovacija i promicanja rada. Iz sveg onog što je stvaralo ljudsku zavist zbog osjećaja inferiornosti.

Poželi i on da dade svoj doprinos tome. Potaknuše ga na to govori nekih hrvatskih političara. "Tehnokraciji" se nije smjela dati vlast. Shvatio je odmah što treba činiti. Na partijskim sastancima govorio je o "poštenoj" i "nepoštenoj" inteligenciji, o vlasti radničke klase, o samoupravljanju. Dosta ih je stalo uz njega. Jednoga se dana ohrabrio na jedan inače dosta uobičajen korak. Došao mu je jedan radnik, inače član Saveza komunista, po nešto. Bio je to jedan od onih koji su inače bili spremni na svaku suradnju.

-Miško, jesi li za kavu ? -upitao ga je.

Bilo je tmurno zimsko jutro. Puhao je snažan vjetar. Prozori su bili zamagljeni. Bio je pravi čas za njegov naum.

-Može, Milane, danas ionako nije neko vrijeme za rad! Nakon nekoga vremena upitao ga je:

-Kako naša "tehnokracija"? Jesu li nam odani'?

-Rade kao crvi! Tjeraju nas kao vola u ralo!

Nije mu se to svidjelo. Namrštio se i nastavio.

-Svejedno, Miško! Treba paziti na njih!

Pritisnuo je zvono tri put. Bio je to znak za kavu.

-Pazimo svi! Okuženi smo time. Bolje reći, bolesni! Važni!

-Tako, tako, Miško! Neka osjete vlast radničke klase! Neka vide za koga je! Klasni se rat vodi, Miško! "Tehnokracija" nam je trenutačno najveći neprijatelj!

-Ne možemo bez njih, Milane! Kad zapne, mi smo...

-Znam!

Kad su se vrata otvorila, prestao je. Dušica im je donijela kavu. Kad je izašla, nastavio je.

-Tvornice moraju biti radničke! Potpuno radničke, shvaćaš? To je klasno pitanje!

-Razumijem te u potpunosti! One i jesu naše! -nasmijao se pritom i dodao: -I vaše, partijske!

Bilo je u tome mnogo istine. Sve je bilo partijsko. I zemlja i ljudi.

Od tada pa do danas proteklo je dosta vremena. Primitivni ljudi svoje su pukotine popunjavali ispraznostima poput te, da paze na one koji su im kao stručnjaci bili pretpostavljeni. Sve je više bilo "specijalaca". Prisluškivali su se razgovori, pratili viđeniji ljudi.

Postajali su sve sličniji mangupima. Posta sve komično, iz­vitopereno, dozlaboga očito i prepoznatljivo kao nešto posve naše, balkansko. Ljudski jal izbi na površinu. Pokaza ~e u svoj svojoj golotinji. Nakon zastava zaredaše sabotaže. Trebalo je paziti na sve, osobito na Albance. Život za mnoge doista ne bijaše više negdje drugdje. Važni se okružiše idolopoklonicima. Onima koji su samodopadno punili zjap ličnosti posebnošću. Učini mu se da mu se otvara put u nebo. Usta mu se napuniše "radničkom klasom" i "poštenom inteligencijom". I zače se jedna suluda i besramna igra. Tehnološki napredak bio je za sve kriv. On je stvarao razlike među ljudima. Diferencirao ih. Sve veća potreba za znanjem je izluđivala. "Tehnokrati" su uvijek iznova izbacivani na površinu. Ljudi su zapravo bili ljubomorni na rad, na stečeno znanje i bistrinu uma. Milan je toga bio svjestan. I sam je bio takav. Matematika mu nije išla, tehničko crtanje još manje. Pao je na nekoliko ispita na strojarstvu i prešao na pravo. Dobivalo je sve tako apokaliptične dimenzije. Klasni rat se nije mogao dobiti ako se ne zaustavi tehnološki napredak.

Jurišali su svi zapravo na one koji su znali raditi i stvarati, koji su više vrijedili. Gonio ih je demon destrukcije. Večeras nije bio osobito raspoložen. Mučile su ga plaće. Tehnokrati. Njihova neumorna poslovnost i odanost radu. Dušica je znala čime će ga najlakše "bocnuti". S divljenjem je zato govorila o njima. Rastapala se jednostavno pred svakim. Prigovorio joj je to nekoliko puta. Tražio da bude suzdržana pri ophođenju. Valovi bjesnila punili su osjećaje. Usne mu zadrhtaše. Zaljubio se. Tražio je od nje nemoguće: bezgraničnu odanost. Ne, nije to bilo to!

Bila bi to skandalozna "pikanterija" s njegove strane. Nije imao pravo na nju. Gdje je sad? Što radi? Tko ju je..? Mučilo ga je to. Bio je svjestan toga na što je sve spremna. Bila je zacijelo najpomamnija bludnica svih vremena. Mašta je širila krila. Nije li doista bila bole­sna? Zar ona ...? Njezina podatnost je osvajala svakoga. Zavedeni bi ubrzo osjetio gorčinu svih onih poniženja kojima bi ga izvrgnula, ponižavajući se i sama. Gordost njezine žudnje nije prezala ni pred čim. Čak ni pred osvetom. Našao se tako u onim nestvarnim opsjenama svijesti. Lud je bio za njom. Strpljivost ga je napuštala. Nemir ispunjao dušu i tijelo. Najradije bi jurnuo nekamo tražeći je. No, kuda? Gdje? Na ulici sigurno nije bila. Bila je negdje gdje je mogla dati oduška svojoj tjelesnosti. Zaljubljeni su oduvijek bili izloženi užasnim patnjama. Nema te boli koja je jača od ljubavne. Zamišljao ju je onako kako ju je i sam uživao. Poza za pozom defilirala je pred njegovim očima. Ljubila su je istodobno dvojica. Bila je i snjeguljica sa sedam patuljaka. Radila u javnim kućama. Podavala se za novac. Paranoja prikazuje svijet onakvim kakav nije. No, zar je bilo prave ljubavi bez nje?

Na uglu pred "Avalom" susreo se s Nikom, "čovječuljkom" živih očiju i još življih pokrcta. Povlačio je dimove iz svoje lule i lukavo žmirkao uvijek vedrim očima. Nije obraćao pozornost na ono što mu je govorio. Imao je mnogo razloga za to. Afektivna odsutnost iza­zvana strastima koje su njega obuzele bila je vječna i beskonačna kao i ljudski rod. Bolest uma oduvijek je bila nepojmljiva zdravima. Samo istovrsni patnici razumjeli su jedan drugoga. Niko je kao iskusan pa­tnik dobro znao to prokletstvo koje se zvalo ljubav. Nije mu se pose­bno morao ispovijedati. Znao je gdje radi i s kim. Bio je dovoljno is­kusan da pronikne ono što ga muči. Čitao ga je kao naslovnu stranicu još nenapisane knjige. romana o ljubavi. Za sve je bilo krivo "modemo doba". S "feminizmom" se nikako nije mogao pomiriti, iako su mu upravo feministice zaslađivale više puta život svojim tjelesnim dražima.  Vrijeme je čovjeka odvojilo od svega što bijaše božansko: od svetinja koje su nekoć tako uspješno propovijedale religije. Čovjek je uronio sam u svoje vlastito zlo. U misli, u osjećaje. Bilo je to više nego stravično za Sve. Čovjek je Sve više bio opsjednut sam sobom. Svojom dušom i svojim tijelom. Upravo je to bilo najpogubnije za Sve. Onostranost je zamijenjena ovostranošću, transcendencija realnošću. Samo novi snažni mit o sebi i svojima mogao je čovjeka osloboditi ovozemaljskih patnji. Promatrao je Niko Milana. Iako je znao što ga muči, bilo je ipak sve jedna velika enigma. Odgonetavao ju je in­tuicijom. Kako bi drukčije mogao čitati tuđe misli? A ona, kao i svaka druga imaginacija, bila je izložena tolikim promjenama i mogućno­stima da je Niko odgonetavao i ono čega nije bilo. Dodirivali su se svi ljubavni strahovi, ljubomora potiskivala moguće lažno očinstvo. Sve više i više je bilo toga što je ovoga moglo opterećivati. Nade u Milanovim očima nije bilo. Rušilo se Sve u dubini mutnoga pogleda. Sjene su gospodarile njegovim čuvstvima. Duge, tanke , slabe, sutonske, kao i ljubav njegova što to bi. Bilo je zapravo sve prekasno. Obostrane ljubavi nikada nije bilo. I ako je uopće bilo, bilo je to davno. Ne sada. Slijed događaja sve je više bio podređen slučaju, a ne osjećajima. Teško se pomirio s tim. Pogotovo s tim da život podredi nečemu što nije ovisilo o njegovoj volji. Izvjesnostima namještenim od drugih. One jednostavno nisu bile moguće.

I odveć je dobro kotirao svagdje. Ljubav ga je samo mogla zadovoljiti. Uspjeh u njoj bez obzira da li se radilo o voljenom biću ili povijesnoj sagi. Nešto što se zbilo davno, ostavivši trag u njegovu sjetu sve do današnjega dana. Zjap rascijepljenih nerijetko se ispunjavao upravo takvom davninom, koja je oživljavala sjet na voljeno biće ili stvar .

-Dobro si? -upita ga uhvativši ga za kaput.

-Dobro! Izvrsno! Zašto me to pitaš?

-Tako! -odgovori Niko. -Zamišljen si mi nešto!

                               Na ulici su se upravo upalila dosta slaba svjetla. Sumorni dan

posta još sumorniji. Ljubilo se sve u sumaglici povečerja. Ljudi su se okupljali oko "Božura" i pred "Avalom". Prvi šetači bili su već na "korzu". Druga polovica studenoga bila je takva: dani su još bili topli, da bi predvečer povjetarac s okolnih planina hladio visoravan. Noći i jutra bili su ipak svježi. Nerijetko bi živa pala toliko da bi u jutarnjim satima Priština bila jedan od najhladnijih gradova u zemlji.

-Nikoga još nema! -zabrinuto reče, pogledavši Niku pravo u one male žive i nadasve lukave oči.

-Doći će! -zastao je na trenutak, žmirnuo, i povukao dva-tri dima iz svoje lule, razgarajući je. -Sreo sam maloprije Dragana i Uroša. Rekli su da će doći.

-A tko će drugi za poker ako UDB-a neće.

-Da te čuju! -reče gotovo uzvikom Niko. -E, znaš i sam kakvi su!

-Ti po dubrovački! Vječno si u nekoj opoziciji! Prije si bio protiv kralja, a sad protiv nas!

-Meni više ne mogu ništa! Umirovljenici su imuni na sve! Uskoro su svi bili na okupu. Bila je to prva pokerska noć nove sezone. Jesenje pljuskove i zimske mećave provest će kao i obično u svojoj " Augijevoj staji". Ona je to na neki način doista i bila. Tu, pored "Avale", u Ulici maršala Tita, sastajali su se kod njega, krateći si duge zimske noći.

Tko tu, za tim kartaškim stolom, nije svaku večer iznova snio san                                      o sreći! Tko nije odolijevao napasti mračne podsvijesti, strepeći nad svojim ulogom! No, kocka je kocka! Igrao se poker! Ulozi najčešće nisu ni bili tako mali! Uživali su svi u neizvjesnosti.

Iako star , dobro se snalazio medu tim relativno mladim Ljudima. Pružao je svaki čas svoje sitne ruke ubirući "piksnu". Nije mogao iz­gubiti. Svaka igra, svaki obrtaj karata, donosio mu je "stotku". za stolom su bili Dragan i Uroš, jedan direktor i jedan trgovac. Pored njih on, kao vječni čuvar "dobrih navika".

Bio je i ostao Hrvat, iako se živeći medu njima "posrbio". Sve češće se izjašnjavao kao Srbin. S vremena na vrijeme bi mu to netko predbacio uzrečicom: "Poturica gori od Turčina!" No on "poturica" nije bio. Svatko tko ga je imalo bolje znao, znao ga je kao Hrvata. Mnogi su tu, u tim krajevima, našavši se na tim isprepletenim putovima, bili takvi. Bili su Srbi, a da to uistinu bili nisu. Postajali su to, a da su uvijek ostali ono što su bili. Ljudski sadržaji teško su se mijenjali. Pod drugim imenima i drugom vanjštinom kolale su istim prostorom iste strasti. Možda je samo prag tolerancije bio viši. No, ne samo to. Takav kakav je bio, bio je prihvatljiviji. Lakše mu je bilo. A što je bilo najvažnije, lakše je zadovoljavao svoju znatiželju. Tu, za tim stolom, pričalo se svašta, ovisno o tome tko je bio nazočan.

Često i najsitnije pojedinosti iz partijskoga života. Pogotovo ono što je bilo aktualno za Kosovo i Srbiju. Postao je tako, a da to nije htio, najupućeniji čovjek Kosova.

Lukavo "Latinče" uvuklo se tako kao crv među te ljude i svojom dokonošću i težnjom za napetim situacijama trovalo još više hazar­derstvom već i odveć zatrovanu sredinu.

Taj stari, ali još uvijek živahan i zdrav Dubrovčanin, bio je čudan čovjek. Sitna rasta, slaba tijela, što inače nije bilo svojstveno njegovim sunarodnjacima, a vedra i zdrava duha, doimao se na trenutke vrlo iskrenim i otvorenim čovjekom. Njegove ispade su uvijek svi tumačili njegovim južnjačkim temperamentom. No, rijetko bi tko kad pomislio da iza svega što radi postoji i neka lukava proračunatost i pronicavost. Svi su ga voljeli. Mislio je i govorio kao Srbin, iako to nije bio. Malo tko bi iza svega što je činio i radio vidio nešto drugo. A to "drugo" bio je njegov "ispun" vlastita "zjapa", nastala na isti onaj način na koji je on nastajao i u drugih. Zapravo rezultat svih onih povijesnih strahova i svijesti o mogućim opasnostima.

Svi ti mali i sitni Ljudi bili su takvi. Kroz tisućljeća evolucije mogli su ostati živi samo zahvaljujući silnoj prilagodljivosti. Bio je vjeroja­tno uvijek na strani jačih. Milan ga je nerijetko s divljenjem gledao. I sad je bio takav. 1 sad je stao uz jačega. Uz "neoborivu i vječnu komunističku vlast". Uz silu!

Davala je vjeru i nadu, do kojih se stizalo iskustvom i poukom. Život nikada nije davao izravan odgovor na uzurpacije kojima je bio izložen. Ni Niko to nije činio. U životu, kao i tu za ovim stolom, igralo se. Vodila se borba za opstanak. Pritom ništa nije bilo tako važno kao to preživljavanje. Mnogi su se sami privezivali uza stup srama, ne zato da bi bili šibani i pljuvani, već zato što su tom ionako bili izloženi. Tako bi opstali. Onome tko to nije morao činiti nikada neće biti jasno zašto to drugi čine. Zapravo mu se ništa nije moglo zamjeriti. Veliki Ljudi su kroz život nerijetko pokazivali više lica. Zašto to onda ne bi učinio i jedan "sitan" čovjek!

Kada je ponovno posegnuo rukom za svoju  "stotku", izazvao je    smjeh.

-Koliko si ih već skupio?

-Ti, Milane, ne možeš bez toga! Opet mi brojiš "pare"! - Pogledao ga je pritom njemu svojstvenim pogledom.

Vratio mu je istom mjerom. Pogledao ga je u oči, a zatim zadržao svoj pogled na onim sitnim ručicama koje su tako spretno izvadile onu stotku iz "banka". Mislio je pritom uvijek isto. Preci su mu sigurno bili isto takvi! Misli su mu prekinule dobivene karte.

Tu, u toj zadimljenoj prostoriji, punoj dima i opušaka, drijemala je ekstaza, najviši stupanj oduševljenja nečim. Na licima i strah i nada; i pohlepa i žudnja. Duga noć pred svima. Bit' će svega u njoj. I tuge, i vedrine, i viceva, i dosjetaka. Oni koji napune džep, smijat će se.

Zaustavio je Niko pogled na Milanu. Zgadio se sam sebi pri pomisli na to da uživa u tome što gubi. Ni sam nije znao da Ii ih sve zajedno voli ili mrzi. Skrivao je svoje osjećaje. Ambivalentnost mu je bila predodređena mjestom i vremenom. Ni jedno ni drugo nije mogao promijeniti. Melankoliju i suton razvedravao je njima. U mi­slima bi katkada poželio ono Nietzscheovo: vječno vraćanje istoga. No bio je to samo pusti prohtjev stara i životom davno pregažena čo­vjeka. U svojoj nutrini osjećao je sjetnu jeku iznevjerenih očekivanja. Ništa se nije vraćalo, jedino, eto, igra za tim stolom. Ona kao da je uvijek bila ista. Bilo je sve zapravo toliko ozbiljno da je bilo smiješno. Stvarnost je varala samu sebe. Činili su to i ti Ljudi. Njihov način života nije se bitno razlikovao od života "viših slojeva" prije revolucije. Shvatiti to bilo je isto tako teško kao i činjenicu da su kla­sni neprijatelji radničke klase sada bili oni.

U životu je sve uvijek bilo isto. Netko je nekoga morao tlačiti. Tlačitelj je oduvijek bio sklon zaboravu. Mučeni ne. Razmišljajući o svemu, usporedio je sebe s "teroristom". Zarazio ih je kockom, dao priliku za igru!

Na pragu zima: snijeg i sjeverni vjetrovi. Kako bi odvratno hladan i pust bio njegov dom bez njih. Bez uzdušja koje se nadvilo nad svim: žala za njihovim carem. Izgubljeno nikada neće naći. Revolucija pregazi Sve što im bijaše priraslo srcu. I povelje carske, i galije, i nade. Nisu zapravo znali što hoće. Osjećao se samo žal za nekim davnim i prohujalim vremenima u kojima su takvi kao oni, kao carski oficiri i činovnici, igrali poker za kartaškim stolom. Razgovarali su jedan s drugim uz jeku nostalgičnoga sjeta na vremena koja nisu ni znali. S njima je bio i njihov car. Živ i zdrav. Bilo im je Sve ravnodušno. Svije­tli dio dana bio je sad. Disali su zrak koji je disao car. Disao ga je i on, tu gdje su se putovi dubrovačkih karavana križali s putovima srpskih careva. Nešto ga je oduvijek vuklo u te krajeve. Možda je jednom neki njegov predak bio tu! Možda je čak odavde, tim istim karavanskim putovima, i tim istim karavanama, došao u Dubrovnik! Možda je zato medu njima! Možda su se i u ona stara carska vremena njegovi Dubrovčani borili na ovom tlu za to njihovo carstvo! Možda nade grobove svojih predaka: posvuda ih bijaše po tom Kosovu. Vidje ih po poljima uz put, u žitu. Bijahu tu s njim kao i njihov car s njima. O­tvarala su mu se carska vrata tamo gdje je završavao njegov karavanski put. Duša mu je naprosto pjevala. Bio je sretan.

-Što si se zamislio'? -upita ga Uroš. -Uzmi tu svoju "stotku" i skuhaj kavu!

-Rano je još za kavu! -reče Milan smijući se. Nekoliko posljednjih rundi išlo mu je i predobro. Džep mu je bio dublji za nekoliko tisuća. Sada je opet bio red na njemu. "Čip" je bio "stotka". Kad su se karte do kraja podijelile, udvostručio se. Igralo se bez milosti. I ovoga puta imao je sreću.

Ambijentalni panoptikum nije dopuštao izlete. Svi su bili u­sredotočeni na igru. Živci su svima bili sve napetiji. Pa ipak, često su se dizali od stola. Komentiralo se štošta. A i rješavalo. Ovisno o tome tko je sjedio oko stola. Milan je bio junak večeri. Sve je bilo tako čudno, ironično. Nakon lošega početka sjajan uspjeh. Kao da se poigravao sa najsuptilnijim osjećajima suigrača. Niku se to nije sviđalo. Lupkao ga je po ramenu svaki puta kada bi pokupio "banak".

-Evo ti na, još jedna stotka! -reče i pogleda na sat. Bilo je devet sati. -Vrijeme je za kavu!

Ustao je bez riječi.

-Da stanemo malo? -upita ih.

-Da! -odgovoriše.

-Odmor rijetko kad traži onaj tko dobiva! -reče smiješeći se Uroš.

-Što možeš! Krenulo mi je ove godine! -slegnuo je pritom ramenima i nasmijao se.

-Kao da ti lani nije išlo! Očerupao si nas kao kokoši! Nasmijaše se svi na to.

-Ako treba vruće vode, recite samo! Kokoši se lakše čerupaju

kad se ofure! -reče Niko lijevajući mu kavu u šalicu.

Bio je to uobičajeni izlet u ugođaj drukčiji od onoga u kojemu su maločas bili. Katkad toliko nepoznat da su se sami sebi divili kako su hrabri što su ga poduzeli. Ovaj puta odšetali su se u svijet posve sličan onom u kojem su inače bili. U svakoj riječi obrisi istine: moguće stvari. Najčešće sjet, nostalgičan i drag. Kad bi kojim slučajem ovamo upao netko tko nije bio rado viđen gost, činili bi mu se oni skupom sumanutih koji se ruga sam sebi i onima koji su im na ovaj ili onaj način privrženi.

-Jebeš li ti onu malu ili ne? -upita Milana Uroš.

-Što se to tebe tiće!

Uozbiljio se Milan. Namrgodio. Nije volio tu temu. Osobito ne sada kada se njegova ljubav ponovno rasplamsala. Ispijali su kavu bez riječi. Nisu bili pristojni ni prema njemu ni prema njoj.

Soba je bila iznenađujuće jednostavna. Stari kuhinjski ormar , stol i stolci. Električni štednjak bio je toliko prljav da ga ni najbolja kućanica ne bi lako očistila. Bilo je na njemu tragova masti, mlijeka i kave. Ni šalice iz kojih su pili nisu bile posve čiste. Da je to bilo negdje drugdje, gnušalo bi im se sve. No, tu nije nitko nikada Niki prigovorio.

-Ulij mi još jednu! -reče Milan.

Bio joj je sve privrženiji. Ljubav je bila jača od svega. Oprostio joj

je davno sve. za sve je zapravo i bio kriv on. Ničim nikada nije opra­vdao njezino povjerenje. Podavala mu se bez ikakvih ograda: do kraja. Možda ga je i voljela više no sve druge. Pekla ga je savjest. Mučilo

štošta. Ono kako mu se prvi puta podala nije smio nikome reći.

-Jebeš li je ili ne? -upita ga sada Dragan.

-Ne! -odgovori odlučno.

Pogledali su se svi. Ostali su bez riječi. Znali su da to nije istina, da se opet s njom spetljao. Da je doveo u pitanje njezinu sadašnju vezu. No, morali su prihvatiti tu notornu laž kao istinu.

-Otvori malo prozor! -zagušljivo je!

-Zašto toliko pušite? -odgovori im Niko povlačeći dim iz svoje lule.

-Tvoja lula je zasmradila sve više no svi mi zajedno!

-Marš tamo! Lula smrdi! -nastavi ljutito Niko. –Najfiniji duhan je u njoj! No, ako baš hoćete, otvorit ću prozor!

Ustao je i prišao vratima koja su vodila na balkon. Otvorio ih je i izašao. Iako je već bio duboki mrak, dvorište je bilo puno djece. Na­slonjeni na parkirane automobile, uživali su, dokoni svježinu večeri. Nakon što ih je sve promotrio, ušao je ponovno u sobu, otvorio nekoliko omota sa slanim štapićima i stavio ih na stol. Milan je upravo miješao karte. Ruke su mu nemirno podrhtavale. Stavio ih je pred Uroša da ih presiječe. Kada je ovaj to učinio, podijelio ih je.

Dobio je tri kralja, dečka i sedmicu. Prikrio je zadovoljstvo.

"Čip" dvjesto! -rekao je tobože bojažljivo.

Prihvatili su svi to. Postajala je igra uzbudljiva i nepredvidljiva.

Na stolu se ubrzo našla poveća hrpa novea. Poigravali su uglovi usana, grčili se obrazi, tresle ruke. Nikada se još ovako prve večeri u sezoni nije igralo. Milan je oklijevao. Na tri kralja moram ići, utješi time sam sebe i uloži novac. Zaustavio je pritom pogled na "banku" na stolu. Toliko je zarađivao tjedno dobar i marljiv radnik. Bolje i izgubiti nego žaliti za nedobivenim!, govorio je sam sebi.

Ironična mimikrija pokri im lice. Rugali su se jedan drugom. Blefirali. Bijahu prepoznatljivi jedan drugom. Bijahu svi samo igrači za istim stolom. Ponovno pomisli na nju. Pripadali su jedno drugom i sad dok je on bio tu, a ona u krevetu s drugim. Tonulo je sve u mirne vode beskrajnih uvirišta. Prazninu ispuniše misli o svim onim neizvjesnostima koje bijahu pred njim. S njima sumnje. Nije više bio nepovrediv gospodar igre. Morao je paziti na svaku kartu, svaki potez. Mogli su ga prevariti. Što ako je ...Ne, to ne smije reći. To bi bilo odveć ludo. Igralo se pošteno. Nije ga išla karta, i to je sve. Možda je za sve ona bila kriva. Skidala je gaćice, namještala mu se u krilu. Ponašala se kao osamljena ljepotica koja je iz zabiti došla u grad i podaje se svakom tko joj može pomoći da uspije. Hodala je zato sa svojim dragim, obilazila kafiće, družila se s uličarima, podavala pret­postavljenom. Ledeno doba njezine "zabiti" odmrznuli su ti ludi momci sa tih još luđih ulica. Što je sve kušala i s kim je Sve bila niti ne zna. Zaludila ga je. Pozornost mu je popustila. Mislio je na Sve ono što je kadra činiti.

-Pokvarenjaci! -prosikta. Skrenuli su tijek njegovih misli, skrećući mu pozornost na nju. Zapali cigaretu. Večeras nitko tu ne bijaše njegov odraz. Ni on ne bijaše njihov. Nikakva zrcala tu nije bilo u kojemu bi se, nesretan, ogledao. Sve bijaše drukčije no inače. Svijet kao da se okrenuo naglavce. Sličilo je sve poludjelom sustavu i­maginarnoga ozračja. Prostor igre isprepletao se s prostorima njegovih tjelesnih zadovoljenja. Netko mora ispasti! Nekoga moram izbaciti! Previše nas je! No, on nije smio gubiti. Morao je opstati i družiti se. Ove godine ih je desetak htjelo ovamo. Kraj sezone dočekat će najviše četvorica.

Svijet se punio hazarderima. Kockali su svi. I "albanski nacionali­sti i separatisti" i "srpski hegemonisti i unitaristi". Laž je protkala sve.

Najjača karta bila je opsjena. Na našu nesreću prevareni ne bijahu kadri prepoznati varku. Zaustavio je pogled na svojim kartama. Imao je tri kralja, jednoga dečka i jednu sedmicu. Odbacio ju je. Pogled mu  se zaustavio na ruci kojom je to napravio. Tresla mu se. Tiho i bojažljivo izusti:

-Jednu!

Bio je to njegov uobičajeni "blef". Mislit će da imam četiri iste! Bilo je prekasno. Išli su svi. Bio je naime, posljednji. Nagonski je pružio ruku za tom sudbonosnom kartom. Prislonio ju je uz ostale četiri ne pogledavši je. Nije smogao dovoljno hrabrosti za to. Kada je to konačno učinio, bio je razočaran četvrtog kralja nije dobio. S drugim dečkom nije bio zadovoljan. Odložio je karte na stol da ih svi vide i zagledao se u suparnike. Diša je mirno pokazao četiri dame.

Niko je brzo posegnuo rukom za svojim novcem. Uzeo je dvije "stotke". Marko mu je kavalirski gurnuo  još jednu.

Odmor je bio neophodan. Niko je ustao i  polagano, pazeći da se ne spotakne o što, prišao ormaru. Izvadio je bocu s vinjakom i poslužio ih. Doista je uživao. Bio je i ostao ono što su njegovi oduvijek, tu na tim karavanskim putovima bili. Bio je hidra sa stotinu glava. Svaka je htjela bili glavna. Svaka se htjela zrcaliti sama pred sobom i pred drugih dvadeset i devet. Razmišljao je o onom što je bilo pred njim: o novcu. Tko je od nazočnih mogao proniknuti njegovu dušu? Tko prepoznati pravu glavu?

Uskoro je sve vonjalo po alkoholu.

-Četiri dame za četiri "kauboja"! – reče Uroš.

-Koliko stoji svaka? –upita, smijući se,  Niko.

-Ovisi o tome da li joj je "pukla" ili ne! -dobaci Uroš.

-Ako ne prestanete s tim, odlazim! -otresito odgovori Milan.

-Tvoja bi mi bila taman! -zaključi Uroš.

Tko zna dokle bi padale slane i neslane šale na račun četvrte dame i Milanove Duše, da Drago nije uzeo karte i promiješao ih. Igra se ubrzo nastavila s nesmanjenom žestinom i zvjerskom nemilosrdno­šću. Milan je ubrzo bio čist. Izgubio je začas stotinjak tisuća. Na njegovo mjesto sjeo je jedan od u međuvremenu pristiglih kibica. Bio je to sudac, domaći Kosovar iz Prištine. Ni on nije bio bolje sreće . To mjesto je, čini se, noćas bilo zle sreće . Oko jedanaest sati i on je ustao, ostavivši pedesetak tisuća preostaloj trojici. Do ponoći je bio još jedan čist. Društvo se pomalo razilazilo. Na kraju su sjeli za stol Niko, Marko, Uroš i neki Turčin, kasabalijski zlatar. Stari lukavi pokvare­njak, koji se održao u tom društvu samo zahvaljujući Niki i naivnosti svih drugih. Duboka noć nije pravo vrijeme za igru koju će njih dvojica započeti. Junaci dana bijahu tu. Marko i Uroš bijahu puni para. Svladavao ih je umor, popuštala pozornost. Bilo je to ono doba u kojem i najbudniji igrači postaju vođeni psi. Trebalo je zaigrati jer su morali izgubiti. Tamni i strastveni (porivi) izvirali su s dna, poticali. Ulio je svima po čašicu vinjaka i zakuhao kavu.

Da popijemo po jednu! -reče Turčin povlađujući mu.

Ispupčene crne oči vrludale su amo-tamo, a guste crne obrve skupljale se nad njima. Došao je u pravi čas, ni prerano, ni prekasno. Imao je mnogo razloga za igru. Tu je jedino od tih idolopoklonika vlasti mogao uzeti nešto od uzetoga. Nije im to smio reći. Igra se morala odigrati.

Niko je i dalje glumio naivnost. Donio je šalice s kavom i na­smijao se. Drhtale su mu ruke, podrhtavali kutovi usana. Kad je igrao s Turčinom, nije mogao izgubiti. Njih dvojica bili su stari saveznici kad je zlato i srebro bilo u pitanju. U jednom trenutku, ne obazirući se na druge, uzeo je karte i promiješao ih Uroš Je ispijao vinjak u namjeri da se digne i ode.

-Da zaigramo koju rundu žmirnuo je pri tom  očima, namignuvši neprimjetno Turčinu.

Nisu ga odbili. Marko je presjekao i igra je počela. Kad je podijelio karte, nasmijao se. Lice mu s(; ozarilo. Nahvatao se para kao malokad. Ne mogu se pomiriti s tim da odu odavde s tolikim novcem! pomisli. Kako je samo Milan izgledao! Kao pokisla kokoš!

Bit društvenih odnosa bila je posvuda ista. Ljudi su oduvijek kopali jamu zla jedan pod drugim. Sve je zapravo bilo infantilno. Ljubilo se nježno i ludo, mrzilo grubo. Igrači su uvijek iznova započinjali igru. Sutra, kad budu tražili krivce za nju, neće ga naći. Znate li zašto? Razlozi za nju bili su oni sami.

Ogolio je Niko sam sebe. Prikazao sve svoje glave. Svaka je govorila svojim jezikom, svaka mislila onako kako je sama htjela. Na svakoj dubok pečat sjeta. Za zločin koji će se večeras dogoditi neće nijedna biti kriva. Bilo je sve tako obično, onako kako je to inače u životu. Trudio se da ih zadovolji, da im ugodi, da se sa svih svojih stotinu glava poistovjeti s njima. Osamu je morao nečim razbiti. Morao se s nekim družiti. Igra Je nadilazila sve što su njih dvojica ikada učinili za tim stolom. Usredotočio je misli na igru. Nikome nije bilo do šale. Duboka noć prekrivala je velom tajne sve ono što se tu zbivalo. «Čip» je bio sve veći. Igra se mogla dovesti do kraja samo tako da netko ispadne iz nje. Kibica više nije bilo. Sve se odvijalo previše brzo, kao po nekim unaprijed zadanim pravilima. Uvijek bi se na kraju Turčin suočavao s jednim od preostale dvojice. Niko je najčešće odu­stajao i gubio male uloge Pustio je da njegov stari drug i prijatelj obračunava s njima. On je to doista i činio. Čas s Markom,  čas  s Urošem. Ture je često imalo nevjerojatne karte: na Markove četiri dame četiri kralja, i sve tako redom. Oko dva sata nakon ponoći Marko je izgubio gotovo sav dobitak. Prelilo se sve u džep novodošlog kasabalijskog šićardžije. Niko je i dalje ustrajao da se igra. Kada je uvidio da nema druge nego da se igra prekine, naslonio se na svoj stolac hineći nezadovoljstvo gubitkom.

Zaklanjao se time zapravo u skrovište nedokučivo  neprijatelju, bježao, koliko iz tjeskobe kroz koju bi prošao, toliko i iz bezizlazja u kojem bi se našao da su otkriveni. Kada su Marko i Uroš ustali od stola, bio je siguran da su posumnjali u sve. Sumnje nisu izrekli; dokaza za njih nije bilo. Stečena iskustva bilo je i previše. Bilo je sve toliko napeto, koliko i nevjerojatno. Kada je Ture počelo brojati novac, izašli su.

Njih dvojica znali su samo za pobjede. Rijetko su koje sezone bili "kratki". Bog ih je očito volio, iako je đavo bio utjelovljen u njima.

Ture se smijalo. Novac mu nikada nije smrdio bez obzira čiji bio. Uživao je brojeći ga. Na kraju je poravnao račune s Nikom. Nije to bilo prvi puta da su to učinili. S vremena na vrijeme zaigrali bi igru koja ih je mogla skupo stajati. Ture je poštovalo red i isplatilo svoga druga u igri. Dao mu je, kao i uvijek, polovicu.

Tako se to nastavljalo danima. Milan je s početkom zime bio "na kraju". Drago je ispao. Uroš se još držao, ali je sve rjeđe dolazio. Ture također. Igrači su se mijenjali. Samo "diša" i Niko nisu posustajali.

Pored svega promjena u životu tih ljudi nije bilo. Nisu ih ni htjeli. Štoviše, strepili su pri samoj pomisli da bi im pristup za taj igraći stol bio zabranjen. To su bile istine, tragične istine njihovih života. Griješili su, rušili sami sebe, podmetali si nogu. Zbog toga su i patili. Gubitak je izazvao u mnogih očaj. On je nerijetko bio i bijeg iz bezi­zlazja. S njim kao da su lakše nosili teret prošlosti na svojim plećima. Sve u svemu, uživali su u očekivanju onoga što nije bilo izvjesno. Igra je, naime, uvijek bila puna slučajnosti.

Ljudski usud je uopće bio takav. Slučajne podudarnosti nikada nisu ništa uspjele osmisliti. One su samo pokretale maštu, oblikujući besmisao.

 

 

 

                     7.

 

Dani su se smjenjivali jedan za drugim, a da se ništa bitno nije događalo. Barem ne njemu, Milanu Niniću. Sve je bilo tako banalno. Pitao se neprekidno zašto je to tako. Zašto se nešto ne dogodi što će iz temelja izmijeniti njegov život. No, događalo se nije i dalje ništa. Igrao je poker i ludio sve više za Dušom. Zapravo, on promjene nije niti htio. Zavaravao je sam sebe tim svojim željama. Htio je tim običnim svakodnevnim stvarima dati posebnu važnost. Nametnuti se. No, u tome nikako nije uspijevao. Štoviše, mnogi se nisu mogli suži­vjeti s tom "pokerskom sortom" koja je trovala hazarderstvom već ionako svime i svačim zatrovanu okolinu. Prazninu bez ikakvih vre­dnijih sadržaja osjećao je na svakom koraku. Da nije bilo Duše, ništa ga ne bi moglo oduševiti. Zapravo, on se zajedno sa svojim drugovima bunio protiv učmalosti. Ustajale žabokrečine koja nije obećavala ništa dobro. Gotovo cijelu noć razmišljao je o svom jadnom položaju. Još više o Duši i njezinu dragom. Pred zoru je usnuo. Svježe li­stopadsko jutro nije produbilo njegove površne i rastrgane snove. Probudio se ranije no obično. Protegnuo i zagledao u strop. Bio je još mrak. Slabašno svjetlo uličnih svjetiljki bacalo je sjene na nj. Okviri prozora, zastori, svjetiljke. A onda snovi. Svih se, usprkos svim pokušajima, nije mogao sjetiti. U podrumu jedne zgrade prala je prozoru stakla. Zgrada je bila nalik njegovoj, a opet to nije bila. Pokušao je izvući smisao, dati neko značenje svemu. Međutim, nije uspio. Inače je bio pravi majstor u poistovjećivanju snova s događajima protekloga dana. Katkada mu je najavljivao neposredni usud. Bio je opterećen mogućim promjenama. Osjećao ih je, iako ih nije mogao shvatiti. Zrak je bio pun nečega što se  kad-tad moralo dogoditi. Bili su jednostavno preskupi svima. Bila je ljudima svojstvena strepnja. Navikli, učmali, pomireni s onim što uživaju, teško su se mirili s bilo kakvim promjenama. Bilo je to čudno, ali bilo je tako. Bio je jedan od rijetkih koji je na vrijeme shvatio svoju suvišnost. Većina to nije bila kadra. Morao se promijeniti, živjeti drukčije, bit  mrav u ljudskom mravinjaku. Je li to mogao? Je li bio spreman na žrtve? Ne! To nikako ne! To bi bio kraj svega! Takav kakav je bio, dovoljan je sam sebi.

Čovjek se inače teško odricao poroka. Iako je zbog njih nerijetko patio, nije se mogao pomiriti sa svim onim što bi se dogodilo kad njih ne bi bilo. Često su, naime, bili lijek nekih, čovjeku neznanih bolesti duše. Zbog toga se i odaje porocima, koje ga u vlastitim očima izdižu iznad drugih; iznad očaja koji ga mori. Sada, kad je bio bez njih, sam, očajavao je nad svim onim što je ta prokletnica činila s njim. Očaj je izbezumljivao, bijes navirao. Nešto je morao učiniti. Bio je to ne samo njegov usud. To je sudbina svih njih. Svih koji su iz bilo kojih razloga vodili "slatki život". Nije mu se mogao oprijeti. Mnogo je razloga bilo za to. Jedan od najvažnijih bilo je moguće otuđenje. Neporočnost obvezno vodi u nj. U izgubljenost. Morao se nečim zanijeti i napustiti, barem na trenutak, sve strave jave.

Budilica ga je prenula. Protegnuo se još jednom i ustao. Nije se uspio odmoriti. Umor mu nije prošao. Nemir ga nije napuštao. Osjećao ga je čak i u udovima. Činilo mu se da je na kraju snaga. Lijeka nije bilo. Oduprijet joj se nije mogao. Njegovo vrijeme nije bilo i njezino. Imala je pravo na to što je činila. On ne. Tuširajući se, zamišljao ju je pored sebe. Opsjedali su ga njezini pokreti, gole grudi, tijelo. Smiješak naklonosti i nekoga neshvatljivog ludila bio je tu.  Stvarnost je bila odveć kruta i neumoljiva. Žudnja, ta drevna budilica, pokrenu lavinu novih očekivanja. Za samo jedan sat bit će opet s njom, Njezin. Vrijeme njegova svijeta bilo je pred njim. Osjeti sve ugođaje koje čovjek u takvoj prilici može osjetiti. Poradova se danu koji bijaše pred njim. Danu u kojem će posjedovati sve što je života vrijedno. Kada je izašao iz kuće, zapljusnuo ga je val svježine. Probudi se do kraja. Za njim je bila doista teška besana noć. Sve u svemu, bio je čudan. I najzaljubljeniji su se, spoznavši prijevaru, otrežnjavali. On ne. Ljubav je s njom gubila moć. Pretvarala se u odvratnost. Završavala na  smetlištu. Bio je očito drukčiji od drugih. Bio je zaljubljen u sve. Godilo mu je to. Nije se samo tako mogao odreći svega. Bila je njegova "tiha patnja". Bila je grijeh kao i poker, i žudnja za uspjehom u toj Partiji, a preko nje i u društvu. Kada se sudario s jednim prolaznikom, promrmlja:  Prokletnica!

Pred "Avalom" se na trenutak zaustavio, zatim je ušao i prišao šanku. Klimnuo je  nekoliko puta glavom, ne obraćajući pozornost na prisutne.

- Duplu!

-Kavu? - upita ga pipničarka.

- Što drugo?

- Sa šlagom?

Bila je to ljepuškasta sredovječna žena s kojom bi povremeno izmijenio koju riječ. Sad za to nije bio raspoložen. Zapazila je to i od­maknula se ustranu. Imala je za to dobar razlog. Doimao se smušeno, što nije bilo nikakvo čudo. Lebdio je u uzdušju zjapa koji je sam stvorio. Praznine obrubljene dvjema neprobojnim stijenama, u kojoj je trajala samo jedna ,tvar, neuhvatljiva, prozračna, grješna. Žudio je za svim onim što nije imao. Kada je srknuo prvi, gutljaj, osjeti smiraj. Pustoline su se punile, zrakoprazni prostor punio se nečim što je punilo dušu nadom. Opet je bila tu, pored njega. Nije to bilo prvi puta tako. No, ovaj puta bilo je najgore. Toliko se još nikada nije bio zanio njome. Postao je rob strasti. Ravnodušno je slegnuo ramenima, ispio kavu do dna, gurnuo  sitniš u džep i izašao. Bilo mu je sve bolje. Smiješio se. Odao se užitku. Posjedovao je mnogo onoga što je drugima bilo nedostupno. Bio je vjeran sam sebi, javi. Mirio se s njom. Bilo je to ono što je bilo od presudne važnosti za duševno zdravlje svakoga od nas. Svi jadi prošlosti, Sve njezine more, nestajale su lako pred melemom tekućega dana. Danas će lako zadovoljiti Sve svoje želje. Doživjet će orgazam i duše i tijela. Zar to nije dosta da zaboravi na sve?! Da se pomiri čak i s njezinom nevjerom? Zlo je prihvatio kao dobro, a svoje patnje pretvorio u slatku, dragu i nenadomjestivu bol! Punio je njom sve praznine svoje nutrine. Bio je čudak! To je istina! Bio je drukčiji od drugih! Oni koji su mnogo govorili praznili su do kraja praznine svojih duša. Hvalili se nečim što nisu uživali. Nezadovoljni sobom, htjeli su i druge učiniti takvima. Šutio je zato najčešće. Govorili su oni koji nisu imali što reći. Govor pod svaku cijenu, na bilo kojem mjestu i u bilo čemu, bio je uvijek odraz bole­snoga bića. Ipak, nije bio toliko neurotiziran da bi bio bolestan. Nije bio ni star. Usud mu je bio sklon. Živio je u koliko-toliko civiliziranoj okolini, po svemu doduše, daleko od svjetske.

Povremeno mu je zagorčavao život. Svijet  neostvarenih i zato potisnutih želja bio je tu pored njega, u mislima svakoga od tih ljudi. Krinku milosrđa nitko nikad nije skinuo. Pod njom se svašta skrivalo. Podnosilo lakše sve. No, svojim neprijateljima svi su rado skidali maske. Jednom otkriveno lice teško bi se poslije pokrilo bilo čim. Zapravo, sve je uvijek bilo podvrgnuto težnji zadovoljnih da se ništa nigdje ne mijenja, da sve bude i ostane onakvo kakvo jest. Zato su postojale krinke i karnevali.

Namrštio se, zašao za ugao i uputio prema parkiralištu. Dani, svi navlas isti, iskovaše oko njega okove prinude, kao što ih roditelji i škola kuju oko djeteta. Tko se od nas kao đače mogao osloboditi toga osjećaja? On nas je oblikovao! Učinio takvima kakvi jesmo! On je postao naš najdraži intimus. Prava čulna samoizvjesnost ne tako ni posve izvjesnih stvari. Prinude je bilo posvuda oko nas. Ona je gradila naše odnose: kodeks našega ponašanja. Čak i naš suodnos s ovostra­nošću i onostranošću, već prema tome tko je s kojom bio prisan.

-Milane, zdravo! -pozdravio ga je Ante. Upravo se, kao i on, primicao parkiralištu.

Danilo se. Gasila se ulična rasvjeta. Sve bolje su se razabirali obrisi udaljenih dijelova grada. Ljudi je sve više bilo na ulicama. Osjećala se neka čudna izvjesnost i neizvjesnost, žal i zanos. Bilo je sve drukčije nego inače. Čak je i pred Domom Armije bilo življe no obično. Kao da su ljudi pisali svojim ponašanjem neki simboličan kod poruka. Što su to poručivali jedan drugome? Što ih je mučilo, a što ponijelo? Zašto su jednom oči bile mutne, drugom sjajne? Mnogo je toga još bilo pred njima. Predosjećaj, suodnos s očekivanim, rijetko ga je kada prevario.

-Zdravo, Ante! -odgovorio mu je prilazeći autu.

Osjeti umor. Izgubljenost. Ta ulica, taj njezin kodirani govor, nije bila po njegovu ukusu. Besana noć učinila je svoje. Usnice su mu podrhtavale. Činilo mu se da se neće moći suzdržati. Da će planuti. Ne! Zaplakati! Gorko! Očajnički! Tu, pored toga svoga znanca, neogrezla u poroke. Na njegovu sreću to se nije dogodilo. Otvorio je vrata i sjeo za upravljač. Rastresen, nije postavio mjenjač u pravi položaj. Kad je okrenuo ključ, vozilo se trgnulo prema naprijed, a motor ugasio. Kada mu je Ante pokucao na prozor, otvorio ga je.

-Što ti je? Koji ti je bog? Izbaci vozilo iz brzine i povuci čok! ­- Zatresao je glavom, smijući se. Duša? -upita ga.

-Prokletnica! -odgovori. -Imaš što protiv?

-Ne! Tako samo! Zajebavam!

Učinio je kako mu je rekao. No, sve je bilo uzalud. Nakon nekoliko pokušaja akumulator se ispraznio do kraja.

-Danas mi sve ide naopako! -reče mu. -Na stubištu ne radi svjetlo! Skoro sam se stropoštao niza stube!

Sad ovaj auto! Naš javašluk! Anarhija! Nepodnošljivo je postalo sve! Izašao je iz auta i dosta glasno izrazio nezadovoljstvo.

-Jebem ti državu! Akumulatora nema ni za lijek! Shvaćaš! Mučim se mjesecima s njim! Čekao sam jesen da za zimu kupim novi! Ja ne znam što im je!

S razlogom se ljutio. Od prošle godine muči se s njim. Nosio ga je i na čišćenje i punjenje. Pa opet. Ogorčavale su takve stvari. Išle na živce. Stalno je nešto nedostajalo. Neka sitnica bez koje krupna stvar nije mogla. Stvarnost se dijametralno razlikovala od proklamiranih zasada. Sve je bilo rezultat neurotične želje za prestižem. Moćnici su njome sjekli granu na kojoj sami sjede. Znao je dobro zašto nema akumulatora.

Naše "lakirovbe" sve su završavale tako. Nedostatak akumulatora zahtijevao je izgradnju nove tvornice. Kako su rudnici olova tu, tu se i gradila. Tako se jednim smislenim aktom pravdao besmisao. Ante mu je čitao misli. Stajao je pored svoga automobila, čekajući da ih i iz­rekne.

Mučilo je mnogo toga tih dana sve. Najviše to nepoštivanje pro­klamiranih načela. Stalno se ratovalo s nekim. I to uvijek na isti način. Vladajući sloj kopao je sam sebi jamu u koju će ga pokopati grobar kojega je sam uposlio. Odmaknuo se od vrata i prišao mu. Prošao je pritom pored "fiće" i "moskvića". S omalovažavanjem se osvrnuo na oba, obraćajući mu se.

-Hajde sa mnom! Moj pali kao grom! Iz prve! -zastao je na časak, nasmijao se i nastavio. -Vidiš što ste napravili s tom vašom politikom! Nema olova na tržištu! Izvozite ga! Ljubomorno ga čuvate za sebe! Da ste ga isporučili "Munji"...!

Bilo je to doista tako. Srbija je "ratovala" s Hrvatskom. Činili su to ljudi, sami, na svoju ruku. Svaki nešto. Štete su bile očite. Vladajući slojevi nisu bili podvrgnuti nikakvu nadzoru. Nisu se niti smjenjivali. Strasti su lako dolazile do izražaja gdje god se tržišni zakoni nisu poštovali. Razuma je bilo sve manje.

Sve strane su bile sve arogantnije.

-Hajde, bogati, ne bulazni! -odgovorio mu je ljutito. –Sad sam ja kriv što "ratujemo" s Hrvatskom! Tko bi bio sretniji od mene da je tih vaših akumulatora dosta!

Bijes ga je postupno napuštao. Doista su već odavno bili u ratnom stanju s Hrvatskom. Borili su se za prestiž. U miru on se mogao postići samo kapitalom. Vlast je trebalo iskoristiti za njegovu akumu­laciju. Nasmijao se kad je ovaj lako upalio auto. Kada je skrenuo u Ulicu maršala Tita, upitao ga je:

-Kamo ćeš?

-Do "Božura", na kavu!

Klimnuo je glavom u znak suglasnosti. U međuvremenu se i razdanilo. Vrelo je sve kao u košnici. Rijeke ljudi su se kretale objema stranama ulice, sudarajući se pri razmimoilaženju. Svima se žurilo da što prije stignu na svoja radna mjesta. Tihi žagor i buka motornih vozila, uglavnom autobusa, davali su neku posebnu čar svemu. Ulijevali civilizacijsku sigurnost.

Terasa je odavno bila pusta. Stolovi su bili odneseni s prvim hla­dnijim danima. Morali su unutra. No, čim su skrenuli prema ulazu, osupnula ih je vika prodavača novina. Tu je inače uvijek bilo najživlje. Nasuprot je bila kavana "Beograd". Na uglovima čistači cipela. Na autobusnim postajama, gužva. Rijetko gdje se to moglo vidjeti. Osobito u jutarnjim satima. Ovaj ugao, između tih hotela, kavana i pokrajinskih ustanova, razlikovao se bitno od ostaloga Kosova. Kada mu je Ante prišao u namjeri da mu skrene pozornost na gromke uz­vike prodavača novina, jasno je i on čuo njihove uzvike.

-Novi incidenti na sovjetsko-kineskoj granici!

Ante je na časak zastao. Napregnuo je pozornost. Ne, nije se varao. Jasno i glasno čuo je povike na srpskom jeziku:

-Kina isprobala nuklearnu napravu u Sink Jangu!

Stao je i Milan. Okrenuo se Anti i zagledao se u nj. Zebnja im ispuni srca. Bili su jednostavno zatečeni. Tim više što su to čuli tu, u središtu Prištine i Kosova.

Atomski klub se širio. Svetost nepovredivih je tamnila. Sutra će biti još više onih koji će u svojim rukama držati to apokaliptično oružje kraja. Kina je nedvojbeno učinila povijesni čin. Pod pritiskom vremena i niza okolnosti, koje su je na to prisiljavale, izgradila je oružje zasad još više obrane nego prijetnje.

-Kina ima atomsko oružje! -orilo se sa svih strana, čas na srpskom, čas na albanskom. Poneki bi prodavač isto to gromko uz­viknuo i na turskom i ciganskom. Tu i tamo Ljudi su u rukama držali najnovija izdanja, čitajući naslove. Mnogi su bili zabrinuti. Mnogi pak, osobito oni u malim bijelim kapicama i oni za sanducima za čišćenje cipela, nisu skrivali radost.

Šarolikost svijeta, od boje kože do nacionalne pripadnosti i vjere, podijelila je ljude ne samo na dobre i zle već i na "bijele" i "žute". Bolje reći obojene. Tu se to najbolje vidjelo. Sinkjanška gljiva nije bila samo to što jest. Bila je bomba "antičkoga svijeta". Hrabrila ga je. Obećavala. Označavala je ljudsku nemoć pred silama strave. Religija bez boga dobivala je svoga Svevišnjega. Bila je to ovoga časa Kina. Hoće li to biti i sutra, nije bilo ni tako važno.

Do kioska se nije moglo. Gužva je oko njih bila velika. Reda nije bilo. Prohladno jutro kao da je zbog tih vijesti postalo još hladnije. Puhao je, kao i obično u to doba, sjeverac. Sve kao da je bilo smišljeno tako da se njih dvojica, među tim svijetom, osjete strancima. Oni su to doista toga časa i bili. Nitko na njih nije obraćao pozornost, nitko ih nije pozdravljao. Ulice kao da su bile osvijetljene nekim čudnim im stranim svjetlom. Govorilo je nešto svakom od njih: Ne vjeruj nikom ništa! Ne vjeruj tom svijetu tu! "Antika" je to digla glavu protiv "bar­bara". Bilo je sve tako stravično da je sličilo sveopćem muku, jačem i od žagora svjetine i od huke autobusa. Ante se nije mogao oteti dojmu da se mnogi od tih ljudi što se tiskaju oko kioska raduju novo­stima. Pogledao je Milana. Stajao je pored nekog sanduka za čišćenje cipela. Nije se osvrtao na razdragane mališane oko sebe. Podigao je desnu nogu na postolje i pustio da mu mali tamnoputi dječačić očisti cipele. Zaustavio je pogled na njemu. Svako jutro sjedio je tu. zarađujući tako nedorastao svoj kruh. Smijao se. Žmirkao smeđim očima svakom tko bi mu se javio. Bio je sigurno Kuman. Sink Jang je isto tako mogao biti njegova domovina kao i Kosovo.

-Uživa u bombi! -promrmlja i nasmija se. Učini to ponovno kad ugleda slike "crvenih gardista" na sanducima za čišćenje cipela. Bile su to slike kineskih mladića i djevojaka s neke vojne vježbe ob­javljene u nekom našem tjedniku.

Ta daleka zemlja nije toj djeci bila mrska. Kao ni "antika". Koliko je u njihovoj pitomoj naravi bilo skrivene energije, to su samo oni znali. Opore, tvrde, i ne baš dobronamjerne prema "barbarima". Zamorio se svijet od povijesti! Kina ne! Njezina kao da tek sad počinje! Kao noć s prvom treperavom zvijezdom! Gluha, duboka i crna. Neznana. Tajanstvena. Zbog tame i koprene mraka nesaglediva. Kao veliki žuti ždral preselila se tisuće kilometara na zapad i graknula kao crni gavran. Nečujan bijaše njezin let. Zato je nitko nije niti očekivao. Pa ipak, mnogima je bila bliska. Živjela je tu zajedno s tim ljudima koji ne samo da nisu mislili kao oni već im je i vanjština bila drukčija. Kakvo je onda čudo što se jedni drugih i boje, i ne boje; i stide, i ne stide. Tu, na toj ulici, ratovalo se mislima i osjećajima. Osjećao se Sink Jang: mjesto i vjerojatnoga razdora između Rusije i Kine.

-Kina im nije mrska! -promrmlja podižući drugu nogu. Ničega čudnoga nije bilo u tom. Sukob koji je tu tinjao cijelu vječnost dobivao je krvave obrise na kitajsko-sovjetskoj međi. Misli su mu bile daleko na visoravnima srednje Azije. Tamo kamo su ruski carevi zakasnili. Zašto, nije nikako mogao shvatiti. Očito su premalo važnosti dali tim tada pustim prostorima naseljenim nomadima. Možda je baš zato tamo puknula ta bomba, jer se Sink Jang, takav kakav jest, i danas nudi Rusiji.

Na tren je zaboravio sve: i Dušicu, i poker. Bilo je sve beznačajno prema toj bombi: --Zbogom! Zbogom Sink Jangu! -izgovori šapatom.

Ruski carevi živjeli su još uvijek tu. Nadživjeli su, čini se, sve: i revoluciju, i Lenjina. Čak i u onih koji su iz ljubavi prema onom što je Rusija danas značila nosili Lenjinovu značku na kaputu. U Albanaca je ona značila nešto posve drugo bombu! Kosovo je izgubljeno 1389. godine da bi 1690. bilo i napušteno. Zašto? Možda upravo iz istoga razloga zbog kojega ni Sink Jang nije bio osvojen?

Ljudi su osjećali potrebu da u nešto vjeruju. On je vjerovao u srpsko i rusko carstvo. Da to komu kaže, narugao bi mu se. To je bila prošlost: "arhaik". No, on je još vjerovao u njega. Svatko je uostalom u nešto vjerovao. Koji čovjek nije patio od kakve sumanute misli? Ako se one uopće tako mogu nazvati. Zato Najčešće nitko nikome nije povjerovao. Znao je da je to glupo. No zar vjera nije već bezbroj puta prerasla u materijalnu snagu! Zar ne bi ona upravo preko tih sinkjanških pustolina mogla obnoviti i ustoličiti ono za čim on tuguje!

Osjeti se posramljenim pred samim sobom. Bio je nekakav komunist. I to ne mali. Barem na papiru. Morao se nasmijati. Svi njegovi razgovori sa samim sobom završavali su ovako. Monodrama o jedinstvu srpstva i rustva živjela je u njemu kao što živi u mnogima drugima. Zašto, nitko od njih nije znao. Sličilo je to onostranosti. Transcedenciji. Mrtvi kao da su živima slali poruke. Nalazile su se svuda: u dušama pjesnika, u mislima zanesenjaka, u molitvama vjernika. Car ruski i srpski svagdje je bio. Što je najvažnije, i Bog je bio s njim. Preneražen vlastitim mislima, okrenuo se Anti. On je zacijelo također razmišljao o bombi. Drukčije od njega, naravno.

Antu je mučio Balkan. Sve ono što ta gljiva znači za njega. Bio je među tim svijetom i bijelim kapicama, pored tih čistača cipela, u Janj­evu. Neka slabašna, ali svakom vidljiva nit spajala je toga jutra Kosovo s Kinom. Osvrnu se na Milana. Učini mu se uplašen i ojađen.

Bilo mu ga je žao. Znao je što ga muči. Sve još nije bilo izgubljeno za njega. I neće nikada ni biti. Samo je prave vrijednosti trebalo izdizati. One su samo mogle obnoviti ono za čim je on čeznuo.

Bile su to zapravo bolesne težnje za osmišljavanjem nečega što se vjerojatno nije moglo osmisliti. No, budućnost će možda biti za sve bolja, iako je neizvjesna kao i sve drugo u životu.

Bez riječi su bacili po dvije stotke mališanima i uputili se prema kavani.

-Naruči kavu i za mene! Uzet ću novine! -Uzmi i meni!

-"Politiku"?

-Što drugo Srbin čita?

Nasmijaše se obojica. Ante pretrča ulicu i stade u red. S novinama u ruci sjeo je za stol, na kojem su čekale kava i mineralna voda. Prelistao je prve stranice. Gotovo u cijelosti su bile ispunjene novostima s kinesko-sovjetske granice i iz Sink Janga.

Uskoro su opustjeli uglovi oko "Božura". Na njima su se sada lijepo vidjeli čistači cipela. Bili su kao "navijeni". Milan je nevoljko zanijekao glavom. Nije mu se svidio osmijeh na njihovim inače oz­biljnim i zabrinutim licima. Ovim Ljudima Kina nije mrska!, zaključi. Ni njemu nije. Barem mu to nije bila dosad. Neće mu to nikada niti postati ako bude prijatelj i saveznik Rusije. No, je li to bilo moguće? Hoće li to taj "Azijat Silni" htjeti? Rusija se morala okrenuti zapadu, kao što je to svojedobno učinio Petar Veliki. Inače ...

Mnogo su toga rekli jedan drugome tog jutra. Kada ga je Milan napustio, otišao je na radilište. Ubrzo se izgubio u huci strojeva i žamoru svojih drugova, zaboravivši na sve. Katkada samo vratio bi se na one uglove sa malim Romima. Bilo bi to svaki put kada bi netko nešto izvalio na račun sinkjanške bombe.

Svijet su potresale težnje za apsolutnom moći. Njima je sve bilo podvrgnuto. Čitavi narodi bili su u bunilu, zaneseni htijenjima. "Sinkjanška bomba" će mnoge otrijezniti. Petar Veliki će ponovno biti aktualan na ovim našim euro-azijskim prostorima. Svi nisu mislili tako. Mnogi su smatrali da ta "bomba" nema neku veliku povijesnu težinu. Pritajena i usnula snaga Kine mogla bi biti za mnoge kobna kad Nostradamusova "ravenska neman" bude kriva za "krik sred slavenske ravni".

Bio je u pravoj vrevi rada. Gigant je bio realnost kao i ta "bon., 4". Ljudi su radili kao mravi, nadahnuti nasušnom potrebom za preživljavanjem. Rijetki su bili još uvijek zanijeti onim što je ovaj svijet zanosilo poratnih dana. Zanosom svojstvenim naivnima i nevinima. Poetskih duša nije ni bilo tako malo. Tamo gdje se stvaralo, bilo ih je uvijek napretek. Radni nalozi su se morali izvršavati. Rokovi su se morali poštovati. "Tehnokrati" nisu dali nikome da stane. Ni njemu. "Trust mozgova" nije vodio brige o tome tko je tko i što je tko. Uživali su u rezultatima svoga rada i bili ponosni na nj. Nisu se obazirali na učinjene im nepravde. Bili su pravi ljudi. Idilu obogaćenja okoline kojoj su pripadali nitko nije mogao ničim pokvariti. Na zajedljive napomene se najčešće nisu ni osvrtali. Zaokupljen i sam radom i užitkom u onom što su stvarali, svrnuo bi katkada pogled na onu baraku u kojoj je sjedila "uprava".

Svatko je osmišljavao svoj zanos na svoj način. Svi zajedno socijali­zmom i samoupravljanjem. Srbi su se uz to nadahnjivali "zavjetom predaka", Hrvati Titom. I tako dalje. Svatko je imao nešto što je utkao u potku vlastite opsjene. Da nije bilo tih muza, mnogo toga ne bi bilo napravljeno. Utkane su u sve naše pruge i ceste, u nove gradove i tvornice. Svagdje gdje su radili naši ljudi. Čak i oni koji su prodavali svoje znanje, stjecali su ga zaneseni istom vjerom. Zbog toga nam je ona, takva kakva jest, potrebna. I trebat će nam Sve dok iz ovih ili onih raz­loga ne posumnjamo u nju. A onda će se Sve srušiti kao kula od karata. Čovjek je, naime, morao u nešto vjerovati. Vjera je pritom morala biti zbroj svih pojedinačnih i skupnih težnji svih, a ne samo is­taknutih pojedinaca. Zato je naša i bila uspješna.

Nerijetko je Sve samo opsjena naših osjetila. Varljivi kolaž dobro izmanipuliranih i prikrivenih interesa. No, s vremenom prijevara pos­taje očita i odricanje od iluzija je neminovno. Vjerovao je u neumit­nost promjena. Ideje su se sve više koristile u hegemonističke ciljeve.

Masovno sudjelovanje građana u upravljanju zahtijevalo je brojne posredničke ustanove. Bujala je administracija. Političke birokracije bilo je sve više. Svaka interesna zajednica imala je svoja društveno-politička vijeća, skupštine i druga predstavnička tijela. Mnogo se raspravljalo, malo odlučivalo. I svi su stalno dizali svoj glas protiv "tehnokracije" i njezina monopola u procesu rada. Reakcionarne društvene snage stupale su na scenu, sukobljavajući se s promotorima stvaralaštva. Bio je to kraj socijalizma. Vulgarizirane ideje učinile su svoje.

Mahnuo je nehajno rukom i prišao Selimu.

-Kako ide?

-Izvrsno! Postao sam pravi majstor! Ovu sam montirao sam s ova dva radnika!

Pokazao je pritom rukom na njih. Sjedili su na jednoj gredi. Iako se na sve strane radilo, bilo je posvuda onih koji su se odmarali. Kat­kada bi ih bilo toliko da bi se dobio dojam da se ništa ni ne radi. No. sve su nadoknađivali strojevi. Bilo ih je mnogo. Još više oni koji upravljaju njima ili se motaju oko njih.

-Uz pomoć dizalice! -naglasi Ante.

-Naravno, druže Ante! Kako bismo sve to napravili da nije njih.

-Kako Ahmet?

Mahnu sad i on nehajno rukom i reče:

-Ha! Kako! Nikako! Trune!

Napustio ga je kada su mu se oči ovlažile. Srbi su bili osjetljivi na Kosovo. Ono se utkalo u njihove priče  o precima. U povijest. U sve snove o Velikoj Srbiji. U Kosovo se nije smjelo dirati. Ono je moralo biti srpsko. Barem je to tako sada bilo. Kad god bi ljudi spoznali opsjenu vladajućim vjerovanjem, odbacili bi ga. No, prije toga, u svakom slučaju za mnoge tragičnoga čina, tražilo bi se i našlo novo vjerovanje. Često bi ono bilo još zanosnije od prethodnog uvod u dublje i sveobuhvatnije nazore na svijet. No, do njih, kao svrsishodnih rješenja za iskrsnule probleme, bio je dug put. Najčešće tragičan i skup. Pun iskušenja i rizika.

Kada se opet osvrnuo prema "upravi" gotovo se grohotom na­smijao. Na sreću, ostao je nezapažen. Smjeh je bio najbolji lijek za sve. Njime se pobjeđivalo sve. Izvrgavao je ruglu prošlost, ukazujući na njezinu bespredmetnost. Pobjednik se oduvijek smijao. Je li on to sad bio? Možda! Usud je bio nepredvidljiv i čudan. Velike promjene uvijek su bile izazvane djelovanjem snažnih ličnosti. One bez njih nisu bile moguće. Kako su nastajale i što ih je nadahnjivalo da čine ono što su činili, nitko nikada nije mogao dokučiti. No, da postoji neko nadahnuće, neko posebno stanje duha, nešto poput ludila, u kojem se sve nesvjesno stvara da bi se poslije osmislilo, bilo je sigurno. Bila su to zapravo "onostrana nadahnuća" trenutno "izvanzemaljskih stvorenja". Možda čak i podvojenih kojekakvim iluzijama. Bili su to obično ljudi koji su cijeli život stajali pred vratima neizvjesnoga. Jednoga dana, ne znajući ni sami zašto, pokucali su na njih. Tada bi obično postali oni koje slijede drugi. Kako se velika djela ne mogu stvarati s malim ljudima, jer kad-tad doživljavaju slom, sljedbenici i sami moraju biti veliki. Zato se njima treba i obraćati. Tek nakon što svita velikih krene, moguće je preoblikovati svijet malih. Sitni čovjek neumitno kad-tad odvodi svoje sljedbenike u kataklizmu strave i užasa, patnji. To su pouke prošlosti. One nam stalno moraju biti na pameti kad god hoćemo bilo što posebno.

Kada se rastao s Antom pokucao je po običaju na vrata svoje taj­nice i otvorio ih.

-Dobro jutro! Jesi li čula za bombu?

-Ne! Pojma nemam!

-Hajde! Donesi kavu, pa ćemo popričati! Tu je sve! –pokazao je pritom na novine u ruci.

Nije bio oduševljen svojom sobom. Baraka je baraka bez obzira kakva je. Odgurnuo  je rukom ne baš odveć bogato nabran zastor i zagledao se u obrise toga za sve tako važnoga termoenergetskog kolosa.

-Napravit ćemo ga! -reče poluglasno smiješeći se. Kada je sjeo u naslonjač odahnuo je. -Fenomenalno! -izusti zadovoljan svim. Pogleda pritom slike na zidu. između slika pokrajinskog partijskog sekretara Dušana Mugoše i Aleksandra Rankovića, drugog čovjeka zemlje, visio je Titov portret. Divio im se. S kakvim samo umijećem održavaju red i mir!, pomisli. Svaka vlast koja je to kadra dobra je! Ova je to znala, čini se, bolje od svih. Dokle? Do sloma! odgovorio je sam sebi smijući se.

Misli su mu odlutale na radilište. Sve je činjeno u ime njih i za njih! Pa ipak ne bi im rado bio u koži. Odabrao sam dobru struku! Ne kaže naš narod zaludu: Prava svemu svijetu glava! Samodopadno je pritom zaustavio pogled na sebi. Stvarno sam "gospodin"! Uživao je u izglačanom i po posljednjoj modi skrojenom odijelu, u kravati i košulji. Postigao je ono što mnogi nisu i nikada neće. No, htio je više. Puna dva desetljeća bio je obični član Partije. Koliko god da se trsio, nije mogao naprijed.

-Neće me! -promrmlja.

Otvoriše se vrata. Bila je to Duša s kavom.

-Ovo je za koju o toj tvojoj bombi!

-Sinkjanškoj, Duša!

-Kakvoj? -upita

-"Sinkjanškoj"! -ponovi.

-Pojma nemam -odgovori, smijući se.

Postavljala je upravo šalice s kavom na stol. Zaustavila je pritom

pogled na naslovnoj strani novina.

-Zar ne vidiš?

-Vidi, vidi! Kina isprobala nuklearnu napravu u Sink Jangu! ­

Stala je na časak podrugljivo se smijući na sve.

-Da to nije onaj Sink Jang kojemu ruski carevi nisu dali pravo    značenje!

-Upravo to, Duša! Gledaj!

-Pokazao joj je pritom prvu stranicu "Politike". Bilo joj je odmah sve jasno. Sink Jang je bio, jest i ostat će ono što je oduvijek bio: pustolina kojom upravlja Kina. Jednoga dana milijunske mase iz dolina Žute rijeke krenut će prema njemu i nastaniti ga. Bit će tada samo pet tisuća kilometara bliže Europi.

-Samo! -promrmlja.

-Što to, Duša? -upita je.

-Pa to, taj Sink Jang! Kad ga nasele, bit će pet tisuća kilometara bliže Europi!

-Nemaju još dosta novca za to! -reče smijući se. -No, koliko smo mudri, mi ćemo im ga još dati! -stao je na časak zamišljen. ­Možda ipak budemo brži!

-Nadajmo se!

Nije joj bilo svejedno, kao ni njemu, tko je tamo, na tim od ljudi zaboravljenim i dalekim visoravnima bogatim rudnim blagom, a siromašnim vodom. Kina još nije bila sposobna nadvladati ni vlastito siromaštvo, a kamoli osvajati Sink Jang i iskorištavati njegova bogatstva. Sve dok to ne bude kadra, moći će ga izgubiti.

Mislima je ponovno bio u svojoj partijskoj organizaciji. Pri pomisli na svoje neuspjehe u njoj spopadao bi ga uvijek bijes. Skrivao ga je pred njom. Ne bi ga shvatila. Možda i bi. Bio je najstariji član u njihovoj "ćeliji". Uz to i najbolji Srbin. Najzaslužniji u svakom pogledu. Ponosio se time. Tko to tu na Kosovu ne bi bio. Ljudi poput njega teško su zapadali u neprilike. Vrata su im svagdje bila otvorena. Nije to možda ni bilo loše. No, da bi one velike ideje kojima je sutra valjalo zamijeniti današnje opsjene uspjele, moralo se štošta iz­mijeniti.

-Sinoć je Sekretarijat partijske organizacije imao sastanak ­rekla je to tako tiho, gotovo nečujno. Znala je da ga mnogo toga boli kad je bio u pitanju taj zapravo malen i beznačajan, a za njih ipak                                      svemoćan organ.

-Što su raspravljali?

-Hm! Mogu samo naslućivati! Imam neke ...

-Vidjela si zapisnik?

-Ne! No ,.,

Zastala je. Neugodno joj je bilo da mu to kaže.

-Reci! Meni možeš sve reći!

-Znam! -zatvorila je na trenutak oči u znak suglasnosti. ­

Katkada se u tim koševima za smeće svašta nađe -pokaza pritom                                      jedan pokraj njegova stola.

-Fenomenalna si! -reče oduševljen. -Našla si nešto? -Netko je pisao točke dnevnoga reda i skicirao svoje izlaganje!

Znaš da naši ljudi vole izlagati svoja mišljenja!

Uzvrtio se. Bio je nestrpljiv.

-Stalno isto, Milane! Tehnokracija! Klasni interesi! Bilo je i o nama dosta!

-O nama dvoje?

-Ne! Zaboga, Milane, što bi o nama mogli raspravljati! O Srbima i Crnogorcima!

-Što?

-Albanska iredenta i velikosrpski šovinizam bili su na dnevnom redu!

-Velikosrpski šovinizam, kažeš?

-Da!

-Dokle su došli! Tu su već!

-Optužuju nas za nacionalni romantizam!

-To taj "Duč" sve sere! -pokaza pritom rukom na sliku se­kretara pokrajinskog komiteta Partije. -Nije zaludu osnivao njihovu Partiju i postavio Envera Hodžu za sekretara!

-Moramo se smiriti! Albance opasno hapse! Tri stotine ih je    navodno iza rešetaka! Mogli bismo i mi doći na red!

-Bit će ih i tri tisuće! Opasni su! Organizirali su se!

-Pazi se, Milane! Opasno je! Upozorila sam te! Možda su i o tebi raspravljali!

-Samo mi još to treba da ti "majmuni" o meni raspravljaju! -Njihov si član! Ono što misle, reći će ti u brk!

-Jednoga dana će me još i isključiti! Ako jednoga dana na mje­sto ovoga "prijatelja" Albanaca i Roma dođe pravi Albanac, najebali smo ga!

-U Beogradu bi morao biti glavni, Milane!

Bilo je mnogo razloga da raspravljaju o njemu. Bio je dugo postrani. To nije bilo dobro za njega. Samoupravni organi redovito su donosili odluke prema uputama partijske organizacije. Neposlušni nisu mogli niti biti u njima. "Ćoškast" sam!, pomisli i nasmija se. Prinio je šalicu ustima i ispio ostatak kave. Jednoga dana bit će još i klasni neprijatelj.

Analizirao je ponovno sam sebe. Koliko se puta već pitao da li je negdje pogriješio. Koliko on zna, nije. Radi kao sat. Jednostavno mu ne daju. Nije mogao shvatiti mnogo toga oko te Partije, pa ni to da su mnogi u nju zapravo zalutali. Takvi nisu niti mogli uspjeti. A oni koji bi pukim stjecajem okolnosti uspjeli, na prvom bi zavoju ispadali. Jedan od takvih bio je nedvojbeno i on.

Kada je ugasio opušak, pogledao je na sat. Bilo je tek devet. Gdje su dva sata!, pomisli. Otkucaji Dušina stroja su ga uspavljivali. No i pored toga razmišljao je ponovno o Partiji. Nedavno se birao sekretarijat osnovne organizacije, sekretar i delegati za konferenciju Saveza komunista. No opet, kao i uvijek, od njegovih nada ne bijaše ništa. Munjevitom brzinom preživio je sve ponovno.

Na kraju barake bila je jedna omanja prostorija u kojoj su se skupili. Iako ih nije bilo mnogo, jedva su se smjestili. Mnogi su stajali. Neki su bili u radničkim odijelima, prljavi i znojni.

On je kao i obično došao dotjeran i uredan. Nije se uređivao samo iz pristojnosti, već je to smatrao prijekom potrebom. Zato je mnoge gledao poprijeko. Nisu se dovoljno posvećivali tome činu. No, ne samo to. U svojim nutrinama sukobljavali su se sa svim onim što je po njemu bila osnova marksizma-lenjinizma: planskom privredom. Šutio je. Mogli bi ga proglasiti "nepoštenim intelektualcem". Nitko nije bio imun na tu etiketu. Skup poput ovoga bio je krajnje beskrupulozan i netolerantan prema svakom tko bi mu se bilo čime suprotstavio. In­dustrijski proletarijat bio je nedvojbeno povlaštena klasa. Iako je bio na rubu svih zbivanja, imao je riječ. Manjina koja je govorila u njihovo ime ostvarila je pravu autokraciju. Nezadovoljni svojim društvenim položajem, još više sami sobom, bili su spremni da na mig vrhova jurnu na bilo koga.

Koliko je želio da on bude u jednom od njih. Zar to nije bilo i moguće! Zar se nije s podcjenjivanjem odnosio prema "klasnom neprijatelju"! Prema toj toliko napadanoj "tehnokraciji"!

Uviđao je mnogošto. U prvom redu njegov i njihov "nadrealizam ". Nikom shvatljiv opsjenarski pristup stvarima. Nasmijao se sam sebi na tu usporedbu. Toga dana bio je siguran da će biti izabran, ako ne za sekretara ili člana sekretarijata, onda za delegata za partijsku kon­ferenciju. Nije imao pojma o svemu onome što se tu godinama mrsilo u jedno nerazmrsivo klupko mržnje prema svima koji su lakše služili kruh od njih. Svoje interese nitko od njih nije poistovjetio s njegovima. Kako su ga onda mogli birati! Kako se uopće mogao nadati tome! Umovao nije uvijek razumno i umno! Riječi mu ne bijahu toliko magične da je s njihovom pomoći u svima njima ut­jelovljeno zlo mogao nadvladati. To zlo ne bi ni bilo tako veliko da ne bijaše "sotone" u njem. Njihovi porivi ne bijahu destruktivni. Razornim ih učini njihova podsvijest. Ona ih izvede na staze zla. Gledali su unaprijed, mislili na budućnost. Posezali su zato za znanjem, gradili kombinat. Stjecali iskustva. Uopće nisu bili nevješti. Ne samo da su bili dio ove civilizacije već su je htjeli i unaprijediti. No, kad zlo ispuni i najbolje nakane, a podsvijest nadjača svijest, sve pada u vodu.

Sastanak se oduljio duboko u noć. Raspravljalo se o svemu i svačemu. Najviše o samoupravljanju. Bilo je ugroženo od "tehno­krata" i "birokrata". U ove posljednje vjerojatno su i njega ubrajali.

Nije ih razumio. Vjerojatno nisu imali pojma o onome što govore. Ljevičarilo se, vulgariziralo. Mangupi su još samo nedostajali pa da sve što će kad-tad srušiti socijalizam bude tu. Mislio je kao i Lenjin. No, oni nisu mislili tako. Oni, naravno, smisao takva razmišljanja ne bi shvatili. Kome bi ti "mangupi" mogli "doći glave"! Kako je vrijeme teklo, bilo mu je sve jasnije da to više nije njegova Partija. Na kraju su bili izbori. Glasovalo se dizanjem ruku. Bili su umorni. No i pored toga nisu posustajali. Znali su što hoće. Netko je predložio jednoga njegova kolegu iz uprave. Većina se na taj prijedlog                                      podrugljivo nasmijala. Jedan je čak i uzviknuo: -Da ne bi!

Drugi je na to uskliknuo: -Taj će s nama poker igrati!

Prostorija je bila sve zagušljivija. Sličila je u svemu na najobičniju krčmu. Najradije bi bio otišao, no bojao se posljedica. Na njegovo veliko zaprepaštenje nitko iz uprave nije bio izabran. Nisu svi niti bili nazočni. Partija se osipala. Na prijedlog da se biraju samo drugovi iz neposredne proizvodnje, rasprava je krenula u posve drugom smjeru. Strasti su se stišale i sve je bilo brzo gotovo. Za se­kretara je izabran jedan neugledan i pomalo smiješan i prostodušan čovjek: običan i odveć prisan sa svakim. "Masovik", kako su takve u onom ratnom i poratnom vremenu zvali. Kratko rečeno, bio je iz­nenađen. Kada je ovaj uzeo riječ, zavladao je takav tajac da se uplašio. Osjećao se čudno. Taj čovjek uživao je takav autoritet da je to bilo je­dnostavno neshvatljivo. "Dobroćudni debeljko", neumorni radni crv,

"radiša", govorio je tako jasno i smisleno kao nikada nitko dotad.

Ulijevao je strahopoštovanje. Partijska organizacija dobila je s njim pravoga vođu. Bio je to inače novi, tek nedavno primljeni član. No, partijski staž nije bio jamstvo za umijeće. Još manje za kakvoću. Vlast je tražila novatore. Jedan od njih bio je nedvojbeno on. Idoli svijeta bili su uvijek isti. Slušao ga je pozorno. Njegove riječi tamnile su sjaj upravnih struktura. Onostranost kao da je ponovno uspostavila kon­takt s njima, izvodeći ih na neki put novih opsjena. Bilo je sve tako čudno. Svaka priča imala je, dakako, početak i kraj. Svaka opsjena također. Gdje smo mi bili u njoj. Na kraju sigurno. Naša priča o Partiji nije bila samo to. Ona je bila mnogo više od toga. Bila je zbivanje. Imala je spoznajnu moć. Stjecala je iskustva. Tonulo je sve u blagotvorni mir onostranosti. Možda to nije ni bilo loše. Ti ljudi su to i že­ljeli. Htjeli su potpunu samosvojnost. Samoupravu. Htjeli su biti dalje od svih koji bi im nametali bilo što sa čim se oni nisu mogli pomiriti. Zapravo, ljudi su željeli što lakše preživjeti svoj vijek, ne misleći mnogo na sutra. I on je to htio. Htio je više no što ima. Htio je ono što i oni. Njihova htijenja klijala su iz dubina njihovih duša. Zamisli postadoše čin: ispunjenje u tijelu. Shvatio je da se zbiva nešto što on ne razumije. Poželi promjene koje bi takve kao on dovele na ćelo svega. Golu vlast. Zato se možda i nije mogao uklopiti u sve.

Tijek misli prekidao mu je povremeno monotoni zvuk Dušina pisaćega stroja. I ona je bila jedan od tih "mrava". Ustao je i prišao vratima. Bila su odškrinuta. Pogledao ju je. Opazila je to i nasmijala se. Učinila mu se mnogo ljepšom nego što je bila. Jednostavno je sjala. Bila je svježe počešljana. Ovlaš našminkane usne privlačile su ga. Vratio se ipak natrag, dohvatio kutiju s cigaretama i pripalio jednu. Bilo je mnogo istine u tvrdnji da ideje postaju materijalna snaga kada ovladaju masama.

No, kad se te iste mase razočaraju u njih, postaju rušilačke. Mase nisu mogle vladati. One nisu bile sposobne za stjecanje iskustva potrebnih za to. Ljudski vijek bio je prekratak. Svaki naraštaj sukobljavao se uvijek iznova s istim problemima. Odluke su se morale donositi na temelju stečena znanja: iskustva drugih. Ono je pak uvijek bilo u suprotnosti s težnjama masa. "Revolucija" je sa svakom novom generacijom dobivala nove poticaje. Mladi su nestrpljivi. Nisu dovoljno civilizirani. Hoće odmah sve.

Uzeo je novine i zaustavio pogled na oglasnom dijelu. Turističke agencije su nudile putovanja za praznike. Jedna je nudila dosta povoljno putovanje u Moskvu na proslavu obljetnice Oktobra. Ne razmišljajući mnogo, ustade, priđe vratima i otvori ih.

-Mala, stani malo s tim tipkanjem!

Kada je to učinila, nastavio je: -Bi li išla u Moskvu na proslavu Oktobra? Ne bi bilo loše da malo budemo skupa! Sami! –naglasio je.

   Pobjegao je od svega što ga je mučilo. Sumorne se misli raspršiše. Nasmijaše se. Uostalom, zašto da ne idu?

 

 

8.

Sumorni jesenji dani prolazili su Niki u ubiranju "piksne". Nije to bilo lako, obvezivalo je. Prostorije je trebalo provjetriti i očistiti, kupiti sve što je potrebno i, na kraju krajeva, dogovoriti se s onima koji će doći. Kada se probudio, bilo je devet i trideset. Protrljao je snene i slijepljene oči, zaustavivši pogled na zidnom kalendaru koji je visio iznad njegova ležaja. Bio je utorak, 5. studenoga 1963. Uživao je u svom načinu života zbog kojega je taj svijet ispleo oko njega kojekakve priče  pune mistike. Ljudska mašto se hranila svačim. Više od svega njegovom informiranošću. Štošta bi čuo za tim kartaškim stolom. Katkada bi i objavio štogod prije nego što je bilo službeno O­bjavljeno. Tako su se pukim slučajem oko njega splele okolnosti koje                                      su ga učinile zanimljivim.

Protegnuo se još jednom i ustao. Iz zahoda je otišao u kuhinju. -Ajme meni, kakvi su to prasci! Kakav nered!

Otvorio je vrata balkona i izašao na nj. Dvorište je bilo puno djece. -Jebem vam mater, djeco! -promrmlja. -Koliko vas je samo!

Nasmija se na to i vrati u kuhinju. Bila je to vrlo prostrana pro­storija, koja je služila i za kuhanje i za blagovanje. Svježi zrak ulazio je kroz širom otvorena vrata. Prišao je prozoru i otvorio ga. Na redu je bila jutarnja gimnastika. Bez nje nije mogao. Naučio se na nju još kao mlad mornar. Vojni rok odslužio je kao kuhar. Sada, kad je ostao sam, kuharska vještina mu je dobro došla. -Jedan, dva, tri, četiri! ­-brojao je mašući rukama i nogama. Nekoliko čučnjeva i sklekova bilo je dovoljno da se probudi do kraja. Nije to bila bogzna kakva gimnastika, no bila je korisna. Tjerala je ustajali zrak iz dišnih putova i budila. Znojan je otišao u kupaonicu. U deset je bio obrijan i okupan. Odjenuo je toplo odijelo i pristavio vodu za kavu na štednjak. Srčući prve gutljaje svoje obilne kave s mlijekom, upalio je lulu. Za koji tren pozvonit će mu na vrata jedna mlada žena, Ciganka iz "romske male", da mu kupi kruh i mlijeko i uredi stan.

Nezbrinutost velikoga dijela stanovništva prisiljavala je ljude da u bescijenje obavljaju lakše manualne poslove. Ono što si je kao umirovljenik mogao tu priuštiti, nigdje drugdje vjerojatno ne bi mogao. U Gnjilanu ili Prizrenu ljudski rad je bio još jeftiniji. Kada je pozvonila, izašao je na hodnik i otvorio vrata. Bila je to zapravo sredovječna žena mladolika izgleda u uobičajenoj ciganskoj nošnji. Skinula je jaknu ostavši u dimijama i toploj košulji. Skupa s rupcem objesila je kaputić na vješalicu. Sjela je za stol. Kad je i on to učinio, pogledala ga je bezizražajnim i ravnodušnim pogledom. U njemu nije bilo ni vedrine ni tuge. Samo beskrajna ravnodušnost.

-Spremit ću vam doručak! -rekla je.

Činila je to svako jutro. Nerijetko mu je to bio i jedini obrok koji

je uzimao.

-Može! -odgovorio je.

-Kao i obično, zar ne? Kajgana sa slaninom!

-Imaš i nekakvu salamu u frižideru!

Ustala je i za časak sve obavila. Očistila je stol i postavila ga.

Potom ga je poslužila "lozom" i mineralnom, a onda onim što mu je spremila. Bio je to omlet sa slaninom i salamom.

Posebne živosti u Ulici maršala Tita nije bilo. Svijeta je čak bilo

manje nego inače. Odzdravljao je svaki čas nekom,

-Dobro jutro, Niko! Kako ide'?

-I predobro!

-Na kavu'?

Nakon što je napravio dva-tri "đira", sjeo je na svoje uobičajeno mjesto u "Božuru". Kraj prozora, naravno. Nije dugo Čekao konobara. -"Tursku" i "kiselu"!

-Veliku ili malu'?

-Dva decilitra!

Činilo mu se da sve sanja. Rijetko si je koji umirovljenik mogao priuštiti to. Imao je sreću sa stanom. Bio je u samom središtu grada. Kada mu je konobar donio naručeno, podsjetio ga je na novine. Uskoro su beogradska izdanja, raširena na kavanskim stalcima, bila pred njim.

Oko njega ljudi skromnih mogućnosti. I sam je bio takav. Nije to bilo stoga što su oni rođenjem ili naslijeđem bili predodređeni za to. Kasnili su jednostavno. Zaostajali. Njihove sposobnosti nisu mogle doći do izražaja. Zato su se zadovoljavali onim što su mogli dosegnuti. Sad su ono što jesu: Ljudi koji nikada ništa ne čine na svoju štetu. Zbog toga nikada nijedan od njih nije osobito patio zbog bilo čega. Zbog okolnosti što su katkada bili u prilici obznaniti pokoju nepoz­natu stvar o kojem poznatom čovjeku, bili su zanimljivi. Kako nije bio "domaći čovjek", njegovc riječi su, za razliku od drugih, često bile nejasne. Govorio je dosta neodređeno. Bio oprezan. Pa ipak, oko koje Sve motri promatralo je i njega.

U novinama je bilo malo toga što je njega zanimalo i što je tih dana potresalo Kosovo. Stvari su se odvijale tiho, bez buke. To je raspaljivalo maštu i izazivalo znatiželju. No, svladavao se. Uz kartu i kavu saznavao je ionako Sve. Njegovo društvo nije bilo ni tako nesolidno. Alkohol nitko nije prekomjerno uživao. Katkad mu se čak činilo da ni kocka nije sama sebi cilj. Igralo se radi igre, druženja i raz­bijanja učmalosti. Kako su gotovo svi mislili isto, razumjeli su se nerijetko bez mnogi riječi. U jednom trenutku odložio je novine i pogledao na sat. Podne je bilo blizu. Svaki čas bi Ture moglo doći. U podne je zatvarao dućan. Oboje su tu bili stranci. Možda su im se zato                                      mišljenja u mnogo čem podudarala.

-Pomoz' Bog! -pozdravio ga je.

Naručio je "lozu" i "kiselu". Pogledao ga je pritom znatiželjno. Oči su mu lucidno sjale. Bile su uvijek takve: žive i vedre. Nije mu još odao svoje "mađioničarske trikove" kojima je sve dobivao na pokeru. Bojao se da ih sam ne upotrijebi i da ga u tom ne uhvate. Bilo bi to kobno za njega. Napustili bi ga. Ubilo bi ga to. Kad je popio naručeno, iz­mijenio je još koju s njim i otišao.

Predvečer je bio pred "Avalom". Korzo je bilo puno šetača. Ulična svjetla doimala su se dosta jadno. Nije dugo Čekao na Dragana i Uroša. Tek što su se pozdravili i zapitali jedan drugoga kako su, došli su i drugi. Vrijeme se kvarilo. Bilo je sve neugodnije. Pirkao je hladan vjetar. Oblačilo se. Bilo je sve mračnije. Nije ih morao dugo nagovarati da svi zajedno odu k njemu. Izgarao je od želje za igrom. Htio se okušati. I to sam. Karta ga obično nije išla. Trikove nikakve nije znao. Bilo je to žalosno, no bilo je tako. -Pravde nema! ­zaključio je. Kada su sjeli za stol, ponudio ih je vinjakom. Bilo ih je sve skupa sedmero.

-Imaš li "mineralne"? -upita ga Diša.

-Imam!

-Što je ne daješ!

-Smeten je sav! -upade Uroš.

-Ateroskleroza! -netko doda.

-Ma nemoj! -naljuti se Niko. -Bistriji sam od bilo kojega od vas!

Ruke su mu se tresle dok ih je služio.

-Postat ćemo alkoholičari! -netko reče.

-To već jesmo! -reče Uroš.

-Ajde, bogati, najbolje da se još i uškopimo! Ne jebi, ne jedi, ne pij! Što još ne!

-I bez toga se može! -nasmija se Niko. -Ja već dugo ništa ne jebem, malo jedem i još manje pijem!

-Jebi se Niko! Ti to sve više ni ne možeš! Ti bi umro da ti koja da pičke! A o piću i jelu da i ne govorimo!

Poslužio ih je i kavom. Kada je pokupio čaše i šalice, Milan je uze karte i promiješao ih.

-Onda, tko igra ?

Ostali su Diša, Uroš i Dragan! Ostali su izašli. Oko devet bit će opet tu. Bilo je to vrijeme kada bi obično onaj koji je ostao kratkih rukava napustio igru.

Uroš je presjekao, Dragan podijelio, Milan uskliknuo:

-"Čip" dvjesto!

-Oštro! -reče Niko naginjući se prema njemu u namjeri da mu vidi karte. Nije mu to dopustio. Izmijenili su na to poglede i nasmijali se.

-Krenulo ti je dobro!

-Tebi, Niko, najbolje! Kolika ti je "piksna" sad? -"Stotka"! -nasmija se.

-Da nije dvjesto?

-Pusti to! Znaš da ću uzeti što daš!

Runde su se brzo smjenjivale, novac još brže prelazio iz džepa u

džep. U Nikov se nezaustavljivo slijevalo najviše. -Tko umije njemu                                      dvije! -reče šapatom sam sebi uzimajući dvije stotke.

-Koga boga rogoboriš! -nevoljko reče Dragan.

Bio je uzbuđen. Sjedio je pored Milana promatrajući ga. Jedva je dosezao novac s kupa na sredini stola. Svaki put se morao pridignuti sa stolca i ispružiti ruku. Pritom bi mu se lice razvuklo u osmijeh, a oči                                      zasjale čudnim sjajem.

-Daj "siću"! -reče mu Milan.

Ispraznio je džep i zamijenio "stotke" za "tisućarke".

-Dosta si zaradio! -napomenu Dragan.

-I previše! -složi se s njim Uroš.

-Više no ijedan od nas! -našali se opet s njim Milan.

Nije im ništa odgovorio. Nije stigao. Svi su zurili u već podijeljene

karte. Bilo je i previše napeto za bilo kakav razgovor.

-Ispruži ruke kad miješaš!

-I kad dijeliš također! -dopuni Dragana Diša.

Išlo je to Uroša. Imali su razloga za prigovore. Činilo se kao da se služi nekakvim trikovima, U njegovim dosta krupnim i vještim rukama, pokrivenim dijelom dugim i širokim rukavima, špil se naprosto gubio u njihovoj sjeni.

-Da ne varam možda! -uskliknu ljutito.

Ispruži ruke i promiješa još jednom karte.

-Jeste li sad zadovoljni?

-I kad dijeliš, isto tako radi! -ljutito ponovi Dragan.

-Ja, varalica! Jebem vam mater svima! S kim ja kartam! Namrštio se Niko. Rječkanja je bilo sve više. "Runde" su se sve sporije odvijale, "piksna" sve rjeđe ubirala. Sve je češće ustajao od                                      stola, nemirno šećući sobom.

-Smirite se već jednom!

Bilo je sve uzalud. Igra je bila, kao i riječi, sve ogorčenija i žešća.

Dragan je ljutito bacio karte na stol.

-Nešto nije u redu! Ne mogu da se sastanem s pravom kartom! -Skuhaj kavu, stari! -otresito naredi Uroš.

Zašutjeli su svi. Poslužio ih je vinjakom i kavom. Ničeg neuobičajenog ne bi u tome. Svađe su bile uobičajene za karta­škim stolom. Osobito tamo gdje se igrao poker. Niko naravno nikad nije sudjelovao u njima. Sjet ga je udaljavao od njih. Pazio je i da koga ne uvrijedi. Nikoga nije htio otjerati odavde. "Piksna" mu je itekako bila potrebna. Mirovine su bile male. Bio je i stranac tu. Doduše, nikada mu nitko to nije predbacio. No, vodio je računa o tome. Bio je na neki način izagnan iz svoga kraja. Morao je onamo gdje je sa svojom glazbom mogao zaraditi kruha. Sve je zapravo za njega bilo više nego besmisleno. Život kao i smrt. Čeznuo je za Dubrovnikom; šetao u mislima Stradunom. Cijelu vječnost nije bio tamo. Nije više imao koga niti posjetiti u Gradu. Kad bi kojim slučajem morao iz ovoga stana, ostao bi bez kuće i kućišta. Odavde nije mogao ni da je htio.

U jednom trenutku Dragan je ustao, napravio nekoliko koraka i    okrenuo se Diši.

-Idemo u SUP na večeru!

U prvi čas mu nitko nije odgovorio. Nakon kraće stanke Uroš je    pokupio karte i stavio ih u džep.

-Idemo! -suglasi se s njim.

Njih dvojica su ih mogla odvesti tamo. Bio je to, naime, njihov dom. Dom onih koji su druge onemogućavali da uzmu svoje mjesto u povijesti. 1 sami protjerani iz nje, tjerali su sa zadovoljstvom druge. Svatko nije mogao onamo kamo su sada išli. Bilo je sve jeftinije i urednije i samo za njih. Samodopadni osjećaj posebnosti punio im je nutrine nečim što je teško opisati. On ih je odvojio od svijeta kojemu su pripadali. Liječio, sprečavajući moguću podvojenost.

Sada, kad nisu bili za kartaškim stolom, bilo je sve drukčije. Pripadnost istom krugu zbijala ih je jednoga uz drugog. Bili su prijatelji. Možda čak i više od toga. Tamo kamo su sada išli, često su zalazili. Večerali bi i posjedili sat-dva i opet nastavili s igrom. Hoće li večeras opet k meni?, pitao se Niko. Hoće!, odgovarao je sam sebi. Nisu mogli bez pokera kao ni on. Smijao se. Ruke su mu se manje tresle, a neki čudni osjećaj zadovoljstva ispuni i njegove osjećaje. Rado je s njima zalazio u Dom Armije i UDB-e.

Duga dvorana završavala je jednom manjom prostorijom u kojoj su često sjedili "vrhovi". Uroš nije oklijevao. Otkako se bavio "terori­stima", ugled mu je tu jako porastao. Odveo ih je sve zajedno dva do tri stola dalje od onoga za kojim je sjedio glavom Dušan Mugoša. Pozdravili su se klimanjem glave. Bio je to istodobno znak da je sve u redu i da tu mogu sjesti. Teško je opisati osjećaj zadovoljstva koji su svi imali sjedajući za taj stol. Kada im je prišao šef sale, naručili su                                      aperitiv .

-Šest vinjaka, molim! -naruči Uroš.

-S kiselom! -doda, obješenjački se smijući, Niko.

Složili su se svi s njim. A kako i ne bi kad se i on u Svemu slagao s njima. Osobito s onim da treba živjeti. A život je za njih bio upravo to. Izvadio je Iulu iz vrećice u kojoj je držao i duhan, napunio je i zapalio. Bez nje nije mogao. Smijao se bez prestanka. Sve što još nije znao o toj ilegalnoj albanskoj komunističkoj organizaciji, saznat će večeras. Ovo je bilo pravo mjesto za takve priče . Kada mu se duhan razgorio, dohvatio je jelovnik. Bio je uvijek isti. Vrlo rijetko kuhari bi pripremili kakvo iznenađenje. Zanimale su ga cijene. Kad je vidio da se ni one nisu promijenile, zadovoljno je protrljao ruke. Ćevapčići su im bili izvrsni.

-Što ćemo? -upita ga Dragan.

-Ja ću ćevapčiće!

-Ništa više?

Pitali su ga uvijek prvoga što želi. Poštovali su ga. Svojim sitnim ručicama pokazivao je Diši nešto na jelovniku. Bila je to cijena onoga                                      što je naručio. Bilo je to, naime, te večeri najjeftinije jelo.

-I ja ću ćevapčiće! -reče.

-Hajde! Svi ćemo onda to!

-Šest ćevapa! -usklikom naruči Uroš nakon što ih je konobar poslužio vinjakom.

-Za piće?

-Dvije litre bijeloga kosovskoga i litru kisele!

-Poštujem! -odgovori ovaj, nakloni se, i ode.

U međuvremenu je netko upalio juke-box. Dragan Stojnić pjevao je "Bila si tako lijepa ...". Doživljavao je svatko ponešto pritom. Umuknuli su svi i odali se sjetu. Pjesma ga je bila puna. Njezin melankoličan prizvuk gurao je svakoga u osamu. Kao da se svakom ukazivalo nešto iz njegove prošlosti. Niko se sjećao supruge. Mlado­sti. Života s njom. Draga i odana mu bića. Imao je s njom dva sina. Nisu bili tu. Otišli su u svijet. Za vrijeme rata nisu bili posve u redu. No, to ovi Ljudi tu nisu znali. A da su i znali, vjerojatno bi to zadržali za sebe. Zaustavljao je pogled na svakom posebno. Mučilo ga je što koji misli. Vjerojatno na ženu ne. Najteže mu je bilo kad je umrla. Plakao je danima. Umrla je od metastaza raka dojke. Bilo je to strašno. Gasila se tiho, nečujno, godinama, da bi posljednja dva-tri tjedna vegetirala još samo kao živi mrtvac. Oči su mu se ovlažile. Iz­vadio je rupčić i obrisao suze. Svi su se pravili da to ne vide. Svatko se sjećao nečega što je bilo samo njegovo. Ono praiskonsko vezano uz ljubav i uz one koji su čovjeku najbliži bilo je uvijek isto. Uz riječi i glazbu svakom se činilo da sluša još nešto. Bila je to neka davna, zaboravljena pjesma, koja je za njih upravo izvirala iz zaborava. Pje­sma zanosa i ljubavi, razočaranja i tuge. Pjevali su je naraštaji. U njoj ushit i bol: iskon. mit, legenda, život. Kao da je sve ono što je prošlo čovječanstvo od svoga postanka do sada prošao svaki od njih. Kada je Dragana Stojnića zamijenio drugi pjevač s drugom pjesmom, ponov­no su se okrenuli jedan drugom.

Lupio je ručicom o stol, rekao "eh", odmjerio sve pogledom i ispraznio čašku lule u pepeljaru. Bili su to zapravo Sve dobri Ljudi. Iako su svi oni bili dio jednoga velikog stroja, koji je "ilegala" nazvala "represivnim", nisu bili i zli. Nijedan od njih nikoga nije ubio. Možda čak niti udario. Mrzili su ih jer su radili neugodne stvari. Zamjerali se. Borili protiv "klasnoga neprijatelja", kako su to oni znali reći. Protiv njega, jer i on je to nedvojbeno bio. Ta revolucija učinila je od njega, bogata dubrovačkoga gospara, siromašna učitelja glazbe. Ono što mu je nekoć bila samo razbibriga i dokaz lijepoga odgoja, donedavno mu je bio kruh. I to tu, na Kosovu. Da se nije uvukao kao crv među ove ljude, ne bi znao što bi i kako bi. Oni su mu dijelom nadoknadili sve ono što mu je revolucija odnijela. Nije ih mrzio. Nije imao razloga za to. Štoviše, volio ih je kao svoje najbliže. Uostalom, sad je kao siromah i klasno pripadao tu. Nasmijao se grohotom u sebi. Zar je gubitak imovine morao čovjeka prebaciti u drugu klasu i promijeniti njegove "klasne osjećaje"! Uskoro utonuo u misli, nije obraćao pozornosti ni na što. Ćevape je pojeo u tili časak, ispio čašu vina i zavalio se u naslon.

Uskoro na njega nitko više nije obraćao pozornost. Razgovaralo se o nekim nevažnim stvarima koje ga nisu zanimale. Milana su zadirkivali zbog njegova sutrašnjega leta u Moskvu. Kada se spomenula Moskva, napregnuo je osjetilo sluha do krajnjih granica. Napunio je čašu vinom i zagledao se u nju pomno slušajući sve što se govorilo. Nije to bilo vino koje rado pije: mostarska "Žilavka", ili dubrovački "Grk". No, bilo je dobro. Sve je bilo stvar navike, a i izbora predodređena često ne samo kakvoćom već i podrijetlom. "In vino veritas", prozbori i ponovno "naćuli uši". Do njega su dopirali isprekidani dijelovi razgovora koji se vodio na drugom kraju stola. Pričalo se o onome što ga je zanimalo: o ilegalnoj komunističkoj or­ganizaciji Albanaca Kosova koja je bila proalbanska i prokineska. Programski su se suprotstavljali "srpskom imperijalizmu i hegemo­nizmu". Vješali su albanske zastave, dijelili letke, pozivali na otpor. Koliko je mogao razabrati, imali su pune ruke posla. Organizacija je bila dobro razgranata. Urasla je kao rak u sve pore društveno-poli­tičkoga, kulturnog i ekonomskog života. Istražni postupak je ugla­vnom završen i u tijeku je prebacivanje svih zatvorenika u Niš. Daljnju istragu i provjeravanje dobivenoga provesti će republički SUP Srbije. Organizacija je bila povezana preko Zapadne Njemačke i Turske s Albanijom. Tako je sve dobilo daleko veće razmjere nego što se to u prvi tren činilo.

Praveći se da drijema i da ne obraća pozornosti na ono što govore, stišćući stalno lulu svojim ručicama, pozorno je slušao njihov raz­govor. Nije mu promaknulo ništa. Sutra će s Turetom imati što pričati. Bio mu je to odan drug. Nikad mu nitko nije spomenuo ništa o onom što bi mu u povjerenju ispričao.

Juke-box je bez prestanka uveseljavao goste. Za petobanku četiri pjesme. Iako je repertoar bio skučen, pjesme su bile dobre. Zvûci glazbe gubili su se u žagoru gostiju i oblacima duhanskoga dima sve dok nije zasvirao "Marš na Drinu". Žamor je utihnuo, a zvûci "Marša" sve su se jasnije čuli. Svijet se iznenada promijenio, pokazujući se onakvim kakav uistinu jest. Pogledao je Niko ponovno sve. Najprije ove tu za ovim stolom, a onda i ostale. Razgovaralo se još jedino za onim stolom za kojim su sjedili najviši kosovski rukovodioci. Svi o­stali bili su pod dojmom sviranog. Ispuni se uzdušje čudesnim ozračjem iskonskoga srpstva. Marširalo se na Drinu, na njezinu vjekovnu među. U duši svakoga od prisutnih trajala je neka arija iz prvoga djetinjstva. U nekih je možda to bio također nekakav marš stare srpske vojske. Marš koji mu je pjevala majka i koji je sjetom bio vezan uz nju. Mnogi su pod utjecajem te pjesme promijenili temu raz­govora. Stari su bili u Prokletijama i na solunskom frontu, mladi tu. Možda je netko negdje spominjao i one koji su ih vodili. No, tu za Nikinim stolom ne.

Niko nije mislio kao oni. Nije osjećao ama baš ništa dok je orila ta pjesma. Po Hugu od Svetoga Viktora bili su daleko od toga da budu građani svijeta: savršeni ljudi kojima je svako tlo tuđe. Bili su još uvijek na početku svega. Iz praosnove njihova nacionalnoga bića iskrsnuli su svi mitovi, sva predanja i Sve legende o srpstvu. One su ih nadahnjivale i danas. One su branile Kosovo, marširale na Drinu. One su ...Govor kao da je bio sve nejasniji, riječi dvosmislenije. Samo onom tko misli kao oni bile su i razumljive. Nisu smjeli reći ono što su osjećali, iako se to čitalo svakom s lica. Plamen im je jednostav­no sukljao iz očiju. Kad bi sve rekli glasno ne bi mogli biti ono što jesu. Zar im se uopće što moglo zamjeriti! Zar ne bi i svi drugi bili takvi da su na njihovu mjestu!

Pamtilo se mnogo toga. Svjedočanstva su optuživala sve. Sjet nije bilo lako izbrisati. Bio je takav da nije mogao niti potamniti. Bio je tu među njima. Bili su budni kao i drugi. Što bi ih moglo iz jave gurnuti u san! U one mutne i nejasne slike snoviđenja! Koji od njih nije i sam štošta iskusio u životu! Svaki kao da je ispreo mit oko sebe! U njemu lelek! I sve ono drugo što bijaše zajedno s njim. Pred svima opaka slika rata i ugasnute oči najmilijih. Razumio ih je! Imali su mnogo ra­zloga da budu upravo takvi kakvi jesu! Nitko tako kao on nije imao toliko smisla za realno procjenjivanje zbilje. Nitko tu tako kao on, nezainteresiran za bilo što od onoga zbog čega su se sučeljene strane sukobile nije bio zadovoljan tom polovicom puta. Nizale su se halucinantne slike u kojima se stvarnost prelamala kao zraka svjetla u prizmi stavljenoj pred oko. Bilo je sve drukčije nego u stvarnosti. Opasnost se nadvila nad Srbijom, zaključio je Diša. Albanci će nas pojesti!, mislio je Dragan. Množe se kao štakori!, govorio je tiho sam sebi Uroš. Sa svih strana "neprijatelj" je nasrtao na Srbiju. Cijelo ob­zorje potamni od dugih sutonskih sjena nejasnih opsesija. Bio je to samo vidokrug svjetonazora koji je cijelu vječnost bio hranjen srpstvom. Rugao se Niko, u sebi, svemu. A kako i ne bi. Sve što je njega zanimalo, bio je novac. Bez njega su svi, pa i ti opsjenama zaneseni zanesenjaci, zapadali u vrtlog intimnih trauma punih egzi­stencijalnih tjeskoba. Život bez njih ne samo da je bio ugodan, nego i neophodan za bilo kakvo imalo uzvišenije djelo.

Nacije su se Sve više sukobljavale. Korijeni krvološtva hranili prividno naivnim stvarima. Strasti su uvjetovale sve veću odsutnost logike u izvođenju bilo kakvih zaključaka koji su bili potrebni za donošenje odluka. Netko kao da je svim sredstvima testirao granice naše izdržljivosti i tolerancije. Ne! Samo izdržljivosti! Tolerancija je davno testirana! Nje odavno nije bilo! Zbog toga nije ni moglo biti demokracije. Gdje nema jedne, nema ni druge.

Tko od njih nije ponirao u svijet sanja. Tko se pritom nije sjećao i svih onih sukobljavanja s okolinom koja je doživio. U kojem od njih nije pulsiralo bilo svih onih sveprožimajućih strasti rođenih u njima. Zbližavalo ih je to. Onemogućavalo otuđenje budeći osjećaj bliskosti. Bol im bijaše zajednička. Zapravo okov zbilje.

Odjednom sve posta opet kao obično. Dragan Stojnić pjevao je svoje sjetne pjesme. Umjetnost je doista, kao i čovječanstvo, neuni­štiva. Ona nas mijenja. Na naša raspoloženja uvijek su utjecali veliki majstori duše. Zato ju je trebalo njegovati. Sve drugo je svijet na ovaj ili onaj način izbezumljivalo. Ona nam je pomagala da se svladamo. A to je bio preduvjet svakoga dobroga vladanja. Ona nam je jedino mogla pomoći da postanemo "građani svijeta". Da budemo savršeni. Da se ne opredijelimo. Ako se to uopće može, naravno.

Iz daljine se čula potmula jeka nadolazeće opasnosti. Ležala je u strasti koja se zvala vlast. U nečem sa čime se čovjek sukobljavao ot­kako zna za sebe. U nas možda jače no igdje drugdje. Vlast kao strast nije poznavala granice zadovoljenja. Ona je bi1a sveobuhvatna i sveprožimajuća. Htjela je uvijek sve. Rijetko kad je sve i dobivala. Koja nije htjela biti i apsolutna. Vladati i dušama i tijelima. I ne samo ljudima. Svom živom i mrtvom prirodom. Koja nije htjela biti i "faraonska". Zar ona nije bila baš zbog te strasti i najdulja. Zar ne bi opet mogla biti takva? "Sodome" i "Gomore" su možda zbilja svemirskih civilizacija. Simbol apsolutne vlasti. Vlasti "sunca". Da bi je zadržali, povlašteni su spremni na svašta. To spremniji što su primitivniji i manje školovani.

Potmula jeka prijeteće opasnosti čula se iz dubina svemira.

Niko je mnogo razmišljao o svemu. Na njegovu noćnom ormariću bilo je mnogo toga što ovdašnji ljudi ne samo da nisu čitali već su i prezirali. Čitao je proroke. Sveto pismo je bilo njegovo omiljeno štivo. Katkada je čak s pomoću rječnika čitao francusko izdanje Nostradamusovih centurija. Jeka povijesnoga mraka dopirala je iz njih do njegova uha. Jeka nama dalekih civilizacija, kojih smo potom­ci i sami bili. Ne bi ga ti ljudi shvatili da im o njima priča. Nije htio da mu se tkogod naruga niti da ga bilo čime zbuni. Kokteli kojekakvih umišljaja pili su se na sve strane. No ono što on misli, popio vjerojat­no nitko ne bi. Ovi ljudi bili su odani jednoj ideologiji koja je bila toliko slična svim dosadašnjim čovjekovim vjerovanjima da su oni kojima su bili podređeni doista vladali njihovim dušama i tijelima.

Mnogo toga je ljude porobljivalo. Suodnos s Bogom najviše. Imao je tradiciju. Možda zbog njega svatko od nas teži svome domu, koji će biti izraz naše ličnosti. Domu koji će ga koliko-toliko odvojiti od ostalog svijeta. Težio je tome i on. No nikada to nije u potpunosti ostvario. Porobljivala ga je uvijek iznova zbilja. Svetila mu se a da sam nije znao zašto. I sad je strepio od nje. Bježao zaklanjajući se od nje pod njezino okrilje. Kako je to čudno! No, tako je bilo! Mnogi su smatrali takav zaklon najboljim! U njemu je slušao njezine pjesme, promatrajući je. I plašeći je se. U osami, kad nikoga nije bilo pored njega, stavio bi na jedan stari gramofon koju od svojih trošnih ploča. Doživio bi tada skroviti kutak svoga zavičaja.

U njegovu ponašanju bilo je mnogo neke nadmene otmjenosti. Bilo je u njoj mnogo toga lijepoga i njemu dragoga. Bio je živa slika preživjelih vremena. Zato je i bilo mnogo tog nejasnoga oko njega. Riječima je nerijetko iskazivao sve tako da je bilo ne samo dvosmis­leno nego i nedorečeno. Natuknice bi samo katkada nagovijestile ono što je namjeravao reći. Zbog toga nije bio sumnjiv. Određenost, jas­nost, kao i svaka brzopletost učinile bi ga neprikladnim za to društvo. Morao je paziti na sve. Bio je naoružan svim "vrlinama" koje su mu za življenje, tu s njima, bile potrebne. Ljudi su u biti bili zli. Zato su bili kukavice. Da bi njihova zloća došla do izražaja, potrebna je ne samo pobuda, jer ona u zlima uvijek bdi, već i podrška, okrilje pod kojim će se činiti zločini. Zbog svega toga osjećao se boljim od svih. I da je htio, nikome nikakvo zlo nije mogao učiniti.

Dne 7. studenoga 1964. Milan i Duša bijahu na Crvenom trgu u Moskvi. Hladno novembarsko jutro doimalo se još hladnijim. Vjetar je na mahove donosio studen. Susnježica pak ometala vidljivost. Vjetar ju je raznosio s kremaljskih krovova i tornjeva. Povremeno bi za­cvokotali zubima, stišćući se jedno uz drugo. Sivilo neba i tla suživalo je ionako sužene vidike. Tu pred tim naletima zime doista svi bijahu jednaki. Dušu to nije smetalo. Radovala se svemu. Njezini snovi su se ostvarivali. Primaknula se cilju. Nije joj bilo lako. Još mnogo toga mora učiniti. Priliku mora iskoristiti. Obzirna ne smije biti ni prema kome. Sreća je poput zvijeri. Mora se uloviti, ukrotiti i strpati u kavez. Podignula je glavu i zagledala se na trenutak u njega. Bio je naočit čovjek. Zreo. Svjestan. Ljudi, naime, postižu zrelost kao i narodi, tek onda kad spoznaju sami sebe uspoređujući se s drugima. Zanio se njom. Stavila je na kušnju njegove "vrline". Drago joj je to bilo. Kad su im se pogledi sreli, nasmijali su se. A onda su odmjerili sve: od kremaljskih tornjeva i Crvenog trga do snijegom pokrivenih krovova i ljudskih gomila.

Doimalo se sve doista hladnijim nego što je to uistinu bilo. Opće sivilo, inače sivoga i sumornoga dana, stapalo se zajedno s ljudima u težak, olovnosiv i odbojan krajolik. Doimalo se sve tako jednolično i monotono kao da je vječno. Gubili su se jednostavno u beskrajnom mnoštvu, iako su bili na tribini namijenjenoj posjetiocima.

Ljudi je bilo sve više. Golema većina neće ni vidjeti ono zbog čega su došli. Nedaleko od njih bila je glavna tribina. Tišina se doimala stravično. Takve mase bile su nezamislive tako nijeme i tihe. To se moglo vidjeti samo tu, na Crvenom trgu. Vjerojatno je to bilo zato što je vjetar svojim hukom nadglasavao žagor i odnosio ga nekamo u da­ljinu. Čovjek izgubljen u tom golemom veličanstvenom prostoru doimao se još manjim i jadnijim nego što je bio. Učini mu se na trenutak sve tako daleko i tuđe. Osobito ljudi. Bijahu nekako drukčiji od njega. "Građanin svijeta" posta tek tu!

Izvila se glavna tribina uvis nad paradnom stazom i svjetinom. Nikada se nitko nigdje ne podiže toliko iznad ljudi kao ona. Na njoj najviši sovjetski rukovodioci. Ne prepozna nikog. Razabirao je samo manje ili veće obrise u civilnoj ili vojnoj odjeći. Dušinu blizinu ne samo da nije zapažao nego nije niti osjećao. Zar je što čudno bilo u tom! Pred njim Moskva i Rusija! "Majka slavjanstva"! Zanosio se njom od prve mladosti. Nedostajali su samo još Romanovi sa svojim panslavizmom i vizijama slavenskoga carstva. Davno je ono preraslo granice rustva i pravoslavlja. Pod tim znamenjem i tim crvenim za­stavama prije i lakše nego pod onima kojima se zanosio Nikolaj II. Romanov. Ovi ljudi su ga odavno zaboravili. Njegovo ime bilo je mrsko i nepoželjno tu. Njegov duh također. Granice "crvenoga carstva" prešle su davno i granice "slavjanstva". Još malo pa će se obi­stiniti snovi Petra Velikoga. Rusko carstvo protezat će se sve tamo do Indijskoga oceana, a ruski brodovi zaplovit će njime do Madagaskara. Etiopski prinčevi živjet će na ruskom dvoru. Putem Petra Velikoga stupali su "crveni" bolje i sigurnije nego što bi to učinili bilo koji voj­nici bilo kojega cara.

-Ne! Nemam pravo! Nešto je tu trulo! To sivilo! To inertno mnoštvo! Taj muk! Zbog njega će "crveni", nakon što su zajedno s buržoazijom svrgnuli cara vičući ulicama Petrograda: "Dolje car Ciganin! Dolje Cigani!", razoriti i to carstvo koje im je ostalo nakon njega!

Mislima je bio u osnovnoj školi i gimnaziji. Srpska i ruska knjiže­vnost, pravoslavlje, zajednički neprijatelji. I na kraju sve ovo što je sada doživljavao. Ne, to nije ono pravo; ono što je on htio.

Vjetar je posustajao, koprena sivila se dizala. Crvene zastave lepršale su na Sve strane. Posvuda slika Nostradamusova "čovjeka sitna", Vladimira Iljiča Lenjina. Komunizam. Zar on nije bio komunist! Zar to nije ono što je htio!

Nije bio religiozan. Do pravoslavlja je držao još samo kao do kakve obiteljske ili, bolje reći, plemenske relikvije. S vjerom se davno rastao. U svemu je sličio ovdje nazočnim ljudima. 1 oni su bili komunisti. Pa ipak, to što je sada doživljavao nije bilo ono što je po­znavao i čime se zanosio u svojoj mladosti. Bilo je to nešto posve drugo od toga. Nešto kao nakaznost i izvitoperenost svega onoga što je on volio. Ne! To je neprijateljsko genetskom naslijeđu koje je on, i taj svijet tu ispred njega, nosio u sebi. Tko sve nije sadio u njemu ljubav prema tom i takvom "slavjanstvu". Od majke do škole i sves­lavenskoga sokola. Sve ono što su on, i ti ljudi tu, nosili u svom srcu, moralo se kad-tad sukobiti s onim što su svi skupa sada bili. Čudno se osjećao. Velika pustolina u njemu i oko njega. Teško je to bilo shvatiti. Kao da se sve odjednom srušilo. Svi mitovi, sve predaje, sve legende.

Osjeti ponovno studen. Stisnu se i on sad uz Dušu. Zagrli je i privuče k sebi. I ona se čudno osjećala. Doživljavala je mnogo tog kao i on. Sve u svemu, bijaše sve drukčije od mašte. To je obično tako sa svakim zanosom. Novo svjetlo nerijetko posve drukčije osvjetljava stare i često od nas samih odbačene stvari. "Šok osvješćivanja" nije rijedak. Doživješe ga i oni. Izgubiše se u sivilu nepregledna mnoštva. Spoznaše kako su u njemu mali. Ljudi i narodi sazrijevali su upravo kroz te spoznaje da vrijede onoliko koliko vrijedi društvo u kojemu žive. Svijest ljudi nije bila dovoljna za napredak. Ekonomske slobode su jedine mogle pokretati čovječanstvo naprijed i oslobađati ga. Sposobni su morali uspijevati, a njihovi potomci nasljeđivati plodove njihova rada.

Tu, u toj sivoj i bezličnoj masi, umirale su danas mnoge fikcije. I rađale se, bolje reći oživljavale, gotovo mrtve ideje. Promjene su bile neminovne. Ruska prostranstva nisu ni bila tako gluha za njih. Živi duh živih tijela, neslomljiv kao i ona, morao je kad-tad pobijediti.

Sve je manje vjerovao u korisnost te revolucije. U njezinu povijesnu neizbježnost. Štoviše, s godinama, bio je sve sigurniji da ona nije donijela ništa dobro ni Srbiji ni Rusiji. Da nije bilo Oktobra, Rusija bi izašla kao pobjednik iz prvoga svjetskoga rata. Sačuvala bi svoju biološku snagu i svoje gospodarske potencijale koje je izgubila u građanskom ratu. Sve bi bilo drukčije. Hitlera možda ne bi ni bilo! Možda ne bi bilo ni drugoga svjetskog rata! Nikolaj II. ostvario bi svoje "sveslavensko carstvo" -pretpostavljao je. Koliko je samo bio daleko od svega onoga što je simbolizirala ona crvena knjižica u njegovu džepu! Od "klasne biti"!

Kao dijete pisao je pjesme. I sad htjede, nakon toliko godina, napisati jednu. Imitirao bi jednoga dobro mu znana pjesnika. Tako mu se sviđala ta rima, taj stil. Njime je najbolje mogao izraziti ono što osjeća.

Ne! Svem onom što cijep bi na meni! Ne, svijete opsjednuti, sneni!

Parada odagna "muze". Pred njim opet sve crveno. Defiliralo je "Staljinsko pleme", Fadjejeva "Mlada garda". Vješali su Zoju Ko­smodemjanskaju. Branio se Staljingrad, osvajao Berlin. Vukla se granica na Labi. Međa koju Nikolaj II, upravo zbog njih, nije uspio povući. Manifestirali su moć tristomilijunskoga "carstva". Rusija je još bila snažna i nedostupna svim svojim neprijateljima. "Sinkjanška bomba" bila je samo blijeda sjena onoga što je vidio. Vjerovao je u tu silu. Bio siguran da će uvijek i svagdje biti s njim. Hoće li se i time razočarati? Vjerojatno da! Potencijal njegova smisla bio je odveć malen za nju.

-Divno, zar ne? - rekao joj je, poljubivši je. - Je l' te još strah "sinkjanške bombe"!

- Ne! Mrvice su to, Dušice!

- Za sad, Milane!

Sumornih misli ipak se nije mogao otresti. Moć je trebalo njegovati i razvijati. Proizvodne snage nisu trpjele nikakva uskladi­vanja s proizvodnim odnosima. Rusija se morala promijeniti. Kako i kada?

Raketna moć sovjetske armije ga je oduševila. Zanio se ponovno.

Ne! S Oktobrom se nije ništa izgubilo! Klasna suština revolucije 0­tvorila je Rusiji i svim Slavenima put u vječnost! Put izvan granica i slavenstva i pravoslavlja! Sjetio se mnogo toga iz nedavne prošlosti. Mnogi od njegovih drugova koji su se svojedobno oduševljavali Rusijom stradali su 1948. godine. Nisu se snašli. Nisu mogli naglo promijeniti mišljenje o toj velikoj zemlji i cijelom radničkom pokretu. I dok su mu pred očima prolazili ešaloni najmoćnije vojne sile svih vremena, sjetio se propalih mladosti: onih koji su vjerovali riječima izgovorenim na ovom mjestu. Učini mu se opet sve stranim i dalekim. Sebičnim. I nehotice podiže desnu ruku i prekriži se, iz­govorivši: - Propali, da Bog da!

 

 

9.

Sve ono što se tih dana događalo bilo je izazvano agresijom stanovitih birokratiziranih krugova koji su se opirali proklamiranoj politici Partije. Ništa čudnoga nije bilo u tome. Čovjek je oduvijek težio podčinjavanju drugih: uspostavljanju takvih odnosa u kojima bi on bio na vrhu svake hijerarhijske ljestvice. Sve bijaše samo najobičnija priča o moći.

ELKA je isprela mit o sebi. O vremenu i ljudima svoga doba. Kako se ona mijenjala, mijenjali su se i Ljudi. Nakon prosvjeda i zahtjeva za hitnim isporukama bakra, svi su ubrzo shvatili da njih neće biti, ne zato što bakra nema, već zato što to netko tako hoće. ELKA se odlučila. Sama će se bez ičije pomoći preseliti, modernizirati i rekonstruirati. Proizvodit će aluminijske električne kabele. Cijela Hrvatska gledala ih je s udivljenjem. Nisu bili ni svjesni koliko su utjecali na sve. "Elkin kompleks" posta hrvatski. Od njega oboli sve. Svi su se željeli osamo­staliti i postati potpuno neovisni od svih mogućih manipulacija centralnih organa. Hrvatska nije bila malodušna, iako je imala mnogo razloga za to. Borba za kruh, za ostanak tisuća Ljudi u svojoj zemlji i u svom voljenom gradu, pobijedila je Sve.

Narodi su kao i ljudi. Grižnja savjesti može ih baciti u ono svima nam dobro znano melankolično raspoloženje u kojem smo spremni ne samo na popuštanje već i na predaju. Hrvatska je još uvijek patila, još se nije oslobodila grižnje savjesti: svih onih grijeha koji su joj pripisivani. Zato je i bila takva. No borba za opstojnost i neovisnost od kojekakvih manipulacija oslobađali su je tereta grižnje i izvodili na pravi put. Sve manje je bilo snuždenih sve više odlučnih. Takav zanos, kakvim su tih dana radnici Elke prionuli poslu, nitko još nikada tu nije vidio. Uzdušje se ispuni parolama, iako ih nigdje ne bijaše. Sve za front! Sve za pobjedu!, bijaše ispisano u mislima Ljudi sjetom na jedno vrijeme kada je to doista i bila parola ovoga tla. ELKA nije pokleknula. Bila je jača u miru nego u ratu.

Teški životni uvjeti postadoše još teži. Sve veći broj kolektiva primao je minimalne osobne dohotke. U Elki je, naravno, bilo naj­gore. Mnogi nisu izdržali. Sa suzama u očima napustili su svoju tvornicu i svoj grad zapošljavajući se u inozemstvu. Većina je otišla u Zapadnu Njemačku. Tako su ekstremisti i na ovom kraju naše domovine našli pogodno tlo za svoj rad. Malobrojni su samo vidjeli izlaz u sistemu socijalističkoga samoupravljanja i Jugoslaviji. U gradu se pojaviše leci ilegalne hrvatske organizacije koja je pozivala u borbu protiv srbokomunizma.

Mnogi se tih dana nisu mirili s položajem u koji je centralna vlast stavljala Hrvatsku. Iako nisu bili ni ekstremisti ni neprijatelji Jugo­slavije, nisu mogli dopustiti da se Hrvatska izgura na rub zbivanja. Da bude još više potištena, Hrvatsku je trebalo orijentirati na izvoz i na suradnju s vanjskim partnerima. "Antihrvati" zatvarali su tržište za hrvatsku robu. A njih je bilo svagdje. Mira nije bilo, niti ga je moglo biti. Čovjek je oduvijek ratovao s nekim. Ono što je ljude najviše ozlojeđivalo bio je svuda prisutan cinizam. Rađeno je sve "za dobro zemlje", za to da se sirovine prerađuju tamo gdje su im ležišta, i da se smanji jaz između bogatih i siromašnih. Zlo je navlačilo krinku dobra, pokrećući jedne protiv drugih. Ta krinka zahtijevala je uvažavanje, uzimajući pravo da radi što hoće: da nemilosrdno sudi svakoj sumnji u se.

Posumnja i Mara u nju i stade u stroj. Nitko nije pitao za radno vrijeme i plaću, za vrstu posla koji je morao raditi. Ustajala je sve ranije, dolazila s posla sve kasnije. Kada se toga jutra probudila, odmah je prekinula zvonjavu budilice. Djecu još nije smjela probuditi. U kupaonici se nije dugo zadržala. Nije imala vremena za uljepšavanje. Oprala se, očešljala i vratila u kuhinju. Bila je posve opsjednuta svim onim sa čim su se sukobljavali tih dana. Bili su to zapravo dani nemoći. Destrukcija nije gubila dah. Prepreka koje je trebalo svladati bilo je Sve više. Dok su joj se na plinskom štednjaku pržila jaja, prišla je prozoru i odmaknula zavjesu. Kada ga je otvorila, svježi zrak zapljusnuo joj je lice. Prijao joj je. Budio je. Promotri sve još jednom i zadovoljno se nasmiješi. Dubrava se mijenjala iz dana u dan. Sve je više stambenih blokova bilo u njoj. Gladilo se na sve strane. Bilo je sve istodobno i zanosno i nevjerojatno. Dubrava je rasla onom brzinom kojom je rasla Hrvatska. Nikakve mjere, nikakvi propisi nisu mogli zaustaviti rijeku života i radinost ljudi doseljenih sa svih strana, napojenim težnjom za izgradnjom ne samo svoje domovine već i socijalizma. Sukob svih sa svima bio je očit. Bio je izazvan istom onom politikom koja je Elku i Munju prisilila da traže nove izvore i nove putove preživljavanja. Bez sukoba se nije moglo. Iz njih je klijao napredak. Tu su ta različita i potpuno suprotna stajališta dolazila najviše do izražaja. Elkino htijenje postajalo je sve više i hrvatsko. Prihvatila ga je i Dubrava, to rasadište novih ideja. Odavde su se lako širile u Sve one krajeve iz kojih su ljudi koji su tu živjeli došli. Energija se skupljala, kovitlala i oslobađala, tamo gdje je prije nije bilo. Gdje je čamila mirna i tiha, ne odgovarajući na izazove vremena i prostora. Zvuci novih pjesama razlijegali su se svim tim a­ktiviranim energetskim poljima, budeći ljude iz nekoga neshvatljiva stanja obamrlosti. Boja je bilo mnoštvo. U ovom trenu nije ni bilo važno da li su žarke ili ne. Davale su dubinu i značenje zbivanja koja su bila u tijeku.

Pojela je na brzinu kajganu, popila čaj i pogledala na sat. Kasnila je. Kasnila je i njezina susjeda kojoj je ostavljala kuću i djecu. Bila je to prerano umirovljena sredovječna žena kakvih je bilo napretek. Op­terećivale su fondove invalidskog i mirovinskog osiguranja. Politika pune zaposlenosti rezultirala je golemim brojem onih koji nisu mogli zadovoljiti radne zahtjeve. Bijeg u bolest bio je često za mnoge jedini izlaz. U tom su im svi Svesrdno pomagali, od zdravstvene službe do radne organizacije. Tako je bilo mnogo onih koji su se nakon umirovljenja bavili svim i svačim. Ova je za sitan novac čuvala njezinu djecu. No, u tom njezinu poslu bilo je nečega što nije bilo samo inte­res. Bilo je to uzajamno pomaganje. Solidarnost. Djeca su se morala roditi i podići.

Živjelo se od malih stvari. Velike su većini bile nedostupne. U                                      beskraju sivila i prosječnosti postojala je taština. Nešto što je težilo prikazati čovjeka većim nego što on to jest Staviti ga u središte svih zbivanja. Ovdje nje nije bilo. Sluge ju nisu znale. Barem ne dotle dok se u njima ne bi nešto pobunilo i javila želja da nešto budu. Mara se nerijetko pričajući joj o Elki poistovjećivala s onima koji su doista na svojim leđima nosili glavni teret Bio je to izraz te svakom od nas svojstvene težnje da budemo nešto negdje. Poistovjećivala se s narodom kojemu je sve više pripadala. Divila se toj ženi.

No, svi nisu mislili tako. Bilo je mnogo onih koji su zbog sitničavosti svoga duha činili štošta da bi naudili onima koji su imali sretan dom. Ljudi su u sebi nosili nešto sotonsko. Bila je to zloba. Ona se morala zatrti. Kako? Upravo ovako kako je to činila ta žena: ljubavlju. Ljudi se nerijetko poistovjećuju s onim što vole. Kada je pozvonila, otvorila joj je vrata. Oko vrata je nosila lančić s raspelom. Možda je ta "onostranost" bila to "nebesko svjetlo" zbog kojega se žrtvovala. Napustila je kuću duboko joj se poklonivši.

Na ulici je bilo kao i obično u to doba dana. Ljudi su žurili na posao, spuštajući se pločnikom do najbliže autobusne postaje. "Samoupravne mase" opsjednute manijakalnim vizijama socijali­stičkoga samoupravljanja koračale su odmjerenim i čvrstim koracima ka mjestima na kojima su ostvarivale svoja "samoupravna prava". Tko se tih dana nije zanosio time! Tko se njime nije prijetio kapitalu, tom "ovovjekovnom ljudskom zlu"! No bilo je i drugih zala koja su nam mogla zagorčati život. Nietzsche je jednom rekao da ljudi mogu graditi svoju budućnost samo na zaboravu. Mi, međutim, nismo zaboravljali ništa. Povijest nas ničem nije učila. Nietzsche bi rekao da nemamo budućnosti. Je li to moguće?

Na fasadi jedne kuće parola: "Dolje jugo-nacionalisti!" Stresla se pri pomisli što se sve zbivalo u ovoj zemlji za vrijeme prošlog rata i poslije njega. Zar je opet počelo! Ispod Svega skrivalo se nešto. Zašto se to sve čini'? Zašto Elki ne isporučuju bakar? Zašto s Kosova ne dolazi olovo u Munju? Oči joj se ovlažiše. Borila se sama sa sobom. Pobjeđivala zlo u sebi.

-Zakasnit ću, majku mu! -prozbori.

Otkako se ELKA suprotstavlja toj čudovišnoj i nikome razumljivoj

politici, nije nijednom zakasnila. Postala je neraskidivi dio ovoga naroda. Rodila je njegovu djecu. Bila ono što su i oni: Zagrepčanka i Hrvatica.

U sutonu jednoga ne baš tako svijetloga ni sunčanoga dana, puna zanosa samoupravljanjem i socijalizmom, zasvijetlila je Hrvatska svojom sviješću o potrebi ponovna samopotvrđivanja. Bio je to znak ne samo duhovne obnove već i ispravne usmjerenosti. Oni koji su sve konce držali u svojim rukama ispravno su usmjeravali podređene. Pa ipak, pored Svega, ni jedni ni drugi nisu bili gospodari situacije. Sve se odvijalo stihijno, a razočaranje ljudi i u Jugoslaviju i u socijalizam dobivalo je divovske dimenzije. Ideje su se samo tako mogle pobijediti! Tko se mogao suprotstaviti zanosu stotina milijuna u Rusiji i Kini! Tko je mogao zaustaviti revoluciju vođenu idejama koje su bile utopija Ljudi od pamtivijeka! Ideje su se oduvijek pobjeđivale uvjerenjem onih u srca kojih su bile usađene da su ne samo neostvarive nego i nesuvisle. Zato je "klasni neprijatelj" mirovao. Čekao je da se te komunizmom ponesene mase same odreknu svojih iluzija.

Ljudska je duša svugdje ista. U njoj sitan ljudski duh. Ljudi su ga morali biti svjesni. Dimenzija antikomunizma imala je povijesnu veličinu kao i on sam. Mase su se morale pobijediti samootrežnje­njem. "Klasni neprijatelj" je upravo radio na tom. Kad povijest -spoznaja o besmislu komunističkih ideala -postane sluga ljudskoga djelovanja, komunizam će biti pobijeđen. Zato su se svi tako grčevito borili za njega. Htjeli su uspjeti, iako ih je "klasni neprijatelj" ometao u tom. za društveno vlasništvo moralo se raditi. Ono se moralo dokazati svojom djelatnošću. Je li to zaista moglo, opterećeno svim morama nacionalnih taština ?

Bilo je sve tako smiješno. Da nije bilo tih životnih interesa, te nasušne potrebe da se živi i radi, činilo bi se sve tako besmislenim. Čovjek se otisnuo u svemir. Zar tek sada'? Je Ii to njegovo širenje be­skrajem bilo i smisao njegova življenja? Život se vjerojatno ponavljao i bio svagdje isti. Zar biblijski proroci ne govore upravo o tom. Sve svemirske civilizacije nam pričaju iste priče . Sotona, čitaj zlo u čo­vjeku, uvijek iznova potiče ljude na zlo.

U autobusu je gužva bila nesnosna. Sve je više putnika bilo u njemu kako su se primicali polaznoj tramvajskoj postaji. KisELKAsti vonj osjećao se posvuda. Neoprana tijela. Ulice su bile pune svijeta. Sve je tako reći preko noći postalo pretijesno: i ulice, i autobusi, i tramvaji. Zagreb je bio sve veći, Hrvatska Sve brojnija. Ljudi su bili sve orniji da je izgrade. Ako zaborave štošta, uspjet će u tome. Možda će biti dovoljno da samo prijeđu preko svega i da zlo ne vraćaju zlom.

Na ulici je bilo Sve više automobila stranih registracija. Gastarbaj­teri su posjećivali svoje. Zapad i Njemačka uvlačile su se postupno i sigurno u srca ljudi. Smetalo je to mnoge. Boljelo. I nju također. I one koji su na ovaj ili onaj način bili uzročnici toga. Ljudi spoznaju ljubav onda kada osjete bol. Hoće li ona promijeniti štogod na ovim našim prostorima ?

Kad je konačno izašla iz tramvaja, hitrim koracima je krenula u tvornicu. Uskoro se našla u mnoštvu koje se kretalo u istom pravcu. Uzdušje puno iluzija dalekih zbilji. Zar samo njih! Tu su se na čudan, katkada zanosan i uzbudljiv način, hvatali u koštac sami sa sobom, boreći se istodobno za svijet svojih opsesija, i nešto što je bilo sušta suprotnost ovima: tržišni uspjeh. Hale su bile pune protuslovlja. Naslućivao se kaos. Ljudi su Najčešće bili nezadovoljni sami sobom, svojim mogućnostima i svojim genetskim naslijeđem. Zbog njega nisu mogli biti jednaki. Mnogima rad nije vrijedio mnogo. Zbog svega toga su i bili skloni destrukciji. Očitovala se u mnogoglasju "jednakih želudaca". Zlo je bilo utjelovljeno u nezadovoljnima. Pobjeđivalo je svijest. Ovladavalo njom. Postajalo sama svijest.

-Hvala Bogu, nisam zakasnila! -promrmlja, a zatim to ponovi kada ju sustiže Džemal. Radio je zajedno s njom. Nudio joj se otkako ga poznaje. Išao joj je pomalo na živce. Presretao ju je gdje god je to mogao. Bila je kriva. Ljubav je začuđujuće jednostavna stvar. Zavirila je jednom u njegovu sobu da vidi što radi, nasmijala se, namrštila se i zalupila vratima kao da se zbog nečega ljuti. Ponovila je to nekoliko puta, a da sama nije znala zašto. Šalila se s njim. Nije mislila ništa ozbiljno. No, povod je bio tu. Zaljubio se. Zabavljalo ju je to. Šalili su se s njim. Ljubav je svagdje bila ista. I uvijek. Zaljubljen čovjek raspolaže neizmjernom snagom dok se nada. U njemu tad odzvanja neko samo njemu znano nebesko bilo. Zato nije posustajao. Htio je da se i ona zaljubi, da poludi kao i on. Znao je da to može postići samo na jedan način: da je ima.

-Kako si spavala?

-Niti okrenula se nisam!

-Dobri živci! Ja do zore ni oka nisam sklopio!

-Da nisi one stvari radio! -pokazala je pritom rukom nešto što

je moglo značiti samo ševu.

-Ne! Mislio sam na tebe!

-Prasac jedan! Nepopravljiv si!

Mahnula je rukom i ubrzala korak. Nije je pratio. Radio je samo ono što je ona činila dok ga je zavodila. Oborila je pogled prema tlu. Stidjela se same sebe. Svi su znali da je ona prva počela. Što da sad radi! Podat mu se neće. Tek tada bi poludio! Bio joj je inače drag. Često je mislila na njega. Da nije, ne bi to ni bila činila. Zamisli ga                                      pored sebe. Podiže ruku i položi je na ćelo. Bilo je vruće.

-Zaljubila sam se i ja! -izusti i sjede na svoje radno mjesto. Nije sve bilo tako tragično kako joj se u prvi mah učinilo. Još je nije ništa boljelo. Toga dana srela se s njim još nekoliko puta. Jedno­stavno joj se nametao. Sveobuhvatni, sveprožimajući osjećaj žudnje i znatiželje grlio je njezino tijelo. Bojala se ogovaranja, još više izmišljotina. Za vrijeme stanke, u restoranu, stavio joj je ruku na rame. Najradije bi ga bila odgurnula. Nije smogla snage za to.

-Vidi ti njega! Kao da neće!

-Nije da neću!

-Što će reći ovi Ljudi! Da spavam s tobom! -Kad si posljednji put spavala s Antom? -Ne sjećam se više!

Nasmijao se, uzeo svoj "topli obrok" i otišao do stola za kojim su sjedili njegovi drugovi. Nadao se. I za to je bila kriva. Nikada nikoga tko je bio slab prema njoj nikada nije ničim obeshrabrila. Poštovala je naklonost prema sebi. Posebno ljubav. Tako je dobila Antu. S njim i                                      dom i djecu.

Prolazeći pored njegova stola, rekla mu je:

-Do viđenja!

-Kada? -uzviknuo je.

-Lud je! -izusti svojim kolegicama sjedajući za njihov stol. -Ako te taj uhvati negdje! -reče jedna.

-Hm! Kao da je već nije! -reče druga.

Kada joj je htjela odgovoriti, upade treća: ~ Hajde! Lakše će ti biti ako to svi znaju! Nasmijale su se sve na to.

Svaki dan je bilo tako. Šalili su se sve više i s njom i Džemalom, a da nikada ništa ozbiljnijega nije bilo među njima.

Htjela je biti sretna. Sve nesreće mladih žena prouzročene su nemogućnošću da svladaju žudnju. Nemirom koji je ona izazivala. Sve zapravo bijaše njezin hir. Tragika neuzvraćene ljubavi bijaše za Džemala manje tragična kad mu se podala jedna njezina kolegica. U ljubavi je to obično tako. Taština zaljubljenoga drži na udaljenosti sve dotle dok bol ne satre sve u njemu. A onda, zgažen i nesretan, iako zna da nijedan njegov vapaj neće biti uslišan, moli. Preklinje. Možda i stotinu puta, sve dok ne prezre sve, i ljubljenu, i ljubav, i sebe. Upravo to se dogodilo Džemalu. Nikada više nikoga neće voljeti onako kao što je volio nju.

Ljubav je nerijetko povlačila crtu koja je značila kraj ljudskoga zrenja. Život je bio drukčiji. Nije bio onakav kakvim smo ga zamišljali. Zaborav ga je samo mogao usrećiti. I prezir. Zavela ga je i zadala mu bol. Najveću i najtežu bol koju čovjek zna. Bol duše. Pose­gnuo je za njom, ali je nije dohvatio. Penjala se sve više i više na ono uzvišeno mjesto svetosti s kojeg je sjala nevinost. Sretao ju je i dalje svaki dan. Drugovao je s njom i onda kada je njegova "nova ljubav" bila zajedno s njim. Nije je mogao zaboraviti i da je htio. Patio je. Tiho, nečujno. Onako kako su od iskona patili nesretni ljudi. Vjerojatno je ljubav prvo bolno iskustvo svakoga živog bića. Zato je još katkada upućivao pogled pun molbe prema njoj. Davao joj je njime do znanja da je još uvijek voli. Nakon nekoliko mjeseci prestao je i s tim. Zavolio je Ljerku. Shvatio je to tek onda kada je posumnjao u nju.

Nakon prvih potresa koji su ljudi doživjeli ekonomskim međurepubličkim ratom koprena opsjena sama se skidala s privida svih onih laži koje su se još donedavno doimale istinitim. Rana je bila velika. Generacijska. No baš zato što nije nikoga kao pojedinca pogađala, lakše se podnosila. Mobilizirala je. Bol, koliko god kobna za ljudski rod, potiče čovjeka da traži lijek za nju. Bile su to one okomice koje su nas tih dana jedine mogle izdignuti iznad prizemnih lopti koje su pucane u naš gol sa svih strana. Na svoju sreću, uspjeli smo spriječiti kaos. Besmisao je osmislio naše djelovanje. Nije bilo lako nadvladati teškoće. Koliko je «sizifovstva» bilo u svemu, teško je reći. No u ljudskim nutrinama, u trenucima slabosti i nevjerice, sve je sve više sličilo tomu. Trebalo je sve osmisliti toliko da se sve sumnje rasplinu, a vjera vrati.

ELKA nije bila samo naznaka prizemlja koje je zavladalo zemljom. Njezin otpor pretvorio se u nešto što je bilo jače od svih promidžbenih medija. ELKA je bila poruka osamostaljenja. Kada je ELKA proizvela i prodala prve aluminijske kabele, veselju nije bilo kraja. Sutra će za devize koje dobiju za njih kupiti bakar. Cijela Hrvatska krenula je za Elkom. Veze sa svijetom su se umnogostručile. Tražilo se mjesto pod suncem izvan ovih naših prostora. I našlo se.

 

 

10.

Nakon što je iznudio priznanja od Ahmetovih drugova naredio je da mu ga dovedu. Pokret kojem je pripadao bio je opasan za Srbiju. No, ne samo za nju. Ugrožavao je cjelovitost Jugoslavije. Težio Velikoj Albaniji. Korijeni tih težnji sezali su duboko u prošlost. Al­banci su bili jedan od najstarijih naroda Europe.

Bili su autohtoni na ovom tlu. To je boljelo. "Iredenta" je zbog toga prisvajala sebi štošta. Kosovo su svojatali i Srbi i Albanci. I jedni i drugi imali su razloga za to. Uporabom latinice Albanci su se i pi­smom odvojili od Srba. Jedino što ih je spajalo bilo je načelo: "jedan glas jedan znak". Godine 1879. sastavljeno je tzv. "Carigradsko pismo albanskog jezika" kojim je to uvedeno. Nasmija se Uroš slatko pri pomisli na to. Eto, povedoše se za njima!

Iz misli ga trgnu stražar na vratima.

-Dobro jutro! -pozdravio ga je Ahmet dosta glasno. Odlučni prizvuk nije mnogo obećavao. Bio je očito spreman na sve.

-Sjedi! -naredio mu je pokazavši mu pritom na stolac s druge strane stola.

Iz dana u dan doimao se sve bolje. Držao se odlično. Nisu mu ništa mogli. Bio je čak uredan, obrijan i počešljan. Sjeo je na ponuđen mu stolac i nasmijao se. Čekao je s priznanjem. Htio je prvo vidjeti da li su to drugi već učinili. No, to nije bilo lako. Istražitelji su obično takva priznanja krili. Pogledao ga je zato ispitivački, misleći pritom na svoj dom: ženu i djecu. Čovjek tek kao uznik spoznaje koliko su mu oni dragocjeni. Što rade? Obilazi li ih Selim? Nije znao mnogo o njima. Posjeti su im bili zabranjeni. istraga nije još bila završena.

Uroš je uključio diktafon i Počeo:

-Ahmete, da ne okolišamo! Alija je priznao da ti je tjedan dana prije vješanja one zastave dao istu tu zastavu neobrubljenu! Je li tako?

-Jest! -odgovorio je bez oklijevanja. -Tada još nisam znao zašto je to učinio! Rekao mi je samo da je spremim na sigurno mjesto!

-Nemoj da me nasmijavaš, Ahmete! Koliko ste sastanaka imali prije toga?

Nije mu odmah odgovorio. Znali su više no što je mislio. Potankosti čak. Još malo prije nadao se nečemu. Sada više ničemu.

-Hoćeš li da ti pomognem? -nastavio je. -Tri ili četiri puta! Pripadali ste organizaciji marksista-lenjinista Kosova! Imali ste čak i svoju "ćeliju"! Netko vam je morao biti sekretar'? Tko je to bio? Ti?

-Alija je bio sekretar! -odgovorio je bez oklijevanja.

-Dobro je, Ahmete! Priznaješ. Bio si znači član te organizacije!

Tako ste se zvali, ne?

-Tako nekako! Komunisti Kosova, mislim!

-Jeste li bili u kakvoj vezi s Albanskom partijom rada?

-To ne znam!

-Vjerujem ti to! -zastao je na trenutak, gledajući ga ravno u oči. -Ono što znamo, to je da si tri ili četiri puta prisustvovao sastanku prve kosovopoljske ćelije i da si na posljednjem sastanku dobio na čuvanje zastavu! -Ponovno je na čas stao i onda nešto glasnije rekao: -Neporubljenu, Ahmete!

-To stoji! Bila je neporubljena!

-Tko ju je porubio, Ahmete?

Merimu nije smio upletati u to. Pri pomisli na to, oči mu se ovlažiše suzama.

-Sam sam je porubio!

Iskopčao je diktafon i rekao:

-Neka bude tako, Ahmete! Neka zlo, kad je već tu, bude manje! Mislim da me shvaćaš ...

-Da!

Ukopčao je ponovno diktafon.

-Koliko je članova bilo u vašoj "ćeliji"?

-Pet, šest! Ne vjerujem da ih je bilo više!

-Pet, ili šest, Ahmete?

-Jednom nas je bilo šest!

-Alija, ti, i tko još? -zastao je ponovno, pogledavši ga. Bilo je očito da nije želio odgovoriti. -Hoćeš da ti pomognem?

Šutio je i dalje. Nije htio nikome nauditi.

-Žuri nam se, Ahmete, pa ću ti pomoći! Ismet, Muharem i Azem! Šesti je bio "Angel"! To mu nije pravo ime! Znaš li ga? -Ne! Nikada ga do tada nisam vidio!

-Znaš li što je bio u toj vašoj Partiji?

-Ne!

-Dobro! Može biti da ne znaš! Ja ću ti to reći! Bio je član kosovopoljskoga komiteta!

Ljudi su oduvijek bježali s mjesta svoga poraza. Činio je to i Ahmet. Krhka nada budila je u njemu dotad mu neznane porive. Koliko je mogućnosti bilo pred svakim od njih! Uspjeti se moglo; čak i obogatiti! Kad izdrži kaznu ...

Potpisao je zapisnik, priznavši sve. Sve osim onoga o srpskoj za­stavi. Nje tamo nije bilo.

Narodi s velikom i blistavom prošlošću uvijek su iznova, kao i ljudi, tragali za svojom samobitnosti. Ništa im nije moglo zamijeniti potamnjeli sjaj. Zato su njihovi "ilegalci" uzimali imena iz nje. Sa Srbima su se prvi puta sukobili 989. godine, kada je Samuilo pripojio Drač državi makedonskih Slavena. Stevan Nemanja poslije osvaja Skadar i oblast Pilota na Drimu. Milutin, potpomognut dijelom al­banskim feudalcima otima opet od Anžuvinaca Drač (1226), koji sve do 1304. ostaje pod srpskom vlašću. Car Dušan Silni (1331-55) vraća albanski sjever pod svoju vlast. Zauzima i Kroju, Berat, Valonu i Kaninu. Jedan dio Albanaca napušta teritorije pod srpskom vlašću i nastanjuje se u Grčkoj. Nakon njegove smrti stvaraju se dosta snažne albanske oblasti sa središtima u Arti, Draču i Skadru. Topije iz Drača učvršćuju uskoro svoju vlast u srednjoj Albaniji. Karlo Topija (1359 ­-1388), da bi se odupro Anžuvincima i Mletačkoj Republici, sklapa sporazum s Dubrovačkom Republikom, a preko nje i Ugarsko ­hrvatskim Kraljevstvom. Balšići, potaknuti Mlecima i papom, napadaju i ponovno osvajaju Drač. Karlo traži pomoć od Turaka. Uz njihovu pomoć tuče Srbe kod Savre, južno od Ljušnje, i vraća Drač. Godine 1415, nakon smrti Karla Topije, Turci osvajaju Albaniju.

Kratak blijesak slave u Epiru nije dugo trajao. Gjin je vladao od Korinta na jugu do Gjirokastra na sjeveru. U Janjini zavlada Tomo Preljubović. Nakon bitke na Marici (1371 ) i Kosovu (1389) Turci osvajaju sjevernu i srednju Albaniju od Skadra do Drača. Albanci se ujedinjuju na čelu sa Gjergjom Arianitom, koji organizira dva us­tanka (1434/35 i 1443). Nakon tri poraza Turci guše ustanak. Mleci uzimaju Drač, Lješ, Drivast i Skadar.

Gjergj Kastriot Skenderbeg se 1443. vraća u Albaniju i u trenutku kad Turci doživljavaju poraz u bitki s Ugrima kod Niša, oslobađa gotovo cijelu Albaniju. Sve do njegove smrti 1468. Albanija je bila slobodna. Godine 1501. Turci osvajaju Drač. Kada je Mletačka Republika sklopila 1503. mir s Turcima, cijela Albanija potpada pod osmanlijsku vlast. Stanovništvo se nakon toga masovno iseljava u Italiju.

Proces narodnoga preporoda -Rilindja -odvija se gotovo kroz cijelo XIX. stoljeće, Sve do 1912. godine. Prvu fazu pokreta, do 1878, obilježavaju brojni ustanci protiv Osmanlija. Drugu fazu (1878-81) karakterizira stvaranje Prizrenske lige. Godine 1912. dolazi do opčega ustanka. Ustanici zauzimaju Đakovicu i Prištinu, potom cijelo Ko­sovo i Skopje u Makedoniji. No, i pored toga ne dobivaju autonomiju. Godine 1912, u prvom balkanskom ratu, Kosovo i Metohija se oslo­bađaju turske vlasti. Kosovo i Prizren ulaze u sastav Kraljevine Srbije, a Đakovica i Istok u sastav Kraljevine Crne Gore, što je sankcionirano Londonskim ugovorom od 30. svibnja 1913. Njime je zapečaćena sudbina Kosova. Dne 28. studenoga 1912. Albanija proglašava neza­visnost. Granice između Albanije, Srbije i Crne Gore određene su spomenutim ugovorom. Slijedi masovno iseljavanje Albanaca i Tura­ka iz Srbije i Crne Gorc.

Iluziju Velike Albanije u albanskoga stanovništva prvi puta stvara Austro-Ugarska u prvom svjetskom ratu, zaposjedanjem Kosovske Mitrovice, Peći i Đakovice. (Južni dio: Kačanik, Gnjilane, Uroševac, Prizren, Orahovac i Prištinu uzima Bugarska.) Protektorat Austro-Ugarskc nad Velikom Albanijom bio je potpun. Godine 1918, nakon proboja solunske fronte, Kosovo je vraćeno u sastav Kraljevine Srbije, poslije Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Albance potiču na otpor Albanija, Italija i crnogorska dinastija.

Nakon priznanja koje je dao, Ahmet se uputio u svoju ćeliju. Četrnaest dana bio je sam u njoj. Imao je vremena za sve. Obnovio je u sjećanju povijest svoga naroda. Spoznao mnogo toga, kao i to da je njihova borba bila beznadna. Tješilo ga je samo to što je u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, 1921. godine, bilo samo 450.000 Albanaca, dok ih je sada bilo više od dva mi1ijuna.

-Kako je "šok"? -upita ga pratilac. -Gotovo?

-Čini se!

-Sigurno, "šok"! Nećeš više biti sam! Ćelija ti je dupkom puna.

-Novih?

-Ne, "šok"! Nove držimo same! Zastao je na trenutak smijući se. -Dok ne priznaju! Ponekad s nekima koji nam mogu pomoći! Sve znamo obično o svakom prije nego što ga uhapsimo! Nevine ne diramo, šok!

-Lijepo od vas!

-Zlo dolazi hrpimice, Ahmete! Tako se zoveš, zar ne?

-Da!

-Nećemo ga uvećavati! Dobit ćeš što si zaslužio!

-Koliko bi to moglo biti?

-Tri do četiri godine! Ako budeš dobar, možda te puste i prije!

-Na sud ću, dakle!

Kad se primaknuo vratima, ču jednu obojici poznatu pjesmu. Bila je revolucionarna. Samo su riječi bile albanske. Pjesma je inače bila ruska. Snužden se uspravi. Lice mu se ozari smiješkom. Kada su mu otvorili vrata, sedam njegovih sunarodnjaka bilo je u njoj. Na svakom ležaju po dva. Osjećao se vonj izlučevina. Iz kuta sa sanitarijama širio se smrad. Amonijak je dražio dišne putove. Nakašljao se. Kada su se vrata zatvorila, prišli su mu hrpimice. Pozdravljali se, upoznavali, grlili. Govorili su albanski.

-Zašto si tu? -upitao ga je jedan visok i vitak mladić. Zvali su ga Gjorgj. Vjerojatno mu je to bio nadimak.

-Izvjesio sam zastavu!

-Ti si taj! -zastao je na čas, a zatim nastavio. -Jesu li ti što prišili?

-Skinuo sam, navodno, prvo srpsku i oskvrnuo je! -Svakom su nešto prišili! To je zbog suda! Kako se zoveš?

-Ahmet Kanići!

Iz dana u dan postavljao si je ista pitanja i razmišljao. Nije mu nikako bilo jasno kako je uopće došlo do toga da on, otac četvero djece, vješa tu zastavu. Bilo je toliko drugih. Dugo nije nalazio pravi odgovor. A kada ga je našao, bio je zaprepašten. Shvatio je da je bio najobičnija žrtva političke igre. Bio je iskorišten. Gurnut u ponor iz kojega nije bilo spasa. Nekom je to trebalo, jer eto, hranitelj i otac četvero djece, radnik, siromah, vješa zastavu i čami u zatvoru. Doduše, nije bio u njemu sam, no, ipak.

Pomalo je upoznao drugove. Gjorgj je bio diplomirani politolog. Studirao je i pravo. Govorio je navodno više stranih jezika. Iako je bio jedan od najmlađih, uživao je nevjerojatan ugled.

-Jesu li te vrbovali? -upitao ga je jedan dan.

-Nisu! -odgovorio je bez ustezanja. Imao je mnogo razloga da ga cijeni.

-Vrbovat će te! Pokušat će te privoljeti na suradnju! To    redovito čine!

-Da odbijem? -upitao ga je.

-Ne! Nikako! Pristani na sve! Lakše će ti biti! Trebat ćeš nam i takav! Ako ti kada itko bude prigovorio za to, pozovi se na mene!

Preneražen svime, legao je nakon toga razgovora na ležaj koji je dijelio s još jednim. Carstvo opsjena pred njim. Neka tajna sila pustila je ticala među njih. Zar samo jedna? Besmisao se osmišljavao. Sve je bilo protkano ili onima koji su sve znali o njima prije nego što su ih doveli tu, ili pak njegovima. I jedni i drugi kao da su bili gladni i žedni njihovih patnji. Možda su čak i sami to htjeli! Što hoće Gjorgj? Čiji je? Kome pripada? Za koga zapravo radi? Bio je siguran da je sve ozvučeno i da slušaju njihove razgovore. No, zašto bi to činili! Sve je vjerojatno bio rezultat sveopće sumnjičavosti.

Odvratan smrad razmilio se prostorijom dok je jedan od njih vršio nuždu. Toliko se bio priviknuo na sladunjavo amonijakalni vonj znoja i izlučcvina da mu se činilo da im je ćelija tek sada zasmrađena. Kada je ovaj pustio vodu, odahnuo je. Zaustavio je pogled na Gjorgju. Razgovarao je s nekim od njih nešto. Nije razabirao točno što. Prišao im je.

-Od samog svoga osnutka Jugoslavija je negirala pravo naroda na samoodređenje. Građena je integralna država. Vidovdanskim us­tavom podijelili su nas na dva dijela. Na Kosovsku oblast s dvanaest, i Zetsku sa tri metohijska kotara. Tako je cjelovit albanski teritorij raz­bijen na dva dijela. U svakom su Srbi bili većina. U uvjetima par­lamentarne demokracije Albanci ni u jednoj nisu mogli prigrabiti vlast.

Govorio je sve glasnije. Držao je pravo političko predavanje. Uostalom, bio je "politolog". I to diplomirani. Naravno, bez posla. Za vrijeme šestojanuarske diktature bilo je još gore. Kosovo i Metohija podijeljeni su na tri dijela. Jedan je ušao u u sastav Moravske, drugi Zetske, a treći Vardarske banovine. Najveća stradanja albanskoga življa događala su se za vrijeme gonjenja "Kačaka". Uhićenja su bila masovna. Ubijalo se. Paljena su cijela sela. Stanovništvo je rase­ljavano. Doseljavani su Srbi.

Mnogo toga Ahmet nije čuo. Odveć je bio zaokupljen sobom. Mislio je na Merimu i djecu. No, Gjorgj je bio sve uporniji. Htio ih je na svaki način uvjeriti u nešto u što su već davno bili uvjereni i zbog čega su na kraju krajeva bili tu. "Zatvorski univerziteti" bili su čini se obvezni za sve.

-Klasni rat nije završen! Zbog hegemonizma Srbije nad drugim narodima nacionalno-oslobodilačka borba dobiva klasno obilježje! Naš novi neprijatelj opasniji je od svih do sada! Zato smo borbu za nacionalno oslobađanje i poveli mi - komunisti.

Govorio im je o onom o Čemu se sve više pričalo u kuloarima republičkih rukovodstava. Klasno se Sve više povezivalo s nacional­nim. Ne samo tu! Antikolonijalna borba imala je isto obilježje. "Velika Albanija" osjećala se iz svake njegove riječi. Po njemu bi njezino ostvarenje značilo i klasno oslobođenje Albanaca. Upoznao ih je sa radom Kosovskoga komiteta, koji je od 1919. djelovao iz Al­banije da bi 1925. bio raspušten. Pred drugi svjetski rat Komitet ob­navlja svoj rad. "Velika Albanija", za koju se Komitet zalagao, djelomično se ostvaruje za vrijeme drugoga svjetskog rata.

Jugoslavenska posezanja za albanskim teritorijima izražena su u težnjama za podjelom te zemlje s Italijom. One su i javno objeloda­njene nakon razgovora Ciana s knezom Pavlom i Stojadinovićem.

-Srpski imperijalizam -nastavljao je Gjorgj -bio je svoje­dobno kritiziran i od vođa srpskoga radničkog pokreta. Dimitrije Tucović bio je dovoljno jasan. Svaki Srbin trebao bi da pročita njegovu knjigu Srbija i Albanija. Klasna bit našega pokreta je jasna. On je od samoga svoga početka komunistički. Mi smo komunisti, a ne oni!

Prihvatiti to što je Gjorgj propovijedao bilo je ravno samo­ubojstvu. Bio je to svojevrstan recidiv "informbiroovštine". Njegove riječi bijahu dogma. Njihovo razumijevanje neophodno da bi se shvatila bit.

Ležao je na svom ležaju praveći se da spava. Morao je izbjegavati izjašnjavanje o tim stvarima. Nije se želio boriti. Barem ne onako kako je to Gjorgj htio. On nije bio poput Gjorgja. Isključio se sam, "odmetnuo". Gledao ih je sve više sa sumnjom. Bijahu mu mrski. Sukobljavao se tako zapravo sam sa sobom. Oni su krivi što sam tu! ­zaključi. Vjerovao je u nešto što nikako nije mogao poistovjetiti s Bogom. No, s nekim nevidljivim i od ljudi davno uočenim silama, da. Nije htio zapravo sam sebi priznati da vjeruje u njega. U tu nevidljivu i nepojmljivu nam nebesku pravdu koja će jednoga dana donijeti slobodu Kosovu. Doista, ljudi su od pamtivijeka vjerovali u nju. To nije bilo ni tako loše. Svetili se nisu jer će to ona za njih učiniti. Nepravde sami nisu činili da ih ona kad-tad ne bi dostigla i kaznila. Zar nije i on na neki način njome kažnjen za ono što je učinio!

Sjećao se pritom staroga Kosova. Malo je koji dio svijeta bio tako zaostao. Bila je to siromašna zemlja puna još siromašnijih seljaka i rudara u kojoj stoljećima nijedna vlast nije ništa učinila za dobrobit ljudi. Harale su bolesti. Ono malo liječnika bilo je smješteno u nekoliko većih mjesta i bili su preskupi. Mnogo se rađalo, još više umiralo. Baba vračara, i nadriliječnika bilo je napretek. Carevalo je praznovjerje. Bilo je to zaista jadno Kosovo. Obrazovanih nije bilo. Nije se imao tko uhvatiti u koštac sa mnogobrojnim poteškoćama. Nitkl} nije niti pomišljao na to. Svatko je nastojao nekako proživjeti svoj vijek. Komunikacije su bile slabe. Krvna osveta je do unedogled svađala pleme s plemenom i obitelj s obitelji. Glad je bila redovi! pratilac života. Mnogi su odlazili. Išlo se u svijet : trbuhom za kruhom. Odlazili su najsnažniji i najvitalniji, oni koji su se usudili na dalek put. Kad se jednom otišlo, više se nije vraćalo. Da nesreća bude veća, nepismeni su napuštali nepismene. Pisma nije bilo, a ni vijesti o onima koji su otišli.

Gjorgj je bio neumoran.

    -Svi naši napori do sada su bili uzaludni jer nijedna naša stranka nije uspjela pokrenuti albanske mase u klasnu borbu. Džemijet, o­snovan po osnutku Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, djelovao je na vjerskoj osnovi. To je bila stranka klasnoga neprijatelja. Na iz­borima 1923. godine dobila je više od 70.000 glasova s ukupno 14 mandata. Trećina birača Kosova i Metohije glasovala je za nju. No, i pored uspjeha koji je postigla, ona nije gotovo ništa učinila za nas. Ona je svoju snagu iskoristila da zaštiti interese aga i begova. To je najbolje došlo do izražaja prilikom provođenja agrarne reforme. Godine 1921. jugoslavenska vlada preuzela je obvezu isplate novčane naknade za oduzetu zemlju. Na njezin zahtjev od reforme su izuzeti posjedi do 300 hektara. Tako smo ostali ono što smo bili, "čivčije". I dalje smo plaćali "hak". Karađorđevići su tek tridesetih godina ispravili nepravdu, pretvorivši "čivčije" bez obzira na nacionalnu pripadnost u stvarne vlasnike zemlje koju obrađuju. No, Srbi ne bi bili ono što jesu da nisu to iskoristili za kolonizaciju. 11.000 srpskih obitelji dovedeno je na Kosovo. 100.000 hektara, ili 8,47 po kućanstvu dano je "tuđinu".

Gjorgj je očito bio ogorčen svime što se zbivalo u ovoj zemlji. Usprkos tome ostao je miran i krajnje trezven. Svaka riječ bila mu je na mjestu. Nije se plašio ničega. Bio je spreman patiti i zatvorske ćelije pretvoriti u školu za novi revolucionarni naraštaj. Povijest je znala s kakvom su upornošću to radili oni koji su se zanosili klasnom borbom. Bio je gord na ono što čini. Znao je da takvi ne prolaze dobro u životu i da gordost ima neslavan kraj. No, nemogućnost da prati zbivanja na Kosovu i da utječe na njih poticala ga je sve više na grijeh. Jer gordost je i sama bila to. Gordi su slabi kovači svoje sreće. Svjes­tan je bio toga da će žeti ono što sije. Da će patiti tu, između ta četiri zida, kao njezin uznik.

No, njegova sjetva neće biti uzaludna. Žeti će se kad tad na po­ljima Kosova. Zato je bio neumoran. Zato je ćeliju pretvorio u propovjedaonicu.

Asketski Gjorgjov lik sve se češće pojavljivao nad Ahmetom. Bio je agresivan. Njegovi porivi su to zahtijevali. Bilo mu je tako lakše. Katkad bi se svima činilo da i nije toliko silovit. Razgovarati o onome zbog čega su tu bilo je ne samo normalno nego i shvatljivo. Budio je u njima ono što je u njemu davno bilo probuđeno. Sada, kad nije imao prilike za otvorenu borbu, kojom je vjerojatno rukovodio dok je bio na slobodi, borio se ovako.

Probuđeni nagoni poticali su samoživost, a ova agresivnost. O­bjekt za nju nije bilo teško naći. Htio ih je opčiniti, učiniti od svakog nepomirljiva borca za "slobodno i komunističko Kosovo". Za drugo se on nije ni mogao boriti. Zapravo, u njemu je tinjala podsvjesna želja da se dokaže kao "politolog". Ta njegova osporavana vrijednost morala je bljesnuti sjajem najvrednijih stvari. Pričao im je o tome kako se sirotinja mirila sa svojim siromaštvom, smatrajući ga normal­nim. Siromah je oduvijek bio takav. Mislio je da nema jer ne može više stvoriti. Ono što je on od onih htio bilo je nemirenje sa siromaštvom. Morali su se boriti za Pravedniju raspodjelu postojećih dobara. Morali su uzeti od njih koji imaju i dati onima koji nemaju.

Sjeti se Ahmet teških dana. Bio je član brojne obitelji. U njihovu domu ognjište je bilo jedina udobnost. Tumarao je za kozama po siromašnim pašnjacima. Čuvao to jedino blago na koje su nevolje jurišale jedna za drugom. Bojao se vukova i medvjeda; još više pasa lutalica. S kolikima se samo kao dijete borio. Opće siromaštvo rodilo je odnose koje društvo bogatih nije znalo. Poštenje, zadana riječ i čast, bijahu podignuti na oltar čovječnosti. Bili su više nego gordi na to. U njihovim selima dvorišta se nisu zaključavala. Željeli su uspjeh jedan drugom, možda baš zato što uspjeti nisu mogli. Nije bilo jednos­tavno ničega na čemu bi netko nekome zavidio. Uspjesi koje bi netko postigao bili su tako neznatni da bi se svi, ne znajući za jal, tome radovali. Ništa ih nije moglo obogatiti. Nije jednostavno bilo ničega što bi te male izolirane i zaostale sredine moglo raslojiti. Sukoba nije ni bilo. Barem u njegovu naraštaju ne. Prvi jal osjetio je tek kada je došao u Prištinu.

Čovjeka čini zlim izvjestan nedostatak. Bolje reći spoznaja da mu nešto nedostaje, što druge čini vrednijim od njega. Dugo se opirao onome što je ta spoznaja rađala. Činilo mu se da je ne samo bezličan već i beznačajan. Ubijalo je to. Spoznaja da te vrijednosti koje nema više ne može niti steći bila je pogubna. Kako ne bi onda pristao uz one koji su mu, takvu kakav je bio, obećavali carstvo zemaljsko. Prihvatio je Gjorgja u potpunosti. Uostalom, pripadao je klasi koja je svojim radom stvarala sva materijalna dobra ovoga svijeta. Zaustavio je pogled na njemu. Dok god njegovc riječi budu opasne, patiti će zbog njih. Radio je sve iz uvjerenja i neke tihe tinjajuće manične opsesije da je upravo on predodređen da to čini. Osjećao se pozvanim i odgovornim. Nikom drugom nego narodu. Imao mu je što reći. Bio je zaljubljen sam u sebe zbog toga. Revolucionari su imali pravo na samodopadnost. Osobito on, koji je znanost koristio u tu svrhu. Zbog toga je i studirao političke nauke. Izgubljeni i napušteni ljudi u svijetu punom vrijednosti naprosto su vapili za takvima. Pružio im je ruku da ih vodi. I uspio. Bio je, naime, jedini koji je znao kako se to čini. Zaboravio je, međutim, kao i drugi, da je povijest uvijek iznova potvrđivala vrijednosti. Ljudi bez odlika nisu mogli uspjeti. Kad-tad vrijeme bi ih opet silovito potisnulo na dno. Uspjeti su mogli samo oni koji su u tom kratkom razdoblju trijumfa lažnih vrijednosti stekli odlike dostojne povijesnoga iskustva.

Čovjekove spoznaje o svijetu u kojem živi bile su pune opreka. Da bi se one prevladale, bilo je potrebno znanje. Svijet je trebalo upo­znavati tek nakon što se on osvojio. Preuranjeni pokušaji su za­sljepljivali. Opsjenjivali lažnim i neostvarljivim vizijama budućnosti. Gjorgj je upravo to činio. Obećavao im je ono što nisu mogli imati. Još više: vlast. Toga dakako nije bio svjestan. Zato su sva njegova nas­tojanja bila jalova kad je u pitanju bilo postizanje njihova krajnjega cilja. No, život mu je bio osmišljen. Obesmisliti ga nije smio. S nijedne svoje opsjene nije smio skinuti veo koji je krio istinu. Možda je zato s vremena na vrijeme dizao šaku uvis. Što sve nije time izražavao! Bio je to i pozdrav i znak pripadnosti nečemu. Sokolio je time i sebe i njih. Bio je to banalan, pomalo i smiješan, uvijek isti pokret ruke, kojem je pridavao veliko značenje. Odavao je njegove misli i htijenja.

Tragika je već uveliko gazila duhovnost. Pratila je svako beznađe: okove bilo kakve nemoći koja je u bilo Čemu sputavala ljude. Zbog toga im je on, Gjorgj, takav kakav je bio, bio neophodan. Gajio je u njima slabašnu nadu u svrsishodnost svega što su činili. Svatko od njih bio je mali kotačić velikoga stroja: "revolucije". I Gjorgja je morila prošlost. Bolesti su prebolijevali prepušteni sami sebi. Smrt je bila toliko obična stvar da su se bili priviknuli na nju. Tek što bi zavolio kojega brata ili sestricu, tek što bi se poradovao životu koji je bio pred njim, razbolio bi se i umro. Pošasti su dolazile jedna za drugom. Čas je to bila difterija, čas šarlah. Dojenčad je košena kosom smrti. Sličilo je to ritualnim ubojstvima iza kojih su ostajali bezvrijedni ostaci ubijenih. U skučenom i tamnom prostoru proživljavao je ponovno stravične dane svoga djetinjstva. Život na Kosovu bio je oduvijek jadan. I danas nije bio mnogo bolji, iako se dosta učinilo. Kako god živjeli, ljudi će uvijek biti nezadovoljni. Prebivališta "bogova" bit će im uvijek daleka. Upravo ta prebivališta "bogova" bila su san mnogih. Sjene su zavladale. To je hranilo opsjene. Možda će i on jednoga dana biti zaslužan za ono što će njegov narod ostvariti! S kolikim je samo prezirom pogledavao ručak koji su mu donijeli. Crni kruh i nekakva kaša koja je mirisala na suho meso. Ljudsko sjećanje nerijetko je izazivano sličnim doživljajima. Gladan čovjek sjećao se gladnih dana, sit sitih. Posno jelo podsjećalo ga je na roditeljski dom. Kukuruzna pogača pratila ga je od prvoga djetinjstva. Dok je bila topla, bila je slatka. No, hladna, odstajala, bila je tvrda kao kamen. Gladnome je i takva prijala. Da nije bilo kozjega mlijeka i sira, pomrli bi svi. Po­stigao je mnogo toga o Čemu njegov otac nije mogao niti sanjati. Ni sam ne zna kako. Svi su mu pomagali da uspije.

Nezadovoljstvo je, kad je u pitanju bio pravi čovjek, najbolji poticaj za stvaralaštvo. U većine pak ono je rasplamsavalo zlu ćud podsvijesti. Ova je pak svojom razornom snagom onemogućavala svako svjesno djelovanje. Za vječnost i beskonačnost zvjerinja ljudska ćud ne zna. One su izvan domašaja dubina ljudske intime, koja je stvorena za ovaj čas. Svijest i podsvijest resili su zajedno ipak ljude. Jedna je nadzirala drugu. Postojeći pravni poredak morao se poštovati. To je ona velika i zagonetna tajna, onaj ovitak kojim je čovjek omotao svoj život. Bolje reći, ukalupio ga. Da li je on bio blagoslov ili prokletstvo, ovisilo je o tome što se krilo pod tim taj­novitim neprozirnim velom ljudskoga uma. Često su Ljudi pravili greške zbog prokletstva duboko usađenoga u svakom od nas. Tko od nas nije želio biti zagonetan drugima! Gjorgj je bio predodređen da propovijeda svoja politička uvjerenja. Ahmet je zbog njih isticao za­stavu. Prokletstvo je bilo vječno. Bilo je tu zajedno s njima. Ono je svoj prvi korak k zlu učinilo onda kad je čovjek izgubio nadzor nad svojim suodnosom s Bogom. Kad je misterij onostranosti zamijenio ovostranim zagonetkama svoje ličnosti. Svaki od njih davno je prekinuo s Bogom. Svaki je od njih doveo sebe na dno. Osjeti veliku prazninu koju su samo iluzije mogle ispuniti. Dvojnost ljudskoga bića nije mogla bez "tajni" i "zagonetaka". Što je čovjek bio primitivniji, njegova je tajna bila prozirnija. Jednostavnija. Ahmet se ovio pose­bnošću, istaknuvši albansku zastavu. Gjorgj nečim mnogo višim od toga. Na hijerarhijskoj ljestivici posebnosti bio je iznad svih njih.

Tako se ta mala, smrdljiva i svima odvratna odaja pretvarala u skladnu zajednicu samodopadno na nju usmjerenih Ljudi. Sklad duše i tijela postajao je potpun. Svaki je od njih tu liječio rane svoje duše. Svijet iluzija bio je nerijetko jači od svih rana. Onaj tko ih je kažnjavao htio je da im duša pati. To je, uostalom, bio cilj svake kazne. Njihova duša, međutim, nije patila. Zbog svoje posebnosti bili su neranjivi. Jedino što je u svemu bilo izvjesno bila je posebnost i samodopadnost izgrađena na njoj. Gjorgjov glas unosio je mir. Usud im je bio zajednički. Zbog zla koje su u sebi nosili nisu bili kadri ispravno ocijeniti trenutak u kojemu žive. Iskonske ljepote sjeta na prevladanu bijedu nisu ih mogle promijeniti. Za sreću nisu znali. Pogotovo ne Ahmet. Pa ipak, bilo je sve mnogo bolje nego prije. Sjet na siromaštvo uspostavljao je neku tajanstvenu i nejasnu mu komunikaciju s precima. S ocem i majkom. Sa svima umrlima. Činilo mu se da su tu s njim, pored njega. Sve manje je govorio, a sve više razmišljao. Govoriti se s dušom nije smjelo. Osobito ne tu, u tom prostoru patnje. Nije to bilo Iako. Htio je općiti s nekim. Izmijeniti misli. Možda je netko baš to htio! Možda je Gjorgj zato držao svoja predavanja! Zar nije tko od njih mogao biti njihov!

Oni koji su se bavili njima imali su jednu lošu naviku, ne samo da ne miruju, već i da toga smutljivca traže i nađu. Te njihove opake navike najviše su okivale njih same. Bili su žrtve duboko ukorijenjena načina rada. Nedavno je na jednom mjestu pročitao da je godine 1951. "amatera", suradnika službe sigurnosti, bilo ni više ni manje nego 500.000. Koliko ih tek danas ima! Očito su time začarali ne samo svoje pretpostavljene već i izgradili vlastitu karijeru.

Sve nevolje zapravo su počele s drugim svjetskim ratom. Jedna od najvećih bila je spoznaja o rastućoj netrpeljivosti između jugo­slavenskih naroda. Rat je otkrio bezbroj problema i otvorio nove. Stvorio je Veliku Albaniju, još veću Bugarsku i Hrvatsku. Mađarska je zauzela gotovo cijelu panonsku ravnicu. Srbija je svedena na "pašaluk" s njemačkim protektoratom nad Banatom. Ono što su oni htjeli bilo je mnogo više od onoga što im je rat bio dao. Rat je ujedinio sve "iredente" protiv Srbije. Velika Albanija bila je najbolja njihova popudbina.

Ona ih je izagnala iz vremena u kojem žive u vrijeme koje je prohujalo ovuda kao orkan strave i užasa. Rijetko je tko shvatio bit promjena koje su nastupile nakon završetka rata. Nije ih shvatio ni on. Organizirali su ih u zadruge, odvodili na ceste i pruge, preseljavali u gradove. Svi su morali raditi. Nije to bilo ni tako loše! Svaki mjesec se dobivala plaća! Bila je redovita! Svi su bili zdravstveno osigurani! Ljudi su se postupno naviknuli na sve i zaboravili štošta. Postao je građevinski radnik. S negodovanjem je prihvatio odluku da je višak u zadruzi. No, kad se naviknuo na red, rad i norme, kad je primio nekoliko plaća, bilo mu je drago što su ga odveli s djedovskoga ognjišta. Niz slika iskrsnu pred njim. Kako je samo mrzio predrad­nike! Većinom su svi bili Srbi. Učio je od njih. Pa opet. Bio im je u svemu podčinjen.

Hranio se u radničkoj menzi, stanovao u barakama. Odijevao se i obuvao na "točkice". Kada su mu usadili mržnju prema "klasnom neprijatelju", a to nije bilo teško, osjeti se komunistom. No, među njih nikako nije mogao. Bio je sit, odijevao se dosta dobro, spavao na pravom krevetu. Zapravo, živio je mnogo bolje nego prije. Jednoga dana upisali su ga na tečaj za nepismene. Kada ga je završio, darovali su mu malu knjižicu, autora Josipa Broza Tita  O nacionalnom pitanju u Jugoslaviji. Njegov sadašnji kostim tada je skrojen. za njega nacionalno pitanje u Jugoslaviji nije riješeno. Svi njegovi snovi, sve opsjene, rezultat su čitanoga štiva, toga krasopisa o nacijama. Ali i onoga što je o nacionalnom pitanju pisao Josif Visarionovič Staljin. Kad se "naoružao", krenuo je u "rat". Trebalo je izvjesiti "prljavo rublje" da ga sav svijet vidi. Javnost je oduvijek bila željna krvi. Trebalo ju je negdje prosuti.

-Eto, takvi smo! Pa što! -promrmlja. Slikao je autoportret, zgražajući se nad sobom. Bio je doista iskren pred samim sobom. I ni pred kim više.

Patnici su oduvijek nosili u sebi najprizemnije strasti, bez obzira da li su sami bili uzročnici vlastita zla ili ne. Ovako se osjećao i onda kada su činili "nasilje" nad njim, pretvarajući ga u radnika. No, kad se priviknuo na sve i kad je shvatio da mu je tako bolje, brzo je sve zaboravio. Nije više htio ni čuti za ovce u planini. Onoga dana kada je mislio da sve zna i da više nema što naučiti od svojih predradnika, probudiše se svi demoni njegove podsvijesti. Htjede više. Htjede ispred onih koji bijahu pred njim. Razbolio se od toga. Mislio je izopačeno, htio nemoguće. Ono što su oduvijek htjeli nezadovoljni. Potamniše sva svjetla ovoga svijeta. Otuđi se. Toliko se pričalo o jed­nakosti, o pravilnijoj raspodjeli postojećih dobara, o komunizmu, da ga je njegov "status" sve više izbezumljivao. Živio je u baraci, dok je njegov majstor imao prostranu i lijepu kuću. Zar je to spojivo s pro­klamiranim, pitao se. No, da nevolje budu veće, prisiliše ga da se upiše u večernju školu. Postao je "osnovac". Danju je radio, noću učio. Usput se upoznavao sa socijalističkim preobražajem Kosova, prvom petoljetkom, radničkim školama i sveučilištima. No, i pored svega, njegova mržnja nije jenjavala. Štoviše, ona je rasla. Svake godine polagao je dva razreda. Kada je nakon dvije godine završio "osnovnu", nije mu bilo ni na kraj pameti da ide dalje. No, htjedoše više od njega. Htjedoše da izuči zanat, da postane majstor. Poduzeće se širilo, posla je bilo sve više. Nije imao snage da im se odupre. Jednoga dana dobi dva pomoćnika, jednoga Albanca i jednoga srpskog Ciganina. Povećaše mu plaću i posta "netko". Godilo mu je to. Iznajmi podstanarsku sobicu i napusti baraku. Život kao da se osmislio. Praznine se ispuniše zadovoljstvima. Demoni zla postadoše manje zli. No bili su još uvijek tu. Pero je bio opet pred njim. Bio je poslovođa: ono što on nikada neće biti. Uskoro se i oženio i uselio u Meriminu kuću. Dali su mu kredit za adaptaciju i proširenje.

Istina se nerijetko ne spoznaje odmah. Do nje se mora doprijeti. Život se spoznaje življenjem. Nijedna istina nije toliko istinita kao sam život. Nema tih knjiga ni javnih medija koji će nas bolje s njim upoznati nego on sam. U životu svakoga od nas postoje dugo nam nedokučive tajne. Kad ih spoznamo, onda često sa smiješkom na us­nama dočekujemo nova nasilja nad nama. Za to je dakako potrebno vrijeme. Potreban je ispravan uviđaj u vlastitu prošlost. Najgore je kada se sud o prošlosti donosi prije prave spoznaje o njoj. Tako je je­dnoga dana zaključio da mu ti Srbi i komunisti nisu ništa nažao učinili. Štoviše, napravili su od njega izučenoga zidarskog majstora i predradnika.

Revolucija je bila ozbiljna stvar, a Tito ozbiljan vladar. Obješe­njaštvu nigdje nije bilo mjesta. Nikakvi "štosovi" nisu palili. Rugali smo se snobizmu, uopće svakoj beskorisnosti. Pomodarstvu također. No počinili smo i mnogo grešaka. Naš cilj je sve više dobivao onostrane dimenzije. Stvarnost vjenčasmo s njom.

Jednoga dana, negdje koncem srpnja, izveli su ga iz ćelije. Zapo­vjedili su mu da se okupa, obrije i preodjene. Dali su mu i odjeću koju mu je Merima donijela.

-Imaš posjet! -reče mu jedan od čuvara dok se brijao. Zaustavio je pogled na košulji. Tjednima nije prana. Zaudarala je. Kada se preodjenuo, osjeti se bolje. Točno u pola deset izveli su ga ponovno.

Koračao je odmjereno i dostojanstveno. Zatvor je ostavio na njemu traga. Bio je drukčiji, staloženiji i smireniji. Odlučniji. Opsjene su sklopile krila; mašto također. No, snaga ga nije izdavala. Slutnje su ipak navirale. Dugi sutonski hodnik pretvori koračanje u vječnost. Htio je što prije do nje. Poželi je drukčije no ikad dotad. Osjeti miris njezine puti! Koliko će još dugo biti razdvojeni, pitao se! Volio ju je! Nije to bila mala stvar u ovom trenutku očaja! Ljubav je ljude nadahnjivala za mnogo što. Njega da izdrži. Da mirno dočeka slobodu. Slobodu!, ponovio je, zaprepašten istinom koju je tek sada shvatio. Sloboda je doista bila relativna. Kad to spoznamo, poštujemo ono što imamo.

Iz opore zbilje uronio je ubrzo u mekan, topao i drag svije: Sjedila je za jednim stolom smiješeći se. Propala je u tih nekoliko mjeseci. Lice joj se smežuralo, oči upale. Mutne i potpuno bezizražajne, odavale su tugu. Kada ga je ugledala, pohrlila mu je u zagrljaj.

-Kako su djeca? -bijaše prvo što je upita.

-Dobro! Ne govorimo ništa pred njima!

-Pametno!

-Doći ćeš! -to je sve što im katkada reknem.

-Kako se snalaziš s novcem? Kako se hrane?

-Deset tisuća sam dobila neki dan! Skuplja se neka pomoć! Niti ne znam tko mi je to dao!

-Dobro je! Misle na nas!

-Selim mi mnogo pomaže! Svi tvoji daju ponešto! Skupi se! O mojima ne treba ni da ti govorim!

Nasmija se. Sve mu bijaše nakon susreta s njom lakše. Posjećivala ga je gotovo svaki tjedan. Svaki put donijela bi mu nešto hrane, od­nijela prljavo rublje i donijela čisto. No, to ne potraja dugo. Jednoga dana odvedoše ga u Niš. Više nije bio s Gjorgjom. Nitko ga više nije poticao na pobunu. Misli mu postadoše vedrije. Jadnu prošlost zamijeni sadašnjost. Mreža zdravstvenih ustanova prekrila je Kosovo. Na sve strane nicali su novi domovi zdravlja i bolnice. Dolazili su liječnici iz cijele zemlje. A da bi došli i da bi se ostvarila vizija Partije, preporodilo Kosovo i uzdigla albanska nacija, plaćali su ih dobro. Dobivali su sve ono što Albanci Najčešće nisu mogli dobiti. Najbolji stanovi bili su rezervirani za njih. Djeca su se cijepila protiv zaraznih bolesti, gradile su se bolnice, jednom riječju, sve bijaše bolje nego nekoć. Kosovo se pretvorilo u golemo gradilište. Otvarali su se novi rudnici, gradile tvornice. Više od polovice jugoslavenskih rezervi olova i cinka bilo je tu. Isto je bilo i s niklom i drugim rijetkim kovinama. Željeznička pruga Niš-Priština-Peć-Prizren povezala je Kosovo s južnom Srbijom i Bugarskom. Cijela zemlja nesebično im je pomagala da se razviju i izađu iz vjekovne zaostalosti. No, društvo se raslojilo. Izvrsno plaćeni stručnjaci vodili su daleko bogatiji život od njih. Da toga nije bilo, ne bi ni bili tu. Kako to bijahu uglavnom Srbi, mržnja prema njima pretvori se u nešto što nije bilo samo to. Zavist i pakost primitivna svijeta zasjeni sve što su ovi činili, po nalogu i programu Partije, za njih.

Sve je zrelije razmišljao, a još zrelije zaključivao. Pokreti mu po­stadoše življi. u očima mu se katkada pojavi neka iskrica. Bijaše to tračak nade. Kajao se. No, to mu više nije moglo pomoći. Ne bi mu vjerovali niti da im to kaže.

 

 

 

11.

Kada su prebačeni u Niš, dogodilo se ono čega su se svi bojali. Svi u istrazi dobijeni podaci ponovno su provjeravani. Posjeti su bili ponovno zabranjeni, no i da nisu, za putovanje u Niš trebalo je i novca i vremena. Ponovna ispitivanja budila su u mnogih osjećaj, krivnje. Probuđena savjest ju je neizbježno izazivala. Ahmet je u biti bio dobar čovjek. Za njega bi možda bilo bolje da to nije bio. Melankolija prouzročena grižnjom savjesti nije ga napuštala. U sobi ih je ponovno bilo osmero. No, kako su ispitivanja napredovala, muk u njoj bio je sve jači. Svatko je to doživljavao na svoj način. Netko kao kolektivnu grižnju savjesti, netko pak kao paranoju: strah od nečega. Samo kat­kada, kad bi se kome podignuo duh, zloslut bi ustuknuo, a jezik se razvezao.

U trenutku ponovljene istrage to je bilo itekako važno. Bio je opet gord na sve. S druge pak strane bio je spreman na javno pokajanje. Svijet je sve više bio takav: dvoličan. Zar se čovjek uopće mogao pomiriti sa samim sobom! Snažne osjećaje malo je tko mogao savladati. "Dugova" se Ljudi nisu Iako odricali. Ne zato što to ne bi mogli, već naprosto zato što bi ih strana sa kojom su se sukobili uvijek iznova pravila. Afekt nerijetko stvara nesuvisle prikaze koji nas sukobljavaju s postojećim ustoličenjem. Dogodilo se to i njima. Kako se sad pomiriti s njim? Kajanje je bilo jedini put. Ono je bilo ravno zaboravu, bez kojega nije bilo sretnije budućnosti. Ahmet je bio spreman na oboje. No, ponovljenom istragom ne samo da mu nisu u tome pomogli već su ga njome uvijek iznova podsjećali na sve.

Osjeti trpkoću novih spoznaja. Učini se smiješan sam sebi. Izne­vjeriše se sva njegova očekivanja. Morao je patiti. Osjetiti kaznu. Možda je to čak bila i nužda vremena. Nasmija se sam sebi na tu pomisao. Bili su neozbiljni. Kratkovidni zapravo. Na vječnost očito nitko nije mislio. Ona nije pripadala trenutačno jačem, već onome tko bude znao i mogao više. Sredstvo kojim se to postizalo bilo je posve drukčije od onoga koje su oni uporabili.

Otkrio je životnu istinu. Rad ih je samo mogao spasiti. On ih je jedino mogao usrećiti. A za njegov trijumf bio je potreban svijet bez granica. Jednoga dana dogodilo se ono što je najavljivao Gjorgj. Od­veli su ga na saslušanje. Njegov izlazak iz ćelije bio je, kao obično, posve služben. No, kada je ušao u istražiteljevu sobu, začudio se njezinoj jednostavnosti. Bila je to sobica u kojoj osim stolića i dva naslonjača ničega nije bilo. Na stolu je stajao diktafon.

-Sjedni, Ahmete! -reče mu istražitelj pritisnuvši tipku na dik­   tafonu. -Kako si?

-Dobro! -odgovorio je.

-Lijepo, Ahmete! -pogledao ga je pritom ravno u oči. –Jesi li za kavu?

-Dugo je nisam pio! Može!

-Ja sam Marko! Drug Marko! Tako me odsad zovi! Sprijateljit ćemo se!

Nasmija se Ahmet. Sjetio se Gjorgja. To nije moguće! - zaključi. - Ovaj me valjda ne misli vrbovati!

Marko je pozvonio na jedno zvonce i nastavio s razgovorom. Kada je telefon pozvonio, dignuo je slušalicu.

-Donesi dvije duple loze, "turske" i vodu, naravno! -potom mu se okrenuo. -Popričat ćemo malo! -stao je na trenutak zamišljen, ispitivački ga gledajući. -Ovo što snimim, to nije za zapisnik! To je za mene! Ne moraš se ničega ustručavati! Moram staviti svoj potpis na prištinski posao! -popravio je kravatu, gurnuo  ruku u džep tražeći nešto i nastavio. -Kako su postupali s tobom tamo? Ispričaj mi lijepo potanko sve od početka! O njima i o sebi! Kako si postao član te organizacije, što ste sve radili i kako je došlo do toga da vješaš tu za-stavu!

Netko je pokucao na vrata.

-Da! -izgovorio je dosta glasno.

To mu sigurno nije pravo ime! - pomisli.

Kad su se vrata otvorila, u sobu je ušla jedna gruba žena srednjih godina i prostih manira. Postavila je naručeno pred obojicu i izašla.

Gjorgj je bio tu. Nije ga se mogao osloboditi. Pratio ga je u stopu Slušao svaku njegovu riječ. Nametao se nečim što se nije dalo poti­snuti. Nečim čega nije bio svjestan. Kada je došao do zajedničke ćelije, Marko se nasmijao ispijajući lozu do kraja.

-Kraj samovanja!

-Da! -nasmijao se sada i Ahmet.

O Gjorgju nije rekao ni riječi. Pričao je o Merimi, prvom posjetu. Popio je do kraja i kavu i lozu.

-Hvala Bogu! Svi su ti dobro! Pomažu te! Je li primila od koga kakav novac? Pomaže li joj tko?

-Susjedi su joj pomogli u vrtu!

-Ne mislim to! Mislim na "crvenu pomoć"!

-Nje nije bilo!

Lagao je. Da je rekao bilo što o njoj, saslušavali bi i nju. -Recimo da je tako! Ništa ti nije rekla o tome?

-Ne! -odgovorio je odlučno.

-Nismo protiv te pomoći! To nije kažnjivo djelo! No, or­ganizacija je! Sutra može biti iskorištena za subverzivnu djelatnost! Rekao je Ahmet sve što je rekao i u Prištini.

-Znači, neprijateljskoga djelovanja s pozicija iredente nije bilo u ćeliji? -pitao ga je ponovno.

-Ja ne vidim ništa neprijateljsko u našim pričama! Govorilo se najčešće o tome zašto smo tu! Svatko je drukčije ocjenjivao svoju situaciju! Gjorgj nas je upoznavao s poviješću i ponavljao neke stvari iz programa naše organizacije koji su vam poznati! To je sve!

-Nisi iskren Ahmete! Vidjet ćemo se još! Zaveži gubicu! Drži za sebe svoje mišljenje i dobro naćuli uši! Zapamti što tko priča! Iskren moraš biti, Ahmete! Jesi me razumio!

-Jesam, druže istražitelju!

-Druže Marko, Ahmete!

-Jesam, druže Marko! -ponovio je Ahmet smijući se.

Razišli su se kao dobri znanci. Bilo je sve doista više nego smiješno. No, posao je posao i morao se obaviti. Zlo je trebalo učiniti što manjim, posljedice podnošljivijim. Je li se to moglo?

Dugo nije bilo nikakvih vijesti od Ahmeta. Znalo se samo da je zajedno sa svima drugima prebačen u Niš. I dok se on osjećao sve bolje zbog sve boljega postupka prema njemu, Merima je bila sve utučenija. Straha i prikaza bijaše i previše. Nije ih se mogla osloboditi. Osjećala se stalno umornom. Snovi joj bijahu rastrgani i neugodni. Budila se, ustajala, provjeravala zaključanost vrata, pogledavala kroz prozore na ulicu. Bojala se Sve više vlasti i mogućih promjena nagore. Kada joj je poginuo brat u prometnoj nesreći, potekoše joj suze. Plakala je gotovo svakodnevno do duboko u noć. Dolazilo joj je da se ubije. No, kad bi pogledala svoje usnule mališane, brzo bi odustajala od svega. Večeras je bilo sve isto kao i inače. pogled na djecu ju je smirio. Obrisala je suze, ustala, prišla im i poljubila svako dijete. potom je najmlađe uzela u naručje i odnijela ga u svoj krevet. Dugo je upijala njegov miris, gladila ga i cjelivala. Bilo je, kao i sva druga, Ah­metovO. Činilo joj se da je s djetetom i on tu. Njegov nepokolebljiv duh doista je to i bio. U jednom trenu, kao što je to obično činila, prišla je prozoru i otvorila ga. Odmjerila je pogledom ulicu. Slaba rasvjeta stvarala je bezbroj slabih sjena. Kada je ugledala policijsku patrolu, vratila se u krevet ne zatvorivši ga. Svježi zrak njihao je zastor ulazeći u sobu. Osjeti mir, zbog čega, nije znala.

Tih dana malo je tko bio kadar prijeći skučene okvire zavičaja. Pobjednik je u njemu imao pravo na sve, poraženi ni na što. Tako su se Barem doimale stvari tih dana na Kosovu. I onima koji su se smatrali pobjednicima, i onima koji su bili poraženi. Međutim, prava istina s vremenom posta smiješna svima. Jer pobjednika i gubitnika bijaše na svim stranama, i u Srba, i u Albanaca. Poraženi se izgubiše u vremenu i prostoru, a svijest o tome bijaše kobna za njih. Jedno

nikome shvatljivo vrijeme pisalo je svoje povijesne retke sebi prim­jerenom ironijom. Pored svega pijane noći bijahu još uvijek daleko od Kosova.

Bijaše mnogo toga u ovoj zemlji, tih dana, sito lažnih obećanja. Zanos doživi strahotna razočaranja. Većina bijaše, i na jednoj i na drugoj strani, ogorčena svim i svačim. Bio je to i Ahmet. Odsvirao je svoju notu, zapisao svoje slovo. No, bez ikakva vidljiva znaka u to! tako promjenljivom i neshvatljivom kaleidoskopu Kosova.

Bijaše sve samo otužna jalovost jednoga vremena. Prosvjed zbilji Ahmet samo jedna od stotinu glava hidre: zmije koja neće posustati sve do posljednje. Najgore od svega bilo je to što se sve zrcalilo kao šaroliko i nestalno mnoštvo. Poraziti ju je mogao samo snažan mužjak koji će je oploditi svojim sjemenom. No to, čini se, nije bilo moguće. Svijet je bio izopačen do kraja. Rimske saturnalije još su uvijek po-stojale. Poželješe ljudi opet "Saturna" u kojem sve bi i moje i tvoje, svačije i ničije. U kojem su se najbolji žrtvovali radi loših, da bi bogovi bili još veći i još jači.

Prištinom su kolale glasine. Mnogi su strahovali za svoju sudbinu i sudbinu svojih obitelji. Do jučer još podobni i moralni ljudi postajali su preko noći, ako su bili u bilo kakvoj vezi s uhićenima, i nepodobni i nemoralni. Razočaranja su stvarala duhovnu prazninu. Ona je tu na Kosovu bila najveća. Tragedija ovoga naroda bila je u tome što je na­stale praznine punio ponovno istim punjenjem. A da ironija bude veća, popudbine su obje strane bojile istim bojama. Izvjesnost zaje­dništva i pored toga bijaše neizvjesna. Neprijeporno ne bijaše više ništa. Sumnjali su svi u Sve i u svakoga. Posumnja svatko i u samoga sebe i u svoje opredjeljenje. Trebalo je otkriti pravu istinu o sebi. Zapravo o okolini u koju se moralo upasti bez identiteta. Je li čovjek to mogao? Zacijelo ne!

Svijet je čekao na nas. Ludizam maski nije prijao nikom. Trebalo ih je skinuti i biti ono što jesmo: razočarani i u svom jadu utučeni ljudi. Svijet je samo takvima otvarao vrata. Prvo k onima koji su isti kao i mi. Tamo gdje je mjesto za zavedene. Čisti ćemo onda svi skupa u "raj". Sakate duše su gore od unakaženih tijela. Dvostruki smo u svakom pogledu. Poludjeli smo sustav. Jeste li svjesni toga? Vjeroja­tno ne! Zbog toga se zlo i dalje gomila, a rješenja nema! Kao da je onostrano i vječno!

Oni koji su još vjerovali u pravni poredak bili su sigurni u to da se osim vremenskih kazni nikakva druga kazna neće izreći, ni bilo kakvo drugo zlo počiniti bilo kome od uhićenih.

Opći napori da se prevlada zaostalost, ukloni neimaština i svladaju sve one bolesti koje su harale ovim prostorima mijenjali su nezapaženo i ljude. Nenadzirana i samovoljna nasilja, koje je obilježavalo poratno razdoblje, nije bilo. U svakom slučaju, nije se znalo za njega. Svijet se mijenjao iz dana u dan. Postajao je bolji i humaniji. Opadanje nasilja bilo je sve brže. Sporadično nasilje nije bilo obilježje društva. Otkriveni bi nerijetko bili kažnjavani. Država je sve više značila red, sigurnost i spokoj za svoje građane. Taj osjećaj su u narodu svjesno razvijali državni vrhovi, boreći se istodobno protiv pojedinaca sklonih nasilju. Težilo se sveopćem povjerenju u vlast. No, je Ii se ono pri sukobljavanju primitivnih moglo i postići? Možda i jest! Netko se oko toga morao potruditi. Istina je pritom bila bolja od neistine, čak i kad je teška i bolna. Ljudska mašto mogla je oko svega isplesti kolaž neistine, koji bi mogao djelovati strahotno. Izmišljotine su oduvijek pratile sve ljudske djelatnosti. Čovjek im je bio sklon. Mašto je Iako stvarala lažne predodžbe. Katkada, doduše, zavodljive i zanosne, ali katkada i ubitačne. Ovisilo je sve o tom što je čovjeka poticalo na to da ih stvara. Ono što se tih dana pričalo po Kosovu oživljavalo je sjet na stravične dane rata i obračuna s "klasnim neprijateljem". Zato je istina za sve, pa i za Merimu, bila najbolji lijek.

Sutradan, kada joj je Selim pričao o svemu onom što bi moglo zadesiti uhićene, mučan tajac zavladao je sobom u kojoj su se igrala Ahmetova djeca. Morala se pomiriti s tim da sve ipak nije tako bezaz­leno. Nije bila riječ samo o zastavi. Ahmet je bio član dobro, razgranate i organizirane "terorističke i iredentističke" organizacije marksista-lenjinista Kosova. Cilj organizacije je bio odcjepljenje i pripajanje Kosova Albaniji.

Bilo je to u tom trenutku kao i cio komunistički pokret inače, pu­stolovina duha. San. Pjesma patnika. Pjevala se uvijek iznova i svagdje na isti način. Nada je stradalnicima bila neophodna. Pomagala im je ne samo da sve prežive, već i da u patnji budu sretni. Zato i onda kad zbilja satre sve naše nade treba naći novu, pa makar i opet jalovu, jer Ljudi bez nje ne samo da nisu mogli, već nisu bili ni sretni. Zapravo, i pored svih zločina koje su počinili, "klasno svjesni" duh je svima bio još uvijek nevin. Infantilan zapravo. Sve bijaše rad duše. Komunisti su sanjari i usprkos tome što im zbilja uvijek iznova govori suprotno. Zbog toga su nerijetko bili nesretni. Osobito su to bili onda kada im taj san nije pružao nikakve boljitke. Slutnje su zato navirale, nade tonule.

Merimino lice mijenjalo se iz dana u dan. Povremeno bi bilo ružičasto i mirno, da hi se slijedećega trena osulo sitnim trzajima i nekim čudnim bljedilom. Bolest je bila tu. Na mladost i zdravlje podsjećao ju je još samo sjet. Zaljubila se u Ahmeta. Koja ljubav nije bila puna snova! Koja nije bila nevina! Koja nije zaljubljene pretvarala u sanjare! Sve je to bilo ljepše, pa i svijet u kojem su živjeli. Usne joj nisu podrhtavale, dok su joj oči zanosno sjale. Svijet je oduvijek širom širio vrata zaljubljenima. Da je bila pismenija, propjevala bi. Pisala hi ljubavne pjesme. Možda i sonete, ili čitave vijence. A sada? Što je sada osjećala? Sanjar nije bila! Ničemu se više nije nadala! Kad čovjek odraste, to je tako. Kad zloslut ispuni naše osjećaje, prestajemo biti djeca. Smiješno, zar ne! No, tako je! Dječja duša puni se popudbinama svijeta. Ona se samo nedužna zanosi njegovim bogatstvima. Kad odrastu i spoznaju njegove praznine, otuđe se. Kako bi rado ponovno sanjarila! Ovijala sve u ovitke ljudskosti! Dijelila sva blaga ovoga svijeta na jednake dijelove svima! Kako bi rado opet bila dijete! Zar odrasli ljudi ne bi mogli imati dječju dušu! Zar i oni ne bi mogli sanjariti kao što je ona sanjarila kada se tuda, po tim kosovopoljskim poljima, šetala s Ahmetom! Duboko razočaranje pokrenulo je ponovno mišiće. Zadrhtaše joj kutovi usana. Lice joj se trzalo. Da se pogledala u zrcalo, vidjela bi njegovo bljedilo išarano plavkastoljubičastim crtama. Imala je mnogo problema, to je istina. Toliko da je ni sjet na mladost nije mogao raz­veseliti.

Ljudi nisu tako bliski jedni drugima kako nam se to, dok smo mladi, čini. Dok nas zanos spaja. U njoj više nije živjelo dijete, a i kad bi kroz sjet na trenutak oživjelo, bio je to "starmali" -kreatura od djeteta. Nezaobilazan svjedok vremena u kojem je živjela.

Ni Selim se nije osjećao bolje. I on je imao problema. Pogotovo otkako je Počelo to s Ahmetom. Otkad zna za sebe, živio je u oskudici. Sada pogotovo. Doduše, nije davao bog zna što Merimi, no i tih nekoliko tisuća bilo je mnogo za njega. Trzaji su se pojavljivali sve češće i na njegovu licu. Posijedio je. Stare tegobe ponovno su bile tu. "Čir" mu je ponovno proradio. Sve češće je osjećao onu karakteri­stičnu žareću i probadajuću bol u žličici. Išao je i liječniku. Rečeno mu je da ima čir na želucu i da će ga morati operirati. Zar je bilo kakvo čudo da se razbolio! Svi su raskoli društva ostavili pečat na njemu. Polemizirale su u njem sukobljene strane. Pokušavao ih je ob­jektivizirati. Nije u tome uspio. Replike su bile sve žešće, strasti jače, riječi teže. Potišten, doimao se sve jadnije. Sve je tajio, no, zar se to moglo skriti? U posljednjih nekoliko tjedana toliko je oslabio da su mu hlače spadale s bokova. Kad ga je Merima pogledala, mahnuo je nehajno rukom.

-Bit će već nekako! Djeci samo da sačuvamo zdravlje!

-Sačuvat ćemo ga, Selime! Da njih ne bijaše, ni mene više ne bi bilo!                                     "

-Ne smijemo uzimati sve k srcu!

Sjetno raspoloženje nije odgovaralo njihovoj dobi. Ostarjeli su prije vremena. Zaskočili su ih jednostavno događaji. Najviše činjenica što za stanje u kojem su se našli nisu nalazili nikakva opravdanja.

Suglasja jedne još posve nepromašene ideologije odjekivala su prostorom. Rijetko gdje tako uvjerljivo i gromoglasno kao tu. Spo­znaja njezine jalovosti bila je još tako daleka da će je tu Ljudi spoznati tek kad se izravno sukobe s njom. No, na to će se morati još dugo čekati. Zaustavio je pogled na Merimi, a onda na sebi.

-Smršavio sam! "Čir" me davi!

-Kako ta jakna samo visi na tebi! -stala je na trenutak, gledajući ga ravno u oči. -I ruke ti se tresu!

Ispio je gutljaj kave, iako je nije smio piti, i ponovno mahnuo rukom.

Bila je to žuljevita i odrvenjela ruka čovjeka koji nije poznavao nikakva poroka. Blijed, ispijena pogleda, sve je zabrinutije gledao te ruke kako se sve više tresu i kako su sve slabije. No, pomoći si nije mogao. Bio je sve više zaokupljen brigama i odnosima u društvu koji su se tako strahotno odrazili na njih. Merima mu je sve češće morala ponavljati što je rekla. Bio je odsutan, rekli bi Ljudi. Zar je bilo što čudno u tom! Zar je čovjek stiješnjen tegobama i patnjama mogao biti drukčiji! Još uvijek nije bio "ćoškast", kakvi su obično Ljudi izbrušeni patnjama. Bio je blag i mek. Koliko će još dugo takav biti?

Ispratila ga je suznih očiju, a potom briznula u plač. Stisnulo ju I nešto u grlu, zastao joj je dah. Suze su pekle bez prestanka. Ahmeta neće biti godinama. Djeca su posjedala oko nje, grleći je i plačući skupa s njom. Te večeri dugo nije mogla zaspati. Satima je razmišljala što da radi i kako da smogne sredstva potrebna za život. Kada se sjetila Selima i novca koji joj je ostavio, ponovno je zaplakala. Bijahu to sada suze posve drukčije od onih gorkih i beznadnih koje je već lila toga dana. Ljudska solidarnost ju je hrabrila. Odvajali su od usta da joj pomognu. Radovala se i pomoći "drugova". Koliko god da je bila mala, bila je dragocjena. Nije znala ni tko su, ni što su. Šutjela je o tom. Ni Selimu ni riječi nije rekla. Zastao joj je dah pri spoznaji da postoje, da su tu među njima, i da još djeluju. Te večeri odluči sama radom zaraditi potreban novac. Čuvat će djecu. Sutradan je izvjesila nevještom rukom napisane oglase na nekoliko mjesta u Kosovu Polju. Nije dugo čekala na odaziv. Nakon tjedan dana, uz njezinih čet­vero, bilo ih je još toliko. Roditelji bi im donijeli hranu i napitke, i to toliko da je bilo dosta i za njezine. Trzaja na licu bijaše sve manje. Plave žilice na ruci nestadoše. No bljedilo i strah još su se vidjeli na njemu. Smijala se sve češće. A mladost kao da je ponovno zakucala na vrata njezine intime. Osjeti samopouzdanje. Zgrčenost do boli popus­ti. Ni stravične otuđenosti od svijeta više ne bi.

Tu jesen Prištinu su potresale priče  o mogućim promjenama nakon kongresa Partije. Pričalo se o konzervativnim i progresivnim snagama u Savezu komunista. Međutim, nitko nije znao tko predstavlja jedne, a tko druge. Albanci su se sve više zanosili samoupravljanjem i socijalizmom, ravnopravnošću svih naroda i narodnosti, te većim pravima neposrednih proizvođača. Val eman­cipacije i afirmacije stvaralačkih snaga zahvatio je i Kosovo. No ovdje, za razliku od zapadnih i sjevernih područja zemlje, glavni problem nije bio u otuđivanju viška rada koliko u nacionalnim suprotnostima i težnji za afirmacijom nacionalnosti. Pod utjecajem strujanja u vrhovima Partije komunisti albanske narodnosti tražili su sve više da sami rješavaju goruće probleme društva.

Pristup očekivanim promjenama bio je oprečan. Uvođenjem demokracije "na krivom mjestu" uspostavilo bi se apsolutno gospodstvo radnika nad sredstvima rada i poslovodno-tehničkim strukturama. Na Kosovu je to značilo gospodstvo albanske većine nad srpskom manjinom. Iz toga se moglo svašta izleći. Izbor rukovodećih kadrova od strane radnika mogao je dovesti do potiskivanja i dis­kriminacije Srba i Crnogoraca. Pravilnici o raspodjeli osobnih dohodaka podlijegali su referendumu. Radnička većina nigdje, pa ni na Kosovu, nije bila sklona stimulativnijem nagrađivanju kreativnoga rada. Rezultati takve politike mogli su biti katastrofalni za cijelu zemlju. Pad tehnološke razine bio je neizbježan, a sukob na nacional­noj osnovi zajamčen. Društvo je učinilo prvi korak ka teškoj ekonomskoj i društveno-političkoj krizi. Teror zakonodavne većine bio je ne samo na pomolu već i u tijeku. Mnogi su tih dana ukazivali na to. Nacionalna sukobljavanja širom Jugoslavije nisu se mogla izbjeći. No, tih dana na to se nitko nije osvrtao. U uvjetima među­nacionalne, vjerske, etničke i rasne netolerancije "izgon Srba", ne samo s rukovodećih mjesta, nego i sa svih dobro plaćenih radnih mje­sta, bio je neizbježan. "Konzervativne" snage upozoravale su na mogućnost nacional-komunističkih devijacija i konfrontiranja na najširoj osnovi.

Druga polovica 1965. godine protjecala je prividno mimo. Cijelo Kosovo bilo je opsjednuto činjenicom da je prva partijska ličnost Albanac Veli Deva. O socijalizmu i samoupravljanju sada je dijelio lek­cije njihov čovjek. Mnogi su se ponadali mnogočem. Merima i Selim oslobađanju Ahmeta. No, sve bijaše uzalud. Promjene su se odvijale sporo, tako da se boljitak nije niti osjećao. No niti oni koji su gubili nisu to tragično doživljavali. Sve se odvijalo bezbolno. Sa plenuma CK Slovenije čule su se prve javne osude "velikosrpskoga nacionali­zma". Takvo što bilo je dotad nezamislivo. Iako se nacionalizam najviše očitovao na Kosovu, još uvijek je bilo opasno izgovoriti tako nešto. Zemlja je mijenjala ne samo svoj lik već i svoju dušu, a da to nije ni zapazila.

I Ahmet je bio, kao i svi drugi uznici, potanko obaviješten o svemu. Otkako mu je izrečena presuda, četiri godine strogoga za­tvora, sve se promijenilo. Bolje se postupalo s njima. Dobivali su redovito novine, tako da su se njegovi "zatvorski univerziteti" na­stavljali. Neizvjesnost i nesigurnost onih koji su ih čuvali bila je očita. Mnogi su bili uplašeni za svoju budućnost. Povremeno bi ga netko posjetio.

-Što god da se dogodi, Kosovo nikada neće biti posve naše!, zaključio je. S pravom, dakako. Bio je nezaobilazni svjedok svoga vremena. No, ne samo to. Tu, u tom zatvoru, upoznao se s mnogo čim što mu je ukazivalo na zlu kob njegova naroda. Svojim zemljopisnim položajem, populacijskom eksplozijom, nevjerojatnim siromaštvom i općom zaostalošću nametnuli su se kao problem broj jedan, tome od Slovenaca kritiziranom "velikosrpskom nacionalizmu". Zabijeni kao klin među "srpske zemlje", prijetili su Srbiji ne samo da je prepolove već i da postanu većina u njezinim najvitalnijim dijelovima. Beograd je bio pun albanskih radnika. Sukob je neizbježan, ponavljao je. Svijet se mijenjao, ali zar su te promjene mogle poboljšati njegov položaj? Vjerojatno bitno ne. Tjeskobna iščekivanja bijahu tu. Uzničke ćelije ih bijahu pune. Ništa im više nije moglo pomoći. Nikakvi osjećaji, nade ili opravdanja nisu mogli popraviti ono što se jednom pokvarilo. Bili su, i ostat će to dok god postoji Jugoslavija, "albanska iredenta".

Toliko bijahu bliski međusobno, opet, bijahu toliko daleko jedan od drugoga da je svaka ćelija, bez obzira koliko ih je u njoj bilo, bila samica. Osjećala se nečija ruka medu njima. Ruka koju zanima svatko od njih. Jedan je čuo samotničku jeku drugoga. U nečemu bijahu u prednosti pred onima koji nisu bili tu. Bijahu daleko od svih strasti koje su sukobljavale ljude. 1 suzvučja novih arija koje je pjevalo Kosovo zajedno sa Slovenijom bijahu daleko od njih. Tu se patilo i mirilo sa svim. Povorke tragičnih sudbina nisu posustajale. Bile su usprkos svemu sve dulje. Bile su beskonačne kao i ljudska težnja za moći. Oduvijek su išle pod ruku jedna s drugom, hraneći se taštinom. Sve nevolje ljudskoga roda bijahu njezin plod. Koliko je mladih i darovitih palo na bojnim poljima zbog nje! Koliko ih je ubijeno na okrutan i podmukao način! I on je zbog nje izgubio slobodu!

Sutonski krajolici posvuda oko njega. Slabo sjenovito svjetlo bacalo je duge sjene prozorskih rešetki na pod i zidove. Posvuda patina tko zna kada oličenih zidova. Prišao je jednom i zagledao se u nj. Nevještom rukom ćirilicom ispisana parola: "Živio SSSR!"

Pored nje petokraka i srp i čekić. Informbiroovci!, zaključi. Potražio je svoje, nisu bili daleko, odmah ih je našao. Bile su to parole zbog kojih su bili tu. "Srbi doma!", pisalo je na albanskom jeziku ispod one parole o SSSR-u. "Živjela Albanija!", odmah pokraj. Pa onda svašta: od pogrda do prostota. Nasmija se. Uspostavio je vezu sa svojim prethodnicima.

Ispisane poruke djelovale su na Ahmeta. Razmišljao je o njima. Činilo mu se da je tek sada uspostavio pravi suodnos sa samim sobom. Otkrivao se. Bio spreman prekoračiti zabranu i ponoviti prijestup. Prišao je ponovno tom mjestu punom pogrda na račun Srba, Tita, revizionizma i Jugoslavije. Stapale su se sve te ružne riječi i jedan čudan, srcu mu drag, mozaik ispunjen crvenilom mnoštva autora. Kada je iz nešto veće udaljenosti bacio pogled na zid, ugledao je obrise albanske zastave.

-Bravo! -uskliknu. -To ću ja napisati ispod svega!, odluči. Kada su mu donijeli jelo, uze žlicu i drškom oguli zid.

Nijedan od tih ljudi nije mogao biti ništa drugo doli ono što je bio onoga trenutka kada je ucrtao sebe u taj mozaik zajedničkih htijenja. Komunizam se, kao uostalom i svako drugo vjerovanje, nije mogao pobijediti silom. Razočaranje i neuspjeh bili su jedino učinkovito oružje. Jednoga dana našao je i obrise portreta Staljina i Envera Hodže na njemu.

-Fenomenalno! -izusti.

To čudo, ta poruka svih onih koji su nekoć tu bili, hrabrila je. U njoj je nalazio smisao. Kada se navečer u dvorištu upalilo svjetlo, slika zasja nekim čudnim prigušenim crvenilom.

Do duboko u noć šetao je tom nešto više od tri metra dugom za­tvorskom odajom, razmišljajući o svemu i svačemu. Izdrži, Ahmete!, govorio je sam sebi. Patnje ti neće biti uzaludne! Oni što tebe plaše, plaše sebe još više! Čudan se smiješak sve češće pojavljivao na njegovim usnama.

Sutradan sve bijaše drukčije. Rezak zvuk zvonea kojim su ih budili ga ne uplaši. Bio je opet spreman na sve. Ustao je dok je zvono još zvonilo i počeo s tjelovježbom. Završio je s čučnjevima i sklekovima. Još je bio uznik svih onih pobuda koje su ga ovamo dovele. Bio je i ostao komunist. Savez komunista Jugoslavije takve kao on nije primao u svoje redove. No, zato su ga primili njegovi drugovi. Bit će im vjeran do kraja.

Činilo mu se da razgovara s nekim koga više nema tu. S nekim tko nije žitelj ni ovog vremena ni prostora. No, ni prostorne ni vremenske udaljenosti nisu ga mogle spriječiti da razgovara s onima koji su se davno prije njega odlučili da idu tim putom. Put kojim je išao bio je tragično čist. Nikom nikada ništa nažao nije učinio. Pustoline njegov, duše punile su se sve više nečim što nije bio kadar doreći. Ništa ga nije moglo pokolebati. Sve ga je iznova uvjeravalo da ima pravo. Vrijeme je na svima njima utisnulo svoj pečat. Zar bi on bio ono što jest da njega nije bilo. Čovjek koji ne osjeća svoj prostor i vrijeme ne postoji. Stvoreni smo da ga uskladimo sa svojim htijenjima. Koliko to možemo, naravno.

Svi očaji i sve neispunjene žudnje bijahu oduvijek u njemu. I u svima njima na toj cesti nada. A nade im bijahu misli. Izopačene kao i svijet u kojemu su živjeli. Bilo je sve tako nevjerojatno da je bilo smiješno. Srpski policajci iz organa sigurnosti ubili su navodno nekoliko nadarenih mladih visokoobrazovanih intelektualaca al­banske nacionalnosti. Zašto? , pitao se i nalazio odgovor. Zbog hegemonizma! Bio je siguran da će biti kažnjeni. Nije se varao. Bio je u pravu.

-Panta rhei! -izusti sjetivši se riječi jednoga svoga učitelja. Sve se mijenja. Sve je prolazno. Ništa nije vječno. Nedavno, sluteći stran­puticu kojom je krenuo, rekao mu je: -Politika je kurva! Dobar političar nikada ne stoji slijepo uz jednu parolu! Treba se prilagoditi i u danom času učiniti za svoj narod što se više može! Treba se uvući medu njih, Ahmete, i raditi! Ako se kad što bude mijenjalo, Ahmete, mijenjat će se odozgo! Promjene koje se dešavaju odozdo odveć su bolne i krvave! Sjećao se dobro svake njegove riječi. Treba biti strpljiv, Ahmete! Treba raditi za svoj dom, za djecu! Od silnog mon­golskog carstva, od Baltika do Pacifika, Sjevernoga oceana i Indije, ostao je mali mongolski narod od samo dva milijuna Ljudi.

Pred njegovim očima kao u nekom ludom filmu rasla je njegova nacija. Mase njegovih sunarodnjaka milile su ulicama balkanskih metropola, miješale se i bratimile s drugima. Doista je sve tako i bilo. Bilo ih je sve više. Živjeli su zajedno s drugima, ženili se i bratimili, ako su to oni drugi htjeli. Pred njim je iskrsnula vizija novoga Balkana bez sukoba, mržnje i suprotstavljanja, u kojoj je njegov narod doživljavao novi preporod. Katkada je potrebno nešto i izgubiti da bi se mnogo dobilo: vječnost, možda.

Kada su se vrata otvorila, prihvatio je porciju s crnom kavom i ovećim komadom kruha. Bilo je sve tako jednostavno. Kada su se vrata zatvorila, osjeti se opet sužnjem. To je i bio. Sjeo je za stol zaje­dno s drugima i zagrizao. Smrt je oduvijek pratila sjetu. Sve glasine bijahu istinite. Kroz rešetkasto okno na vratima gledao ga je krvnik. Daleko, daleko, u nekom drugom svijetu, njegovo dječaštvo. Sjećao se svakoga oblačka, vlati trave, maslačka u polju. Još dalje od svega bijaše Merima. Sve tuge njegovih predaka bijahu tu. Skupile su se u jednu tešku i tjeskobnu grudu koja je ispunila njegovu dušu. Patina života ju je razjela unakazivši mu tijelo.

Svi oblici nasilja koja su primijenili nad njima bijahu u njima, u tim simbolima na tom zidu. I oni bi uživali u okrutnostima. Njihove bi možda bile još stravičnije. Priđe mu i pogleda ono svoje "bravo!". Učinilo mu se da je stao zajedno s njim pred streljački stroj jednoga još mu neznana svijeta. Zamisli krv kako curkom curi iz njegovih rana. I crvenu boju na stijeni. Vidje sve njezine uzorke. I likove onih koji im bijahu vođe. Netko je brižno bdio nad njima. Oni pak još brižnije odgovarali na sve. Nisu dopuštali jedan drugom da siđu s puta kojim su pošli. Čak ni tu, gdje pate zbog tog. Zbog toga je dodao svoj obol svemu. Bio je doista drzak. Nasmijao se na to. Izrazio je na svoj način težnju za novim okrutnostima; za svim onim što se pod tim znacima kojima se oduševljavao činilo.

Nizali su se dani, prolazile noći. Svaku večer mučile su ga iste stvari. Drago mu je bilo da nije prespavao svoje vrijeme. Ne smije dopustiti nikome da to učini. Sanjati se smjelo, spavati ne! Sve mu teže bijaše zaspati. Hodao bi ćelijom, remeteći mir i smetajući drugima. Povremeno samo trgnula bi ga iz misli škripa teških želje­znih vrata na kraju hodnika. Ispod maglovitih opsjena tmurni krajolik stvarnosti. Sve, pa i ta pokost zbilje, bijaše laž. Ispod svega gnusna jalovost intriga i beznađa. Eros strave iskapao je mrtve. Oživljavao ih. Trebalo se osjetiti tuđim, ili izagnanim, da bi se shvatilo vrijeme. Sve bijaše najobičniji zvjerinjak u kojem su se dvije do prostaštva zvjerske strane sukobljavale u borbi za vlast. Zajednički usud združivao ih je katkada u jedan jedinstveni kobni zagrljaj, da bi već sutradan opet ratovali jedni s drugima. Njegovu glavu htjeli su i jedni i drugi. Narod je imao pravo s onom svojom: "Pokomu glavu sablja ne siječe!" No tko je pokoran mogao biti!

U proljeće 1966. godine sve su ih češće izvodili na rad. S vremenom se priviknuo na to. Svježi zrak mu je prijao. Bolje je i jeo. Što je bilo najvažnije, nije imao vremena za razmišljanje. Za rad je čak dobivao nekakvu novčanu naknadu, koja se pohranjivala u upravi. Nije to bilo bog zna što, no, ipak, kad-tad dobit će je. Zlo kao da je posustajalo. Je li to moguće? , pitao se. U toj dubini strave, tamnoj kao i sve druge jazbine, zaiskrilo je svjetlo nade. Ljudskosti. Smijao se sve češće. Osobito kad bi za vrijeme odmora čuo pokoji vic. Pričali su ih sami. Prepričavali zapravo. Sažalijevali su ih svi. Osobito radnici. S mnogima se sprijateljio. Bili su siromašni kao i oni. I oni su se stalno s nečim sukobljavali. Često su štrajkali, prosvjedovali, sastajali se. Rugalica na račun "pajkana" bilo je i previše. Pogotovo su njihove palice bile meta mladih srpskih radnika.

 

 

12.

 

Duša je i dalje bez greške igrala dvostruku igru. To joj nije bilo teško. Osvojila je do kraja Milana. Svaka njezina riječ bila je na mje­stu. Svaki pokret toliko svrsishodan da je morala uspjeti. Nije više mogao bez nje. U njezinim očima bio je sve manji i jadniji zbog toga. Ciničan podsmijeh nije joj silazio s usana. No to nije bilo sve. Zajedljiva zadirkivanja pratila su njegove sujetne ispade. Odnosili su se najčešće na Srbiju i Rusiju. Katkada i na njegove godine. Boljelo je oboje. No, mnogo se nije osvrtao na njih. Bio je pun sebe. Tihe sjetne arije odvodile su ga u svijet snova. Imao je sve što je htio. Uo­stalom, mahnuo je pritom nehajno rukom, što me briga! Uživat ću je dok god mi se podaje! Lagao je sam sebi. Znao je to. Ćutio se posve drukčije. To nije mogao skriti. Barem ne pred samim sobom. Njezin lik stalno je bio pred njim. Zavodljiv, naravno, i zanosan. Zbog toga nije ni zapažao sarkazam u njezinim riječima. Živio je u svijetu bajki: srpskoga i ruskoga carstva, Dušana Silnog i Petra Velikog. Bez njih ne bi bio ono što jest. Ne bi naprosto postojao. Zapravo, bio je velik samotnik. Čak i onda kada je ona bila uza nj. Osvojio ju je, vezao uza se, ali ipak ...Njegove misli, zadubljenost u probleme, odvajali su ga od okoline. No, ne samo od okoline, već i od uzdušja, jer njegovo bijaše drukčije od sveopćega. Bavio se zapravo stalno samim sobom, onime što je bilo u njemu, čime se oduševljavao i zbog čega je patio. Jer ništa ne bijaše njegovo, i ništa ne bijaše uz njega. Sve bijaše daleko i tuđe. Drukčije nekako nego što je on to htio. Njegova ljubav pretvori se u priču o muškarcu i ženi koji nisu mogli biti zajedno zato što su takvi kakvi jesu.

Nešto je nedostajalo u njihovim odnosima što bi im omogućilo da stupe u otvorenu i iskrenu raspravu o sebi. Oni su svaki puta kada su bili zajedno raspravljali svatko sa sobom o onome što ih je toga trena mučilo, dajući dubini svoje veze ocaklinu površnosti. Prospavana vremena. Snova, a ne zbilje. Kakvo može biti buđenje ako su snovi takvi? Prepoznavanje odmah nespoznatih ironičnih podsmijeha i gesta! Sanjarima to nije svojstveno! Odsanjat će i otrežnjenje i polako uroniti u prijašnje opsjene!

Vrativši se iz Moskve, Milan je nastavio živjeti svoj život. Sve je opet bilo kao i prije. Jedino su viđenja s Dušom bila češća. Mnogo tog im je bilo zajedničko. U njihovim srcima, u svakom u nešto drukčijem svjetlu, bdio je onaj prizor s Crvenoga trga. Naši prostori sve češće su se isprepletali s njim. Dopunjavali i osmišljavali. Osjećali su zaje­dništvo s njima. Kročili su rubom prostora zasjenjena maglama i sutonima polarnih noći, bešumno i veličanstveno, sretni što su tu gdje jesu, kao da ih je ta daleka i tajanstvena studen napajala nekom taj­nom moći. Jednoga će im dana zatrebati. Bit će to onda kada upaljena svjetla rasvijetle noć i odagnaju tamu. No, i onda kad se to dogodi, sve će biti opet isto. Ista će svjetla sjati i u njima i na Crvenom trgu. Ista će ih moć napajati. Isto se vrijeme i isti prostori isprepletati. I snovi će im biti isti. Činilo mu se da su oduvijek takvi. Od iskona su ispunjali prostore njihovih trajanja.

         Ženu i dijete posve je zanemario. Nije ni zapažao koliko se iz­mijenio, koliko je zaveden ljubavlju. Mislio je sve više na nju. Ispunila je sve njegovo vrijeme, sve prostore, usud. Bilo je tragike u tome.

  Neponovljiva. Svaka ljubav je bila takva i svatko ju je, ako je bila prava, tako doživljavao.

Duša je još uvijek noći provodila sa svojim časnikom. Nije se libila ničega. Na pitanja ni jednoga ni drugoga Najčešće nije odgovarala. Sve je bilo jače od nje. Ni jednoga se nije mogla odreći. Trenuci njezinih zadovoljenja popraćeni ushitima bili su vječni. Kao i žudnja. Bili su dio svih ljudskih gnusoba, pa i te njezine. Bila je pravo utjelovljenje zla. Opustila bi se u njihovim zagrljajima, podajući im se do kraja. Kad bi sve bilo gotovo, osjetila bi potrebu da se izmijeni. Da bude drukčija. Bolja. No, to nije bilo Iako. Jednoga od njih se morala odreći. To je morala učiniti ako je htjela uspjeti. Ljubav će proći. Ostat će samo gnušanje.

U stanjima ushita i sveprožimajuće utrnulosti pripadala bi uvijek samo jednom. Bila je i ostala nezasitna putenost. Zbog nje ona nije bila opsjednuta svim onim što je tih dana opsjedalo mnoge. Opsje­nama koje su osmišljavale naše živote. Predanost uvjerenjima dobivala je genetsku dimenziju. U trenucima ushićenja zaneseni su bili spremni i na najveće žrtve. Tu među nama živjelo je ono što nigdje više živjelo nije. Jednoga dana zaigrat ćemo veliku igru: poker naših htijenja! 1 dobit ćemo je!

Večeri bez hazarda padale su mu sve teže. Samo ga je igra mogla smiriti. Noći, koje je Duša provodila sa svojim "dragim", pretvarale su se u paklenu vječnost. Dan je pak bio njihov.

Slobodno vrijeme provodili su u njegovu automobilu ili u iz­najmljenim sobama.

Široka asfaltna traka i sutoni ranih predvečerja postadoše nerazdvojni dio njihove ljubavi. Dani su bili sve kraći, noći sve dulje. Kao stvorene za ljubav. Na obzorju snijegom pokriveni vrhovi planina. Rijetka vozila s upaljenim svjetlima. Od Prištine do Kosovske Mitrovice bilo je samo tridesetak kilometara. Točno toliko trebao je njegov konjić za punjenje akumulatora. Još uvijek ga je mučio. Sjedila je kraj njega, povremeno brišući vjetrobransko staklo. Ni sama nije znala zašto je to činila. No, da tog nije bilo, ne bi često znala što bi sa sobom. Skupila se tu, na tom sjedištu, u ništicu, razmišljajući o svemu onom što se s njom zbivalo tih dana. Njezin "dragi" je sve manje vremena imao za nju. No, nije se odveć žalostila zbog toga. Bila je još uvijek sigurna u sebe.

Ljudi su uvijek takvi. Onda, naravno, kada su zdravi. Kad nisu potišteni i ozlojeđeni. Sigurnost je preduvjet uspjeha. No, i sigurni su morali paziti što rade. Morali su biti dobri, korektni, pošteni. Morali su se pristojno ponašati. Ljubav su u ljubavi morali poštovati. U poslu posao. Nažalost, ona to nije činila. Nije obraćala potrebnu pozornost ničemu što je pozornosti bilo vrijedno. Osjeti neku čudnu opijenost i utonu u nju. Postala je ovisnik tih tjelesnih zadovoljenja. Podavala se bez ograda, potpuno, do kraja, obojici.

-Pokvarena sam! -promrmlja i zagleda se u pustu asfaltnu traku. Tonuli su u mrak. Milan je upalio duga svjetla. Fluorescentni stupići obrubljivali su cestu pokazujući im put. Prostori kao da ne bijahu njezini. A ni vrijeme. Sve joj bijaše odjednom strano. Zato možda sve i doživljava oblije i mekše. Tuđina je nerijetko, na prvi dojam, ostavljala dojam mekoće i topline. Sve dok je čovjek ne bi upoznao. Pogotovo kad je zavičaj bio britak. Zavalila se u sjedalo i                                      "bocnula" ga:

-Hoće li ti se isplatiti ta soba? Mogli smo to obaviti i u autu! -Zajebavaš! --odgovori joj, nevoljko se smijući. Shvatio ju je u potpunosti. Katkada bi se uspio pokazati, a to se u autu po prohladnom vremenu nije moglo.

-Da mi se ne isplati, ne bih je plaćao! Hoću te golu i cijelu! -Hoćeš reći da me na sve rupe hoćeš?

-Baš na sve ne, Duša! Toliko nastran još nisam!

-Svi ste isti!

Na zavoju su se mimoišli s tegljačem. Usporio je. Kišilo je. Cesta je bila skliska. U njoj su se zrcalila svjetla vozila i usputnih reklama. Prošli su pored benzinske crpke i obližnjeg motela. Još jedan tegljač projurio je velikom brzinom pored njih.

-Kako voze! Ponašaju se kao da su sami na cesti! -Agresivnost nigdje tako ne dolazi do izražaja kao za volanom! -U krevetu ne?

-To se samo po sebi razumije. Milane! One koji to nisu, ne

volimo! Ne trgamo se baš previše za njih!

-Znači, treba jebati!

-Da! -odgovorila je i pognula glavu.

Crva ljubomore i neke čudne sebičnosti, zapravo želje da bude samo njegova, probudila je s tim. Bio je svjestan da njegova "agresi­vnost" nije dovoljna i da nešto mora učiniti ako je misli zadržati. Mučilo ga je to od samoga početka s njom. Povremeno bi zaustavio pogled na njoj. Čas na kosi, čas na njezinu malenu prćastu nosu. Potom bi opet usmjerio pogled prema cesti. Ogoljela je koljena i bedra, Kada je svjetlo ulične svjetiljke osvijetlilo njezina koljena, ugleda modrice s unutarnje strane bedara. - Nije vrag da se još uvijek hrva sa svojim "dragim"! - pomisli, a potom zaključi: - Opet se nekom dala! Opirala se malo, reda radi! Drolja! - Reče joj to:

-Od čega su ti te modrice iznad koljena ?

-Pala sam neki dan i udarila se!

-Ma nemoj! Jebem ti mater! Opet ti je netko širio noge!

Razgolitila je noge još više, izazivajući ga. Činila je to i inače dosta. Zviznuo bi je najradije zbog svega. A onda, kao iz kakve tame trenutačnoga zaborava, izroni opet pred njim onakva kakvu ju je znao. Putena nezasitnost bijaše pred njim. Bio je opsjednut ljepotom zvjezdana neba koje je otkrivao u njezinim očima. Večer puna milovanja bijaše pred njim. Bijaše sve opet kao san: bešumno, sjajno, utonulo u sjet. Blistav trenutak vječnosti sve bijaše.

-Kada ćeš prekinuti s tim deranom?

Nije mu odmah odgovorila. Zato ju je poprijeko pogledao i na­ stavio:

-Voliš li ti mene uopće ili ne?

Dodao je gas. Vozilo se trgnulo i dosta brzo ušlo u slijedeći zavoj.

Vozio je sve nemirnije. Dugo takav nije bio. No, nju nije iznenadio. Očekivala je to. Plašila se. Do raspleta je jednoga dana moralo doći. Znala je dobro kada će to biti. Onda kada jedan od njih dvojice padne na koljena pred njom.

- Sad ili nikad! - pomisli i nasmija se. Mora se iseliti od nje! -Malo polaganije, molim te! Samo što se nismo sudarili s ovim kamionom!

Njegovim postupcima upravljala je sve više ljutnja izazvana njezinom nevjerom. Htio ju je samo za sebe. Bio je običan smrtnik i ništa više. Jedan zanos ustupao je mjesto drugom. Jedan obzor zas­tirao je drugi. Nevinost je bila daleko iza njih. Ona, uostalom, nije ni bila svojstvena ljudskoj naravi. Grijeh je bio utjelovljen u čovjeku. Pogotovo je to bio u njoj. Maštoviti prikazi svih mogućih položaja u kojima je doživljavala ushitna zadovoljenja nizali su se pred njim.

Uživala je svoga "dragog"...

Naglo je zakočio. Bio je na zavoju. Približavalo mu se opet jedno teško vozilo. Njihov život nije toga trena vrijedio ništa. Nesretna ljubav oduvijek je sve pretvarala u pustolinu. Njegova nije bila posve nesretna, pa opet, gora nije mogla biti. Pretvorila se u pakao u kojem su tijela uživala, a duše patile. Ubrzao je. Ozlojeđen joj je prkosio. U jednom trenu toliko je usporio da ga je sa čuđenjem pogledala. Napućio je na to usne i zagonetno je pogledao, kao da joj je htio reći: Što se ja, uopće, s tobom zajebavam! Popušit ćeš mi ga noćas, zadovo­ljiti me, i u pizdu materinu Sve. Zadržao je za sebe to, nasmijao se i promrmljao: -Dok ide, ide!

-Rekao si nešto?

-Nisi mi odgovorila na ono što sam te pitao! Izbjegavaš temu! -Ma nemoj! Na što ti to nisam odgovorila?

-Ne voliš me!

To je bilo previše. Uozbiljila se i zamislila.

-Ne budi smiješan! Zar bih bila tu s tobom da te ne volim! Svašta!

-Svašta, je li! A deran! Hoću da znam na čemu sam! Pitam te lijepo, ponovno, srpski, što misliš s njim!

-Mili, molim te, shvati me! Ja ne znam na čemu sam, a ne ti!

Predanost samoj sebi nije mogla bolje izraziti. Prevladala je kri­znu situaciju, a da sama nije bila svjesna toga. Iskrenost nerijetko to čini. Često se pod njezinim okriljem zbiva mnogo toga mimo našega htijenja. Istinu o sebi ljudi nerijetko nesvjesno izriču u ovakvim trenucima. Bila je običan smrtnik. Rastrgana: slaba da im se opre. Iz­govorila je to brže nego što je vlastite riječi mogla i shvatiti. Tek kada je shvatila da ga je smela, uzdahnula je i nasmijala se. Tiho jedva čujno. Onako kako se obično smiju oni koji se, likujući, istodobno stide svojih postupaka. Odgodila je rasplet. Dokle? Pritajen i lukav smiješak nije joj silazio s usana. Bila je Sve sigurnija u sebe. Nije gubila vrijeme ni sa jednim. I jedan i drugi mirili su se sa svim.

Činilo joj se da usud piše njezine retke bez nje. Ne zato što ona ne bi htjela sudjelovati u tome, već zato što je svaki njezin redak, kojim ga je htjela nadopuniti, bio nedorečen. Zagonetno nejasan. Sviđalo joj se to. Odražavala je samu sebe, kao što to zrcalo čini. Oči su joj pomamno sjale, a usne podrhtavale razvlačeći se u smiješak. Ne gubim vrijeme ni s jednim!, ponavljala je u sebi. "Starka" mi nije nikakva prepreka! Zbrinuta je u svakom pogledu! Sve je bilo onako kako njoj odgovara. Bila je nedužna. Štoviše, bila je i više od toga. Podavala se jer joj je to prijalo. Još ne klečiš! Ne! Još te nisam slomila! Na koljena moraš! Obojica! Kurve muške! Moliti me mora svaki da budem samo njegova!

Umoran i blag pogled spustio je na cestu. Još nekoliko kilometara i u Mitrovici je. Sjet je navirao. Opušten i ukalupljen život za njim. Obzori mu ne bijahu preširoki. Naš svijet nije ni znao drukčije živjeti. Zavijale su sirene vozila za upravljačima kojih su gorštaci kliktali pjevajući pjesme predaka. Vriskale su ženkice u zanosu prvih ljuba­vnih zadovoljenja. Bilo je Sve kao u ona davna vremena kada su njihovi vidici bili još skučeniji. Cilik djevojački sad se razlijegao po sobama nebodera i motela. Tihnuo po poljanama i parkovima. Tam­buricu i harmoniku zamijenili su tranzistori. Svijet se stubokom promijenio. Vrijeme je teklo brže, izbori bili veći, a strahovi od pošasti manji. U Svemu tomu, tako goropadnom i nesmiljenom, našla je sebe, podajući se samo onima koji su znali svirati na njoj. Ojkala je nad njima i pod njima kao divlja djeveruša iz najveće zabiti. Pustošili su Sve u njoj, svirajući na njoj. Živjela je sve više za te "natege", za taj cijuk i te neartikulirane glasove, ne obzirući se odveć na posljedice. Bilo je Sve tako banalno i otrcano. Onako kako to obično biva u životu. Koji od nas nije našao sebe u takvim malim, prividno običnim stvarima! U sponi s osobama iz svoje najbliže okoline. Tko se od nas nije prilagodio nekome i nečemu. Tko nije time osmislio besmislen život. To vezanje uz okolinu, uz te obične ljude pored nas, pomagalo nam je da ne iznevjerimo same sebe, svoju samosvijest, Sve ono što je svojstveno našoj ličnosti. Bilo je to svojevrsno zatvaranje u zabran najuže okoline. U tvrđavu koja se najuspješnije opirala mijenama vremena.

-Ti si obiteljski čovjek! Ti to dobro znaš! Ne gubiš ti vrijeme sa mnom već ja s tobom! -nastavljala je. Imala je dovoljno razloga za to. Do raspleta je moralo doći. On je bio potreban njoj, a ne ona njemu. -Kompromitiram se! Ne samo to! Osuđujem samu sebe! Ostat ću zbog toga usidjelica! Ti ne namjeravaš prekinuti svoj odnos s Mirjanom! Što da radim? Zar bih bila tu s tobom da te ne volim! Da nisam spremna na Sve kad si ti u pitanju! "Dragi" je rezerva, a ne ti! Ako ti to što znači...

Mladost im ne bijaše zajednička. Nisu pripadali istom naraštaju. Ništa nisu imali zajedničkoga osim interesa. Milan je trebao ono što mu je davala; ona brak. Bilo s kim tko bi popunio sve one beskrajne pustoline djevojačke taštine. No, ništa nije moglo zamijeniti ljubav mladih, suze i radost, razočaranja i ushit. Sjet samo katkad ju je sjećao na to. Htjela je dijete. Nečije je moralo biti. Koga da usreći njime?

Takav obrat nije očekivao. Morao je naći izlaz: umaknuti zamci koju si je sam postavio. Nije je smio izgubiti. Nije mogao bez nje. Volio ju je. Prema Mirjani odavno ništa nije osjećao. Uz nju ga vežu samo zajednički interesi, i ništa više. Da ga nije stid, davno bi se ras­tavio. Još nije bio toliko zao koliko su to ljudi mogli biti. A bili su to zato što su bili razumni. On to još očito nije bio u dovoljnoj mjeri. No, tko zna, čovjek evoluira.

-Onda? -upitala ga je.

Nije imao snage da se izjasni. Nije se mogao odlučiti i obećati bilo što. Mirjana mu rastavu samo tako ne bi ni dala. Morao bi se prije od­seliti od nje. Jednom mu je to čak i rekla.

-Ja kurva neću biti, znaj! Neka to i dalje bude ona koja to jest! Trpim te takva kakav jesi! Imam razloga za to! Jedan je moj "status", drugi dijete! Ako se rastanem od tebe, onda će ta drolja što se vucara s tobom biti gospoda, a ja vjerojatno ono što je ona sad. Stara kurva ne želim biti!

Imala je u mnogo čem pravo. Nije pjevala žalopojke. Posvetila je svoj život djetetu. Čitala je, izobražavala se. Bila je uporna. Vjerovala je u vrijeme. Ono je jedino moglo na površinu izbaciti prave vrije­dnosti. Bila je dobra žena i još bolja majka. Voljela je Milana. Kat­kada bi čak pustila koju suzu zbog svega. Nije je bio vrijedan. Bilo je sve tako bolno da bi iole slabija žena klonula i predala se. Razum ju je spašavao. Još više ta njezina nezajažljiva želja za čitanjem. Draga i slikovita prošlost, puna obostrana štovanja, zajedništva i ljubavi, ju je hrabrila. No, vrijeme nije radilo za nju. Bila je Sve ljubaznija s njim. Molećiv prizvuk njezinih riječi govorio je više od njih. Njegova golotinja prikazivala se tih dana u svoj svojoj veličini, ne samo pred njom, nego i pred svim ostalim svijetom. Nakaznost njegove duše bila je potpuna. Zrcalila se zlom. Bila je neodvojiva od njegova tijela. Njegovih zadovoljenja. Nikakvih uzvišenosti nije bilo u njoj. Poigravao se ljubavlju kao kartama. Hazardirao osjećajima. Nije mogao otkriti one fine, tanke, nevidljive spone, koje dobre ljude vežu jedno uz drugo. Nije ih vidio jer to nikada nije niti htio. Cio život varao je nečim sebe. Živio je puteno u svakom pogledu. I strastveno. Za svaki zločin koji je počinio imao je alibi. Zapravo, on je sa zlom uspostavio doličan suodnos.

Vlasništvo nad samim sobom jedno je od najvećih ljudskih prava. Na njega su imali pravo oboje. Nikakav kodeks ponašanja nije im ništa mogao zabraniti. On je zapravo bio davno otpisan na ovom pro­storu, barem u njihovoj okolini. N išto tako teško nije čovjek podnosio kao tu zabranu nad posjedovanjem samoga sebe. Ona se mogla od­nositi i na tijelo i na dušu. Žalosni prizori ljudske podčinjenosti kojekakvim vjerovanjima i praznovjerje bili su za njima. Toliko da su se zaboravljali. Pokatkad samo, u bliskom susretu s tim još tu i tamo vegetirajućim ostacima prošlosti, tugaljivo bi se nasmijali na sve. Zar to nije bilo smiješno?, pitao se. Zar nije to najveća zamka u koju čovjek može upasti? Ljubav je kao i Sve drugo na ovom svijetu imala svoj početak i kraj. Pitanje je tek vremena kada će se taj oganj što gori u njemu ugasiti. Ljubav je drvo koje se mora zalijevati i njegovati. Štititi od mraza i štetočina. Zbog toga je večeras išao s njom u Mitrovicu. Ništa nije tako obeshrabrivalo ljude kao beznađe. Imao je sreću da nijedna od njih dvije nije bila čangrizava. Obje su čekale da vrijeme učini svoje.

Što su bili bliže odredištu, bili su bliži jedno drugome. Tjelesno spajanje koje je bilo pred njima istisnulo je iz njihovih misli sve te sitne i nevažne stvari. Nijedna gesta, nijedan pokret, ne bijaše više suvišan. Sve bijaše podređeno tom nadolazećem valu topline i mekoće, toj bujici zadovoljenja, koju su s nestrpljenjem iščekivali. Večeras će ispuniti sve njegove želje. Nahraniti mu taštinu, zadovol­jiti ga. Nasmijala se. Sjetila se onog dana kada ju je upitao da li joj je "pukla".

-Čemu se smiješ?

-Onom tvom: Je li ti pukla?

-I onog: «Bi li i ti malo?»

-Da! Kako ti to samo pade na pamet! Voljela sam te i onda! Da si htio, mogao si ti biti prvi! Sam si kriv za sve!

Panorama Kosovske Mitrovice pred njima. Središte grada bilo je dosta dobro osvijetljeno. Nije se na prvi pogled mnogo razlikovalo od drugih gradova na ovim zemljopisnim širinama i duljinama. Pravu osobnost, dakako, nije ni bilo moguće spoznati izvana. Ona se mogla spoznati samo kad se spozna život u njemu. Navike njegovih građana. Njihova duša. Ona ovdje nije još bila neprepoznatljiva. No, kao i svi drugi gradovi Kosova, imala je više lica. Jedno je bilo srpsko, drugo al­bansko. Naličja su im bila svakakva, katkada slična, katkada toliko različita da se identitet toga grada nije mogao Iako odrediti.

Mnogo ulaza u Kosovsku Mitrovicu nije bilo. Oni su bili i njezini izlazi. Prolaz kroz koji se prošlo, a da se grad ne bi ni vidio. Kada su prešli preko mosta, upitao ju je:

-Je li to Sitnica ili Ibar?

-Ne znam! Imala sam dva iz zemljopisa!

-I ja!

-Srami se! Ti bi to morao znati!

-Slušaj, sve što znam je to da je taj grad nastao u četrnaestom stoljeću i da je važno raskrižje!

-Hoćeš reći strategijska točka!

-Smiješni smo sami sebi s tim!

-Ima tu i industrije!

-Metalna, kemijska!

Ušao je u jednu uličicu i zaustavio se pred dosta neuglednom kućom.

-Idemo prvo nešto pojesti! Imamo jedan sat vremena! -Kamo ćemo'?

-U hotelski restoran! Kamo bi drugamo! Izbor nije baš velik. Barem ne za nas!

Pričali su o gradu i ljudima. O Trepči i rudnicima. O bogatstvima Kosova. Kada su večerali, uputili su se natrag do vozila. Kiša nije više padala i bilo je dosta ugodno. Neonska svjetla osvjetljavala su prostor oko hotela. Ulice su bile pune mlađarije. Većina je govorila albanski. Ni riječi nisu razumjeli.

Tu, u toj maloj ulici, nedaleko hotela, Milan je iznajmljivao sobu kod jednog poštanskog službenika. Bio je to sredovječan čovjek nižega rasta. Bavio se posteljarenjem. Kuća u kojoj je stanovao bila je na prikladnom mjestu za to. Mala soba s malo pokućstva bila je kao stvorena za vođenje ljubavi. Prišla je prozoru. Ugleda rijeku i most. Dalje pokoje svjetlo i mrak. Požali što ne vidje nova zdanja, izloge i pothodnike. Tu su se, pored njih, slijevale zapravo Sve te uličice, tako da je prostor oko njih sličio trgu pokraj rijeke.

Čudan je to bio grad. Vjerska, nacionalna i rasna šarolikost utapala je sve njegove dijelove u totalitet bez ikakvih tradicija. Ne, krivo sam se izrazio. Razne tradicije razbijale su ga kao cjelinu na naj­sitnije djeliće, ne dopuštajući da se ijedna prepozna. No, to nije ni bilo važno. Grad je bio toliko zatvoren u prostor kojemu je pripadao da nitko nije osjećao potrebu da potraži i nade njegov identitet.

Zatvorila je prozor i posve se razodjenula. Polako, kako to ona inače radi, skrećući pozornost uvijek na onaj dio svoga tijela koji je upravo ogolila. Podignula je pokrivač i legla.

Egzotični prostori pred njom. Vrijeme drugo. Vječno. Sva uzdušja egzotičnih ozračja osunčanih erosom bila su ista. Gutala je sve, nizala slike prenadražene muškosti, uživala u beskrajnoj i nikada posve zadovoljenoj požudi. Osjećala je potrebu da bude drukčija i da sve ne bude tako jednostavno kao inače. Zavriska nekoliko puta, oduševljena opuštenom zauzdanošću svoga tijela, i prisloni svoje usne na njegove. Tražila je pustolovinu i našla je. Zadovoljavala je svojim usnama sva "sveta" mjesta njegova tijela. Sve što je željela bilo je da ona budu najjača stvar na svijetu, otkako je upoznala muški spol, on je za nju to uvijek i bio. Ništa moćnijega od njega nije znala. Njemu se podavala i pred njim samo bila mala.

Osjećala se kao silovito i odjednom zaustavljena lava koja se tek izlila iz vulkanskoga grotla. Brana bijaše jača od nje. Vrela se isparavala, gomilajući se pred preprekom. Nje je bilo sve više i bila je sve silovitija. No, sve bijaše uzalud. Sila kojom je bila zaustavljena bijaše jača od nje. Vrisnu još nekoliko puta i zagrli ga. Vrela do usijanja, hladila se polako zagrljena bedemom pred kojim je uvijek bila tako nemoćna. Još je stajao. Još se nije dao. Morala se truditi. Morala ga je ljubiti, kovitlati se, sve hladnija i hladnija.

Oko pola noći napustili su sobu, sjeli u vozilo i uputili se kući. Pusta cesta doimala se više nego stravično. Kišilo je cijelim putom. Sklizak kolnik nije mu dopuštao da brzo vozi. A i vidljivost je bila sve slabija. U gasio je radio da bi bolje čuo ono što mu je govorila. Bile su to novosti koje je čula od svoga dragog.

-Vojska vri!

-Svuda je tako! -odgovori niti ne sluteći važnost onoga što će čuti.

-Nikada toliko važnosti nisu posvećivali vojsci kao sada! Politička nastava održava se skoro svaki dan! Sukob u vodstvu je takvih razmjera da je moguće svašta!

-Čuo sam nešto! Navodno da je Miloje Milojević, zapovjednik beogradske vojne oblasti, smijenjen!

-I još sto drugih!

-Srbija je ponovno na koljenima!

-Svi to misle! Tito je jak! Prečani su svi uz njega!

-Borili su se skupa s njim!

Dodao je gas i ubrzao. Nije bio oduševljen time. Tražio se izlaz iz krize. Srpski sigurno neće biti. Nada mladih srpskih oficira bio je Aleksandar Ranković.

-Kardelj se sve više bavi armijom! -reče popravivši rukom kosu.

-Politički radi s njom!

-Taj blage veze nema s njom!

-Što smo dočekali! -reče ljutito. -Što im priča? upita je. -Neki žučni sastanak komunista beogradske vojne oblasti je u pitanju!

-Partijska konferencija vjerojatno!

-Tako nešto! Govorio je više od jednog sata!

-O čemu, mamu mu!

-O reformi i reformskoj koncentraciji kapitala! O tržištu i tržišnoj regulativi! O potrebi neutraliziranja političkih centara moći! Govorio je o vlasti radničke klase i o otuđivanju dohotka koje vrše birokratski centri!

-To ne smijemo dopustiti! Hrvatska i Slovenija imaju gotovo svu finalnu proizvodnju, koja je zaštićena od inozemne konkurencije visokim carinama! Znaš što to znači?!

-Mogu si misliti! Kolonija bismo postali njihova! Podjela je potpuna! I to na dva dijela! Jedni zagovaraju tržišnu privredu, drugi plansku!­

-Reformisti će proći! No, poslije će biti opet sve po starom! Tvrd smo mi orah!

-Nije mi jasno zašto se bojimo tržišta! Srbija je najbogatija! Hrvatska i Slovenija praktično nemaju ništa! Sva rudna blaga su tu! Čak i energetski izvori! A tek poljoprivreda! Pomoravlje, Šumadija, Vojvodina! Ne znam što nam je!

-U carinama je zajeb, Duša! U "škarama cijena" između finalnih    proizvoda i sirovina!

-Pa to se može riješiti!

-Industrijalizaciji daju prednost! Jebi ga! Tko u nju dirne, ne­prijatelj je!

-Smiješno! Svi se zaklanjaju iza "jugoslavenstva" i zajedničkih interesa, a svatko uporno brani svoje interese! Kardelj je navodno dosta opširno i uporno objašnjavao da svakome kome interesi Jugo­slavije stoje na srcu treba da bude jasno da će ta ista Jugoslavija ići tim brže naprijed što se ekonomičnije bude ulagao kapital. Svakom bi trebalo biti svejedno gdje se on ulaže! Mjesto njegova ulaganja odredilo bi tržište! Rekao je da je bit marksističke misli o napretku u brzini razvoja proizvodnih snaga, a ne u uspostavljenim odnosima. Oni moraju biti prilagođeni prvom.

To je smetalo. Dinar bi ulagao onaj tko ga je i zaradio. To znači Hrvatska i Slovenija. U Bosni i Hercegovini to Najčešće nisu srpska područja. Na Kosovu pak novcem bi raspolagali rudnici i korporacije okupljene oko njih u kojima su Albanci bili brojniji. Ako bi se 70% kapitala ostavilo gospodarstvu, etatizmu bi bila odsječena krila. Duša, Milan i njezin "dragi" bili su naravno na strani onih snaga koje su tražile plansko gospodarstvo, ili pak oslobađanje tržišta visokih carina na finalne proizvode. Nikako se nisu mogli složiti s tim da Jugoslavija postane Velika Hrvatska. Po Milanu, u Jugoslaviji se sukobljavaju dva etatizma, jedan koji odgovara interesima Srbije i nerazvijenih područja i drugi koji odgovara interesima Hrvatske i Slovenije. Gospodarski razvijenije, potonje bi brzo zagospodarile zemljom. U biti oba etatizma teže hegemoniji.

-Pod svaku cijenu, svakom Srbinu valja otvoriti oči! "Reforma" je put novoga etatizma!

Zanio se sav temom razgovora. Mnoge je to mučilo tih dana. To

više što je Tito išao više na ruku Hrvatskoj i Sloveniji.

-Dobro je da o tome nismo pričali u Mitrovici!

-Pa što i da smo!

-Znaš kako si slab kad se naljutiš! Je l' to bilo prošli puta ili pretprošli ?

-Pretprošli, Duša!

-Što je ono bila tema? Da! Kako se Šiptari množe kao štakori i kako će jedan dan napučiti Srbiju!

-Kao da samo meni idu na živce s tim! Janko bi najradije ot­cijepio Srbiju od svih! Znaš što je rekao jednom kad smo prelazili                                      granicu Kosova putujući za Beograd?

-Što?

-Tu treba podići zid i postaviti mitraljeska gnijezda da nijedan majci u Srbiju ne uđe! A znaš što je rekao jedan suputnik?

-Što?

-Još malo sjevernije! Mislio je na Sandžak! I njih je puna Srbija!

-Otrovani smo svim mogućim otrovima, Milane! Jedan će se dan ova naša Juga raspasti u paramparčad!

-To nećemo dopustiti! Što god da se desi, Jugoslavija će sve preživjeti!

-To me je pretprošli put skupo koštalo! -cinično ga je bocnula.

Bjesnio je zbog tog. Žar svoje požude ničim nije prikrivala.

Ljubio ju je, draškao, misleći da će moći. No, sve bijaše uzalud! Duhovna veza je u njegovim godinama bila očito važnija od tjelesne. Je li ona trebala Duši? Sigurno ne! Ono što ju je od početka vuklo obojici bila je žudnja. Ona pak, nezadovoljena, nije mogla odškrinuti vrata novih odaja kao što je to mogao duh. Ne mislim pritom ni na misao kao takvu, ni na opredjeljenje, nego na nešto mnogo veće od toga. Razumijevanje i zaokupljenost duhovnom izobrazbom. Rije­tko se kada to uspješno ostvarilo. Labirint znanja nerijetko zrači tašti­nom. A kad su oba takva, ostvarena veza postaje pakao.

-Nikako nije dobro! -prosikta.

-Rekao si nešto? - upita ga. -Večeras si bio strašan! -stala je na trenutak, a onda posve tiho rekla kao da neće: -Što se više, više bi se!

Osjeti se ponovno jadan.

Katkada bi čak uživala u tom da ne može. Sram bi ga slomio. Nalazio je stotinu razloga za svoju "trenutačnu" nemoć. No, nijedan                                      nije bio valjan.

-Uzmi nešto da bolje možeš!

-Da svaka večer bude kao ova!

-Šalim se s tobom, mili! To je nevažno! Taj seks! Naša generacija poludjela je s njim!

Sakatila je njegovu dušu tim. Dotući ga treba! Manji od makova zrna mora biti! Svaki njezin pokret, svaka gesta, odavala je požudu. Svetila mu se, a da sama nije znala zašto. Sjetila ga se kako je jadno izgledao te večeri. Sjedio je pognut s nekim nevoljnim smiješkom na usnama. Glas mu je utihnuo, postao mekši, uljudniji. Jedva je raza­znavala njegove riječi. Zvijer se čini se, samo tako mogla pripitomiti. Postala je toga tek sad svjesna. No, bez onoga što mu je pružala, brzo bi opet bio Mirjanin.

Dugo je u njoj sazrijevala  jedna misao. Činilo joj se da će tek onda postati njezin kada na svim bojišnicama doživi poraz. Uhvatila ga je pod ruku i privila se uza nj.

Na uglu, pred "Avalom", malim hotelom, još prije nekoliko godina ponosom Kosova, a sada patuljkom prema "Kosovskom božuru" i "Domu UDB-e, Dušica se obično sastajala sa svojim čas­nikom. Bilo je tu inače omiljeno sastajalište mlađarije u ranim večernjim satima. "Korzo" je bilo već oživjelo i mnoštvo đaka i stude­nata šetalo se širokom ulicom kojom je u to vrijeme bio zabranjen promet motornim vozilima. Večer je bila dosta ugodna i ne odveć hladna za to doba godine. "Dragi" joj je već odavno bio tu. Šetao je nemirno pred vratima bifea. Bio je u civilnom odijelu. Nije mu baš najbolje pristajalo. Povremeno bi pogledao na sat. Išla mu je na živce s tim kašnjenjem. Osjećao se povrijeđenim. Ponižavala ga je time pred svima. Nije ni svjesna toga tko sam ja! mislio je. Sutra, kad po­stignem najviši čin bit će ga nedolična! Gad mali! Borio se sam sa                                      sobom, pogotovo u ovakvim trenucima poniženja.

-Slušaj, opet kasniš! Četvrt sata! -rekao je poljubivši je. -Akademska četvrt, mili! -pokušala ga je udobrovoljiti.

- Mili! Nemili! Dosta mi je već toga! Ne želim da kasniš! Svi vide kako te tu k'o budala čekam!

- To je!

- Od čega ti je lice tako crveno?! Ljubila si se s nekim!

Predah, koji joj je dao, pomogao joj je da se pribere.

-Trčala sam! Od ručnika sigurno!

Da ti nisi bila s nekim poslijepodne? Bio bih te kadar ...

Podigao je pritom ruke, zaustavivši ih u visini njezina vrata. Da, bio bi je kadar zadaviti. Sama pomisao na tako nešto bila je dovoljna za to. "Mala službenica" sve je dobro shvatila. Ljubomora, ponos, strah od mogućega poniženja, značili su toga časa mnogo. - Grije se! ... Griju se oba! - Privila mu se grudima uz ruku razoružavajući ga.

Uputili su se prema njegovu stanu, zapravo maloj podstanarskoj sobici u kojoj je stanovao. Žurilo mu se. Dušinim usnama razlio se lukav i zadovoljan smiješak. Nadoknadit će sve ono što je propustila poslijepodne, Privila se još više uz njega, razgarajući probuđenu požudu.

I ove večeri, kao i obično, pustila ga je da se hvali. Pričao joj je o svojim uspjesima u jedinici. Laskala mu je pritom svim i svačim. Pre­tvarala se da joj je sve ljepše nego što je to zapravo bilo. Osjećala je da time raspiruje njegovu žudnju. I još nešto: ljubomoru i strah da ne bude još čija.

Predstavljao joj je svoje podčinjene i pretpostavljene. Jedan je bio ovo, drugi ono; jedan tenkist, drugi topnik; i tako dalje. Znala je sve njegove drugove - tko je što, odakle je tko, kako gleda na ove ili one stvari. Godina dana ljubakanja s njim bila je dovoljna da upozna njegovu jedinicu i da shvati sve ono što se zbiva s njom. Čudila se kako su neoprezni. Iz tih samo prividno nepovezanih razgovora Duša je izvela takve zaključke pred kojima bi mnogima zastao dah. Ta ti dečki, ti naši veliki Srbi, i kad bi nešto htjeli, ništa ne bi mogli! Zau­stavila je na časak pogled na njemu. Bio je to čudan i u isto vrijeme podrugljiv pogled. Rugala se tom njegovu "srpstvu", u nadi da će ga upravo ono uzdići u toj armiji. Nikako se nije mogao osloboditi "zablude" da je ta armija srpska. Dok je Tito živ, ona je barem toliko hrvatska i slovenska koliko i naša!, zaključila je. Kad on umre, možda će sve biti tako kako ti naši dečki hoće! No, stari će još dugo živjeti! Jadnici! Mogli su samo pljeskati i klimati glavama kad su smjenjivali Miloja Milojevića! Sutra će  to isto činiti kad padnu drugi idoli srpstva! Pljeskat će, jer ako to ne učine, neće više biti ono na što su tako ponosni! Mnogo što taj dječačić neće shvatiti! A ako ikada i shvati, bit će odveć kasno da bilo što učini! Pustila ga je da se iživljava na njoj. Nije imala snage da mu se odupre. I previše joj je prijalo sve to.

 

 

13.

Nacionalizam je razbijao mukom stvoreno zajedništvo. Ideal malih, učmalih, samoupravljanjem do kraja u sebe zatvorenih zaje­dnica, trovao je međuljudske odnose. Društveno vlasništvo nikako se nije moglo doživjeti kao opće-ljudsko.

U najboljem slučaju poistovjećivalo se s nacionalnim. Kan­tonizacija je vodila u krajnju sebičnost: prisvajanje prirodnih izvora od što manjih zajednica. Osobito ako su oni bili veliki. "Kavanski politikanti" razvili su svoju djelatnost širom zemlje. U Srbiji najviše. Brak između siromašnih i bogatih bio je nemoguć. Ono što je kao sprega jučer bilo nada danas je bilo nezamislivo. Rastu nacionalizma doprinosili su i sve češći osvrti na povijesne, još uvijek nezaboravljene priče  o prijašnjim sukobljavanjima. U njima je ležao motiv onih nejasnih ljudskih djelovanja koja su bila izraz zla. Rezultat tih djelovanja bio je strahotan. Priče  su bile Sve stravičnije. Labirint neprovjerenih "istina" sve zamršeniji. Ludi splet tek sad spoznanih "is­tina" i njima izazvanih ljutnji potaknuo je kolektivnu paranoju. Sva­tko poželi da sve bude samo njegovo. Nacionalizam se tako nezapažen uvukao u komunistički san.

Jednoga dana "kavanski politikanti" našli su se na dnevnom redu Centralnoga komiteta Saveza komunista Srbije. Naravno, ono se nije moglo zabraniti. No, ukazano je na svu štetnost takvih okupljanja. Riječi nisu birane. Nazvano je sve pravim imenom. Društvo je još uvijek bilo protiv malih, u svemu sputanih i isključivih zajednica. Još više protiv "hegemonističkih tendencija" "velikosrpskih nacionalista". No, sve to nije moglo zaustaviti val ljutnje u zagušljivim kavanskim prostorima Srbije

U takvoj situaciji jedan od najuglednijih srpskih i jugoslavenskih političara objavljuje seriju članaka u kojima osuđuje velikosrpski nacionalizam, tvrdeći da je on najveća opasnost ponajprije za srpski narod, a zatim i za sve druge balkanske narode. Tražio je prijateljstvo s Hrvatima, prevladavanje svih starih sukoba i zaborav. Isto je za­htijevao i u odnosu prema drugima. Odgovor je bio više nego strahotan. Koje bi popudbine bile potrebne za smiraj svih onih urlika koji su se čuli! Kome one tih dana nisu bile potrebne! Javnost se nije mogla suzdržati. Sve je bilo uzalud. Hladna rasudba rijetko je kada mogla smiriti uspaničene ljude. Odveć je patnje bilo ugrađeno u taj cijep kojim su se ljudi zanijeli. Nebo se natuštilo, tmurno i jarosno. Samo što jecalo nad svojim usudom još nije, Bilo je kao i ljudi pod njim, osjetljivo na čast i ugled. Mnogi se opteretiše svim onim što bi im novi život, u jednoj posve novoj civilizaciji, u kojoj bi jedna cjelina gospodarila drugom donio.

Nekoliko sarajevskih novinara, podržanih od nekih političara, oštro odgovori Milentiju Popoviću. Sarajevsko "Oslobođenje" uporno je objavljivalo rasprave s njim. Bio je to početak sukoba unutar vodstva Saveza komunista Srbije. Članstvo se podijelilo na dva dijela. Javiše se i proroci. Utrnula mladost predaka bijaše uzrokom mnogih tugovanja. Ovozemaljsko trajanje posta "svrsishodno": osvetničko. Povijest kao da nas ničemu nije učila. Ponavljala se. Poniranje u neprevladane istine ubijalo je u nama sve ostatke ljudskosti koja nam je jedino mogla pomoći da uronimo u otupljujuću omamu zaborava. Ljudi samo što nisu jurnuli jedni na druge. "Kavanski politikanti" ne posustaše. Priče  bijahu posvuda iste. Čudno se uzdušje stvori, Bijaše slično u svemu onom iz minhenskih pivnica tridesetih godina. Osvet­nički i zavojevački duh prenosio se postupno u škole i radne or­ganizacije. Val nacionalizma zapljusnu gotovo sve ustanove sistema. Samo u onkrajima bijede prostori tišina: staništa vječne patnje i ravnodušja. U njima trezveni i razumni potražiše uporišne točke otpora. Sličilo je to kaosu iz kojega tek treba da se nešto stvori: novi početak. Bijaše zato sve žestoko. Život je, međutim, trebalo osmisliti razu­mom: međusobnim štovanjem i tolerancijom. Za to je bio neophodan zaborav. Čovjek je nažalost imao ne samo predobro pamćenje već i previše dobra sredstva za njegovo podjarivanje,

Bezazleni i kratkovidni ne vidješe nikakvo zlo u svemu tome. Bili su to najčešće oni pokraj kojih su mnogi događaji nezapaženo prolazili, ne zato što im nisu bili zanimljivi, već jednostavno zato što se na zbivanja oko sebe, iz raznoraznih razloga, nikada nisu osvrtali. Blagonaklono su se zato odnosili prema "srbovanju". Učeniji i dalekovidniji ljudi vidjeli su u tim kavanskim pričama stranputicu kojom bi Srbija mogla poći, Otrov nacionalizma mogao ju je sukobiti s okolinom i nepovratno gurnut u propast.

Teme razgovora bile su različite ovisno o mjestu na kojem su se rasprave vodile. Dokoni j primitivni ljudi, koji svoje slobodno vrijeme nisu znali drukčije iskoristiti, stvorili su u svojoj mašti civilizacijskom okruženju neprihvatljiva htijenja.

Svaka igra ima svoj početak i kraj. Bez pravila  je, dakako,  nezamisliva. U svom početku uvijek je kaotična i bezazlena. Jednom kad se u nju uvede red i kad ona dobije pravila, onda ih se svi moraju strogo pridržavati. No, nerijetko igrači varaju jedni druge, Željni dobitka, spremni su na sve, pa i na nasilje, Oni, koji su na aktualne događaje gledali kao na dobro smišljenu igru, nisu vjerovali u spontanost svega. Postoje naime događaji koji se mogu predvidjeti. Oni sami po sebi, čak i kad su zlokobni, nisu tako opasni jer se mogu spriječiti. No, po­stoje i takvi događaji koji se ne mogu spriječiti iako su bili predvidivi. Oni pak koji se ne mogu predvidjeti, ne mogu se niti spriječili. Komunisti koji su ukazivali na opasnost koja se nadvila nad Srbiju nisu bili naivni. Radi toga su bili kadri sve pravilno ocijeniti i ukazati na prijeteće zlo.

Evo kako je sve počelo.

Sakati borci balkanskih ratova iznosili su uspomene. Bili su ponosni na njih. Taj sjet bio je oduvijek tu, s njima. Bio je bezazlen kao i oni. Bili su ponosni na ratove u kojima su sudjelovali i na sve ono što je njima stvoreno. Teme su najčešće bile u vezi s Bugarima i Austrijancima. Tko im je mogao zamjeriti što nisu zaboravili mladost i sve ono što su propatili lijući krv za svoju domovinu. Brižno su njegovali brkove poštapujući se do svog stola. Mnogi su vukli po podu svoje drvene proteze, skrećući njima pozornost na sebe. Rijetko koji nije bio okićen odličjima tih vremena. Karađorđeva zvijezda bila je najvrednija. Njihove današnje priče nisu se ni u čemu razlikovale od onih koje su vodili desetljećima prije.

Kada su dalekovidni u Centralnom komitetu Saveza komunista Srbije ukazivali na kavanske politikante i na uzdušje koje ovi stvaraju, nitko nije mislio na te zaslužne srpske ratnike kojih je krv uzdigla Srbiju i omogućila joj da u Jugoslaviji okupi gotovo sve Južne Slavene. No, te priče, koliko god da su bile bezopasne, djelovale su zarazno. Uz njihove stolove ubrzo su sjeli i drugi: svi oni koji su u prošlom ratu ratovali s bilo kim iz te im u svemu "neprijateljske okoline". I kada su ljudi poput Milentija Popovića, Mijalka Todoro­vića i Dobrivoja Radosavljevića ukazivali na štetnost tih priča i kretanja u društvu u vezi s njima, mislili su na te "paune", su se često puta nezasluženo kočoperili srpstvom.

U životu je sve bilo kratko i prolazno. Sve je bilo, jest, i bit će takvo, sviđalo se to kome ili ne. Naše vrijeme nije pred sobom ništa tajilo. Štoviše, prošlost je snažno djelovala na našu svijest, utkavši se u sve naše zamisli, u sve ono što je kao popudbina ispunilo pustoline naše intime. Ništa nije bilo slučajno. Nijedan slučaj se naime ne događa uvijek na istom mjestu. A to isto mjesto ne samo da je bilo vječno isto, već  su u njem uvijek isti ljudi pripremali iste stvari. I to temeljito. Čak su i 'kaputi", skrojeni naravno uvijek po najnovijoj modi, bili u nečem slični. Bili su nevjerojatno kratki i tijesni. Samo osobito stanje duha i svijesti onih koji su ih odijevali mogli su im dati pravo značenje. Zapravo, svi zajedno, bili bezazleni ili ne, bijahu besmrtni. Dok Srbija živi, i njih će biti! Pitanje je samo da li će tko od njih što i moći! Sada svi skupa bijahu samo blijede sjene onoga što se nadvilo kao zla kob nad nama.

Sve se zbilo zapravo stoga što se rastočeni nađosmo u grotlu civilizacijskih pregnuća, nesposobni za ono što drugi dohvatiše. Ne zadovoljismo iskonsku ljudsku težnju za uspjehom.

Mračna prošlost zbog toga bijaše stalno uz nas. za sve nam ona bijaše kriva. Nađosmo se na rubu svega: i boli, i radosti, i uspjeha, i neuspjeha. Svaki nam korak bijaše novo razočaranje. Nitko nam za to nije bio kriv. Ćud naša bijaše kriva za sve. Hotjesmo sve sami napraviti, pa ne napravismo ništa. Prkosu smo dali prednost pred suglasjem. Takvi smo, eto! Zbog tog nam zloguki proroci prorekoše zlu kob. Vječni crv nepovjerenja i sveopće sumnjičavosti pomogao im je da dosta toga pogode. I gordost im je naša išla na ruku. Plitka samohvale kopala je uvijek jaz tuge. Rogušile su se starine. Sukobljavale. Postajale vrijednost.

 

Ante je sve češće poslovno putovao u Beograd. Šetao se prijestolnicom, zalazio u kavane i restorane. Jednom riječju, bio je zadovoljan novim radnim zadacima. Vikend bi katkada iskori­stio da navrati svojima u Zagreb. Odvojenost je teško podnosio. No, okrutnost je bila obilježje našega vremena. Ljubav prema obitelji zamijenio je ljubavlju prema radu. Odao mu se potpuno. "Iščašio" je sam sebe. Postao osobenjak kojemu je rad postao jedino sigurno utočište. Društvena zbivanja koja su zagospodarila tih dana ljudima mimoišla su ga. Priča pak koje hi čuo nije se mogao osloboditi. Stalno se naime zbivalo nešto što je ljudsku pozornost odvlačilo od svagda­njih problema. Gospodarska kriza potresla je zemlju. Činjenica da ona nije zaokupljala ljude toliko da bi zbog nje očajavali navodila je mnoge na pomisao da velikih problema niti nema i da se sve odvija povoljno, samo od sebe, što nije bila istina. Tko su junaci tih priča?, pitao se nerijetko. Tko su ti koji zadaju toliko brige komunističkom vodstvu Srbije? Priče su sve više pokazivale svoje pravo lice. Upornost kojom se djelovalo bila je bez premca u povijesti. Kavansko uzdušje prenosilo se na sportska borilišta, a iz njih u najsitnije pore društva. No, glavnina je još uvijek bila nezaražena njima. Pritisak koji je vršen s vrha štitio ju je od zaraze. Srbija je kao cjelina još bila neporočna. Koliko dugo? - pitao se. Zar nije sve bilo tako naivno i bezazleno i u minhenskim pivnicama! Ideološki okovi još su uvijek sapinjali zao duh. Dokle? Žudnje su trenutačno bile neispunjene, ali se nisu gasile.

Da bi što više toga čuo, promijenio je vrijeme svojih obroka. Priče  su bile naime najinteresantnije u kasnim prijepodnevnim satima. U vrijeme kada su se restorani i gostionice punili onima koji su u njih svraćali iz obližnjih ustanova radi "toploga obroka". Bio je preneražen svim onim što se u to vrijeme moglo čuti.

Bila je to pojava koja je zahtijevala pozornost. Stihija koja se morala obuzdati. Širila se kao kakva bolest, kako bi to epidemiolozi rekli, iz endemičnih centara. Opasnost je bila tu. No, ipak, ona nije bila tolika da bi mogla ugroziti čitav svijet, kao što je to bio slučaj s Njemačkom. No, na Balkanu je svašta moglo proisteći iz nje. Vijek ljudskoga trajanja nije bio dug. Pa, i pored toga, mogao se svima bitno smanjiti ako se zvijer na vrijeme ne bi zaustavila. No, sloboda riječi, zbora i dogovora nije se smjela kršiti. Zbiljska tragika demokracije se nastavljala. Priče  su kao tiha voda velike rijeke savladavale sve prepreke na svom putu. Iz zagasito-crvenih korita dizali su se pjenušavi bijelo-plavi valovi uzburkane vode.

U središtu svih zbivanja bio je ipak čovjek. Njegova otuđenost tražila je društvo, a njegova nemogućnost da se izrazi riječ. Tu riječ je trebalo nekom reći. A taj netko mogao je biti samo onaj tko ju je htio čuti. Upućenost čovjeka na čovjeka, njihovi zajednički predosjećaji i iz njih rođen strah stvorili su i one koji govore i one koji ih slušaju. No svi zajedno bijahu i dalje i otuđeni i sami.

Centralni komitet Saveza komunista Srbije osudio je kavansko politikantstvo i poveo borbu protiv njega. No, bilo je i dalje onih koji su usprkos svemu nastavili sa svojom prljavom rabotom. Netko, velik i dosta utjecajan, morao je stajati iza svega.

U tu kavanu, malu za Beograd, a dosta veliku za kakvu palanku, često je navraćao. Oko jedanaest sati tu bi obično nešto pojeo. Bio mu je to zapravo ručak. Posjedio bi malo, popio dva decilitra i otišao za poslom dalje. Tako je jeftinije prolazio. Navečer bi opet učinio isto. Na drugom mjestu, naravno. Tako je cijenom koju bi platio za ručak imao dva topla obroka dnevno. Sjedio je kraj velike peći na pilovinu u kutu prostrane dvorane. Ogrtač mu je bio prebačen preko susjedne stolice. Bio je to gabardenski sivo-smeđi kaput proizveden u Ško­fjoj Loci u Sloveniji. Dugo ga je imao. No, i pored toga bio je još dosta dobar i nije ga se morao stidjeti. Isto je vrijedilo i za odijelo. Bilo je "Varteksovo". Prije četrnaest dana preuzeo ga je iz čistionice. Živio je skromno. Nije se ničim razmetao. To ga nije žalostilo. Dapače, volio je sve te stvari. Bio se naviknuo na njih. Držao ih je sve u redu. Po završetku svake sezone odnio bi sve u čistionicu da bi ga spremno dočekalo slijedeće godine. Bio je upućen sam na sebe. Uskladio je sve sa svojim mogućnostima. Tako su radili svi mirni i uravnoteženi ljudi. Mnogo je vrijednosti nosio u sebi. Neotuđivih. Samo njegovih. A one su bile najsvetija stvar svakome tko ih je posjedovao. Ljudi bez vrlina nisu ih mogli ni steći. Za bilo što, što vrijedi bile su potrebne odgovarajuće navike. Zbog svega tog bio je imun na mnogošto.

Zadovoljno se nasmiješio i odmjerio pogledom prostoriju. Bila je poluprazna. Za nekim stolovima prepozna goste koji su u ovo vrijeme bili redovito tu. Nakon toga uze jelovnik i pogleda ga. Škembići i dva decilitra mostarske "Žilavke" bijahu ono što je rado uzimao. Podig­nuo je glavu i ponovno još jednom Sve promotrio. Konobara nigdje nije bilo. Odluta stoga mislima u svoj dom u Jasnovačkoj. Sve je bilo drukčije nego što je on htio. Sudbina se poigrala s njim Nije mu dopustila da organizira svoj život prema svojoj volji. Otuđila ga je od obitelji, okrenula se protiv njega. Da je kojim slučajem bio drukčiji, rastočila bi ga. Tučeni nerijetko bivaju rascijepljeni, prepolovljeni. Bol duše najlakše lomi čovjeka. Samoća je inače bila stanje u kojemu čovjek najlakše spoznaje sebe. Kada mu je prišao konobar, naručio je škembiće i vino.

Bio je to visok, mršav i crnomanjast čovjek. Naši "rasisti" rekli bi da je Ciganin, a nije, pomisli i nasmija se. Čim se odmaknuo od njega, udubio se ponovno u misli. To osamljeni ljudi često čine. Pogotovo oni koji okružjem iz bilo kojih razloga nisu zadovoljni. A on to nije bio. Da je kojim slučajem nosio u sebi drukčije duhovne vrijednosti, možda bi samoću koristio za nešto drugo. Misli bi vjerojatno pretočio u pjesme ili kakvo štivo, za što bi možda čak mogao dobiti i novac. Ovako je razmišljao o praktičnim stvarima, tražeći uzroke svojim neuspjesima. Jedan od najvećih bio je način na koji je organiziran njegov život. Možda je i sam kriv za to. Progonio je zapravo sam sebe. Predbacivao si štošta. Htio više. Čak i ono što nije mogao dosegnuti. Kada mu je konobar postavio na stol naručeno, zaustavio je prvo pogled na punoj košarici kruha, a potom na masnim škembićima.

Ovdje su bili bolji no bilo gdje drugdje. Nešto glasniji govor za jednim stolom u blizini njegova skrenuo je njegovu pozornost na ljude koji su sjedili oko njega. Čini se da su svako jutro bili tu. Pili su kavu, čitali novine i o koječemu pričali. Najčešće su se sjećali znanaca iz mladosti. Sa štovanjem su spominjali mrtve, dok bi žive nerijetko ogovarali. Zaustavio je na časak pogled na njima. Stol im je bio smješten u kutu jednoga metar dugoga pregradnog zida, koji je tu dugu dvoranu pre­tvorio u više posve neodvojenih prostora. Bili su to Sve stari ljudi, ugodne vanjštine i vesele naravi. Izgovoreno je dopiralo i do njegova stola. Jasno je čuo svaku riječ. Teme im bijahu divne. Razmjenjivali su svoje uspomene iz balkanskih ratova. Bugari su bili njihov neprijatelj. Bili su ponosni na svoju spremnost da žrtvuju svoje živote za Srbiju. Sličili su u mnogo čemu jedan drugome. Svi do jednoga imali su brkove. Na glavama im šajkače. Svaki je od njih imao na sebi barem jedan komad srpske narodne nošnje. Najčešće su to bile hlače. No bijaše i onih koji su nosili narodni prsluk ili bluzu. Čizme im bijahu najomiljenija obuća. Primicali su se svi osamdesetima. Pokoji je bio nešto mlađi. No, i taj bi imao više od sedamdeset. Tratili su vrijeme, udaljeni od njega. Zanio se na trenutak tim razgovorima. Prenio se i on mislima u prošlost. Navike tih ljudi bijahu posve drukčije od njegovih. Ambicije gotovo nikakve. Bili su u svemu posve oprečni, ne samo našem vremenu, nego i ljudima u njemu. Nije ih zato osuđivao. Nisu ni mogli biti drukčiji.

Pokraj njih, nasuprot njemu, za stolom su sjedila tri sredovječna muškarca. Redovito su tu bili u ovo doba. Bili su dio kavanskoga politikantskog ugođaja. Jedan je bio visoka rasta, proćelav. Imao je rijetku svijetlo-smeđu kosu i oči iste boje. Bio je plećat i dosta jak. Vodio je glavnu riječ. Bio je vjerojatno nekada nešto, ako to nije bio i sada. Bio je zaljubljen u sama sebe. Riječi i geste otkrivale su ga uvijek iznova. Nametao se, tražio priznanje i suglasje. Očito je da je po svojoj naravi bio zagrižljiv. Beskompromisan. Sretao ga je češće u tom milijunskom gradu u trolejbusima za Novi Beograd. Tamo je vjerojatno stanovao, a tu, u blizini ovoga restorana, radio. U stanci koju si je mogao priuštiti izlazio je s ovom dvojicom i tu jeo. Ceh su plaćali nekakvim bonovima, iz čega je zaključio da su bili pretplaćeni na obroke. Iz razgovora se nije dalo naslutiti njihovo zanimanje. Bili su opsjednuti ratnim temama. Isprekidani dijelovi razgovora sve su se bolje čuli. Starci su, naime, utihnuli slušajući ih.

Bila je to jedna od tipičnih priča onih koji su na svojim leđima iznijeli drugi svjetski rat, pobijedivši u njemu. Priča osuđena od Centralnoga komiteta Saveza komunista Srbije. Bile su to Najčešće i­stinite priče . Katkada toliko nevjerojatne da bi slušaoci posumnjali u njih. Zločina o kojima se pričalo i koji su pripisivani objema stranama bilo je i previše. Čuo je "storiju" pred kojom bi svakom za-stao dah.

Zamislio se Ante ponovno nad svime. Možda bi i on bio takav da je prošao sve ono što su oni prošli. Bio je rat. Tuklo se i ubijalo, klalo na sve strane. No danas, dvadesetak godina nakon toga, na javnom mjestu, govoriti o nečemu čega bi se trebalo stidjeti, smatrao je ne samo ludošću i lakomislenošću, već i opasnim poticanjem drugih na isto. Uzdušje osveta i odmazda osjećalo se iz svake riječi. Iz prošlosti se prelazilo u sadašnjost.

Gostiju je bilo Sve više. Vrata su se sve češće otvarala. Stolovi su se punili. U središtu pozornosti bio je i dalje stol s "politikantima". Mnogi su ih znali. Prolazeći pored njihova stola, pozdravljali su ih. No, popularniji su očito bili "stari srpski ratnici". Rijetko je tko prošao pored njihova stola a da im se nije duboko naklonio. Jedan od njih je svojim simpatičnim izgledom privlačio posebnu pozornost. Na glavi je imao šajkaču. Kapu narodnu, srpsku, bez ikakvih amblema.

Bila je simbol njegove "otadžbine". Pod njom se tukao u oba balkan­ska rata i na solunskoj fronti. Na prsa je pričvrstio Karadorđcvu zvijezdu. Vjerojatno je bio časnik ili dočasnik. Netremice ga je promatrao. Gledao je toga staroga ratnika, Srbina, i divio mu se. Stari je, ge­stikulirajući, oštro osuđivao diskutante za susjednim stolom. Po­vremeno bi rukom popravio položaj svoje šajkače, koju ni u kavani nije skidao. Mahao je glavom u znak prosvjeda, govorio nešto. Očito oni nisu bili takvi i nisu se htjeli ni u Čemu poistovjetiti s njima. Kada je prinio lulu ustima, propuhao ju je. Zadovoljan učinjenim napunio ju je ponovno i zapalio.

Vani je bilo hladno. Puhala je košava. Pozvao je konobara i naručio još dva decilitra "Žilavke". Pogled mu se sreo sa "starinom", koji je upravo povlačio dim iz lule. Čini se da nije u tome uspijevao. Ponovno je izvadio šibice, pokušavši je upaliti. Kada je u tom uspio, upro je svoje oči u žar koji se stvorio u njoj. Oblačić dima uskoro se nadvio nad njim. Nekoliko trenutaka kasnije s lakoćom je vukao dimove iz nje.

- Mašala! - reče tako glasno da su ga svi čuli.

Zavalio se potom u naslon stolca i rukama popravio prema gore zavinute brkove. Podsjećali su ga očito na staru slavu, rat, pregalaštvo, borbe. Bili su to brkovi balkanskih ratova, "solunaša" i oslobodilaca. Bili su sijedi. Dok je bio mlad, bili su zacijelo crni poput njegovih očiju koje su živo vrludale amo-tamo smiješeći s(~. Bio je očito zadovoljan. Povremeno bi samo pogledom odmjerio svoje obogavljene sugovornike" Sažalijevao ih je. Oni su dali nešto mnogo više od onoga što je on učinio, a da za to nisu dobili odličje koje je on nosio. Štovao ih je zato, družio se s njima, iako mu ni u Čemu nisu bili dorasli. No, tko je na to gledao! Postojalo je nešto što je bilo mnogo veće od veze po društvenom položaju, odijelu ili novčaniku, nešto što im je svima bilo zajedničko. Zato su sjedili zajedno za tim stolom. Tu nije mogao sjesti nitko od njihovih vršnjaka koji tih dana kada se vodila bitka za Srbiju nije bio tamo gdje su oni bili. Zato nije bilo nikakvo čudo da pored kakva starijeg građanina iz viših slojeva sjedi i kakav sakati siromah, "solunaš", kako bi ih pogrdno i s nezahvalnošću često nazivao mladi svijet.

U jednom trenutku i on posegnu za cigaretom. Bila mu je to prva danas. Pušio ju je s nekim posebnim užitkom. Obrati ponovno pozornost na "politikantski" stol. Onaj najmlađi i najjači, onaj neuračunljivi hvalisavac, ustao je prvi. Odjenuo je kaput, omotao šal oko vrata i nataknuo šubaru. Mahanjem ruku pozdraviše "solunaše". Naš "junak" skide šubaru i nakloni im se.

- Opasno zazimilo, starine! Košava duva! Ježim se sav pri pomisli na nju!

Na licu mu se pojavio čudan osmijeh, popraćen grimasom koja

mu se inače pojavljivala u ovakvim prilikama.

Nasmijaše se "solunaši". Onaj sa šajkačom i Karađorđevom zvijez­dom, sigurnim i upozoravajućim glasom punim prijekora i osude, iz­govori ono što je ovome kad-tad trebalo reći.

-Boga mi, pazi se dobro! Kad pirne "jugovina" nazepst ćeš kao malo tko!

Nevoljni smiješak s tikom pojavi se na licu "junaka". Smeten zasta kao da htjede nešto reći i izađe. Starina ponovno zasuče brk i nasmija se.

-Mi smo bili vojska! Mi nismo klali zarobljenike!

Nije ga se mogao nagledati. Bio je to doista simpatičan čovjek, karakteran. Sve češće ga je s naklonošću pogledavao. Mislili su isto, bio je u to uvjeren. Za istim stolom s njim bi se mogao u svemu suglasiti. S ovima što su izišli, ni u čemu.

Njih Centralni komitet Saveza komunista Srbije nije osudio. Protiv njih nitko nikada na ovim našim jugoslavenskim prostorima nije imao ništa. Osjeti olakšanje. Ote mu se nesvjesno uzdah, a potom zadovoljan i radostan smiješak. Povukao je još dva-tri dima, ispio drugu čašu vina i naslonio se i sam na naslon. Četiri decilitra žilavke učinila su svoje.

"Starina" je odjenuo kaputić skrojen poput staromodne oficirske bluze. Bio je to prikladan kaput, koji je samo krojem podsjećao na vrijeme u kojem je on sa svojim vojnicima stvarao Srbiju. Zapalio je i drugu cigaretu. Na to je pozvao konobara i naručio kavu. Činilo se sve posve nevjerojatnim. Tim više što su ti starci bili vojnici Kraljevine Srbije, a oni drugi maršala Tita. Priče  potonjih ogorčavale su sve. pozivale su na akciju, ukazujući na opasnost koja se nadvila ne samo nad Srbiju nego nad sve balkanske narode. I on je bio ogorčen. I da nije bilo tih starih srpskih ratnika, koji su se otvoreno suprotstavljali ovima, tko zna kakav bi dojam Srbija na njega ostavila.

Desetak minuta prije dvanaest konobar je Počeo postavljati stolove za ručak. Morao se ustati i otići. Prije nego što je izašao, duboko se naklonio stolu nasuprot sebi. Šubaru, krojenu poput titovke, nabio je na glavu, podignuo ovratnik i izašao.

 

 

14.

Kratki i sumorni zimski dani prolazili su brzo na Kosovu. Planinska visoravan sa svojim velikim kotlinama, obrubljena padinama Šare, istočnih Prokletija i južnoga Kopaonika, činila je nerijetko u svojim udolinama dan još kraćim. Snažni vjetrovi puhali su s planina, noseći pršić. Hladan zrak spustio bi se noću strminama u udoline, čineći hladna zimska jutra još hladnijim. No, usprkos svemu tome ravničarski dijelovi imali su dosta ugodnu zimu. Osjećala se blizina Sredozemlja, iako su Kosovo od mora dijelili visoki planinski lanci. Snježne vjetrometine Prokletija i Kopaonika bijahu, međutim, neugodne. Nešto povoljnije smještena Šara pretvarala se zbog njih u veliko sportsko-rekreativno središte. No tu, na Kosovu, bilo je još premalo onih koji su bili obožavatelji njezinih čari. Magle su bile česte, a promjene vremena hirovite. Sve u svemu, promjene su se odigravale po nekom unaprijed ustaljenom redu, na koji su se žitelji kosovskih kotlina bili naviknuli. Topla podneva smjenjivala su svježa jutra. U suton bi se osjetila svježina nadolazeće večeri.

Noći bijahu posve drukčije. Dosta hladnije od dana i duge, bile su dosta neugodne. Grad je bio slabo osvijetljen, tako da su čitave četvrti tonule u mrak. Slabašna svjetla, koja su tu i tamo gorjela po kućama, gasila su se već u ranim noćnim satima. Djelovalo je sve zato dosta sablasno i odbojno. Hladnije nego što je zapravo bilo. Ljudi su lijegali rano da bi naspavani rano i ustajali. No svi nisu živjeli tako. Bilo je i onih koji su duge zimske noći provodili zabavljajući se. Priština, kao uostalom i cijelo Kosovo, tih dana nije znala za noćni život. u usporedbi s drugim gradovima istih zemljopisnih širina doimala se dosta jadno. Zbog toga su mnogi, kao i Milan, tratili hladno, vjetrovito i najčešće kišovito vrijeme za kartaškim stolom. Što su dani bili neugodniji, više ih je bilo kod Nika. Kibica je znalo bit više no igrača. Kraće prepirke bile su sve češće. Poneki bi, ljutit zbog gubitka, prosvjedovao, ne dopuštajući promatračima da i dalje ­kibiciraju. Na red za igru se teško dolazilo. Niki je to išto u prilog. "Piksna" je bila sve sigurnija. Imao je pune ruke posla. Naćulio je osim toga dobro uši. Nijedna stvar se na Kosovu nije mogla dogoditi, a da tu o njoj ne bi bilo govora. Njegova "štala" ne samo da ga je opskrbljivala dovoljnim količinama novca već i najpovjerljivijim podacima, od onih tko je koju i čiju i kako, do onoga što se raspravljalo u vrhu. Kako svi koji su se tu okupljali nisu bili Srbi. shvaćanja su se nerijetko sukobljavala. No ne samo ona. Navike im ne bijahu iste. Sklonosti također. A ni ambicije. Mnogi su bili umirovljenici, kao Niko. Zanimao ih je samo trač, Imali su dosta vremena za nj. Osobito u kasnim jutarnjim satima, dok su svi drugi bili na svojim radnim mjestima. Tema umirovljeničkoga zanimanja tih dana bila je neka lijepa djevojka koja je jednom viđena s leđa kako izlazi iz kućne veže jednoga mlađeg stručnjaka, inače njegova zemljaka. Potanko su je opisivali, ali usprkos Svemu nisu uspjeli otkriti njezin identitet. Mijenjala je odjeću, pokrivala lice šalom, glavu rupcem. Dolazila je i odlazila kao vjetar. Njihov interes za nju ne bi ni bio tako velik da jedan od njih nije posumnjao u suprugu je­dnoga od najistaknutijih prištinskih intelektualaca. Muž joj je bio dvadesetak godina stariji od ljubavnika. Odlučiše izvesti stvar na čistac. Rasporediše se, postaviše straže, ali sve im bijaše uzalud. Ne bijaše to ona u koju posumnjaše. Nekoliko puta su se s njom sreli licem u lice na ulici. Niti nakon toga nijedan od njih nije bio kadar reći o kome je riječ. Pokrivena rupcem i šalom, bila je neprepo­znatljiva. Na kraju su, iscrpljeni, odustali od svega.

Duge noći nudile su mogućnosti za razne aktivnosti. Nikovo društvo, kako smo to vidjeli, odalo se kocki i traču. "Zagonetna gospođa" nije više bila samo njihov interes. Sve se više pričalo o njoj. Napokon su posumnjali u jednu artisticu iz putujućega cirkusa koji se tih dana zadržavao na Kosovu.

-Istina je! -tvrdilo je Ture.

-Moramo u cirkus, dečki! -zaključi Milan. -Bi li je prepo­znao? -upita Niku.

-Možda i bi! Stasita je! Kao čigra je! Nestane za tren!

-Nije moguće! Otkud bi "maca" iz cirkusa ...

-Zašto ne! Taj "gulanfer" nije ni tako loš! I nije odavde! Trajalo je to sve dok taj cirkus nije otišao s Kosova. Kako je is­todobno nestala tajanstvena ljepotica, zaključili su da je ipak iz cirkusa. Ljubavnika je vjerojatno poznavala i prije.

Kako je to bila i zima dubokih previranja i sukoba, zaboravili su ubrzo na nju. Teme su ponovno bile političke. Promjene su bile neizbježne. Sve više se pričalo o sukobu partijskoga vrha sa službom sigurnosti. Niko tako jednom prilikom reče:

-Osilila se, brate, ta UDB-a i previše! Ranković je postao                                      moćniji od Tita!

Zašutjeli su svi na to. Djelovalo je kao provokacija. Osobito jer se ishod sukoba još nije znao.

Milan je imao tih dana više sreće  nego pameti. Zaokupljen Dušom, nije se mnogo zanimao za ono što se događalo. Ante je pak i dalje pratio "kavanske priče ". Tako je svatko bio zaokupljen onim što ga je toga trenutka najviše zanimalo. Srpsko-hrvatski sukob nazirao se i tu. Bilo je sve tako naelektrizirano da se i sukob na Kosovu sve više ogledao u tom srpsko-hrvatskom suprotstavljanju. Smjenjiva­njem Miloja Milojevića sukob je poprimao dramatične razmjere. Prijetio je gromom, i to "iz vedra neba".

Merimu su pak potresali životni problemi. Njezin se obzor sveo na Kosovo Polje, niški kazamat i Ahmeta. U takvim potresnim i teškim vremenima, ljudska ćud ne samo da je najlakše dolazila do izražaja, već se najlakše i otkrivala. Mnoge je taština pozivala da su­djeluju i daju svoj obol. Narcisoidni su čak vjerovali da će baš njihov doprinos biti bitan za uspjeh njihove stvari. Merima nije bila ni tašto ni narcisoidna. Bila je posve svjesna svoje nemoći. Ipak, osjećala se toliko uzvišenom zbog svojih nastojanja da održi obitelj da si je odavala najveća priznanja. Činili su to i drugi. Svi oni koji su joj na ovaj ili onaj način pomagali. Bilo je to, naime, sve što su mogli učiniti za nju. Bili su previše mali i preslabi da bi se bilo što njihovo i poslušalo, a kamoli uslišilo. Osjećali su se kao mušice ulovljene u mrežu golema pauka, koji je kao kakav monstrum jurio njome od jednog do drugog uznika, uživajući u njihovoj nemoći da se oslobode.

Svaku večer lijegala bi umorna i napetih živaca od naporna ra­dnog dana. Snažne emocije uzrokovane svim što je proživljavala boljele su toliko da su rastakale i tijelo i dušu. Unosile nemir i neizvjesnost, rađale strah. Ničega nije bila pošteđena. Bila je samo običan smrtnik, nemoćna da na zlo i patnju odgovori. Svoje osjećaje zatomila je duboko u sebi, ne ispoljavajući ih. Štedjela je djecu od njih. Bila je sigurna da će drukčija i bolja vremena tražiti i drukčije ljude, neopterećene prošlošću. No, njezin život nije bio ispunjen samo snažnim osjećajima mržnje. Život joj je bio pun neizrecivih radosti svojstvenih svim živim bićima. Djeca su joj bila zdrava. Bila su bistrija i nadarenija od mnogih. Uspoređivala ih je s onima koje je čuvala. Ako budu marljivi, i ako ne budu malodušni pred prepre­kama, uspjet će! I ona s njima! Snažne strasti, mržnje i želja za os­vetom, za tim da se ona zastava koju je porubila vije nad Kosovom, povlačile su se pred zadovoljstvima s djecom. Niske strasti bijahu slabije od njih. Njezina zadovoljstva bila su rezultat iskonskih ljudskih težnji. Nisu bila površna, rezultat vanjskih činilaca. Zato su bila duboka i trajna. No, ne samo to. Davala su snagu. Hrabrila. A to nije bilo tako beznačajno.

Zima je bila na izmaku. Druga Ahmetova zima u uzništvu. Bile su to teške i nezaboravne godine. Okrenula se, odmjerila sobu pogle­dom, zaustavivši ga potom na djeci. Svih četvero spavalo je čvrstim snom. Nisu osjećali ono što je nju mučilo. Sva njihova zadovoljstva, kao i sve boli, bijahu trenutačna. Zlo je brzo padalo u zaborav. Dobra pak bilo je u izobilju. U ranim jutarnjim satima njezin se stan pret­varao u dječji vrtić. Neki dan je majka jednoga djeteta donijela četiri čokolade za njezine mališane. Usprkos svim nedaćama nije se osjećala nesretnom. Sreća je bila u njoj. Uostalom, ona je bila u svakom od nas, samo ju je trebalo otkriti. Dohvatila je kalendar s noćnog ormarića i prekrižila protekli dan. Bio je to 14. siječnja 1966. godine. Petak. Običan zimski dan. Snijega, doduše, nije bilo. Ponegdje samo bijelio se pokoji krov. No, zato su obronci Prokletija bili obilno prek­riveni snijegom.

Ljudi su oduvijek bili usmjereni jedni na druge. Pogotovo onda kada su zapadali u neprilike. Tada su najlakše spoznavali sami sebe. To često nije bilo uputno. Osobito kada je budilo savjest. Upravo to se sad zbivalo s njom. Predbacivala si je sve češće štošta. Prvo, morala ga je spriječiti da učini onu glupost sa zastavom i za mnogošta drugo bijaše ona kriva.

Ljudi nerijetko čine mnoge stvari iz puke radoznalosti i obijesti. Često puta one ni nisu toliko izraz njihovih osjećaja koliko želje da nešto učine i s nečim skrenu pozornost na sebe ili na ono zbog čega to rade. No, nerijetko čine to i iz strasti: mržnje, recimo. Tek kad shvate pogubnost učinjenog, osvješćuju se. Probuđena savjest tada peče. Nema jače kazne od nje. Bol duše muči tijelo i čini nas nesretnim. Zbog toga kazna često i nije to ako nema svoj kraj. Duša u tom slučaju neće patiti jer se savjest zbog još uvijek tinjajuće mržnje neće probuditi.

Proljeće samo što nije zakucalo na vrata. Kad to učini, ljudska samoživost postat će još življa. I njezina. Znala je već odavna na Čemu je. Tikove više nije imala. Gesta sažetih do boli koje su izražavale sve one sablasne sjene njezinih sutona također. Sad sve to bijaše davna prošlost. Katkada samo sjetila bi se tih dana, straha, i svega onoga što je pritom osjećala. No, raspoloženje joj se još uvijek mijenjalo iz časa u čas. Ogorčenje bi smijenila radost, suze smjeh. Koliko samo mijena bijaše u to malo vremena. Koliko puta je tražila izlaz iz bezi­zlazja, nalazeći ga. Duh joj je bio budan. Da je kojim slučajem usnuo, da se prepustio stihiji, da je pokleknuo, uspravan i potišten, onesposobljujući je za bilo što, tko zna što bi se sve dogodilo. Godina 1966. bila je cijela pred njom. godina u kojoj će Ahmet ući u treću godinu svoga uzništva. Nadala se pomilovanju, uvjetnom otpustu, u­kratko, njegovu povratku. Nijedan njezin potez nije bio hirovit. Brzopleta nikada nije bila. Nije griješila. To je bilo važno. Morala je biti lojalna okolini. Samo tako je mogla pomoći Ahmetu. Jednoga je bila svjesna: nikada više neće biti onako kako je prije bilo.

Živjela je kao i svi mi drugi u vremenu u kojem nisu samo ljudi bili otuđeni od samih sebe i od njega, već je i ono samo bilo otuđeno od sebe. Neshvatljivo, zar ne! Bilo je sve tako daleko od izvornoga da samo sebe nije prepoznavalo. Vrijeme je tako, složili se mi s tim ili ne, prevladalo samo sebe, otvorivši put nepoznatom. Zanijekalo je samo sebe svojom zloćom. Mi ne bismo bili to što jesmo kada zlo u nama ne bi bilo i vječno. Znam da se ne slažete s tim. No, zar nije svaka ideologija i svaki program za mijenjanje svijeta bio sročen po mjeri onih koji su ga sricali! Zar nije svatko htio da njegov domet bude i najviše dopušteno postignuće! Suština svih naših razornih pothvata ležala je u tom zlu, sotoni koja počiva u nama. Zato smo bili protiv svih koji su u bilo Čemu bili ispred nas. Samouništenje je naš pod­svjesni konačni cilj. Domet većine vodi tomu.

Ta naša podsvijest, to naše zlo, prouzročeno tim malim dome­tima, toliko netolerantnim prema svemu što je veće od njih, postaje s prevazilaženjem samih sebe, manje. Približava se, naime, iz dubina mračne podsvijesti, onim razinama koje svijest još može shvatiti. Očaj će nam pomoći da jednoga dana shvatimo strahote svojih zabluda. No ni tada nećemo biti skloni onima koji mogu dosegnuti bilo što uzvišenije od nas.

Vrijeme nam očito nije bilo sklono, iako je bilo skrojeno po našoj mjeri. Žitki palanački kal učini nam odvratnim sve. Staze nam ne bijahu zacrtane; kraj puta ne bijaše nam znan. Živjeli smo nesigurni u sve, pa i u budućnost. Bila je naime, još uvijek samo san.                

U jednom trenu ispružila je ruku i dohvatila Ahmetovo pismo. Oči su joj se ovlažile. Bio je drag. Uvijek je bio takav .Živio je za nju i djecu, za svoj dom. Njegov domet bio je malen za sve ono što je htio s njim. Niz lice joj kanuše suze. Nasmija se. -Ja ću mu pomoći!, reče. Iz dana u dan njegova su pisma bila sve sadržajnija i ljepša. I rukopis mu se popravio. Radovao se radu i zaradi. Slat će joj nešto svaki mjesec. Ono što mu daju od zarađenoga za džeparac. Kako se ne bi smijala! Očajavala odavno nije! Šutjela je o svemu! Njezin domet morao je biti u svemu manji od bilo čijega od onih koji su joj bilo čime pomagali! Teškoće su je naučile mnogočem. Cijenila je vlastite slutnje. Ljudi koji su ih omalovažavali i olako prelazili preko njih nisu dobro prolazili u životu. Čak i onda kada su prividno bezrazložne postojala je mogućnost da se obistine. Slutnje su nas čuvale od mnogočeg. U prvom redu od zabluda. Samo su ih naivni podcjenjivali. Iako se sve mijenjalo, iako je bilo razloga za nadu, slutnje su ipak navirale. Oličavale su trezvenost. Sjet joj je još uvijek bio pun strave koju je osjećala prvih dana Ahmetova zatočeništva. Sukobila se zbog tog sa svim onim čime je prevladala izvorne motive svojih prijašnjih opre­djeljenja. Slutnjama je nerijetko uspijevala spustiti se do tamnoga dna onih podsvjesnih radnji koje su motivirale ljude da koriste silu jedni protiv drugih. Ahmeta da vješa zastavu, a drugu stranu da ga goni. Na svoju sreću zbog svega toga nije se razboljela. Štoviše, one su je potaknule da čini sve ono što je činila da ih ne bi doživjela. Bio je to grč žene sklupčane u klupko i ostavljene u žitkom palanačkom blatu. Nije htjela ostati u njem. Izdigla se iznad sveg i zamahnula svom že­stinom i snagom. Spoznala je pritom da njezin domet i nije tako malen. Svladala je sve sjedinjene sile zla. Besparica je bila jedna od najstrašnijih. Popela se uz taj sablasni uspon koji se ispriječio pred njom. Proširila vidokrug zrenja. Kušala samu sebe. I uspjela. Život je pjevao oko nje tihe kantilene trajanja. Ljudske moći da se održi i u najvećoj nevolji. Svijet iznerviran opsjenama, pun svakovrsnih privida, istkao je oko nje mrežu, u koju ne samo da se nije zaplela, već nije dopustila niti da drugi u nju budu uhvaćeni.

Naravno, mnogo toga još nije shvaćala. Osobito razloge zbog kojih su organi sigurnosti pokušavali olakšati život uhićenih. Ponov­no je spustila pogled na Ahmetovo pismo. Još je jednom sve pročitala. Bilo mu je sve bolje. Dani su mu brže prolazili. Ničega se više nije plašio. Nije trunuo između četiri zida. Vidici su mu se širili. Mnogo toga je i naučio. Čas je radio s parketarima, čas s limarima i stolarima. Vidjela ga je kako proširuje stan i kako ga pretvara u pravi dom. Uplovi tako opet u svijet nada. Oporavio se. Nadoknadio je iz­gubljene kilograme. Osjeća se čak snažnijim nego kad su ga hapsili. Nadao se, kao i ona, prijevremenom otpustu. I dok joj se još maločas vrijeme njegova povratka činilo gotovo dohvatnim, sada joj se učini opet dalekim. Ponovno je uzela onaj kalendar i ponovno se zagledala u onih dvanaest kvadratića 1966. godine. Nijedan još ne bijaše prekrižen. Poželi ga. Ovaj puta kao žena. Odloži pismo i kalendar , podiže se i priđe prozoru. Povjetarac je nosio rijetke pahuljice snijega.

Manevarka je remetila noćni mir. Na autobusnoj postaji upravo se zaustavljao jedan autobus. Pogledala je na sat. Bio je to posljednji. Slijedeći će se tu opet zaustaviti u ranim jutarnjim satima. Udahnula je još nekoliko puta svježi zrak i zatvorila prozor. Pritom se ogledala  u njem. Lice joj je bilo blijedo. Djelovala je ispijeno. Veliki podočnjaci i bore na licu činile su je starijom nego što je bila. Usprkos svemu smiješila se. Beznađe je više nije ubijalo.

Izlaz iz svih teškoća i svakidašnjih tjeskoba nalazio se upravo u tom uspjehu koji je svaki od nas ostvarivao zahvaljujući svojem dometu. Stvarnost je svagdje bila kušnja za svakoga iole trezvena čo­vjeka. Bila je neumoljiva i na neki način posvuda ista. Uplaši se. njegova mogućeg odlaska u inozemstvo. Sve više joj je, naime, pisao o onima koji su radili vani. Zar je moguće da će opet otići od nje?

 

 

15.

životne tegobe uvijek ne padaju tako teško i ne ostavljaju neizbrisive tragove. Sve ovisi o tome kako se doživljavaju. Tragično doživljena posredna patnja može narušiti zdravlje više od neposre­dnoga trpljenja. Za dobro zdravlje važno je ne doživljavati tragično stvarnost. Stradaju oni koji suosjećaju s patnjama drugih i zbog njih pate i sami. Jedan od takvih bio je Selim. Otkako mu je uhićen brat, život mu se stubokom promijenio. Živio je u jednom od samoga sebe još neprevladanu vremenu, koje je tugovalo za nečim što nikada nije ni imalo. Bilo je to zapravo vrijeme zanosa i nada u kojemu ljudi i najveće tegobe lako podnose. Danas svega toga ne bijaše. Vrijeme više ne bijaše ono koje jest. Ljudi su se izgubili u njem. Zbog toga su postali neotporni na njegove udarce. Bilo je to nestvarno vrijeme. Čitav svijet kao da je bio takav. Prizemljio se još nije. Još se nije rastao s opsjenama. U oblacima nije bio, jer je posumnjao u njih. Nešto kao čardak ni na nebu, ni na zemlji. Eto, upravo zbog toga je i Selim po­kleknuo. Razbolio se. Bio je sve nemirniji. Nemir je prožeo i najmanji djelić njegova tijela. Brizi o mnogočlanoj obitelji morao je dodati još jednu: brigu za brata. Počelo je s bolovima u žličici, mučninama i nes­nosnim žgaravicama. u početku, kako to obično biva, nije tome pridavao veće značenje. Otišao je na pregled i dobio neke tablete protiv bolova. Lijekove je uzimao redovito. I dalje je radio, i ispu­njavao sve svoje obveze, kojih je iz dana u dan bilo sve više. No nedaće ga obviše kao kakva tamna i neprozima paučina. Gorki okus "uzništva" bio je sve oporiji i nesnošljiviji. Svjetlosti ne bijaše na obzoru.

Selim je inače, po naravi, bio posve drukčiji čovjek od Ahmeta. Bio je oduvijek okrenut sebi. Iako nije bio učen, njegov duhovni život bio je bogat. Naravno, na razini koja mu je bila dostupna. Malo je govorio, mnogo razmišljao. I to trezveno. Nije pio niti pušio. Sve ga se uvijek duboko doimalo. Oko njega je uvijek nekakav pauk pleo neprozirni veo. Lebdio je u praznini koja je prošlost dijelila od sadašnjosti, a sadašnjost od budućnosti. Bio je sklon samopredbacivanju. Odricanje pak bijaše standardna kazna koju je sebi izricao. Bio je zbog toga ranjiviji od drugih. Samooptuživanju nije bilo kraja. Bilo je to razorno. Otvaralo je uvijek iznova nove obzore krivnje. Strpljenje ga je na kraju izdalo. Ponovno ga je zabolio želudac i ponovno je morao k liječniku.

Bolovanje često nije i najbolji lijek. Osobito ne za ljude poput Selima. Obilje vremena ponovno ga je odvelo uspomenama. Bol je iz dana u dan bila sve jača. Pripisivao ju je sve više jadu zbilje. Nikom ništa nije govorio. Čuvao je obitelj od grizlica života. No, kako to obično biva, sva njegova nastojanja da sačuva duševno i tjelesno zdravlje svojih najbližih ostala su bezuspješna. Da je patio, to se vi­djelo. To nije mogao sakriti. A kako je bio čovjek koji se morao vo­ljeti, patili su i drugi. Dječja graja je utihnula, a krupne i sjajne oči utonule su u onaj nejasni i mutni izraz tuge. I Merima je morala liječniku. Žalila se na glavobolje. Ruke su joj drhtale. Osušila se. Selimovo bolovanje ne samo da nije nikome pomoglo, već je svako dnevnim podsjećanjem obitelji na njegovu bolest sve jade zbilje učinilo još jetkijim. Nakon novogodišnjih praznika zatražio je da mu se zaključi bolovanje. Jednoga siječanjskoga jutra uputio se ponovno na posao.

Na autobusnoj postaji srdačno su ga dočekali drugovi.

-Evo ga! Tko kaže da nikada neće ozdraviti! -uskliknuo je njegov vršnjak, inače drug iz osnovne škole.

Bio je to čovjek koji se mnogo razlikovao od njega.Imao je veselu narav, volio društvo. Jadom zbilje ljutio je druge, sebe vjerojatno nikada ne. Nije mnogo niti razmišljao o njoj.

-Zdravo, drugovi! -pozdravio ih je.

-Zdravo, Selime! -odgovorilo je nekoliko njih istovremeno.

Rukovao se s većinom. S nekima i izljubio.

-Mašala, Selime, dobro si! Malo si oslabio! Drži se!

Bio je to jedan od najstarijih radnika u njihovu kombinatu.

Borama izbrazdano lice činilo ga je još starijim. No oči su odavale zadovoljna čovjeka.

-Nisam baš najbolje! -odgovori. Odmaknu nevoljko na časak glavu ustranu. -Bolje je da radim! Svi će mi se porazbolijevati!

-Tako je to, moj Selime! Voljeni smo! Ja znam najbolje kako je to! "Omuse svi brke"! Kao da su svima svi brodovi potonuli!

-Baš tako!

U autobusu su mu ustupili jedno mjesto do prozora. Zagledao se u uličnim svjetlima osvijetljene fasade novogradnja. Činilo se sve tako skladnim i mirnim. Čak pospanim. Pokriveno isto onakvom pauči­nom kakvom je i on bio pokriven. Ispod nje neizvjesnost. Činilo mu se da sve to uopće nije dio svijeta kojemu je pripadao. U ranim jutarnjim satima bio je to još uvijek u san utonuli dio grada. Zazirao je uvijek od tog prostora. Isto tako kao što su i ti što su stanovali u tim zdanjima zazirali od njegove "male". Pa ipak, oba prostora su se toliko ispreplela da su činila cjelinu. Na zavoju, razmeđu onih putova na kojoj su "čergaši" podigli svoje domove, doživi čudan osjećaj. I oni će kad-tad u nebo. Ovi sada bezvrijedni prostori bit će tlo s kojega će poletjeti.

Grad se širio i rastao. Ništa ga nije moglo zaustaviti.

Osjećao se bolje. Sigurnije. Bio je medu svojima, u svom poduzeću. U onom zabranu sigurnosti u koji ga je to društvo, takvo kakvo jest strpalo. Prekršio je čak i dijetu. Jeo je sve što su mu donijeli za topli obrok, ne misleći na posljedice. Zbog toga ga je želudac i dalje bolio.

Katkada bi popio koju tabletu više.

-Živoga čovjeka nešto mora boljeti! -tješio se.

Na radilištu se susreo s nečim čega prije nije bilo. Ahmetovi is­tomišljenici sve su češće ispisivali raznovrsne pogrde na račun vlasti. Netko je ljude očito pripremao na nešto. Razapeše se svi između dva suprotna pola, jednoga pozitivnog, usmjerena radu i stvaralaštvu, i drugoga negativna, koji je težio samouništenju.

Posljednjih dana siječnja 1966. ponovno ga zaboli želudac. Osjećao se sve lošije. Slabost ga prisili da legne. Uzdušje prouzročeno tim ponovno sve shrva. Utihnula je ponovno kuća u tuzi. Prostor kao da se suzio. Sve češće su svi bili u toj maloj i dosta tijesnoj sobi.

Krajolici podzemni i zagrobni. Uplaši se skučenosti. Kada je rekao liječniku da mu je stolica crna, smjestiše ga u bolnicu.

Nejasni obrisi stvari pred njim. Sve je bilo i nazočno i odsutno u isti mah. Kutovi se pomaknuše, a uzorci na zidovima zaplesaše. Nije više imao snage ni za što. I sjet mu bijaše slabiji. Poželi svega čega ne bijaše na dohvatu. Neba, oblaka, sunca; zvjezdanih noći punih krije­snica. Dugih mjesečevih sjena. Mislima je doticao ono što okom nije mogao vidjeti. Posumnja u sve. Otvori mu to beskrajne pustoline samoće i tuge. Bilo je sve tako glupo i beznadno. I život, ta najveća vrijednost u toj beskonačnosti vremena i prostora. Zašto smo ga zatirali svim i svačim? Ništa tako čovjeka nije združivalo s bližnjima kao osjećaj mogućega odlaska od njih. Ništa tako nije produbljivalo ljudske osjećaje kao taj osjećaj nestajanja. Život je bio tako bridak. Njegovi šiljci sve su se bolnije zabadali u njegovo tijelo. Ranjavali ga. Izjedali. Ničem se više nije nadao. Patina vremena bijaše sve odvra­tnija. Praznine sve hladnije i odbojnije.

Sjećao se nečega. Ne, prije sanjao. Duboka i mutna voda pred njim. U njoj sjene kolo vode. Nebo se to ogleda u njoj. Podiže glavu i zagleda se u nj. Tmasti oblaci nad njim. Unaokrug beskraj. Jedna strana šumovita, druga gola golcata. I silan vjetar. Rodi sve trunku nade. Još je živio u lom odbojnom svijetu vjetrova, goleti i mutnih voda. Nijedan govor koji je čovjek vodio sam sa sobom nije bio toliko smislen kao san. Znao je to. Bio je odraz stanja u kojemu je bio. Svih onih dnevnih zanimanja. U njemu želja za životom, za vječnošću. Bio je još uvijek nedodirljiv za sve.

Uskoro sve utonu opet u tamu. U zaborav. U onu duboku i mutnu vodu snoviđenja. Loše je igrao. Karta mu bijaše slaba. Prostori čemernoga sjeta i još čemernijih obzorja nisu se mogli pobijediti takvom kartom. Zapravo on nije niti bacio svoju kartu. Uopće je nije odigrao.

Držao ju je još uvijek, nezadovoljan, u ruci. Nije nikada nigdje ni u Čemu sudjelovao. Nije nikome pripadao. Bio je upućen u svemu sam sebi, zatvoren u zabran svojih životnih briga. Zato je i bio udaran od svih!

Igrati je tih dana mogao doista svatko. Morao je samo poštovati neka nepisana pravila koja je svaki suigrač sastavljao sam za sebe. Kako je suigrača bilo sve više, i pravila je bilo više. Toliko da se često nije znalo ni kako se što igra, ni tko dobiva, a tko gubi. No, to nije bilo ni važno. Igra je štitila osamljenike. Pripadali su nečemu. Bili u suodnosu s nekim.

Gorak i beznadan plač razlijegao se njegovim domom. Malo tko od njegovih nije tih dana briznuo u plač. Sve gorčine života bijahu u njem. Čovjekovo trajanje bijaše razlog za njih. Kad zbilja optoči zlom ono zbog čega bijasmo sretni, spoznamo nesreću. U životu je to tako. Život nerijetko krene krivim tijekom. Pustili su je k njemu. Ležao je u jednoj odaji uz operacijske dvorane, blijed, zatvorenih očiju. Lice mu se ušiljilo, oči upale u duplje. Kad je čuo njezin glas, smogao je toliko snage da joj se javi.

-Tu si !

-Da! -bilo je sve što je uspjela reći.

Zaplakala je ponovno. Tiho i beznadno. Promatrala ga je netremice. Tonuo je u one bezosjećajne dubine tjelesnoga i duševno­ga utrnuća. Možda je to bio i najbolji način da se napusti sve ono što se smrću ostavljalo! Podignula je glavu i zaustavila pogled na staklenci punoj krvi koja je visjela nad njegovim krevetom i iz koje je tekla krv u njegovu venu. Tu kao da je vučja narav čovjeka mijenjala svoju ćud. Milosrđe bijaše njegova najveća vrlina. Kad su joj rekli da izađe, učinila je to bez riječi suprotstavljanja. Pred očima joj iskrsnu lik najmlađega djeteta. Njegov žalostan, mutan i nejasan pogled nije mogla ni sa čime usporediti. Njezina djeca nikada nisu bila ničim ožalošćena toliko da bi tako izgledala. Kada su Selima izvodili iz kuće, molećivo je podigla ruke prema njemu.

Skučeni i tamni prostori bolničkih hodnika bili su, čini se, svagdje isti. Život je bio nesklon onima koji su tamo kasno stizali. Je li Selim došao na vrijeme? Mučilo ju je to. Prostor se razgrađivao na svoje sa­stavne dijelove. Jedan se hodnik nastavljao u drugi, jedna soba u drugu. Bijaše to pravi labirint patnje. No, i nade. Koji od bolničkih uz­nika nije htio van! Tako je bilo Svejedno kako će se i zašto odavde izaći!

-Drugarice, možete otići! Što ćete tu! Nazovite za dva -tri sata!

Uputila se stubištu. Prabit ljudske sreće  od iskona je ista. Ležala je upravo u toj ljubavi između voljenih osoba. U međusobnoj odano­sti, u svem onom što je čovjek davao čovjeku. U dobru koje se kad-tad vraćalo dobrim. No, nisu svi ljudi bili skloni darivanju samoga sebe voljenom biću! Nisu svi bili kao oni! Bilo je onih koji su zli zlom iz­nevjerili sami sebe, pokvarivši si jedino moguću i svakom dostupnu sreću!

Uvijek je bio nasmijan s njom. Hrabrio ju je time. Volio je djecu. Radovao se svakom. Osjeti slankast okus suze. Obrisa je. Koliko će puta još zaplakati? Koliko? Devet puta je rodila tu, u toj bolnici! Devet puta ju je sa smiješkom dočekao! Devet puta je čekala autobus na autobusnoj postaji. Bilo je sve tako dirljivo da suze nije mogla suzdržati.

Oko nje iluzije vremena i ljudi. Hladan i štur betonski krajolik. Čovjek je uništavao okoliš postajući anonimus. Betonska zdanja ne samo da su ga činila bezličnim već su i odnosila čovječji spokoj. Nijedan neuspjeh društva, nijedna njegova nedaća, ne bijaše tolika kao te nigdine naše civilizacije. Pustošile su dušu, nagrizale identitet. Trpale sve u jedan koš, unutar kojega bi se vrlo rijetko našao i pokoji cvijet. Osame uskih obzora dobro znane onima u uskim i tamnim udolinama naših gudura ovdje bijahu još veće. Betonski divovi nadvili su se nad svim kao prijeteći gradonosni oblak iza kojega ostaje samo pustoš. Tko od nas nije katkada u tim nesagledivim osamama otuđenja posegnuo za nečim sumanutim. Nekada su to bile nama samima neshvatljive geste, nekada čeznutljivi umišljaji. Mašto je nerijetko oslikavala drukčije prošlost. Nerijetko je bila ljepša od sadašnjosti. Tko od nas nije kad-tad odgonetavao kodiranu genetsku šifru svoga bitka. Tko nije gestama govorio ono u što nije bio siguran, odavajući njima svoju rascijepljenost. Ti urbani krajolici, ti mravin­jaci bezličnih, bili su kao stvoreni za gubitak onoga što nazivamo cjelovitošću jedne ličnosti. Kad se to pak desi, sami zaboravljamo sve o sebi i postajemo ono što nismo. Sve biva onda samo simptom je­dnoga duševnoga stanja koje se naziva ludilo.

Tri sata poslije nazvala je bolnicu. Kada su joj rekli da su mu odstranili velik dio želuca i da nije rak, laknulo joj je. Jurnula je radosna kući. Hladni povjetarac činio je večer još hladnijom. Grčevito je stiskala torbicu, čuvajući ono malo novca što je bilo u njoj. Spoticala se svaki čas o nešto. Činilo joj se da se nikada ničemu nije toliko obradovala. Pred dvorišnim vratima zastala je na časak. Ulica je bila dosta slabo osvijetljena. Kuće su tonule u mrak. Bilo je sve tako čudno: uvijek isto. Kad je ušla u kuću, prišla je svakom posebno, ljubila ga i tješila.

-Dobro je tata, dobro! -ponavljala je. -Doći će kući!

Ležao je nepomično sklopljenih očiju. Malo čas još imao ih je otvorene. Još uvijek upale, ukočene i ravnodušne. Takve su oči umirućih. Ravnodušnost je inače bila njihovo obilježje. Nemoćno i nepokretno tijelo i isto takav duh činio ih je takvim. Nije još bio svjes­tan svega što se zbiva s njim. U jednom trenu opuštenosti spoznao je sve. Podsjetila ga je na to bolna rana.

-Živ sam! Operiran sam! -zaključi. Otvori oči i zagleda se u strop. Zanjiha se sve i zamagli. Zatvori zatim ponovno oči, izgubivši svaku vezu s okolinom. Nije niti opazio medicinsku sestru koja je sjedila uz njegovu postelju. Mjerila mu je tlak. Pritisak manšete na nadlaktici ponovno ga prenu. Koprena sivila prekri obrise njene prilično nezgrapne figure. Bila je to zapravo redovnica. Bijeli kapular razaznavao se bolje od crnoga haljetka. Nasmijao se. Bilo mu je drago što je uz njega. Kad mu je izmjerila tlak, dala mu je neku injekciju od koje je zaspao.

Sve se doimalo tako jadno. Osobito bolesničke sobe. Koliko god da su svi bili uljudni s njima, koliko god da su voljeli posao koji su radili i ljude kojima su pomagali, bilo je sve doista tako. Hladno. Pusto. Daleko od svega. I od vremena i od prostora. Kome strop nije ličio na prijeteći oblak. Prigušeno svjetlo činilo ga je takvim. Svi su tražili spas u toj nesavladivoj potrebi za snom. Rijetko se tko, kad izađe odavde, nostalgično osvrtao za ovim. To su činili samo oni rije­tki pojedinci kojih život i nije bio ništa drugo do bolna slutnja zla. Kada se probudio, potražio je pogledom obris redovnice. Nije je bilo. Umjesto boce s krvlju ugledao je neku prozračnu tekućinu koja je tekla u njegove vene.

-Sto pedeset, devedeset! Puls devedeset! -odgovorio je netko na pitanje.

-Bez promjene! Pripazite još malo na njega!

Bio je to liječnik. Stajao je uz krevet, promatrajući učenicu koja je nešto upisivala u njegovu bolesničku listu. Njegov slučaj, čini se, i nije tako težak. Živ je i živjet će. u istoj sobi ležala su još trojica. Bilo je sve tako čudno, nestvarno. Razloga za očajavanje nije bilo. Imao je svoj dom i u njemu one koji ga vole. Morao im se vratiti. Bio im je potreban. Davalo mu je to snage za sve. Jedno kao da je krijepilo drugo, a sve skupa gonilo tugu daleko od njega.

Lagana probadajuća bol podsjećala ga je povremeno na tužnu zbilju. Ona je doista bila takva, iako on nije tugovao. Sve što će se dogoditi određeno je unaprijed. Na operacijskom stolu predodređen je njegov usud. Sve je bilo izvan njegove moći. Njegov život bio je u rukama onih kojima je bezgranično vjerovao. Bilo je to itekako važno. Ljudi koji iz bilo kojih razloga nisu mogli utjecati na svoju sud­binu zapadali su nerijetko u kobna stanja beznađa, koja su ih obvezno vodila u one nigdine straha i očaja, bolesti duše koja je nerijetko vodila u bolest tijela. Zla kob ga je mimoišla. Vjerovao je bližnjima. Volio ih kao što voli samoga sebe. Što je bilo najvažnije, i oni su vo­ljeli njega. Spasa je bilo. Bio je tu, u tim bolničkim katakombama u kojima su se ljudi davali Ljudima, obogotvorujući se. Sve zapravo i ne                                      bijaše ništa drugo doli dragocjeni trenutak života u beskraju vječnosti.

Netko mu je davao čaj na žličice.

-Dosta! Za sada dosta! Za petnaestak minuta ću vam opet malo dati!

-Čaja? -našalio se.

-A što drugo?

Nasmijali su se oboje.

-Dobro ste čim se šalite!

Imala je crne pletenice i isto takve oči. Kada su im se pogledi sreli, obratila mu se na albanskom.

-Dat ću vam opet jednu injekciju! Spavat ćete od nje! -Albanka ste? -upitao ju je.

-Da! Iz Gnjilana sam! Otac mi je Albanac!

-A majka?

-Srpska Ciganka!

-Ima li vas dosta tu?

-Sve više, druže! Imamo sve stipendije!

Zastala je na trenutak, pogledala ga opipavajući mu bilo, da bi potom nastavila.

-Stanujem u domu!

Prenuo se na ponovni ubod igle. Otvorio je oči i pogledao je. Držala je još u rukama štrcaljku s iglom. To nije bila ona učenica što mu je davala čaj. Ova je imala naočale. Ispod njih krupne plave oči. Imala je svijetlo-smeđu kosu, prćast nos i pune usnice.

-Jeste li i vi iz Gnjilana? -upitao ju je.

-Ne, ja sam iz Prizrena! Makedonka sam! Otac mi je vojno lice! I on je mješanac, kao i ja! Majka mi je prava Makedonka! Iz                                      Strumice je!

-Gdje je to?

-Blizu tromeđe s Grčkom i Bugarskom!

Kao što se čovjek osjećao otuđenim u tim civilizacijskim džunglama osjećali su se i narodi u konglomeratima rasa i etničkih skupina koje su nastavale sve veće državne zajednice; koje su, doduše, bile im­perativ vremena. Volio je Selim da se ljudi raznih rasa i naroda vole. Ništa ih nije moglo tako približiti jedne drugima kao ljubav. No, da bi se ona mogla razviti, nije smjelo biti mržnje. Podnošljivost je bila os­novni uvjet za sve. No, svi nisu mislili kao on. Njegov brat prvi. Mozaik različitosti uzrokovao je često strah. Otuđenost manjina ga je produbljivala. Ljudi su morali nešto učiniti da se svi osjećaju kao svoji na svom.

Mir dugih bolničkih hodnika, vrijeme oporavka i nada, nerijetko su mnogima pomogli da spoznaju štošta, prepoznavajući sami sebe u tom razbarušenom i šarenom mnoštvu svijeta oko njih. Ljudi u bijelim ogrtačima to su dobro znali. Zato su pazili na svaku svoju riječ ili gestu. Onima koji bezrazložno gestikuliraju tu stoga nije bilo mje­sta.

Drugi dan Počeo je s fizikalnom terapijom. Morao je duboko di­sati svakih četvrt sata, podizati noge i ustajati. Sprečavali su navodno time trombozu vena u zdjelici. Mjerili su mu tlak i bilo, vadili krv, uzimali mokraću. Red kojim se tog jutra sve obavljalo bio je savršen. Kad mu je sestra dala toplomjer , obratio joj se.

-Jučer niste bili tu ?

-Radimo u smjenama: dvanaest, dvadeset četiri! Tri pokrivamo jedno mjesto!

-Nije vam to teško'?

-Ne! Dapače!

Bila je razgovorljivija od drugih. Objasnila mu je sve prednosti takva rada. Kada su se otvorila vrata, prihvatila je mali pladanj s crnom kavom i mlijekom i stavila ga na stol. Bilo je to za nju. Ulila je u šalicu nešto kave i mlijeka i zamislila se. Mučilo ju je nešto. Besciljno je gledala u stol. Pročitao bi joj rado misli. Sve ono što je toga trena osjećala. Borila se očito sama sa sobom, sa svijetom svojih osjećanja. Možda je zaljubljena!, pomisli. Skrivala je nešto od vanjskoga svijeta. Ljubav vjerojatno. Ono što je bilo jače od nje. Ne­vjeru u stvari. Nadolijevala je kavu i mlijeko sve dok nije sve popila. A onda je ustala i prišla prvom krevetu.

Slijedilo je jutarnje umivanje, popravljanje kreveta, masaža leđa i križa. Kada je završila s njim, bilo je točno sedam sati. Nije skidao očiju s nje. Bila je zgodna, iako nije više bila u godinama u kojima se ludo voli. Ipak, nije mogao prihvatiti pomisao da je predmet njezinih misli bilo što drugo. Bio je siguran da će otkriti ono što je muči. Zabavljalo ga je to. U jednom trenutku zaustavio je pogled na žarulji koja je još svijetlila. Još se nije bilo razdanilo. Kada je prišla njegovu krevetu, uozbiljila se. Bilo je to više nego obeshrabrujuće u ovom trenutku. Ponašala se kao da je sve bezizgledno. I nevoljni smiješak na licu njegova susjeda djelovao je jednako. A zatim, kad je taj bolesnik progovorio, shvati da on nije bio u pitanju.

-Dajte mi nešto da se smirim do kraja! Nikakve štete neće biti, sestro, ako to učinite!

Tu su nestajale sve ljepote života. Tu se sagledavalo i ono što život nije bio. Patnja je bila nazivnik svega. Sve je zapravo bilo tako tužno i tragično. Mislima je zato odlutao tamo gdje je život svakom od nas is­kazivao sve svoje čari. Bio je među djecom. Oživljavao uspomene na njih. Svako mu je bilo drago na svoj način. Svako je bilo drukčije. Bio je zadovoljan. Bilo mu je bolje. Kada se okrenuo prema susjedu, shvatio je mnogo toga. Bol i patnja oduvijek su bile neumoljive. Za njega ništa više nije postojalo. Prema nikome ništa više nije osjećao. Bio je mrtav i za sebe i za druge. Kad bi se kojim slučajem i osvrnuo  unatrag, osjetio bi samo bol.

U sedam i četvrt u sobu je ušla poslužiteljica. Sestra mu je postavila na noćni ormarić šalicu s čajem.

- Po gutljaj samo! – reče mu. – Dobit ćete još ako želite.

Kada je prvi ispio shvatio je da mu je bolje. Bio je odvezan: ruke i noge su mu bile slobodne. Na nadlaktici nije više imao manšetu tlakomjera. Još mu je jedino sonda dražila nosnu sluznicu. Trpio ju je bez riječi prigovora. Malo je tko tu, naime,  od njih mogao  utjecati na svoju sudbinu. Čak i te vježbe koje je tako uporno činio nisu mogle bitno utjecati na ishod njegove bolesti. Ironično su mu se podsmjehivale. Svaki pokret i udisaj činio je to- pa opet, bio je neumoran. Bio je ono što je uvijek bio: Selim Kanići. Na porugu je odgovarao porugom, na smijeh smijehom. Svi mi, bili smo, htjeli mi to priznati ili ne, isti. Kada su krhke ljušture naše sudbine pucale pred naletima naših neprijatelja, spoznavali smo obično njezinu zlu kob. Njegova nije niti bila tako zla. Okrenuo se prema svome susjedu, kojega su upravo hranili preko sonde uvedene kroz trbuh u crijevo. Očito, nije mu bilo spasa. Na njegovu licu sjeta: besmislenost daljnjeg trajanja. Kao da je tek sada otkrivao ljepote ljudskog milosrđa. Krhki i nježni likovi, poput njezina, pored njega. Što ih je nadahnjivalo na to što su činile? Patnja drugih? Ne! Svijet nepreglednih tišina u koji su svi zajedno uranjali, zajedno s onima koji su umirali, činio je to! On je to od njih tražio. Vječnost je bila njihova pobuda! Tu kao da su nestajale sve one unutarnje napetosti kojima je okružen čovjek! Oni onespokojavajući dani! Tu kao da su trunule sve idile. Raspolovljeni su umirali nepodvojeni, hineći radost zbog svojih prekasnih spoznaja! Bolesni od neizlječivih bolesti skrivali su ciničan smiješak upućen onima koji još nisu zreli za te vječne pustoline. Cio život ne bijaše za nikoga od njih ništa do tiha sjetna kantilena svakovrsnih aluzija, kojima su nezadovoljni šturom zbiljom oslikavali svjetove svojih umišljaja. Život im svima ne bijaše ništa drugo doli natuknica svima iste želje. Sreća je uvijek bila samo trenutak. Sve drugo, beskraj vremena, za sve njih bijaše samo patnja. Zašto? Zbog toga što su morali raditi? Možda! Smrt je zato za mnoge bila i kraj patnji. Dio života. Zlo koje je bilo izraz dobra. Svatko je od njih umirući zatvarao oči prije no što mu ih drugi zatvore. Nalazio je nešto u dubinama te tmine koju je sagledavao prije utrnuća. U njoj se krilo sve: pokopane boli i svi sretni trenuci. Pripadala je onima koji više nisu htjeli niti mogli očajavati ni zbog čega. Možda je taj ironičan podsmijeh bio upravo izraz toga nedostatka očaja, koji je pokopan spoznajom nemoći. Smrt pak nije bila samo pokop naših grijeha, grižnje i svih onih životnih gorčina zbog kojih je čovjek sa­njao zagrobni život. Smrt je bila i pokop svih onih svetinja kojima smo bili odani. Pustoš u nama samima. U ljudskom biću uopće. Smrt je bila naš prosvjed životu.

Oko osam sati soba je bila dotjerana za liječničku vizitu. Pok­rivači su bili zategnuti, uzglavlja podignuta. Kada ju je odmjerila pogledom, sjela je za onaj stol za kojim je prije pila kavu. Bila je opet zamišljena. Svijet njezina sjeta možda i nije bio tako daleko. Možda je bio tu, iza tih vrata, na tom hodniku. Skrivala je nešto od svih. Možda baš ono što svi znaju! Život je inače bio takav. Možda je sve bio samo izraz njezine slobode: bestidnoga kiča koji ju je sada mučio! Nije očito bila nesavjesna. No ono što ju je mučilo bilo je jače od nje! Što je to bilo?

Kad su se otvorila vrata, ušao je ravnatelj odjela u pratnji dvaju liječnika - nezgrapan golem čovjek nakrivljene kape i napučene donje usne. Promatrao je sve oko sebe s omalovažavanjem. Klimnuo je glavom i obratio se sestri.

-Sve u redu?

-Sve! -odgovorila je. Potom je pokazala rukom na Selima. ­

Pije čaj, gutljaj po gutljaj!

-Koliko ću puta morati reći da se reseciranim želucima sve mora servirati s lijeve strane! Odmah da ste premjestili taj ormarić na drugu stranu!

Kad je krenula da to učini, jedan liječnik, nešto stariji od nje, uhvatio ju je za ruku, rekavši joj:

-Ja ću!

Zadržao joj je trenutak ruku, što nije ostalo nezapaženo.

-Vas dvoje ste opet, kako vidim, dobro! -nasmijao se pritom, još više nakrivivši rukom kapu na glavi. -Nemam ništa protiv! Samo morate biti tu, i duhom i tijelom!        

Ljudima je malo trebalo pa da krivo shvate i najbezazleniju stvar. Položaju ormarića Selim je toga časa pridao toliku važnost da je posumnjao u mnogo toga. U prvom redu u dobroćudnost svoje bole­sti.

-Sve će biti u redu! -reče mu, kao da je znala što je pomislio. -Za desetak dana ćete kući!

Kad je ormarić bio premješten, glavni liječnik je prišao njegovu      krevetu i zagledao se u temperaturnu listu.

-Dobro je, Selime! Drži se! I slušaj!

Potom se okrenuo sestri, koja je stajala uz onog stasitog liječnika u kojega je očito bila zaljubljena.

-Molim! -rekla je.

-Je li bila fizioterapeutkinja?

-Mislim da jest!

Uzrok njezine zamišljenosti doista nije bio daleko odavde. Sve je bio plod slobode koju si je priuštila. Zato je možda i patila. Njezina trenutna sreća bila je popraćena dubokom i trajnom boli. Usprkos tome, svaki put posegnula bi za njom kad bi joj se ponudila. Zašto je to činila? Što je to bilo jače od nje? Zašto nije imala dovoljno unutarnje snage da se odupre zlu? Zavela se! Zaljubila! Možda! No, možda je sve počela onako, iz obijesti, da bi onda to što je jače od svega pobijedilo u njoj, rastočilo je, učinilo podatnom i mekom! Bila je na dnu ponora iz kojega Iako nije mogla van. Mučilo ju je sve. Čak i ta starija sestra, koja se njoj za inat stiskala uz njezina doktora.

Kada je vizita prošla, Selim je ponovno zaustavio pogled na njoj. Ponovno je sjela za onaj stolić promatrajući nešto na njem. U jednom trenutku izvadila je iz džepa kutiju cigareta i zapalila jednu. Bilo je to zabranjeno. Znala je to. - Zašto to čini? - upitao se Selim. Kada je ustala i prišla prozoru, sve mu je bilo jasno. Pušila je uz otvoren prozor, spremna da i na najmanji šum baci cigaretu.

Na tlu slobode nije morala uvijek izrasti i biljka dobrote. Bestidni su nerijetko sadili na njemu zlo, griješeći. Zar nije i ona to učinila ? Ne! Ona je voljela! Ona je posegnula za onim što je cijeloga života sanjala, a što joj je tek sada bilo dostupno. Kao ljubav, naravno! I on je naime, volio! I on ju je želio! Nisu ni slutili grotlo boli koje je stajalo iza svega.

Ljudi nerijetko, suočeni s onim što jesu, posezali za onim što nisu. Izraz je to njihove pohlepe za onim što žele, ili su željeli, a nisu postigli. Tko od nas nije htio više od onoga što ima! Više od svoga dometa! Katkad to i dosegnemo, ali prekasno. Neurotični izazov tada dovodi do neuroze. Koji je pravi lijek za nju? Samo-odricanje? Možda! Čovjek nerijetko tako postiže sreću. Veću od one koja je rezultat trenutna zadovoljenja. Najveća sreća je sretna ljubav. Imala ju je, ali sretna nije bila. Bila je prekasna.

Usta su mu bila suha. Nešto ga je peklo i u ždrijelu. Podignuo je onu šalicu s čajem s noćnog ormarića i prinio je ustima. Popio je nekoliko gutljaja. Bilo je to više no što su mu dopuštali. Učinilo mu se da lakše otječe ispijeni sadržaj u crijeva kad se nagnuo na lijevu stranu, a ne, kao prije, na desnu. Možda je predstojnik imao pravo kad je zahtijevao da mu se noćni ormarić premjesti na lijevu stranu.

-Ne, nije rak! -ponovio je, uvjeravajući sam sebe.

Žamor pred vratima skrenu njegovu pozornost i prekinu za njega u svakom slučaju nepovoljan tijek misli. Netko je opet nešto htio. Kvaka se okrenula prema dolje. Netko ju je pritisnuo, ne otvarajući vrata. Kada su se napokon otvorila, na njima se pojavio  onaj stasiti liječnik. Klompe su ga činile još višim.

-Došao sam vidjeti ovoga što sam ga jučer operirao! –reče pokazujući na Selima. -Stari ga nije niti pogledao!

-Da ga otkrijem!

-Molim te!

Učinila je to i pustila ga da mu opipa trbuh.

-Mašala, Selime! Koliko djece imaš?

-Devet!

-Hrabar si čovjek, Selime!

Mahnuo je Selim rukom i nasmijao se.

-Bog ih je dao, druže doktore! Bog će i paziti  na njih!

Kada je ustao s ruba njegove postelje, pokrio ga je i prišao sestri. Zagrlio ju je.

-Dobro je sve, Keti! -reče i izađe.

Ljudskost je nerijetko odslikavala svoju moć činima; dobrotom koja je zračila iz volje da se čini dobro, da se osposobi za to, i posveti tomu. Svatko od tih Ljudi tu posvetio je svoj život, sve svoje umne i tjelesne sposobnosti tom cilju. Bili su sretni kada su uspijevali, nesre­tni kada to nisu. Savjest im bijaše jača od svih drugih primisli. Drukčiji nisu ni mogli biti. Zato su bili osjetljiviji i ranjiviji. Radili su s ljudima. A svaki čovjek bio je svijet za sebe. Imao bližnje. Kada bi kojim slučajem tkogod od njih morao promijeniti izabrano zvanje, osjetio bi se izagnanim iz samoga sebe. Ostatak života posvetili bi istom cilju za koji su i dotada živjeli: milosrđu. Malotko od njih ne bi našao način da ga opet čini, pa makar i osvrtima na ono što je prije činio. Ljudske duše su vječne i uvijek iste. Iskonski su čiste kad su savjesne. I lijepe. Iskonski lijepe. Sve etičke vrijednosti zvanja utjelovljene su u svakome od njih. I kad nam se čini da nisu, rezultat je to naše površne procjene ili njihova neznanja. Možda čak i trenutačne smetenosti i nesnalaženja. Teških afektivnih stanja i posljedičnih odsutnosti koje nam uvijek ne moraju biti očigledne.

Sutradan je opet sve bilo isto. Smijali su se na njegov račun, ohrabrujući ga.

-Boji se da ima rak! -reče na jutarnjoj viziti onaj stasiti liječnik predstojniku.

-Kakav rak! Što se taj svijet boji raka!

Nato se okrenuo od njega i prišao drugom.

-Da i ti nemaš rak? Još će i ovaj što su ga noževima izboli posumnjati da ima rak!

Nasmijali su se svi na to.

Sutradan su mu previli ranu i izvadili dren. Deseti dan izvadili su mu konce. Dvanaesti je bio otpušten kući. Bio je to lijep sunčan dan. Snijega više nije bilo. Jarko sunčano svjetlo preplavilo je sobu dok se opraštao sa sestrom. Merima ga je čekala na izlazu.

-Bolnička kola će svaki čas! -rekla mu je.

Dugo ju je držao u zagrljaju. Sve dok ga nije poljubila. Nakon desetak minuta pozvali su ih da uđu u vozilo. Kada je izašao, sunce ga je zaslijepilo. Duboko je udahnuo, ogledajući se oko sebe. Nije se mogao suzdržati a da ne izrazi svoje zadovoljstvo.

-Krasan dan, zar ne! -usmjerio je pritom pogled prema gradu. Iza nebodera se stisnuo stari grad. Oprezno je sišao niza stube i ušao u vozilo. Za svega nekoliko minuta bio je pred dvorišnim vratima svog doma. Djeca su ga spremno čekala. Uza sam rub ograde stajao je onaj najmanji. Držao je podignute obje ručice, čekajući da ga podigne i zagrli. Merima mu je pomogla, držeći ga za ruku da dođe do kuće. Oči su mu se ovlažile od sreće . Prigrli ponovno ono najmlađe. I njegove su oči bile vlažne.

Dugo bolovanje, na koje je imao pravo iskoristio je za mnogo toga. Dom na osami oduvijek je budio u ljudima sjet na iskon. Krajolici neizmjernih daljina činili su to. Tko se od nas u divljini nije osjećao tako! I tko u njoj nije poželio svoj zabran topline i sigurnosti! U njemu su najlakše cijelile sve rane. Selim se nije razlikovao od drugih ljudi kada je u pitanju bio vlastiti dom. Zato je, čim je prizdravio, prionuo poslu. Uređivao je ono što nije bilo uređeno, popravljao ono što je trebalo popraviti. Rad je oduvijek odvajao misli od osjećaja, usredotočujući ih na ono čime je čovjek bio zaokupljen. Život kao da se obnavljao, kuća dobivala drukčiji izgled. Svi su mu u tome pomagali. Čak i društvo. Dobio je mali, no u ovom trenutku itekako važan kredit. Oličio je sobu po sohu. uredio fasadu, popravio ogradu. U njegovu vrtu klijale su sadnice u staklenicima raslo povrće. Tijelo mu je snažilo, osposobljavajući se za redovit rad.

Čovjek je po svojoj prirodi, iako je bio društveno biće, bio upućen sam na sebe. Boljitak ga je branio od zala. Zato je uvijek najradije i radio na svom i za sebe. Dom je oduvijek bio žarište svih čovjekovih osjećaja. Ogledalo stvarnosti.

Navečer, kad bi se u mislima osvrtao na protekli dan, sjetio bi se i svega onog iz svoje prošlosti što je na bilo koji način bilo u vezi s onim što je radio. Sjećanja su najčešće bila ugodna. Svaka stvar koju je po­sjedovao sjećala ga je na nešto. Najčešće na kredit kojim ju je kupio. Sve više stvari zbližavalo ga je s okolinom, sve manje toga sukoblja­valo s njom.

Tu, oko njegova doma, i pored svega, kao da se ništa nije mije­njalo. Povremeno bi samo koji dom zasjao sjajem obnove. kao što je to sada bio slučaj s njegovim. Ritam promjena bio je oduvijek najbolji mjeritelj vremena. Ovdje je on bio drukčiji od onoga u otmjenim četvrtima koje su iz dana u dan mijenjale svoj lik. Nije očajavao zbog toga. Štoviše, u njegovoj "maloj" bilo je nešto bez čega ne bi mogao. Bijaše to idila starih dana. Vremena koje je bilo samo njihovo i koje je živjelo kao neki nostalgično-melankoličan sjet u njima.

 

 

16.

 

Za dane koji su došli zatim ne možemo reći da su bili sudbonosni. No, u svakom pogledu, bili su drukčiji od drugih. U zraku se osjećao lom. Uzdušje je bi]o nabijeno suprotnostima. Riječi je trebalo zamijeniti djelom, priču o radu radom. Napadala se birokracija, a da nitko nije znao koja. Još više tehnokracija i oni koji su si uzeli pravo da odlučuju o sudbini drugih. Neki su stidljivo govorili o "lažnim vrijednostima", dok su drugi gromoglasno isticali "samoupravne vrijednosti" kao najveće vrijednosti našega vremena. Proljeće 1966. godine bilo je nemirno. Ishod očekivana sukoba neizvjestan. No, kako to obično biva, mnogi koje bi promjene zahvatile ostali su pukim slučajem po strani. Milana je eros žudnje odvojio od svega. Sve rjeđe se sastajao sa svojim drugovima. Bio je sve slabije informiran. Začudo, iako su do njega dopirale kojekakve glasine, kao primjerice ona o tome kako se Uprava državne sigurnosti odveć osilila, nije im pridavao nikakav značaj. Tonuo je u svijet zaborava u koji se utapao svaki zaljubljenik. Bio je kao pijan, a ni kapi alkohola nije bilo u njemu. Hodao je sve nesmotrenije ne zapažajući nikoga. Priče  o velikim obračunima u Partiji su ga mimoišle. Izraz o "klasnoj suštini" svega nije mogao nikako shvatiti. Zagovornici pak "civilnoga društva", kojih se glas tek sad po prvi puta čuo, nisu se nikako mogli uklopiti ni u jednu sukobljenu stranu. Krajnje razjedinjeno društvo nije moglo biti osnova za klasni pristup i jednom problemu. U osnovi svega nazirao se srpsko-hrvatski sukob. On zapravo nikada nije ni pre­stajao. Na svoju sreću, iako itekako opredijeljen u njem, Milan je ostao u zabranu svoje ljubavi. Skupio se jadan, uvukao, kako se ono kaže, u vlastitu kožu zapao u neku utučenost. Grizao ga je crv ljubomore. Čovjeka ništa nije moglo učiniti tako nesretnim kao nesretna ljubav u starijim godinama. Osobito kad je u pitanju bila ljubavnica, a ne žena. Ništa pak sretnije nije bilo od taklve ljubavi kad je bila sretna. Zato ju je trebao njegovati kad nikne. Katkada se u mislima vraćao u onaj mali i ugodni dom u kojem je provodio prve godine svoga braka s Mirjanom. No, sve je uvijek bilo uzalud. Volio je Dušu.

I dok su drugi strahovali od ishoda političkih previranja koja su bila u tijeku, on zbog njih, i da je htio, nije mogao patiti. Njegova patnja je bila tolika da je sve drugo bilo sitno prema njoj. Nije imao pojma o tome što se zbiva i što će se još zbiti. To mu je pomoglo da svoju goropadnu ćud, zanesen, ne izrazi prije ishoda sveg. Da je to kojim slučajem učinio nekoliko mjeseci kasnije, bio bi žrtva svih onih koji bi preko njegovih leđa polomili sva koplja štiteći sebe.

Upravo je koračao desnom stranom Ulice maršala Tita. Onom na kojoj je bila «Avala» i «Krašova» prodavaonica slatkiša. Ludio je opet. Nije mogao shvatiti da ne osjeća nikakvu potrebu da mu polaže račune o sebi. Kada je svrnuo pogled na izlog, stao je na žulj nekoj starijoj ženi. Popratila je to takvom bujicom pogrda da mu je bilo neugodno. Ušao je potom u prodavaonicu «Kraša» i kupio kutiju bajadera. Pri izlasku iz prodavaonice osjećao se dosta neugodno. Ona starija žena bila je opet tu. Stajala je na istom mjestu kao i prije, gledajući ga prijekorno. Nakon kraćeg skanjivanja odlučno je zakoračio i prošao pored nje.

Kao da se cio svijet urotio protiv njega! Svi su sličili toj starici! Svi su ratovali s njim! Čak i ona, Duša! Zar nije mogla biti bolja? Samo njegova! Zašto se sve bilo tako tragično? U jednom trenutku lice mu se zgrčilo, a usne razvukle u nevoljni smiješak. Osvrnuo se oko sebe, uplašen da tko nije opazio taj vanjski znak njegove boli.

Bio je još uvijek kritičan. Ispravno je tumačio sve, pa i tu svoju opsjednutost njom. – prokletnica! – promrmlja. Upravljao je još svojim postupcima. Razvrat je nerijetko uzrokovao odvratnost. Svaka ljubav pokapala se na isti način. Njezina veza s njim nije ni bila ništa drugo doli pornić pun bluda. Bio je sve svjesniji višeznačnosti svoje ljubavi. Svih onih, ne posve idiličnih, odnosa. Slike njezinih mogućih iživljavanja bile su stalno pred njim. Nemir ga je obuzimao, bol raz­dirala. Možda se zato i nije dao "iz korita" svoga života! Iz braka i doma! Malo je, naime, onih koji su se time usrećili. Izvan toga "korita" ne bijaše života. Samo njegovi nadomjesci. Pa ipak, sumnjama nije bilo kraja. A bol, kao za inat, nije prestajala. Kad bi joj što zamjerio, mahnula bi nehajno rukom i rekla: -Ljudi svašta pričaju!

Bila je strpljiva. Imponira mi!, zaključi. Zadovoljavao je s njome taštinu. Bio muškarac. Imao ono što je malotko u njegovim godinama uživao.

Svako jutro u sedam sati dolazili su na isto mjesto. Gledao je svaki dan njezine uvojke, prćasti nosić, plave i krupne oči. Pokretima ga je hipnotizirala. Uvijek je nešto izvodila, privlačeći njegove poglede na pojedine dijelove svoga tijela. I sada se pred njim prikazivao njezin lik, čas u ovoj, čas u onoj pozi. Učini mu se da je vidi nedaleko Doma Armije. -Jest ona je! -reče i ubrza prema njoj. Nakon dvadesetak koračaja postade mu jasno da sve bijaše samo prikaza. Događalo mu se to često. U ljubavi je to bilo normalno. Privid se doimao kao zbilja. Mnoge velike ljubavi nisu ni bile ništa drugo do zbroj bolnih privida. Sve češće ju je viđao na raznim mjestima. Čak i onda kada je bio siguran gdje je i ona koju vidi ne može biti ona.

Okrenuo se natrag i zakoračio prema "Avali". Jedan stol bio je slobodan. Nije se skanjivao, sjeo je odmah. Kada ga je konobar 0­slovio, naručio je kavu.

Razmišljao je o nedavnom sukobu s Mirjanom. Oživljavao je potankosti. Nisu se mogli suzdržati. Udarili su ga oboje, i ona i sin. Još je imao modrice po tijelu. Jednu čak ispod oka. -Pokazat ću joj ja! -prosikta. Svladao se. Nije im uzvratio. Jednom se i to moralo dogoditi. Bila je to erupcija gnjeva koja je izbijala uvijek prije no što bi prezir ovladao osjećajima uvrijeđenog. Nije ga više željela trpjeti. Gordost je bila jača od nje. Polagala je još uvijek pravo na njega. Raspolagala stanovitom snagom koja je izvirala iz njezine želje da bude i dalje njezin. "Vidjet ćeš ti tko ti je žena!, vikala je udarajući ga drškom od metle. Dobro da nije bilo valjalo!, pomisli i nasmija se. Živ više ne bi bio!

Koliko god da je grad u kojem su živjeli bio velik, sukob nije ostao nezapažen. Svi su u tili časak doznali sve. Za nekoliko dana Mirjana je zatražila rastavu braka. Nije je u tome sprečavao. Učinila je ono za što on nije imao dovoljno hrabrosti.

Ponovno je bio s Dušom, razbarušenom i frivolnom "djevoj­čurom". Usud joj je, čini se, bio sklon. U to doba još nije niti znao koliko. A sve zbog njega i njegove neopreznosti. Sjenka jedva prim­jetne tuge pokri za tren njegovo lice. Bijaše to, bio je toga svjestan, krik duše za svim onim što bi mogao izgubiti. Mogao bi ostati bez obje. Pakosni su mogli biti i oni koji vole. Zar to ne bi mogla biti i Duša? Čovjek pakosti obično onima koje poznaje. To je bilo posve logično. Možda ga je čak i mrzila kad mu se prvi puta podala. Možda su "klasne pobude" bile krive za sve. Činilo mu se da tek sada otkriva neke dotad mu nepoznate tajne o ljudima. Otkrivao ih je onaj tuga­ljivi i podrugljivi osmijeh na njezinim usnama. To što mu se ukaza nije bila opsjena. To bijaše istina. Sve drugo bila je privid i laž. Radila je sve usput, onako kako to obično zlobnici čine.

Nije uopće opazio mnoge koji su prošli pored njega pozdra­vljajući ga. Otuđio se od svih. Ozlojeđen, nije bio kadar vladati sobom. Mislima je bio daleko. Bilo je sve zapravo izraz afektivnoga stanja prouzročenog ljubomorom. Bila je dio njega. Bez nje nije mogao. Hranila mu je taštinu, zaokupljala ga.

Povjetarac ga je osvježavao. Izlagao mu je lice i prsa. Otkopčao je još jedan gumb na košulji, izvadio cigarete i upaljač. Bio je to dar od nje. podsjećao ga je na nju svaki puta kada je njime palio cigaretu. Hipnotizirao ga. Ogolijevao. Upravo onako kako je ona to činila, podajući mu se. Mahnuo je rukom na sve i ponovno se nasmijao. Filozofi bi rekli da sve ima svoj "potencijal smisla". Sve što je činio doista je bilo osmišljeno njime.

Kava ga nije smirila. Nemirno je pogledavao na sat, lupkajući prstima po stolu. Svi su znali za Dušin dvostruki život. Znao je to i njezin "dragi". Sve se rjeđe s njom sastajao, ali je nije napustio. Vjerojatno joj se svetio. I njoj i njemu. Neki dan mu je rekla da je po­stao toliko drzak da je to neopisivo. U svojoj mašti dočaravao si je svašta.

Splelo se sve u jedan svima očigledan koloplet groteske. Sve panične praznine čaršije bijahu ispunjene njim. Bilo je sve tako bez­nadno.

Štošta je ljude mučilo tih dana. Ulica se punila mlađarijom. Pupoljci su cvjetali. Procvjetale će brati i uživati u njima sve dok ne uvenu. Zvona su objavljivala nečiju smrt, sirene zloslut. Hladio je grlo "kiselom", grijao ga kavom. Bolećive osvrte na minula snatrenja nije mogao odagnati. Zbilja je imala đavolsku krinku. Snoviđenjima se borio protiv nje. Bila je puna snažnih izričaja. Ponovno je pogledao na sat. Bilo je pola šest poslijepodne. Još je nije bilo. Griješila je. No, za svaki njezin grijeh imao je unaprijed pripremljen oprost. Plaćao je njime danak mnogočem. Dokle? Bio je to žrvanj koji melje sve, pa i njega. Mašto je širila krila. Podrhtavale su mu usnice, treptale vjeđe. Uplašio se mnogočeg. Čaršija se uznemirila. Dobronamjerni su tražili da se rastave, da se Duša premjesti na drugo radno mjesto. I što naumiše, to i učiniše. Nije više radila s njim. Tjedan dana muče ga iste brige. Oko nje mladi momci. Jedan razvijeniji od drugoga. Do nje nije mogao. Nezaposlenima je pristup bio zabranjen. Pred njim slike neviđena bluda. Poželi je pored sebe, pod svojim okom. Ugled mu opade. Da apsurd bude veći, Mirjanu unaprijediše.

-Krenulo je sve naopako! -prosikta i zapali cigaretu.

Ljubav je bila jača od svega. Njezina arhitektonika je bila očaravajuća. Najskuplje tkanje koje se moglo istkati. Bila je otporna na sve. Neuništiva. Snažila je čovjeka nečim što se može spoznati samo u tom opojnom uzdušju zaljubljenosti. I kad je bila kratka daha, bila je takva.

Svoju "dobronamjernost" čaršija je sada usmjerila prema odvje­tnicima i sucima. Trebalo je onemogućiti rastavu braka. Vrijeme kao da je stalo. Sva požurivanja bijahu bezuspješna.

Konačno je došla i ona. Trgnula ga je iz razmišljanja, sva zajapurena. Odjenula je kostimić napadno kratke suknje. Sjela je za stol i takva se, polugola, okrenula prostoru između stolova i zgrada kojim su prolazili prolaznici. Pogledi svih zaustavljali su se dakako na njezinim ogoljelim bedrima. Namrštio se. Nije mu se to svidjelo.

-Upregnuli su me kao vola u ralo! Ni za kavu nemam vremena!

Podignula je glavu u namjeri da im se pogledi sretnu. No u tome nije uspjela. Gledao je zamišljeno nekamo, a da ni sam nije znao kamo.

-Daj mi jednu, molim te! -rekla je uzimajući cigaretu. -Što ti je, zaboga! Zašto si tako zamišljen '?

Tražio je pogledom tragove nevjere na njezinu vratu. Ne bijaše ih. Nije vjerovao sam sebi da je tako. Zlobnika je, naime, bilo posvuda. Da se kome podala, sigurno bi ostavio trag. Ne toliko da bi joj napakostio koliko da je odvoji od drugih.

Promatrala ga je sa zebnjom. Nikada još nije bio takav. Popravila je suknju i prekrižila noge. Na jednom stegnu opazi modricu. -Slušaj, Duša, bogati! Sva si plava!

-Udarila sam se negdje, vjerojatno! Na rub stola, sigurno! Smiješila se. Bila je sve ljubaznija. Zapravo Sve drskija i agresi­vnija. Nagnula se i dohvatila njegovu ruku.

-Ne budi lud, mili! Ti si jedini!

-A "deran"?

-Našao si je neku "brucošicu"! Sve češće izlazi s njom! Kad je počne "derati", bit će sve gotovo!

-Tako ti i treba! Vidiš kako se ponašaš!

-Što misliš time?

- Tko se još u tvojim godinama nosi kao ti!

-Dobro! Produljit ću je! Ima porub! -zastala je na trenutak, spuštajući pogled na ogoljela bedra. -Prekratka je, stvarno!

-Kako ti je na novom mjestu?

-Prokleto! Mogao bi me malo protežirati!

-Nisam više na cijeni! Ne vjerujem da mogu što!

-Hoće da nas rastave! Što zapravo ti ljudi hoće! Da stavim lokot na nju!

-Brojilo! -odgovorio je.

Nasmijali su se slatko oboje.

Za susjednim stolom vodio se dosta glasan razgovor o politici. Pojedine riječi dopirale su i do njih.

-Kriza vrijednosti! To ti je! Potrebna nam je ličnost koja će se snagom svog uma izdići iznad svih!

-Takva nema!       ­

-Kolebaju se svi između Rankovića i Tita!

-To su stvarno veliki umovi! -doda jedan uz dosta

podrugljiv smiješak.

-Znači, Hrvatska i Slovenija protiv Srbije i Crne Gore!

-Tako nekako!

Tko zna koliko bi još dugo slušali taj razgovor da ga nije upitala:

-Kako Mirjana? Cijeli grad priča o vašem razvodu!

-Zapelo je negdje! Odvjetnici su stavili sve u stanje mirovanja! Još živimo zajedno! Kako da dokažem da to nije istina! Pere mi, glača mi rublje, kuha mi! To je za njih zajednički život!

Naslonili su se oboje na naslon i zamislili. Doista je sve bilo tako. Iako je to bilo grčevito držanje za slamčicu. Davili su se u rijeci vla­stita života, zaustavljajući pogled na prolaznicima. U ovo doba dana glavna ulica je bila puna ljudi. Trgovine su širom otvarale vrata kup­cima. Mlađarija izlazila u šetnju. Vreva je bila pravo mjesto za liječenje otuđenja. Ulica je zato i privlačila ljude. Bez nje više nismo mogli. Na njoj smo sve češće jeli i pili. Na njoj smo se zaljubljivali.                                      Jednoga ćemo dana možda na njoj i djecu praviti.

Kad su im se pogledi sreli, bio je siguran da misle isto.

-Eno je! -reče Duša, pokazujući mu je pred prodavaonicom slatkiša. Kada je opazila da su je vidjeli, ljutito je okrenula glavu i ušla u trgovinu. Doimala se više no beznadno.

Sve ulice velikih gradova bile su iste. Osobito glavne. Bile su izraz čovjekove čežnje za stvaranjem duhovnih prostora tamo gdje se oni prije nisu mogli ni zamisliti. Sutra će one možda biti mjesto pomirbi.

Sve više prolaznika je pozdravljalo. Mirjana je izišla iz trgovine i uputila se k njima. Osupnut time, uhvati Dušu za ruku.

-Čuvaj je se!

Stavila je naočale za sunce na oči.

-Pametno! Žene napadaju uvijek na isti način!

Kad im je prišla, obratila joj se.

-Ako se budemo češće sretale, postat ćemo još i prijateljice! -Najbolje da prijeđemo na islam! -reče Milan rugajući joj se. -Dat ću ja tebi islam kad dođeš doma! -pokazala je pritom rukom na onu modricu pod njegovim okom. -Dobit ćeš još!

Ispratili su je pogledom. Nije se gotovo ni u Čemu razlikovala od drugih žena koje su se širom po svim našim ulicama ponašale poput nje. Duboko smo svi bili ogrezli u grijehe. I svagdje su bili protkani bludom. Trajnost njihova grijeha ništa nije moglo narušiti. Pogotovo ne sada, kad su svoju ljubav i objavili. Bio je to zapravo njihov zaje­dnički naivni izraz namjera. Zgražali su se svi nad njima. Začudno je bilo kako se mirna i nadasve povučena intelektualka poput Mirjane pretvorila u neobuzdanu i svadljivu, netrpeljivu i gnjevnu ženu. Bila je izbezumljena od bijesa. Imala je razloga za to. Bijesom je prikrivala nemoć. Ljudi su inače bjesnjeli iz nemoći pred zlom. Bolje reći, kada nisu mogli kazniti zlo. Oni koji su to mogli, bili su najčešće rav­nodušni prema zlu. Trenuci bola i kletve podizali su uvijek i glas i ruku. Malo je bilo onih koji su bili kadri u tim očajnim trenucima uz­dignuti se iznad sebe. Mračno ozračje nevjere i bračnoga raskola za­sjenilo je sve. Prekinulo sve veze s razumom. Oni kojih su obzorja iz bilo kojih razloga bila skučena nikada se niti nisu obazirali na one poput nje. Svijet je izlazio iz svojih uličica i kolibica ne osvrćući se ni na što. "Zvjezdani trenuci" koji su bili pred njim nisu dopuštali nikakve osvrte na duševne boli razočaranih. Dugovali smo im svi skupa nešto. Vraćali ono što smo od njih posudili.

Budućnost nam se zlobno smiješila. Bit će upravo ovakva - i sje­tna, i draga, i uzbudljiva i bolna. Izvana svijetla. No, kakva će biti iz­nutra, to još ne znamo. Bit će vjerojatno mračna kao i zlo u nama. Snažni odblijesei naše podsvijesti zasljepljivat će nas vječno.

Milan i Duša nisu strepjeli ni za što. Uživali su jeQno u drugome i prije no što se pojavila ljubav. Onako kako se to činilo u hordi. Zar "zvjezdani trenuci" čovječanstva neće biti takvi! Zar ljudi u njemu neće voljeti prije nego što se zagrle! Hoće li taj zagrljaj uopće što značiti za njih ? U nje je on bio izraz vragolanstva. Možda Mirjana nije bila takva! A ako jest, onda si je sama kriva za Sve! Ljubav je nerijetko prpošno razgarala bijes. Pogotovo kad je završavala nesporazumom. Ona je to Najčešće i bila. U njoj su oba partnera patila. Zbog toga je mnogima i bila jogunasta. Puna ushita i boli.

Aktivnost albanskih komunista uzimala je sve više maha. U po­krajinskim rukovodstvima bilo ih je sve više. Postajali su lakše i članovi Saveza komunista. No riječ "velikosrpski nacionalizam" ovdje nitko živ još nije smio izustiti. Mnogi su, ulazeći u Partiju, nosili u srcima želju da taj "nacionalizam" slome. Takvi su samo i mogli uspjeti. Oni koji su naglili, koji su otvoreno ispoljavali svoje mišljenje, bili su nepodobni za ciljeve "oporbe". Mudri i dalekovidni prikrivali su svoje osjećaje, jačajući svoj utjecaj, čekajući čas kada će upravo s njezinom pameću osloboditi sve biološke i stvaralačke snage svoga naroda. Put emancipacije unutar već postojeće društvene stru­kture ne samo da je bio najbolji već je zapravo bio gusarski akt pre­tvaranja svega u svoje. Genijalnost "arhitekata" buduće države, slobodnim radom zbratimljenih naroda Balkana i Podunavlja ležala je upravo u toj postupnosti koja je isključivala sve neugodne even­tualnosti.

 

 

17.

 

Gubitak "piksne", djelovao je nepovoljno na Nika. Postao je razdražljiv. Sva proljeća bijahu takva. Jučer još tijesan stan pretvorio se u nigdinu bez igdje ikoga. Osama je bila ubitačna. Ipak nije zapao u melankolično raspoloženje svojstveno starim ljudima. Duša mu još ničim nije bila opustošena. Nije još bio zao. S oprezom je prilazio svojim životnim tamama kao i svim onim strahovima koje je doživljavao.

U sportskom sakou. hlačama i košulji koračao je svojom "kockarnicom" amo-tamo, žaleći za dugim i hladnim noćima i svim onim što su mu one donosile. Džepovi su mu se praznili, mirovina postala nedovoljna za život koji je vodio. U jednom trenutku sjeo je za stol, promatrajući predmete u sobi. Doimalo se sve pusto, nekako napeto, u stanju vječnoga iščekivanja. Kao prazna grobnica što čeka mrtvaca. A taj mrtvac nije bio nitko drugi do on. Neoličeni zidovi pojačavali su taj osjećaj. Ustao je stoga i koraknuo prema balkonu. Dvorište je bilo puno djece, koja su se nestašno natjeravala igrajući se. Čar onoga što je vidio ležala je upravo u toj raznolikosti. U dječjem uzrastu ona kao da je najjače dolazila do izražaja. Bilo ih je svakakvih: bijelih i crnih, žutokosih i crnookih. I igre im, kojima su kratili vrijeme, ne bijahu iste. Čuvao ih se Niko, iako mu nikada ništa nisu napravili. Dječja se igra, kao ni ćud ničim nije mogla ukalupiti. Osobito ne strogošću. Zato im nikada ništa nije prigovorio, čak ni onda kada su mu jednom prilikom razbili staklo na prozoru. Suživio se s njima. Bili su dio njegova životnog prostora. S njima je liječio osamu. Zbog njih se ni sada nije osjećao posve sam. Štoviše, gledajući ih, sjećao se svojega djetinjstva. Vremena oslobođena egzistencijalnih problema i životnih iskušenja. Tu, na tom motrištu, činilo mu se da samo oni znaju živjeti.

Život i nije smio biti ništa drugo doli igra čovjeka sa samim sobom i sa svijetom oko sebe. Ona je izražavala iskonsku vezu svega sa svim. I postanak nije bio vjerojatno ništa drugo no igra slučaja.

Još je dobro čuo tu tako mu dragu graju. Razabirao je i pokoju riječ. Govorila su ta djeca sve jezike ovoga prostora. Znali su i turski i ciganski. U igri se sve brzo učilo, pa i to. Nakon što se nadisao svježoga zraka i odagnao sve one asocijacije koje je to dvorište izazivalo ušao je natrag u sobu i sjeo ponovno za stol. Pred njim je bio njegov pribor za pušenje. Stara lula, kutija šibica, duhanska vrećica i pribor za čišćenje lule.

Mrak izazvan ogorčenjem i mržnjom onemogućavao je ljudima sagledavanje svega onoga dobrog što je bilo neophodno za suživot. Tko je mogao obračunati sa zlom u nama kad to mi sami nismo mogli! Zlo s kojim smo živjeli i za koje smo živjeli. Ono je bilo tron naših slabosti. Sva naša energija iscrpljivala se u mržnji. Zašto smo bili takvi? On nije mrzio nikoga. Jednako je volio i Turke, i Cigane, i Srbe, i Arnaute. Hrvata tu nije bilo. I svi su ga voljeli. Što je to onda ljude sukobljavalo?

Silazeći niza stube, uhvatio se rukom za džep u kojem je inače držao novčanik. U njem je još bilo dosta novca. Išao je, naravno, u "Božur" na kavu. Bio je to njegov stil života. Zadovoljavao se malim. No, i to malo bilo je lijepo. Zašto si ga ne bi priuštio ako može. Ur­bani ambijent mu ga je omogućavao. Često je izlazio i pijuckao kavu s "kiselom". Promatrao je život i živio ga. Činio je to tako desetljećima, i prije nego što su tu bili i "Božur" i "Avala". Usporedbe su se nametale same od sebe. Iz dana u dan prašine je bilo sve manje. Konjski izmet nije više zaudarao. Nakrivljeni i jadni kućerci su netragom nestali. Sve je više vozila bilo na parkiralištima. Ovaj svijet doista, gledan ovako iz "ptičje perspektive", nije imao razloga za jadikovke. Zašto je onda bio nezadovoljan? Afektivne, neobuzdane i rušilačke reakcije bile su svojstvene djeci. Taj svijet očito nije još odrastao. Morali su svijet tako doživljavati kao on. Morali su opraštati. On je mnogo toga oprostio mnogima. S razlogom. Imao je sluh za vlastitu bol. U svijetu gluhom za sve što je dobro zlo se samo tako moglo pobijediti: Na laži se nije smjelo osvrtati. Lupnuo je svojom sitnom ručicom o stol i zavalio se, onako sitan, još više u naslonjač. Odmjerio je terasu, a potom i ulicu. Bio je ravnodušan prema njoj. Da nije bio takav, tamna bi mu sva obzorja bila. Svijet u kojem je živio bio je pun mržnje. Sav­jest bi ponekog zlotvora katkada izvela na put milosrđa. Znate li zašto? Da njime prikrije svoju zlu ćud. Koliko je puta doživio dobročinstvo od onih koji su ga samo prije godinu ili dvije uvrijedili čime. Možda je zato i bio sretan. Zaboravom je usrećivao i druge. No, tek onda kada bi dobrom platili počinjeno zlo. Savjest je trebalo probuditi, bol duše raspiriti. To se moglo samo oprostom. Naravno, samo u onih koji su je imali.

U svakome od nas živjela je prošlost. U nekom nijema i gorda, u nekom bučna i brzopleta. Nikoga sama nije korila; nikome ničim prijetila. Poput sablasti što se ušuljala u nas, čekala je pogodan čas da nas spopadne i razjari. Osjećao je svatko da žali suosjećajući s njim, da ga podsjeća na to kakav je bio, dok još nije bio zreo. Podsjećala je i Niku, izazivala ga, dražila, nukala na štošta. No, on joj se samo podsmjehivao. S omalovažavanjem naravno. Bio je pravi čovjek. Onaj koji potiskuje neugodne trenutke. Ne zato što nema razloga da ih se sjeća, već zato što nije htio biti nesretan. Oni koji su mu činili zlo upravo su to htjeli. Nije im dopustio da uspiju. Radovao se zato životu da bi oni, zli, patili. Da bi se grizli što mu ništa ne mogu. I kad bi ga tko podsjećao na zla, znao je zašto to čini. Poznavao je ljude. Zar mu se to moglo zamjeriti? Sigurno ne!

Parkiralište se ispunilo vozilima. Iz dana u dan bilo ih je sve više. Sve više je i Albanaca bilo za volanom. Nisu to bila bogzna kakva kola. No, sva su bila u voznom stanju. Kada bi kojega siromaha vidio u njemu, prosiktao bi kroz zube: -I gol je, i bos! Nema na što pošteno leći, a vozi se!

Bili su to uobičajeni komentari na račun mladih ljudi za koje je vozilo sve više bilo simbol životne sreće. Godinama je za njega trebalo štedjeti, ali bez njega se nije moglo. S njim kao da se zadovoljavalo sve.

Katkada bi kakva prometna nesreća bila predmet višemjesečnih priča. Bilo bi to onda kada bi se tom prilikom otkrio blud kakve mlade tajnice ili prodavačice sa svojim šefom.

Nikov smjeh, ovaj puta, nije bio izazvan tim. On se ovaj puta naprosto smijao samom sebi zbog toga što si nikada tako što nije mogao priuštiti. Žalio je sam sebe. Imao je sve više razloga za to. Što je vozila bilo više, više je bilo i onih koji su vodili ljubav u njima.

Sličilo je sve na slabašna svjetla u zabitnim, sumračnim i davno napuštenim staništima. Kao da su samo one ushićivale čaršiju. Poredak događaja bio je uvijek isti. Otkrivena "bludnica" izašla bi iz "zaborava" i popela se na gornju terasu "Božura". Ličile su sve navlas Duši. I sve su poistovjećivane s njom. Kad joj ime ne bi znali, onda bi je zvali Dušom. Svaka od njih stvarno je to i bila.

Promatran s toga kavanskoga motrišta, grad je resila neka čudna ženstvena spokojnost. Tonuo je jednostavno u zadovoljstva tek poči­njenog pornografskog posrtaja. Licemjerno mu se smijao. Nije imao razloga da bude tašt. Bio je naprosto zadovoljan. No, bio je to samo privid u očima onoga tko je i sam bio takav. Ne zato što je posrtao, već zato što mu je intelekt bio nedostatan za drukčije viđenje svega. Zapravo, i on, i taj grad, tražili su nova tkanja ne samo za dušu već i za tijelo. Odjeću kojom će pokriti golotinju i s kojom će slobodnije, bez ikakvih predrasuda, izaći na te prostore zazelenjenih okamina. Sukljao je oganj iz napaćenih duša, iz dna jednoga vjekovnog očaja, neugasiv kao i njegov sjet.

Svijest svih tih ljudi, toga mozaika naroda, vjera i rasa ponirala je sve dublje do svojih korijena, crpeći snagu iz njih. Ništa ljude nije tako obesnaživalo kao njihovo nepoznavanje. Slučaj bi se igrao njihovim usudom. Volja ga je samo mogla promijeniti. A ona je crpla energiju iz tla korijenjem koje je pustila klica proklijala iz njihova sjemena. Ono se moralo znati. Toga je čovjek morao biti svjestan. Upravo zbog toga podsmijeha, koji je on, svjestan svoga podrijetla, upućivao zlu. Za njega ono nije ni bilo veliko. Istina je oduvijek bila takva.

Turetu je zalazio sve češće. Ujutro bi ga redovito obišao. Prošetao bi do njegove radionice, popričao, nasmijao se kojoj novoj šali, a zatim sjeo pred "Avalom" ili za isti stol za kojim je upravo sjedio. Ni jedan ni drugi, nisu živjeli prenapregnuto. Zbog toga su i bili takvi: ravnodušni prema svemu. Nisu imali razloga za bilo kakav, pa makar i maštovit bijeg. Bili su pošteđeni halucinatornih lutanja svijetom. Bili su prestari za tako što.

No, zato su se itekako zanimali za sve ono što se zbivalo oko njih. Grade za priču uvijek je bilo. Dosada se najbolje kratila njom. Poigravali su se pričanjem, risali sliku zbivanja. Svatko je u nju ucrtao ponešto sve dok je ne bi naslikali. Crte koje su povlačili bile su više nego fantastične. Bile su ushit duše. Optočile su svojim sjajem turo­bnu sliku zbilje. Ne želeći da u svojega prijatelja izgubi ugled najobavještenijega građanina, izvalio je Niko jednoga dana nešto veliko. Nešto Čemu bi se tih dana mnogi nasmijali. U povjerenju, onako u četiri oka, rekao mu je da se ta UDB-a s tim Rankovićem toliko osilila da ni sam Tito ne zna kako će s njom izaći na kraj. Ture je to primilo zdravo za gotovo. Sjećajući se sada toga, nasmijao se sam sebi. Bio je siguran da njegova ocjena odgovara stanju u zemlji.

-Uspio sam opet! -prošapta i upali lulu.

Kada je povukao posljednji dim, izvadio je iz vrećice za duhan spravicu kojom je očistio čašku. Sunce je već bilo zašto. Dan je bio na izmaku. Odmjerio je ulicu pogledom, a potom se ponovno zamislio. Fantazmi su se usidrili u toj luci zbilje. Zapravo ne samo njihovih očaja. Pretvaralo se sve u nešto što više nije bio samo san. Sve je bilo protkano tim očaravajućim naznakama "konačnog obračuna". Katkad bi posumnjao u sve. Bilo je to onda kad mu se sve činilo opsjenom. No, beznađe bi se ubrzo povuklo pred uzdušjem sladostrašća. Uskoro su se upalila i ulična svjetla. Doimalo se sve odveć tiho. Čuli su se čak i koraci onih koji su tu, u neposrednoj blizini terase, koračali pločnikom. Sve je bilo kao stvoreno za njegov san. Bilo je to vrijeme sutona u kojem je tamo daleko na zapadu slabio odsjev sunca na nebu. Vrijeme zamora, zapravo, u kojem se opušteno tijelo i još opušteniji um odavao sanjarenju. Svuda oko njega smirivajuće istine.

Mislili su i osjećali se tako tih dana mnogi. Osobito oni kojih je povrijeđena taština tražila zadovoljenje. Oni s onkraja punih mržnje. Sve što su htjeli bila je sloboda. Zato su od svega najviše mrzili UDB­-u, komunističku tajnu policiju, u kojoj je bilo previše Srba. Zato su i željeli njezin pad. Oni koji su još vjerovali u "socijalizam" nadali su se demokratizaciji. No, iluzije su jedno, a zbilja drugo. Podsvijest, na kojoj je sve bilo zasnovano, oduvijek je bila zla. U njoj je oduvijek bila pritajena zvijer. Zloba i pakost bijahu redovit pratilac svih revolucija. Ruska je od samoga svoga početka bila takva. Sjećao se Niko so­vjetskih filmova i genijalnih umjetničkih prikaza iste. Ubijali su "proleteri" svakoga tko nije imao žuljevite ruke. A ugojeni i lijeni, u ležaljkama zavaljeni mornari krstarice Potemkin napali su svoje vitke časnike zbog mesa koje nije bilo svježe, i to znate kada i gdje! Za mnoge je tu bilo važno samo jedno: hoće li se "crveni" potući među sobom; i hoće li ta Srbija, koju nikada nije volio, štogod izgubiti. Zato se Ture radovalo onome što je od Nika čulo. Dao bi sve što ima da Srbija bude nečim ponižena. Da nešto izgubi. A to bi se redovito događalo. Uvijek bi jedan njezin mali, ali u tom trenutku najsnažniji dio bio tučen. I to uvijek onaj koji je najviše mrzio. Ostatak Srbije obično je tome pljeskao. Uvijek je padao jedan mali, od svih omraženi dio.

Ovaj puta bio je to SUP sa svojim "podružnicama" u partiji. Bio je to trenutno najmoćniji dio Srbije. I kad mu je Niko najavio sukob grandioznih razmjera poželi ponovno upravo njegov pad.

S prvim sumrakom, uz slabo svjetlo uličnih svjetiljaka, bijahu opet zajedno. Jedno su vrijeme sjedili bez riječi, promatrajući ulicu. Obojica su pušila, smijući se i žmirkajući jedan drugome. Dok se Ture radovao mogućim sukobima, Niko je nastojao dokučiti njihovu bit i pogoditi ono što će se zbiti. To mu nije bilo teško. U tišini rane večeri, kad utihnu motori vozila i huka dana, pri prigušenu svjetlu uličnih svjetiljaka, pred očima su mu se javljali likovi onih koji su u posljednje vrijeme izbjegavali okupljanja i drugovanja. Uroš i Dragan sve su se češće viđali odvojeno. Očito su bili zabrinuti za sve ono što se u kuloarima njihovih ustanova pričalo. Bojali su se za one koje su slijepo slijedili. A i za sebe. Nitko točno nije znao što će se zbiti. Strah da bi se jednoga dana mogli pretvoriti u te obične ljude bez nade za bilo što doli za osiguranje gole egzistencije nije ih napuštao. Neizvje­snost ih učini manje gordim.

 

 

18.

 

Iznenadni telefonski poziv gurnuo  je Maru u labirint dragog joj sjeta: krivudavih staza tjelesnih i duševnih zadovoljenja. Sve ju je podsjećalo na njega. Jurila je domom uredujući ga, čisteći i ono što je bilo čisto. Svaka stvarčica bila je dio njihova zajedništva. Svaka ju je podsjećala na njega. Njezina prva i jedina ljubav završila je sretno. Je li tko mogao biti sretniji od nje! San se pretočio u zbilju. Koliko se samo plašila da ga ne izgubi! Još uvijek se sjećala svakog sastanka, plesa i kina; poljupca. Sve je još bilo tako svježe kao da je jučer bilo. Počelo je sve jedne večeri na plesu koji je organizirala njezina omladinska organizacija. Sjećala se potanko svega. Jedan događaj oživljavao je drugi, a svi skupa cio "panoptikum" njezine ljubavi.

U gimnastičkoj dvorani njezine škole podij. Na njemu đački sa­stav. Nije bio ni tako loš. Nije parao uši. Nije izbezumljivao bukom i neusklađenošću. Svirali su tango. Došao je do nje i zamolio je za ples.

Nesvjesno je pjevušila perući prozor.

Neko osobno vozilo upravo se zaustavilo pred kućom preko puta. Iz njega je izašla mlada djevojka. I ona je bila maturantica. Spavala je negdje noćas. Mahnula je rukom svom dragom. Bio je to mladi čovjek, desetak godina stariji od nje. Podsjetila ju je na svoja prva podavanja. Zatvorila je prozor i sjela na stolac, pjevušeći onaj tako joj dragi tango. Bila je, kao i ta njezina susjeda, u najljepšim godinama. Njezine prijateljice zaljubljivale su se jedna za drugom. Gubile se, nestajale. Izostajale iz škole. Neke su patile, neke bile sretne. No, i pored toga, bez ljubavi više nisu mogle. Prva se najteže prebolijevala. Mnoge su bile snažne i kratke s krajnje jadnim završetkom. Opojne zablude uvijek su bile skupe. Njezine to ne bijahu. Na njezinu sreću. Kada je zatvorila oči, oživila je njegov lik iz tih dana. Bio je lucidan, pun nekoga zavodljivog šarma. Toliko joj se sviđao da se dugo skanji­vala da ona njega zamoli za ples ako on to ne učini. Ishod bi vjeroja­tno bio isti. No nije smogla nijednom dovoljno hrabrosti za to. Kada je konačno učinio ono što je željela, bez imalo opiranja privila se uz njegovo tijelo i naslonila glavu na njegovo rame. Ohrabren, zakazao joj je prvi "spoj". Ono što je bilo najpotresnije u životu svake mlade djevojke uspješno je dovela do kraja. Tako uspješno da je sve još i sada sličilo snu, a ne stvarnosti, životu svakodnevnice. Život u kojem se nerijetko osjećamo nemoćni pred neizbježnostima svega onoga što on nosi. Svi smo bili samo ljudi. Duševnu bol smo najteže podnosili. Bila je vječna. Prevladati se mogla samo još snažnijim osjećajima.

Svatko se na svoj način sjećao svoje ljubavi. Živjela je u našem sjetu oduvijek. Od iskona je svaka bila ista. Svaka je putovala kroz prostor i vrijeme, doživljujući ushit. Svaka je pokušala obnoviti život. Tko od nas nije prošao kroz to posebno stanje svijesti, obilježeno opijenošću! Manijakalnim zanosom! Tko nije u stanju razočaranja zapadao u sjetu! Tko nije prolazio kroz one paranoidne privide ne­vjere! Tko zaljubljen nije stvarao svijet iluzija oko nje! Ljudi smo samo svi! Ljubav je uvijek bila jača od nas!

Mnogo se toga tih dana ispriječilo njihovu zajedništvu. Još više toga urotilo protiv njih. U prvom redu sve one fantazmagorije koje su se rađale iz nemogućnosti zajedničkog života. Bili su podstanari. Sva­tko na drugom kraju grada. Bdjeli su jedno nad drugim. No, zar se to moglo ako se nije spavalo zajedno? I kada je mislila da je kraj, našli su tu, u Dubravi, sobu s uporabom kuhinje. Proživljavala je sve ponovno tako vjerno kao da se događalo jučer. Zbilja je bila drukčija od sanja. Svijet iluzija je nestajao da bi se novi ponovno gradio. Pun opsjena, naravno. Kada je njihova gazdarica uredila još dvije sobe u tom potkrovlju i iznajmila ih četvorici mladića, Počeo je ponovno pakao. Tunina ljubomora raskrilila je krila. Imao je razloga za to. Izlaz je bio samo jedan: "Svoja kućica, svoja slobodica". Pola godine kasnije kupili su gradilište za kuću u kojoj su i sada živjeli. No, svijet mira bio je još dalek kao i krov. Sve je bilo tako glupo. Tuna je šale i zadirkivanja shvaćao kao seksualne ponude. Sukobljavao se sa svima. Kad su počeli s kopanjem temelja, ugodno su se iznenadili. Jedno poslijepodne prišla su im sva četvorica.

-Gospođo, ostavite se vi toga! Trudni ste! -potom su se okre­nuli Anti. -Dovezite samo sve što treba ovamo

Tako je to bilo sve dok kuću nisu stavili pod krov i dok se na njoj nije zavijorila trobojnica. Bijahu to njezini najsretniji dani. Bilo je sve nekako čarobno i romantično. Tuna ju više nije mučio ljubomorom. U sebi je pjevala od sreće. Iskustva su se gomilala. Bila su praktična. Dio važećih "istina". Još uvijek službenih. Vjerovali su u njih, iako se u njima naslućivala laž.

No, to tih dana nikoga nije obeshrabrivalo. Sve je još bilo u po­kretu, podložno mijenama, kao i prostor i vrijeme kojem su pripadali.

Okolišna predodređenost Dubrave bila je omeđena "potencijalom smisla" pojedinih njezinih dijelova. On je Najčešće bio u suprotnosti s njom. Vrebao je na nju. Različiti svjetovi stapali su se u novu cjelinu, koja je u svemu odudarala od stare: prostora punog zamki za svakog. Iznenađenja su često bila neugodna. Otuđenja pot­puna. Svatko je imao svoje snove i svoje more. Svatko je pričao svoju priču i bio sretan zbog nje. Jednoga dana svi će s maskama na ulicu.

Začudit ćete se. Sve će biti iste. Karneval je obično takav: uvrnut i izvrnut; nutrinom još toliko ne koliko himbenom vanjštinom - mas­kom. Svi ti svjetovi, skupljeni tu sa svih strana, bili su takvi. Svatko je još uvijek bio u svom zabranu. Sutra, kad groteskni i ironični izađu iz njih, pokušat će nešto što sada samo snuju. Nitko nije osjećao daljine kojima je bio odijeljen od svojih.

Zbog zajedničkih strasti i opasnosti, naravno. Ona ih nije osjećala. Život joj se ispunio onim što ju je jedino moglo usrećiti: ljubavlju koja se produbljivala sa svakom trudnoćom. Rodila je troje. Dok ih je dotjerivala, da uredna dočekaju tatu, sjećala se svih pojedinosti oko svakoga. No, potkrovlja se nije mogla otarasiti. Ne zbog onih stasitih mladića s kojima je bila okružena već zbog svega onog što je mučilo Tunu. Bila je opet na potkrovlju. Na vratima zahoda. S "vriskom do neba". Bilo je sve poput igre, kao u snu. Ne, to nije bio san, već zbilja. Igra. Njezina igra. Počela ju je onoga dana kada se s prvim od njih srela. Pustila je vodu i priče kala da se zahod provjetri. Kada je izašla, susrela se upravo s onim koji joj se najviše sviđao.

-Dugo to nešto traje! -rekao joj je mimoilazeći se s njom. ­Moramo napraviti raspored korištenja te "rupe"! Dosta je svakom tri minute da se isprazni!

Šalio se, aludirajući na štošta time. Odgovorila mu je na istoj valnoj duljini.

-I previše! -rekla je. -Ako je pravi, da vrisneš do neba! -Što ti je, mama ? -upita ju najstarije.

-Ništa! Tako! Mislim nešto!

Osjeti umor. Čudno se osjećala. Pospano. Počešljala ih je još je­dnom i rekla im da sjednu za stol. Osjeti osamu: čudnu, tamnu, duboku. Osjećala ju je katkada i prije. Bilo je to doista čudno. Vrijeme se oduljilo do unedogled. Zapravo sve bijaše posljedica toga iskoraka iz svakodnevnice koji je učinila čekajući ga. Činilo joj se da traži nešto što je izgubila. Nešto što je bilo tu negdje, pored nje. Kada je čula zvonce, tri put kratko, znala je da je to on. Potrčala je sva rado­sna k vratima.

-Tata! Tata! Tata! -vriskala su razdragana djeca.

Bio je to samo njihov dan. Dan koji je pripadao onim najintimnijim i najsvjetlijim stranama svakoga živoga bića. Istoga trenutka bijahu svi oslobođeni svih mora i balasta svakodnevnice. Riječi su bile suvišne. Za njih nije bilo ni vremena. Sreća se njima nije mogla ni is­kazati. Umjesto njih govorile su vrele usne, tople ruke i doživljaj bliskosti. Ništa nije moglo potamniti njihovu sreću, ništa ih spriječiti da iskazuju svoju ljubav.

Ljeto tek što je bilo Počelo. Dah proljeća još se osjećao na tim valovitim obroncima Sljemena. Zelenilo je naprosto gutalo grad. Sve je bilo kao stvoreno za odmor. Ustao je toga jutra dosta rano, okupao i obrijao, odjenuo jedne tanke ljetne hlače, košulju kratkih rukava i sjeo pored prozora. Drveće je cvjetalo, dozrijevale su prve trešnje. Kad mu je Mara donijela crnu kavu s mlijekom, duboko je udahnuo svježi zrak koji je povjetarac nanosio sa Sljemena i nasmijao se.

-Prošetat ću malo! Toliko se toga promijenilo! Naprosto iz­garam od želje da sve vidim!

Htio je u grad, među ljude, među sve ono što su oni stvarali za sebe i za svoju domovinu. Htio ih je vidjeti, biti s njima. Osjetiti ih. Uvjeriti u ono u što je inače čvrsto vjerovao.

-Na sve strane se gradi, Tuna! Ljudi kao da su odlučili nad­vladati zlo, zabraniti mu pristup!

-Govoriš kao pjesnik! Da nisi možda i napisala koju!

-Zajebavaš! -Šalim se samo!

Sat kasnije sjeo je u svoje "ružno pače" i odvezao se u grad. Htio ga je cijeloga vidjeti. Njegova prigradska naselja i sela. Mjesta u koja su pristizali Ljudi sa svih strana. Ivek je možda imao pravo. Zagrebačka regija bila je kao stvorena za ostvarenje njegove vizije: sna o velikoj domovini - integracije panonskoga i balkanskoga dijela, fuzije poviješću rastavljenih dijelova. Novo doba otvorilo je proces ujedi­njenja balkanskih naroda. Polagan doduše, ali dostižan. Ono u Čemu je najviše uživao nisu bila nova zdanja. Ne! To su bili Ljudi! Kao da su svi izašli na ulice da ih on vidi. Vozio se uzdužnom osovinom "metropole" od Dugog Sela do Zaprešića. Dugo Selo je također raslo. Grad je urastao u prigradska naselja. Činilo mu se da raste do unedogled. U Dubravi se osjećala posebna živost. Tonula je jednosta­vno sva u zelenilo obronaka Zagrebačke gore. Bilo je to doba prolje­tnih pljuskova i sunca. Ljubila su se zdanja u udolinama sljemenskih obronaka. U svakoj udolini svijet za sebe. Svaki kao da je imao svoje lice i dušu. A opet svi zajedno bijahu jedno: Zagreb. Sviđalo se to kome ili ne, on je svoj grad tako zvao, metropolom. Kakva je samo ta Bukovačka! Cijeli Bukovac! Taj put za Remete! Sedam do osam kilometara zdanja utonulih u šume. Izmaknulo bi to pogledu svakoga tko bi projurio glavnim prometnicama. Tako je to bilo ne samo tu, već sve tamo do Podsuseda. Nizale su se udoline među obroncima s nase­ljima. Bili su to najljepši i najskuplji dijelovi grada. Voljeli smo, čini se, obronke šumovitih gora. Uživali u zelenilu negdašnje divljine.

Oduvijek su se naši ljudi rado nastanjivali na takvoj zemlji. Širom balkanskog poluotoka bilo je tako. Dok su jedni napuštali "divljinu", drugi su je naseljavali. Kupovali su širom zemlje ono što su njihovi prethodnici ostavljali.

Na Črnomercu je opet počinjala periferija. Ista onakva kao i ona na istoku. Prigradska naselja su se povezivala, šireći grad na zapad do same granice sa Slovenijom. Da! Do same granice! Uskoro će grad graničiti sa slovenskim selima, pretvarajući ih početkom novoga tisućljeća u svoja predgrađa.

Bio je to jedan od onih dana u njegovu životu u kojem je svoju dokolicu kratio uvjeravanjem u nešto što je još bio san jedne velike opsjene. Čudni su bili ljudski osjećaji u takvim trenucima. Kada je java zadovoljavala snove, čovjek se uvijek dobro osjećao. Uvjerio bi njom, naime, sam sebe u ono što je htio. No, ako je bilo drukčije, slijedilo je razočaranje. Sličilo bi tada sve na tamu zaboravljenih osama, bez ushita i nade.

Navečer je sjedio pred televizorom, nezainteresiran za program. Mara ga je obasipala bujicom informacija. ELKA je uspjela. Sada je bila veća i ljepša no prije. Zaustavio je pogled na njoj. Volio ju je. Sviđala mu se još uvijek toliko da ga druge nisu mnogo zanimale. Kosovo! Kosovo!, promrmlja. Bio je još pod dojmom doživljenog. Još su mu u ušima zvečale čelične konstrukcije, tutnjili strojevi. Pred očima ter­moenergetski kolos. I ljudi. Mnogo ljudi. Bili su svi tako odani svojoj obitelji i poslu. Mnogo je toga zaustavljeno ljudskim bedemom i neumornim radom. Kao da se rat vodio svaki dan, sve dok duge sutonske sjenke ne bi umorne i napaćene ljude odvele u spavaonice.

Osjeti se siromašan i jadan. Svi tamo, na tom Kosovu, bijahu bogatiji od njega. Djece su više imali. Stanite, svi moćnici, pred tim svijetom tamo! Stanite i poklonite mu se! Nek život pobjedonosno kroči! Smrt mora ustuknuti pred njim!

-Lijenčine!

-Za koga ti to, Tuna?

-Za ove naše, što imaju samo po jedno dijete! Ne znam zašto im narod dopušta da se kočopere zaslugama i pozvanošću za ovo i ono kada ono najvažnije nisu učinili!

-Što ti to pričaš!

Umišljaja se čovjek nije mogao odreći. Oni su bili dio svijeta kojem je svatko od nas težio od svoje prve mladosti. Ljudske zamisli nerijetko ostaju neostvarene. No, čovjek je imao pravo na san, na to da se zanosi nečim. Bilo bi sigurno bolje da je neostvariva manje u njem. Da je bliži zbilji. No, to nije uvijek moguće. Da nije tako, ne bi bilo ni pjesnika ni mislilaca. Tuna je tih dana bio zanesen mnogočim. Dokolica je stvorena za to. U njoj su mnogi dušu i tijelo rado izlagali kojekakvim ugođajima. Kad bi mu se učinilo da sve i nije tako kako se to njemu čini, odmahnuo bi nehajno rukom. No, zar da zbog toga prestane sanjariti! Zar bi čovječanstvo bilo to što jest da stalno nešto ne sanja! Snovi su nas činili čovječnijima! Bili su puni ljubavi! Bili su slični djeci! Duše koja ne stari! Koji se sanjar nije grlio sa svijetom, i kojega on nije grlio! Promotrite se samo! Pogledajte koga slijedite!

Promislite malo o tome koga obožavate! Sanjare! Kad shvate da od tih snova neće biti ništa, oni će vam i dalje biti dragi! U vama će živjeti sjet na njih! Sanja se samo lijepa stvar! Ljubav, Najčešće! Onaj tko mrzi, ne sanja ništa! Nemojte mu to zamjeriti! Bolji je od vas! Ono čime se on oduševljava duboko je Ijudsko! Ako su vam snovi imalo slični njegovima, slijedite ga! Sve praznine u sebi i oko sebe ispunit ćete time. Bit ćete sretni!

Cijela Hrvatska doživljavala je preporod. Jadranska obala osobito. Od najzaostalijeg dijela zemlje preko noći je postala najraz­vijeniji. Hrvatski mravinjaci rasli su posvuda. Hrvatska je u posljednjem ratu dobila Istru, Rijeku, Zadar, Pulu i otoke. Slobodno je punim plućima udahnula na moru. Dojmova je bilo i previše. Tek što bi jedan izblijedio, drugi bi zauzeo njegovo mjesto. Vrvjelo je sve Ljudima. Ne! Hrvatska ne osiromašuje biološkim potencijalom! Oni koji to govore hoće da je osiromaše njim! Hoće da vlastiti narod iz­vedu na klaonicu da se bori za nešto što već ima! Isto je sve bilo i u Panoniji! Tek sada su mnogi gradovi naši!

-Hrvatska je dobila drugi svjetski rat, Maro!

-Pa tko kaže da nije!

Nemojte mu zamjeriti ako ne mislite tako. Možda u mnogo čem Tuna ima pravo. Bio je sretan usprkos svemu što je doživljavao. Imao je troje zdrave djece, dom, obitelj. Društvo mu je pomoglo da izgradi kuću. Zato se možda i oduševljavao svim: i planskom privredom i poslije uvedenim samoupravljanjem. Volio je i Hrvatsku i Jugoslaviju. Uživajte i vi u svem onom u čem je on uživao vozeći svoju obitelj jadranskom obalom. Njezino kroatiziranje je završeno. Jeste li svjesni tog?

Split se doimao više no veličanstveno. Ulice su bile prepune ure   dnog i otmjenog svijeta. Jedva je uspio parkirati svoga "spačeka".

-Priče kajte me tu dok ne nađem sobu! -reče i udalji se.

Potrajalo je to. Svagdje se moralo čekati, pa i u turističkom uredu.

No, nakon duljeg stajanja u redu imao je sreću. Prišao mu je jedan                                      stariji čovjek i zapitao ga:

-Trebate sobu ?

-Da! -odgovorio mu je.

-Pođite za mnom!

Učinio je tako. Nakon desetak koraka ponovno mu se obratio. -Koliko vas je?

-Ja, žena i troje male djece!

-Veća soba s uporabom kuhinje i svih nusprostorija!

-Tako nešto!

-Idemo u Starčevićevu! To je tu odmah! Čim izađemo iz ovih zidina, tamo smo! -šutio je nekoliko koraka, a onda nastavio. ­

Koliko ostajete?

-Ovisi ...

-O vremenu i novcu!

-Upravo tako!

Koračali su bez riječi jedno vrijeme, a onda ga je ovaj upitao. -Što mislite, koliko imam godina?

Nakon što ga je pažljivo pogledao, odgovorio je: -Sedamdeset šest!

-Bravo! Evo ruke!

-Još radite!

-Po ljeti samo! Privatna inicijativa, gospodine! Posredujem pri izdavanju soba!

-Kako izlazite na kraj sa strancima?

-Lijepo! Znam pokoju na svim jezicima!

Pred brojem četiri su stali. Ušli su potom u dugo, zelenilom obraslo dvorište, na kraju kojega je bila također sva u zelenilo utonula zgrada. Brzo se pogodio. Kada su izašli, "posrednik" je tražio nagradu.

-Deset maraka, gospodine! Toliko to košta! Nije mnogo! Dva dana života, gospodine!

-Može li u dinarima?

-Može! Kako da ne! Tu mi trebaju, a ne u Njemačkoj! Samo po tržnom tečaju, a ne službenom!

Čili starac ostavio je nezaboravan dojam. Bio je nezaobilazan svjedok jednoga vremena: groznice koja je tresla ovu obalu svakoga ljeta. Kada su se smjestili, prišao je prozoru i promotrio dvorište. Duga betonska stazica vodila je ravno na ulicu. Dvorišna vrata bila su širom otvorena. Vidio je čak i svoj auto, parkiran na drugoj strani.

-Bolje se nismo mogli smjestiti! -Koliko zelenila i cvijeća! -Vrijedni Ljudi!

Nakon što se okupao i odjenuo, izašao je u grad. Na kiosku je kupio zagrebački "Večernji list" i sjeo za stol na rivi. Svježina večeri, hladni napitak i naslovi novina učinili su svoje. Nakon duga i neugod­na puta, u prašnjavom i malom autu, osjećao se opet dobro. Pogled je zaustavio na naslovu koji je obavještavao čitaoce o sazivu IV. plenuma CK SKJ. Umoran je još jednom sve pregledao, ne pridajući pročitanoj obavijesti nikakvo značenje. Kada je zatekao večeru na stolu, ugodno se iznenadio. Servirala mu je hladne nareske i čaj.

Novi dan bio je pun iznenađenja. Sve bijaše nekako drukčije no inače. Ljudi bijahu kao izvan sebe. Smijali su se jedni drugima, pokazujući najnovija izdanja novina. Prodavači su uzvikivali novosti.

-Pao Ranković! UDB-a optužena za deformacije i zloporabe!

Stao je u red za novine i zamislio se.

Ranković je nedvojbeno, usprkos svemu, pa i karizmatičnoj dimenziji jugoslavenskog rukovodstva, bio tragična ličnost. Ljudi nerijetko umiru na samom pragu svojih ostvarenja. Povorci tragičnih usuda priključio se čovjek koji je na hijerarhijskoj ljestvici državno ­partijskoga vodstva bio "drugi čovjek". Pogriješio je kao i mnogi drugi dotad. Htio je biti prvi, ako ne "de iure", onda barem "de facto". Misli su same navirale. Borba za vlast nije prestajala. "Rankovićevci" nisu imali dovoljno strpljenja i mudrosti. Požurili su i pali.

Promotrio je ljude oko sebe. Većina je bila suzdržana. Bilo je to uvjetovano iskustvom. Živjeli smo u društvu u kojem su jedan pored drugoga živjela dva svijeta. Jedan je upravo odnio pobjedu nad drugim samo zato što je drugi pogriješio. Zar sutra nije mogao tu istu grešku učiniti pobjednik!

Kad je došao na red, uzeo je najnovije izdanje zagrebačkog "Vje­snika" i sjeo za stol u kavanu. Svijet kao da se okrenuo na glavu. Ne! Nije se dobro sam pred sobom izrazio. On je dosad bio takav. Sad se uspravljao stojeći čvrsto na svojim nogama. U prvi mah činilo se da je to kraj jedne politike i uspon druge. No, nije bilo tako. Inkompatibilni svjetovi nisu se mogli uskladiti ničim pa ni plenumskim zaključcima. Bilo je sve samo mala i slabašna lučica svjetla. Trpki krajolik naših vratolomija nije se bitno izmijenio. Ono čega se užasnuti sjećamo su groblja.

Dva suprotstavljena svijeta bila su međusobno čvrsto povezana sponama iste sudbine i nezaobilazna zajedništva. Sva naša kob nije niti ležala u tom. Najsudbonosnije je bilo nastojanje svakoga roga u vreći da drugoga iz nje izbaci.

Pozornost mu je privukla četa mornara koja je upravo stupala rivom. Pjevali su koračnicu: "Tito je maršal, Tito je genije, Tito je komandant slavne armije!" Pjevali su oni tu pjesmu i prije. Ali u ovom trenutku i na ovom mjestu imala je posebno značenje.

Ni sam točno nije znao koliko je vremena još sjedio za tim stolom, razmišljajući o svemu. Sat je naime bio zaboravio. Kada mu se sve učinilo odveć besmislenim, ustao je i uputio se svojima. Na tržnici mu za oko zapeše svježe smokve. Prišao je tezgi i kupio mjericu. Ubrzo je zaboravio na njih i vratio se plenumu. Doživljavao je Hrvatsku onako kako se tog trena jedino mogla doživjeti. Tko se sve nije podrugivao onima koji su mislili da je sve njihovo i da je Tito pijun u njihovim rukama. Gorštaci su ojkali po brdima, tamburaši udarali u strune u panonskoj nizini. Djevojke su cilikale, a momci vriskali. Sve možda i ne bijaše tako, no duše bijahu pune radosti. Našao je sebe tamo gdje je uvijek bio. Tu nitko nikoga nije iznevjerio. Samosvijest je bila jača od svega. Našla je izlaz iz bezizlazja. Privremen, ali uspješan.

Usnice mu se razvukoše u osmijeh. Ponovi svoje misli. Bijaše sve samo mala pobjeda u borbi za samosvojnost i identitet. Sjeti se Tina Ujevića. Taj veliki hrvatski pjesnik rekao je jednom prilikom da će u budućnosti samo luđaci imati identitet. Vrijedi li to i za narode? Ako vrijedi, onda se ne treba boriti za njega jer je to ludost! Zbilja je po­stajala sve poželjnija. Bila je sve više ostvarenje nečeg što smo oduvijek željeli. Gradila je drukčiji svijet od onoga koji smo znali. No, davnost nije mogla samo tako pobjeći iz sjeta. "Srbi će opet doći na svoje!", zaključio je. Još se ne zna tko je pobjednik. Brijuni su daleko od Beograda i od svih drugih središta moći. Zabrinuo se zbog toga. UDB-a je pala na Brijunima, tisuću kilometara daleko od Beograda. Hoće li zaključke toga plenuma pri­hvatiti cijela zemlja? No, za zabrinutost nije bilo mjesta. Oduševljenje masa razoružalo je malobrojne koji su bili spremni na otpor, poti­snulo ih u "mišju rupu", kako to narod kaže. Veliki obračun s brijunskim plenumom tek je Počeo. "Vrhuška" UDB-e je pala. A za njom se rušio i mijenjao, prestrukturirao, cijeli aparat kontrole i represije. Dvanaest tisuća pripadnika službe sigurnosti i unutarnjih poslova demobilizirano je i umirovljeno. Dobrih i loših.

Bili su to dani koje će mnogi pamtiti cijeloga života. Dani koji se možda nikada više neće ponoviti. Brijunski plenum za mnoge je bio božanski napitak, bez kojega se budući život nije mogao ni zamisliti. Pit će ga sve dok nezadovoljni i nezasitni ne pokvare ono što se po­stiglo.

 

 

19.

 

Brijunski srpanj je prenerazio kosovske Srbe. Novosti su bile toliko neočekivane da su odjeknule kao grom iz vedra neba. Djelovale su strahotno. Sličilo je to prevratu: promjenama koje su se u tim krajevima zbivale onda kada su propadala carstva. Samoupravno opredjeljenje društva rijetko je tko naime shvaćao onako kako je ono bilo zamišljeno u glavama partijskih čelnika. Mnogi koji su se do jučer još osjećali "pozvanim", shvatiše odjednom ne samo da to nisu, već da su upravo oni kočnica svega. Razočaranje u vodstvo izaziva neizmjernu bol. Prestravljeni ljudi preispitivali su sami sebe i svoje ponašanje u prošlosti. Tužno bijaše sve do klonuća.

Prvi poslije-brijunski dani prošli su u nijemoj preneraženosti. Čitale su se novine i slušali komentari radija i televizije. Osupnuti su bili svi. Tih dana naime još nitko nije "na svojoj koži" osjetio pro­mjene. 1 baš ta nijema preneraženost, ta neizvjesnost, nagli obrat, omogućio je ljudima da se saberu, zatvore u sebe i dobro razmisle o svemu, zauzimajući stajalište koje će im pomoći da zadrže stečene pozicije s kojih će poslije ponovno krenuti starim putem. Teško se bilo pomiriti s porazom. Još teže s gubitkom ugleda. S tim da su sad drugi "pozvani" i "predodređeni". Trebalo je sve preživjeti, spasiti što se spasiti moglo. Katkada je to bila samo partijska knjižica.

Novine su sve otvorenije pisale o nakaznostima službe sigurnosti.

Otkrivale su se brižno skrivane tajne. Novosti je bilo sve više. Dolazile su odasvud. Najviše sa Kosova. Bile su takve da su svojom čudovišnošću zasjenjivale sve druge. Plenum ne samo da je otvorio vrata istini već je i spriječio mnoge buduće događaje. "Oslobođeni" su dobili mnogo; u prvom redu vrijeme za organiziranje novih pohoda Ljudi nisu bili skloni zaboravu. Uvijek su iznova srljali u zlo. Plenum nije uklonio ono najvažnije: mržnju. On ju je još i povećao. Osmislio je. Dva nepomirljiva svijeta koračala su i dalje u sunovrat međusobnih sukoba. A Sve bijaše zbog tih lažnih vrijednosti kojima se svatko mogao, ako su mu bile pripisane, okititi. Stvarnost je bila neumoljiva. Prave vrijednosti morale su se poštovati. Vizija zla je bila ista. Čo­vjeka je trebalo izmijeniti. On je morao napustiti svoju "gnusnu spodobu". No, je Ii to mogao? Vjerojatno ne. Zato će nastaviti sa svojim gnusobama. Svaki od ona dva međusobno nepodnošljiva svijeta sa svojima.

U organima represije promjene su se odvijale tako brzo da su svi bili zgranuti. Vremena za bilo kakvo suprotstavljanje nije bilo. Velik dio radnika UDB-c jednostavno je umirovljen, preostali smijenjeni i uhićeni. Istraživana je njihova zločinačka djelatnost. Poticalo je to mase na štošta. U prvom redu na nove Najčešće ničim izazvane napadaje na srpski "kadar". Mnogi su uživali u tome kako se komuni­sti opet tuku među sobom. I Turčin je to činio. Šetao je amo tamo u svojoj kasabalijskoj "šupi" čekajući mušterije. Oči su mu radosno sjale, usne se smiješile, pjevajući neke zanosne, stare i od svih zaboravljene pjesmice. Takvih dana ne bijaše mnogo u njegovu životu. Prvi put doživio je nešto slično kad su 1934. ubili Aleksandra Karađorđevića. I tada su se kao i sada mnogi zanosili mogućim raspadom Jugoslavije i trijumfom svih neprijatelja srpstva. On je znao da do toga neće doći. Znao je da se to ni danas neće dogoditi. Pa ipak, smijao se. Godine 1941. opet su se mnogi ponadali istom. On je i tada znao da se to neće dogoditi. Kad se dogodilo, da će biti privremeno. Da je Njemačka imala ikakve šanse, Turska bi ušla u rat na njezinoj strani. To mu je bilo dovoljno da nasluti pravi ishod svega. Nakon rata njegova mržnja prema Srbiji je bljedila. Sukobljavao se naime Sve više s onima koji su onemogućavali njegov rad. Bila je to sada nova komunistička vlast. Mržnja prema komuni­stima premašila je staru mržnju prema Srbima. Sada je mrzio Sve, i one "ruskoga tipa" i ove naše "titoiste".

Nije to bilo prvi puta da se naslađuje obračunom među njima. Godine 1948. bilo je isto tako. Godinama su jedni druge odvodili. Sada kao da se sve ponovilo. Nije se mogao smiriti. U večernjim satima obilazio je svoje sunarodnjake, većinom obrtnike i sitne trgovce, uživajući u pričama. Neki su opet kao 1948. povjerovali u skretanje "udesno". Imali su opet krivo. Procvata privatne inicijative neće biti. Rekao im je on to i 1948. Ponovio im je to i sada. Bio je u­vjeren da je sve samo obračun i previše nacionalno usmjerenih komunističkih skupina među sobom.

Mnogi od njegovih znanaca doživjeli su te događaje kao melem na nedavno zadobivene rane. Zaraženi sifilisom obilazili su naime mjesecima kožno-venerične dispanzere i bolničke odjele, liječeći se od posljedica za koje je teško bilo koga optužiti. Pričalo se svašta. No, ipak, znalo se samo jedno sigurno. Za sve su ipak bile krive dvije mlade striptizete, Vojvođanke iz okolice Novog Sada. Zarazilo se, kako je čaršija pričala, osamdesetak Turaka, sve kasabalijskih "šićardžija", željnih seksa i tjelesnih užitaka. Topli srpanj i još vrući plenum bacili su u zasjenak i sifilis, i Turke, i striptizete.

Novosti je bilo sve više. U mnogim su mjestima razjarene mase zahtijevale da se objave liste žbira UDB-e kako bi ih linčovali. No te jalove želje završile su onako kako će mnogo toga završiti kasnije. Žbiri su ostali i dalje žbiri. Uplašeni zahtjevima naroda, bili su još spremniji raditi ono što su prije radili.

Raspoloženje siromašnoga turskoga stanovništva širom Kosova i Sandžaka bilo je potpuno suprotno onome zagovornika privatne i­nicijative. Susret sa svim tim je zbunjivao. Zato je opet sve češće tražio Nika. No, njega je tih dana bilo teško naći. Bio je i on iznenađen mnogočim. Brzina kojom se sve odvijalo bila je takva da se ni on nije snalazio. Zato je sve više zalazio tamo gdje Ture nije moglo. Bio je to Dom SUP-a i UDB-e. Katkada bi s kojim od "ugroženih" otišao i do Brezovice, odmarališta zatvorena tipa u kojem su rado odsjedali pokrajinski rukovodioci. Bilo je to prvo ljeto koje mu je nečim ispunilo dokolicu. Žalio je te ljude, iako nije mislio kao oni. Bili su dio njegova života - blagotvorno ispunjenje svih praznina. Kad su konačno sve njegove znance odstranili iz organa sigurnosti, sjeo je opet pred "Božur". Danima je primao "ojađene". Zgražao se nad svim onim nad čim se to moralo, žaleći one koji su "ni krivi ni dužni" "platili ceh". Svojim lukavim očima koje su se gotovo uvijek

smješkalc gledao je šarolike gomile svijeta koje su defilirale pred njim. Ništa mu nije promaknulo nezapaženo. Ni radost, ni trijumf, ni ozbiljan i uplašen izgled. Opažao je sve. Čak i pjesmu Cigančića oko sanduka za čišćenje cipela. Pjesmu koja se nije nikoga ticala, koja je bila samo njegova ciganska.

Konac srpnja obilovao je vrelim i suhim danima koji su iscrpljivali ljude. Noći su pak bile svježe. Priroda kao da je sve učinila da bi čo­vjeku omogućila da se pregrijan rashladi, a rashlađen zagrije. Sjedio je Sve češće pred "Božurom", i to s Turetom. Sve razvratnije ponašanje "dječice" u minicama podsjetilo ga je na aferu sa striptizetama koje su u nepunih mjesec dana doživjele takvu kanonadu "turskih projektila" da je bilo pravo čudo kako su žive otišle iz Prištine. Nije bilo kraja šalama na njihov račun. Ni Ture nije bio pošteđen. Za sve je okrivljavao nekoga "staroga gada", koji je upropastio te dvije slatke "curice" koje su tako svesrdno zaslađivale život takvima kao što je on. Šale na račun epidemijskog repa koji se mjesecima vukao po Kosovu prekinula je poznata nam arija "Marša na Drinu". Nakon brijunskoga plenuma bila je večeras po prvi puta zasvirana. Opći tajac bio je najbolji odgovor na to. Zaprepaštenje je bilo više nego očito.

Ljudi su se nijemo pogledavali. Uskoro je tapkanje rukama i nogama u taktu marša poprimilo takve razmjere da su prisutni svojim aplauzom uplašili onu pobjedničku stranu više no što je brijunski plenum uplašio njih.

-Neuništivi su! -promrmlja Ture.

-Mnogo će još plenuma trebati da se ovo smiri!

-Nikad, Niko! Oni razumiju samo jedan jezik: jezik topova! A onda se zaorila pjesma koju su pjevali borci srpske vojske u prvom svjetskom ratu probijajući solunski front.

-Tamo daleko, kraj Save, Dunava.

Zloslutno su odjekivale te riječi iznad prištinskih krovova. Nešto je bilo u njima. Ponavljale su se kao refren nakon svake strofe.

 

 

20.

 

Brijunski plenum odnio je mnogima mnogo toga: u prvom redu uzdušje koje je dotada bilo isključivo njihovo. Koje je pripadalo samo onima koji su bezrezervno stajali na strani palih. Za njih, jučer još smisleno postade besmisleno. Za druge pak, obratno, Sve što bijaše besmisleno, osmisli se. Uroš i Dragan su među prvima osjetili posljedice svega. Montiranje prislušnih aparata u Beogradu i Kranju, ne samo višim jugoslavenskim rukovodiocima, već i samom maršalu Titu, bio je izraz toga, u njihovoj službi duboko ukorijenjena nepo­vjerenja. Još jučer poneseni svojim ovlaštenjima plovili su rubom zvjezdanoga neba. Bili su "svjetlo" koje je "osvjetljavalo" sve naše "mrakove". Danas oni bijahu najveći društveni "mrak". Tragična ih sudbina zbliži i zbratimi. Bojali su se "naelektriziranog" mnoštva. Go­mila se trebalo kloniti. Osobito tamo gdje se pilo. Tisak je razjarivao mase, mobilizirajući ih protiv njih, a za komunizam i samoupravlja­nje. Bili su "neprijatelji revolucije".

Zapravo, mnogo se toga nije promijenilo. I "novi" su bili op­terećeni starim stvarima. I oni su bili "paranoidno strukturirani". Sve je i dalje bilo beznadno, a neprijatelj posvuda. Dijalozi su bili toliko šturi da se s njima nije dalo ništa razjasniti. Jednoga dana obojica su umirovljeni. Pretvori se tako sve u neku tihu sjetnu kantilenu melankolična zvuka. Sve što su mogli učiniti bila je predaja. Ona im je jedino mogla pomoći da spoznaju sami sebe: istinu o onom što su htjeli. Ali i to da su ranjivi i smrtni. I da su griješili. Kad to ljudi napokon spoznaju, pustoš njihovih duša ispunja sjet. Kada je Uroš pročitao rješenje, osjećaj nezadovoljstva izazva nekontrolirani trzaj lica.

-Tik! -izusti. -Alteriraše me! Učiniše mi ono što smo mi sa zadovoljstvom radili drugima!

Zapis usuda nije mogao promijeniti. Bio je tih dana dorečen za mnoge. Zapravo je to bio izazov. Bio je nevin. No, hoće li tko to uopće uočiti i priznati? Ako je kome i opustošio dušu, nije to učinio na svoju ruku. Uostalom, što je za taj običan svijet i značila "nepodobnost"! Onima kojima su je prišivali nije ni trebala. Oni bi ih ionako onemogućivali. Jedino, eto, što su ih time obeshrabrivali. Usud im doista nije bio sklon. Bolje reći, zbilja. Nije bila onakva kakvu su oni htjeli. Nije bila prožeta "srpstvom". Bila je opora, štura. Pripadala je drugima. Njihov korak nije išao ukorak s njom. Ironizirali su zapravo sami sebe. Zato klonuše. Kad mu je lice ponovno zadrhtalo, a usna se nakrivila, nevoljko je zažmirio, zastavši pred jednim izlogom. Nije to bilo ništa strašno, no skretalo je tijek misli, svraćalo pozornost na uz­roke. Na negdašnju opsjenu vlastitih čula. Cio njegov život bijaše opsjena. Otrežnjenje kazna. Tik je bio izraz njegove nemoći da bilo što učini protiv svega. Koliko protiv toga plenuma, toliko i protiv svih onih zabluda koje su još živjele u njemu. Zapravo, bilo je sve više nego tragično. Volio je nešto što nije bilo njegovo.

Kada je ušao u kućnu vežu četverokatnice u Ulici maršala Tita u kojoj je stanovao, izvadio je iz džepa ono rješenje i još ga jednom pročitao. Za koji časak pokazat će ga Savki. Bit će joj teško. Teže no njemu. Toliko se ponosila njime. Kada su mu se oči ovlažile, izvadio je rupčić i obrisao ih. Učinila je to isto i ona kad joj je sve rekao.

Plenum ih je sve skupa još više podijelio na dvije sukobljene strane. Jednu ponesenu emocijama i novim obračunom s jednim malim no trenutno najmoćnijim dijelom Srbije, i drugu kojoj su oni pripadali. Do nedavno je još mislio da je ljubimac svih, čak i onih koji su na Brijunima zapečatili njegovu sudbinu. No, varao se. Ti ga nikada nisu voljeli. Obračunavali su s njim, koristeći zluradost euforijom ponesenih masa. Protegnuo se dva-tri puta i legao nauznak pored Savke. Zagledao se u strop, razmišljajući o svemu. Postao je običan čovjek. Sićušan i beznačajan mrav. Nešto je ipak postigao. Imao je dosta dobru mirovinu i stan. Osjećaj sigurnosti ga je smirivao. U je­dnom trenutku osjeti Savkinu ruku na svom ramenu. Pogladila ga je j po licu, a onda poljubila. Bila je tako nježna da mu se smilila. Voljela ga je. Tješila.

Tih srpanjskih dana za njih kobne 1966. godine Uroš se sve češće viđao s Draganom. Po cijeli dan su drugovali kod jednoga ili kod drugoga, kartajući ili igrajući šah. Njihov usud ne bijaše ni tako zao kako im se to u prvi mah činilo. Ono čega su se najviše plašili bilo je javno mnijenje. Ono je još uvijek bilo protiv njih. Tiraniziralo ih. Gradilo piramidu "izmišljotina". Morali su naći ono Što su izgubili: sebe. Je li to bilo moguće? Vjerojatno jest! Draganu, koji je inače bio lukaviji od Uroša, pala je na um zanimljiva zamisao.

-Treba obnovili veze s našim dojučerašnjim suradnicima! -Kako'? Službeno to nije moguće!

-Treba pokušati! Treba se ponovno redovito s njima viđati i in­formirati se o tome Što sad rade i za koga!

-To bi moglo biti opasno!

-Ovisi sve o tome kako se postavimo!

Što naumiše, to i učiniše. Nakon nekoliko mjeseci mogli su jedan drugome reći: Ništa još nije izgubljeno. Doista, Sve tako i bijaše. Par­tijske knjižice im nisu uzeli. Aktiviraše se u svojim novim or­ganizacijama. Učiniše isto i u Socijalističkom savezu. Katkada bi poneko rekao nešto što im ne bi išto l! prilog, prigovarajući im prijašnju pripadnost službi sigurnosti.

-Moramo izdržati! ---govorili su jedan drugome. -Bura će proći, mi ćemo opet doći na svoje! -Hoće li doista bili tako, nije ni bilo toliko važno. Borili su se. Bili su bijesni. Jarost je ispunila sve njihove pustoline. Ona im nije dala da se smire. Pokazivao je to Urošev tik, potvrđivala Draganova grimasa. Cerio se i kad treba i kad ne treba.

Pretvori se tako Sve u pokret koji je kad-tad morao doći do izražaja. Onda kad sljedbenici sadašnjih pobjednika učine grešku uskraćujući im podršku. Vjerojatno neće dugo na to čekati. Onima koji su danas obračunali s njima bit će opet potrebni.

Plima antisrpskih osjećaja pretvori se u pravu histeriju. Odcjepljenje makedonske pravoslavne crkve od srpske bijaše dalekosežni udarac srpstvu. Kolektivna paranoja nije mogla ne ostaviti svoj pečat i na paranoidno predisponiranim pojedincima. Milan je tako sve Više u svemu vidio neke tajne, nevidljive i neukrotive sile, koje su neumoljivo i nemilosrdno obračunavale sa svim što je srpsko. Bile su to najčešće "tajne ustaške organizacije", infiltrirane u same vrhove Partije. Nije bio jedini koji je tih dana tako mislio. O vezi ustaškog i komunističkoga pokreta u predratnoj Jugoslaviji nije bilo dvojbe. Duša je također sve više rasplamsavala njegove sumnje. Jednostavno nije vjerovao da se sve čini radi osiguranja slobodnoga kretanja rada i kapitala, a u interesu socijalizma.

Za Novu Godinu Dušin dragi se zaručio sa svojom "brucošicom". Jednoga proljetnog dana 1967. godine doznala je da se i oženio.

 

 

21.

 

Selim je sve doživljavao drukčije. Odavno već ni od čega ništa nije očekivao. Stvarnost je imala stotinu lica. Još više rezervnih igrača. Sličilo je sve na drugo u istome. Sparni ljetni dan povlačio se pred svježinom nadolazeće večeri. Bio je opet na bolovanju. Činilo mu se da tek sada živi. Koračao je odmjerenim koracima, osvježava­jući tijelo večernjim povjetarcem koji je pirio sa Šare. Povremeno bi se uspravio i duboko udahnuo. Bio je sretan da se sve dobro završilo. Želudac ga je sve bolje služio, snaga mu se vraćala. Toliko je toga preživio u posljednjih pola godine da su ga društvene promjene mimoišle. Ničim se nije oduševio niti zanio, jer ni u što već dugo nije vjerovao. Kada je došao do dvorišnih vrata, otvorio ih je i naslonio se na stup o koji su bila ovješena. U sutonu ranoga predvečerja Sve se doimalo drukčije no inače. Bijaše sve hladnije, smislenije i trezvenije. Vječnije. Sve se moglo promijeniti, samo ne ono što je bilo pred njim i za njim. Nasmijao se kada je svrnuo pogled na svoju kuću. Bila je iz­vana i iznutra svježe oličena. Sve je to on napravio. Obilje slobo­dnoga vremena mu je pomoglo. Svaki dan otkrivao je nešto novo u njoj. Volio je sve više. I u svojim najbližima otkrivao je svaki dan ponešto. Svatko je imao neku posebnu, samo njemu svojstvenu i u njemu prepoznatljivu karakternu crtu. Čak i ono najmlađe bilo je u mnogočem drukčije od drugih. U svakom je otkrivao sebe. Našao nešto što ga je podsjećalo na njega, na njegovu obitelj, oca i majku, pretke. U prvom redu neizmjernu dobrotu, veliku ljubav i krajnju odanost. Danima je znao promatrati koje od njih, uživajući u svakom na svoj način. Zapravo ne toliko u njemu samom koliko u toj maloj karakternoj crti, koja je nerijetko bila plod ljubavi. Zasuzile bi mu tada oči od dragosti.

Utonuo u misli, nije ni zapazio tijek vremena. Zapad je doduše još uvijek bio osunčan. Svjetlo je tonulo za gore. Crvenkast odsjaj zalazećeg sunca prostirao se visoko. Oblaci su se prelijevali u njegovim nijansama. Bilo je sve takvo da se nije mogao oteti osjećaju vječnosti. Svrnuo je pogled na grad i susjedne ulice. Kako je podizao pogled, zgrade su bivale sve više, a sjene duže. Na jugozapadu je za­sjala i prva zvijezda. Taj krajolik, bio je uvijek isti, vjeran sam sebi. Što god se zbivalo, dešavalo se uvijek pod istim nebom u istom. Od pam­tivijeka na isti način i zbog istih razloga.

Kad je zatvorio vrata, uputio se prema vrtu. On mu je od svega bio najdraži. Osmišljavao je njegov način života. Ove godine bio je bogat kao malokad. Crvenjele su se rajčice, zelenjela paprika. Grašak je svojim granama nadvisio sve. Koliko je truda samo svake godine ulagao u njega. I on i njegovi preci.

Osjećaj vječnosti je otupljivao. Privlačio uvijek na iste staze. Oduvijek su ljudi živjeli kao on. Kopali su zemlju. uzgajali povrće i držali koze. Život nije bio prolazan. Bio je vječan kao i te rajčice i ta paprika. Potomci su u svemu sličili precima. Paprika na papriku, čovjek na čovjeka. Ništa se nije moglo izmijeniti. On je samo dao sićušan doprinos tom vječnom trajanju u tjeskohnim tišinama bes­kraja.

Suton se još uvijek opirao večeri. Palila su se ulična svjetla. Duge sutonske sjene isprepletale su se među sobom. Bilo je to vrijeme sjena. Svašta je čovjek mogao vidjeti u njima. Proroci su iz njih čitali budućnost, pjesnici zvali muze. Pokušao je i on gledati u budućnost. Nije uspio. Sjet je Sve uzimao. Nametao st. tako silovito da je po­stojala samo prošlost. Budućnosti kao da nije bilo. Kada je osjetio umor, spustio se na malu i neuglednu klupicu kraj ograde. Prostor kao da se smanjivao, a uspomene zgušnjavale u koloplet egzistencijalne strave. Samo katkada na njemu crtica bezrazložne nade. Zbog nje su naša lica imala onaj upečatljivi izraz ljudi koji vječno pronalaze nešto Čime produljuju svoje trajanje.

S mrakom dah svježine zapljusnu tlo. Kao neki novi izazov svemu. Kad orosi, oživjet će opet sve. Sokovi tla pojurit će ponovno plodove. Onako kako su pojurili u Atifove ruke, kako su osnažile sve u njegovoj obitelji. Svi su mu pomagali, svi su htjeli da uspije. Htjeli su da odrastu i da nastave život. Atif je upravo zatvarao vrata svoje "crne" radionice u kojoj je za u bescjenje popravljao motorna vozila. Kada se primaknuo osvijetljenu prozoru, opazi pored njega najstariju kćer za šivaćim strojem. Na vratima ga je dočekao jedan od njegovih mališana, pokazujući mu sav ushićen kratke hlače koje mu je Razija upravo sašila. Pognuo se i poljubio ga. Oduševljavali su se svi Atifom i Razijom. Pričali što će tko biti kad odraste. Bili su svi odveć skromni. Htjeli su raditi i posjedovati toliko da ne gladuju, radovati se zdravom potomstvu.

Katkada bi tkogod tek spomenuo promjene, ne pridajući im gotovo nikakvo značenje. Jedino, eto, nada u Ahmetov povratak ih je sokolila. Pozdravljali su ih zato ne vjerujući u boljitak. Njihova radost kraj ćevapa i somuna kojima bi ih pokatkad počastio Atif, nije bila uz­rokovana padom ovih ili onih. Zaokružila su se lica njegovih mališana. Graja im iz dana u dan bijaše sve jača.

Bazlamača se sve češće jela umjesto kruha. Zasuzile bi mu oči kada bi u rukama najmanjih vidio žute kukuruzne kolače pune mar­melade. Jučer su još samo za blagdan bili na stolu. Svi kao da su brže rasli i stasali. Ruke su im osnažile, a neka skrivena energija izbijala iz svakoga njihova pokreta.

Kada je sutradan ujutro krenuo niz ulicu, osjećao se bolje no ikada. Činilo mu se da živi neki drugi život. Nije osjećao gorčinu u grlu. Ništa ga nije stiskalo u prsima. Tjeskoban više nije bio. Ništa ga nije ogorčavalo. Od života je Sve više očekivao. Kada je skrenuo niz ulicu prema "Božuru", ubrzao je korak. Za tren je bio pred kioskom za novine. Kupio je "Rilindiju" i krenuo natrag. Novosti je bilo napretek. Nekoć ju je kupovao samo za praznike. Bila je skupa. Pisala je Sve više o "zločinačkom:' radu organa sigurnosti. O potiskivanju Albanaca. O "srpskoj supremaciji" nad drugim narodima. Opasnosti koje je takva politika nosila bile su navodno velike. Ljudi su se jednostavno mobilizirali u borbu protiv toga zla. Partija je, potičući mase na borbu, osvajala njihova srca. I njegovo. Kada je to zaključio, nasmijao se. imao je i zašto.

-Albanske zastave slobodno će se isticati po Kosovu! –reče pročitavši to, i lupi šakom o stol. -To je ono pravo!

Fatima ga pogleda s izrazom punim nevjerice.

-Ti u to vjeruješ, Selime! Zašto Ahmet onda još trune!

Uozbiljio se na to.

-Stvarno! Nešto nije u redu! S jedne strane sve osuđuju, s druge pak svi oni koji su se tome suprotstavljali i dalje ... - odmahnuo je rukom na to.

Sjela je pored njega, povremeno pogledujući naslove u novinama. Čitao ih je šutke. Zbilja je bila toliko "dehumanizirana" i podložna kojekakvim "tendencijama" da se nije znalo da li su one bil zbilje ili su samo nečija fikcija. Svatko je zapravo svagdje na svijetu bio onoliko slobodan koliko je 10 bilo dopušteno. Prekoračenje dopuštenoga ograničavalo je slobodu. Ahmet je bio najbolji primjer za to. Selimu, primjerice, nije smetalo to što se albanska zastava nije smjela isticati.

Smatrao je to posve normalnim. Zastava je simbol državnosti; barem je on to lako mislio. Njegova sloboda nije bila ničim ugrožena. Ona je inače bila relativna. Ahmet će to shvatiti tek kad opet bude slobodan. Apsolutne slobode nije moglo ni biti. Ljudi su morali živjeti po nekim pravilima. Nekih ograničenja je moralo biti. Eto, to što je još jučer bilo zabranjeno, sutra će se slobodno činiti.

I Selim i Fatima nalazili su opravdanje za sve. Htjeli su sami sebi vlast prikazati boljom i pravednijom nego što je to ona bila. Nije to ni bilo tako loše. Barem ne za njih. Osjećali su se tako slobodni. Pot­puno slobodni. Znali su da ne mogu bili ništa drugo no ono što jesu.

Zbog tog nisu ni težili ničemu što im je nedostupno. Mnogi su tako razmišljali. Držali su se one narodne još iz turskih vremena: "Pokomu glavu sablja ne siječe!"

Tijek vremena nije se mogao zaustaviti. Oni to nisu ni htjeli, iako su Sve češće razgovarali o svemu onom o Čemu su pisale novine. Vjerovali su samo sebi i svojim rukama. Onome što njima mogu napraviti. Bili .~u Ljudi "bez uloge". Ni statisti čak ne bijahu. Bijaše to zato što su bili zdravi. Duševno, naravno. Na sceni se sve odigravalo bez njih. Vrijeme kao da se iscrplo. Otišlo u nepovrat. Ishod je bio neizvjestan. Smicalica je bilo silno mnoštvo. One su, kao i mijene, bile vječne. Mnogo toga se odvijalo po unaprijed napisanom scenariju. Sličilo je sve prolaznom utočištu beznadnih. Onih kojima je vrijeme prošlo.

Za vrijeme doručka oči su mu se ponovno ovlažile. Mlijeka je bilo                                      dosta, kruha također.

Vrijeme je teklo svima Sve brže. Nitko više nije brojio dane Ah­metova zatočeništva. Znali su da će uskoro doći, i to je bilo dovoljno da ga svi mirnije čekaju.

Imali su svi i previše svojih problema. Merima se iz petnih žila trudila da priskrbi dovoljno novca za obitelj. Pred djecom je sve rjeđe spominjala zatvor, a sve češće radilište na kojima im otac radi. Tako je nekako svima bilo lakše. Katkada bi se čak i uplašila ponovnoga su­sreta s njim. Mnogo toga se promijenilo u protekle četiri godine. Najviše ona i on. Novi događaji, slobodno isticanje albanskih zastava i izražavanje nacionalnih osjećaja toliko su je ohrabrili da je Ahmeta smatrala pretečom svega. Ponosila se njime. Neskriveno je to is­kazivala svagdje, čak i na mjestima na kojima je tražila njegov prije­vremeni otpust. No, kamo god bi došla, nitko joj ništa nije znao reći o tome što je tražila. Odgovori su gotovo svagdje bili isti: "Znam! To nije ništa! Albanske zastave se, eto, slobodno vješaju! Ahmet je bio inače dobar i pošten čovjek! Ja ne znam što bih vam o svemu više mogao reći! Drugarice, shvatite me, ja s tim nemam nikakve veze! Nije jednostavno u mojoj nadležnosti! Probajte još ..." Išla je onda obično onamo kamo bi je ovaj uputio. No i tamo bi bilo isto.

Nadala mu se. Kada bi vjetar zalupio vrata ili prozor, pomislila bi da je on. Srce bi joj poskočilo, dah stao.

Sličilo je sve igri bez pravila. N e, mnoštvu igara, u kojima su igrači imali svatko svoja pravila kojih su se strogo pridržavali. Nasilje je bilo zajamčeno.

Prekoračenja nisu bila potrebna. Ono što se moglo predvidjeti nije se ničim moglo spriječiti. Nisu čak bili mogući ni sukobi oko nadležnosti jer je svatko imao svoju. Sve je bilo više nego smiješno, ne zato što je bilo takvo po sebi, već zato što su sva pravila bila projicirana i odobrena s istoga mjesta. Svatko je imao pravo na samoupravljanje i kroz njega na donošenje odgovarajućih odluka. No, i pored toga, svijet snova se nikako nije mogao poistovjetiti sa zbi­ljom. Vrijeme promjena se oduljilo toliko da su bile pretijesno i skrojene za njega. Zapadoše svi u neko posebno stanje duha, koje ne bijaše samosvijest. Ekonomska prisila rastakala je postupno ali sigurno sve. Mržnje su rasle; plamtjele jednostavno. Zloguka proricanja bijahu u ustima proroka. Pravi sukobi bijahu tek pred nama.

Prolazni val "antisrpske histerije" uskoro se smirio. Svaka riječ koja je bilo čim nju podjarivala postala je opet opasna. Nakon što je završen obračun s Rankovićevcima, sve se manje govorilo o "srpskom velikodržavlju", a sve više o "jalovim tendencijama" za njim. Posla je bilo sve više. Kretanje ljudi se ubrzalo. Stvarana je nova konstelacija, bremenita novim "-izmima". Sve je više Ljudi odlazilo na rad u inozemstvo. Kosovo Polje posta pretijesno. Putovalo se na Sve strane. Promijeniše se i Ljudi. Vrijeme posta dragocjenije. Novac, novac i samo novac, pokrenu ljude u nepoznato. Ljudi osjetiše tržišnu vrije­dnost svoga rada. Vijesti o mogućnosti zarade u inozemstvu prenosile su se od usta do usta. Pokrenu se cijelo Kosovo.

Bijelih kapica bijaše Sve manje na glavama ljudi. Oni koji su putovali i dolazili iz "bijela svijeta" nisu ih nosili. I odjeća se promijenila, postala bolja, ljepša i skuplja. Poboljšaše se i među­ljudski odnosi. Ljudi su se pomirili s tim da svatko mora živjeti svoj život sam onako kako to najbolje zna. Svatko je sve više gledao "svoja posla", ne brinući tuđu brigu. Merima je sve češće razgovarala s Ljudima koji su tako reći preko noći promijenili svoja mišljenja o životu. Čula je mnogo o bogatijim i imućnijim društvima. Gladnih kao da više i nije bilo. Sve joj posta glupo, čak i ona Ahmetova zastava na onom tornju. Ne htjedc ono što je ona predstavljala. Poželi društvo o kojem su joj pričali gosti.

Albanija sve manje bijaše uzor bilo kome. Sve više svi htjedoše "emancipaciju tu". No još nitko nije znao kako da je ostvari. Maova "kulturna revolucija" izgubi svoje pristaše. Zub vremena skinu slike "crvenih gardista" sa sanduka za čišćenje cipela. Reforma socijalizma, samoupravljanje, konstituiranje ljudskih asocijacija na samoupra­vnim osnovama zaokupi ljude. Zapadni dijelovi zemlje "otrovaše" sve time. No bijaše i drugih stremljenja stranih i opasnih za postojeći poredak. Bile su to ideje Zapada: slobodno tržište, privatna i­nicijativa, slobodno kretanje rada i kapitala. Bile su to ideje buržoaske demokracije. Njihovi zagovornici sve su više "proletersku revoluciju" i "ruski oktobar" prikazivali kao prvu fazu buržoaske-­demokratske revolucije, a socijalizam kao prijelaznu epohu između feudalizma i kapitalizma. Obratno nego što je to marksizam-le­njinizam tvrdio.

 

 

22.

 

Još je uznik Ahmet doživljavao sve drukčije od drugih. Onako kako je jedino i mogao doživljavati čovjek izazvan mnogočim u svom životu. U  svojim mislima još uvijek je bio u neprevladanoj prošlosti. Mržnja je tinjala kao neka vječna i neugasiva vatra. Želio je mnogo više od onoga što se zbilo. Oko njega je još uvijek sve bilo kao i prije Doživi zato sve kao plitku i nisku lasku, kojom je netko htio zagladiti sve bridove i bodlje stvarnosti. Zatvorski zidovi još su uvijek bili nesalomljivi. Nesmiljeni. Željni uznika. Koliki su tu protamnovali svoje najbolje godine! Koliki su vapili za slobodom! No svoju žuč nije izlijevao. Skrivao ju je. Često i sa smiješkom na usnama. Dohvatio je posljednje Merimino pismo, podigavši se s postelje. Radovala su ga njezina pisma. Iz dana u dan bila su sve vedrija. Iz njih se moglo štošta doznati. Volja za život i rad razabirala se iz svakoga retka. Tekla je kao tiha rijeka, prostodušna i snažna, savladavajući na svom putu, na sebi svojstven način, sve prepreke. Merima je posjedovala nešto što je tek tu u zatvoru spoznao. Bila je to tiha, trajna i neiscrpna energija. Kraj njegova tamnovanja se bližio. Smiješio se sve češće. Merima je to vjerojatno i htjela, pišući mu sve ljepša pisma. Svi su to vjerojatno htjeli. Htjeli su da slobodan bude drukčiji. Da izađe iz bezdana mržnje; da zaboravi sve. No, je li to bilo moguće? Zar se jednom po­vrijeđen čovjek mogao promijeniti? Jesu li rane koje izazivaju bol duše uopće mogle zarasti? Zar one nisu bile onaj čudovišni poticaj za zlo u nama? Za zlo koje je htjelo postati isključivim raslinjem svekolikog zla pod tim vječno plavim nebom! Raslinje koje nije trpjelo oprost ni milosrđe pokraj sebe!

Oboje su se plašili susreta, ponovna zajedničkog života. Merima nije više bila ono što je bila prije. Nije to bio ni on. Strah od ponovnog susreta bio je opravdan. Merima ga je zamišljala onakvim kakav je bio kada su ga uhitili. U ono doba bili su u mnogo čemu slični. Bila je sigurna da je nakon toliko duga zatočeništva još zadrtiji. Da će, čim izađe, nastaviti sa svojom "revolucionarnom djelatnošću". Zato mu je pisala sve opširnija pisma. Htjela ga je promijeniti, skrenuli s puta koji ga je odveo u uzništvo. Željela je drugog čovjeka. Bijaše to rezul­tat osame i usmjerenosti na samu sebe. Razmišljanja i jedino ispra­vnih zaključaka. Uspostavila je potpuni sklad s okolinom. To joj je bilo moguće samo zato što nisu bili zajedno. Svjesna je bila tog. Zato je htjela da i on u osamama, kojih je bilo i previše, izvede iste zaključke i usmjeri se isto onako kako je to ona učinila. Bojala se mnogočeg. Najviše potištenosti u koju bi Ahmet mogao zapasti po iz­lasku iz zatvora. Varljivi i nadasve složeni međuljudski odnosi nisu bili skrojeni za uzničke duše. Morala ga je zanijeti nečim. Činila je to. To je uostalom i bila njezina dužnost u ovom trenutku. Bila mu je žena.

No, nije to bila jedina stvar koja ju je zabrinjavala. Ono što ju je najviše mučilo bila je ona sama. Promijenila se toliko da bi se svatko kad bi je vidio prenerazio. Odijevala se drukčije, drukčije općila s ljudima. Postala je finija. Proljepšala se. Pisala mu je sve češće o tom. Pripremala ga za ono što bi ga moglo osupnuti. Morao ju je shvatiti Što je bila urednija i prijaznija, imala je više gostiju. I roditelji su joj radije ostavljali djecu na čuvanje. Htjela ga je privoljeti svemu Čemu se sama posvetila. Zanijeti ga mogućom zaradom. Novim poslovima. Svim onim što su skupa mogli učiniti. Radila je sve radi njega, radi djece. Pismima je jedino to mogla učiniti. Zato su bila sve dulja i sve sadržajnija. Kada je jednom u njegovu odgovoru pročitala: "Radi samo i budi dobra! ", shvatila je da je uspjela. Nakon toga pisala mu je sve više o Ljudima s kojima je kontaktirala. O konačarima, o majkama koje su dovodile djecu. O svijetu koji nije poznavao. O tome kako se putovalo na sve strane, a najviše na rad u inozemstvo. O nepojmljivim nam zaradama. Spominjala je strani novac kojim su gosti nerijetko plaćali prenoćište. Sanjala je o malom prenoćištu koje bi on, kad izađe iz zatvora, dogradio. Pisala o novcu koji bi se tako mogao zaraditi.

Zapad je tih dana zadivljivao sve. No ne samo one koji su odlazili, već i one koji su ostajali. Sve više se opće siromaštvo pripisivalo sustavu: financiranju društvenoga vlasništva od strane proizvođača. Kafići, slastičarnice, obrtničke radionice i kojekakve druge "rupe" i "rupice" nicale su na sve strane. Privatno poduzetništvo uze maha. Nagrizalo je socijalističko društvo, stvarajući sitno-vlasnički sloj spreman slomiti "okove" socijalizma isto onako kao što je to mlada buržoazija slamala okove feudalizma. Mnogi su se zato iz petnih žila trudili da sve one koji odveć dobro posluju ometu svim mogućim načinima. No, pored svega, sitno-vlasnička stihija uzimala je sve više maha. I samo društvo ju je nesvjesno pomagalo, stimulirajući in­dividualnu stambenu izgradnju.

Put do svijesti bio je dug. Svjestan je mogao biti samo krajnje     tolerantan čovjek. Merima je upravo to htjela od Ahmeta.

Kosovo Polje je iz dana u dan postajalo sve prljavije. Prašine je bilo napretek. Autobusi su sve češće dolazili i odlazili; vlakovi se sve češće zaustavljali na postaji. Ljudi je na ulici iz dana u dan bilo sve više. S ulice je tako reći ubirala novac.

I tako u planinama i na visoravnima Balkana, daleko na jugoistoku Europe, na vjetrometini Istoka i Zapada, Sjevera i Juga, križali su se utjecaji suprotnih svjetova. Rađao se svijet pun suprotnosti: sim­bioza svega i svačega. Ono što se rađalo bilo je svima poznato, ali ono što će se roditi moglo se samo naslućivati. Kao bujica s planina spuštala se ta nemirna i uskovitlana masa u nizine Pomoravlja i Panonije. Težnje im svima ne bijahu iste. I tek što bi jedan ljudski val zapljusnuo ustajale i opale panonske vode, nadošao bi novi. Republičke granice pretvorile su se u crte na zemljovidima. Slobodno kretanje ljudi, a tim rada i kapitala, nitko više nije mogao zaustaviti.

Posljednju godinu svoga zatočeništva Ahmet je proveo u iščekivanju prijevremenog otpusta. Nadao se onom Čemu su se nadali i svi drugi. Blijedile su emocije, a nada punila osjećaje. Svjestan je bio toga i radovao se tome. Snažni osjećaji oduvijek su bili pogubni za ljude. Oni su bili rasadnik mržnje. I boli također. Pogriješio je. Što sad? Bio je ipak ponosan na svoj čin. Zar nisu oni oslobodili svoj narod! Zar nisu oni bili pokretači svega što je potaknulo partijske vrhove da održe brijunski plenum! Zar nisu oni potaknuli samoživost svoga naroda! Sve je bio rezultat njihove borbe! No, kad bi ga i to prošlo, kad bi zanos splasnuo, a sve opsjene izgubile moć, mržnja bi ustuknula. Našao bi se u onom blagotvornom stanju duha koji je resio mirne i staložene ljude koji su živjeli svoj život, ne osvrćući se mnogo na njegove udarce.

Iznenada, kako to obično biva, došlo je da velikih promjena i u kaznionici. Prljavo rublje, se i tu sve češće iznosilo na vidjelo. Dobronamjerni su im išli na ruku. Padali su autoriteti. Grunulo je sve kao grom iz vedra neba. Jednoga dana, časnici su se pojavili bez činova. To je bila mjera koja je trebala ublažiti hijerarhijske odnose u ustanovi. Ojačati u njoj "samoupravljanje"" Je li ga uopće moglo bit u takvim ustanovama?

No, zatvor je ostao ono što je bio i prije: "smrdljivi i prljavi kazamat". Bio je kriv; o tom nije bilo dvojbe. U trenutku kada je počinio kažnjivo djelo, ono je to i bilo. No, zar se itko od tih koji ga tu još drže pita što ga je ovamo dovelo! Zašto je prišao toj nacionali­stičkoj i separatističkoj komunističkoj organizaciji? Zar nije on bio u pravu kada se svemu suprotstavio i kad je istaknuo albansku zastavu?! Zar se ona sada slobodno ne vješa?!. Činilo mu se da su svi na njih zaboravili. Da su ih prepustili vremenu da ono učini svoje. Povjerio se svojim drugovima. Iznio im svoje misli. Nije se "začudio kada je vidio da svi misle kao on. No, ni on, a ni oni, nisu znali da se o svakom od njih vodila i te kakva briga.

Nakon promjena u vodstvu kaznionice pojavili su se novi ljudi bez posebnih funkcija. Nisu bili Srbi. To je bilo prvo što je doznao. Zapravo i ako bijahu Srbi, bili su sve više drugo nego to. Jedan je bio Vojvođanin, "prečanin", kako su ga zvali, a drugi Musliman. Bili su obrazovaniji. No to još nije ništa značilo. Mogli su biti lukaviji. Iza lijepa ponašanja moglo se svašta kriti. "Lala" se bavio njim. Raz­govarao je sve češće s njim. Pozivao ga. Obećavao mu da će biti prije pušten ako bude surađivao. Jednoga dana, nakon razgovora, javio se na raport zapovjedniku kaznionice i podnio zahtjev za pomilovanjem. Bio je iznenađen ljubaznošću s kojom je bio primljen.                                      Njegov se zahtjev nije svidio zapovjedniku. Sjeo je i pred njim napisao novi.

-Napiši "sad to svojom rukom! -naredio mu je.

Bez mnogo razmišljanja učinio je što je od njega tražio preneražen sadržajem. Molio je oprost. Priznao je da je onoga dana kada je objesio albansku zastavu učinio kažnjivo djelo po nalogu ilegalne i neprijateljske organizacije. Kaje se zbog toga i obećava da se nikada više neće suprotstavljati uspostavljenom pravnom poretku.

Toga dana, sa službenom poštom, otišla je i njegova molba za pomilovanjem. Bila je napisana njegovom rukom, njegovim jezikom njegovom pismenošću. Pomogli su mu. Bio im je zahvalan. No, to n, bijaše, čini se, dovoljno i za njegov otpust. Dani se oduljiše; a uzništvo pretvori u vječnost. Otkad je to napisao, nitko ga više nije pozivao, nitko o bilo čemu razgovarao s njim. Bio je opet prepušten sam sebi. Razmišljanju. No, zato je bio promatran više no ikad. Sad u tamničkoj sobi. Sve češće su ga odvodili na rad. Postao je «Katica za sve». Razumio se sve više u štošta. Postao je i ono što nije bio. Radio je s vodoinstalaterima, električarima i parketarima. Kad dođe kući, doista će je lako dograditi.

U jesen su se srpski radnici, s kojima je sve češće radio, vraćali s godišnjih odmora. Otpor vlastima bio je sve žešći. Obustava rada je bilo sve više. Nezaposleni su rušili nadnice. Mnogi su odlazili zajedno sa svojim obiteljima u inozemstvo. Ahmet je pozorno slušao sve. I ono o radničkim nemirima i ono o studentskoj pobuni. Radnici su se najviše bunili zbog različita nagrađivanja za isti rad u raznim poduzećima.

Učini mu se da je tek sad progledao i da je koprena mraka tek sali pala s njegovih očiju. Sve što je mučilo srpske radnike mučilo je I njega. Njihovi interesi bili su isti. I neprijatelj im je bio zajednički Kako je bio u biti pošten i dobar čovjek, tražio je i našao opravdanje za sve. Htio je svima oprostiti i izaći iz tog prokletog kazamata što prije. Na kraju je shvatio da Kosovo, takvo kakvo jest, tih dana nije bilo ugroženo od nikoga, a najmanje od Srba. Što više, ono je ugrožavalo druge. Svaki put kada bi to sam sebi ponovio, nasmijao bi se.

 

 

23.

 

Kosovo je malotko mogao doživjeti kao svoje. Osobito to nisu mogli Antini monteri. Uzalud ih je Selim upoznavao s Kosovom Hrvata Janjevaca. Oni su bili toliko jadni da ih je rijetko tko mogao doživjeti kao svoje. Stiješnjeni na malom prostoru, tako reći u vrleti, izolirani i samoživi kao malotko, bijahu posebnost zaslužna divljenja. Bilo ih je malo da bi predstavljali bilo kakvu snagu. Nikakvo kulturno naslijeđe nisu imali.

Samo običaji preneseni "iz staroga kraja" i vjeroispovijest bijahu ono što ih je vezivalo za maticu, koja je, nažalost, potpuno zaboravila na njih. Matice su se inače rado odricale takvih skupina, nesvjesne njihove vrijednosti. Nijedan od njih ne posjeti Janjevo i Letnicu, nijedan im ne pruži hrvatsku ruku. Jedino je Ivek, zaljubljen u jednu malu što se vrzmala tuda prodajući s ocem koještarije, pokazivao nekakav interes za njih. Rogova u vreći bilo je sve više. Jedan su bili i oni. Iz dana u dan sve veći i robusniji.

Ljudi su inače bili čudni; povrh svega sebični. Osjećaj zajedničkog vlasništva bio im je stran. Nitko ga nije mogao doživjeti na jugo­slavenskoj razini. Albanac ga je doživljavao na razini Kosova, Hrvat Hrvatske, i tako dalje. No, Janjevac nije ni to mogao. Hrvatskoj nije pripadao. Otuđio se daljinom od nje; ili još bolje ona se otuđila od njega. Osjećaj zajedničkoga vlasništva rađao je nacionalizam. Želju za nadmetanjem i bogatstvom svog kraja. Još više separatizam, čak na razini etničkih skupina ili čak zajednica općina ako su one imale veća prirodna bogatstva. Osjećaj društvenoga vlasništva uz poštovanje volje naroda i etničkih skupina bio je nespojiv s tendencijom čovječanstva za okupljivanjem državnih zajednica. U međusobnoj razmijeni svatko je htio izvući što veću korist za sebe. Osobito jer svatko nije mogao doći do svega. Osjećaj da se nešto dijeli što je zajedničko suprotstavljao je razvijene i nerazvijene, bogate i siromašne.

Razmišljajući o svojim dečkima, o tim "malim Hrvatima", sjetio bi se i onih koji su u pravom smislu riječi bili "Hrvatine". Ivek je bio jedan od takvih. S jedne strane bili su oni koji su svoju domovinu htjeli izdvojiti iz zajednice jugoslavenskih naroda, svodeći je na nemoguće mali prostor, a s druge pak oni koji su Hrvatsku širili jugoslavenskim prostorom kao neizbježnost koja je proistjecala iz zajedništva. I jedni i drugi bili su u pravu. Ivekova Hrvatska bila je nešto veliko i nezgrapno, neuhvatljivo i još uvijek povijesno nedorečeno.  Njegova Hrvatska bila je tamo gdje su živjeli  «Horvati» Panonije i stepe, Cigani zapravo. Bila je i u Chlubochrovatskoj , sa središtem u Krakowu. Širila se preko ovih naših balkanskih prostora diljem Bosne, Sandžaka, zapadne Makedonije, Bugarske, Grčke i Anadolije. Bila je svagdje gdje su Turci «ikavcima» i «ijekavcima» naseljavali nenaseljene prostore svoga carstva. Čak i u Indiji,  gdje je Dubrovnik zajedno s Portugalcima imao svoje kolonije. Hrvatska je bila i na Seuzu, i u dolini Nila među tzv. «Mađar-Arabima, kao i među Croatan-Indijancima Kariba. Tri milijuna hrvatskih iseljenika širom svijeta širili  su je diljem planeta. Bratimio ih je Ivek. razvijao u svih svijest o pripadnosti istom narodu, o etnogenetskoj vezi s maticom. Bio je sušta suprotnost onim malodušnim i jadnim separatistima. Onim koji su se bojali bilo kakva zajedništva s bilo kim. On je vjerovao u Hrvatsku, pridajući svakom njezinu djeliću veliku važnost. Sutra, kad se budu stvarale kontinentalne zajednice, to neće biti nevažno.

Hrvatski nacionalizam se tako, za razliku od srpskoga, stalno razapinjao između dvije krajnosti: separatizma i veliko-hrvatstva! Volio je Ante Iveka. Volio ga je zato jer se nije plašio zajedništva. Jer je smatrao da Hrvatska baš kroz to zajedništvo sa sebi srodnima, kao stablo što pušta korijenje u okoliš, crpi snagu iz njega za svoj rast. Dok su se "Malo-Hrvati" redovito sukobljavali sa svima, u prvom redu s  uspostavljenom državnom zajednicom i njezinim pravnim poretkom, Veliko-Hrvati" su je ugrožavali svojim nastojanjem da je i podčinjeni pretvore u svoj zabran. Njihova težnja integralizmu, povezivanju ljudi i krajeva, bila je toliko napredna i u skladu sa postojećim pravnim poretkom da je ogorčavala sve one koji su se s bilo kojih razloga osjećali ugroženi. Partija se kad-tad morala sukobiti i s njima.

Maštao je i on o onome o čemu je sanjao Ivek. Nije se jednostavno mogao oduprijeti tome. U središtu svega stajala je misao: "Mala se ne može braniti; velika se ne može stvoriti!" "Stvorimo je!", bio je jedini ispravan odgovor koji mu se sam od sebe nametao.

Kada je Ante u kasnu jesen 1968. godine navratio do Nika kao kibic, začudio se promjeni uzdušja. Više to nije bila ona "klapa". Iako je društvo bilo isto, teme njihovih razgovora bile su posve drukčije. Ni u jednom od njih nije mogao prepoznati komunista. Vjerojatno nikada nijedan od njih to nije ni bio. Jesu li pravi komunisti uopće postojali? Vjerojatno ne! Barem ne među sposobnim ljudima! Kuloarskih priča je bilo sve manje. Pričalo se o poslu, mogućnosti rada i zarade. Svi su se slagali u jednom, da je brijunski plenum početak kraja jednoga neuspjelog društveno-političkoga sustava, utemeljena na dominaciji "podobnih". Kada se Ivek oženio Janjevkom, svratio je pozornost svih na to malo hrvatsko selo koje je doživljavalo demografski bum, nezamisliv ovim zemljopisnim širinama i duljinama. Izolirano i nepovjerljivo prema okolišu, raslo je brže od njega, urastajući u nj. Poput svoje matice puštalo je korijenje i iz njega crplo snagu za svoj rast. Bilo ih je i u Prištini, Prizrenu, Uroševcu, Gnjilanu i Skoplju, svagdje gdje su katolički svećenici držali katoličke hrvatske mise za njih.

Stisnuto na posnoj i krševitoj zemlji, bez pravoga vodovoda i kanalizacije, podsjećalo je na srednji vijek. Jedino su hale rekon­struiranoga "Metalca" podsjećale na novo doba i industrijalizaciju, No, usprkos svemu, sve bijaše i dalje dozlaboga tijesno i usko, od kuća i ulica do misli i pogleda. Obzori im bijahu oivičeni narodnim nošnjama skromnih i marljivih žena, mnoštvom djece koja su se hrpimice natjeravala posvuda, i katoličanstvom, koje ovdje bijaše jače i vatrenije no u samom Vatikanu. Bio je to usprkos svemu krajnje miran i od svakoga zaboravljen svijet. Jesu li uopće imali budućnost, i ako jesu, kakvu?

I u to poslije-brijunsko doba Janjevci ostadoše vjerni tradiciji neuplitanja, vječnog čekanja. Nisu se dali smesti. Čuvali su svoje Janjevo.

 

 

24.

 

Proljeće 1968. nije se bitno razlikovalo od drugih. Godišnje doba u kojem se sve budilo iz zimskoga sna budilo je i ljudski duh.

Ako se osvrnemo na prošlost, uočit ćemo da smo baš u to godišnje doba bili uvijek najtrezveniji i najsposobniji za prihvaćanje i punu spoznaju istina kojima je protkana zbilja. Budila se i ljudska svijest i samoživost. Proljeće je oduvijek bilo vrijeme promjena. za Ahmeta ovoga puta i velikih nada. Nutrina mu se ispuni dragošću. Puki stjecaj okolnosti učinio je sve drukčijim. Nije više patio. Ništa ga više nije boljelo. Podignuo je ruke, predajući se. Koliko toga bijaše sažeto u tom pokretu ruku. Koliko je samo ravnodušnosti bilo u njem. Predosjećao je mnogo toga. Njegovi su kontakti s pretpostavljenima opet učestali. Zahtijevali su mnogo od svih, štošta i od njega. Nepovezane priče  sve su se češće pretvarale u informativne raz­govore. Činilo mu se da ga privikavaju i na nešto što će morati i ka­snije činiti. Zanimalo ih je sve. Kad god bi im se učinilo da njegov iskaz nije vjerodostojan, ponavljali bi razgovor .Imali su očito vremena. Pridavali su veliku važnost svome poslu. Uostalom, bili su i odveć dobro plaćeni za nj. Nisu posustajali. Jednoga dana bjehu neposredni.

-No, Ahmete, jesi li se odlučio? Trebamo te! Uskoro ćeš van! - reče mu Bošnja smijući se. -Nećemo te nikada ni pred kim odati! Ničega se ne moraš bojati! Ti si sad drugi čovjek! Promijenio si se! Naš si! Moraš nam pomoći da osiguramo mir, najveću blagodat koju ovaj narod ima.

Nije Ahmet lako pristajao na ono što su od njega zahtijevali. što su tražili nije bilo malo. Htjeli su da bude žbir, da odaje svoje drugove, da nevezanim razgovorima saznaje i odaje policiji pojedinosti iz njihovih života. Nešto se u Prištini zbivalo o Čemu ništa nije znao. Nešto sudbonosno, što je ugrožavalo mir. To nije bilo teško zaključiti. Kako po svojoj prirodi nije više bio ni hirovit ni brzoplet, nije pristao ni na što. Blagotvorno ravnodušje gospodarilo je njegovim osjećajima.

Jednoga dana koncem travnja 1968. skoro je pristao na sve što se od njega tražilo. Učinio je to, polovično. Rekao im je da nema ništa protiv toga da se povremeno sastane s njihovim ljudima i porazgovara o svemu, ali da neće preuzeti nikakve obveze, pogotovo ne pismene. Nije bio ni svjestan onoga što je učinio. Dodvorio im se, pokazao da više ne pripada onima koji su ga tu doveli, a da nije postao žbir.

Bio je siguran da će se i dalje truditi da ga privole da potpiše 0: vezu i pretvore u svog suradnika. Imali su za to dosta vremena. mnoštvo mogućnosti. Država je bila tako reći vlasnik sve žive i mrtve prirode. Upravljala je svime, pa i egzistencijalnim izvorima građana.  Živio je u vremenu otuđenom od svega onoga što ga je inače obilježavalo. Plašio se stoga svega. Osjetio nemir. Iščekivanje. Nisu i bili svjesni toga koliko su ga ogorčili tim što ga nisu pustili na miru, da svoj život živi na svoj način. Morao je sve to prevladati. Morao ih je "preskočiti". Život je, čini se, oduvijek bio takav. Vječnost je pripadala onima koji su ravnodušno stajali na rubu svega onog što se  zbivalo oko njih.

Pred njim Kosovo i poslije-brijunsko doba. I nešto mnogo veće od onoga što je davalo nadu u suživot s drugim jugoslavenskim narodima. Znao je za gnjevne zahtjeve razjarenih građana da se objave liste uhoda komunističke tajne policije. Zbog toga je bio još odlučniji da ne pristane ni na što. Htio im je čak reći da se nakon što ga puste iz zatvora, neće niti sastajati s njihovim ljudima. No, odustao je od toga. To im je mogao reći i onda kada više ne bude u njihovim rukama.

Bila je to priča o borbi čovjeka protiv zla u sebi i oko sebe. Proti onoga najodvratnijeg što svatko od nas može nositi u sebi. Ljudska zloća nije posustajala. Razmišljajući tako, zaključio bi uvijek isto. Bilo je najbolje da sve ostane onako kako jest. Da oni imaju njegovu riječ, a on slobodu.

Bili su zadovoljni time. Vjerovali su u besu! Zaboravili su međutim da besa dobivena prisilom ne obvezuje. Znao se Ahmet boriti sa silama zla, čak i onda kada su ih njihove obrazine prikazivale drukčijim. Zgrčio se nije, ni sam u sebi, ni prema bilo kome drugom. Izdigao se iznad svih kao sablast tame i leda, kao čovjek koji je naviknuo na zlo i stekao iskustva u borbi s njim. Spoznao je naličje novih maski. Krinka ispod kojih su se skrivala ista ona lica koja su se i prije sučeljavala s njim. Razlika je bila samo u jednom: i on je sad stavio jednu na svoje lice. Nije mu to bilo teško: bio je čovjek bez opsjena i iluzija. Nije htio potkazivati bilo koga s bilo kojega razloga. Nije prihvatio nijednu "novu istinu", čak ni ovu poslije-brijunsku. Znao je samo jedno: Kosovo je, takvo kakvo jest, njegova domovina. I ono je to moralo ostati bez obzira kome je pripadalo. U jednom se samo slagao s njima: morali su sačuvati mir.

Jednoga dana, kako to obično biva, iznenada, pozvali su ga zapo­vjedniku kaznionice. Oko osam sati otvorili su vrata njegove ćelije i rekli mu da uzme sve svoje stvari i izađe. U prvi čas nije se snašao. Zastao je na trenutak, trgnuvši se tek na ponovni stražarev nalog.

-Ahmet Kanići! To ste vi, ne?

-Da! -odgovorio je.

-Uzmite svoje stvari i izađite na hodnik!

Tek tada je shvatio: slobodan je! Blagotvorno ravnodušje pretvori se u sreću. Pozdravio se pogledom sa svima i s jednim malim zavežljajem izašao van.

-Ideš kući! -reče mu stražar smijući se.

Da, Džan, kako su ga sada kao svoga neobaveznoga suradnika konspirativno medu sobom zvali, bio je slobodan. Stran svemu, čak i svom Kosovu.

Nije smio više ni s kim pod ruku. Nitko mu nije smio biti drug.

-Neka! -promrmlja. -Džan neću biti!

Imao je pravo. Džan je bio svojevrsna konačnost: kraj samosvoj­nosti. Napućio je usne i nasmijao se. Odbojno mu sve bijaše. Zato je nadrastao sve, i sebe, i njih.

Koliko je "ideja" proteklo onuda! Koliko ih samo još uvijek ostaje zatočeno unutar tih zidova! Jedna želja bila je veća od svih i zajednička svima. Bila je to čežnja za slobodom: za sunčanim plavetnilom nebeskoga svoda. Pomogla je svakom da je spozna i da uvidi da nikad. nije apsolutna. Sve je, naime, bilo relativno, pa i ona. Svatko je tu morao odagnati iz sebe ono što ga je ponovno moglo zasužnjiti. Bilo je to nepoštivanje uspostavljenoga pravnog poretka. Pritom nije ni bilo važno koliko je on prava kome davao, već to koliko su ga svi zajedno štovali.

Duša mu je pjevala, mašta krilila krila. Poletio bi najradije da može u Kosovo Polje, u svoj dom, k Merimi i djeci. Sve bijaše puno nekih izvornih iskonskih ljepota.

Formalnosti su brzo obavljene. Bili su doista ekspeditivni. Predali su mu njegove stvari i isplatili ga. Bio je to pozamašan iznos. Na kraju se sastao s Bošnjom i Lalom i dogovorio sastanak s njihovim čovjekom u Prištini.

Kada je izašao iz zatvorske zgrade, uputio se središtu grada. Koračao je opušteno, bez hitnje. Vremena je imao napretek. U džepu pak nekoliko desetaka tisuća. To nije bilo malo. Dovoljno da se ne osjeća jadno. Nikada još nije imao toliko novca. Nakon stotinjak koračaja zapitao je jednog prolaznika gdje je autobusna postaja. Kada je dobio odgovor, uputio se prema njoj. Za njim bijaše sve zlo: sve tjeskobe, sva utrnuća, brige i boli. Svi gorki trenuci njegova života. No, ne zauvijek. U trenucima ogorčenja sjećat će se svega. No, zbog njega neće više nikada biti tužan. Izlaz iz svega ležao je u podsmijehu svemu i onoj izbačenoj donjoj usni kojom je omalovažavao sve oko sebe. Merima je očito uspjela. Učinila je od njega u sebe sigurna čo­vjeka. Učinili su to i oni koji su ga zasužnjili, učeći ga kojekakvim po­slovima. Danas je volio svoju zemlju više nego onda kada je isticao zastavu. I Kosovo i Srbiju. Da li je to bio varljivi osjećaj nečega čega nije bilo i što će se raspršiti s prvim susretom sa zbiljom, nije niti bilo važno. Njegova nutrina ispunjala se nečim što je bilo rezultat njegovih prijašnjih osjećaja. Ne bijaše to više ono blagotvorno ravnodušje.

Bijaše to više od toga: zadovoljstvo.

Svakidašnjica je oduvijek za svakoga bila ista. Konačna onda kada je čovjek spozna, i kad se, kao što je to sada Ahmet učinio, ogradi od nje. Bila je ironična. Zašto ne bi i on bio takav prema njoj! Kušala je svakoga! Zašto ne bi i on kušao nju! Ljubila posebno nije nikoga! Ne ljubimo odveć ni mi nju! Svatko je imao pravo na svoj život! Živimo ga neovisno o njoj! Ne sukobljavajmo se s njom jer ćemo stvoriti paranoičnu predodžbu o njoj!

Zaustavio se pred nekom trgovinom. Bila je to zapravo robna kuća. Bez razmišljanja je ušao u nju. Nakon pola sata izašao je iz nje u novom odijelu, novoj košulji i crnim kožnim cipelama. Nosio je također novi kovčeg i putnu torbu. Nakon što je kupio kartu i rezervirao sjedište, uputio se u obližnju gostionicu. Korak mu je bio lagan, misli vedre, držanje opušteno. Htio je zapravo vrlo malo. Ono što je trebao biti cilj svakoga poštenog čovjeka. Jednoga od četiri milijarde, sutra možda i dvadeset. Htio je raditi. Imati i živjeti. Ne odricati se ničega što je čovjeku potrebno za život. Barem ne onog bez čega se nije moglo. Htio je odgojiti djecu. Htio je da uspijevaju i da se ničega ne boje. Htio je sve ono što je i dosad mogao imati da se nije sukobio s uspostavljenim pravnim poretkom. Oslobodio se mnogočeg, najviše onoga čime ga je opterećivala jadna prošlost. Otupio je na sve. Otuđio se od svega čem je prije pripadao. Toliko da je pri pomisli na svoje nekadašnje drugove s omalovažavanjem otpuhnuo. U svakom od njih bijaše nešto neprilagodljivo "drugo". Htijenje koje bijaše samo varljivi poriv ka slobodi! Kada ga je konobar zapitao što želi, odgovorio mu je: -Srpski pasulj, srpsku gibanicu i crnogorski "vranac"!

-Koliko "vranca"?

-Tri decilitra "vranca" i pola litre "kisele"!

Nasmijao se od srca na to. Ni sam nije znao kako to poželi. Na njegovu sreću sve su to imali i sve je bilo na jelovniku, koji još nije bio niti pogledao. Kao državljanin Srbije morao je uživati sve ono što mu je ona mogla pružiti, inače bi se osjećao nesretan u njoj. Zar ne, Ah­mete? - upita sam sebe i odgovori: -Da!

Kada mu je konobar donio naručeno, nasmijao se od srca, rekavši mu:

-Volite srpske stvari!

-Jesam li u Srbiji ili ne! -odgovorio je.

Prvi put, nakon gotovo pune četiri godine, sjedio je za pristojno postavljenim stolom i jeo.

Nakon nekoliko zalogaja prišao mu je ponovno konobar. -Imamo izvrsnu "srpsku salatu"!

-Donesite jednu! -reče smijući se.

-Želite još nešto "srpsko"? -upita ga donoseći mu je. -Za sada ništa! -odgovori mu.

-Srbiju nećete?

-Za sada ne!

-Ako se budete ovako množili, sve će srpsko jednoga dana biti vaše!

-Neka! -odgovori Ahmet. -Tada ćemo i mi biti Srbi!

-Alal ti vjera! -reče i ode.

Kada je stigao u Kosovo Polje, iznenadio se ugledavši na pročelju željezničke postaje albansku zastavu pored jugoslavenske i srpske. Četiri godine odležao je zbog nje, a ona se, eto, slobodno vije. Ono što onda bijaše prekršaj, danas to više nije bio. Sada bi u zatvor išao onaj tko bi nju skinuo i oskvrnuo. Uspostavljeni pravni poredak pretrpio je stanovite izmjene. Da! Morao se poštovati i sad i prije,  zaključio je. No dobrohotno ravnodušje, jednom ustoličeno u čovjeku, imalo je neku čudnu trajno prisutnu sposobnost samo-obnove. Osjetio ga je ponovno prije nego što ga je ogorčenje ponovno sukobilo sa svime.

Vrijeme je vrtoglavo teklo. U rujnu su ga povezali s nekim službenikom službe sigurnosti. Bio je to mjesec svježih večeri i još svježijih jutara. Redovito, gotovo tjedno, sastajao se s njim. Upoznao ga je s mnogočim. Njegovi drugovi nisu posustajali. Radili su i dalje, pripremajući nove akcije.

Jednoga dana uputio se "gazda Peri". Bio je to jedini čovjek na kojega se mogao osloniti - čovjek bez "skrivenih namjera". Bio je siguran da će ga zaposliti. Nije se prevario. Bilo je to u njegovu stilu. Jednostavno mu je rekao: "Dođi sutra!" A sutra je hilo isto kao i jučer. "E, pizda ti lepa materina! Što ti bi da vješaš onu zastavu!" Brundao je stalno, najviše protiv vlasti. Nakon desetak dana zaposlio ga je i u "fušu". Tako su zvali rad "na divlje", za svoj džep.

-Eh, da nas puste da radimo, čuda bismo napravili od ove zemlje! Ne da đubrad! Radimo za njihove "pičkice"! I za te što te u ćorci držaše za ništa, brajo, četiri godine!

Jedne večeri, kada se umoran vraćao s posla, prišao mu je neki neugledan čovjek, podrijetlom Albanac, i oslovio ga njegovim konspirativnim imenom. Bila je to njegova veza sa službom sigurno­sti. Prohladnu Listopadsku večer činio je još hladnijom sjeverac. Ulica je bila slabo osvijetljena. Tražio je od njega da se poveže sa svojim                                      starim drugovima.

-Buru očekujemo, a ništa o njoj ne znamo!

Morali su spriječiti zlo. Kosovo je bilo pred ustankom. Pripremale su se demonstracije i štrajkovi. Netko je dijelio letke i ispisivao parole. Kada mu je postalo jasno da će mir biti narušen i da događaji mogu biti kobni za njegov narod, poželi i on da se sve spriječi. Gnušao se povremeno sam nad sobom. Tješilo ga je samo jedno: nikoga još nije odao. No, i da je to htio, nije mogao. Ništa nije znao. Sve se odvijalo mimo njega i protiv njegove volje. Od onoga dana kada je izvjesio onu zastavu, pa sve do danas, bijaše sve daleko od njega. Bilo je to zato što su mu htjeli pomoći. Svi. I njegovi bivši drugovi, i ovi iz službe sigurnosti. Bježao je zapravo sam od svega, i od samoga sebe. Od svega onoga što je bilo daleko od njega. Htio je da sve bude onako kako jest, da se ništa ne mijenja. Na postaji je inače bilo živo. Jedne večeri sudario se skoro sa svojim "šefom" iz službe sigurnosti. Stajao je na skrivenom i tamnom mjestu čekajući nekoga. Zbunio se i javio mu se. Nije mu odgovorio. Nije mu se smio sam javljati. Sve mu je bilo jasno. Sumnjivih je bilo mnoštvo. Pratili su ih.

Nakon desetak minuta uputio se kući. Vrijeme je bilo nesmiljeno. Jedni su s njim išli pod ruku, drugi su tapkali na mjestu. No, i jedni i drugi su htjeli izvući što više za sebe. Sjet je navirao. Sjećao se vremena u kojem se ponosio činjenicom da je albanski komunist.

Sjećao se i onoga: "Ahmeta, radnika, Albanca i komunista nisu slomili!" A onda bi opet našao sebe takva kakav jest. "Slomili su ga! Nije više ono što je bio". Bilo mu je drago da je upravo sve tako, i da je drukčiji.

 

 

25.

 

Ljudi su nerijetko život doživljavali tragično, ne toliko zbog samih sebe i svojih nemogućnosti da ga dožive drukčije, već zbog onih koji su im ga, možda čak i nesvjesno, zagorčavali. lako Ahmet nije imao nikakvih obveza prema službi sigurnosti, osim spremnosti na lojalnost, ova je bila i dalje uporna u svojim nastojanjima da ga privoli na punu suradnju. Nisu ni znali koliko je to za njega bilo tragično. Osjećao se nelagodno. Sve što je bio spreman učiniti bilo je ono što je dužnost svakog građanina. Da sam prijavi znanu mu neprijateljsku djelatnost. Pogotovo ako je ona bila subverzivna. Zbog toga je izbjegavao sve što su od njega tražili. Jednom čak nije došao na ugovoreni susret. No, to ih nije obeshrabrilo. Nekoliko dana poslije presreli su ga i informirali o svem. Sve je trebalo staviti "pod povećalo". Nije im vjerovao. Mnogo tog je moglo biti plod njihove mašte i insinuacija. Znatiželja je rasla. Zanimali su ga više oni, nego oni koji su njih zanimali. Najradije bi ih sve skupa poslao u jednu stvar. No, to nije smio. Učinio je zato nešto drugo. Nije ispunio nije­dnu zadaću koja mu je bila zadana.

Stvarnost je bila preteška da bi radio za nju. Bio je, zapravo, dobar čovjek. Nije htio nikom nauditi. Oko njega bijahu sve sami "čestiti i skromni ljudi". A ako bi tko i pokušao što reći što mu ne bi išto u prilog, prekinuo bi ga nečim.

Tih dana Ahmet se iz raznoraznih razloga sve više družio s Perom. Ne zato što je i on bio zanimljiv službi sigurnosti već jednostavno zato što mu je u njegovu društvu bilo ugodno, a imao je i sve više koristi od njega. Često su stajali jedan pored drugog za šankom u "Avali". Pera je upravo ispijao "šljivu", nudeći i njega jednom. Nije ga odbio. U­vrijedio bi ga. Tih dana bio je silno razdražljiv. Uznemireno je lupkao prstima o šank, premještajući se svaki čas s noge na nogu.

Staviše nas na minimalac! -reče Ahmet misleći da je to uzrok Perina nezadovoljstva.

-E, moj Ahmete, ja i ti bismo nebodere gradili kad bi nas pustili!

Možeš li ti uopće shvatiti što to znači!

-Pa i gradimo ih, Pero!

-Gradimo ih, da! Samo za koga! Za sebe sigurno ne! Meni direkcije ne trebaju, a ni te njihove "pičkice"! -Namrštio se i ljutito zanijekao glavom. One su mu, čini se, najviše smetale. -Meni trebaš ti, Ahmete! Takvi kao ti mi trebaju!

Ne bi se začudio da ga te direkcije i te njihove "pičkice" stave jedan dan na tanak led. Dosta je bilo onih s kojima su ga mogli zamijeniti. Osobito ako se o njemu trebalo gdje glasovati, ruku koje bi se digle protiv njega bilo je napretek. Uživao je gledajući ga. Govorio je ono što on nije smio. Kritizirao sve živo, hvaleći staru "Jugu" i kralja. Najviše ga je smetalo to što su oni bili "sezonci", a uprava i ad­ministracija stalni radnici. Za vrijeme "mrtve sezone" administracija je radila punom parom. Tražio je Ahmet opravdanje za to i nalazio ga u načinu upravljanja društvenim vlasništvom, u završnim računima, u pripremi nove građevinske sezone. No, Pera se s tim nikako nije mogao složiti.

Sretao se Ahmet tu, za tim šankom, sve češće i sa svojim drugovima iz zatvora. Mnogi su bili pušteni prije njega. Upoznavao se tu i s onima za koje nije niti znao da su bili na istom mjestu gdje i on. Jedan, s kojim je dugo bio u istoj ćeliji, bio je nedavno pušten. Bio je to neki službenik, inače miran, tih i skroman čovjek. No, kad bi ga čovjek bolje upoznao, došao bi do čudnih i razočaravajućih spoznaja. Skromnost mu ne bijaše vrlina nego nužda. Povučenost prisila. Ah­metu se činio i previše obrazovan. Dobio je zadaću da mu se približi, a to je učinio na način koji se nije svidio njegovu "šefu". Poveo ga je sa sobom u "fuš" da zaradi koji dinar "na crno". I pored svog obrazovanja nije se mogao snaći. Službu je izgubio, a raditi nije znao ništa. No, kako je bio dosta načitan, brzo je sve shvaćao.

Uopće, svi ti njegovi bivši drugovi bijahu više nego čudni. Svi su u nečemu bili slični. Bila je to želja da se pripadnošću svom pokretu iz­dignu iznad drugih. Rijetko koji se nakon izlaska iz zatvora snašao. Obrazovane nitko nije primao. Pogotovo prosvjeta. "Indoktrinirani nacionalizmom i separatizmom", mogli su krivo odgajati mlade. Jedino je Pera, čini se, imao "petlju" da po kojega zaposli, ako ne u radnoj organizaciji, onda u "fušu". Pera kao da mu je pomogao da ob­novi veze s njima. Tješilo ga je samo jedno: razgovora o politici bilo je Sve manje. Sve više se pričalo o kruhu i novcu. Bojali su se jedan drugoga. Bili su, naime, svi vrlo sumnjičavi prema svemu.

Jednoga dana dogodilo se nešto čega se odavno pribojavao. Nakon što se u kasnim večernjim satima rastao sa svojim "žacom", susreo se s jednim potpuno mu nepoznatim čovjekom. Doimao se                                      jadno i dosta neupadljivo.

-Srami se, Ahmete! Žbir si postao!

Kako se nenadano pojavio, tako je i nestao, izgubivši se u vrevi na željezničkoj postaji. Bio je preneražen. Pratili su ga. - Rade! - zaključi. Na kraju se zadovoljno nasmijao, pomislivši da je tako možda i bolje. Njegova veza sa službom sigurnosti postala je za nju potpuno be­skorisna. Među onima pak koji su ga mogli uvući u zlo bio je prezren. No, samo dotle dok ga ne shvate i ne uvjere se u suprotno.

U posljednjem tjednu studenoga sve se uznemiri. Učestaše studentski nemiri. Radnici zaprijetiše obustavama rada. Ponovno je netko podijelio letke u kojima se traži Republika Kosovo. Okupljanja na javnim mjestima završavala su se obično pjevanjem albanskih pjesama. Jedne večeri priđe jednoj takvoj skupini. Doimalo se to kao opasna provokacija. Upozorio ga je na to i Pera.

-Kloni se, brate, tih tvojih drugara! Opet će te u nevolje uvaliti!

-Neće više!

-Uvalit će te da ni sam nećeš znati kako! Gledaj svoja posla i drži se mene! Najbolje da se držimo po strani od svega! Zakuhalo se                                      opasno!

Teško je bilo obuzdati strah koji su ljudi osjećali. Uspomene su još bile odveć svježe. Srbi su se bojali Albanaca i Hrvata, a ovi pak Srba. Svatko je htio svoj suverenitet i svoje oružane snage. Sigurnost. Koliko god su oni koji su gospodarili sredstvima javnog priopćavanja htjeli sve uvjeriti da im ono Čemu teže nije potrebno, nisu mogli otkloniti duboko usađeni strah jednih od drugih. Mnogo što tih dana doživi preobrazbu. Izmijeni ljude. A i njihove težnje. Samouprava, ta primamljiva i zanosna misao, usađivana upravo s pomoću tih sredstava rodi mnogo što nespojivo sa zbiljom.

 

 

26.

 

Kako je vrijeme prolazilo, tako je prividno i naboj između supro­tnih polova slabio. Ljudi su se snašli. Život se ničim nije mogao zau­staviti. Uroš i Dragan su zastupali neke tvrtke. Radili su na postotak, što je bilo dopušteno umirovljenicima. Novaca kao da su svi imali sve više. Reformisti su učvršćivali svoju vlast. Pali su se pomirili s usudom. Mnogi su čak živjeli bolje nego prije. Otpora reformama prividno nije bilo. Mnogi su naime bili u godinama u kojima čovjek postaje svjestan svoga dometa. U godinama u kojima se mnogi, prije nošeni kojekakvim nadama, predaju životu onakvom kakav jest.

Milan se preselio Duši. Spavao je kod nje, jeo ono što je ona skuhala. No, još uvijek nije mislio na ozakonjenje svoje veze s njom. Učinit će to onda kada ga nesmotreni čin stanovite kobne večeri učini vječnim ovisnikom o njoj. Pucat će, naime, ogorčen s njezina prozora na demonstrante na ulici. Sudbina se inače tih dana poigrala s njim. Od njegovih "bljuvotina" svi su se ograđivali. "Mi smo ti uvijek govorili", spočitavali bi mu. Već bismo ti prije bili rekli da se ne slažemo s tobom, ali to onda nismo mogli!" Bili su to sve ljudi koji su se još jučer oduševljavali svim onim što je on zagovarao. Nekoliko dana prije tih kobnih događaja doživio je ono što je bilo neizbježno. Na partijskom sastanku sekretar Osnovne organizacije je izjavio da zbog nedostatka vremena ovoga puta ne mogu raspravljati o njegovu slučaju i samo tako donijeti odluku o njegovu isključenju iz Saveza komunista.

Kada je napustio prostoriju u kojoj se održavao sastanak, sekretar mu je prišao i rekao:

-Mora ti biti jasno da tu na Kosovu ne možeš biti član Saveza komunista. Kakve sve to reperkusije može izazvati u radnoj or­ganizaciji, ne znam. No izgubio si našu zaštitu. Što ona znači, dobro znaš. Za mene, tebe, a i Sve nas, bilo bi najbolje da ideš odavde. Od­laskom ćeš sačuvati partijsku knjižicu i u novoj, sklonijoj ti sredini uspjeti.

Bio je preneražen. Pretvorio se u ništicu. Ohladio. Problijedio. Bijaše sve tako tjeskobno da tjeskobnije nije moglo biti. Beograd, njegov davni san, posta jedino prihvatljivo rješenje.

Bila je kasna i duboka noć. Ulice su bile puste. Nebo su prekrili gusti oblaci. Dugo je te večeri šetao prištinskim ulicama, zabrinut za budućnost. Mora ići! I to što prije! Na kraju se uputio Duši. Ona ga je jedino mogla shvatiti.

Promjene na poslu nastupile su brže nego što je to očekivao. Direktor mu je dobro "obrisao nos" i ogradio se od svih prljavština koje su izbile na vidjelo. Rekao mu je da potraži drugo radno mjesto. Uplašilo ga je to. Zbog toga se više nije rastajao od svoje "Berete". Taj pištolj samo večer-dvije poslije posta sudbonosan za njega.

Bilo je rano i hladno predvečerje mjeseca studenoga. Pretpra­znično raspoloženje osjećalo se na svakom koraku. Lepršale su zas­tave. Naravno i albanske. Studenti su pjevali nacionalističke pjesme i izvikivali parole. Nitko još pojma nije imao o svemu onom što se spremalo. Postupno su skupine ljudi rasle, vika postajala glasnija. Bilo je jasno da će se nešto dogoditi. Srba je bilo sve manje na ulici. Poneki bi samo brzo prošao pločnikom ulazeći u koju od kućnih veža.

 

 

 

27.

 

Toga kobna poslijepodneva Atif je u svojem dvorištu radio kao i obično. Kako mu je posao jenjao, odlučio je neku drvarnicu preurediti u garažu. Bio je pun poleta. Za njim je bila uspješna godina. Postao je automehaničar. Nije to bilo malo. Štošta je utjecalo na to da odbije zahtjeve "aktivista" da sudjeluje u kojekakvim pro­svjednim akcijama koje su se tih dana nizale jedna za drugom. Nije htio sudjelovati ni u današnjim demonstracijama. Zbog toga nije obraćao pozornost na skupinu svojih zemljaka, susjeda inače, koji su se šuljali oko njegovih dvorišnih vrata. Nije ih nikako mogao shvatiti. Sve njegove misli bile su tu, u toj drvarnici, koja će sutra postati radionica. U početku, kako to obično biva, činilo se sve bezazlenim. Kad su ušli u njegovo dvorište i zapitali ga: "Ideš li s nama ili ne!", bez pogovora im je prišao. Morao je tako. Išli su svi. Kada je izašao na ulicu, bio je zaprepašten brojem okupljenih.

Svi su bili i previše uzbuđeni. Mnogi su nosili motke, neki kamenje. Najradije bi se bio okrenuo i zajedno s braćom vratio kući. Ali to više nije mogao.

Selim ih je sa suzama ispratio. Predosjećao je nesreću. Kada se iz stotina grla zaorilo: "Avanti popolo, bandiera rossa ...", suze mu tijekom potekoše. Crvene albanske zastave vihorile su se već posvuda. Jezivo se doimao žagor uznemirene mase. Nemir je ispunio sva srca, a zanos nutrine. Selimu se uskoro pridružila i Razija sa svojim drugaricama. Na prozorima, balkonima, pa čak i na krovovima vidjeli su se obrisi Ljudi koji su promatrali poprište bitke za Republiku Kosovo. Riječi su bile suvišne. Strah ga je pokrenuo. Kada je ugledao svoje vršnjake kako se skupljaju da se priključe svojoj djeci, bez razmišljanja je zakoračio k njima. Uskoro oko njega bijahu stari Kra­snići, Beriše, Ramadani i drugi. Na uglu na kojem se skretalo prema "Božuru" priključila im se golema masa koja je dolazila s periferije. Koračali su ukorak, pjevajući. Bila je to neka revolucionarna pjesma. Nije bilo ničega čudnoga u tom. Živjeli su u vremenu u kojem se samo s njom moglo nešto postići. Bila je to pjesma koja se pjevala širom Al­banije, pjesma s kojom su se poistovjećivali s onima koji su živjeli u albanskoj državi. Savlada Selim strah kao i svi drugi i ubrza korak.

Eksplozija ogorčenja ovlada ulicama. Jurnuše svi na "plave". Sudariše se s pendrecima i pregaziše ih. Sva gorčina tih dana izli se na te odore i šljemove. Zacrveni se njihova plava boja. No, ne bijaše tako dugo. Prasnuše bombe, a suzavac ispuni ulice. Sivo-plavičasti plin dražio je nosnice, tjerao suze na oči, izazivao mučninu. Uskoro se ulice ispuniše bljuvotinama. Prasak za praskom potjera izlučevine. Smrad ispuni uzdušje. No, ni to ih ne zaustavi. Jurnuše i na taj novi milicijski stroj i razbiše ga. Pobješnjela masa razori sve što je mogla razoriti. Planuše kiosci i automobili. A onda se opet sve ponovi. Ponovno zapucaše bombe i ponovno se nad svima izviše oblaci suzav­ca. Nad izbezumljenom masom razlijegali su se povici: "Kosovo Republika!"

Toga, za mnoge kobnoga dana, Pera i Ahmet stajali su kao i obično za šankom u "Avali". Ispijali su dakako "šljivu". Bili su oz­biljniji no inače. Pera nije čak ni započinjao razgovor. Predosjećao je sve ono što će se te noći zbiti. Ahmet još i više. Njegovi pretpostavljeni iz službe sigurnosti tražili su od njega da večeras bude tu, za tim šankom, i da im svaku bitnu pojedinost dojavi. Onu, naravno, koja bi mirne demonstracije mogla pretvoriti u oružani sukob. Učinio je kako su mu rekli. Dobro je otvorio oči, promatrajući Sve oko sebe. Graja s ulice dopirala je i do njih.

-Ovo će potrajati! -reče mu u jednom trenutku Pero.

-Čini se!

-Idemo sjesti! -okrenu se potom konobarici. -Donesi nam, bogati, dvije kave! Sjest ćemo malo!

                               Sjedoše za stol pokriven kockastim stolnjakom. Bilo je to ono pravo. Zaboraviše na trenutak sve i raspričaše se. Tek kad je huka s ulica bila tolika da je zaglušivala njihove riječi, obratiše pozornost na nju. Priđoše prozoru i zagledaše se van. Raspoznavali su se samo obrisi ljudi u gomili. Kada su prasnule prve bombe i razbilo se prvo staklo, izjurili su bezglavo iz gostionice.

Potrčao je Ahmet što je brže mogao prema Domu Armije, a onda prema Kosovu Polju. Kada se sav zadihan nakon nekoliko stotina metara zaustavio, osvrnuo se unatrag. Pred njim iskrsnu stravična slika razbijanja, paleža i loma. Plamtjela su vozila i kiosci. Nad gradom se nadvio dim. I tko zna dokle bi tako promatrao da ga nije oslovio policajac:

-Kući! Kući! Jesi li lud! Bježi odavde!

Noć je bila kao stvorena za nerede. U zraku se osjećalo nešto što se riječima nije dalo objasniti. Vjetar je gonio oblake, donoseći po­vremeno miris paljevine i suzavca. Demonstracije usprkos svemu nisu posustajale. Izbezumljeni ljudi trčali su amo-tamo, razvaljujući kućne veže i sklanjajući se u njih. Uskoro se stubišta napuniše uprljanim ljudima, koji su hrpimice ležali jedan preko drugoga, povraćajući jedan po drugom.

Na kraju odjeknuše i prvi hici. Pucalo se iz svih smjerova. Najviše iz stanova u kojima su stanovali vlastima odani ljudi. Pucao je i Milan iz svoje "Berete". Jedan metak pogodi Atifa, drugi Nijaza. Obli ih obojicu krv. Zasviraše i sirene. Pojaviše se i prva vatrogasna i sanitetska kola.

Dugo se još pucalo po Prištini. Povremeno bi kakav rafal proparao noćnu tišinu. Svjetla su se ugasila. Vatre također. Ulice opustješe. Iz kućnih veža ipak još nitko nije izlazio. Bili su svi prestravljeni i zatrovani. Iznemogli i iscrpljeni, izmučeni, jednostavno nisu mogli nikamo. Pred zoru je duga kolona tenkova zatutnjala magistralnim pravcem koji je od Podujeva vodio u Prištinu. Oni pak koji su dolazili iz Kosovske Mitrovice zaposjeli su prometnice prema Kosovu Polju. Pješaštvo je zauzelo željezničku postaju. Tek bi se po­vremeno čuo ogorčen poklik, upućen onima u plavim odorama: "Fašisti! Fašisti!"

 

 

 

 

 

 

 

Comments