SPAS KROZ KRISTA - roman

Ante Rilovic

SPAS KROZ KRISTA – roman

 

 

            Od kad je nevidljivi i svemoćni sinajski zakonodavac propisao pravila našeg ponašanja, čovjek se, u svojoj želji da se vrati tamo odakle je izgnan, okovao svakakvim stegama stvorivši današnju civilizaciju. No, želje su jedno, a stvarnost drugo, svoj put u nebo obojio je bojama pakla, a ne raja, učinivši klaustrofobičnim sve oko sebe. Što nije bilo ozvučeno tutnjavama topova, eksplozijama bombi i jaukom ranjenih?! I kad se nije pucalo, proganjala ga je mogućnost da se zapuca, da se nađe usred pakla, i da u znaku Sotone i sam bude ona. Udalji ga zbilja od svega što ga je činilo čovjekom, u prvom redu od poštenja, kao jedinog vjerodostojnog ljudskog utočišta u zlu. Izdan, i od sebe i od Boga, usmjeri pažnju izrečenim zapovijedima, koje ga tankoćutnog i misticizmu podložnog opsjednuše idejom “spasa”. Svjetovni život posta “izgnanstvo”, zagrobni vječnost, kršćanstvo praslika “arhaičnih” vjerovanja. Plima vrhunaravne sugestije zapljusnu njegovu svijest. Mnogi obukoše mantije i zatvoriše se u mračne i hladne samostanske odaje. Misli im zaokupi koloplet kontroverzija i “pravih vjerovanja”. U ime Krista podigoše se lomače i povedoše ratovi – proli se krv. Ljudi ogreznuše u zločinima. Jedni "misaoni sistemi" zaratiše s drugima. Borilo se za primat i pravo na osudu drugog. Potencijal stvorenih emocija indoktrinira kršćanstvom najelementarnije nagone. Zavlada kult snage. Milosrđe posta “fikcija” slabih i podložnih.

 

 

                                                               1.

 

            "Fikcije", da ih tako nazovemo, bijahu krive za mnogo toga u životu don Frane Vicića, čilog šesdesetogodišnjaka s uspješnom liječničkom praksom. One su ga učinile arogantnim prema samom sebi i krajnje ravnodušnim prema svijetu oko sebe. Bavio se osakaćenim ljudskim dušama, nostalgično se osvrćući na dane kada su ga vjerovanja koja su ih sakatila opsjedala, zasužnjivši ga. S koliko su se samo ironije i zlobne samodopadnosti ugnijezdile u njemu?! S koliko gorčine osvrtale na glupost, mržnju i krvoločnost, na sve ono što je čovjeka proklelo i pretvorilo u vlastitu suprotnost?!

            Živio je u jednoj od onih zagrebačkih četvrti u kojoj su crkveni tornjevi, samostanske zidine i srednje-vjekovni opkopi, bili stijecišta sova i šišmiša – ljepota pregaženih vjekova, i  jalovosti koja je životarila pored voska i tamjana, na klecalima i u ispovijedaonicama. S propovjedaonica su njegovi drugovi čitali pastirska pisma koja su sve više odudarala od programskih načela "majke crkve", sukobljavajući ljude s realitetom jednog sistema koji se klasicima zacrtanim htijenjima nadvio nad svim onim čemu su Kristovi pastiri težili od ustoličenja sinajskih zapovijedi kao vrhunaravnog ljudskog zakona. Njegovi su pacijenti učili ovještane istine po samostanskim samicama, živjeli u klaustrofobičnim prostorima, iznajmljivali podstanarske sobice na mansardama pored crkava poput pravih isposnika, opčinjeni priviđenjima onosvjetskih prikaza. Naslušao se “božanskih inspiracija” i slutnji podstaknutih trenom trezvenosti – svega što se moglo začeti u glavama cijepljenim lažju, duši opterećenoj onostranim tajnama nedokučivim znanim nam ćutilima. Bavio se “procesnim psihozama” – ljudima koji su tražili i nalazili Boga u sebi.

            Pred škropionicom je stao, okrenuo se prema oltaru i prekrižio. Dvije sredovječne žene, obučene u tamnu odjeću, upravo su ulazile u crkvu. Ispratio ih je pogledom i izašao. Duboko je udahnuo. Uživao je u ozračju osunčena neba. Bljeskali su gornjogradski krovovi, a tihi žamor dolazio s Dolca. Autobusi ZET-a su dovozili i odvozili putnike. Parkiralište se postupno punilo automobilima. Volio je Kaptol – ulicu u kojoj je stolovao biskup sa svećeničkim zborom. Gotski oblikovani tornjevi katedrale zasjenjivali su autoritetom monumenta sva druga zdanja. Bili su svojevrsno oličenje stila – sušta suprotnost purizmu cistercitskih opatija i dogmatskoj suštini kršćanstva: jednostavnosti i skromnosti. Bili su dovoljno raskošni da zadive svijet. Nisu se mogli usporediti s onima u Reimsu, još manje s onima Svetog Vita u Pragu, no, za njegov Kaptol bijahu sasvim dovoljni.

Svako jutro navraćao je u jednu od gornjogradskih crkava odajući dužno štovanje “katolicizmu”. Živio je s ljudima koji su kao i on, od najranijeg djetinjstva, okuženi vjerovanjima, skretali na sebe pažnju, stičući povjerenje drugih. Skrušenim je pogledom pozdravljao vjernike: oronule starice ograničena intelekta, zanesene muškarce srednje dobi, razočarane djevojke – one koji se još nisu suočili s mukama slutnji, spoznajom istine, svim onim što se neumitno nameće u trenu otrežnjenja, u kojem tek počinjemo razmišljati o početku, nastajanju, stvaranju i trajanju – bitisanju – svem onom što je posljednjih decenija tako strahovito potreslo temelje religioznosti. Njegovi su se pacijenti regrutirali iz skromnih i marginalnih sredina koje su preispitivale savjest ponirući u korijene dramatičnih zbivanja  koja su crkvu konfrontirala “revolucionarnom realitetu”.

Domaćice su išle na tržnicu, penzioneri šetali Kaptolom, golubovi nadlijetali Dolac i Trg Republike. Golubinje nebo staroga grada plavilo se ozračeno suncem. Ljudi su se napajali svježinom lipanjskog jutra ne razmišljajući puno o “misterijama” koje su ga mučile. Bile su to sumanute ideje njegovih pacijenata – đavolska obrazina duše u kojoj je nerijetko tinjala mržnja kao refleks sveopće nesnošljivosti.  Ponirao je u bit društvenih kontroverzija otkrivajući podcjenjivane i potisnute istine, svima nam dobro znane plodove vlastitih sijanja – danak surevnjivosti. Patile su tankoćutne duše strepeći pred usudom, paleći plam zloduha u svojoj nutrini – plam koji je razgarao strasti i niske pobude koje su kao rak rana nagrizale društvo. Prolazio je pored izloga zastajkujući pred izloženom odjećom. Bio je u nadsvođenim prolazima “Varteksa”. Nedavno je tu kupio odijelo koje je imao na sebi. Tamno plavo s crnkastim prugama,  odavalo je njegovu nutrinu, sve ono što ga je činilo takvim kakav je. Nasmijao se, ubrzao korak, prošao pored Kluba književnika i nekadašnjeg “rajkoma” i stao pred “Bistroom” u podnožju “nebodera”. Iz susjedne crkve izlazilo je mnoštvo svijeta, iako je bio radni dan. Malj dijalektičnog materijalizma, koji je tako silovito razbio svijet njegovih vjerovanja, nije to uspio kod tih ljudi, ne zato što je bio preslab za to, ni najmanje, on naprosto, takav kakav je, nije bio dostupan skrovitim kutcima moždane supstance, u kojima je čudesno smirena, osmišljena i samozadovoljna, bitisala grandiozna sugestija ucijepljenih vjerovanja.    

Ostakljena, još nezadimljena sastajališta, vabila su goste.  U kasnim prijepodnevnim i ranim popodnevnim satima bila su omiljena mjesta zgubidana, ravnodušni prema tijeku vremena i boljkama šture svakodnevice. Ponekad mu se činilo da je podložan istom čem i oni, da ne živi s vremenom i prostorom, da je mislima i osjećajima vezan uz nešto što nije daleko od traume, iako se nikako nije mogao pomiriti s tim da je ono to. – Traume koja to nije! – promrmlja i namršti se. Opsesija bilo čim je uvijek to. Toliko je znao o njoj, bavio se opsjednutima. Svaka je bila strogo individualna, već prema tome koliko je tko bio svjestan nje. Njoj je obično bilo sve podređeno, od pogleda na svijet do onog čem su služili. U nečem se ipak razlikovao od onih koji su u tim ostakljenim sastajalištima provodili veći dio dana, bio je to način na koji se opsjednuto instaliralo u kom, da li je doživljeno bilo i doista traumatski događaj ili ne. U svakom slučaju, svakog koji nije živio s vremenom i prostorom u kojem je bio, učinilo podložnim nečemu što nije bilo istovjetno s njima, njega katehizmu Patera Krista. Zgubidani su se razlikovali od njega i načinom na koji su doživjeli traumatiziranje, oni su ga najčešće bili svjesni, iako su ga potisnuli u onkraj svijesti, on, ne. Trenutka kad se isto dogodilo nije bilo, nije ga nikad ni bio svjestan, ono se naprosto instaliralo u njegovu dušu kao neumitnost koja se nije mogla izbjeći. Bilo je neiskazivo, iako i te kako dobro određeno svojim sadržajem. Bilo je, na neki način, transgeneracijsko, prenosilo se s jedne generacije na drugu, nasljeđivalo kao trauma ili kao dispozicija za nju. Odmahnuo je rukom i nasmijao se iskrivivši usnice. Zanijekao je na to glavom, bio je svjestan problema koji ga je mučio i s kojim je sve više, opsjednut njim, potiskivao onu opsjenu koja je bila proizvod Pater Kristovog katehizma.  

Ušao je u “Bistro” i stao u red pred blagajnom. Razbijao je dokolicu, opirao se procijepu koji je prijetio zjapom koji se ničim poslije ne bi mogao ispuniti. Na vrijeme je postajao svjestan sebe, sveg onog što ga je uzelo, i čem je još uvijek i pored kritičkog pristupa istom, služio. Postajao je dio okruženja, ljudi, sve više disao i živio s njima. Težio je, naime, drukčijem životu od onoga koji je vodio – istodobnosti s vremenom u kojem je bio. Učinilo ga je to drukčijim, vanrednim, graničnim prijetećem. Nije mu se dao. Možda i bi da nije bio to što je, psiholog i psihijatar, filozof i teolog. Puno je znao da bi se do kraja predao onom što nije mogao uskladiti sa stečenim znanjem. Sve što je u posljednje vrijeme činio, pa i to zalaženje u taj "Bistro" bilo je svojevrsna provokacija duha, izazov i oskrvnuće religioznošću izgrađenih vrlina. Rasvjetljavao je do tad nerasvijetljeno: intimu, želje, zbir nedoživljenog, neiživljenu i nezadovoljenu putenost – temeljne impulse svog sadašnjeg ponašanja – rituala u kojem je spajao jutarnju molitvu s kavom, novine i vijesti s relikvijama prošlosti. Bježao je sam od sebe sebi, onom što bi u trenucima osvješćenja  spoznao. Utonuo u razmišljanja našao se pred zavodljivom ženom s kojom se tu sretao svako jutro.

- Kava sa šlagom? – upitala ga je reda radi, nasmijavši se. Nije bila ravnodušna prema njemu, osjećala je nešto što nikad prema nikom nije – bio je suviše slab da bi se opro njenim čarima.

- Da, Marijana! Duplu sa šlagom!

Sjedila je u blagajničkom «boksu» gledajući ga. Osjećao se kao mačak pred mišjom rupom, ne samo zbog takvog dojma koji je na posjetioca ostavljala ta blagajna, već i zbog one stvari koju bi mogli nazvati «ključem prezenta». Bila je to želja da se približi ženi koja je sjedila u toj ostakljenoj izdubini. Radi nje je i navraćao svako jutro tu. Zašto se onda molio? Zašto je šetao Gornjim gradom i obilazio srednjevjekovna zdanja? Tamo ju nije mogao sresti.

Pogledi su im se sreli. Smela se na čas i nasmijala.

- Svako jutro ste tu! Toliko sam se navikla na vas da bi mi bilo neobično da jedan dan ne dođete. – Otrgla je kupon za kavu, vratila sitniš i nastavila. – Sparan dan je pred nama! U ovoj rupi ... ! Što mogu? Bolje je i to, nego stajati za šankom!

- Zanimljivo, uspjeli ste s ovim "Bistroom"!  Tu je promet veći nego bilo gdje drugdje.

- Po uposlenom, da! ... Mi to ne osjećamo! Režije su velike!

Uzeo je kupon, stavio sitniš u džep i izvinuo se onom iza sebe.

 

Poštovao je taj svijet – ljude koji su bdjeli nad usudom onih koje su podizali. Jedna od takvih je bila i Marijana. Nije krila brižnost - životne tegobe učinile su je drukčijom od onih koji su lakomisleno posezali za trenutnim zadovoljstvima. Bdjela je nad sudbinom sina onako kao što je on bdije nad stanjem duha svojih pacijenata. On, duh, bio je ipak najvažniji, smiren i pokoran vodio je u vječnost, buntovan i nemiran, zahtijevan i nikad zadovoljan, u kolektivni procijep nezadrživog šizofrenog procesa koji je preko paranoidno-katatoničnog straha i sumanutih opsesija vodio u grotlo pakla. Bio je još uvijek «pastir» svog stada, pastor svakom koga je znao.  Skromnim životom sugerirao je rješenja, nadahnjivao, pomagao. Da bi bio sretan čovjek nije smio bit skup sam sebi. 

 

Na ulici je bilo sve življe, tramvaji su tandrkali po tračnicama, vozači zvonjavom upozoravali neoprezne prolaznike na opasnost. Nije volio gužvu, zamišljen bi se često sudario s kim. Osvrnuo bi se tada za sobom, promrmljao izvinjenje i ponovno utonuo u razmišljanje. Ulica ga je nadahnjivala nepresušnim izvorom koještarija – čudovišnom malograđanštinom koja je konzervirala stare odnose.  Veo prošlog prekrivao je sadašnje i buduće, bio u oboje. Pred obližnjom crkvom prodavale su se publikacije i glasilo kontroverzno uzdušju vremena. "Glas Koncila" bio je omiljeno štivo mnogim domaćicama koje su tuda prolazile na putu za Dolac. Bio je to prostor u kojem se odvijao dijalog sukobljenih ideologija. Pejzaž duhovnog stanja nacije najljepše se promatrao s ovog mjesta, zato je najradije pio kavu pored prozora, uživajući u smiraju vlastita duha - obračunu sa samim sobom. Raspopio se i krenuo putem mesijanstva dijeleći milosrđe umobolnima. Za sve oko sebe bio je još uvijek "don" koliko i doktor, svećenik koliko i liječnik. Bio je ponesen idejama "caritasa". Štovao je katolicizam, on ga je oblikovao u moralna čovjeka. Bio je kršćanin od glave do pete. Sve njegove pobude inspirirane su u djetinjstvu mu ucijepljenim vjerovanjima, koja su bila to tvrdokornija što je dijete kojem su ucijepljivana bilo sretnije. Ljudima su se inače rado vraćali u sjećanje dani djetinjstva, posebno najranije dobi. Ona je naprosto hipnotički oživljavala fantazme dječaštva. Filigranski istkane silnice sugerirale su mnogo toga don Frani Viciću.  Nije se mogao distancirati od zbivanja  koja su se tih dana odigravala oko njega. Crkva nije više bila duhovni hegemon društva. Vjernika je bilo sve manje, laička država postala idol demokracije. Teško se s tim mirio. Iako je napustio mantijaški stroj, još uvijek je pripadao onima koji su ga kao dijete uhvatili za ruku i odveli k sebi.

Pater Krist mu je dao prve lekcije katehizma.

Sjećao se đaka prvaka, školskih klupa i velikog i dobrog vjeroučitelja. Dugom crnom mantijom izazivao je nadnaravno i "onosvjetskim istinama" dolično štovanje. Ničega se drugog nije ni sjećao do li njega. Imao je zlatom uokvirene naočale i sijedu kosu. Izgledao mu je krupniji nego što je bio. Bio je istovremeno i blag i oštar, i dobar i zao.

Popio je gutljaj kave i zaustavio pogled na paru do sebe. Jedan dugokosi ljepotan zabavljao je jednu djevojčicu. Ispijenih obraza, podbulih očiju, pastozno blijeda, nije se doimala naročito sretnom. Bila je ekstravagantna u svakom pogledu. Oboje su u stvari bili takvi. Željeli su lijepo izgledati, skrenuti pažnju. Bili su opčinjeni sladostrašćima ranih seksualnih zadovoljenja. Vis a vis, jedan stariji gospodin je zaustavljao pogled, čas na njemu, čas na njima, prateći svaki pokret koji bi učinili. Vjerojatno si je dočaravao noć strasnih užitaka, niskost obljube, podatnost ljubavlju i svim i svačim opijena tijela. Nedavno se još zgražao nad nepodopštinama mladeži, sada je pak doživljavao pravi pornografski posrtaj – prizori mogućih seksualnih iživljavanja kojima su se odavali iskrsavali su pred njim dočaravajući mu one koje bi mogao doživjeti s Marijanom. Skrivao je osjećaje. Maska prividne ravnodušnosti nije mu silazila s lica. No, ipak, sjenku tuge nije mogao prikriti. Patio je neiživljen, plačući za propuštenim. Mladost mu je ukradena. Sve što su ti mladi ljudi uživali, on je opsjednut "vječnim istinama", sputan celibatom, propustio. Ispio je kavu, namrštio se, mrzovoljno pogledao sve oko sebe i izašao. Ljubav je uvijek iznova drastično naglašavala promašaj - zanos vjerovanjima koje mu je ucijepio Pater Krist.

Pred ulazom u "Oktogon" je stao, kupio novine i ušao u prodavaonicu "Jugoslavenske lutrije". Uzeo je raspored utakmica sportske prognoze i ispunio nekoliko kombinacija lota. Potom je ponovno izašao na ulicu. Tramvaji su i dalje prijetili onima koji su neoprezno prelazili ulicu, ljudi se mimoilazili. Onespokojen doživljenim tjeskobno se osvrtao na ne baš tako sretnu mladost. Najbolje godine života proveo je u sumornom sjemeništarskom i samostanskom ozračju. Živio je uokviren srednje-vjekovnim zidinama, među bezličnim asketskim figurama religijom zanesenih ljudi. Besmisao uložena truda izbezumljivao ga je isto tako kao i strahote zabluda koje su od njega učinile bolesna i nezadovoljna čovjeka. Nagonsko opstruktivistički kolektiv, ideološki sukobljen s vremenom i prostorom, učinio ga je takvim kakav je. Bio je krajnje rezerviran i skeptičan prema svakoj novini. U zaleđu pravoslavne crkve "Svetog Preobraženja" u Margaretskoj, na terasi "Dubravke", nekoliko ranoranilaca sjedilo je za kavanskim stolovima. Jutro je bilo svježe, iako se očekivao sparan dan. Zgubidanski fantazmi, lagodnost kavanskog života, i krajnji nehat, optočili su vedrinom sivilo šture svakodnevice. Turoban i osamljen nije mogao zamisliti život bez ovog jutarnjeg izleta u još dnevnom vrevom ne izluđeno središte grada. Sažeta prošlost, promašaji, samozatajna tugovanka za svim, sukobljavali su ga uvijek iznova sa životom isklijalim iz biti čovjekova postojanja – žudnjom kao iskonskim nagonom samoodržanja. Danas je sve više gubila prvotni smisao pretvarajući se u najobičniju želju za zadovoljavanjem pohote.

Uputio se prema uspinjači. Stare gornjogradske gospođe s pudlicama, umirovljenici i po koji nadobudni ljubitelj starina, bili su redovni pratioci njegove vožnje. Pogledao je naslove novina. Poljska je okupirala stupce. "Solidarnost" je prerastala u opozicioni politički pokret. Zaigrali su mu uglovi usana. "Nasmijao mu se brk", što se kaže. Katolicizam je doživljavao renesansu, ako je to bilo to. Odricao se vjekovnih zahtjeva za podčinjenošću i poštovanjem svake vlasti, potičući internacionalnim antimarksizmom bunt. 1981. godina je budila novovjekovnim istinama sputane arhaizme, razobličavala pritajene strasti, iskupljivala ranija poniženja.

Uskoro je bio nad donjogradskim krovovima. Pred portalom crkve Svetog Marka je stao. Bila je to župna crkva koja je u svojoj dugoj povijesti nekoliko puta dograđivana. Barokno oblikovani zvonik doimao se šturo pred figuralno bogatim pročeljem. Pokatkad bi ušao u nju, kleknuo na klecalima podno raspela, zaustavljajući pogled na freskama koje su u  kapelama Svetog Fabijana i Sebastijana dočaravale biblijske teme. Riznica crkve je raspolagala sijasetom vrijednih, od zlata napravljenih stvari. Koračao je platoom na kojem su užarenom krunom okrunili Matiju Gubca, uz pročelje crkve na čijem je krovu bio nacrtan stari hrvatski grb. Toleriran je kao simbol samosvojnosti i marksističke dosljednosti, hrvatske državnosti i federalnog ustrojstva, iako to nije bio. Nije se don Frane Vicić mirio s mnogočim. Nezadovoljstvo je tinjalo, poticale su ga crkvene dogme. Katolicizam se sve više suprotstavljao  futurističkim vizijama svijeta. Njegovi su snovi bili filigranski tkani Pater Kristovim katehizmom, a vizija socijalizma obojena bojama nekakve kršćanske demokracije u kojoj su vjerovanja živjela još samo kao rudiment u obliku zapovijedi svemoćnog i nevidljivog sinajskog zakonodavca.

Srednje-vjekovni gornjogradski prostor, kolijevka klerikalnih duhovnih obzorja ne samo ovog grada, poprimao je ambijentalnu amblematičnost suvremenosti. Nadahnut magijom velikog mađioničara Patera Krista i sveg onog što je u trenu otrežnjenja dijalektičko-materijalističkim maljem razbilo u paramparčad njegova vjerovanja, doživljavao je tu prostornu i duhovnu sintagmu na svoj, jedino mu prihvatljiv način. Maštao je o ostvarenjima velikih ideala koji su u posljednjih nekoliko decenija širom planete mijenjali društvene odnose, na način koji je bio sušta suprotnost polaznim osnovama tih istih vjerovanja. Htio je sačuvati duhovnu hegemoniju Crkve, podčiniti moderno laičko društvo njenim interesima. Takav kakav je, odbačen i prezren od mnogih svojih kolega, bio je još uvijek odan, čak možda i više od njih, osnovnim kršćanskim dogmama. Odbacivao je ono što je smatrao suvišnim, tražeći izlaz iz krize u koju je zapala Crkva. Prezreo je obaveze, odbacio celibat, živio kao i drugi uživajući dotad mu nepoznata sladostrašća normalna života. Izopćen, kažnjen, prezren, padao je u ponor drukčijeg procijepa od onog prije, boreći se sa zlodusima vlastite nutrine. Na svoju sreću bio je dovoljno kritičan da se ogradi od onog što je smatrao nedoličnim. Opsesivni strah od zastranjivanja smirivao je očinskom brigom prema samom sebi. Suvremena amblematičnost srednjevjekovnog prostora oživljavala je uvijek iznova hipnotičke sintagme nagomilanih vjekova.  Novo-oblikovane nakane obuzdavale su proplamsjaje vjerskog žara. Bježao je od sebe, prošlosti, Patera Krista, katehizma, privezan za skute katolicizma. Izlazio je iz samotnosti, ordinacije, doma, u prostor kontroverzija, vidovitosti i futurističkih vizija, koje su se u takvom arhitektonsko-arhaičnom, amblemima socijalizma osuvremenjenom prostoru, mogle začeti samo u glavi don frane Vicića. Sprega okolnosti spontano je sjedinjavala nepomirljiva protuslovlja u dragi mu totalitet futurističkih opsesija. Šetao je Jezuitskim trgom pored ispražnjenog isusovačkog samostana gledajući brončanog Herakla kako davi zmiju, divio Opatijama, ikonama i kipovima, prolazio pored zdanja Sabora i drugih institucija marksistički oblikovanog društva. Postajao je na neki način nastrani privrženik sintagme prošlosti i sadašnjosti – svijeta u koje je živio granično trijezan, oslobođen nakaznih opsesija iskovanih žarom ranijih vjerovanja.

Prošao je pored "Lotršćaka", spustio se Radićevom do "Centralne apoteke" i stao u red pred prvim oknom na kojem su se prodavali lijekovi za gotov novac. Sinoć je popio posljednju tabletu Adumbrana. Očaran je njegovim djelovanjem. Uzimao ga je povremeno godinama. Nije to bio hipnotik, no ipak, takvom don Frani Viciću, kakav je bio, bio je izvrstan i nenadomjestiv lijek. Uspostavljao je skladnost unutrašnjih suprotnosti, sređivao odnos s vanjskim svijetom, uspostavljao sklad među protuslovnim vjekovima, izgrađivao futurističku viziju amblemima osuvremenjene prošlosti, mireći ga na neki način sa svijetom takvim kakav je. Još više od toga, oxazepam mu je pomagao da sredi utiske iz prošlosti. Sagledavao je sve bolje ludost prema kojoj je i inače bio dosta kritičan. No, ipak, tek sad, kao da je shvaćao ponor nakaradnosti, "arhaičnost" vjerovanja, zlo s kojim je obračunavao, tankoćutan prema dražima suvremenosti.

Dolac je bio pun svijeta. Bio je to pravi rudiment arhaične razmjene, reprezentant sitno-vlasničke stihije. "Kumice" su prodavale voće i povrće, poneki se entuzijast zanosio mogućnostima. Nakupce je proganjala tržišna inspekcija, protiv prekupaca se otvarali prekršajni postupci. Svako je smio prodavati samo svoje proizvode. Teglile su se košare s krumpirom bespućem do staza, iznosile na autobusne i željezničke stanice, dovlačile na Dolac. Stajale su satima dokone babe nudeći robu. Pucale su proširene vene, otvarale se rane na nogama, rasli spondilotički izraštaji na kralješcima. Dozvoljena radinost okovana zabranama, oslobođena "bestidne gramzljivosti" prekupaca, uspješno je konkurirala društvenom sektoru. Nasmijao se od srca svemu. Kako i ne bi?! Bio je pravi "purger". Osjećao je pripadnost ovozemaljskim razinama – "jalnim prizemnim strukturama". Kako su se samo lijeno kotrljale tržnicom! Uskoro je opet bio na Kaptolu. Crkvena knjižara je bila otvorena. Kupio je "Glas Koncila" i nastavio prema Novoj Vesi. Bio je to novo-vjekovni nastavak Kaptola. U njoj je bila njegova ordinacija. Slovio je za ingenioznog psihoanalitičara koji je s uspjehom ponirao u ljudske duše, otkrivao tajne, spoznavao uzroke psihičkih poremećaja. U svakom je otkrivao sebe. Na sreću razlika između zdravog i bolesnog je bila velika. I upravo o njoj, o gradaciji određene "sumanutosti", ovisila je dijagnoza.

Zaigrale su mu ponovno usnice. Oslobodio se mnogih opsesija, disao sretan i slobodan, radio, liječio ljude opterećene onim čim je i on bio. U svakom kao da se uvijek iznova obnavljao ustaljeni proces ludila. Netko je relativno zdrav živio uz svoja vjerovanja, drugi pak doživljavao koještarije koje su bile produkt sumanutosti. I on je kao dijete sanjao anđele, majku božju, slušao Gospoda. Ni danas nije vidio ništa nenormalno u tim snovima koji su bili najobičnija refleksija Pater Kristovog katehizma.

Na Kaptolu je bilo sve življe. Domaćice su se vraćale s Dolca, studenti išli na predavanja, "dame" vodale pse. Nigdje se tako nagomilana vremena nisu isprepletala kao tu, nigdje prošlost toliko puta prilagođavala vremenu. Tu su se danas stjecali i ukrštali putovi privatnog i društvenog "biznisa", jučer slobodnog seljaštva i zanatstva s gospodstvom feudalnog agro-produkta. Gotička cistercitska crkva je 1740. godine pregrađena u prekrasno trobrodno barokno zdanje s kupolastim zvonikom. Pripadala je najprije "Svrakarima", cistercitskom ogranku benediktinskog reda koji je dobio svoje ime po opatiji Citeaux (Cistercium) u Francuskoj. Zbog svog ekstremno asketskog načina života i odjeće – bijeli habit i crni škapular – narod ih je usporedio sa svrakama. Tužno se nasmijao na to, oduvijek su bili drukčiji od drugih. Cistercitke su se bavile i povrtlarstvom. Možda su čak one i udarile prve temelje ove neugasive vatre privatnog "biznisa" i primitivnog zanatstva? Češće je zalazio u tu crkvu Svete Marije od Pohoda. Stao bi pod lanternom gledajući osvijetljenu apsidu nad četverouglastim svetištem diveći se zidnim slikama iz XVIII. stoljeća i mramornim oltarima, zapažajući ono što drugi nisu – oni na čije se brige nije puno osvrtao. Nasmijao se, mahnuo rukom i promrmljao: - Opskrba, cijene!

Pred kazalištem na Kaptolu nekoliko mladića i djevojaka čekalo je red za ulaznice. Prikazivao se mjuzikl "Jalta-Jalta". Usnice su mu se razvukle u osmijeh. I on ga je rado gledao i slušao. Bio je čudno sročen i još čudnije uglazbljen. Nitko ga nije doživljavao onako kako bi se to moralo, nitko uživajući, ponesen njegovim arijama, osuđivao podjelu svijeta među pobjednicima. Što više, pjevušile su se pjesmice "bijeloj Jalti", srca i duše punile nadom. Arijevcima su se krilila krila. Duh jednog u Jalti pregaženog vremena, odjenut u novo anglo-saksonsko-rusko ruho, opsjedao je misli, kreirajući u opći društveni koncept neuklopljiva htijenja.

U obližnji su park majke izvodile djecu. Put je vodio Opatovinom. Bio je to dosta skladan arhitektonski ambijent nastao u XIII. i XIV. stoljeću unutar biskupskog grada, uz zapadni obrambeni zid Kaptola. Stambene blokove, nekad pune o biskupskom dvoru ovisnih ljudi, nastavali su najobičniji "kaptolski purgeri" od kojih je pokoji imao više-stoljetni pedigre. Novo-vjekovno je strujalo srednje-vjekovnim Kaptolom ne osvrćući se na praznu katedralu, slabu prođu religiozne beletristike, materijalne probleme biskupske dijeceze i opsesije onih koje je grijao vjerski žar. Golubovi su se sklanjali u hlad, pjevice cvrkutale u krošnjama, nervozni automobilisti svirkom sirena iznuđivali prednost. U jednom parkiranom "mini-morrisu" jedan je mladić ljubio jednu sredovječnu ženu. Bio je to kurjački nasrtaj popraćen licemjernim uzdasima nalickane četrdesetogodišnjakinje. Zapanji ga njihova predanost strastima. Bila je to prava seksualna provokacija, izazov za neiživljenog don Franu. Bio je to pravi pornografski akt usred "biskupskog grada". Nije se mogao suzdržati. Zaustavio je pogled  na "dami". Sjena nekadašnje ljepote potamnjena suvenirskim ostacima perverzijama bogate mladosti bljesnu pred njim. Pogledala ga je pogledom buntovnice, namignuvši mu. Tražila je razumijevanje za svoj čin koji nije smatrala toliko delikventnim da bi ga se stidjela. Grupa časnih sestara je prošla mimo, okrećući glave od tog sablasnog prikaza novo-vjekovnih sloboda. 

Iz jednog dvorišta čula se dreka neusklađenih muzičkih instrumenata. Poneki prolaznik bi se nasmijao na račun "kaptolskog benta". Svaka je ulica imala svoje entuzijaste, i svaka je navijala za svoje klince. Bilo je to bezumno zatiranje svake muzikalnosti, najobičnije lupetanje prpošnih junoša.

Zaustavljao je pogled na licima prolaznika, uspoređujući jedna s drugima. Htio je proniknuti u dušu svakoga od njih, otkriti ono što osjeća tog trena. To nije bilo lako, svaki je krio ono čim bi se odao i obznanio neslaganje s bilo čim. No, jedno nije bilo upitno, svako bio zaokupljen svojim brigama, uživajući tren vječnosti onako kako mu je to u tom času to bilo moguće. Mnogi, kao da nisu bili tu. Mnogo tog nisu primjećivali, i ako jesu, okretali su glavu od tog. Na skrvnavljenja nadbiskupskog, sutra možda i kardinalskog Kaptola, se malo tko osvrtao. Jedino su se časne sestre, s kojima se maločas razmimoišao, opčinjene snagom hipnotičke sugestije, isposništvom i martirizmom, zgražale nad svetogrđem onosvjetskih ozračja Kaptola. Bile su sušta suprotnost onoj elokventnoj "dami" u "mini-morisu" koja je razgolićujući stegna djelomično pokrivena čipkastim rubljem odolijevala "kurjačkom nasrtaju", možda i dvadesetak godina mlađem napasniku, da bi ga na kraju, postiđena pornografskim prikazima, u znak zahvalnosti što ju je dovezao skoro do pred sam dom, odvela u njega na nastavak onoga što je na ulici započela. 

Doživi sve kao izazov, onako kako su to vjerojatno doživjele i one opatice koje su pobjegle od samih sebe među zidove kojekakvih opatija čuvajući nešto što se nije moglo sačuvati ni unutar njih. Koliki su tako, bježeći od samih sebe, nečastivog u sebi, završili tamo gdje i on? Godila im je posebnost još više ludost koje nisu bili svjesni.

Mladost mu je protekla u tugaljivoj samo-dostatnosti i bogougodnom sanjarenju o biskupskoj karijeri, muškom djevičanstvu i stalnoj borbi s nečastivim. Klečao je satima pred oltarskim voštanicama, ministrirao, oduševljavajući se svećeničkim pozivom, autoritetom koji je ovaj uživao, onim riječima strahopoštovanja koje su njegovi roditelji izgovarali spominjući ga. Učio je naizust živote svetaca, diveći se njihovoj stravičnoj upornosti i bezgraničnom samo-odricanju, uživao u crkvenim miomirisima, provodeći pospana jutra na klecalima. Bio je izvrstan učenik. Pjevao je u crkvenom horu, ministrirao duge i iscrpljujuće mise. Pater Krist je u potpunosti ovladao njegovim mislima. Postao je poklonik zapovijedi sinajskog zakonodavca, privrženik nedotakljivih dogmi crkve. Sve u svemu to nije bilo tako loše, ničeg čudnog nije bilo u tom, i druga su se djeca molila Bogu, no nijedan od onih koje je znao nije obukao svećeničku mantiju. Poneko se doduše školovao, ni nijedan od njih nije postigao ono što on. Što danas ima od svega toga? Civilizacijsko grotlo uskovitlano akcijama "urbanih marksista" rastakalo je vrijednosti onog čem je posvetio život. za njega sudbonosnog puta kojim je krenuo još kao dječarac. Što ga je to tako silovito poticalo na rad i stvaralaštvo, učenje i postizanje svih tih naslova? Materijalna zainteresiranost nije bila pokretač tih htijenja. Želja za isticanjem isto. Posebnost je bila ono što ga je uobličilo takvog kakav je. 

- Posebnost! – uskliknu u sebi don Frane Vicić. Mnogo se bavio njom, znao što sve može učiniti i gdje koga odvesti. Rađala je osjećaj predodređenosti, pozvanosti i bogougodnosti. Na njenom tlu lako je svašta raslo, pa i zanesenost vjerovanjima. Tko nije ponesen njom uspostavljao suodnos s nadnaravnim? Tko nije doživljavao ovakva ili onakva ukazanja? Zbog njih je i on bio smjeran, skrušen i marljiv. Učio je da bi zadovoljio Krista, očovječio vlastitu bestijalnost, nadahnuo božanskim dahom svoju demonsku čovječju ćud. Studirao je medicinu zato da bi zadovoljio kršćansku bit svoje duše, da bi kroz martirizam i žrtvovanje postao "bogo-čovjek". Njegovi su porivi bili poticani žarom vjerskih ambicija, a ne ljubavlju prema odabranom pozivu. Studirao je medicinu zato što je liječeći ljude mogao brže od drugih postići "transcendentalnu transformaciju" ličnosti. Osnova njegova ponašanja ležala je u onom drugom, nikad mu do kraja jasnom bitku vlastita bića uvjetovanog karakternom dvojnošću. Ona je bila pokretač njegovih pregnuća. Ona ga je vodila strminama. Vrijeme je teklo, a da nije ni osjećao njegov tijek. Naprosto je prohujalo pored njega, da bi se tek sad zaustavilo. – Tek sad! – izusti.

Na kraju Kaptola je stao. Jedan mladi liječnik ostvarivao je kršćanski ideal ljubavi, pružajući prvu pomoć jednoj povrijeđenoj starici. Nije mu prišao, zanio se teološkim poimanjem viđenog. Da je, osjetio bi se kao uljez, stranac, koji se nepozvan upliće u nešto što se njega ne tiče. Nije bio ni pozvan za to što je ovaj činio, a nije imao ni pravo na to sad kad je on bio tu. Zaustavio je pogled na kolima hitne pomoći. Dva bolničara su iznosila nosila, žmigavci žmigali. Njegovo upletanje doživjeli bi svi kao svojevrsno nasilje nad uobičajenim. Osjeti se strancem tu gdje to nikako nije mogao bit, ne samo zato što je bio još uvijek unutar biskupskog grada već i zato što je bio liječnik. Da li bi ga uopće kao takvog prihvatili da im i priđe? Zar nije taj mladi liječnik, zajedno sa svim tim ljudima oko sebe bio više stranac tu nego on? Uzimao si je pravo da čini ono što su oni trebali činiti. – Etička autonomnost kršćanske samosvijesti. – promrmlja i nasmija se.

Lepet golubova, sviranje automobilskih sirena i opća gužva koja se ubrzo stvorila oko povrijeđene su ga prizemljili. Drukčije sagleda sve. Liječnik, koji je pružao prvu pomoć, je vjerojatno bio ateista. Njegovo djelovanje nije bilo potaknuto onim čim bi bilo njegovo, no, i pored toga prepoznavao je u njemu sintezu kršćanskog "caritasa" i liječničke etike. U jednom trenutku mu se učinilo da je okićen simbolima "nečastivog". Pokreti su mu bili odriješiti, reagiranja brza. Nije bio teološki tip. – Možda radi sve iz čistog koristoljublja, darivajući se za novac koji je dobivao za svoj rad? Ako ne misli kršćanski, zar se ne zanosi onim s čim se vjerska misao bori od svog postanka - egoizmom? ... Taj se pri izboru poziva nije rukovodio onim što je od nas zahtijevao Krist. Radeći to što radi ne služi Kristu! Opredijelio se za svoj poziv rukovodeći se potrebama društva, mogućnostima zaposlenje i visinom dohotka koji je kao liječnik mogao zaslužiti.

Uhvatio se za glavu, zanijekavši njom. Još se nije oslobodio teološkog pristupa ovozemaljskim pojavama, još uvijek je bio opterećen religioznim poimanjem svijeta i međuljudskih odnosa. Nije se mogao pomiriti s tim da su potrebe društva, materijalna zainteresiranost i liječnička etika dostatan ekvivalent kršćanskom moralu. Štoviše, njegove kolege psihijatri, neopterećeni Kristovi učenjem, martirizmom i mesijanizmom, smatraju porive zasnovane na tom građanskom socijalističkom moralu normalnim. Martirizam kao isključivo religiozni čin, ti dijalektičkim materijalizmom zadojeni liječnici okarakterizirali bi kao ludost, dovodeći u pitanje uračunljivost onih koji bi njim rukovođeni obavljali taj posao.

Uskoro je automobil hitne pomoći odvezao povrijeđenu. Prešao je na drugu stranu ulice i uputio se prema svom domu. Plavio se nebeski svod, bljeskalo svjetlo sunca, zagrijavao se pločnik. Pognuo je glavu i utonuo u sjećanja. Zov zavičaja javljao se uvijek sa sjećanjima na djetinjstvo. Bio je to zov daljina, toplog mora i plavog neba. Nebeski beskraj nadvio se nad pučinom gubeći se u plavičastoj izmaglici horizonta. Toplo sunce pregrijavalo je tlo. Plamtjele su borove šumice, dimila se makija. Podnevna jara treperila je nad usijanim stijenama. Pred očima su mu iskrsavale slike slikovitih mjesta nanizanih uz obalu. Vječni hlad tijesnih urbanih prostora pomagao je ljudima da lakše prežive vruća ljeta i ublaže zimske bure. Surovost kamenjara i ustalasala mora se tako lakše podnosila. Težaci su kopali crvenicu, ribari lovili ribu, svećenici promicali bogobojaznost zahtijevajući pokornost i ikonopoklonstvo. Jedrenjaci su pristajali uz mol i istovarivali robu. Tovarila se mantala, maslina, ulje, prošek, vino i lozovača. Trčkarala su djeca. Desetljećima, vjekovima, bilo je sve isto: jalovo i besmisleno. Gospari su ih učili životu. Ženili su se u četrdesetoj, i to obično samo po jedan u svakom domu. "Uškopljeni" su lutali morima, borili se sa strastima, očajni i nezadovoljni, neiživljeni i po malo luckasti. Nikad ih nije bilo toliko da bi buntom ugrozili opstoj svojih učitelja, ušli u dubrovačke i kotorske palače, podčinili trendu sveopće potištenosti "vodenoglavih kretena" nemirne gosparske duše. Kao dijete nije shvatio demonske nakane onih koji su ih iz generacije u generaciju učili samo-odricanju i samo-zadovoljenju, plašeći ih siromaštvom. Živjeli su razapeti između suprotnosti: zemaljskih istina i onosvjetskih transcedencija.

Cavtatski motivi, proštenja, mistifikacije Gospina svetišta u Radovčićima. Sjatio bi se jedanput godišnje svijet sa svih strana, ponio katolicizmom, skupio oko one male razvaline, spomen na onomadno pustošenje istočnih Konavala od strane srpskih plemena s onu stranu Orjena. Sjećanja, priče, sveopća jalovost i nezainteresiranost – iskustvo. Mračni pesimizam i vjera u prolaznost svega postojećeg, pa i onog satanskog duha koji se tragikomično objektivizirao u tom pustošenju katoličkih zaselaka konavoskih i kotorskih brda. Životne istine, potaknute intenzitetom doživljenih emocija, sužavale su vidokrug, uopćavale neodgovorni individualizam, sukobljavale međusobno ono što je koncilski duh nastojao sjediniti. Neusklađeni svjetovi istih vjerovanja kostobolno su se grčili nad rasvijetljenom prošlošću, rastakali su se temelji, sahnula htijenja za jedinstvom. Sjećanja su podrivala koncilsku misao njegujući uspomene na ono što je ljude razdvajalo, raspaljujući plam netrpeljivosti. Stvarnost je neprekidno ukazivala na bezumnost, otpor i destrukciju ozlojeđenih pastora koji su iz zaboravljenih elegija istiskivali prethodne negacije sadašnjeg i budućeg zajedništva.

Zvona su zvonila "Ave Mariju", mazge iznosile sepete pune grožđa. Cijedio se mošt, pilo mlado vino, ljudi opijali plodovima crvenice – vrtača i Konavoskog polja. Krotila se Ljuta, do zla boga nepredvidiva i ćudljiva ponornica, borilo s poplavama i šumskim požarima. Ljubav nadjača sjećanja na vrijeme barbarstva i sveopćeg sukobljavanja. Premoštavao se jaz jedne milenij stare granice, ljudi bratimili, međusobno ženili, uzdižući do neba koncilsku misao i prije njene vrhunaravne emanacije od strane Svetog Oca i božjeg namjesnika. Ljudi su živjeli sve zdravije i putenije, postajali produhovljeniji i humaniji, poštujući pravila lijepog ponašanja, njegovali dobro-susjedstvo, posjećivali se, ne osvrćući se na prošlost. Ipak, njegovo djetinjstvo bijaše drukčije, svijet onomadniji, opterećen prethodnim negacijama koncilskog duha. Sve je bilo manje onih  koji su zapljusnuti talasima paranoidne opsesije doživljavali sablasne halucinatorne opservacije koje su vodile u ludilo.

U oazama zelenila, oko crvenicom ispunjenih vrtača, stisnule se kamene kućice, šćućurili ljudi. Posvuda crkve i kapelice. Među radišnim, oporim i svim i svačim ojađenim svijetom po koji mantijaš. Ne radi ništa, po cio dan razmišlja i smišlja nešto, danas ovo, sutra ono. Bdije nad svojim stadom da se čim ne približi onima koji drukčije poimaju onosvjetske transcendencije. Klanjaju mu se ljudi, poštuju ga, slušaju, uče djecu onome što se propovijeda. Beskraj vremena, jalova dokolica i opsjednutost misijom, učini svakoga od njih nenadmašivim pastorom. Nitko se nikad ne pozabavi tim svijetom toliko kao oni, nitko ne posveti život malim ljudskim stadima u onkrajima prostora, vremena i zbivanja. 

Pred vratima kuće, u kojoj je živio s Barbarom, svojom domaćicom, stao je promatrajući plavetnilo nebeskog beskraja, vedrine vječnih i još dosad od nikog ne nadmašenih ljepota. Usporedi ih sa slikama renesansnih i postrenesansnih majstora,  "Juditom" Sandra Botičelija. Rađala se "Venera" okružena nagim ljepoticama. Poistovjeti se sa seksualno zadovoljnim "Marsom", doživi "Prokrudinu smrt" Pjera di Kozina, oduševi nizozemskim slikarima XVII. stoljeća – prikazima vječno nemirna neba. Na kraju se uživi u putenosti "Dijanina" tijela okružena zelenilom i plavetnilom isto takvog neba kakvo bi sad. Drugovao je s knjigama, uživao u enciklopediji likovne umjetnosti, isto tako kao i u kasno renesansnim zdanjima Kaptola i Gornjeg Grada. Koliko je toga tjeskobnog u životu čovjeka? Bilo je nešto i u tome čim se zanosio i kako je živio. Nasmija se don Frane drukčije nego inače, ironično, onako kako se smiju oni koji se smiju sami sebi i kad u onom što ih nasmijava nema ničeg komičnog. Zamuca Frane, misao mu na čas stade, priuštio si je nešto što nije smio, nešto što je predodređeno drugima, a ne njemu -  oportuno, onako kako je jedino mogao živjeti nakon što se raspopio. Ni na kraj pameti mu nije bilo da ostatak života proživi onako kako se živjelo unutar samostanskih zidina. Živio je puteno u simbiozi s marljivom i poslušnom, intelektualno prilično ograničenom Barbarom. Pored svega, scena na kojoj se sve odigravalo bila je u nesuglasju sa suncem obasjanim nebeskim beskrajem, bila je tamna, narogušena i spremna na svašta. Bila je prazna, željna punine života. Odvede ga tamo gdje je sve počelo, gdje je upoznao Barbaru, život drukčiji od onog koji je vodio.

 

 

                                                                 2.

 

Teorijski osmišljene društvene suprotnosti ukrstiše sablje prakticističkih maksima na podravskim poljima. Ferdinandovački župnik don Frane Vicić postade žrtva dokoličarskih izmišljotina. Stanovao je u župnom dvoru nasuprot crkve, pored zdravstvene stanice i liječnika, drugovao s veterinarima, sucima i kolegama iz susjednih župa, sa "slobodnim", i još uvijek o protagonistima marksističke nauke "nezavisnim" intelektualcima, vječnim oporbenjacima ustoličenih vjerovanja, pa i religioznih zasada. Ništa ih nije moglo učinit drukčijima, pa ni on, zbog toga ništa nije ni pokušavao, sve bi mu bilo uzalud. Mirio se sa svakim takvim kakav je, uvjeravajući sam sebe da je to najbolje što je mogao učiniti. Dokolica ga je učinila drukčijim od njih, premda je svaki od njih ponekad činio to što i on – razgovarao sam sa sobom na način kao da razgovara s nekim drugim, a ne sam sa sobom. Tko se od njih nije tvrdoglavo opirao udarcima sve uvjerljivijih im spoznaja? Tko nije, i pored oponiranja istima, ponekad usuglašavao svoje mišljenje  s političkim konotacijama "novotendencijaša", tražeći i nalazeći dostojan odgovor doskočicama "vodenoglavih kretena"? Sve se češće i taj s kojim je razgovarao kao s nekom drugom osobom u sebi bio to. Kad bi prepoznao u njemu sebe, kad bi ga doživio kao dvojnika dostojnog prezira, zgranuo bi se nad svim onim što je zagovarao. Sve što bi mu rekao, i što bi mu on uzvratio sličilo mu je "verbalnoj halucinaciji", nečemu što je bilo toliko nestvarno koliko i ono što je pri punoj svijesti propovijedao. Tko ne bi na njegovom mjestu promatrao i promišljao sebe onako kako je promatrao i promišljao one koji su siromašni duhom vjerovali u kraljevstvo nebesko? Vjerovao je i on u svašta, divio se Božjoj riječi, riječi koja stvara, od koje sve potiče. Bez nje ne bi bilo ni svijeta, ni sličnosti čovjeka s Bogom, sa suverenom koji s nikim nije htio dijeliti suverenitet nad onim što je stvorio, pa ni sa čovjekom, koji zbog toga nikad, i pored svoje sličnosti s njim, neće biti ono što je on. Mirio se don Frane s tim svjestan sveg onog što je čovjeka činilo čovjekom, a ne Bogom, u prvom redu s prošlim koje je na neki način bilo utjelovljeno u sadašnjem, utjelovljujući isto u budućem. Baštinio je don frane puno toga od svojih predaka, od prošlog uopće, prihvaćao sva čovjekova dostignuća takva kakva su, opirući im se sa propovjedaonica, ne predajući se. 

Predavao je vjeronauk udubljujući se u dušu podravskog čovjeka, u sve ono što ga je učinilo toliko samosvojnog i samosvjesnog, da se nikako nije mogao poistovjetiti s bedakom "naivaca" hlebinske škole. Pripadao je onim hrvatskim intelektualcima koji su se kao pristalice prakticističkih, kvazipolitičkih, jasnije rečeno slabo determiniranih, vjerovanja, vukli na repu "antimarksističkih" i "antikrležijanskih" kolona, sukobljavajući se s neshvatljivim prikazima naših ljudi. Naš čovjek je lijep i razvijen, nije ničim izobličen. Što će im ti izbezumljeni pogledi, tupa i blesava lica? Zbog srednjevjekovnih vjerovannja koje im glavom on propovijeda? Ponirao je u svijet motiva i inspiracija. Kao ingeniozan psihoanalitičar  umjetničkih nadahnuća tražio je razloge Hegedušićevih sugestija i vizija koje su tog našeg podravskog poljodjelca prikazivale svijetu kao potepuha i lump-proletera, do zla boga glupa i blesava "vodenoglava kretena". Bilo je to vizionarsko oslikavanje sebičnosti kao motiva kolektivistički inspirirane Pol-Potovštine – lump-proleterske vizije komunizma. Zar se nije u svom "Kraljevu" Krleža na neki način poistovjetio sa svima koji tako beznadno i bezobzirno oslikavaju našeg čovjeka, kontroverznog u svojim vjerovanjima, elementarnim zamislima i htijenjima? Možda ti "urbani marksisti" imaju pravo? Zar nije svatko na svoj način interpretirao teorijski osmišljena i još uvijek nedovoljno determinirana vjerovanja? Zar nije i on, pri svojim šetnjama Gornjim Gradom, doživljavao sintagmu društvenih protuslovlja? Zar nije gradio viziju "novog svijeta" ponesen arogantnom samouvjerenošću u vječnost kršćanstva – "jedino moguće racionalne osnove demokratskog socijalizma"? Zašto ne bi onda i taj svijet "vodenoglavih kretena", koji još vjeruje u vukodlake i vještice, crkvu i svete sakramente, imao svoju viziju socijalizma? Zar ona ne bi mogla biti sintagma kompendija onih "istina" koje je on naučavao, a u koje su oni vjerovali, i bauka suvremenog  čovječanstva – kampučijske Pol-Potovštine? I on se plašio hlebinskih natruha - sugestivnih ekspresija tragičnog doživljavanja htijenja vlastitog naroda. "Urbani marksisti" berlinske škole, nazvani od naših "narodnjaka" "krležijancima", bili su mu bliži. Iako se s njima neprekidno sukobljavao, bili su ipak s ove kulturne i civilizirane strane ovovjekih i onosvjetskih barikada. Fasciniran urbanim sugestijama  "krležijanaca", opsjednut primitivizmom "praznoglavih masa" i nazadnjaštvom Pol-Potovih "ostvarenja", približavao se "modernom socijalizmu" na koji se teško mogao nakalemiti rudiment njegovih vjerovanja, pa makar samo i u obliku zapovijedi sinajskog zakonodavca. U biti, don Frane Vicić se, takav kakav je, borio, koliko sam sa sobom, toliko i s ovovjekim naučnim spoznajama koji su negirale sve u što je vjerovao.  Njegov sve snažniji intelekt potkopavao je monument "vječnih i nepromjenljivih dogmi". Sve je češće transcedentno putovao u prošlost nostalgično se osvrćući na sada mu smiješna vjerovanja bliska duhovnim obzorima primitivnih naroda. Plašio se malih i bistrih podravskih glava kad skrušeno, pune "vjerskog žara", primaju hostije vjerujući da je to tijelo i krv Isusova. Tankoćutna dječja duša upijala je kao spužva zapovijedi sinajskog zakonodavca, ali i irealne interpretacije svijeta u kojem žive. Opsjednutu, krajnje vulnerabilnu, dječju svijest, izlagao je kataklizmičkim dezintagracijama, dvojnosti, svim onim unutarnjim kontroverzijama, umišljajima i kojekakvim sugestivnim insinuativnim doživljavanjima onosvjetskih uvjeravanja u vjerodostojnost ucijepljenih im dogmi, kojima je i sam bio izložen. Kao teolog potiskivao je na margine misaonog života etičke zasade medicine i psihijatrije, udubljujući se u kontroverzne spoznaje, zabrinut za te iste duše. Kao liječnik se pak odrekao katehizma i odao liječenju onih koji su postali žrtve teoloških uzurpacija njihove svijesti.

Podravska polja, "motivi" i Barbara, su bili podjednako krivi, kao i njegova glad za spoznajama o nastanku i trajanju, za njegov raskol s crkvom. Kasno je upoznao draži tjelesnih užitaka, ne odolivši dražima tridesetogodišnje seoske ljepotice koju su mu gurnuli pošalicama bremeniti "narodnjaci". Imao je pravo na domaćicu, stavio ju je na svoj "platni spisak" i odrekao se celibata. Talasi otrežnjenja otkrivali su svijet zbilje. Oslobađao se opsesija, naizust naučenih života svetaca, onog još i danas mu nejasnog poriva koji ga je vinuo u zenit intelektualnih spoznaja. Samoprijegorom svetaca savladavao je teološke nauke, studirao medicinu, opsjednut idolopoklonstvom.

Nakon što se nauživao Barbare, stekao iskustva i smogao hrabrost i sigurnost, navalio je na snaše. Uspješno je zadovoljavao prohtjeve raspuštenica i starih cura, vraćajući se uvijek kući, ženi koja se posprdno osvrtala na njegove ovozemaljske dvojbe. Povrijedio je i propise sa sinajskog brda, poželio žene bližnjih i imao ih, sukobio s crkvom i raspopio. No, ne samo to, završio je studij. Premda je s mnogo čim raskrstio, još uvijek je vjerovao u nadnaravnost Stvoritelja. Bavio se sam sa sobom doživljavajući Svevišnjeg na način na koji su ga vjerojatno doživljavali svi koji vjeruju u njega.

 

Nadnaravnim silama se oduvijek koješta pripisivalo. Vrela politeističkih vjerovanja crpila su snagu u mističnom doživljavanju snoviđenja. Puka koincidencija "materijalizirala" bi predskazanje. Politeistička magija potpomognuta neshvaćanjem prirodnih pojava zagospodarila je sviješću primitivna čovjeka. Mnogobožački idoli su se javljali u snovima i poistovjećivali s događajima upozoravajući na opasnosti. Produbljivala su se vjerovanja, ludilo zanosa prenosilo s koljena na koljeno. "Homo primitivus" je doživljavao Boga na način na koji to čine i danas mnogi "trezvenjaci". Predskazanje, objava i doživljavanje njegove vrhunaravnosti potvrđivala su se podudarnošću jednih te istih događaja s odgovarajućom simbolikom ukazanom u snu. Tako je postojanje Boga kao vrhunaravnog bića bilo oduvijek usko vezano s unutarnjim životom čovjeka. On je oduvijek bio u nekom suodnosu s njim. Intima religijskih doživljavanja odvajkada se poistovjećivala s nastankom i trajanjem. Bog je plašio ljude, zahtijevao žrtve, poslušnost i ropsku odanost uspostavljenim odnosima. Predskazanja su poticala fanatično čekanje, dočekivanje je potvrđivalo objavljivanje i uspostavljeni suodnos. Slučajna podudarnost produbljivala je tako opsesivnu podlogu vjerovanja.

Don Frane Vicić se nije puno razlikovao od "homo primitivusa" mnogobožačkih plemena egipatskih i mezopotamskih prostora. Iako je s mnogo čim raskrstio, vjerovao je u "spas kroz Krista" kao lijek za sve bolesnije čovječanstvo, u ono čim je trenutna otrežnjenja pretvarao u trajno stanje duha. Zar čežnja za beatifikacijom ne vodi martirizmu? Zar nije zbog nje postao liječnik? Zar se i danas ne žrtvuje liječeći duše zanesenih? Zar martirizam, kao izraz kršćanske ljubavi, nije lijek za njegovu dušu?

 

Povjetarac je donosio opojni miris šuma i koševine. Obronci Zagrebačke Gore su se spuštali u grad. Mirisalo je poljsko cvijeće, cvjetale i dozrijevale voćke. Još jedanput je pogledao u beskonačno plavetnilo nebeskog svoda zahvaljujući Svevišnjem na svemu što je za njega učinio. Zar ga Gospod nije vratio na put razuma, među ljude, u život dostojan čovjeka? Odmjerenim koracima se uputio stepenicama u svoj dom. Vrata su bila otključana. Uskoro će početi s radom, udubljivati se u probleme bližnjih. U kuhinji je Barbara postavila stol. Zaustavio je pogled na njoj. Bila je desetak godina mlađa od njega. Blaženo se smijala mireći se sa životom takvim kakav je. Osmislila ga je nakon nezamisliva besmisla i ludosti jedne neukrotive i vratolomne mladosti, našla mir pored njega. Svaki od njih je doista bio osobenjak. Tek sad pod starost, shvatio je život. Sve je više obožavao puteno osmišljavanje "izgnanstva". Molila se i ona Bogu, ispovijedala, tražila oprost grijeha, primala "tijelo i krv Isusovu", a da nikada puno nije u sve vjerovala. Ponašala se kao i drugi, hinila pobožnost i čednost. Za najteže grijehe oprost si je sama davala. Skrušeno bi se pomolila, uvjeravajući samu sebe da je to dovoljno za to.

Iskapio je don Frane čašicu bilogorske šljivovice, pojeo kajganu od dva jaja i naslonio na naslon. Kaotična unutrašnjost izbi u prvi plan. Slijedio ju je, trčeći za njom. Vrijeme se ispreplelo, razine svijesti pomiješale. Bio je u sito vrijeme i dječak i čovjek zrele dobe, ministrant i pop, student i liječnik. Poprimi sve oblik ispovijedi – priče kojom je sam sebi pričao sve o sebi. Osvrnu se na sve s prezirom, hladno, onako kako se moćni osvrću na nemoćne. Žacnu ga nešto, kao dijete doživi sam sebe onako kako su slabi doživljavali jake. Mržnja koju je osjetio ga osupnu. Odmahnu rukom na sve i nasmija se. Što god da je činio da izađe iz sebe, iz onog zatvorenog svijeta u kojem je živio, vratio bi se opet u njega. Bez njega nije mogao, on je bio on, sve drugo, drugo. Odražavao se u svemu što je radio, bez obzira koliko je bio u nesuglasju sa samim sobom. Bilo je nešto u tome. Prošlo se doimalo romantičnijim od sadašnjeg, bilo je poput izgubljene ljubavi, navještaj novoga. Iako ju nikad nije doživio takvu kakvom ju si je dočaravao, vjerovao je u nju, slutio je posezao za njom.

 

Novine su iz dana u dan bile sve zanimljivije. Katolicizam je prerastao u politički pokret, Poljska je vrela, u Iranu se učvršćivala vlast "mula". Religiozni zanos je još uvijek nadahnjivao ljude, pokretao mase, trovao uspostavljene odnose, hranio kojekakve pokrete. Zar nije i Lech Walesa zagazio u pakao bunta zadojen Kristovim učenjem? Zar ono što su tražile poljske mase, težeći još većoj uravnilovki, nije bila svojevrsna sintagma komunističke ideologije uzgojene u kampučijskim džunglama i kršćanstva rimskih katakombi? Plašio se stremljenja koja su potresala svijet nagrizajući malj dijalektičkog materijalizma. Sredovječni "vodenoglavi kreteni" su se teško mirili sa zakonima vrijednosti podižući ljudski rad mjeren konjskim silama na pijedestal marksističkog idolopokloništva. Tko sve nije obezvređivao ljudske vrednote?! Ljudi iskvareni sebičnošću težili su uspostavi takvih društvenih odnosa u kojima bi jednu eksploataciju zamijenili drugom.

Ispio je čašu "prigorca" i uputio se u ordinaciju – malu, trošnu i skromno namještenu sobicu, u kojoj je u polutami satima izmjenjivao misli s ljudima koji se puno nisu razlikovali od njega. Uskoro je Barbara najavila Antuna Vaša. Pogledao je na sat. Bilo je devet i četvrt. Zamislio se na tren, izvadio njegov karton i uputio prema vratima. Pred njim beskrajne plaže toplog mora na kojima je Toni proveo najranije djetinjstvo. Jarko svjetlo obasja obzor, izdvoji Antuna Vaša, dočaravši mu tihe sjetne kantilene koje su ovoga uvijek iznova odvodile na njih. Oboji se vrijeme jarkim bojama, da bi ga potom odmah vratilo tu gdje je bio, u polutamu nečega čim je sve više osmišljavao život, izbjegavajući zamke koje mu je postavljala vlastita prošlost. Nije imao razloga da se samodopadno osvrće na nju u svim njenim odsječcima. Nekih se ipak nije mogao odreći, bili su to oni koji su ga vodili stazama nauke, koja to uvijek nije bila – nauke koja je u raznim etapama njegova života sukobljavala  jedne "istine" s drugima. Da nije bio sklon onom čem se sad odavao, možda bi i on otišao putem Antuna Vaša i tražio lijek za svoju svim i svačim zatrovanu dušu. Njegovo mjesto pod suncem bilo bi sve više nego to, živio bi dalek zbilji, bio, možda i luđi od Antuna Vaša. Morao mu je pomoći, ne zato što je to bila njegova dužnost, bio je liječnik, već zato što je suosjećao s njim. Morao ga je vratiti onom što je u zasadama u koje je vjerovao bilo još uvijek u granicama normalnog. Morao ga je vratiti na rub koji je prekoračio, a onda, s njega, u središte onoga što ga je gurnulo na njegove margine. Ironičnim osvrtima na ono što je doživljavao nije mu mogao pomoći. Morao je pod ruku s njim, sve dok se sam, pod utjecajem onoga što mu je sugerirao, ne bi uputio stazama drukčijim od onih na kojima je bio. Otvorio je vrata i nasmijao se.

 

Uspomene su navirale, izgovoreno oslikavalo jedno, ne baš previše sretno, djetinjstvo. Skroman je bio Antun Vaš, skrušen, onakav kakvi su bili mnogi na vratima njegove ordinacije. Njegova vanjština, izraz njegova lica, sputani pokreti i geste, odavali su stanje njegova duha, zatvorenost u sebe, u onaj, njemu samo do kraja znan, svijet sjećanja, prošlog, sveg onog što ga je učinilo takvim kakav je i dovelo k njemu. Čim se sve nije kočio, suzdržavajući se od najgoreg – od izljeva mržnje prema okruženju koje nije imalo milosti prema takvima kao što je bio on. Morao mu je pomoći da spozna sam sebe onakvim kakav je, a ne onakvim kakvim se zamišlja. Da li je čovjek poput njega mogao prošlost spoznati onakvom kakva je? Fiktivno je bilo ono što ga zanima – ono kako on shvaća doživljeno i kako se odnosi prema njemu. Ono je nerijetko bilo toliko subjektivno da je čestobilo daleko od istine. Nije mu trebalo puno da shvati ambijentalnu predodređenost Tonijevih procijepa. Odrastao je na istom tlu kao i on, dolazio do prvih spozanaja na sličan način, udubljujući se u njihov smisao na crkvenim klecalima, zanoseći se nadnaravnim. Emocije su stasale, osjetljivost rasla. Mogao ga je shvatiti, dočarati si njegov položaj u nemirnom, razdraganom i čuvstveno osebujnom svijetu dječjih krda.

Razmiljeli su se ulcinjski klinci, zaigrali bosi i goli, izgubljeni u priobalnoj pješčari. Na obroncima Rumije, koji su se valovito spuštali do nje, težaci su uzgajali masline i okopavali vinograde. Uz obalu, na stijeni, prijeteći pitomoj okolini, uzdigao se stari grad, leglo gusara i moreplovaca, ribara i vječnih skitnica. Pred njim tvrđava slaveniziranih Romana, poraženih Avara, nikad do kraja ne protjeranih Latina, Dalmata i Hrvata, vječnih oponenata osmanlijskoj i mletačkoj vlasti. Pomiješali se narodi , ukrstili daleki izdanci raznih dijaspora, Albanci se nastanili pored Srba, Crnogorci uz Hrvate. Tri vjere ukrstiše sablje, dvije kršćanske i jedna muhamedanska. Gologuzci zaigraše zajedno ne pitajući jedan drugog za porijeklo i vjeru. Nauči svaki ponešto od drugog, a svi skupa ono ijekavsko crnogorsko narječje, za nekog hrvatskog, za nekog srpskog, jezika, začinjenog dalmatinskim dijalektom punim romanizama. Zbilja se povlačila pred onim što mu je takvo djetinjstvo dočaravalo, ono je i sad bilo u njoj protkano dalekim joj izdancima koji su crpli snagu svojih privida iz nečeg što joj ni nije bilo tako daleko kako je to izgledalo pod plaštem sve uljudnije svakodnevice. 

Emotivna ishodišta sadašnjih Tonijevih opredjeljenja titrala su plamom dječačkih ozračja. Rasvijetlio je motive njihove bliskosti. Povjerenje u njegovom poslu nije bila mala, a ni beznačajna stvar. Blagi mediteranski ugođaj pretvarao se postupno  u neshvatljivi mu kolorit surove i negostoljubive zavičajne topike, oblikovane svačim više do li ugodnim ozračjem juga. Činilo mu se da je sadržajna harmonija "procesa" u koji je ponirao bila sve potpunija – sklad uzroka i posljedica nenarušiv. Zbilja je bljedila, slika svijeta onakva kakvu je jedino Toni mogao stvoriti, bila sve više predmet njegove pažnje. Put međusobnog razumijevanja vodio je kroz nju, ona je bila ono što ga je zanimalo. Morao ga je suočiti s istinom o sebi i drugima, sa zbiljom onakvom kakva ona doista je, iako nije bila daleko onoj slici o njoj koju je zanesen stvorio. Za njeno razumijevanje i ispravan stav prema njoj bila je potrebna puna svijest. Kako ga privest njoj, ne samo sad, onom što sad doživljava, već i onim reminiscencijama prošlog koji su bili duboko ukorijenjeni u sadašnjem.

 

Stara i trošna kamena zgrada, nedaleko tvrđave, bila je dom Dina Vaša, ribara i težaka napoličara, oca sedmero djece od kojih je Toni bio treći po redu. O svom porijeklu Dino je malo znao. Ponašao se kao da je oduvijek tu, izrastao iz mora, naplavljen plimom na obalu, odnesen s osekom s neke na vlas iste ovoj. To "kao da" bilo je presudno za mnogo toga, u prvom redu za pripadanje jednom svijetu koji je bio omeđen morem i stijenama na kojima su visoko u vis stršile tvrđe njihovih sujeta. Tašti su bili Vaši, pogotovo Dino. Bio je ponosan na sve što ga je učinilo takvim kakav je, drukčiji nije ni htio bit. Više od života nije ni htio, nego to što mu je dao.  Da nije bilo Otonovog katehizma ...

Zastao je don Frane na čas. Polemiziranje sa samim sobom nije bilo uputno, pogotovo kad je alternativno suprotstavljao stvarnom. Zbilju je morao prihvatiti onakvom kakva je, sagledati je drukčijom od one koja je živjela u Tonijevoj svijesti.  Udaljila ga je od srdela i crvenice,  ribarskih mreža i motike, bez čega Dinovi nisu mogli. Nije se njegovi puno brinuli za djecu, hranili su ih dok im ruke ne ojačaju, a svijest se ne osamosvoji. Malo se čega sjećao Antun Vaš, još je manje toga ispričao don Frani.  No, ipak, slika njegovog autohtonog misaonog svijeta, svijeta stvorenog u   mašti, dočarala mu je Vašovo djetinjstvo. Bilo je više nego izuzetno i neobično – usudno. Vrijeme i prostor su se isprepleli, vrijeme saželo. Osjećao je zov dragih mu daljina, čuo pjev ptica, krik galeba, udar talasa, da bi potom sve opet utonulo u mir rana predvečerja koji su narušavala crkvena zvona zvoneći Ave Mariju. Bio je s njim svagdje, sabirao se, naprezao, slušao i ponovno gubio u onom čudnom spoju bliskosti i zadovoljstva njom. Bili su si slični. Posvuda, uz tu stjenovitu obalu, uvale i tvrđe. Ponegdje po koja plaža, borova šumica i travom obrasli maslinik - pitome oaze u surovom beskraju goleti. Što ga je to uvijek iznova vuklo na tu obalu? Kakav je to snažni zov odjekivao s njenog stijenja? Zar nije upravo on potvrđivao izgubljenost i otuđenost, jalovost i beznadnost suha i škrta tla? 

Rano je Antun Vaš zamijenio stvarnost nestvarnim, zbilju nečim što nikako nije mogao bit njen nadomjestak – fikcijom, koja je isklijala iz Zupancovih i Pater Kristovih nastojanja da ga uvjere u prolaznost života i vječnost onoga što ga čeka nakon njega. Na njegovu sreću djeca su se s vremenom podvojila, svako se pridružilo svojima, on onima koji se nisu htjeli odreći dalmatinskog porijekla i koji su bili pod snažnim utjecajem proplamsjaja vjerskog žara koji je fikciju toliko približio zbilji da jedna su jedna s drugom bile u sve manjem protuslovlju. Dok su se mali Albanci igrali vojnika Skenderbega, Srbi-Crnogorci, citirali Njegoša, on je sve češće bio mornar i ribar, ili pak misionar u nekoj zabiti u kojoj je bdio nad dušama vjernika. Kršćani se tako odvojiše od muslimana, Slaveni od Albanaca. Saže se vrijeme, spojiše vjekovi, pretočivši se u milenije. Sve u svima bi isto, nepromjenljivo i vječno, kao i priroda oko njih - oporo i škrto kao i pjeskovito ulcinjsko tlo i crvenkaste brazde u udolinama među obroncima Rumije. I oni bijahu takvi, čas blagi i krotki, čas goropadni i mrki. Zapjeni se na čas pred don Franom pobješnjelo more, natušti nebo, sijevnuše munje, udariše o tlo gromovi. I on bi takav kao i oni, rastrgan između zbilje i fikcije, između onog što mu je nalagala svijest i onoga što je još uvijek neugaslo tinjalo u njegovoj svijesti kao ostatak onog vjerskog žara koji je još uvijek cijepao Antuna Vaša.

Dinova djeca, a s njima i Toni, išla su gdje i svi drugi katolici: Kolarići, Popovići, Vaši. U školi su bili prepušteni jednom nadasve poštenom i mirnom čovjeku, kotoraninu Campanelliju. Stariji brat mu je bio župnik katoličke župe u Podgorici, mlađi profesor u dubrovačkoj gimnaziji. Malj dijalektičkog materijalizma je bio preslab. Campanelli je katoličku djecu prepustio ocu Otonu Zupancu i časnim sestrama milordnicama, predodredivši crvenu amblematičnost onima koji su rasli tankoćutni prema Njegošu i Skenderbegu. Rastao je Toni pored oltarskih voštanica, između pljesnivih zidina, okružen misticizmom srednje-vjekovnih vjerovanja, bez sluha za ono što je stubokom mijenjalo zbilju sukobljavajući je sve više s fiktivnim, izdvojivši se od onih koje su pod svoje okrilje uzeli protagonisti novih istina. Bistar i nadaren brzo je upao u oči Otonu Zupancu. Osvojio ga je svetim sličicama, ikonama, doručkom kod sestara milosrdnica. I dok su druga djeca nedjelje provodila na pionirskim smotrama i sportskim igralištima, Toni je ministrairao mise ponesen ukazanom mu čašću. Uskoro se izdvojio i od svojih, sukobio sa svima koji nisu kao i on klecali na crkvenim klecalima noseći ambleme katoličanstva. Ustajao je rano, gledao izlazak sunca, pučinu i ulcinjsku tvrđavu. Koze su brstile rijetko rastlinje, ptice uzlijetale, nebom kružili lešinari. Jednoga proljeća zanesen vjerovanjima odluči postiti. Htio se još više izdvojiti, istaći, pokazati, skrenuti pažnju na sebe. Nakon nekoliko dana zapao je u ono čudno stanje letargije i podvojenosti u kojem je kroz halucinatorna priviđenja spoznavao "istinu". Prikazaše mu se sveci, ču njihove poruke. Anđeo čuvar ga je sve češće vodio razvalinama tvrđave, čuvajući ga od jata gladnih galebova što su se strmoglavo obrušavali u ustalasano more. Samodopadno sve bi. Utonu u zaborav, otuđi se, nestade u plimi priviđenja i obmana.

Šišmiši su izlazili iz skrovišta, sove kliktale po maslinicima. Satima je klečao na klecalima pretvorivši fikciju u zbilju, u svijest, u vrijeme u kojem je ugađao Bogu kako bi mu se što više približio i do kraja poistovjetio s njim. Kad bi opet počeo jesti osjetio bi snagu. Prostrujala bi kao vatra iznurenim tijelom, produbila san, otjerala priviđenja. Krstoplet vjerovanja bi ustuknuo pred cikom i urlikom razdraganih mališana. Potrčao bi s drugom djecom za krpačom, zaplivao plićacima, zaplutao pučinom. U ljetnim mjesecima oslobodio bi se oca Otona, sestara milosrdnica i vjerskih obaveza, bio opet gusar i moreplovac. Takmičio se s vršnjacima, isticao gdje god je to mogao snagom i vještinom. Ruke su mu snažile, tijelo stasalo, put tamnila. Zbilja je nadjačavala umišljaje, potiskivala u zaborav doživljeno. Rano ujutro bi nabrao smokve, donio ih u kuću i stavio na stol. Bilo ih je od Petrova do jeseni. Jeo ih je s kruhom, uživajući u njihovoj svježini, daru prirode na kojem su izrasli Vaši.

 

Tih poratnih dana, postkataklizmičnih i renesansnih, ulcinjske su plaže bile pune boraca Narodno oslobodilačkog rata, bivših logoraša i invalida. Ukapali su se u blato udovi, zakapala tijela. Vruća pržina je sve liječila. Razglasna postaja je emitirala partizanske pjesme i sovjetske koračnice. Pjevušili su ih u mulj zakopani borci, sa zavišću mrmljali logoraši. Po koji razgovorljiviji partizan otkrivao bi ratne istine okupljenoj djeci. Duhovne vrijednosti staroga svijeta pokleknuše pred herojskim pričama preživjelih protagonista nacionalne torcide. Kršćanski idolatrijski krstoplet ustuknu pred autentičnim panoptikumom patnji. Djeca zamjeniše idole. Pokloniše se onima čije im priče bijahu vjerodostojnije i razumljivije, napustiše samostanska predvorja sestara milosrdnica i Otona Zupanca. Jedino Antun Vaš to ne učini. Automno oblikovan i uokviren svijet dječje mašte, sugestivno vođen ucijepljenom opsesijom, ne bijaše prispodobiv nostalgičnoj prpošnosti heroja tek završenog rata. Opsjednut elokvencijom "Pater Kristove" magije, Toni ne pokleknu pred maljem marksističke idolatrije i realističkih prikaza ovosvjetskih istina. Štoviše sukobi se sa tom zemaljskom morom koja je težinom sve više pritiskala svemirsku dimenziju njegovih vjerovanja. Uplaši se ekscesnih situacija, pomodna antiklerikalna kiča, tužna pogleda Campanellija i Otona Zupanca. Nemili ambijent socijalnog i duhovnog procijepa raskoli vražje vulnerabilnu dječju psihu, razape je ne križ ovozemaljskih patnji, izloži kao žrtveno janje agresivno-prpošnim mališanima svih nacionalnih dijaspora i vjera.

 

 

                                                      3.

 

Kada je don Frane otvorio vrata ugledao je na njima svog starog znanca i prijatelja Antuna Vaša. Bio je to čovjek u petoj deceniji života, s ne malim intelektualnim pretenzijama. Duga svijetlo smeđa kosa, kratko podšišana brada i brkovi, odavali su na prvi pogled misaono vizionarsko biće zaokupljeno opsesijama suvremenog čovječanstva. Skrušenim i u pod uperenim pogledom krio je štošta, u prvom redu samodopadnost doživljavanim suodnosom s nadnaravnim, s onim što je dezintegriralo njegovu ličnost.  Polutamni, za nekog klaustrofobično-opsesivni, za nekog magično-intimni prostor ordinacije, omogućavao je obojici štošta, Toniju doživljavanje vječnog kao beskraja nečeg što još nije uspio spoznati u pravom svjetlu, don Frani, udubljivanje u opsesivno, u ono što je Antuna Vaša učinilo takvim kakav je.  Guste obrve i duge trepavice sakrivale su sitne, duboko u lubanjski oklop usađene oči, a tamno odijelo i bijeli ovratnik ukazivali na njegovu privrženost zasadama Crkve. 

- Kako si? – upitao ga je blagonaklono don Frane pružajući mu ruku. Suosjećao je s Tonijem, žalio ga. U posljednje je vrijeme češće razmišljao o njegovoj tragičnoj sudbini, o fikcijama kojima je izopačio zbiljsko doživljavajući ga drukčijim nego drugi. Čuo je vrisak njegove duše, žudnju za nečim mnogo većim od pukog suodnosa – za poistovjećivanjem s Bogom. Stanovao je u StarojVlaškoj, u malom jednosobnom stanu, zajedno sa suprugom Margitom, tridesetogodišnjom ženom krajnje skromna izgleda. Patinasta sivo-maslinasto nijansirana pročelja Stare Vlaške odraziše se tog trenutka na njegovu licu prikazavši ga onakvim kakva su bila – starim i zapuštenim, umornim od života. Zanijekao je jedva primjetno don Frane glavom, nije bio zadovoljan tim odvraćanjem pogleda od bitnog, od onog što je opsjedalo Tonija. Ono što mu se ukazalo nije bilo ono što je odražavalo njegov unutarnji svijet, ono što je bilo predmet njegovih ispitivanja. Kad bi ona bila odraz onoga što ga je zanimalo, bila bi znak da mu svijet doživljava drukčije nego prije, da s njim uspostavlja suodnos, a ne s nadnaravnim, fiktivnim, onim što ga opsjeda od najranijeg djetinjstva. Zanimalo ga je morbidno, opsesivno-fobično, ono što su ta pročelja krila od njegova pogleda. 

- Dobro! Više nego dobro! Odlično! – odgovorio mu je sjedajući u naslonjač nasuprot onoga za kojim je obično sjedio don Frane. Dolazio je k njemu jer ga je jedino on mogao razumjeti, shvatiti njegovu neutaživu potrebu za to da život doživi onako kako su ga doživljavali oni koji su vjerujući u ono u što on vjeruje našli svoje mjesto pod suncem. Kad god bi se suočio s tom potrebom nijemo bi vrisnuo osjetivši bol duše, ono što su osjećali svi koji su posezali za nedostupnim im. Podigao je glavu i usmjerio pogled u don Franu. Imao je bezgranično povjerenje u njega. Bio mu je sklon, potjecao je iz sličnog ambijentalno-morbidnog okruženja, opterećen istim nakaznostima psihe kao i on.

Slabo sunčano svjetlo, koje je se s ulice probijalo kroz zastore, osvijetli na tren lica obojice, Vašovo više od njegovog. Morao mu je pomoći da spozna zbilja onako kako je to jedino, u njegovom slučaju, bilo moguće, kroz njenu odsutnost. Morao mu ju je približiti, potisnutu dočarati onakvom kakva je. Pogledom mu je skretao pažnju na predmete u sobi. Stari improvizirani regal, sastavljen iz više stilskih i funkcionalno različitih komponenata, izazivao je sućut prema imovnom stanju don Frane. Na policama je bilo sijaset knjiga – enciklopedije, kompleti hrvatske i svjetske književnosti. Trošni parket bio je prekriven još trošnijim ćilimom. Stari barokno oblikovani pisaći stol i naslonjači na kojima su sjedili izazvaše tugaljiv smiješak na Vašovim usnama. Primijetio ga je don Frane, bio je znak da je Toni sve više tu, s njim, sve manje u fiktivnom, u onom što je morao potisnuti na margine zbiljskog. Kada je Toni zaustavio pogled na papirima na stolu, gramatičke priručnike, rječnik stranih riječi i leksikom, nasmijao se. Toni mu je odgovorio na isti način. Razbacani papiri s bilješkama, mnoštvo knjiga i jedan nevješto uvezan rukopis, odavali su, koliko Franinu intelektualnu angažiranost toliko i rastresenost. Jedno bez drugog kao da nije moglo. Njegov svijet isto nije bio zbiljski, no za razliku od njegovog nije bio fiktivni, bio je njegov, samo njegov, i ničiji više. Da li je i mogao bit drukčiji? Možda je njim, takvim kakav je, potiskivao onaj drugi, na vlas isti onom u kojem je on živio? Možda ...?

Razgovarao je tako svaki sam sa sobom, s nekim trećim u sebi, dvojnikom drugog, koji "drugi" nije bio. Gubio se svaki u misaonim halucinacijama, u nečem čim su obojica osmišljavali svoje drugovanje. Ono taj čas doista to i bi. Jedan su drugoga promatrali, jedan drugog proučavali, promišljajući sebe identificirajući se s drugim. Oba dva bijahu psihotični, svaki na svoj način, i svaki bijaše samodopadan sam sebi tim. Morao se obuzdati, ne spočitnuti mu to, i zlurado se ne naslađivati tim  Franinim nedostatkom. Pomoći mu nije mogao, nije bio ono što je on, a nije bio ni u položaju u kojem je to bilo moguće, u kojem je Frane bio prema njemu. Čak ni uredna i krajnje pedantna Barbara nije to mogla, ne zato što nije htjela, već naprosto zato što nije znala kako da to učini. Jednom je to pokušala tako da uspostavi nekakav red u neredu, no ubrzo je odustala od toga, nije znala što čemu služi i gdje koja knjiga ili papir trebaju bit. Ostavljala je sve onako kako bi našla, nepospremljeno, kako ne bi uspostavljajući svoj red napravila nepopravljivi košmar i rasrdila don Franu. Zaustavio je pogled na jednom omotu na kojem je bilo ispisano njegovo ime. Bio je to njegov dosije – priča o životu Pater Kristova miljenika.

 

Kada su u jesen zazvonila školska zvona i jedanaest godišnji Toni ponovno sjeo u školsku klupu, zasvijetlila je u njegovoj krajnje ranjivoj glavi bogata iluminacija prethodnih negacija postkataklizmičnog realiteta dijalektičko-materijalističke svakodnevice. Samosvojni svijet dječje mašte dočaravao si je  "đavolsku obrazinu" suvremena realiteta na način neprispodobiv okolišu, gradeći tvrđavu odvratnosti i nesnošljivosti prema predstavnicima i idolopoklonicima novih istina koju do danas nitko nije uspio srušiti. Misaoni svijet Antuna Vaša bio je uokviren njenim neprobojnim zidinama. Kroz otvore puškarnica ispaljivao je otrovne žaoke netrpeljivosti, pucao s čim god je mogao na suzama oblivene aktiviste koji su plakali nad njegovim usudom. Unutar opkopa Zupancove i Campanellijeve sugestije, u mračnim klaustrofobičnim prostorima opatovina, uzgajana je mržnja Tonija Vaša prema fovistički obojenoj svakodnevici. Iz dana u dan, iz godine u godinu, dograđivao je Antun Vaš bedeme, produbljivao opkope, uskladištavajući netrpeljivost. Stražario je na bedemima, osmatrao neprijateljski okoliš, planirajući konačni obračun s njim. Marširale su križarske legije, podizana raspela na putovima. Muke Isusa Krista predodredio je svima koji su se drznuli dići ruku na njegovo učenje, Crkvu i Svetog Oca. Vjerski fanatizam oblikovao je ono što je bila sušta suprotnost Kristova učenja, a ljubav prema bližnjem ustuknula pred mržnjom. Sjedio je zajedno s tridesetak vršnjaka koji su se i danas rado, kao nekadašnji drugovi iz osnovne škole, sretali, oživljavajući topični sentiment dječaštva. Kod Campanellija je bio najbolji. Učio je kao malo tko, iskazujući se pred sve više samo svojim idolima. U dokolici bi na crkvenim klecalima razmišljao o svojoj predanosti kršćanskim vjerovanjima, osvrtao na prvi post, ukazanja, halucinatorna doživljavanja Bogorodice i svetaca. Postao je prpošniji, otresitiji, zaneseniji; učio zato da bi ugodio Bogu, bio najbolji jer je on tako htio.

Temeljne maksime religioznih duhovnih obzorja postadoše mu još bliže. Grandiozna sugestija velikog maga dječje mašte postade ništavna prema halucinatornim doživljavanjima. Bogougodni akt, žrtvovanje, vjerski žar i ono fanatično očekivanje glađu izmučena tijela, bijahu svesrdno nagrađeni refleksijama Zupancova katehizma. Halucinacije su produbljivale osjećaje, a ovi pak podržavali odlučnost i istrajnost. Nakon uspjeha – ministriranja glavnih misa i polnoćki – Antun Vaš je sa sve većim nestrpljenjem očekivao vrijeme novog posta - nova ukazanja i potvrđivanja onoga u što je vjerovao. Bio je ponesen spoznajom da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku i zato da bi onome do koga mu je stalo mogao Bog ukazati na svoje postojanje. Zašto ga onda ne bi tražio i nalazio, živio skupa s njim kao njegov odabranik među bezbožničkim mnoštvom? Pričešćivao se sve češće, poistovjećujući se s Isusom Kristom. U proljeće kada je sunce ponovno zagrijalo, a travnjaci se zazelenili, Toni se ponovno odao bogougodnim činima. Počeo je veliki preduskrsni post očekujući produbljivanje suodnosa s nadnaravnim. Šetao je pored obale, razmišljao, molitvama i žarom fanatična očekivanja zazivao nova ukazanja.  Skrenuo je tim pažnju najbližih, izazvao gnjev roditelja, podozrenje braće i sestara. Dobio je i prutom po riti. No, sve je bilo svima uzalud. Fanatično čekanje fiktivnog bilo je jače od svih pokora i kazni. Peti je dan mlađano i slabašno tijelo zadrhtalo,  duh se uznemirio, san oslabio. Šesti dan mu se javio Bog. Ležao je u sobi sa svom drugom djecom. Kroz otvorene prozore dolazio je svjež zrak. Udisao je opojni dah  mora, čempresa i borova. Povremeno bi se iz susjednog šumarka oglasila sova. Jata šišmiša su strelovito nadlijetala bedeme. Usnuo je kratko, površno, i čuo glas s visina. – Sine! Stvoren si na moju sliku i priliku! Ljubi me i poštuj! Put će ti biti težak i mukotrpan! Ljudi te takvog kakav si neće! Zato poslušaj savjete svog katehete, presvijetlog oca Otona Zupanca! Služit ćeš me jer si moje utjelovljenje! – Veliki svijetli aureol gubio se u zvjezdanim prostranstvima. Duboko ispod njega bio je njegov rodni grad. Letio je raširenih ruku, promatrao udoline među obroncima Rumije, nadlijetao crkve i ribarska naselja na obali. U jednom trenu se trgao, otvorio oči i spoznao da je sve to samo san. No, to ga nije ražalostilo, dapače, bio je sretan, dočekao je čekano, doživio Boga. 

Krulila su prazna crijeva, mladi zdravi organizam tražio hranu. No, Toni je bio uporan, gladovao je i dalje sve dok nije doživio ono pravo. Nad svojim je ležajem u polusnu promatrao Majku Božju. Potom je lebdio, čuvan od svog anđela čuvara, nad tvrđavom, bdio nad mrtvim okaminama nastanjenim sve manje bogougodništvu sklonim ljudima. Osmog dana je opet počeo jesti. Uvjerio se ponovno u to, da Bog, onom do koga mu je stalo, ukazuje na svoje postojanje. No, ne samo to, bio je uvjeren da se takvima kao što je on Bog javlja zato da bi ih izveo na pravi put.

Kada mu je tog ljeta kateheta Oton Zupanc predložio da ide u sjemenište i završi teološke studije nije se ni trena dvoumio. Tako je Antun Vaš iz dalekog i ovoj sredini dosta stranog ambijenta došao u Zagreb. Ingeniozni poeta psihoanalize, don Frane Vicić, zadovoljno je trljao ruke zavaljen u naslonjaču. Uspješno je ponirao u njegovu dušu, otkrivajući socijalne i duhovne aspekte njenog procijepa – kritičku točku usudnog koja je sugestivne refleksije glađu izmorena tijela, doživljene u obliku snoviđenja, pretvorila u sumanute doživljaje koji su započeli onaj, i danas još prisutni, psihotični proces. 

U jednom trenutku se ustao i prišao prozoru, razgrnuo zavjese i sunčanim svjetlom osvijetlio sobu. Nakon što je odmjerio ulicu i zadovoljio se Novo-Veškim pejzažom, koji je za razliku od drugih zagrebačkih ulica, zračio mirom, bez uobičajene vreve, prometa ili razigranih mališana, zaustavio je pogled na Toniju.  Sunce se već bilo popelo visoko, ugrijalo pločnik i potjeralo ljude u kuće. Prijeteća jara lipanjskog podneva mistično je smirivala uzavrelo grotlo neimaštinom i stabilizacijkim nevoljama na svašta spremna svijeta, stvarajući mostobran sigurnosti u kojem su mogli mirno samovati zatrovani kojekakvim otuđenjima. Kratku i nepovratnu mladost proveli su psihički alterirani i desocijalizirani, opsjednuti umišljajima. "Pateri Kristi" njihovih dječačkih pozorja usmjerili su ih stazama srednjevjekovnog misticizma, arhaičnih vjerovanja i nostalgično bolnih osvrta na sumanuta doživljavanja objava i prikazanja. Odbolovao je don Frane drugovanje s čudima, vjerujući još samo u vrhunaravnost i dobrohotnost Stvoritelja. Svijet se stubokom mijenjao, a neiživljena se dječaštva njihovih duhovnih prostora opirala banalnim i površnim elokvencijama magično sugestivnih "Patera".

Pred don Franom nalazio se dosje Antuna Vaša. Zaustavio je pogled na njemu, a onda i na njemu samom, ponirući u ono što ga je trenutno zaokupljalo. Morao mu je prići kao i uvijek, ležerno, koliko je to moguće, izvesti na put istine i spoznaje, osloboditi sugestivnih ukazanja postom izgladnjela tijela, pomoći, da u onom bolnom grču saznanja obračuna sa samim sobom i što je moguće bezbolnije premosti jaz svog raskola. Uspostavljao je mostobran zdravog poimanja, resocijalizacije i dezalteracije, mirenja sa svijetom takvim kakav je. U zanosu mesijanizma i bogougodništva nije primijetio da je zavitlao maljem dijalektičkog materijalizma. Zemaljske porive, čin poziva i liječničku etiku, uspinjao je do onih "onosvjetskih pozorja" koja su demonsko, ovozemaljsko, pretvarala u božansko, materijalno u duhovno, postupno razračunavajući  s duboko ukorijenjenim vjerovanjima koja su još uvijek bitisala kao rudiment prvotnih zanosa kod obojice.

Intervjuirao je AntunaVaša, zanimao se za ono čim je trenutno bila zaokupljena njegova svijest, usađujući mu klicu budućih reminiscencija s kojima će rasvijetliti sentimentalna dječačka obzorja postkataklizmičkih ulcinjskih pozorja – bolest duha niklu  na refleksijama Otonovog katehizma, "bogougodnu" postu, fanatičnom očekivanju i dočekivanju glasa i prikaza.

            - Položio sam anatomiju! Pokora, čak i za nas, stare Latine, sjemenmištarce! Znao sam je naizust, onako kako smo don Ivi morali znati Svetog Augustina! Interesantan je čovjek! – Podigao je glavu Antun Vaš i usmjerio pogled u blagorodno Franino lice. – Stvoreni smo na sliku i priliku Božju! Zar djetetu australskih plemena nisu isto tako kao i genijima srednje-evropskih prostora otvorena vrata naučnih spoznaja? Zar njegove tjelesne i duševne sposobnosti nisu jednake onima koje posjeduju razmaženi dječaci ovovjekih urbanih sredina? Ne znam! S naukom o evoluciji nikako ne mogu uskladiti naša vjerovanja! Sreća je što nas nju ne ispituju! Indiferentni su prema našem poimanju naučnih činjenica!

Govorio je sve tiše prilagođujući svoj pogled na svijet učenom. Otkrivao je Boga u svemu što ga okružuje, diveći se vrhunaravnim mogućnostima čovjeka. Uspostavljao je dijalog s Bogom. Zar on  nije bio i u njima? Bio je svagdje i na svakom mjestu, otkrivao se sa svakom novom spoznajom, dokazivao vrhunaravnošću. Čovjek je oduvijek bio na neki način u suodnosu s njim. Zar se u zapadnoj verziji kršćanstva Bog ne poistovjećuje s pračovjekom Adamom? Ukrstio je Antun Vaš srednjevjekovna vjerovanja s maljem dijalektičkog materijalizma, pokrenuo duhovne snage dugih i hladnih samostanskih hodnika Kaptola, golubinjeg vatikanskog neba i kojekakvih opatovina kasnorenesansnih urbanih pejzaža, sukobljavajući ih s naučno fundiranom marksističkom misli. Naučnim istinama je branio teološke dogme, gladeći rukama bradu, češljajući kosu, tonući u razmišljanja, zamarajući beskonačnim tlapnjama don Franu. - Zar nije Adam prije sagrešenja imao tijelo od svjetlosti? – Stao je na čas Antun Vaš, smeo se, mnogo tog je bilo više nego čudno.

- Da, Antune! Prije izgona, Adam je imao tijelo od svjetlosti! Mnogima je to smiješno. Naše spoznaje nam ne dozvoljavaju da to prihvatimo, no, jedan dan će upravo one razjasniti to. Mogao je imati tijelo koje se transcedentno prenijelo svemirskim prostorom kao svjetlost, ili nešto slično njoj, možda čak i još brže od nje, na zemlju. Ne znam, zašto bi to morala biti svjetlost u doslovnom smislu riječi? Zar to nije mogla biti i svaka druga materijalizirana valna dužina, čestica, zbir najsitnijih titraja, koji su se Božjom voljom transmutirali na zato podesnom tlu u iz raja izgnanog Adama? Zar ne bi na taj način žar naših vjerovanja bio nadahnut novim spoznajama – mogućnošću teleportiranja putem elektromagnetskih valova određenih valnih dužina, Bog poistovjetio s pračovjekom, nauka s velikim duhom sjeverno-američkih indijanskih plemena – Manituom?

- Nasmijavaš me! Spajaš protuslovne nazore! Daješ materijalističku dimenziju našim vjerovanjima! Tražiš spas u sintagmi kabalističkih traganja koja u najvišim naučnim spoznajama traži objašnjenje biblijskog misticizma!

- Hm! – mrmljao je don Frane. – Nisam baš siguran da je sve tako! Pomiješalo ti se sve!

- Meni ili tebi? – Nasmijao se Toni.

- Spojio si narav mog poziva i ono zbog čega si tu s našim nazorima!

- Izvori svih religija, pa i kršćanske ...

- Dosta o tome! Drugi put ćemo nastaviti! Skrenuli smo s teme! Odveo si me daleko od onog što sam htio!

Zagledao se don Frane u nemirnog i nestrpljivog, opsesivno-fobičnog Tonija, tražeći uzroke njegova stanja: desocijalizacije, otuđenosti i povlačenja u svijet misticizma i nauke - nespojivih kontroverzija: teologije i dijalektičnog materijalizma. Svijet je bio sve arogantniji prema plodovima katehizama. Zato je Toni i bio toliko podozriv. Sukob s njim mogao je pogoršati njegovo zdravlje.

 

Otvorio je dušu Antun Vaš, vratio se na ulcinjske plaže, u četvrti razred osnovne škole, tamo gdje su zaiskrile prve iskre, rasplamsali se proplamsjaji opsesivno-fobičnih doživljavanja, malom "popiću" nesklona okružja. Rugali su mu se ulcinjski "cikotići" ne misleći pri tom ništa loše. Jednoga dana netko je oskrnavio kip Bogorodice u katoličkoj crkvi u kojoj je njegov kateheta i ulcinjski župnik Oton Zupanc vršio vjerske obrede. Toni se nije mogao pomiriti s vandalizmom i barbarstvom ulcinjskih huligana – neodgovorne, antireligijskim osjećajima nadahnute djece. Iako je sa svima do dan danas ostao u dobrim odnosima, sukobio se s njima. Bile su to prve snažne emocije, socijalni i duhovni procijep duboko ranjene dječje duše. Isklijalo je iz nje svašta, u prvom redu opsesivna isključivost i sumanuta fobičnost prema onima koji su bili protagonisti i duhovni začetnici od nikog ne kontroliranog nestašluka.

Tih prijelomnih dana kritičnih za Antuna Vaša, dječaci njegove škole odabraše staze budućih životnih kretanja. Toni nije ni smio otići drugim putem, vodio bi u bolest, u sukob s postojećim ustoličenjem. Tih proljetnih dana 1948. godine, nakon posta i niza pseudohalucinatornih doživljavanja, Toni je po prvi put u životu osjetio ono što se nazivalo opsesivnom fobijom. Zazirao je od svega što je bilo marksističko, izbjegavajući "satanskim crvenilom" dekorirane prostore u kojima su se okupljali "ikonoklasti" njegova idolopoklonstva. Uplašio se topičnog ambijenta, zazirući i od najrođenijih, našavši smiraj kod sestara milosrdnica.

Oton Zupanc je bio pametan i obrazovan čovjek. Život je posvetio dušama vjernika smirujući nezadovoljstva vjerom - pretvarao ovozemaljsko trpljenje u uzvišeni bogougodni čin. Apokaliptičnom vizijom "spasa" potiskivao je đavolske psihotičke proplamsjaje u nikad zadovoljnim i sretnim ljudima. Opsjednuti njegovim propovijedima, vjernici su tonuli u mir nebeskih prostranstava vjerujući u "spas kroz Krista".  Prve neurotske reakcije njegova ljubimca zabrinule su ga više nego bilo kog drugog iz njegove neposredne blizine. Izopćenje je bilo neophodno. Morao ga je ukloniti iz huligansko-nestašnih dječjih krda, skloniti u, od takve djece srednje-vjekovnim opkopima zaštićene, sjemeništarske odaje. Morao ga je desocijaliziranog socijazirati tamo gdje je to jedino bilo moguće, među takvima kao što je sam bio.  Nije se puno dvoumio Oton Zupanc. Napisao je pismo odgovornom dušobrižniku zagrebačkog sjemeništa, potanko mu opisao duševno stanje Antuna Vaša, i zatražio azil.

Oton Zupanc je tako bio prvi Tonijev psihoterapeuta. Prvi se upustio u postupno i ustrajno udubljivanje u, za Antuna Vaša kataklizmička doživljavanja, koja su ga jednoga dana mogla sukobiti s uspostavljenim ustoličenjem. Slutnje Otona Zupanca bile su opravdane. Dječački neobuzdan, Toni ne bi mogao zatomiti osjećaje. Poimanje društvenih odnosa je ovisilo o pristupu i točki gledišta s kojih su bili promatrani. Reakcije aktivirane svijesti ovisile su upravo o tim ishodištima i osnovama vlastita pogleda i pristupa suvremenom realitetu. Oton Zupanc se mogao prilagoditi. No, Antun Vaš to nije mogao. Bio je preslab da bi se othrvao raskolu i adaptirao na sve više marksističku oblikovanu školu. Proces desocijalizacije je prijetio ne samo konfrontacijom s društvom već i sukobom s osnovnim postavkama onih vjerovanja koja mu je od najranijeg djetinjstva ucjepljivao. Toni je bio dijete burna i neukrotiva temperamenta, još bujnije mašte, talentiran za mnogo što. Zar nije sukobljen sa svijetom koji ga je okružavao mogao dignuti ruke na idole koji su "ikonoklastikom" nadahnuli njegove vršnjake? Zar nije mogao produbiti postojeći jaz između laicizma i Crkve, unijeti nemir među ljude koji su nastavali trošne stambene objekte staroga grada? Mogao je izazvati nove "barbarske i vandalističke" akte svim i svačim podstaknutog huliganstva. U interesu zdravlja Antuna Vaša, smiraja duše još uvijek Crkvi odanih vjernika, i ostvarenja onog, tih dana još samo u mašti Otona Zupanca zamišljenog dijaloga između Crkve i države, trebalo ga je ukloniti iz tog "sotonskom obrazinom" uobličena svijeta.

 

Resocijalizacija desocijaliziranih bila je oduvijek jedan od najvećih problema psihijatrije. Ponekad je za nju bilo potrebno više nego za liječenje svih onih drugih, frustracijama neprijateljskog uzdušja izazvanih, patoloških poimanja. Za nju je bila potrebna i odgovarajuća sredina prihvatljiva alteriranima. Zbog toga se Oton Zupanc i odlučio da resocijalizaciju izvrši kroz bivakovanje unutar, od marksističke svakodnevice opkopima izoliranih, zidina zagrebačkog sjemeništa.

Otpisani o okaljani Antun Vaš otišao je tako kao "božji odabranik" među još uvijek neosvojive i nepristupačne, zagonetne i vječne bedeme, srednjevjekovlja. Nasmijao se don Frane. Bio je više nego zadovoljan postignutim. Eksplorirao je dječaštvo Antuna Vaša, uspostavio duhovnu vezu s njegovim prvim psihoterapetom – nastojanjem "društva" za njegovom resocijalizacijom – s onim čim je i on danas imao problema. Plahi Tonijev pogled, uzbuđenost i povremena afektivna odsutnost, uvjeravale su ga sve više u to da su ti "Pateri Kristi", katehete njihovih vjerovanja, veliki magi mističnih iluminacija njihove svijesti, bili krivi za njihova duševna stanja – neurotsko poimanje, prisilne radnje, ukazanja i suodnos s nadnaravnim. 

- Koncilska nam misao, Toni, otvara neslućene mogućnosti. – Govorio je sve smušenije don Frane, gubeći se u košmaru spoznaja, kontroverzija i slutnji. Uhvatio se rukom za čelo, upro pogled u šćućurenog Tonija, vraćajući se ponovno, ni sam ne znajući gdje, na jedno od onih uporišta njegovih nastojanja da sredovječnog Tonija urazumi i prizemlji na tlo zahuktale, strane im i tuđe, svakodnevice. – Opet sam se udaljio od teme. Oprosti! Htio sam nešto s tom anatomijom i fiziologijom, s tim učenjem, no za to danas nemamo vremena.

Govorio je sve tiše. Glas mu je bio monoton i nekako bezvučan, riječi nejasne. Htio je nešto, čak je znao i što, a to nije mogao izraziti onako kako je to trebalo. Da li ga je Toni uopće slušao? Tko zna gdje je sad? Koliko se puta već uvjerio u to da ga ne sluša?! Gledao bi ga ravno u oči, potvrdno klimao glavom, lutajući svijetom svojih opsesija, daleko od onoga što mu je tog trenutka, "martirizmom" nadahnut, govorio. - Mislim da smo blizu mnogih rješenja, one kritične točke, prijelomnog momenta razotkrivanja vlastitih zabluda koje su nas odvele na put trpljenja i vjerskog zanosa.

Trgnuo se Toni, nije se mogao pomiriti s tim sotonskim mislima. Oni nisu ničim zaluđeni. Talasi jedva primjetnih drhtaja prostrujiše mu obrazima.

- Fran, molim te! Bog postoji! On nas svakodnevno uvjerava u to! Javlja nam se, objavljuje! Svaki od nas, na svoj način, proživljava "utjelovljenje Krista"! Kroz svoje patnj, stradanja, sukobe s đavolskom obrazinom huliganstvom nadahnutih pojedinaca, korporifikacija Krista dobiva mesijansko značenje! Zar nije to osnova našeg katehizma, mojih i tvojih vjerovanja? Krist je u svakom od nas! Bog je tu, među nama! – Oči mu zaiskriše plamom zanosa. On je doista vjerovao u ono što govori. On je Boga doživljavao i dan danas. Njegovo je vjerovanje bilo rezultat postupna i ustrajna zrenja. Bog mu se još uvijek javlja. Simbolima protkani snovi realizirali su se u svakodnevnim dogodovštinama potvrđujući uspostavljeni suodnos s  Gospodom. Sve je to bilo van domašaja njegovih ćutila – stvar intime. Zar je moguće da Gospod kom nije ukazao na svoje postojanje tim putem? – razmišljao je Toni. Zašto obezvređivati duhovni, nematerijalizirani znak postojanja isto tako nevidljivog, bezvremenskog i nematerijalnog bića, kao što je Bog? On, Antun Vaš, nije mogao sve prihvatiti što je štura svakodnevica htjela. Nije se mogao pomiriti s tumačenjem da je sve najobičniji zakon velikih brojeva, puka koincidencija, slučajno ponavljanje duhovno oživljenog znaka kao predskazanja određenih događaja. Tko ga je mogao razuvjeriti? Tko dokazati da su obmane njegovih ćutila bolest?

Umarala su ta izvođenja na put ispravna poimanja i prihvaćanja života takvog kakav je. Zastajkivao je don Frane na odmorištima bježeći od zamornih i dosadnih tema. Podsjećao ga je na naučne spoznaje uvjeren da je neznanje uzrok njegovih "vrlina". Zakolutao je očima, odmjerio Tonija i velikodušno odustao od onoga čim ga je mogao povrijediti, ne dirajući u njegovu predodređenosti – ničim neosnovanu vjeru u sudbinsku pozvanost. Zaustavio se, odmorio, slušajući Tonijeve koještarije. Marljiv je bio Antun Vaš. Rijetko se tko u tim godinama takvim žarom hvatao knjige, rijetko tko imao energije za jedan takav težak studij kao što je medicina. Učio je zanesen bogougodnim činima koje će činiti – martirizmom kao ekstremnim vidom kršćanske ljubavi,  zvanjem kao sredstvom martirističke prakse kojom će se iskupiti pred Bogom. Kako ga razuvjeriti u sve ono u što je vjerovao? Kako izliječiti? Od najmlađih dana doživljavao je simbolična ukazanja na ispravnost svojih vjerovanja. – Zar mu već u najranijem djetinjstvu Bog nije ukazivao na svoje postojanje? Zar ga prikazanjima i snoviđenjima nije nagrađivao za post, služenje i ovozemaljsku patnju? Htio je živjeti životom svetaca mučenika. Sve što se s njim događalo bilo je rezultat njegove "predodređenosti" za velika djela. Don Frane je pogodio, otkrio, pročitao njegovu "mesijansku svijest". Zato mu je u jednom trenu teške duševne krize, ispraznosti i besciljnosti života i preporučio da se upiše na medicinu.

Strpljiv je bio Don Frane. Toni je bio njegov stari znanac. Duboka kriza u koju je zapao mogla se riješiti samo novim spoznajama – znanjem koje će ga izvesti na put socijalizacije i društveno prihvatljivog odnosa prema zbilji. Kao psiholog i psihijatar odrekao se mnogo čeg. Što više, ponekad je morao postupati protiv vlastitih nazora, izvodeći bolesne na put zdrava poimanja. Toniju se moralo ukazati na materijalni supstrat njegovih subjektivnih doživljavanja. Moralo mu se pomoći da sam nadođe na uzroke svog duhovnog i socijalnog rascjepa. 

- Gladovanje je interesantan entitet. Sve češće se osvrćem unazad tražeći uzroke raznih psihičkih poremećaja u načinu života, prehrani i postu. Fra Tomo je nedavno bio na dijeti, prekardašio je, imao je preko sto kila. Odlučio je da s jednim potezom udovolji i Gospodu i zdravlju. Postio je, skinuo desetak kilograma. Znaš što se dogodilo? Zamalo je poludio!

            - Ima nešto u tom gladovanju! Gospod svakog nagrađuje ukazanjima!

- Izgladnjeli haluciniraju!

- S tim se ne mogu složiti. Ukazanja kojima nam Gospod ukazuje na svoje postojanje nisu to! ... U tim našim knjigama doista stoji da se prilikom gladovanja mijenja kemijski sastav tjelesnih tekućina i da su halucinacije i krivo poimanje zbilje ne samo mogući, već redovna pojava. ... Frane! Onda je sve ono u što vjerujemo i što je nastalo u jednom vremenu u kojem je većina čovječanstva skapavala od gladi ...

- Ne samo halucinacije, Toni! Dolazi do endokrinoloških promjena, poremećaja seksualnosti, nesanice i nervne napetosti! Mijenja se, kako si rekao, i kemijska reakcija tjelesnih tekućina! Za duševne poremećaje, subjektivno doživljene pseudo-halucinacije i duševni nemir uzrokovan postom, postoji objektivni materijalni supstrat!

            Utonuo je Anton Vaš u sjećanja. Razmišljao je o sebi, postu, prikazanjima. S mnogo čim se mogao složiti, mogao je prihvatiti savjete, uzimati propisane lijekove, no vjerovanja u uspostavljeni suodnos s Bogom se samo tako nije mogao odreći. Zar mu se on nije ukazivao nečim i kada nije postio?

Duboko je uzdahnuo usmjerivši pogled na veliki zidni sat na kojem su kazaljke pokazivale deset sati. Čas predviđen za Antuna Vaša je istekao. Ni malo ni previše. Učinio je ono što je smatrao potrebnim, izlegao crv podozrenja i sumnje, posadio klicu budućih osvještenja. Toni je bio pred ispitom iz fiziologije. Gladovanje je morao znati. Morao mu je samo skrenuti pažnju na ono što bi mu možda promaklo. To je bio također jedan od onih razloga zbog kojih ga je nagovorio da studira medicinu. Doduše, takvima, kao što je bio Toni, se ne bi smjelo dozvoliti da studiraju jedan tako egzaktan studij, no don Frane je bio siguran da će Antun Vaš zdrav i sposoban napustiti studentske klupe.

- Kako je Margita? – prekinuo je šutnju don Frane, odlučivši da mu posveti još malo vremena.                                                                                 

           Podigao je Toni glavu, pogladio bradu i uperio pogled ravno u njegove oči. – Dobro! Ponekad mi ju je žao. Natovario sam joj se na leđa, pretvorio je u dadilju "ulcinjskih gologuzaca". U posljednje vrijeme radi noću. Noćne smjene su bolje plaćene od dnevnih.

            - Nije joj lako! Njegovateljica je?

            - Radi kao njegovateljica!

            Utonuo je u misli, sagnuo glavu i oborio pogled. Izgubio se u osjećajima koji su pripadali posve drugim razinama svijesti. Bio je s Margitom. Grickao ga je crv zlosluta, sad drukčije vrste, ljubomore, svih onih svakom čovjeku znanih muka koje su pratilac svake velike ljubavi. Nasmijao se don Frane. Bio je zadovoljan razlogom njegova gubljenja, bio je odraz normalizacije i trenutne trezvenosti. Životni problemi, najjača ljudska osjećanja, izbili su u prvi plan Tonijevog afektivnog života, zauzimajući onu razinu njegove svijesti koja im je po snazi čulnosti i pripadala. Nije Toni bio balavac, zakoračio je u peti decenij života doživljavajući tek sada proživljeno. Povremeno bi se, nezadovoljan sam sobom, zgranuo nad spoznanim. Otkrivao je Mrgitinu nevjeru, spopadao bijes ublažen melemom protekla vremena. Nije ni čuo don Franu kada ga je ponovno oslovio. Afektivna odsutnost ga je učinila nesposobnim za rad. Invalidnina nije bila dovoljna za njegovo uzdržavanje. Kraj studija je bio daleko. Živjeli su od Margitine plaće i ušteđevine zarađene u inozemstvu. Radio je kao svećenik na jednom velikom gradilištu kraj Heilbrona, sve dok nije postao nesposoban za obavljanje svećeničkog poziva.

            Ljudi su oduvijek bili podložni velikim autoritetima. "Paterima Kristima" inaugurirane pseudohalucinacije izgladnjelih dječaraca izazivale su snažna uzbuđenja. Nezreli duh nedoraslih se potom desetljećima hranio doživljenim, inspirirajući  tankoćutne umjetničke duše. Emocionalna stabilizacija, životno iskustvo i dobna zrelost, su nerijetko rezultirali nadilaženjem dječjoj mašti prilagođenih "istina". S Antunom Vašom to nije bio slučaj. On je ostao onakav kakav je bio i kao "gologuzko".

            Podigao je glavu i sreo se s pogledom don Frane. Promatrao ga je onako kako se promatra čovjek njegovih godina, naoko miran i povučen, a u stvari duboko onespokojen tjeskobom unutarnjih protuslovlja, onih u zaborav ne potisnutih dječjih katehizama,  koji su obojicu zatvorili u škrti tematski prostor opsesija. Nasmijao se ironično don Frane na sve. Sjedio je nasuprot asketski oblikovane, uvrijeđene i razočarane individue, rastrgane rugalicama malih i lijenih, nagonski obstruktivističkih sredina, koje nisu osjećale sućut prema njemu. Kršćanski neporočan, Toni je bio pun poroka. On, don Frane Vicić, bio bi licemjeran prema samom sebi kada ne bi pokleknuo pred istinom. Osjećao je neizmjernu simpatiju prema njemu. Bio mu je blizak i drag. No, i pored toga, zazirao je od fanatizma koji je ukorijenjen granao grane morbidnosti suprotstavljajući se uvijek iznova njegovim nastojanjima da iz religioznog sujeverja izraslu bolest svede na razumni i okolini prihvatljivi stupanj onosvjetskih refleksija. Stubokom se ništa nije moglo promijeniti. Iluminirani svijet dječje mašte mogao se potisnuti samo još snažnijim svjetlima.  Zato se i radovao onome s čim je sada skrenuo tok Tonijevih misli. Margita je mogla biti onaj veliki i neugasivi svjetionik koji će zamijeniti bujnu dječju imaginaciju. Koliko je ljudi u djetinjstvu bilo zaneseno s crkvenih propovjedaonica i katehetskih katedri?! Koliko vjerovalo u bjelokrile anđele i u Gospoda s velikom bradom?! Kasnije spoznaje, usmjerenje, nauk, a pogotovo fakultetsko obrazovanje, pomagalo im je da rano, i još uvijek na vrijeme, shvate strahote svojih zabluda, trgnu se i privedu svijesti i razumu. Don Frane i Antun Vaš, svaki na svoj način, nisu imali mogućnosti za to. Prvo zato što u onom, za život i obrazovanje tako značajnom adolescentnom periodu nisu učili "prave istine"; drugo, nisu živjeli kao drugi ljudi – puteno, nisu se zaljubljivali, voljeli, seksualno iživljavali. Tako su utvare dječačkih duhovnih obzorja ostale nerazotkrivene. Zbog snažnih reminiscencija na hipnotički ucijepljene katehizme postali su krajnje nesamostalni i o prethodnim negacijama postojećeg realiteta ovisni ljudi, nesposobni, ne samo za izvođenje ispravnih zaključaka, već i za primjenu naučnih spoznaja u svakodnevnom životu. Vjerovali su u sudbinsku predodređenost i usudnu ovisnost svih zbivanja, pa i individualnih i kolektivnih pregnuća objektiviziranih u praksi materijalističko-dijalektičke svakodnevice.

            Ideje su oduvijek nadahnjivale ljude stvarajući pokrete, formirajući religije, oblikujući tijela i duše naroda i rasa. Snažni proroci, mistikom obavijeni "sinajski zakonodavci", udarali su temelje tisućljetnih vjerovanja kojima su se gradile monstruozne građevine morbidnog despotizma, izgrađivale srednje-vjekovne imperije, tlačili ljudi. Snažni pjesnici i pisci oblikovali su duše pripadajućih sredina, razobličavajući bit njihovih vjekovnih težnji, često puta i morbidnih umišljaja o posebnosti i predodređenosti koji su ih neumitno gurali u fatalizam izopćenja i nestajanja. Onda kada su se njihovi vršnjaci pod dojmom zdravih istina i pravih pedagoga oslobađali utjecaja dušobrižnika raznoraznih ljudskih žabokrečina, don Frane i Toni su se trovali teološkim spoznajama – metafizičkim tumačenjima prirodnih pojava. Socijalni i duhovni procijep se produbljivao u pravi ponor milenijima starih zasada, sprječavajući premoštavanje postojećeg raskola.  Podozrivi i opsesivno sugestivni, nepovjerljivi prema protagonistima i idolopoklonicima postojećeg realiteta, zapadali bi u ono šizofreno pomućenje svijesti za koje nije bilo lijeka, sve dotle dok su kao fundament njihovog misaonog svijeta bitisala hipnotičko-mistički ucijepljena vjerovanja.

            Don Frane Vicić se uspio izmigoljiti iz tih tvrđava zaštićenih opkopom vjerskog žara, Antun Vaš ne. Dapače, puteni život, ljubav, Margita, i sve ono drugo što se s njim  događalo u tuđem svijetu, bilo je njim potisnuto na marginu svijesti. Odrekao se celibata, ali ne i onoga čim ga je zadojio Oton Zupanc. Zgriješio je. Poslije toga, kršćanski savjestan, zapao je u stanje permanentna nemira, samo-osuđivanja i depresivno-paranoidnog doživljavanja postojećeg realiteta.

            Bilo je točno deset i četvrt kada se don Frane ustao i rekao: - Vrijeme je Toni! Moramo se rastati! ... Recepte sam ti dao!

            - Adumbran liječi sve, zar ne? Rijetko tko ovakav kao ja, granično morbidan, lucidno nemiran, desocijaliziran – kako to vi psihijatri kažete – izlazi iz ove sobe bez recepta za taj lijek.

            - Da, oxazepam liječi sve! Vjeruj mi, ni ja ne mogu bez njega! Eksplorira prošlost, rasvjetljuje dane dječaštva i mladalaštva, čini te na neki način ravnodušnim prema svemu onom s čim moraš raskrstiti da bi slomio onaj morbidni fundament na kojem je izgrađen naš odnos prema vanjskom svijetu.   

 

 

                                                                4.

 

            Fra Tomo je bio čovjek za kojeg se nije moglo reći da je bio razočaran bilo čim, još manje da spada među one koji nikakvim idealima ne mogu osmisliti svoj život. Duhovne reminiscencije su bile ono što je punilo njegovu dušu odjecima ne samo adašnjeg vremena već i prošlog, sveg onog što mu se nametalo, nekad i protiv njegove volje, a na što nije mogao samo tako odmahnuti rukom. Smisao njegova života nije bio ugrožen, ničim to nije ni mogao bit, osmislio ga je onim odjecima duhovnih reminiscencija koje su ga uvijek iznova podsjećale na to da je kao i svi drugi ljudi zbog grijeha protjeran iz raja, i da se spasiti može samo na jedan način, da se poistovjeti s Kristom i bude bogočovjek kao i on. Tako je «spas kroz Krista» postao onaj granični kamen koji ga je odvojio od odvratnog mu realiteta, štiteći ga od stresa koji bi mogao narušiti njegovo već narušeno duševno zdravlje. Zahvaljujući tom udubljivanju u samog sebe i svem onom čim je osmišljavao bitisanje, pretvorio je svoje samodostatno samotništvo u kvalitet vrijedan pažnje, kvalitet kojem je mogao zahvaliti neranjivost duše onim čim su duše njegovih kolega bile ranjavane. Nemogućnost prilagodbe đavolskoj obrazini realiteta, koja je bila rezultat zaštite koju su mu pružale ograde s kojima se ogradio od njega, nije primjećivao. Nije to ni mogao, jer tako što mu nije padalo na pamet, uživao je u nečem u čem su inače uživali oni koji su na osamama svojih zanosa čekali izbavljenje od sveg onog što ih je činilo takvima kakvi su, a da tog nisu bili svjesni.

Pored toga što se vanjskim izgledom nije puno razlikovao od drugih fratara, bio je ipak drukčiji od njih u očima svakog tko bi bio u stanju da se udubi u sve ono što je htio i čem je stremio. Bio je čudan,  nastran, drukčiji od drugih, onako, kako su to svi koji su zaokupljeni nečim neobičnim i sredini u kojoj žive stranim, njima samo svojstvenim osvrtima na ono što je klijalo iz njihovih reminiscencija čiji su odjeci dominirali njihovim mislima. Dokon je razmišljao o svemu i svačemu, bio fratar među fratrima, izabranik među izabranima. To je bilo dovoljno da sve što bi moglo izazvat bilo kakav tjeskobni osvrt na bilo što, što je u vezi s njim, bude daleko od njega. Osjećaj posebnosti ga je naprosto uzvisivao nad svim što bi ga moglo uniziti u vlastitim očima. Za mnogo što u njegovu životu bio je kriv taj osjećaj posebnosti. On je odredio njegov životni put pun očekivanja i nada. Sanjao je o članstvu u "Svećeničkom društvu Svetog križa i djela Božjeg". Htio se istaći, skrenuti pažnju na sebe. Znao je da postoje, da ih je malo, da su tu, neznani, nevidljivi i neprepoznatljivi. Sklon sektaštvu i elitizmu, težio je onom čem i ta kongregaciona asocijacija -  političkim uzurpacijama i vlasti. Što sve nije činio da bi im se dodvorio?! "Pateri Kristi" njegovih dječačkih katehizama bijahu, kao i kod Antuna Vaša, odgovorni za njegov životni put: ovosvjetske patnje, dokonost i hlad samostanskih zidina, koji zahvaljujući onim odjecima njegovih duhovnih reminiscencija nisu mogli izazvati potištenost, kojoj su inače, mnogi koji su izabrali isti životni put kao i on, bili skloni.   Kao dijete siromašnog ratara rano je spoznao tegobe sitnih zemljoposjednika, koji su u znoju lica svoga obrađivali zemlju, ubijeni u pojam neimaštinom u kojoj su živjeli. Nije se mogao pomiriti s takvim životom. Bio je toliko prizemljen svim da "Pateri Kristi" njegovih dječačkih duhovnih obzorja nisu mogli ničim zanijeti. Bio je mali zdravi seljačić kojeg je otac Andro od najranijeg djetinjstva kljukao prošlošću i mržnjom prema "derikožama" - "fiškalima",  "doturima" i "popima". Svakom je trebalo nešto dati, pokloniti se, uslužiti ga.

            - Otiđi u sjemenište, sine! Među popove! Postat ćeš učen i velik čovjek, župnik u kakvoj katoličkoj župi, ili kateheta kao presvijetli otac Marko kod kojeg si jedan od najboljih!  

- Pop budi, sine! – ponavljala je majka Marije krsteći se pred raspelom.

Nije se puno dvoumio, otišao je gdje su htjeli, i nije se pokajao, iako nije bio ono što su oni htjeli da bude – velik i učen čovjek. Iako je puno umovao, nije kotirao kao mislilac, što više odavao je priprosta i intelektom ograničena čovjeka. Da li je zato bila kriva njegova zdrava "seljačka prošlost", "bućeglavost" ili bezrazložna nametljivost, nije znao, no tog je bio i te kako svjestan. Nije uspio onoliko koliko je htio, nije bio ono što je htio bit među onima kojima je pripadao. No, zato je bio nešto tamo,  među onim svojim "seljačićima", koji su u znoju lica svoga služili kruh do kraja prizemljeni dolinom suza kroz koju su prolazili na putu u vječnost. Postao je netko, nije smrdio po štali. Kad god bi mu to palo na um, nasmijao bi se. Zadovoljavao se malim stvarima, uživao u onom za čim je često puta običan čovjek čeznuo. Smisao života nalazio je u osjećaju sigurnosti koji mu je pružila Crkva. Bili su doista, takvi kakvi su, samodostatni. Izučavao je bibliju, naizust znao evanđelje, razmišljao o teološkim problemima – prilagodbi religijskog fundamenta novovjekim naučnim spoznajama. Čitao je stari i novi zavjet, proroke, politeistička vjerovanja predkršćanskog «arhaika», odupirući se nečastivom, potiskujući ono čim ga je ovaj  odvraćao od Crkve. Htio je vlast i posebnost. I kao što to obično biva, kad netko poželi tako što, sva svoja htijenja podčinio je toj želji, prilagođujući se uzdušju kaptolskog okružja kao kameleon. Najprije je pripadao «desnici», onim konzevativnim klerikalnim strujama među hrvatskim svećenstvom, koje su težile apsolutnoj hegemoniji Crkve. Bilo je to doduše davno, no ipak, nije se moglo zaboraviti. Nadao se da će ga zapaziti, izdići iznad drugih. Bio je siguran da je tako nešto bilo potrebno za uspjeh. No, prevario se. Onih koji bi ga primijetili nije bilo među njima, ne u njegovoj neposrednoj blizini. Bili su iznad njih, daleki im i nepristupačni. Kada nije uspio, okrenuo je list, promijenio svoja stajališta, postao revolucionar – «lijevi pop». Bijaše, naime, jedan od onih koji su kaskajući na repu marksistički oblikovane svakodnevice, bili sljedbenici «crvenih biskupa», stvarajući u svojoj mašti sliku nekakvog religiozno nadahnutog socijalizma u kojem je komesarsku ulogu igrao njegov stalež. Zanos opsesivnom sintagmom komunizma i kršćanstva nije ga napuštao. Drogirao ga je uzbuđenjem koje je osjećao. Isusa Krista je smatrao njegovim idejnim začetnikom. Revolucionarni zanos nezadovoljnih davao mu je ovovjeku dimenziju. Katoličke mase su težile «kraljevstvu božjem i nebeskom». Težio mu je i on, zazivajući ga molitvama. Zar nije već isus Krist njim ugrozio vladajuću klasu onog vremena, kao što to sad oni čine?

Tako, a da tog nije bio naročito svjestan, opsjeo je sebe onim čim su bili opsjednuti marksisti – klasnom suštinom historijskih zbivanja. Zagovarao je isto što i oni, na način koji je ovima bio tuđ, otuđujući se sve više od onih kojima je pripadao. Suprotstavljao se sve više, ne samo Crkvi, nego i društvu. Postavljao si je pitanja, davao odgovore. Tko ga je mogao razuvjeriti u to da Isus Krist, takav kakav je, nije bio obećani starozavjetni Mesija? Da nije već tada, prije dva milenija, pokušao izvesti čovječanstvo na «put gospodnji» u «carstvo nebesko»? Propovijedao je jednakost kao i on, prihvaćajući izvorno Kristovo učenje kao put spasenja. Sin nazaretskog tesara je uspio, poveo je i zanio kršćanstvom potlačene, ugrozio tlačitelje. No, ne za dugo. Izvitoperi se sve kao što to obično biva, suština pade u zaborav, Crkva posta oružje vlasti.

Pored svega, u njegovoj nutrini je iskrila neugasiva vizija harmonične sintagme onodobnih Kristovih stremljenja s ovodobnim revolucionarnim zanosom čovječanstva. Bilo je sve koliko zanosno toliko i naivno. Isklijalo iz iskonske ljudske boli, zadane žaokama biološki uvjetovane nejednakosti, onog tjelesnog procijepa ljudske nutrine koji je od pamtivijeka poticao nezadovoljstvo, htjelo je premostiti stotinama premosnica nepremostivo. Vječnost vjerovanja počivala je upravo na toj različitosti, na nemogućnošću njenog potiranja. Opsjednut kršćanskim socijalizmom i komunizmom proricao je propast svim ovodobnim revolucionarnim pokretima. Neostvarivost lump-proleterske utopije razgarala je proplamsjaje njegovih vjerovanja u pravu vatru prevratničkih i vizionarskih nadahnuća. Sadašnje ideale čovječanstva trebalo je zamijeniti Kristom - utemeljiteljem svih onih «istina» koje su danas zanosile potlačene širom svijeta.

Opčinjen «sotonskim» poimanjem kršćanskog fundamenta, osuđivao je Crkvu za izdaju suštine Kristova učenja. Zar nije ono još prije dva milenija zagovaralo uspostavu takvih društvenih odnosa s kojima su se ljudi danas zanosili? Zar težnja za njihovim ostvarenjem nije bio usudni obrat bezdanskih bezizlaznih, metafizički fundiranih «ideologija Zapada», izlaz iz bezizlaznog crkvenog labirinta – za don Franu monstruoznog zdanja patološke ljubavi prema zgradu «onosvjetskih istina» - želji za prevazilaženjem vremena i prostora, za zadovoljenjem jednog duboko ukorijenjenog poroka za vječnom vlašću nad ljudima. Bila je to egzistencijalna kušnja ne samo fra Tome. Religiozni nihilizam tražio je spas u revitalizaciji izvornog kršćanstva. U zanosu rijetko kom shvatljivih sintagmi sažimao je prošlost sa sadašnjošću, obje s budućnošću. Stapao je milenije u tren vječnosti. Nijedan pokret nije imao takvo egzistencijalno iskustvo kao kršćansk, nijedan nije bio sposoban da prolaznost i neostvarivost svojih postavki ovjekovječi onosvjetskom transcendencijom. Opsesivno fobičan prema marksistički oblikovanoj svakodnevici gradio je štit protiv njene ubojitosti, tkao nisku novih obmana.

 

Malj dijalektičkog materijalizma nije poštedio skrovite kutke samostanskih odaja. Vitlao je hodnicima opatija, potresao srednje-vjekovni Kaptol, oživljavajući  temeljne dogme Kristovih poruka. Stresne reakcije su bile neminovne, kao i pokušaj prilagodbe, a kristovo učenje je bilo najpogodnije za njih. Tko se nije neurotično osvrtao na prošlo, diveći se istovremeno uspješnoj prilagodbi društvenim maksimama pred kojima je sve drugo, krajnje minorizirano, ničice padalo na koljena? Padali su i oni, tjeskobno čekanje neizvjesnog ih nije mimoišlo. Nedostajao im je zanos i vjera u ono u što je vjerovao fra Tomo. Potištenost se uvukla u sve pore crkvenog života, no ne i razočarenje u ono što su propovijedali. Propovijedali su ih i sebi, ne samo drugima, uvjeravajući se uvijek iznova u to da izlaz iz krize u koju ih je dovela sotonska obrazina novovjekih vjerovanja postoji i da će ga naći. Morali su vjerovati osjećajima, onom čemu su vjerovali i prije, kako ne bi pokleknuli pred neumoljivim naučnim istinama koji su malju dijalektičkog materijalizma davali sve veću težinu. Morali su se poistovjetiti s njim u onom čim je on zanosio, zemaljskim, a ne nebeskim rajem, ostvarenjem nebeskog carstva na zemlji.

Po koji šum dopirao je kroz prozor s ulice remeteći tišinu Novo-veškog podneva u kojem don Frane analizirao fra Tomu. Čas predana slušanja bio je pred njim. Sanje su dobivale oštrije konture. U dugim samostanskim hodnicima diljem svijeta plela se perfidna niska novih obmana. Trebalo je s njima potisnuti one kojima su bili gurnuti u ta tjeskobna čekanja neizvjesnog, u tu potištenost koja je milila hodnicima kojekakvih opatija, ubijajući u pojam svojom jednostavnošću i ostvarljivošću. Morali su produljiti svoje samozatajno bitisanje. Mnogo što se plelo u taj koloplet perfide, krstoplet licemjerja i degenerotipija. Moderna naučna saznanja su se modificirala u Crkvi probavljive jestvine. Trom i po malo grub glas fra tome gubio se u šumi starudija kojima je obilovala soba. Šeretski nasmijano lice kao da se rugalo svom živom i razumnom svijetu tražeći njegovu poslušnost i odanost. Opsesivnim futurističkim sintagmama odgađao je otpadanje nekrotizirane i demarkirane rak rane čovječanstva, sprečavajući ga da na zdravim ostacima izgradi novi, na nauci zasnovani svijet takvih duhovnih i materijalnih ostvarenja koji će iskonske utopističke zasade ljudskog roda pretvoriti u stvarnost. Njegove namjere prema Crkvi nisu ni bile  loše, nisu bile čak ni raritet vremena, što više, bilo su sve više pravilo - pravi odgovor na udarac dijalektičko-materijalističkog malja. No, i pored toga, ono čim se zanio i što je propovjedao, nije se moglo samo tako prihvatiti, još manje tolerirati. Morao je nešto učiniti, privesti ga zdravu poimanju stvari, prizemljiti, a da ga pri tom ne razočara i obeshrabri. Sretnog ga nije smio učiniti nesretnim ni pod koju cijenu. Dobar psihoterapeuta si tako što nije smio dozvoliti.  Ono od čeg je mogao početi nije mubilo strano. I fra Tomo je, kao i on, materijalizirao ideološko poimanje stvaranja. Vjerovao je u vrhunaravnost Stvoritelja kao sveznadara obdarena velikom stvaralačkom moći baziranoj na nauci koja mu je pomogla da uspostavi red  u kaosu i stvori čovjeka. Fra Tomina šizma bila je «naučno fundirana». Zanio se predodređenošću – vjerskim žarom potaknutim očekivanjem da će se jednoga dana sa tim svojim shvaćanjima probiti na čelo svih Kršćana i kao «crveni Papa» povesti boj protiv kapitalističke eksploatacije i «izvitoperenog komunizma» «deviiranog ljudskim slabostima» kojima vođe kršćanskog komunizma ne bi bile podložne zbog celibata koji je oslobađao sebičnosti kao glavnog krivca izvitoperenosti novovjekih socijalizama. Komunizam izgrađen na takvim osnovama bio bi vječan kao što je to i nebesko carstvo koje zazivaju molitvama.

Mnogo se toga suprotstavljalo fra Tomi na putu slave, najviše trezveni i samo-sažalni osvrt na nakaznost života unutar samostanskih zidina. Težnja za moderniziranjem i evangelizacijom Crkve bila je sve prisutnija u katoličkim dijacezama širom Jugoslavije. No ne samo u njoj. Kaptol se još samo opirao svojim ortodoksnim katolicizmom. I dok su jedni tražili razumna i svakom prihvatljiva rješenja drugi su gromoglasnim protivljenjem otvarali vrata šizmama. Kada je prvi put pred don Franom otkrio dušu i ispričao ono što ga je sve više udaljavalo od Crkve, nije mu ni na kraj pameti bilo da će početi jedan beskrajan dijalog o jednoj temi koja je bila svojevrsna opsesija i don Frane. Ovaj se, naime, nije mogao lako othrvati «šarmu» njegovih izlaganja, čak i onda kada je kao kakvo zanovijetalo ponavljao već izrečene misli. Bio je i on zanesen mnogočim, jedino što nije vjerovao u predodređenost i posebnost. Nije očekivao čudo. Bio je ono što bi rekli zdrav. Bio je sve u svemu zadovoljan. Uspio je, uspostavio most razumijevanja, suodnos u oblikovanju novih i vječnih istina koje su tinjale u njihovim nutrinama. Oba su nalazila u njima utočište i smiraj, bježali od samotnosti, sputanosti i uniformnosti, od ludila hodočasničkog i isposničkog. Ni primijetili nisu kako sve dublje tonu u sve opasniju šizmu krivokletstva. Mogli su ih ekskomunicirati. Morao je spriječiti raspad fra Tomine ličnosti, desocijalizaciju od samostanske sredine.  Morao ga je vratiti dogmi, ukazati mu na besmislenost njegovih zanosa - fanatičnog čekanja «onosvjetskim transcedencijama» izazvanih događaja koji će ga kao mesiju staviti na čelo pokreta za revitalizaciju kršćanskih vjerovanja. To nije bilo lako. Kad god bi mu se suprotstavio pokleknuo bi pred hipnotičkom sintagmom nagomilanih vremena, pred suvremenom amblematičnošću Kaptola i Gornjeg Grada – institucija marksisičke oblikovane svakodnevice unutar srednje vjekovnih opkopa i bedema jednog još sasvim ne pregaženog vremena.

Pozdravljao ga je don Frane uvijek jednako – blagim naklonom, stiskanjem ruke i smiješkom. Debeljuškasti fra Tomo stajao bi smeten sve dok mu ne bi rekao da sjedne. Svijetle su oči tražile spokoj, molile povrat smiraja u kojem je protamnovao život zanesen vjerovanjima. Od kad ga je prošle jeseni zahvatio taj čudni zanos novinama bio je sve ovisniji o don Frani. Potajno mu je dolazio, povjeravao mu se, tražio spas. Nastojao se oduprijeti zlodusima koji su ga poticali na sve nova i nova sagrešenja.

- Gdje smo ono stali? – upita ga don Frane.

- Kod «kršćanskog komunizma» i «crvenih biskupa». – rekao je glasom potištena čovjeka. – Katolička se Crkva mora preobraziti. Moramo se vratiti pokretu prvih Kršćana, želji da se tu na zemlji ostvari «kraljevstvo nebesko». – Potišao je glas i promrmljao: - Carstvo jednakih, Crkvi u svemu podložnih ljudi. Zar u očenašu ne stoji: «Oče naš koji jesi na nebesi, dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja, kako na nebu tako i an zemlji!» Zar već očenaš, koji svaki Kršćanin zna napamet, ne zagovara temeljna učenja ranog kršćanstva, vjerovanja u veliko i moćno, pravedno ustrojeno nebesko carstvo, u kojem Gospod putem majke Crkve vlada beskrajnim prostorom napučenim pred njim u svakom pogledu jednakim ljudima? Zar već očenaš ne oličava bit vjekovnih težnji ovog svijeta? Zar iz njegove biti nisu isklijali svi današnji revolucionarni pokreti? Zar nije on bio iskra koja je upalila proplamsjaje modernih nadanja?

Pustio ga je don Frane. Nije ga nikad pažljivo ni slušao, unaprijed je znao što će reći. Svi «crveni biskupi» bili su onda kada su «skrenuli s uma» isti. Propovijedali su ono što sada njemu priča fra Tomo. Nad neukim i u siromaštvu i bijedi jednakim ljudima uspostavio bi Tomo vlast Crkve, božjih odabranika, koji bi u ime nadnaravnih sila i imaginarnog vrhunaravnog bića rukovodili sretnim – među sobom jednakim ljudima. U svojim iracionalnim umišljajima širio je srednje-vjekovne feude ovozemaljskim prostranstvima, restaurirao buržoasko demokratskom revolucijom srušene odnose. Revitalizirani i reformirani katolicizam bi kao partijska dogma opsesivno gospodario ljudskim dušama oslobođenim zloduha Sotone. Stoljećima, milenijima, do u beskonačnost, vladali bi monasi i fratri neukim i u svemu im podložnim svijetom. Isposništvo, samozatajno bitisanje, skromnost i sve one druge, od Crkve oduvijek propagirane vrline, spriječile bi sve devijacije, skršile mentalitet potrošačkog društva, odbacivši sva nepotrebna dobra – one, za zadovoljenje osnovnih životnih potreba, suvišne industrijske proizvode, «produkt sotonskog kapitalizma» i privatne inicijative. Vraćanje na arhaične načine života i rad za zadovoljavanje najosnovnijih potreba učinilo bi nepotrebnim mnoge visoko diferencirane ljudske aktivnosti. Bilo bi spriječeno raslojavanje na osnovu manje i više vrijednog rada. Sve naučne zasade pretvorile bi se preko noći u košmar suludih htijenja. Ljudi bi se pretvorili u ono čemu od pamtivijeka teže – bezličnu masu jednakih. Jedino oni, «pastori», «božji odabranici» i vodiči  neuka stada, bili bi povlašteni posebnim položajem, sudbinskom predodređenošću i podobnošću.

Zgražao se don Frane pred sve novim i novim spoznajama, plašio onoga što se vrzmalo u glavama «vodenoglavih kretena», stravično si dočaravajući u džungli oblikovani krvoločni kampučijski socijalizam, odgonetavajući želje bezličnih u poljskom buntu. Zar nisu svi htjeli jedno – totalnu uravnilovku, najprimitivnije oblike društvene organiziranosti, negaciju svih vrijednosti, svega što je marljive, vrijedne i sposobne ljude izdizalo iz sivila prosječnosti, lijenosti i neukosti. Demagoške reminiscencije fra Tome su plašile. Bile su krajnje reakcionarne, opasne i kratkovidne. Sebične. Zavitlao je don Frane maljem «urbanih marksista», naukom, realitetom jedino mogućeg oblika društvene svojine nad sredstvima za proizvodnju, onim propulzivnim spoznajama koje su geometrijskom progresijom umnožavale kvantum ljudskog znanja stvarajući sve veću distancu između umnog i fizičkog rada - onog rada koji su «vodenoglavi kreteni» lump-proleterijata htjeli podići na pijedestal idolopoklonstva. Uplašio se don Frane «podravskih motiva», vizije naivaca, poljskog bunta i kojekakvih uravnilovki «državno-kapitalističkih» i «revizionistički» oblikovanih socijalizama. Bauk kampučijske Pol-potovštine bio je potican od onih koji su neuki i nedovoljno obrazovani htjeli zaustaviti svaki progres kako bi mogli u ime idejnih dogmi gospodariti jedino im prihvatljivim najprimitivnijim oblicima ljudskog rada.

Fra Tomi se nije smjelo protusloviti. Bilo bi to bespredmetno i neuputno. On se u takav dijalog u ovom trenutku opsesivnog zanosa ne bi upustio. No i pored svojih granično sumanutih misli, fra Tomo je prividno ostao zadivljujuće miran i staložen čovjek, harmonična ponašanja, koji je i dalje uživao u samostanskom samotništvu raznoraznih opatija po kojima se seljakao izdvojen i ekskomuniciran od ostalog svećenstva. Oduševljen zloduhom «kršćanskog komunizma» propovijedao je s entuzijazmom žar svojih vjerovanja, zanosio s njima senilne i izlapjele  fratre, penzionirane župnike i odvratno pobožne sestre milosrdnice. Slušali su ga da ne bi zloduh prokletstva širio drugdje, konsenzualno ga odbacujući u stranu onda kada bi im dosadilo. Povremeno bi tako ostajao bez auditorija za «prodiku», terena na kojem bi njegove «ideje spasa» izrasle u pravi uragan kršćanskog bunta. Krhkost i neuhvatljivost odbljeska njegovih imaginacija bi ga u trenucima trezvenosti bacale u očaj. Nitko se nije zanio njegovim idejama, nitko srodio s intencijama njegovih često protuslovnih htijenja.

Svi zagovornici komunističke preobrazbe katoličanstva nisu doživjeli sudbinu iščašenjaka kao on. Đavolska obrazina mističkih «onosvjetskih transcendencija» naišla bi ponegdje na plodno tlo klijajući u bezličju primitivnih i siromašnih, svim i svačim ozlojeđenih masa. Pored svega, masovnog odaziva vjernika, na poziv «crvenih biskupa Brazila i drugih latinskih zemalja, nije bilo. Plašio se don Frane «suludih fratara», Antonijevski opasnih uzurpatora», novotendencijaša, koji su sa svojim suludim konotacija narušavali ustaljeni red i uspostavljali ravnotežu između antagonističkih društvenih uređenja. Proučavao je psihološka stanja protagonista raznoraznih ideja, ocjenjujući ih kao granične slučajeve ludila. Ekskomunicirani i desocijalizirani zapadali bi najčešće u reaktivne depresivne psihoze. Najgore od svega bilo je to što je izgrađivao vlastiti mozaik nevjerojatnih idejnih dijapazona koji je polako ali sigurno nagrizao tvrđavu njegovih vjerovanja, ugrožavajući njegovo zdravlje svojom ingenioznom prodornošću.

 

 

                                                    5.

 

Miška mu je don Ive doveo pravo iz sjemeništa. Povukao ga je nekoliko puta za uho i posjeo na stolac na kojem su prije njega sjedili Toni i fra Tomo. Zanijekao je glavom don Frane, Mišku se nije nadao, iako je znao za ono što je revno propovijedao, a što nije bilo ništa drugo no refleksija onog što se već odavno vrzmalo don Ivinom glavom. Nadao se don Ivi, ne zato što je došao u sukob s drugima, već zato što je naprosto izgarao žudeći za istim onim za čim je žudio i mali Miško. Sablažnjavao se don Ive nad svim, niječući sam sebe, sve ono što je izbijalo iz njega protiv njegove volje. Odmjerio ih je letimično da bi na kraju zaustavio pogled na isposnički tananom don Ivi. Treperio je sav u zanosu onoga čim je zanio to malo sjemeništarsko čudovište koje se drznulo uvući u svijet njegovih opsesija, prisvojiti ga i hrabro objavljivati kao nešto što se začelo u njegovoj glavi oduzimajući mu primat na način na koji su ga oni koji nisu imali dovoljno hrabrosti da s onim čim su bili zaokupljeni izađu na svjetlo dana. Teško se don Ive mirio s takvim besramnim prodorom u svijet njegove intime, s takvim čupanjem brižno čuvanih tajni novih niski.  Mnogo tog je očekivao od don Frane, u prvom redu Miškovo odricanje onog što je bilo njegovo, a što nije smio reći suviše sumnjičavom don Frani. Miško je morao bit onakav kakvi su bili svi drugi sjemeništarci – podložan vjeri i onom što je on predavao, a ne onom što je prosijavalo iz tog kao njegova intimna preokupacija, ono na čem je danonoćno radio, vjerujući da će jedan dan doista i uspjeti s tim. Borio se i on s mnogočim, znao dosta o onom čim se bavio don Frane. Vremena je imao i previše za sve. Morao je prosuditi zdravstveno stanje obojice, a ne samo onoga kojega mu je posjeo na stolicu na kojoj su sjedili njegovi pacijenti. Trebao je izreći sud o onom što ih je opsjedalo, izvesti ih na put zdrava poimanja, Miška Pahora vratiti u školske klupe, a don Ivu spasiti od kaptolske kurije. To nije bilo lako. Kako privoljeti don Ivu da sjedne na taj stolac nasuprot njega? Kad je ovaj ponovno prišao Mišku i potegao ga za uho, zagledao se zabezeknut u njega.

- Svaki dan ćeš dolazit don Frani! Sve ima da mu kažeš! Što mu se sve ne mota po glavi?! Futurističke vizije ima! – Stao je na čas, okrenuo se i nastavio: - Stapa sve monoteističke religije u jednu. Mesija je! Izbacit će ga iz sjemeništa! Treba imati samopoštovanja prema sebi. Neka se ugleda u druge. Da ga ne volim, ne bi ga tebi doveo. Urazumi ga, žrtvovanje nije uputno, pogotovo kad je u koliziji s onim čemu ga učimo. Agresivan je, hoće da nametne svoje mišljenje drugima. Njim se izopćuje. Gdje vodi izoliranost i dosada znaš i sam.

Nasmijao se don Frane. Ako je tko to znao, onda je to bio don Ive. Ono čega se bojao bila je mržnja koja se mogla roditi u obojice onda kada se suoče s reakcijom onih koji nisu imali razumijevanja za ono što je dovodilo u pitanje crkvene dogme. Bojao s ei sukoba don Ive sa samim sobom, jer je upravo on bio zagovornik tih dogmi. On ih je znao napamet, ponirući u njihovu suštinu na način na koji to nitko prije njega nije činio. Izašao je srdit ponavljajući jedno te isto: - Bog neka mu oprosti! Bog neka mu se smiluje!

- I tebi, don Ive! – promrmljao je Frane nasmijavši se.

 

Slabašno tijelo malog Miška izgaralo je u zanosu mesijanstva. Oči su mu sjale, usnice poigravale, prsti se grčili. Molećiv pogled uputi don Frani očekujući razumijevanje. Morao se obuzdati, zatomiti propovjedničku strast, odustati od želje za vlašću popova, monaha i mula, ne samo nad ljudima, već i nad svim ovozemaljskim dobrima. Uzvrpoljio se i don Frane. Odgurnu stolicu i ustade. Blagonaklono ga pogleda i priđe mu. Položi ruku na njegovo rame i reče: - Smiri se sinko! Sve će biti u redu! Opet ćeš bit dobar sjemeništarac! Don Ivi je stalo do tebe! Da nije, ne bi te doveo k meni!

Čudan je bio mali Miško. Bio je u isto vrijeme i dijete i odrastao čovjek. Pokuša ga smjestiti negdje, usporediti s nekim, no sva njegova nastojanja da u tome uspije bijahu uzaludna. Pored svega, star-mali nije bio. Nije bio toliko kritičan prema samom sebi koliko su takva djeca to bila. Njegova povučenost nije bila rezultat srama ili neke mane, već krajnje uljudnosti i nenametljivosti. Posjedovao je osobine za koje se nije moglo reći da su loše, dapače, zbog njih je uživao poštovanje starijih. Posebno je bio drag don Ivi. Nije bio nestašan, a ni prpošan i neposlušan. Imao je samo jednu manu, bio je vatreni zagovornik svoje sintagme. Zaokupljen njom povukao se još više u sebe. Dok su drugi, nakon što su bi se priviknuli na novu sredinu postajali sve  jogunastiji i prpošniji, dozvoljavajući si svašta, čak i ono nas što ih je gonio nečastivi, Miško se opirao tome onim što ga je otuđilo od njih, no ne potpuno. Potpuno izdvajanje mu nisu dozvolili. Kovitlac svakom juvenilnom kolektivu svojstvene zajedljivosti ga nije mimoišao. Doskočice, vickaste žaoke i zamke pratile su ga na svakom koraku. Odmahnuo bi svaki put Miško rukom na njih, okrećući glavu od onih koji nisu imali razumijevanja za ono što ga je opsjedalo. Oni nisu bili ono što je on, nisu bili pozvani za to da ga slijede i budu ono što će bit oni koji to učine.

Smiješak zadovoljstva ote se Frani. Višestruk je bio njegov zadatak. Bolesnika je prvo trebalo učiniti, ako je to bilo moguće, sretnim. Sreća je bila u centru svih akcija – cilj liječenja. Ona je značila zdravlje. Poistovjećivala se s njim. Miško nije patio zbog stanja u kojem je bio, dapače, bio je sretan. I upravo to, ta činjenica, sputavala je Franu da bilo što učini. Borba protiv patnje, koja se rađala saznanjem, bila je sastavni dio svake svrsishodne psihoterapije. Liječenje bez nje ne bi imalo nikakva smisla, bilo bi besciljno - trpljenje izazvano saznanjem izazvalo bi potištenost. Magično-opsesivna psihoza pretvorila bi se u depresivnu. Blagonaklono mu se stoga nasmijao i podigao ruku s njegova ramena. S čim sve nije bila opterećena ta mala glava?! S kakvim ga sve nagomilanim praznovjerjima nisu nakljukali?! Isklijalo je svašta iz tog, milenijima starim đubrivom nagnojenog moždanog tkiva, u čijim su vijugama sazrijevale nove izmišljotine zasnovane na prethodnim negacijama svakog razumnog i čovjeku pojmljivog poimanja života. Egzistencijalne religijske dileme rješavao je Miško na tako stravično jednostavan i djetinje naivan način, da je suočavao i sebe i don Ivu, i sve koji bi se imalo udubili u njegova vjerovanja, s osnovnim postulatima ne samo rimokatolicizma, već i svih drugih iz istog klijališta isklijalih religija.

Sjedio je zbunjen položajem u kojem se našao ne suprotstavljajući se don Frani. Nakon što se pribrao podigao je glavu, usmjerio pogled u don Franu, i upitao ga:  - Liječnik ste?

- Da, sinko! Psihijatar! Bavim se s vama, sjemeništarcima! – Stao je na čas, zamislivši se. Nadao se don Ivi, a ne Mišku. On je bio taj koji je sve teže podnosio vlastitu vlastitost, krijući zaokupljenost onim čim je bio zaokupljen i mali Miško.  No, dok sam ne zatraži pomoć nije mogao ništa. Mnogo tog don Ivinog bilo je u njegovom malom pacijentu. Veliki upliv je imao na njega. Otkrivanjem Miškove nakaznosti krio je svoju. Brigom za njegovo duševno zdravlje priznavao je sam sebi ono što ga je moglo dovesti u sukob s kaptolskom kurijom. Bio je «novotendencijaš». Nasmijao se don Frane, što je drugo mogao? – Takvih kao ti je puno. «Novotendencijaša» je sve više! Šizme niču na sve strane! – Govorio je sve tiše, kao da govori sebi a ne Mišku. - Što je to s tobom bilo? Što ti to propovijedaš?

- Ništa ja ne propovijedam što ne propovijeda i on! Pričao nam je o ekumenskom saboru i koncilskom duhu, zbližavao sve monoteističke religije! Zanijelo me to Koga ne bi?

Bio je iskren. Sve što je htio bilo je diviniziranje samog sebe. Da bi uspio i da bi se nametnuo onim što je zagovarao bila je potrebna zdrava osobnost – samopoštovanje samog sebe. Bez njega isto nije mogao očekivati od drugih. Zanimao se sve više za druge religije, izdižući monoteizam iznad svih kao fundament onoga što su naučavale. Izgrađivao se, čitao, znao sve više o onom što nije smjelo bit predmet njegova zanimanja. Na kraju se dogodilo ono što se moralo desiti – oduševio se onim čim to nije smio, kalemio vjerovanja drugih na ona koja mu je dogmatski usmjeren don Ive predavao, nesvjestan vlastite šizme. 

«Onosvjetske transcedencije» su se prenosile nevidljivim putovima iz don Ivina mozga u njegov. Bojažljivi don Ivin krik utkao se u njega, oživio nostalgiojom evocirane elegije ranijih katehizama – idilu najranijeg djetinjstva. Nije bilo teško otkriti ishodište njegovih motiva, ugođaj doživljenih elegija – sreću izazvanu fanatičnim očekivanjem ovozemaljske vrhunaravnosti. Imao je pravo na nju, prije don Ive je javno prozborio o potrebi spajanja svih monoteističkih religija u jednu.

- Razmišljaš o tome? – upitao ga je don Frane.

- Postavio si fundament novih vjerovanja?

- Da, gospodine!   

Ruke su mu se prestale grčiti, pogled se smirio.  Samo sjaj proplamsjaja vjerskog žara, onih, za sada još uvijek, samo njemu prihvatljivih vjerovanja, iskrio je iz njegovih očiju. Nije se mogao osloboditi privlačne snage svojih imaginacija sukobljenih s nesklonom mu sjemeništarskom zbiljom, u kojoj se realno preobražavalo u irealno, onosvjetsko u ovozemaljsko, transcedentno u mladenački suludo. Bio je dio cjeline koja je ironizirala, koliko samu sebe, toliko i sve ono što je motivirano svim i svačim podržavalo njihovo bitisanje kao malo kom shvatljivu  inačicu zbilji. 

Buka s ulice, izazvana prolaskom jednog motorkotača, poremetila je na trenutak uspostavljeni suodnos, skrenula pozornost na život, svakodnevicu, na ono čim su manje više svi bili opterećeni tih dana. Povjetarac je zanjihao zastore, zvuk automobilske sirene ih trgnuo. Potom je opet sve utonulo u mir u kojem je don Frane ponirao u reminiscencije elegijski odslikanih klijališta Pahorove bolesti. – Bog je u obliku duha bio oduvijek svagdje i na svakom mjestu ostvarujući sa čovjekom suodnos, ukazujući svakom, do koga mu je stalo, na svoje postojanje. Bio je to put koji je politeistička vjerovanja pretočio u monoteizam, bogovi se poistovjetili s tim jednim, svagdje prisutnim i svakom ljudskom biću na svoj način shvatljivim vrhunaravnim bićem. Religiozna svijest egipatsko-mezopotamskih prostora dobila je sa sinajskim zakonodavcem monoteističku obrazinu. Iz podsvjesne težnje za vječnošću isklijala su vjerovanja o zagrobnom životu, a iz želje za moći vjera da je Bog u svakom od nas. Tonuo je don Frane u koloplet vjerskih istina, ponavljao, ono što je znao, naizust. Na kraju se trgnuo, sve je više analizirao sebe, udubljujući se u ono čim je on bio opsjednut, a ne Miško. 

Nebesko carstvo je udahnulo život Adamu, griješnoga ga materijaliziralo, protjeralo i pretvorilo u Mesiju – simbol novog stvaranja: rađanja, množenja i naseljavanja. Stvorivši ga na svoju sliku i priliku, Bog se na neki način poistovjetio s pračovjekom, koji je svoje bolne nostalgične reminiscencije na «nebesko carstvo» inkarnirao u našu vjeru u spas – novu zemlju i novo nebo, kao nastavak nastajanja, rađanja i naseljavanja. Adam, prvi Mesija, umire. Njegove potomke Mojsije izvodi na put židovskih vjerovanja, Krist kršćanskih, Muhamed islamskih. U biti svi ti izbavitelji, božji sinovi i proroci, nisu ništa drugo no utjelovljenje «onosvjetskih transcedencija» - Boga u čovjeku. Svaki čovjek je mogao doživjeti Boga kao oca i biti njegov sin.

Slušao ga je pomno don Frane. Iz Miškovih riječi izbijala je snaga vjerovanja. Još više ambicija koja mu nije bila strana. Vraćao se u dane u kojima je maštao o najvećim dostignućima – biskupskoj i kardinalskoj karijeri, božjem namjesništvu i beatifikaciji. Nehotice se poistovjetio s njim. Izgarao je Miško u vatri predodređenja, trčao pred samim sobom, oduševljavajući se onim čim ga je zanio don Ive.

- Znaš zašto si tu?

- Znam! Kako ne bi znao?! Don Ivo hoće primat! Meni se Bog obraća, ne njemu! Ja sam njegov sin, ne on!

- Stvarno si šenuo! Don Ivo je u pravu! Moramo ti pomoći! - Stao je don Frane, odmjerio ga prodirući svojim pogledom u dubinu njegovog.  - Misliš da bi mogao bit Sin Božji?

- Da! Ja to i jesam! Svaki je od nas to! Bog je u svakom od nas!

Takav odgovor nije očekivao. Miško nije bio toliko lud koliko mu se to u prvi mah učinilo. Bio je blizu onoga u što su svi vjerovali. Drukčije doduše, no ne toliko da ne bi bilo prihvatljivo. Ono što ga je zabrinjavalo bila je Miškova nekritičnost. Jedva primjetnim smiješkom izrazio je zadovoljstvo. Rasvijetlilo je bit morbidnog procesa iz kojeg su isklijale stigme njegovog duševnog poremećaja, ono čim se izopćio iz zdrave, juvenilno nestašne i prpošne, sjemeništarske sredine. Ustao je don Frane, uhvatio se za glavu i usmjerio upitan pogled u vjerskim žarom zanesenog Miška. 

- Da te Gospod nije možda navijestio majci? – Zastao je na čas don Frane zgranut pitanjem koje mu je postavio. - Kako si ono rekao da se zove?

- Marija, gospodine!

            - I tvoja se zove Marija! Interesantno! I fra Tomina majka je Marija!

            Zamislio se don Frane nad svim onim što je moglo opsjesti mlade, emocionalno nestabilne, nervno labilne i duševno ranjive glave. Jedva se suzdržavao, glasno bi se najradije nasmijao na sve.  Nije se mio rugati svojim pacijentima. Morao ih je razumjeti, suosjećati s njima. Podsmijehom bi naudio i sebi i njemu. – Miško  Sin Božji! – Smijao se u sebi Frane, roptao, molio Gospoda da oslobodi tu malu ludu glavu još luđih misli.

            Svježi zrak ulazio je kroz širom otvoren prozor otrežnjujući i jednog i drugog. Don Frane se u tren našao na putu koji je vodio slobodi od svih onih opsesivno sugestivnih dojmova koje su na njega ostavili don Ive i mali Miško propagirajući potrebu spajanja svih monoteističkih religija ujedan opći, svima prihvatljivi fundament novih vjerovanja. Svježina je prizemljivala obojicu, svakog na svoj način. Nijednom se taj čas nije bilo lako osloboditi onog čim su bili zasužnjeni. Da bi se potpuno oslobodio sveg onog što mu je odvlačilo misli tamo gdje je don Ivo odvukao Miškove, morao je uložiti i te kakav napor, okrenuti glavu od svega što mu je mali Miško tako slikovito prikazivao i ustremiti se na ono što je bilo njegov prvotni cilj – oslobađanje svog malog pacijenta nakaradnih misli. Da bi donio ispravne odluke, da bi se vratio zdravom poimanju, morao se osjećati slobodnim od svega što je dovodilo u pitanje zdravo poimanje. Morao se osjećati odgovornim, ne samo Bogu, u kojeg je još uvijek vjerovao, već i samom sebi. Zanijekao je glavom don Frane, trgnuo uglom usana – problema je bilo na pretek. Jedan od najvećih bio je on sam. Morao je više držati do sebe, do svog mišljenja, do onog čim se jedino mogao hrvati sa svim onim nakaradnim mislima svojih pacijenata. Da bi u tom uspio morao se osloboditi osjećaja krivnje koji ga je svaki put iznova opsjedao kad bi se mislima vratio na ono što je opsjedalo kojeg pacijenta. Opsesivno je bilo zarazno, lako se lijepilo za svakog, pa i za njega. Prvo što je morao postići bila je sumnja u ono u što je svaki od onih koji bi se našli na stolici nasuprot njemu vjerovao. Nesigurnost, tjeskobno čekanje potvrde vjerodostojnosti onog što ih je opsjedalo, bilo je ono čim  ih je jedino mogao izvesti na put zdrava razuma - slobode od samih sebe. Suodnos s nezbiljskim je zasužnjivao više od ičeg. Bio je sugestivan i zavodljiv. I njega je ponekad znao zavesti, opčiniti ga čarima posebnosti, kamo li ne to malo sjemeništarsko čudovište. Kompromisima bilo koje vrste nije bilo mjesta, morao je biti odlučan, Miško nije smio primijetiti njegovo dvoumljenje i oklijevanje. Postigao bi tim suprotan efekt od onoga kojem teži.

            Mnogo tog je mučilo malog Miška. Životne nelagode ga nisu mimoilazile. Prve je doživio u ambijentu predodređenom zavičajnom topikom i poratnim uzdušjem. Opsjednut don Ivinim fundamentom bio je izložen novima. Jedne su podržavale druge, sve skupa primoravale na bijeg, ne samo od samog sebe već i od zbilje takve kakva je. Od kad zna za sebe borio se s tim bjegovima svojih pacijenata, prizemljujući ih. Miška je trebalo vratiti naput zdrava poimanja, resocijalizirati ga, učiniti ono što su učinili oni koji su ga smjestili u sjemenište. Morao ga je vratiti u nj među zdrave i juvenilno prpošne sjemeništarce, isto tako juvenilno prpošnog kao što su oni bili. Puno je toga morao učiniti. Miško je bio ovisan o uspostavljenom suodnosu s onostranim, još više svim onim čim ga je ovaj obdario – vjerovanjem u vlastitu nedodirljivost i pozvanost za to što je činio i u što je vjerovao. Drevne istine su lebdjele posvuda oko njega. Opčinjen njima htio je opčiniti i druge, sve više sobom i onim što je propovijedao, sve manje njima. Pozvanost ga je uvijek iznova uvjeravala u ono u što ga je on htio razuvjeriti. Svi s kojima se bavio bili su opsjednuti njom. Morao ga je upoznati sa samim sobom, s istinom o sebi, s onim što je potisnuto još uvijek živjelo u njemu. Da bi u tom uspio morao je prigušiti agresivnost s kojom je nastupao – žar vjerovanja koji ga je uvijek iznova odvajao od pravih istina u koje je još uvijek i on vjerovao.

Zagledao se don Frane kroz prozor tonući u smiraj u koji je tonula ta njemu tako draga prijepodnevna Novo Veška topika. Sunce je grijalo suhozidine zdanja, topilo asfalt, a tišina, tako karakteristična za kasne jutarnje sate unosila smiraj u nemirno uzdušje kojekakvih sintagmi s kojima su ga opterećivali pacijenti.

Prije dvije tisuće godina Bog je poslao anđela Gabrijela, u galilejski grad Nazaret, djevici Mariji, da joj navijesti rođenje Isusa, Sina Previšnjega.

            - Da, gospodine! – ponavljao je mali Miško vjerujući da je Sin Božji. Bio je u dosluhu s njim na način na koji to nitko, poslije Isusa Krista, nije bio.  

            - Gdje smo ono stali, Mali?  – rekao je izbezumljen stanjem u kojem je bio. 

            - Kod naviještenja, gospodine! – rekao je mirno, ne oklijevajući i ne dvoumeći se. 

           

            Kamena prizemnica, ugaženo tlo, neožbukani zidovi. Na škanju, naslonjena na grubi i teški drveni stol, sjedi Marija, zaručnica Josipova. Teška su bila vremena. Gladni i svim i svačim izbezumljeni ljudi čekali su spas s neba.  Kruljila su im prazna crijeva, mračio um. U jednom trenu, u polusnu, zanesenoj vjerovanjem u dolazak nebeskog kraljevstva, prikaza joj se magličastom bjelinom oblikovan anđeo. Lebdio je podno drvena stropa najavljujući joj bezgrešno začeće. Zanijekao je glavom don Frane. Učinio je to i Mali Pahor. Nije ni on bio siguran u to, još manje da je njegovu majku posjetio isti taj anđeo navijestivši joj njegovo rođenje. Kako da ga razuvjeri u ono u što vjeruje? Kako da mu objasni zablude onih koji u to naviještenje vjeruju, a da ne naruši sve ljepote života i vjere koja živi u njemu. Miško je bio sretan kao malo tko, nije bio svjestan svojih zabluda, kad to bude ... Ne, to si ne smije dozvoliti, mora biti oprezan, ničiju sreću, pa ni njegovu, nije smio dovesti u pitanje otrežnjenjem. Vjerovanje je nerijetko rješenje za sve, pa i za ono zbog čega su njegovi pacijenti dolazili njemu. S halucinacijama je morao biti oprezan, Miško nije bio medicinar, malo je znao o onom što doživljavaju izgladnjeli ljudi. Glas koji bi čuo bio je uvijek glas s neba, prikaza ukazanje, umišljaj dosluh s nadnaravnim. Sve je to morao ubiti u njemu, a da njega ne ubije. Svjestan svog ludila mogao je podići ruku na sebe, ubiti se. To nitko nije htio.

            Što se sve nije gomilalo pred njegovim očima, što sve nije sagledavao analizirajući ga? Stvarnost se pretvarala u privid u kojem je mašta oslikavala sve onako kako je to mali Pahor mogao doživljavati. Otkrivao je drugog, svetog, pozvanog, istog onakvog kakvog je često znao otkriti u sebi, odgurnuvši ga odmah potom daleko u onkraj, na periferiju života. Čuvao je vlastiti identitet znanjem, onim čim to Miško nije mogao. No, nostalgičnih osvrta na periferno nije se do kraja uspio osloboditi. Nametali su se neobjašnjivim, onim što je podržavalo vjerovanja u nadnaravno. Kad bi kod Miška uspio u tome bio bi više nego zadovoljan. Otkrivao je  dominantno, ono čega se nijedan njegov pacijent nije lako oslobađao; ono bez čega nema ludila, jer je kritičnost granica koju ono ne može preći. Kako da ga učini kritičnijim prema samom sebi, stanju u kojem je bio, svemu onom što su mu ucijepili u najranijem djetinjstvu? Razapinjao ga je između dominantnog i perifernog, između onog u što je vjerovao i propovijedao i perifernog, onog što je bilo zdravo i sa čim se nikako nije mogao pomiriti. Morao je ustoličiti identitet prvoga, dobiti natrag onakvog Miška kakav je bio prije no što je doživio prva ukazanja.

            Koliko god je kritičnost bila preduvjet zdravlja, toliko je i vjerovanje oslobođeno natruha suodnosa i dosluha s nadnaravnim to. Miško je morao i dalje biti dobar vjernik, bez toga ga nije mogao resocijalizirati. Mjesto njegove moguće resocijalizacije bilo je sjemenište, isti onaj juvenilno prpošni kolektiv iz kojega je san sebe izopćio vjerom u pozvanost i predodređenost za njegova pastora. Morao se prezrivo nasmijati na sve onako kako je to on činio potiskujući nostalgiju za onostranim u stranu.

            Živjeli su u svijetu koji se razapinjao između raznih vjerovanja – materijalizma i idealizma, između onog što se s razumom moglo pojmiti i onog što je još uvijek bilo nepojmljivo. Imaginacija, maštoviti prikazi mogućeg, oduvijek su budili sumnje u poznato i približavali nas nečemu što je bilo duboko usađeno u našoj podsvijesti i što je graničilo s drugim identitetom, sa zlom koje smo od iskona nosili u sebi. Sada je bila potrebna don frani više od ičega, no ne za ono što je čovjeka gonilo iz sebe, već za uživljavanje u položaj drugoga, ovaj put malog Miška. Osjećaj zajedništva sa zamišljenim pomagao mu je da spozna ono što ga je zanosilo i učinilo takvim kakav je. Miško je bio u svakom njegovom pacijentu, i u njemu, jer i on je to na neki način bio. Sućutno je ulazio u njega isprepliću ći se u isto vrijeme s onim potisnutim u sebi. Na kraju mu se činilo da je to poistovjećivanje s drugim, s pacijentom, u isto vrijeme sve i ništa, vodilo je svugdje i nigdje, u jednu neizmjernu prazninu, pustolinu duše u kojoj nije bilo mjesta ni za ljubav ni za mržnju, za ništa što je moglo izvesti na pravi put bilo koga. Da li je uopće Miško što osjećao? Da li je mogao što osjećati? Ono dominantno što ga je cijelog uzelo nije ničemu i nikomu dozvoljavalo da ga zaokupi i podijeli njegovu uzetost s tim.

            Klimnuo je glavom don Frane, suglasio se sa samim sobom. Bio je sve u svemu zadovoljan, ne njim, Miškom Pahorom, već sobom. Sućut koju je osjetio prema Miškovom duševnom stanju bila je znak njegove kritičnosti, sigurnosti s kojom je ponirao u ono što je mučilo njegove pacijente i s kojom je držao na rastojanju svoju cjelovitost od sveg onog što ju je moglo narušiti. Potisnutom nije dao da zagospodari s njim, nije pokleknuo pred njim. Nije izgubio ono što je resilo zdrave – jednostavnost. Ono što je uvijek bilo u suglasju s vremenom i prostorom, ostajalo zbiljsko i onda kad je bilo ugrožavano nezbiljskim. Duševni bolesnici su svi bili komplicirani, svaki na svoj način. Šablone kojom bi se poistovjetili nije bilo. Bit je samo svima bila ista. Čekao je svaki nešto očekujući potvrdu drugog u sebi. Svako vraćanje prvom, potisnutom i nadvladom drugim, bilo je uvijek ttrenutni proplamsjaj kritičnosti i ništa više.

- Bezgrješno začeće je moguće. Naučno je dokazano da je na dvije milijarde poroda jedan stvarno bezgrješan. To se stručno zove partenogenetska oplodnja.

- Može bit! ... Marijina je naviještena!

Zamislio se don Frane, s tim malim ludovom će teško izaći na kraj, za svako njegovo objašnjenje on je imao svoje.

- Žensko jajašce se samo od sebe počne dijeliti, rasti i razvijati.

- Po Duhu Svetomu? – upitao ga je s ne malom dozom ironije Miško.

- Može bit! – odgovorio je don Frane, predavši se. Mnogo toga je i njemu bilo nejasno kod takvog tumačenja Marijinog začeće. Oni koji su htjeli sačuvati njen dignitet hvatali su se kao pijan plota te mogućnosti, no, ni njima mnogo toga nije bilo jasno kao ni njemu. Partenogenetska oplodnja je bila moguća, to stoji, no, da li se, kada se ženski ovum sam od sebe počne dijeliti, može začeti muški plod – Sin Božji? Zar ne bi bilo logičnije da to bude «Kći Previšnjega»? Ustao se sa stolice don Frane, prišao prozoru i zagledao u plavetnilo podnevna neba, obronke Sljemena i zelenilo gustih šumaraka kojima su ovi pokriveni.

Sve se teže snalazio u onom čim je htio privesti razumu malog Pahora. Sve se, sve više, doimalo kao privid, kao iluzija nečeg što je samo u stanjima zanosa istim mogao doživjeti kao zbiljsko. S mnogočim se u sebi morao složiti, mnogo toga  prihvatiti kao mogućnost, stideći se objave istog. Možda je to bilo ono što je trebao postići kod njega. Svoja viđenja, prosudbe, pa i mogućnost stvarnog zbližavanja svih monoteističkih religija, morao je zatomiti u sebi, stideći se onoga što je dolazilo u koliziju s dogmama Crkve. Kritičnost koja bi dosegla tu razinu bila bi isto što i puno duševno zdravlje. Mnogi bi se tada solidarizirali s njim, jer se u gotovo svim zanesenim glavama odigravalo nešto slično onom što se događalo u njegovoj. Možda bi mu čak mnogi pružili ruku izvodeći ga na put koji bi vodio ostvarenju njegovih zamisli. Da se Miško nije zanio primatom, onim čim se htio svima nametnuti, uspio bi u tom. Zbog njega se i požurio, iznio don Ivine misli kao svoje, nesvjestan da je upravo on onaj koji ga je zanio njima.

Uhvatio se za glavu don Frane.  Novotendencijaša je bilo sve više, ne samo kad je bio u pitanju koncilski duh, taj Miškov fundament svih monoteističkih religija, već i kad je bio u pitanju njihov način života. Iako su te nove tendencije bile još periferna stvar kojoj crkveni veliko-dostojanstvenici nisu pridavali velik značaj, one su bile i te kakva kritika dominantnog, onog na čemu su bile utemeljene crkvene dogme. Netko je morao nekom popustiti, netko nešto od nekog prihvatiti čemu se inače suprotstavljao. Usuglašavanje dogmatskog s dogmama drugih je bilo praktično nemoguće. Iako su mnogi novotendencijaši, one koji su se opirali stvaranju jednog jedinstvenog monoteističkog vjerovanja, smatrali sektašima, oni su to bili. Razapinjali su sami sebe između svog univerzalizma i partikularizma sadašnjih vjerovanja, trčeći ispred svih za nečim za čim drugima to nije bilo ni na kraj pameti.

Okrenuo se Mišku i nasmijao se. Morao je nastaviti tamo gdje su stali. Zanijet se nije smio onim čim se on zanosio, tu je bio liječnik, psihijatar. - Kod naviještenja, kažeš?! - uzvikom reče don Frane.

            - Da, godpodine!

- Da nije i tebe Gospod navijestio majci?

Oborio je Miško pogled, šćućurio se još više posramljen pred njim.

- Vjerojatno je!

- Vidi, vidi! Ja ću ti još doista povjerovati da si Sin Božji! Možda si čak i bezgrješno začet po Duhu Svetomu?

- To ne, gospodine! ... Majka mi bez razloga nije govorila da sam dijete božje.

- I ti zbog toga vjeruješ da si Sin Božji? Da si predodređen za velike stvari, možda i za vlast nad kraljevstvom nebeskim na zemlji?

- To ne, gospodine!

- Reci! Ne boj se! O onome što nas dvoje razgovaramo nitko nikada ništa neće saznati!

- Ni don Ive?

- Komu ja to tebi sličim? Ja sam liječnik, psihijatar! Ovo je liječnička ordinacija! Sve što se tu događa i govori je tajna! Liječnička tajna!

- Vjerujem vam, gospodine! Vjerujte i vi meni! Bog mi se javlja! Doživljavam ga, čujem! Naziva me sinom! –uskliknu Miško. – Zar to nije dovoljno? Sinoć sam u snu razgovarao s njim!

Zavalio se don Frane u naslonjač i zagledao u snom opsjednutog Miška Pahora. Čudan je san usnio. Zaspao je kao i obično na gvozdenom krevetu u jednoj od  sjemeništarskih spavaonica koja se nije puno razlikovala od drugih. Dva reda kreveta, jedan pored prozora, drugi ispod na zidu obješenih slika posljednje večere i križnog puta, bili su ambijent koji je određivao predmet Miškovih snova. Malo koji nije bio u vezi s religioznošću protkanim uzdušjem sjemeništa. San je toliko bio sličan javi, da nije bio siguran što je to bilo i gdje je stvarno bio dok je to doživljavao.  Nije se don Frani bilo teško udubiti u ono što je Miško osjećao. Ničeg posebnog nije nalazio u tome, svi koji su doživljavali slične stvari bili su manje više spremni na suradnju slikovito prikazujući ono što ih je zanijelo. Čovjeku koji je i sam ponekad doživljavao nešto slično nije bilo potrebno iskočiti iz samoga sebe da bi u tom uspio, dapače, udubljujući se u ono što je sam tada doživljavao, otkrivao bi skriveno u drugom, ono, čega ovaj najčešće nije bio svjestan, a što je bilo presudno za prosudbu duševnog stanja njegovih pacijenata.

Do gvozdenih kreveta, na kojima su spavala «djeca Božja», dopiralo je tu i tamo srebrnasto mjesečevo svjetlo ironično se podsmjehujući umišljajima spavača. Daleko u svemiru, na nebeskom svodu, svjetlucale su zvijezde, a magličasta traka Kumovske Slame dočaravala beskonačna svemirska prostranstva. Ispod njih, kao odsjev sunčana neba, svjetlucao je tisuća žarulja osvijetljen grad. Odjednom se sve izmijenilo. Hladno nebesko svjetlo postalo je još hladnije. Zadrhtao je Miško uplašivši se prizora koji mu se ukazao. Zvijezde su se približavale, postajale veće i sjajnije, a srebrnasti se mjesečevi zraci još više optočiše zlatotokom njihova svjetla. Šetao je osvijetljenim Gradačcem, u kojem ga je prije petnaest godina rodila majka Marija. Sve je bilo veličanstvenije nego inače, kule tvrđava Husein-bega Gradaščevića veće, a tornjevi katoličkih crkava i minareti džamija nestajali su u visinama doimajući se kao nešto što je dio neba, tog srebrnasto-zlatnog sjaja i magličastih sazviježđa. U jednom trenu, na nebu iznad Trebovca, planine podno čijih se ogranaka svio Gradačac, ugledao je Gospoda. Zlatnim sjajem istkano lice bilo je obraslo srebrnastom bradom. Blago mu se nasmijao i rekao: - Sine! Islam će nam prići!

Zamislio se don Frane. Miško je bio maštovit dečko, znao je puno o Islamu. Njegovo nastajanje je vezivao uz već postojeća monoteistička vjerovanja – židovstvo i kršćanstvo. Na njihovim izvorima Muhamed je izgradio osnove svoje vjere. Zar Gradačački muslimani ne vjeruju isto kao i on u jednoga Boga – Alaha, u anđele – meleke, i Božje poslanike Adama, Nuhu, Ibrahima, Musu, Isu i Muhameda? Zar Islam nije svojevrsna sinteza židovstva i kršćanstva? Zar Isa, kao poslanik, nije isto što i Isus, Ibrahim Abraham, Musa Mojsije, Nuha Noa, a Adem Adam? Zar Muhamed nije prihvatio mal te ne sva mu znana i do njega nakaradno doprla učenja? Zar nije upravo on bio njihov žustri zagovornik proglasivši se prorokom i poslanikom? Vjerovao je u isto u što i oni vjeruju, u sudnji dan i «kader» - sudbinsko predodređenje? U ono što je Tonija Vaša, fra Tomu i malog Miška dovelo u njegovu ordinaciju? Ne bi se začudio da jedan dan netko ne pozove vjernike svih monoteističkih religija na sveti rat protiv onih ... Naježio se, zgrozivši se nad prikazima onoga što bi se tada zbivalo. Sintagma srednje vjekovnog Kaptola, Homeinijeve revolucije, crvenih biskupa Brazila i drugih latinsko-američkih zemalja, kampučijskog komunizma i poljskog bunta, izdizala je poživinčena čovjeka na pijedestal vjerskog idolopokloništva. Otvarala su se vrata tvrđava inkvizicije, oblačile halje pregaženih vjekova, prelazili su se opkopi, rušilao dijalektičko-materijalistička zbilja. Opsesivno opčinjeni Zolinim sindromom – ludilom u čopor natjeranih, «hereditarno izbezumljenih homo animalisa» - jurišalo se na sve vrednote civilizacije.

- Zabrinjavaš me! Zabrinjavaš! – ponavljao je don Frane. - Izbezumljuješ me! Mogu si misliti kakvu si zbrku napravio u sjemeništu propovijedanjem svojih ideja. Don Ive je stvarno imao razloga za ono što je učinio!

Naprćio je don Frane usne, zanijekao glavom, ustao i prišao usplahirenom Mišku.

- Gospodine doktore! Ja doživljavam Boga! Što ima neobično u tome? Zar vas nisu učili tome da ga svaki čovjek može doživjeti?

Zbunio je tim don Frane. Bilo je sve više nego bezizlazno. Mnogo tog ironičnog bilo je u tom Miškovom pitanju. Doveo je u pitanje sve što je činio da bi ga priveo razumu. Bio je iskren, branio se oni čim se jedino i mogao obraniti, onim što je naučio pomno slušajući don Ivina predavanja. Onaj koji to nije bio u stanju nije mogao suosjećati s onim što je doživljavao u snovima.

- Držiš se don Ive kao pijan plota! Zašto? ... Misli svojom glavom!

- Sve je u okviru učenja Crkve, onoga čemu nas uče u sjemeništu!

Zanijekao je ponovno glavom don Frane. Mali Miško mu je bio sličan mnogočim. Sve je doista bilo u okviru vjerovanja kojih se još posve nije odrekao. Malo koji od njih nije ostvarivao, na ovaj ili onaj način, suodnos s Gospodom. Malo koji nije sanjao, anđele i svece. Koliki su dan danas živjeli u starozavjetnim pričama, evanđelju, opčinjeni predodređenošću za velike stvari? – Šetao je don Frane sobom amo-tamo, zazivao Gospoda, molio se za grješnu i bolesnu Miškovu dušu. – Reci mi još samo da si u dosluhu s Bogom?

- Na neki način, da!

Pomračio se um don Frani. Miško je doista bio lud. Obolio je od onog rascjepa duše koji mu je bio dobro poznat – rascjepa s kojim se, po njegovom mišljenju borio svaki čovjek, čuvajući svoj identitet. Sve što je trebao učiniti bilo je da s tim upozna svog malog pacijenta kako bi ga potaknuo da i on povede boj protiv samog sebe, drugog koji ga je posve uzeo zagospodarivši njegovim mislima, uvjeravajući ga uvijek iznova da je u pravu i da nastavi putem kojim je krenuo. Morao ga je pokolebati, onako kako je to činio sa samim sobom, onda kada bi se drugi nametao svojom zavodljivošću. – Čovjek može pogriješiti, to je ljudski! Bog oprašta pokajnicima!

- Ja nemam zašto da se kajem! Ja mu služim!

Novi Mesija je bio pred njim. Tko ga je mogao razuvjeriti da to nije? Tko mu usaditi klicu sumnje u ono u što vjeruje i što misli o sebi? Sve u svemu morao je bit zadovoljan postignutim. Iznudio je bit vjerovanjima stvorene opsesije. Bio je majstor za to. Uostalom, koji od njih nije ponekad stvarao kompendije i sinteze raznih vjerovanja? Činilo mu se da je konačno otkrio način kojim opsesivni kontinuitet teoretskih inovacija inaugurira ludilo.

Prišao je prozoru i duboko udahnuo. Povjetarac je donosio s obronaka zagrebačke Gore miris koševine i šumskog bilja. Razmaknuo je zastore i okrenuo se Mišku. Teorijska pometnja «avangardnih mutacija» u ponor bezizlazja zabasanog kršćanstva, nije ni bila tako velika kako se to njemu u prvi mah činilo. Svaki od njegovih pacijenata stajao je čvrsto na svojim pozicijama, oslikavajući svoj unutarnji riječima koje su osmišljavale njegove čežnje dajući odgovor na izazov srednjevjekovnih vjerovanja. Miška je morao zaštititi od bijesa pomahnitalog don Ive, posprdnih žaoka juvenilno prpošnih i neukrotivih sjemeništaraca – daljnje desocijalizacije. Trebalo ga je vratiti u školske klupe, među one koji su u svojim duhovnim reminiscencijama lebdjeli na rubu ponora biblijskih utvara i priviđenja. Trebalo ga je vratiti don Ivi, zakračunati mu gubicu, produbiti san, smiriti unutarnji nemir i ono bolno fanatično očekivanje novog dosluha s Bogom.

- Vjerujem ti, Miško! Ne zato što si tu i što si me opčinio svojim vizijama i doživljavanjima, nego zato što mi se, takav kakav si, sviđaš! Iskren si! Zamolio bi te nešto.

- Što, gospodine?

- nemoj više govoriti nikom ništa o tom svom fundamentu. Strpi se malo. Bog je sigurno na tvojoj strani, da nije ne bi bio u dosluhu s njim. ... Vrati se don Ivi! Propisat ću ti lijek. Ne moraš k meni svaki dan. – Zastao je na čas, pogledao u kalendar, zapisao njegovo ime i naručio ga za desetak dana na razgovor. – Hajde sad  sinko, Bog neka ti se smiluje i nek te poštedi dosluha i suodnosa!

Ustao je Miško, naklonio se i promrmljao kroz zube: - Hvaljen Isus i Marija! – i izašao.

 

Obronci Zagrebačke Gore kupali su se u zelenilu obasjanom lipanjskim suncem. Sunce je grijalo asfalt, svježi zrak otrježnjavao. Prijao mu je razgovor s don Franom.  Protegnuo je korak, udahnuo duboko nekoliko puta i uputio se prema «Zvijezdi». Uživao je u prizoru koji mu se ukazao. Tonulo je sve u zelenilo parkova i okolnih šumaraka dočaravajući mu svijet u posve suprotnom svjetlu od onoga u kojem mu ga je dočaravao šturi ambijent srednjevjekovnih tvrđa Kaptola i Gornjeg Grada. Dijametralna suprotnost davala je posebnu čar gradu. Doživljavao ga je drukčije no inače, zapažao ono što do tada nije: veličanstveno zelenilo gorskih kosa, široke aleje, tramvaj gotovo na samom Sljemenu. Religiozno-opsesivni fenomen se povlačio pred njima. Nikomu još nije tako cjelovito i slobodno izložio svoje misli, povjerio tajne, otkrio skrovite kutke hirovite duše, kao malo čas don Frani. Nikome se nikad nije ni izjadao toliko. Osjetio je olakšanje. Njegov «fundament» gubio je na svojoj vjerodostojnosti, još više njegovo vjerovanje u pozvanost da upravo on bude taj koji će spojiti sve monoteističke religije u jednu.

Prešao je tramvajsku prugu i uputio se Rockfelerovom prema Šalati. Bila je to kasnorenesansna i po malo novovjeka četvrt u kojoj su njegovi vršnjaci, očarani magijom religiozne opsesije, slobodno i prostodušno izražavali vjerska osjećanja. Netolerantni prema bilo kakvoj šizmi, izopćili su ga, uz ne malu porugu, iz svoje sredine. Sukobio se sa svima, izložio ruglu ambicioznih i praktičnih derana koji su uspjeli materijalizirati svoja vjerovanja, probijajući se kroz život poniznošću.  i Sukobio se s realitetom izopćenog sjemeništarskog zdanja punog pobornika dijalektičko-materijalističkom poimanju neprijateljskih ideologija, pao u nepremostivi jaz dvostrukog duhovnog i socijalnog raskola, sa suvremenom društvenom zbiljom i s njom neusklađenim sjemeništarskim uzdušjem.

Nasmijao se, usporio korak i okrenuo lice suncu. Vjetar je hladio tijelo, podnevna jara treperila nad patinasto sivim zdanjima grada. Nešto se bunilo u njemu, nemir punio čuvstva. Slabašno i krhko tijelo drhtalo je kao prut na vodi. Sramio se mnogo čeg, potiskujući osjećaj poraza sve dublje u sebe. Sve je bilo fobično-odbojno. Svijet je bio jeziv. U njemu nije bilo mjesta za takve kao što je on. Bolno se osvrtao za djetinjstvom. Bezbrižno je lutao Gradačcem, igrao se, zaboravivši na tren ono zašto ga je don Ive doveo don Frani. Osjećao se lako. Sva mjesta su bila rezervirana za njega, svi putovi vodili u Rim. Dječaci s kojima je natjeravao krpaču po ledinama Gradačca su još uvijek šetali prostorima njegova dječaštva, učili zanate, vodali za ruku djevojčice. Na ledinama se igrao nogomet, u školi učio život. Zažali za tim danima stisnut grčevitim kovitlacom ovovjekih istina. Vjetar je sve snažnije duhao,  pokoji oblačić povremeno zasjenio sunce. Spremao se jedan od onih lipanjskih poslijepodnevnih grmljavinskih pljuskova karakterističnih za ovo podneblje. Tren otrežnjenja parao je dušu, zabadao oštrice svojih strelica u grčevito bolno, koliko bodljama izbodeno toliko i bodljasto i izbezumljeno Miškovo tijelo. Nije se mogao samo tako otrijezniti. Bunilo se mnogo toga u njemu. Prijala mu je zanesenost, opijala ga onim čudnim opojem, koji je na pustinjskom tlu srednjeg Istoka oblikovao vjerovanja koja su još i danas, nakon dva milenija, opsjedala na vlas iste duše. U oblacima je tražio poruke Gospoda, u šumu vjetra šapat anđela. Lepršala je rijetka Miškova kosa, tijelo se grozničavo treslo u očekivanju glasa s neba. Uhvatio se rukom za glavu i zamislio. Imao je vrućicu. Ne to nije bilo moguće! On nije bolestan! Uperio je pogled u niske magličaste oblake koji su dolazili sa zapada zakriljujući visoke bjeličate, gomilasto strukturirane, kumuluse, koji su se kupali u svjetlu sunca, bliješteći srebrnasto bijelim odsjevom svog kupolastog svoda. Jedan je imao oblik žrtvenog pladnja, drugi u klupko vezanog janjca. Tražio je poruke, predskazanja, nešto, što će mu ponovno dočarati zlatno-srebrnasti lik Gospoda.

- Sinko! Umom si šenuo! – rekao mu je don Frane. - Da li je to moguće? - pitao je Miško Gospoda. Sa zapada je potmula grmljavina najavljivali oluju. – Zar je moguće da Gospod potvrđuje don Franine riječi? Da daje pravo don Ivi? Ne, to nije moguće! Gospod se ljuti, kara ga, opominje! Kako je uopće mogao posumnjati u dobronamjernost vrhunaravnih prikaza? Što je grmljavina drugo mogla značiti do li srdžbu Gospoda na izrečene sumnje?

 

Prve kapi kiše rashladile su ugrijano tijelo, privele ga svijesti, urazumile i stjerale u jednu kućnu vežu nedaleko sjemeništa. Uskoro je prvi pljusak svom silinom zapraštao po krovovima. Sijevnule su munje, zapucali gromovi, a Miško odlutao mislima u dane potopa.

Jahve, kanićanski Bog vulkana, poznije poistovjećen s Bogom, nije mogao podnijeti iskvarenost ljudskog roda. Zatresao je brda i dolove, natuštio nebo i otvorio sve ustave nebeske. Četrdeset dana i noći sijevale su munje, pucali gromovi, pljuštao «dažd». Izmiješale se vode, potjerale ljude na uzvisine na kojima su ih čekale svakojake zvijeri.

Kiša je jenjavala. Na jugozapadu se promoli tračak nebeskog plavetnila. Bog, Jahve, poštedi Nou, odabranika koji je morao sve preživjeti i obnoviti ljudski rod. Zar nije Gospod upozorio Nou na predstojeći potop? Zar ga nije nagradio za vjernost i bogougodnost? Zašto bi se Gospod njemu javljao ako ga jednog dana neće na nešto upozoriti? Možda će on biti Mesija koji će čovječanstvo izvesti na put spasenja? Možda novi, drugi, Noa? Kada dođe sudnji dan, i kada Gospod ponovno digne ruke na iskvareni ljudski rod, nekakav Miško, možda baš on, biti će čovjek koji će s odabranim stadom izgnanih i ojađenih, preživjeti kataklizmu apokalipse.

Vjetar je rastjerivao oblake, mrsio dugu Miškovu kosu. Ponovno je doživio Gospoda, ponovno se uvjerio u suodnos s njim. Ljudi su izlazili iz kućnih veža, poneko je otvorio kišobran. Automobili su ponovno jurili cestom. Ljudi su živjeli, uživali, trezveno poimajući svijet oko sebe. Poneko bi svrnuo pogled na zamišljenog i suodnosom zanesenog Miška, no, nitko u tom trenu nije ni u snu mogao dokučiti ono što je tako silovito remetilo procese njegova mišljenja, opsesivno ga zanoseći biblijskim pričama i vjerovanjima.

Slika strave i užasa nije se samo tako mogla povući iz panoptikuma Miškovih reminiscencija. Zvijeri su jele raskalašene i bogohulne ljude, vode proždirale ono što su gramzljivošću stekli. Životinjski se urlik prolamao zemljom. Koračao je ni ne primjećujući kontroverznost osjećaja koji su se u bolno raskoljenoj duši hranili mržnjom prema svima onima koji nisu imali razumijevanja za njegov suodnos s Bogom. Ako je on sudbinski predodređen, ako ga je Gospod izabrao, onda su ljudi morali kleknuti pred njim i prihvatiti njegova vjerovanja kao svoja. Gorile su lomače, pekla se neposlušna ljudska tijela, vodili križarski ratovi protiv onih koji su se opirali stvaranju monoteistčkog carstva na zemlji. Vodio je Miško vojske, slamao otpor bogohulnih kršćana, militantnih i nepopustljivih Homeinijevaca. Pucale su atomske bombe, izgarali gradovi u paklu razularenih hidrogena. Neutronima je zaustavljao oklopljenog neprijatelja. On će bit taj koji će božjom providnošću i voljom izvesti ljude na put spasenja.

Naglo bremzanje jednog vozila prenulo ga je iz razmišljanja. Prelazio je ulicu ne osvrćući se na promet. Iako je bio vođen rukom Gospoda i čuvan anđelima čuvarima nije ga smio samo tako kušati. Gospod je rekao da se to ne smije. – Zar nije Isus nešto slično rekao Sotoni kada ga je dovela na vrh hrama da skoči, uvjeravajući ga da Gospod neće dozvoliti pogibiju svog sina? Pisano je, govorio je đavao, naredit ću svojim anđelima da te nose na rukama da ne bi gdje nogom udario o kamen! – Ne kušaj gospodara Boga svojega! – odgovorio je Isus đavolu, jer i to bijaše napisano u hramovima Božjim. – I ne skoči Isus s hrama Gospodnjeg, i ne spotaknu se o kamen.

 

 

                                                    6.

 

Bljedoliko lice don Ive,  prošarano mjestimičnim lividitetom, najbolje je odražavalo njegovo trenutno psihičko stanje. Obraz su mu nervozno podrhtavali, usne se grčile. Jedva se suzdržavao da ne nasrne na svog dojučerašnjeg miljenika Miška Pahora. Od kad je počeo propovijedati svoj nauk, zloduh otuđenja je sve više razdirao i njegovu nutrinu. Zar je moguće da je svoje sotonske misli, «temelje novog kozmičkog monoteizma», sugestivno ucijepio u Pahorov mozak? Namjerno to nije htio, svoje šizmatske misli je krio, izlagao ih je, što bi se ono reklo između redaka izgovorenog, kako mu «kaptolska kurija» ne bi mogla ništa. Sad, on, to malo čudovište, propovijeda ono čim se on godinama bavi? Svojata njegove misli, želi primat, prisiljavajući ga da učini ono što ne smije, da objavi svoje radove prije nego što on ne pobere slavu za kojom on žudi.

Puno je truda uložio don Ivo u to čim se u slobodno vrijeme bavio. Proučavao je biblijske vjekove – povijest srednjeistočnih prostora, zanio pustinjom u kojoj su odjeknule onosvjetske poruke ovozemaljskoj civilizaciji. Pročitao ga je Miško, sagledao slikovite prikaze kojima je oslikavao duhovne preokupacije šarenog mnoštva rasa i naroda kojima je tih dana vrvio Srednji Istok. Ukrao je njegove misli, plijeneći njima one koji su se vrzmali po dugim i mračnim hodnicima sjemeništa. Dozvolio je da ga pretekne jedno najobičnije derište - inkarnat njegovih misli. Ruke su mu se tresle, glas podrhtavao. Morao je objelodaniti napisano, bez obzira na sve što mu se moglo dogoditi. Bojao se mnogo toga, u prvom redu sukoba s crkvenim dogmama, a onda i podsmijeha onih koji su mu se inače podsmijehivali sluteći ono čim se zanio.

Čim se sve nije odavao, što sve nesvjesno nije ucjepljivao u mozak malog Miška? Koliko je puta sažeto izrazio ono što osjeća i misli, a da to nije htio. Dominiralo je svim što radi i čini. Kad su mu nedostajale riječi, rekao je ono što njima nije smio gestama. Koliko je samo jednostavnosti, domišljatosti i duhovitosti bilo potrebno za to?! 

Opsjednut «novim istinama» sve je teže predavao školsko gradivo. Gubio se u prizorima kojima je oslikavao zbivanja kojima je svojim malim slušaocima dočaravao nastajanje onoga u što su vjerovali. Ona su birala njegove riječi, pokretala udove, davala izraz njegovu licu. Gubio se don Ivo, nestajao, da bi se postavši toga svjestan opet vraćao tamo gdje je bio prije toga. Malim «punoglavcima» ništa nije ostajalo nezamijećeno, no, uvažavajući njegova nastojanja da im što slikovitije sve predoči, skrušeno su podnosili ta gubljenja. Nitko od njih nije sumnjao u ono što im je predočavao, svaki od njih je i sam u svojoj mašti stvarao svoju sliku tih zbivanja, sukobljavajući se kao i on s dogmatskim pristupom Crkve izvorima njihovih vjerovanja. Sablažnjivo su ga mnogi gledali izbjegavajući bilo kakav dijalog s njim.  Jedino je Miško žudio za njim, hoteći mu iznijeti svoje misli, ucijepiti mu u mozak ono što je on njemu ucijepio.

 

Tračak sunčanog svjetla osvjetljavao je stol za kojim je sjedio. Iza njega se nalazilo ogromno raspelo, pred njim vreva gladnih i žednih, beznađem, jadom i siromaštvom izmučenih ljudi. Lebdjelo je sve kao mora nad glavama budućih popića. Vulnerabilne i krajnje podatne dječje duše silazile su polako i sigurno u bezdan biblijksog labirinta. Zanio se Miško vječnim istinama, betlehemskom štalom i rođenjem Isusa Krista. Prilazio je pastirima anđeo, srebrnasto-zlatni sjaj nebeskog svjetla obasjavao tlo. Zlatotokom se optočiše runa. Tko se ne bi uplašio i prenerazio?! Navijesti im rođenje Spasitelje i umiri ih. Prenu se Miško i vrati u sjemeništarski ambijent. Pred njim krajnje nesređeni i svim i svačim rastrgani don Ivo. Susrete se s njegovim pogledom i onim njemu svojstvenim blagonaklonim osmijehom s kojim ga je uvijek iznova uvjeravao u ispravnost onoga što ih je opsjedalo. Plašio ga se ipak, bio je čudan i nepredvidljiv, ponekad agresivan i arogantan.

Kada je završio izlaganje i školsko zvono najavilo odmor, prišao mu je, uhvatio ga za uho i zaprijetio mu se: - Čujem li opet što o tebi, letjet ćeš mi odavde na sve četiri! – Zanijekao je pri tom glavom ne vjerujući sam sebi, tako što ne bi učinio, mali Miško je pored svega bio njegov ljubimac, onaj koji je suosjećao s njim i kojem je uspio ucijepiti ono čim se htio nametnuti svima, ne samo njemu. ... Shvaćaš li što radiš?

- Shvaćam, gospodine! – odgovorio je skrušeno Miško. Malo je falilo da mu ne rekne ono što se vrzma po njegovoj glavi.

- Poslije nastave mi se javi. Razgovarat ćemo o onom što si pričao don Frani. Dobit ćeš lijekove. Lično ću ti ih ja davati. – Zastao je na čas zagledao se u uplašenog Miška i nastavio: - Gdje si Pahore? Kud si s mislima otišao?

Blagonakloni prijekor ga umiri i vrati u klupe među mlade i ambiciozne drugove koji se puno nisu zanosili ničim, najmanje predavanim. Magično sugestivni i «blebetavi» don Ivo bio je sve više predmet poruge. Malo je bilo takvih kao što je bio Miško koji su slušajući ga tonuli u svijet u kojem su ih sjetne arije dječačkih katehizama opijale hipnotički izazvanim umišljajima. Sjemenište se ničim nije razlikovalo od drugih juvenilno prpošnih, nestašnih, morbidnih i nastrano ambicioznih sredina. Nadmetali su se tko može brže i lakše svladati zadano gradivo, ističući se, koliko vjerskim licemjerjem toliko i napamet naučenim lekcijama. Tko od njih nije sanjao o biskupskoj karijeri, tko se nije zanosio tim da bi jednoga dana mogao postati božji namjesnik na zemlji – Papa? Tko nije težio beatifikaciji? No, takvih, koji su otvoreno propovijedali «ludost» nije bilo. Vjerojatno je još poneko mislio kao on, ne objelodanjujući to. Šturi i zdravi seljački ambijent nije bio najplodnije tlo za ono čim se on zanio. Postade «punoglavac», ono što su svi bili kad bi glasno umovali. Polaska mu to, no ne za dugo. Zajedljive žaoke «praznoglavih», kako ih jednom sve skupa nazva, postadoše bolnije. Podiže nos, pokočoperi se i još više razveza svoj «pogani šizmatski jezik» braneći svoje stavove. Izopći se odgurnut, sjede po strani, daleko od svih drugih, sve više upućen na don Ivu i profesionalno mu sklonog don Franju.

 

Zavojite stepenice vodile su don Ivu u potkrovlje. Stanovao je u jednoj maloj, skromno namještenoj sobici, izopćen od svih. Slovio je za čudaka kojeg je izvanredno poznavanje teoloških osnova kršćanstva odvelo na put sumnjivih i opasnih izopačavanja izvornog učenja. Koračao je spotičući se svaki čas o nešto, zanoseći se čas na jednu, čas na drugu stranu. Predavanja su ga zamarala. Bio je sve slabiji. Ruke su mu se tresle, nemir ispunjao nutrinu. Razdiralo ga je nešto, a da sam nije znao što, izazivajući nevoljkost i bijes. Bio je još uvijek toliko kritičan da je bio svjestan stranputice na koju je zabasao. Neprestano se osvrtao za sobom plašeći se pustog i starcima samotnjacima nastanjenog potkrovlja. Pred vratima svoje sobe se zaustavio, nasmijao i gurnuo ruku u džep tražeći ključ. Prostor njegovih smiraja bio je tu. Mnogo je toga ta soba krila ljubomorno čuvajući njegova djela. I ona se kao i on zanosila proročkom slavom, poslanjem, svim onim što je oduvijek nadahnjivalo umom šenute vjernike. Nije ga samo tako htjela izložiti površnoj, intrigantskoj, dogmatskoj i pravolinijskoj kritici crkvenih glasila, rugalicama zagovornika ustaljenih vjerovanja. Kada je sjeo za stol izvadio je rukopis svog «fundamenta» i zamislio se. Od kad je počeo pisati otuđili su se svi od njega. Druženje sa šizmatikom ne samo da ih je činilo smiješnim, već je bilo i opasno.  Tko se s ludonjom poput njega, tu usred dogmatski strukturiranih teoloških struktura, smio upustiti u raspravu o bilo čemu? Da li je to uopće imalo smisla? Besmisao judeizacije Kršćanstva i Islama – don Ivo, takav kakav je bio, ne bi shvatio.

Za sparnih dana, kao što je bio taj, nije se najbolje osjećao. Vrelina dana se u potkrovljima osjećala jače no bilo gdje drugdje. Ubijala je u pojam, okivala misli, vežući ga još čvršće uz prostore koji su ga opsjedali. Zbilja se pretvarala u privid, privid u zbilju. Slabila je mogućnost poimanja, lučenje istine od laži, od onog u što se ona pretvarala usmenom predajom među onima koji su očekivali spas s neba. Pored svega, bio je sretan. Privid dalekih mu i nedokučivih  prostora bio mu je draži od zbilje. Nije ni bio toliko tragičan koliko mu se to ponekad činilo. Pokušavao je uspostaviti vezu između vremena u kojem je živio i onog koji ga je opsjedao, spojiti oba u jedno. Na svoju sreću uspijevao je u tom, bio je i Mojsije i Krist, umanjujući značaj Muhamedove sintagme svojom.

Fluid nostalgičnog milio je prostorom. Odakle sve nije izvirao, gdje sve nije uvirao? U kojem od njih nije bio? Vrelina dana mu je prijala, i on je, kao i oni, bio opsjednut onim istinama koje su se prenosile s koljena na koljeno do današnjih dana. Što je to tako privlačno bilo u njima? Narcisoidnost? Ono s čim su svi koji su u njih vjerovali bili opsjednutosti? Godila je sličnost s Bogom, još više mogućnost dosluha s njim. Odmak od oboje bio je nemoguć, čovjek, poput njega, ne bi bio ono što je kad bi to učinio. Svu snagu svoje ličnosti izrazio je tu za tim stolom, u tim beskrajnim, više nečitkim nego čitkim, rukopisima. Živio je uokviren tematskim okruženjem svojih djela, fsciniran njihovom dopadljivošću, izgarajući u vatri entuzijazma s kojim im je prilazio. Trčao je ispred svih ne osvrćući se na nikoga iza sebe. Riječi su navirale same od sebe, djelo raslo zajedno s bolešću. Ustao je i prišao prozoru. Obronci Zagrebačke Gore nestajali su u magličastom beskraju nebeskog svoda. Visoko na nebu je jedan zrakoplov, ostavljajući za sobom dugi bijeli trag, mnogočim odudarao od vremena koje ga je opsjedalo. Duhovna obzorja don Ivine mašte pretvarala su sve u proročansko viđenje nečega što su najavljivali proroci.

Tu, u toj sobi, posljednjem utočištu svoje intime nalazio je smiraj duha i tijela. Pisao je «nadahnut proviđenjem», istom onom pokretačkom silom koja je opsjela Miška. Izdvojio se kao i on od tih bjesomučnih štrebera koji su učili sve naizust rugajući se svakom tko je pokušavao doživjeti sve onako kako su to njih dvojica doživljavala. Dočaravao si je don Ivo podnevne jare pustinjskih prostora, vječno čisto i plavo nebo, halucinacije i pseudohalucinacije gladnih i žednih ljudi. Na istom tlu i u istom podneblju kolale su judejske i kršćanske «istine». Pričale su o njima knjige staroslavne, čitali ih magi, svaki onako kako je on shvaćao napisano. Nitko zapisano nije provjeravao. Nije to ni mogao. Malo tko je tih dana mogao to. Sintagma raznoraznih vjerovanja bila je to upečatljivija što je više vremena proteklo od njihova nastajanja, a prostor na kojem su se ispovijedala bio udaljeniji od Judeje i Betlehema. Muhamed, zadnji Mesija, «prorok nad prorocima», sedam stoljeća po rođenju Isusa Krista, spojio je sva do njegovih ušiju stigla judejska i kršćanska vjerovanja u jedno. Zanijeka glavom don Ivo, zakasnio je više od jednog milenija. Ne, ono što on zagovara nije ono što je Muhamed zagovarao. Njegova sintagma ...   

Naslonio je glavu na ruke i zagledao se u papire pred sobom. Gubio se u beskraju vremena i prostora, košmaru pričina primitivna svijeta, dočaravajući si slike nasilja kojima je ustoličavan Islam i održavana čistoća Kršćanstva. Šetao je tijesnom sobom pucketajući prstima. Povjetarac je lelujao grane obližnjih jablanova, na nebu su rijetki bjeličasti oblaci dočaravali prikaze. Golubovi su slijetali na obližnji krov i zvonik. Vrijeme je teklo ne osvrćući se na dokonog i u knjige uronulog don Ivu. U jednom trenu svladan umorom osjeti bol, posumnja u ispravnost onoga što se činilo da bi se ustoličena vjerovanja održala. Gola prisila nije mogla nikoga primorati da vjeruje u bilo što - vjerovanja u koja se moralo vjerovati bila su to ne-vjerodostojnija što je sila koja je primjenjivana bila veća. Bila je prihvatljiva samo onima koji su je opsjednuti tim istim vjerovanjima primjenjivali i opravdavali. Kritičan je još uvijek bio, ako je to kako je mislio i razmišljao bilo to. Bio je razuman, ne mudar. Kome je to taj čas mogao zahvaliti? Umoru? Možda? Četiri školska sata predavao je Evanđelje, četiri sata udarao jezikom o proteze sve dok ga nije nažuljao. Križa su mu se kočila, koljena otjecala, stopala trnula. Tko je mogao reći da je kruh koji jede lak?

 

Na rubu velikog rimskog carstva, po rijetko naseljenim pustinjskim prostorima, među do zla boga neukim, primitivnim i svim i svačim izbezumljenim ljudima, širila su se židovska i kršćanska vjerovanja. Hodočastila su pustinjska plemena do svog hrama u Ćabi, klanjala se fetišu: crnom meteoritu – poruci Svevišnjeg odabranima. Stoljećima su se hadžije vraćale u svoje oaze nadahnute idejama «onosvjetskih transcedencija» sve dok jednoga dana Muhamed, ponesen vjerovanjima nestorijanske, sirijsko-palestinske kršćanske sekte i tadašnjeg židovstva, nije nakon progonstva iz Meke, koja ga nije prihvatila kao božjeg proroka, ovladao Medinom, stekao u njoj pristaše i s njima silom uspostavio vlast nad hramom Ćaba u Meki.

Novi kompendij, Islam, sklon privilegiranim slojevima i vladajućem patrijarhu, brzo je ovladao golemim prostranstvima. Košmar ideja i zanosa vodio ga je vjekovima Europom, Afrikom i Azijom. Bestijalnom okrutnošću prisiljavani su ljudi  da ga prihvate. Malo se toga u posljednja dva milenija promijenilo u glavama fanatika, malo je tko trpio protuslovlje ustoličenim vjerovanjima. Plamtjele su lomače, vodili se vjerski ratovi, spaljivana tijela bogohulnika i vještica, svih koji su propovijedali drukčija vjerovanja od onih koja su ovladala određenim prostorom. Zašto ne bi i on, don Ivo Roguš, silom uspostavio svoju sintagmu svih monoteističkih vjerovanja? Zar se i ona ne bi mogla širiti ognjem i mačem, i to ne samo našim planetarnim prostorom, već i beskonačnim kozmičkim beskrajem? Obezglavio bi svakoga tko se ne bi do zemlje poklonio njegovu učenju. Prenu ga ta misao. Zanijeka glavom opsjednutom «jedino ispravnim poimanjem onosvjetskih poruka ovozemaljskim smrtnicima». Nakon šest stoljeća kršćanske ere izvorna judejska i kršćanska vjerovanja pretočila su se u islam, da bi danas, dva milenija poslije Krista izgradio svoju viziju «onosvjetskih, svemirskim prostranstvima rasprostranjenih vjerovanja».

Vjerovao je u novo nebo i novu zemlju, život na drugim svjetovima drukčijim od našeg. Bio je siguran da su sve te ovozemaljske pričine i umišljaji plod nebeskih civilizacija stvorenih u beskraju nebeskog plavetnila. Nad svim planetarnim svjetovima, u svim zvjezdanim prostorima, u beskraju, lebdio je Bog, duh neiscrpnih mogućnosti, stvaralac neba i zemlje. Svaka nova civilizacija obnavljala bi uvijek iznova ista vjerovanja koja su konačno jednoga dana morala dobiti «jedinstveni fundament». Zanijekao je ponovno glavom izloživši je svježu zraku koji je ulazio kroz odškrinuti prozor. Pogledao je na sat. Vrijeme je nesmiljeno teklo. Tu je uvijek prolazilo brže nego bilo gdje drugdje.

Morao je u onu malu odaju pored zbornice koja je služila za razgovore sa sjemeništarcima, koji su u košmaru ostvarenih spoznaja, zaokupljeni imanentno prisutnim temama prolaznosti, izgnanstva i spasenja, otkrivali vlastite istine – ono čim su se sukobljavali ne samo s društvom, već i s onima koji su im punili glave svim i svačim. Podizao je don Ivo križarski mač, palio lomače, sjekao glave, šireći svoje ideje, odričući se osnovnih temelja izvornog kršćanstva – ljubavi. Sugestivno opsjednut voljom Svevišnjeg, poput «homo primitivusa» onomadnih prostora, strogo je kažnjavao bogohulnost i grješnost. Prezreo je ljubav prema bližnjima, kao što su to činili, i prije i poslije Krista, svi zanesenjaci i čudaci koji su držeći svjetovnu vlast dizali «božji mač» na sve što im ne bi klanjalo. Ponirao je don Ivo u dubinu duše na oko mirnog i ćudorednog, pobožnog i kršćanskim naukom zadojenog Miška, otkrivajući u njegovoj nutrini sotonski zloduh despotizma – bolne istine srednjevjekovnog mračnjaštva i suvremenog dogmatizma. Koračao je dugim hodnikom zamišljen i pogrbljen, razmišljajući o onom što je ovoga mučilo.

- Hvaljen budi don Ivo! – pozdravio ga je s ne malom dozom cinizma prečasni Florijan Horvat.

- Ponizni smo ti Gospodine! – nakloniše mu se sarkastično Maks Kovač i Marko Prah.

Podigao je glavu don Ivo, zaustavio pogled pun opsesivne vjere u svoju previšnost na tim bogohulnim kolegama koji su ga s ne malom dozom poruge promatrali podsmjehujući se njegovoj zanesenosti.

- Jedan je Gospod! Vjerujemo ti Gospodine! – mrmljali su neujednačeno Florijan Horvat, Maks Kovač i Marko prah, hineći skrušenost i podložnost, vjeru i ufanje. 

Zateturao je don Ivo, stao na čas, da bi odmah zatim ubrzanim korakom nastavio put prema zbornici. Čežnja za stvaranjem novih i mijenjanjem starih religijskih kanona dovela ga je u sukob s «kaptolskim depadansama». Iza prividnog štovanja, koje su mu ova trojica ukazala, krila se njemu neznana, tajanstvena i nedokučiva sila – vraški podsmješljiva ruka koja je nad svakim od njih neumorno bdjela, prijeteći svim i svačim svakom tko bi se drznuo da posumnja u «vječne istine» stare koliko i pisana povijest čovječanstva. Osjeti fluid bunta i nemira. Bunio se koliko protiv samoga sebe, toliko i protiv tog mantijaškog okružja. Prolazeći pored velikog grubo istesanog raspela u predvorju predavaonice, pokleknuo je prekriživši se. Činilo mu se da ga opominje, da mu se prijeti. Njegov je položaj bio ozbiljno poljuljan. Strah od vlastite šizme, i onog što bi mu se moglo desiti, rađao je agresivnost. Grčevito se hvatao za mnogo što iz prošlosti. Romantičarski razbarušen zanosio se sve više vlastitim propovijedima. Skrhan proturječjima, uplašio se i sam sebe. Sustizali su ga i pretjecali na hodnicima da bi ga tiho i obazrivo upozoravali na besmisao njegovih pobuda. Znali su njegovu tajnu. Netko je čitao njegove rukopise. Kako bi inače proniknuli u «zloduh» njegove duše? Cerekalo se čitavo sjemenište, čitale kopije njegovih umovanja, rugali mu se popići. Paranoidne insinuacije dovedoše samoga nadbiskupa u njegovu sobu, u ladice njegove intime. Rugali su mu se «sjemeništarski gologuzci», sprdali nebo i zemlja. Bjesnio je don Ivo ni ne sanjajući da skoro svaki popić prolazio kroz slična stanja i da je ostavši zdrav i netaknut tražio u drugom one opsesivne zanose veličine i posebnosti kojima je i sam bio opsjednut. Pročitali su ga kao što je i on čitao druge – malog Miška na primjer. Duhali su vjetrovi u don Ivinoj glavi, stiskalo ga nešto u grudima i među nogama, položaj u kojem se našao ubijao u pojam. Pokazat će on svima tko je don Ivo. Stade na čas, ustuknu sam pred sobom, i zamisli se. Miška nije smio dirati, nije mu bio za ništa kriv, poveo se za njim, slijedio ga. Kod njega je uspio. Zar nije htio da ga svi slijede, da se svi zanesu onim čim se on zanio?

Nasmijao se i ušao u sobu u kojoj je podno raspela na klecalu klečao Miško. Diskretno svjetlo probijalo se kroz do kraja ne navučene zastore osvjetljavajući ga. Na nikog od svojih đaka nije imao toliki upliv kao na njega. Bolećivo osjećajan i osebujan, bezrezervno je prihvatio sve njegove ekspresije pretačući ih u nova vjerovanja. Nitko mu nije bio toliko sličan kao on. Bio je neopbuzdan i jar. Bojali su se okoline, strepili za usud. Morao je bit pažljiv, bio je jedini živi stvor koji je suosjećao s njim. Razdražljivo gord mogao je reagirati onako kako to on, Don Ivo, nije htio. Prišao mu je dok u polutami mrmljao neku molitvu, pogladio ga po glavi i rekao: - Hvaljen Isus, Pahore!

- Hvaljen budi! – odgovorio mu je Miško.

Zateturao je još jednom don Ivo prilazeći stolu za kojim je nerijetko ispovijedao grješne duše svojih učenika. Morao se odreći starozavjetnog Jahve – despotizma i utjerivanja straha. S tankoćutnim Miškom morao je polako. Morao je bit više nego obazriv, oprostiti mu i na lijepi način zavezati tu malu nestašnu gubicu kako bi sačuvao primat. Oči mu se zacakliše izgubivši patnički izraz,  nutrina ispuni milinom. Možda uspije, možda se vine u nebo? Danas mu se rugaju čitajući njegove drhtavom rukom ispisane reke. Plaše ga izopćenjem. Sutra će mu se ponizno klanjati, slijediti ga u stopu. Zar neće on, a ne Muhamed biti prorok nad prorocima?

- Lud si! – reče sam sebi i okrenu se Pahoru koji je upravo ustajao s klecala. Držao je prekrižene ruke i prilazio stolu.

- Sjedi Pahore! – naredi mu. – Jesi li zamolio Sina Božjega da ti se smiluje?

- Jesam prečasni gospodine!

- Zar ne vidiš koliko si lud, htio si zauzet njegovo mjesto, bit Sin Božji?

- Vidim!

- Da li ti se Gospod jioš uvijek javlja? – upita ga ozbiljnim tonom don Ivo. – Reci! Ne boj se! Svi smo mi u dosluhu s njim, svako na svoj način! U svakom od nas teče krv Isusova! Svi smo djeca božja!

- Nije. – odgovori bojažljivo Miško.

- Popravljaš se! Piješ li lijekove?

- Pijem.

- Sanjaš li Gospoda?

- Sanjam!

- Smiluj mu se Gospodine! – zapjeva don Ivo.

 Okrenu se Miško raspelu i prekriži. Uplašio se poludjelog don Iva. Zamoli Gospoda za oprost i milost. Postao je sjemeništerski ludonja. Štipkali su ga za rit stariji sjemeništarci dovodeći ga u napast. Nije više znao kad mu se tko ruga, a kad mu iskreno govori ono što misli. Sukobio se sa svima. To nije bilo teško. Bili su u godinama u kojima je vratolomni nestašluk bio uobičajeno ponašanje. Tko ga je mogao spasiti od njega? Bolest je bila jedini lijek. Podigao je glavu i pogledao don Ivu. Oduševljavao se njegovim maštovitim prikazima Evanđelja s kojima im je sugestivno ucjepljivao vjerovanja onomadnih naroda i prostora.

Lutao je Miško prostorom na kojem je iz puke žudnje za boljim životom nikla vjera u «spas s neba», uspostavljao neshvatljive prostorno-vremenske veze između vremena u kojem je živio i dalekih mu i tuđih postojbina koje su se nametnule čovječanstvu u njima niklim vjerovanjima. Nije bio jedini koji je živio opsjednut kultom onomadnosti. Samodostatno samotništvo pratilo ga je u stopu. Povukao se čak i od don Iva. Bitisala je tako onomadnost uz sadašnjost, nadmetala se s njom, bolesna ju, «vrhunaravna» i «onosvjetska», gledala s visina. Obarao je Miško pogled pred njom osjećajući prisnost s njom. Bio je to trijumf žudnje – zadovoljenje. U trenu smiraja, u kojem su obojica doživljavali ugođaj dočaranih nebeskih tišina, ču zov dalekih prostora i vremena, pjesmu koju svatko nije mogao čuti. Bile su to elegije dječačkih katehizama.

Tko se još tih tako prozaičnih «stabilizacijskih» dana osvrtao na ljudske osjećaje? Tko shvaćao njihova stremljenja, suosjećajući s njihovim nelagodama? Kriza duhovnih vrijednosti se produbljivala. Ljudi su se zgražali nad nesmiljenim, dogmatski usmjerenim ambijentima. Sažimala su se vremena, dodirivali prostori. Zanesenjaci su oduvijek živjeli drukčije od drugih. Zato su i bili sretniji, ovozemaljska patnja ih nije mogla oneraspoložiti. Vjerovanja su ih, koliko otuđivala, toliko i približavala stvarnosti. Svijet sanja i fanatičnih očekivanja je bio tu. Vjetar je nanosio crvenkasto-sivkasti prah na halje Maga, dok im je sjaj nove zvijezde ukazivao na rođenje Isusa Krista. Vjerovao je Miško u onomadna predskazanja, poistovjećivao se s ljudima izbezumljenim glađu i žeđu, očekujući ono što je bilo zapisano u staroslavnim knjigama. Vjerovali su Magi u zapisano, propovijedali to. Živjeli su od toga. Nosili su duge halje, opirući se o prosjačke štapove. Bijahu puni sebe, samoživi i sebični. Tumarali su beskrajem od enklave do enklave promatrajući unezvjerene ljude. Bilo ih je sve više u oazama i dolinama rijeka. Primicalo se vrijeme «Velikog kraljevstva», vrijeme poroda Isusa Krista, čovjeka niklog iz naroda, kralja svih Židova. Zar nije nova zvijezda ukazivala na njegovo rođenje, na dolazak Spasitelja? Pogledaše se Magi u čudu, sjatiše oko najstarijeg i zagledaše u nebo. Nije bilo dvojbe. Posavjetovaše se i dogovoriše. Upozorit će Heroda na rođenje Isusa. Što odlučiše to i učiniše. Uplašiše judejskog kralja. Svećenici potom otkriše zapise u knjigama da će se u Betlehemu Judejskom roditi vođa, pastir naroda Izraelskog.

Fanatično očekivanje spasa bilo je prožeto težnjom za novim društvenim odnosima. Utonu Miško u novozavjetne priče stare koliko i biblija, zanese se utvarama i nebeskim znacima, pobježe zajedno sa Stjepanom i Marijom kao Sin Božji u Egipat, izbježe Herodov pokolj, stravu i užas starih imperija - krvoločnu kontracepciju prvotnih civilizacija. Podreza Herod krila judejskom narodu – pobi svu mušku djecu tražeći Isusa. 

Silnice dječačkih katehizama rasvijetliše snagom svoje privlačnosti svijet njegovih emocija, oživješe sjećanja, iluzije, slutnje. Osjeti krik zebnje, vapaj kulta, snagu erosa. Sagorje jad jednog naroda. Bolni grč ucvijeljena naroda smiri nemir prenapučena svijeta, pokori unezvjerene. Tragična ishodišta boli, dudbokih emocija i neizbrisivih engrama, bila su uvijek ista. Tamna uzdušja obasjana vatrom vjerovanja bijahu nejasna i mutna. Božja providnost spasi Isusa Krista. Ne vidje Miško ništa, ne osjeti bol i tugu, što više bi ushićen spasom malog Isusa, čovjeka koji se tisućama niti utkao u svijet njegove mašte. Ponirao je u sebe, u vjeru, u orkan erosa koji ga je prožeo, ljubomoran na sve što bi ga moglo otuđiti od njega.

Isus krist, usudno predodređeni judejski kralj i pastir izraelskog naroda, bijaše Žid opsjednut bezgrješnim začećem majke. Vjerovao je, kao i drugi, u staroslavne zapise i usmena predanja jednog za čovječanstvo jadnog vremena u kojem su nemoćni, izgladnjeli i izbezumljeni ljudi čekali spas s neba. Vitlao je robovlasnik bičem nad znojnim i krvavim tijelima robova, cviljele su duše pod tiranijom bezdušnih vlastodržaca. Ubirao se porez, plaćale daće. Slobodnjaci su lutali Judejom hraneći se s pogani i divljim plodinama. Bježalo se od vojnika i vlasti. Mračio se um, oduzimali udovi, gubio vid i duh. Tjelesne muke i neimaštinu rijetko tko izdrža. Pobjegoše mnogi u bolest, postadoše histerično kljasti, slijepi i gluhi.

Rastao se Miško Pahor tih lipanjskih dana od don Iva zauvijek, oslobodio monoteističkog unitarizma kojim je don Ivo uspostavljao kontinuitet njegovih vjerovanja stapajući sve monoteističke religije u jednu. Navikao se na lijekove, smirio plam fanatičnih očekivanja. Na gradačačkim poljanama zaboravio je na dosluh s onostranošću. Navečer, kada bi umoran legao, sjetio bi se don Frane. – Pahore, ne zaboravi navečer uzeti lijek. Spavao je Miško čvrstim snom bez reminiscencija na ranija doživljavanja, zaboravivši mnogo tog što ga je ranije opsjedalo.

 

 

                                                         7.

 

Tih lipanjskih dana 1981. godine don Ivo je proživljavao najteže časove svog života. Sukobljen s osnovnim dogmama Crkve, izopćen i dominantno opterećen fundamentom budućih monoteističkih vjerovanja zapao je u socijalni i duhovni raskol koji ga je onesposobio za vršenje nastavničke i pastoralne djelatnosti. – Nadvremenost je oduvijek bila karakteristika velikih ljudi. – tješio je sam sebe strpljivo i dostojanstveno podnoseći žaoke okružja. Izdvojio se iz te nedostojne ga sredine, zatvorio u potkrovlje i zapustio do kraja. Danima se nije brijao. Duga, mjesecima nepodšišana, rijetka sijeda kosa, činila ga je još smiješnijim. No, ipak, pored svega, za don Ivu se nije moglo reći da je bio nesretan čovjek. On to nije ni mogao bit. Uvjeren u veličinu svog djela doživljavao je sreću svih velikih mislilaca. Živio je samodostatan sam sebi, stajao iznad svih nadvremen i suvremen, «predodređen» za ono što je činio. Tko je tu u tom zdanju mogao smoći snage da dirne u njegovu sreću? Dugo to nitko nije mogao. Bivstvovao je kao «velikan» među njima.Ponekad mu se činilo da su ga takvog kakav je, «velikog, predestiniranog i neponovljivog», prihvatili. Bilo bi to onda kada bi iz pukog sažaljenja doživio pažnju. Njegovim je idejama predodređena vječnost. Snaga njegovih istina je izvirala iz njegove ličnosti.. Ona je kao i njihova suština bila neuništiva.

Mnogo je toga bilo lijepog u don Ivinim reminiscencijama na prošlost i na svoje bivakovanje u tom uvijek mu po malo tuđem uzdušju katolicizma. U trenucima kritičkih osvrta na svoje djelo padao bi kroz zloslut samospoznavanja ništavila svog «fundamenta» u ono svima nam dobro znano stanje apatije. Utihnuo bi pateći. Bili su to trenuci u kojima se njegova savjest obračunavala sa sopstvom, realitet s umišljajima, zdravlje s bolešću. Njegovo je samodostatno samotništvo prava kronologija strave – užas bolesnih poriva i nedostižnih želja. Pir ludosti, neumorni tijek zla. Opsesija onomadnošću o onosvjetskim transcenderncijama bila je oduvijek ona pokretačka snaga morbidno ponešenog duha koja je za to «predodređene» pojedince izvodila na put posebnosti. Besmisao bitisanja tražio je osmišljavanje. Poneko bi u tom i uspio. Drugi bi pak u svojoj čežnji za osobitošću prihvatili ono što bi nadareni pojedinci naturili okolini. Zaneseni kovitlacem sanja tonuli bi u mir duhovnih tišina koje su mogli spoznati samo oni koji doista vjeruju. Oaze smiraja su ponekad bile potrebne, život bi bez njih, takvih kakve su bio jeziv. Bile su neizbježni pratilac generacijskog bola. Bez njih se naprosto nije moglo. Upravo zbog toga, u trenucima trezvenosti i samosažalnosti nad samim sobom, don Ivo bi nalazio svrhu svog djela. Smiješak bi mu ozario lice, melankolija ustuknula. Gradio je oaze sreće u kojima će buduća pokoljenja trpeći svoje boli nalaziti smiraj. I tada bi opet sve počelo ispočetka. Plima svrsishodnosti i nadanja ponijela bi ga ponovno u onomadnost, vratila «fundamentu», potisnula u samotništvo.

Vrijeme je nesmiljeno teklo, a gorda krila njegove mašte se nisu skupljala. Krilila su se nad vremenom i prostorom ne primjećujući tijek vremena. Smjenjivala su se godišnja doba, neprimjetno tekle mjesečeve mijene, prolazile godine. Sudbinski je bdio nad svim što je Bog stvorio. Vjerovao je, zanosio se. No i pored svega nije uspijevao. Nitko se za njim nije poveo. Jedino onaj ludonja, sjemeništarski punoglavac, Miško Pahor. Uostalom, on nikome nije ni iznio svoje misli, knjigu još nije završio. Nitko se nije ni mogao oduševiti njegovim mislima. I baš zbog toga, te želje za objelodanjivanjem svoga učenja, nije se plašio budućnosti. Jedanput je moralo puknuti. Hipokrizija duha tražila je nove ideje i istine. Ponekad su one nastajale naglo, eksplozivno, izranjajući na površinu iz dubokih ponora ropstva i jalovosti. Ponekad bi pak tiho i neprimjetno, kao vrijeme godišnjih doba, došle na ovaj svijet, ovladale ljudima i ponijele ih. Smjena postojećih zanosa bila je neminovna. Za jaliovost jednih, prevaziđenih i doista besmislenih, bili su potrebni mileniji, drugih stoljeća, trećih deceniji. No, usred svih njih stajao je uvijek čovjek sa svojimpotrebama. I upravo zbog njega vječno i jedino svrsishodno bilo je uvijek samo ono što je služilo njemu.

Hodao je sjemeništarskim hodnicima ispunjen nemirom ne primjećujući budne i dušobrižničke oči duhovno jačih. Medicinski educiranih, «inkvizitora» nadbiskupskog stola. Netko je zavirio u skrovite kutke njegove intime, poigrao se s njim, pročitao mu misli, otkrio ga i razgolitio i toj inače trpeljivoj sredini. Zatreperi slabašno tijelo, strah ispuni čuvstva, bol propara um. Posrami se, . Bio je zaista jadan. Osjećao je sažaljenje i porugu, predosjećao obračun. Ako su doista kriomice zavirili u njegovu sobu i čitali njegove rukopise mogao bi doživjeti svašta. Prvi put mu se to učinilo prije godinu dana. Spočitnuli su mu nešto citirajući gotovo doslovno izvjesne retke koji su karakterizirali jedno poglavlje njegova djela. Od tada se puno toga plelo u onaj nesagledivi koloplet ironije i sarkazma iz kojeg su izlijetale žaoke jala. Pletivo se raspletalo, čaša prelila. Svaki se čas moglodogoditi ono čega se u posljednje vrijeme sve više plašio.

Jednoga dana «inkvizi9torski trio» sastavljen od istih onih «dobronamjernika» koji su mu se rugali po sjemeništarskim sastajalištima: prečasnog Florijana Horvata, Maksa Kovača i Marka Praha, izvršio je premetačinu njegove sobe, uzeo uvid u sadržaj njegovih «pisanija» i predočio ih «nadbiskupskoj kuriji» koja je bez milosti drastično obračunala sa šizmatski deviiranim i posve poludjelim don Ivom.

U rano jutro jednog sparnog dana zalupali su svom silinom na njegova vrata. Otvorio ih je bez protivljenja. Osjećao se toliko slab i nemoćan da im se nijednom riječju nije suprotstavio. Bijes «inkvizicije» natjerao ga je u ćošak. Sjedio je zgrčen, pretvoren u pravo ništavilo ničesa. Očekivao je dijalog, objašnjenje, no njega nije bilo.

- Što si taj svašta ne umišlja?! – izusti nankon nekog vremena Marko Prah. – Što si to smislio? Novu vjeru?

Smijali su se grohotom otvarajući ladice. Dva sjemeništarca su sa zluradim osmijehom na licu iznosili njegove rukopise. Izbezumio se nad svim što sučinili. Nestajala su sažeta vremena i prostori, otvarala se grotla. Tonuo je u očaj onih beznađa iz kojih nije bilo povratka. Spasa nije bilo, njihov sud je bio jedini sud. Zasuzile su mu oči, zadrhtalo tijelo.

Dugogodišnji rad don Ive Roguša, tisuće rukom pisanih stranica novog, «onosvjetskim transcedencijama» nadahnutog učenja izgoprjele su na loomači uz poruge ciničkog Florijana, bezobraznog Maksa i zluradog marka. Na jednoj maloj čistini podno kapelice sa koje jepucao pogled na grad zapalili su vatru njegove patrnje. Gorjele su stranice, probdivene noći, zanos. Drhtao je don Ivo zanesen vjetrom u ispravnost svojih nazora. Njegove su se ideje utjelovile u tijala iduše «inkvizicije». Ideja je inkorporirana, klica zaraze inokulirana. Aura njihovih osvrta na čin pred kojim su ovoga časa svi stajali mirno, prenosila se prostorom i vremenom podržavana onosvjetskim impulsima. Njegove ideje ne mogu samo tako sagorjeti. One su neuništive i vječne kao i Gospod. Čin koji su učinili bio je polazno ishodište za mit o njemu i njegovom djelu. 

Kada je sve bilo gotovo vratio se u svoju sobu, sjeo za stol i zamislio. Mogao je početi sve od početka, no, da li je to imalo ikakva smisla? Opet bi došli i sve spalili. Na njegovu sreću sjemeništarci nisu bili tu. Tjedan dana kasnije pristao je na sve što su mu ponudili. Sve je bilo, naime, bolje nego da kao «ludonja» na jesen dočeka nadobudnu i pošalicama sklonu «božju djecu». Izvrgli bi ga ruglu kakvo još nije doživio.

Bio je to kraj njegove karijere. Život mu je protekao u dahu, nije ga ni osjetio, kamo li živio. Nije imao za čim da se osvrne, ničeg lijepog da se sjeti. Bilo je sve tako besmisleno i prazno, osjećao je smrt, sveopću obamrlost, okoštalost «istina» kojima se suprotstavio. Nestajao je naprosto. Živjela je samo ideja. Nikada se više neće ponoviti i stvoriti uništeno. Grohot poruge kao da je tihnuo, zlo posustajalo. Ostario je, a da nije odrastao. Bio je još na onim tankoćutnim i zanosnim dječačkim razinama. Kako je samo bio sličan Mišku Pahoru! Kada su mu saopćili da je umirovljen osjetio je olakšanje. Činilo mu se da veo zaborava pada na sve što se dogodilo. Na don Franin savjet i preporuku samog nadbiskupa upućen je na Brač, u onaj veliki bolski Dominikanski  samostan u kojem je uvijek bilo mjesta za kojeg «oca» njegovih dimenzija.

Pucale su prostorno-vremenske veze, odvajala se sažeta vremena – mieniji zanosa i vjerovanja. Sve je manje razmišljao o onom štoje bilo, što jest i što će biti. Oštra i jetka satira, britki sarkazam pun strasti i depotizma, uništio je i zadnji ostatak snage u njemu. Bolski dekret primio je ravnodušno kako to obično čine ljudi sukobljeni s robustnim nastupom nesklona im okružja. Nije se bilo lako odreći kaptolskih pejzaža, još teže naviknuti na novi mediteranski ambijent. Htjeli su da u njemu nađe mir. Da li je to bilo moguće? Sapet grčem bola doživljavao je sve onako kako je to jedino čovjek poput njega i mogao. Vraćao se prirodi, moru, obalama – pejzažima samoće i onkraja. Bdjeli su nad njim dominikanci goneći ga na svježi zrak. Šetao je don Ivo pored vrijednih klesarskih rukotvorina i okopanih vinograda, promatrao mazge na poljima, raspela na raskršćima, oltare u kapelicama. Divio se beskrajnim maslinicima, okrećući lice sjevernim vjetrovima. Predvečer bi slušao zvona. Kad bi se krijesnice razmilile po poljima slušao je arije tjeskobnih daljina koje su mu dočaravale onomadnost. Katkada bi mu se učinilo da više i ne živi, da nije na zemlji. Sve bi tad bilo drukčije, daleko i zanosno, zato možda dopadljivije i zanimljivije. Ugođaji su ublažavali patnju. Padalo je sve u zaborav, u ono slatko i ljudima ponekad drago stanje otuđenosti od samog sebe.

 

Pred turističkim oštarijama košmar jezika i nošnji. Na kamenim stolovima pečena janjetina, riba s gradela i lignje. Jedan nadobudni oktet pjevao je dalmatinske pjesme. Iz svake njihove riječi progovarala je smirenost i zadovoljstvo – mutan i neajasan, takvima kao on, oćutak vječnosti. Bilo je to doista izuzetno vrijeme, drukčije od onog kaptolskog i sjemeništarskog. Sjeo je nedaleko od njih uživajući u tom «godimentu» sve dok netko nešto nije izvalio i svi se na to grohotom nasmijali. Oči nekolicine bijahu iza toga uperene u njega. Uplaši se don Ivo mogućih rugalica koje bi godinama mogle razveseljavati dokon, vižlast i šalama sklon svijet. Ustade i kao gromom ošinut odjuri prema samostanu. Vjetar je pirkao s kopna, mora se talasalo, mazge rikale. Na molu jedna gruopa prekinu svoju «Santa Luciju» smijući se grohotom nečemu. Uplaši se mgućih prostakluka. Paranoidno doživljavanje sporadičnog smijeha insinuativno ga sukobi i s ovim svijetom tu, nezainteresiranim za njegov usud. Umirivala ga je samočinjenica da se postojeći svjetonazori nisu mogli samo tako mijenjati. Svaki je živio onako kako je to smatrao uputnim. Bogomolje su izlazile iz crkava, mlađarija se natezala po vrtačama. Putena zadovoljstva su se besramno uživala.

 

Dijelio je sobu s fra Vinkom Tomičićem, mirnim i u molitve utonulim starcem. Zaspivao bi uz pomoć lijekova uzdišući opojni i oštri dah mora i planina, borova i čempresa, smokava i koševine. Budio se s rikom magaraca, kukurijekanjem pijevaca i galamom vrijednih i «jezičavih» seljana. Zanesen posebnošću i predodređenošću bi se u trenucima otrežnjenja gorko sam sebi nasmijao. Zagonetno mu je bilo samo jedno – don Franina uloga u svemu što je doživljavao. Nikako se nije mogao pmiriti s jednom suludom misli koja mu se sve češće nametala. Zar nije don Frane, takav kakav je, bio konzultant one nadbiskupske i od direktorijuma sjemenmišta oformljene «kurije» koja je izvršila premetačinu njegove sobe i prekinula njegovu šizmatsku rabotu.

Pred njegovim istinama nitko ne pade na koljena. Nitko se čak ni ne sučeli s njim. Uzeše pravo da sude i osudiše ga. Probudio je uspavane duhove, dao im priliku da se povampire i obuku halje netrpeljivosti. Nije imao snage da im se suprotstavi. Uostalom da je i pokušao ne bi uspio. Svemoćni su bili autoriteti «slavina» iz kojih su svi skupa pili vodu sreće. Zar nije mir bolskih zidina smirio vječnog crvanjegovih slutnji? Ono pemanentno prisutno zrnje od bogzna kad izraslih plodina. Bizarni prostori mediteranske antike vidali su rane bezobzirnih i fanatično isključivih inkvizitora. Nagrdiše Ga, raniše, srušiše. Nisu mu dozvolili da izliječi neurotizirano čovječanstvo, da ga izvede na put istine. Primorali su ga da dijeli s drugima generacijsku muku idolopo0klonika isposništva. Živio je život pun jalovih zanosa. Štošta je rasvjetljkavalo ispraznost htijenja, Otrežnjavalo. Život je bio neponovljiv. Prohujao im je svima utaman. Tko ne bi poludio? Kameni platoi drevnih zdanjabili su puni potrošačkom groznicom zahvaćena svijeta. Nitko se nije libio  užitaka, što više kao da su se svi tako ponađšali prkoseći u isposništvo ogrezlim starcima samotnjacima. Sažimao se don Ivo u nulu, povlačio u skrovite melankolične kutke prošlosti. Navirale su slutnje. Osjećao se sigurnim jedino tu, u tim samostanskim odajama. Ambijentalni srednjevjekovno oblikovani prostor sugestivno ga je vraćao u djetinjstvo.. Ponovno je klečao pred relikvijama, tonuo u molitve. Izgarao je u zvonjavama boreći se s krivnjom. Ponekadbi se čak i kajao za sve izmjenjujući ponizne poglede s kolegama koji su skupa s njim dijelili svoje samodostatno samotništvo. Zgražao se nad tim suludim svijetom koji se odao uživanjima. Ponekad bi u stanjima manične ponesenosti izašao s fra Vinkom na ulicu. Klanjao se životu, pio pivo i sladio se u kajmaku ogrezlom pljeskavicom. Dočaravao si je tako život drukčiji od onoga koji je proveo. Smijao se razularenioj mladosti, okrećući glavu od onih koji su, ne sra,eći se toga, vodili ljubav u ne baš tako ni skrovitim kutcima prenapučena prostora. Zaboravljao je gorčine, liječio se. U dokolici bi si dočaravao sliku vulgarnih iživljavanja isposničkom mazohizmu nesklona svijeta. Padala su putena neiživljena djevojačka tijela pred potrošački potentnim htijenjima prpošne i neukrotive seksualnosti, praćakali se kojekakvi kopilani u plićacima ženske laske obmanuti tobožnjom iskrenošću, skakali u ponor nikad zadovoljnih nimfomanki, koprcajući se u grotlu vuaknskih erupcija žudnje. Skidala se janjad s ražnja, svrčila pljeskavica, na roštilju se peklo meso. U podrumima se hladila pivska burad. Smiorivala se iracionalna grandomanija putenosti, opuštala svim i svačim zadovoljena tijela ugrijana na plažama do usijanja. Lijegala bi topla na čerek nikad im dostatnih poniženja.

Prevozikli su trajekti automobile, brodovi odvozili i dovozili turiste. Nikako se don Ivo nije mogao saživiti s tim bolskim kontroverzijama: Dominikancima i raskalašenim turistima – isposničkom samodostatnosti i seksualnim orgijama. Iskrcavala su se jata djeviojčura ponesena vrijednošću konvertibilnih valuta. Nadmetao se čovjek s čovjekom  autom, gliserom i novcem. «Tucale» su se ženkice omamljene sjajem dobara ni ne osvrćući se na duhovne i moralne osobine svojih ljubimaca, uzimalo ono za čim bi sutra mogle zažaliti. Grčio se don Ivo, duša mu je cviljela. Zavidio je svima. Boljela su ga križa, trnula stopala, glavobolja izluđivala.  Kada bi legao i sklopio oči nemir bi ga izbezumio. Stislo bi ga nešto, gorčina ispunilagrlo i utrobu. Bijes bi navro. Plašio se svjetine. Zar joj idoli nisu bili kriminogeni? Do u duboku noć odjekivala je muzika po kampovima, vrtile ploče u klubovima.

Unutar zidova ukrašenih ikonama šetali su amo tamo od dugovječnosti umorni starci obučeni uduge dominikanske halje, molili Bogu, poklecujući pred raspelima. Bio je drukćiji od svih. Vjerovao je usvoj «fundament». Sotonski zloduh opsesije ništa nije moglo obuzdati. Kada se more ohladilo, a teški kišni oblaci natuštili nad kanalom, pokušao je ucijepiti klicu svojih vjerovanja ortodoksnom Vinku. Htio mujepomoći da spozna njihovu bit. Dočaravao mu je izgladnjele i svim i svačim izbezumljene ljude. Sumorni jesenji dani, kiše, vjetzrovi i gromovi, otjeraše starčiće u odaje, a fra Vinka Tomičića propovjedi željnom don Ivi. Opružio bi fra Vinko noge, stavio ruke pod glavu, zagledao se u strop i zamislio, ne opirući se bujici njegovih riječi. Stanište indoktrinirano božanskom moći punilo se onosvjetskim porukama. Spoznavao je fra Vinko «istinu», borio s nečastivim, opirao iskušenjima. Na kraju bi, a da to don Ivo ne bi primjetio, zaspao. Trijezan bi mu se rugao. Grohotom bi se u sebi smijao hineći razumijevanje za njegov monoteistički futurizam. U časovima potištenosti tugovao je zbog ovozemaljske prolaznosti, plakao za pršutom i vinom, i svim onim drugim dobrima koja je uživao. Raspoložen bi se sjećao putenih užitaka svog griješnog tijela, molio je Boga da mu oprosti obljube nezasitnih žena, čudio ludonji ogrezlom u šizmu. Bježao je od njega kad god mu de za to ukazala prilika među zdrave i vjeri odane starce koji su dokonost kratili molitvama nezainteresirani za svijet oko sebe.

Uskoro puče glas samostanskim odajma o sumanutimidejama don Iva. Propara «fundament» samozatajnu tišinu samodopadno samodostatnih Dominikanaca.  Ispuni im bijes čuvstva, prolomi urnebesni smijeh poruge. Točilo se vino, jeo brački sir, daleko od Ivinih očiju. Nosio mu je fra Vinko hranu, donosio vodu, davao lijekove, izdvojivši ga od sve veselijih i potrošačkim mentalitetom zahvaćenih staraca. Ponijela ga je ljubav prema bližnjem. Žrtvovao se, trpio, nadajući se da mu sve neće bit uzalud.

Nakon proloma smijeha i poruge, sažali im se. Pokrenuše se svi kao jedan prema nebu pravog mesijanizma – razumješe bolesnog čovjeka. Zaokupiše se onim čim bi pomoći bolesnom. Nije im bilo lako s tankoćutnim don Ivom. Nesmotreno dirnut mogao se sukobiti sa svima, ili pak još više izopćiti. Činilo im se da su tek sad, pod starost, izopćeni i prepušteni sami sebi, našli put ostvarenja one svima im zajedničke životne maksime martirizma – ekstremne ljubavi prema bližnjemu. Besmisao bitisanja i melankoličnog odbrojavanja preostala vremena pretvori se u smisao ne samo daljnjeg življenja, već i vjerovanja. Historijski zadatak njihova reda bio je suzbijanje hereze – iskorijenjivanje šizmi koje su nagrizale doktrinarno izgrađene temelje Crkve. No, novovjeko sazdani odbaciše omražene metode inkvizicije. Stvoriše štabove psihoterapeuta. To im ne bi teško. Raspolagali su pravim virtuozima psihoanalize.. Uostalom, bili su ingeniozni poznavaoci ljudske duše, nenadmašivi vidari zabluda.

 

Fra Lucijan Požar bijaše čovjek niska rasta, crnih očiju, izduženog isposničkog lica, debelih usana i dugog povijenog nosa. Klempave uši činile su ga smješnijim nego što je to inače bio. Onaj tko bi ga bolje upoznao ubrzo bi po tim odbojnim i smiješnim crtama njegova izgleda otkrio privlačnost. Raspolagao je ogromnom intuicijom, nevjerojatnim smislom za poniranje u dubinu ljudske duše. Enciklopedijsko znanje stečeno dugovječnim bitisanjem unutar samostanskih zidina omogućilo mu je da se nametne drugima i odredi sebe za prvog «idolopoklonika» don Ivina «fundamenta». Razradio je pristup. Polaskat će mu i izvesti ga iz onog odurnog jalova čamotinje kojem se odao. Sitnim koracima trčao je za Vinkom dok ga je ovaj vodio labirintom dugih samostanskih hodnika.

Bura je rastjerivala oblake, dizala valove, talasala more. Jata gladnih galebova su letjela nad plićacima tražeči hranu među naplavinama. Poneki bi se streloviti obrušio u nadi da je ugledao nešto s čim će utažiti glad i zadovoljiti vjetrom i olujama izmučeno tijelo. Razočaran vinuo bi se ponovno u vis prepuštajući drugom a se u «lupingu» obruši pun nade i netom potom oglasi krikom razočaranja – onim tužnim glasom pustolina koji se razlijegao  morskim pučinama. Često je fra Lucijan zaustavljao pogled na tim gladnim ptičurinama, zazirući od osama u njihovoj blitzini. Plašio se strelovitih «lupinga» i oštrih kljunova. Zgrozio bi se svaki put nad samim sobom kad bi ih usporedio sa svojim redom – isposnički skromnim Dominikancima. Zar nisu i oni svaki ponaosob i svi skupa kriknuli nad ustalasanim morem okrenuti nebu? Zar nisu za vrijeme olujnih noći kriještali razočarani u sve? Zar i sad ne urliču nad usudom bližnjega? Savladaše bijes podstaknut dogmatskim porivima njihova reda i puni milosrđa pokloniše se don Ivi. Plašio ih se don ivo, bojao dugih i pustih samostanskih hodnika. Najsigurniji je bio pored fra Vinkovih skuta. Svaki od tih starčića sličio mu je gladnom galebu, svi skupa netrpeljivom i krajnje nasrtljivom jatu gladnih ptičurina. Drhtao je šćućuren izgarajući u plamu vjerovanja koja je neumorno propovijedao strpljivom fra vinku. Podrhtavali su mu udovi, nestajale uči udupljama. Predosjećao je da će se nešto dogoditi. Očekivao je nemoguće – obraćenje najvjernijih idolopoklonika onih vječnih istina na koje se kao gladni galeb obrušio. Zanosio se nemogućim, sanjao sudbinsko predodređenje. Bog ih je sve skupa odredio za njegove poklonike.

 

 

                                                        8.

 

Zaustavljao je fra Lucijan pogled na revnom Vinku. Pognute glave, skromna izgleda držao je u ruci posude s doručkom za don Ivu. Šjor Bepo je upravo nešto istovarivao, Marko nosio kruh i mlijeko. Kantinaje širom otvarala vrata gladnim starčićima. Sličilo je sve okupljalištu nekakve sekte. Kao idolopoklonici mistike bili su po malo tuđi ovodobnoj civilizaciji. Osama, dokonost i gluhoća, bijahu nerazdvojni pratilac ovakvih, korozijom vremena rastočenih, samostanskih crvotočina, u kojima su bitisale ljudima neshvatljive vizije «onosvjetskih transcedencija»

Sva jutra bijahu ista: glupa i beznadna. Nesvrsishodna. Ulazili su jedan po jedan u dugačkim haljama, nijemi i gluhi  kao i zdanje njihova saotništva. Bili su zaokupljeni predodžbama onomadnog stvaranja i ovodobnog postojanja. Svaki je imao svoje mjesto za jednim od dugih stolova za kojima su im servirana posna i škrta jela dolična njihova reda. «Duhovno prerađena» stvarnost doživljavana je od svakog ponaosob na način svojstven njegovoj ličnosti. Utažili bi glad i žeđ ne napunivši nikad do kraja male, isposništvom skupljene, želuce. Tek tada bi se nasmijali i progovorili. Zamoreni «istinama», ojađeni samoćom, bili su više no itko upućeni jedan na drugoga. Zatečeni su doživljavali vanjski svijet kao nešto krajnje neobično, po malo i neprijateljsko njihovom redu. Stiskali su se jedan uz drugoga bojeći se «robustne stvarnosti» koja je sve više ugrožavala nedopadljiva joj prostranstva njihovih duhovnih emanacija. . Bio je to, htjeli oni to priznati ili ne, zamak imaginacija okružen krajnje tolerantnom zbiljom koja ih je pustila da bitišu takvi kakvi su dok im sve skupa jednoga dana ne postane glupo i morbidno.

Kada bi prvi sunčani zraci obasjali plato njihovih dokonih tumaranja zadovoljni i nasmijani bi izašli na svjetlo dana izranjajući iz tamnih i klaustrofobičnih zanosa. Jeka tiha žagora ispunila bi zdanjem uokvireno dvorište gubeći se u nebeskom beskraju. Onomadna i onostrana, prazna i bezglava, kao i usud odbačenaonkraja. Koji od njih nije od vajkada čeznuo za duhovnim gospodstvom njihova reda?!Koračali su jedan do drugoga združeni u red patnika. Nostalgične elegije na doba u kojem je njihov red gospodario Crkvom i svijetom stvarale su uzdušje posebnosti. A ona je uvijek, takva kakva je bila, bila i samodopadna i samodostatna. Intimna. Suosjećajna. Vrhunaravne sile su im transcedentno imputirale vizije  budućnosti, onakve naravno, kakve su nostalgično elegični dozivali. Nisu težili raskoši, još manje bljesku i slavi. Sve što su htjeli bilo je gospodstvo duha.

Mnogo je čudnog i neshvatljivog bilo u položaju njihova reda. I pored skromnosti  i isposništva bili su izgurani u onkraj. Suvremeno čovječanstvo ih nije prihvaćalo, no ipak, iako uokvireni svetokrugom , imali su pravo na nadu, čak i ti ljudi koji su drugovali s njima, živeći od njih, taj «šjor» Bepo, pa Luicija, kate i ane, nisu poklanjali dužnu pažnju religioznim obavezama. S reformiranom liturgijom, misama na narodnom jeziku, idrugim inovacijama, nisu postigli ama baš ništa. Vatikanski koncili na kojima su uplakani kardinali zabrinuti za budućnost Crkve donosili usudne reformatorske odluke, nisu ispunili njihova očekivanja. Ispovjedaonice su zjapile prazne. Primitivnih opsesija oslobođeni grješnici sablažnjivo su promatrali one kojima su trebali povjeriti duše, odati tajne, reći ono za što se moglo i odležati među ne tako poetičnim zidinama čuvanim od prozaičnih i nasilju ne baš tako i nesklonih čuvara javnog reda i mira.

Razmišljao je o svemu fra Lucijan Požar. Bog ga je obdario bistrim umom, a samostansko samotništvo neizmjernim znanjem. Sve je mogao shvatiti samo to ne, taj fakat, da nisu ispovijedali duše. Zar im ispovijed nije rasterećivala savjest koja je kroz produkt sagrešenja rastakala svako emocionalno nestabilno biće. Vjera u oprost bila je lijek. Zašto ga nisu uzimali? Budile su se uspomene, evocirali dani dječaštva, prvih ispovijesti i oprosta. Griješna ljudska duša teško je odolijevala grižnji, samopredbacivanju i smaoosudi – kratko rečeno probuđenoj savjesti. Ljudi nisu bili svjesni veličine oprosta koji su im oni, službenici Gospoada, davali. U zadnje vrijeme su se sve više sukobljavali s tim običnim svijetom pa i s ustoličenim društvom. Odstranjeni iz političkog života nisu imali nikakvog utjecaja na svjetovni život.

Nadbiskupski stol je nedavno pozvao vjernike da ne učestvuju u organima vlasti i drugim društveno-politički strukturama. Svakom je bilo jasno zašto su presvijetli kaptolski oci tražili to. Nužda je oduvijek mijenjala zakone, pai sad. Ono što su učinili bio je imperativ opstoj, strahotna brana onome što se neminovno moralo dogoditi. Bio je to posljednji krik vapijućeg u pustinji beznađa. Jedanput izopćeni  vlastitim istupom vjernici su kad tad morali doći u sukob s onima  koji su Crkvu, takvu kakva je, gurnuli u onkraj društvenih zbivanja. Socijalni i duhovni procijep «izopćenih» vjernika vodio je nužćno, kroz morbidna doživljavanja realiteta, u prihvaćanje njihovih ideologija. Ne, krivo misli. Oni koji bi se izopćili već im vjeruju i prihvaćaju njihovu ideologiju. Zašto su onda, do vraga, presvijetli kaptolski oci, to učinili? Mislio je malo fra Lucijan Požar, a onda se nasmijao. Socijalni i duhovni rascjep im neće dozvoliti da religiozni zanos zamijene čim drugim.

Ingeniozni poete ljudske duše, samotnici i mislioci, imali su svoja gledišta i svoje pristupe ovozemaljskim problemima. Svatko je određenu realnost promatrao i doživljavao onako kako se ona reflektirala u njegovoj svijesti. Procijep je vodio u sukob, a sukob u potvrđivanje realiteta, možda i njegovo «razgolićavanje». Prikaz «đavolske obrazine»jednog od Crkve neinauguriranog društvenog procesa.

Odmetnulo se sve od njih. Poete i pisci se više ne inspiriraju kršćanstvom. Tko još zagovara njegove njegove maksime: milosrđe, ljubav, trpljenje? Zazirao je fra Lucijan od satanskog laicizma, još više od kojekakvih šizmi koje su rastakale doktrinarno usmjereni katolicizam. Tko sve nije htio ljudske duše, kroz njih i tijela, vlast i moć? Mnogi su koješta propovijedali, pa i «spas kroz Krista», tražeći osudu vlastita bezbožništva u ne baš tako s ljubavlju prožetom povijesti svog reda. Tko od njih nije razmišljao o putu «spasa» i obračuna s postojećim sistemom?

Zagaledao se fra Lucijan u veliku Vinkovu glavu. Kapicom je špokrio «ćelu», a aureol sijede, neotpale i kapicom nepokrivene kose, oivičavao je ovu sa strane. Uživao je u neuobičajenim im zadovoljstvima: jestvinama i vinu. Kriomice ih je nabavljao od uvijek dobro raspoloženog Bepa. Bio je drukčiji od svih. Nije težio moći, niti se plašio usuda; nije tražio da ga štuju, jer ni on nikoga nije štovao. Nije se borio s dilemama. Bio je bešćutan na boljke okružja, jer je i sam na svoj način bio bodljast. Zadovoljavao se jednom riječju životom takvim kakav je bio i kakav je uživao. Šićario je od svakog po nešto stojeći kao klisurina neuništiv i zdrav.

Pred Ivinim vratima stadoše. Vinko ga pogleda pogledom punim molbe. Zavolio je svoga druga takva kakav je, jadna i bolesna. Kada mu se Lucijan naklonio i trepnuo očnim kapcima u znak razumijevanja i sućuti, nasmijao se. Imao je besprijekorno uredne zube. Ćudoređe i isposništvo nisu ničim oskrnavili njegovu želju za lijepim izgledom. Otvorio je vrata, zavirio, dao rukom Lucijanu znak da pričeka, i ušao. Neprozračena i nepospremljena soba doimala se više nego jadno. Iz «krpina» se širio sladunjav opori zadah prlčjavštine. Tek sad doživi svu tragiku usuda - bol uzdušja. Svaki je od njih u ovakvim trenucima ispuštao krik očaja. I don Ivina bolest nije bila ništa drugo no krik glađu, burama i vjetrom izbezumljena galeba. Kada je usmjerio pogled prema zapuštenom don Ivi nasmiješio mu se blagobnaklono hineći poniznost.

- Don Ivo, donio sam ti doručak!

Nemirno svijetle plave oči zasijale su plamom ludila. Bio je na kraju snaga, iscrpljen groznicom imaginacija. Redale su se utvare, zanosila ga priviđenja. Danima nije pokazivao interes za jelo. Zapadao je sve dublje u onaj opasni raskol duše koji je kroz sumanutost vodio u nezadrživi trijumf satanskih, ničim nezaustavljivig radnji.

- Dobro, dobro! – promrmlja prihvaćajući posuđe s jelom.

- Doveo sam ti fra Lucijana Požara, prečasnog i od svih najviše uvažavanog oca. Pričao sam mu o tvom «jedinstvenom fundamentu» svih monoteističkih religija».

Zadrhtaše mu još više ruke, a nada ispuni sva čuvstva.

- Uvedi ga!

Danima ga je čekao. Bio je siguran da će doći i da će mu se pokloniti. Plam fanatičnog očekivanja i doživljavanja ambijentalne predodređenosti ponovno ga je morbidno ponio. Zadovoljan je posegnuo za jelom, ispio gutljaj mlijeka i zaustavio pogled na fra Lucijanu Požaru. Primio ga je s ushićenjem . Uostalom, Gospod je sve unaprijed odredio. Došao je onaj koji će mu se prvi pokloniti; onaj koji je prihvatio osnove njegova učenja. Aureol svetosti ovi se oko ponizne i skrušene fra Lucijanove glave. U jednom trenu mu se učini da mu se ruga. Prinio je posudu s mlijekom ustima i nastavio s jelom. Djelovao je povučeno i sramežljivo, plaho i nesigurno, premda je vjerovao u svoje obznane. U jednom trenu opsjednutosti zaboravi na obojicu. Saže vremena i prostore i prebaci se u daleku prošlost, u vrele pustinjske prostore iz kojih su usklijala vjerovanja koja su ga zanijela.

Jata gladnih skakavaca letjela su od oaze do oaze ostavljajući gladne i svim i svačim izbezumljene mase bez hrane. Podiže ruku u vis i poistovjeti se s onim koga najavi prorok Izaija – Ivanom Krstiteljem. Dolazio je iz neznanih i dalekih predjela drukčiji od drugih, ponesen onim što je propovijedao. Hranio se skakavcima i divljim medom. Oči su mu žarile nebeskom svjetlošću. Skupljao je ljude, učio ih životu. , tražio da se obrate i pokrste jer je blizu kraljevstvo nebesko. Bio je to «glas jednoga u pustinji», kako reče prorok Izaija. I pripraviše mu ljudi put Gospodnji, poravnaše staze i omogućiše da uspije. Zar nije i on, don Ivo Roguš, vapijući glas spasa u pustinji beznađa? Zar njom danas ne lutaju raznorazna vjerovanja izmučena međusobnim borbama? Zar se nad svima nije nadvio «malj dijalektičkog materijalizma»? Zar mu upravo zbog toga nije došao fra Lucijan Požar kao predstavnik Dominikanskog reda? Zar mu sutra neće prići svi ti čuvari iskonskih istina, dogme i kršćanskog nauka, kao što su Ivanu Krstitelju i Isusu Kristu prišli Jeruzalem i Judeja? Podiže ponovno ruke onako kako je to činio Ivan Krstitelj. Krstio je novom vjerom fra Lucijana i fra Vinka. Otvorit će se nebo i zlatotok nebeskog svjetla  ukazati će obojici njegovu predodređenost. Očekivao je poruku Gospoda i učini mu se da je tu. Tračak sunčeva svjetla pade na glavu fra Lucijana, a lepet  golubinjih krila najavi prisustvo Duha Svetoga.

Zakolutao je očima fra Lucijan, ne skidajući pogleda s poludjelog don Ive. Zaprapastio se svim.

- Prečasni, od Gospoda odabrani, fra Lucijane!Prvi poslaniče, apostole mojih vjerovanja! Upravo je Gospod sunčanim zracima najavio početak uzašašća naše vjere. Lepet golubinjih krila potvrdio je prisustvo Duha Svetoga. – govorio je don Ive roguš završavajući sa: - Zahvalni smo ti Gospodine! 

- Hvaljen budi na vijeke! – izgovorili su istovremeno Lucijan i Vinko.

Uskoro su sva trojica sjedila na tronošcima oko stola. Soba je postupno postajala sve svijetlija. Ivo je dovršavao doručak izlažeći osnove svog «fundamenta». Zvona su zvonila «Ave Mariju», anđeli pjevali bogougodne pjesme, nebo se otvaralo, s svijet prilazio. Čuo je don Ivo i ono što nitko drugi nije mogao čuti, vidio ono što se nije moglo vidjeti. Dočaravao si je svijet uzašašća i uskrsnuća, vrijeme u kojem su se među do zla boga primitivnim i neukim, svim i svačim opsjednutim ljudima, rađala vjerovanja koja su danas opsjedala njihove duše, gonila ih iz svijeta kozmičkih dostignuća u prve ljudske nastambe. Gledajući poludjelog don Ivu, trezveni i nadasve razumni Lucijan sdagleda mnogo što iz dosad mu znanog, ali ne spoznanog «fundamenta» «vječnih istina» koje je branio čitav život.

Oduvijek je fra Lucijan težio humanizaciji ljudskih odnosa, općem razumijevanju, usklađivanju proturječnih stavova. Još kao dijete, opčinjen raligioznim vjerovanjima, obavijao je čuvstva sivilom misticizma. Ograđivao se od nestašnih i mangupluku sklonih drugova zidom vlastite gluposti. Što je bio stariji bio je sve sputaniji preokupacijama koje su izvirale iz osnova njegovih vjerovanja: intime jedne poetski nježne i profinjene ličnosti. Borio se sa sumnjama ponirući u smisao «istina» koje mu je ucijepio veliki mag njegovih životnih opsesija, kateheta njegova katehizma. Čovjek koji ga je melodioznošću svojega nauka odveo u ovu luku najintimnijih smiraja, neizrečenih slutnji, zatomljenih kontroverzija, tuge i bola. Osjećaja koji su čovjeka inspirirali za djela nadahnuta humanizmom i kršćanskim martirizmom.

Dominikansko okružje je oduvijek bilo ambijentalno opsjednuto religioznošću kao ne baš tako uvijek nezavisnim društvenim fenomenom koji je postavljao etičke i moralne norme ljudskog ponašanja. Don Ivina «sekularizacija» je bila posljedica istih onih lomova i preokupacija koje su potresale i dominikanske duše ucvijeljene ateizacijom društva. Dominikanski egoističan pokatkad je razmišljao o mogućnosti da se transformacijom kršćanskog fundamenta spriječi sve veća autonomnost Crkve koja ih je sve skupa gurala u onkraj i zabit ovosvjetskih zbivanja, Nauka je sve više bila krivaza rastakanje Crkve. Ona više nije bila apsolutistički hegemon ljudske svijesti. Koji Dominikanac, razdiran sumnjama u istinitost onosvjetskih prikaza  na dalekim primitivnim antičkim prostorima, nije tražio spas svoga roda i Crkve u porivima koji su svojedobno izvršili moralno etički preporod antičkog svijeta? Zar se kršćanstvo ne bi moglo transformirati u moralno-etičko, ovodobno i ne transcedentno, poimanje odnosa – zakon ponašanja, društveni kodeks bitisanja? Naučna negacija Boga bi bila tako prenebregnuta, a kršćanstvo kao moralni svjetonazor sačuvano za vječna vremena.

Skretao je i fra Lucijan. Skretali su svi. Malj dijalektičkog materijalizma razbijao je temelje antičkih vjerovanja ucijepljujući zloslutnu klicu budućeg raskola, šizme i evolucije don Ivinog «jedinstvenog fundamenta svih monoteističkih vjerovanja» u religiju bez boga. Sijevnuše oči fra Lucijana, zatreperi slabašno staračko tijelo. Poludjeli don Ivo probudio je u njemu potisnuta i zatomljena vjerovanja da se teizam kao svjetonazor može spasiti samo preobrazbom u jedan sveopće prihvaćen vladajući moralno-etički kodeks ljudskog ponašanja, svjetski zakonik svih urbanih sredina – Budizam suvremenog čovječanstva. Stresao je glavu fra Lucijan Požar. Dok mu je don Ivo tumačio izvornaishodišta svog 2funadamenta» on je razmišljao o budističkoj transformaciji kršćanstva, jedinog budućeg svjetonazora prilagođenog ateističkom poimanju i doživljavanju nastanka, trajanja i propadanja. Ideali Budizma bili su bliski kršćanskom moralu, a njegov ateizam prihvatljivovodobnim društvenim sistemima.Ludio je Lucijan, izgarao. Podigao je glavu i susreo se s pogledomdon Ive. Dah mu je podrvhtavao, tijelo treperilo, žar isijavao iz isposnički upalih očiju. No on, fra Lucijan Požar, sa svojom šizmom, nije bi ono što i don Ivo sa svojim 2fundamentom». On nije biop lud. Nije doživljavao onosvjetsku dimenziju svog nazora. On je samo kao teolog razmišljao o načinu na koji bi se mogao održati kontinuitet jednog učenja, a novi na nauci oblikovani svijet podčiniti njihovim kršćanskim zasadama.

Svi su ljudi bili na neki način slični. Svako je imao svoj recept za bolesti društva. Svatko je na svoj način doživljavao ono što se u njegovom okružju događalo. Šizme kojekakvih dogmi nicale su na sve strane. Raznorazni sistemi sistemi oblikovali su se  u raznim dijelovima svijeta na način na koji je to bio predodredio vođa i osnivač njihovog jedino ispravnog i naučno utemeljenog pokreta. Obožavaoci i idolopoklonici jednih, bilo političkih ili vjerskih vjerovanja, nipodaštavali su osjećanja drugih, boreći se za ispravnost i pobjedu svojih stanopvišta. Dizale su se vojske, bodljikavim žicama ograđivali prostori za kojekakve poklonike šizmatskih varijanti njihovih «istina», formirali prijeki sudovi i izricale kazne. Plamtjele su srednje-vjekovne lomače u ovodobnim i ovovjekim glavama zanesenjaka. Dežurali su najvjerniji, najodaniji, najpodobniji i najopsjednutiji vladajućim «istinama» pored lansirnih rampi s nuklearnim bojevim glavama, snagama vatre ovovjekih lomača. Izmišljale su se bombe s kojima će se satrati «nevjernici» i širiti jedino ispravni nauk, sistem preddodređen za vječno bitisanje na svim čovjekom nastanjenimsvemirskim tijelima. Klanjao se svijet nacionalnim i političkim amblemima, rasnoj čistoći, boji očiju, obliku glave, padajući ničice pred nadčovječanski i «onosvjetski» uzdignutim visostima.

Titrale su oči fra Lucijana dok je don Ivo iznosio svoje misli. Promatrao je obojicu ravnodušni fra Vinko. Zapušteni se Ivo doimao jadno. Razbarušene vlasi, duga neuredna brada i sijedi brkovi, činili su ga još smješnijim nego što je bio. Danima se nije umivao. Smrdio je po znoju, zaudarao svakakvim miomirisima. Natopile se halje odvratnim smradom ljudske prljavštine, a soba zasmrdila odurnim kiselkastim zadahom životinjski zapuštenih ljudi. Oko malog, trošnog, stotinama godina starog stola, sjedila su na tronošcima tri zdvojna i bespomoćna čovjeka. Fra Vinko je davno digao ruke od don Ive, no, to još nije bio učinio fra Lucijan Požar.

Grmjeli su gromovi u brdima, sijevale munje nad kanalom, kiša lila kao iz kabla. Sklonile se ptice nebeske pod samostanske krovove. Prolazilo je vrijeme, a strpljivi fra Lucijan i ravnodušni fra Vinko još nisu bili ništa učinili u nastojanjima dadon iva resocijaliziraju u škrtu i surovu dominikansku sredinu.

U jednopm trenu podigao se don Ive s tronošca, podigao ruke, zanio svojim božanskim nadahnućem i rekao: - Idite apostoli moji! Idite i navijestite dolazak fra Ive Roguša!

Zasvjetlucaše čudnim beživotnim sjajem upale oči don Ive. Okrenu se prozoru po kojem su pljuskom praskale krupne kapi kiše zamagljujući pogled.

- Gospode, pripravi mi put uzašašća, poravnaj staze, obrati one koji su jedio mogućni shvatiti i prenositi drugima ono što si mi predodredio propovjedati!

- Smiluj mu se Gospodine! – ponavljali su neprestano Lucijan i Vinko.

Od toga dana se mnogo toga promijenilo u životu don Ive Roguša. Prvi uspjeh mu je podigao duh, zanio gamaničnim poletom tipičnim za sve, kako antičke, tako i novovjeke zanesebnjake. Okupao se, uredio bradu i brkove, obukao čiste halje. Nakon višednevnih molitvi primio je samostansko poslanstvo. U međuvremenu se dogodilo puno toga o čemu, naravno, don Ive nije imao pojma. Neosvještren odnos prema koncilsko usmjerenim crkvenim vjerovanjima narušavao je ustaljena poimanja sve više autohtonog i od društva nezavisnog realigioznog realiteta. Novotendencijaške konotacijej nikada nisu samo tako, olako, prolazile, čak i onda kad je situaciona tragikla  začinjena komičnim jezičnim doskočicama starčića činila svaku inkvizicijsku intervenciju apsurdnom. Tko je mogao ušutkati don Ivu ponesenog iskonskim nagonima predodređenja? Nagonima simptomatičnim za homo primitivusa svih vremena? Dinamički intenzitet eksplozivnog širenja don Ivine šizme uplašio je samostanske oce. Uspostavljen je direktan kontakt sa sjemeništarskim direktorijumom i onim inkvizitorskom triom koji je tako bezobzirno obračunao s don Ivom. Don Frane Vicić je pak dobio opširno pismo potpisano od Lucijana i Vinka. Uskomešali su se duhovi, a tragikomični apsurd don Ivine šizme dobio dimenzije ne samo ludila jednog sjemeništarskog i samostanskog ludonje već i smrtne opasnosti za katoličku crkvu razdiranu kojekakvim sekularizacijama i samozvanim apostolima.

Širom svijeta, zaneseni i nezanesni, opsjednuti i krajnje trezveni vjernici i pripadnici kojekakvih redova i crkvi, stavljali su pod lupu sve im dostupnijih naučnih spoznaja vjeru. Sudska porota onosvjetskih transcedencija, koje su u vidu nepromjenljivih dogmi dva milenija vladala kao apsolutna i jedino moguća i prihvatljiva opsesija ljudskog duha, dovodila je sve više u pitanje vlastitu privrženost onom čemu je toliko dugo bezrezervno služila. Unutar vatikanskih zidina mozgalo se o istim stvarima kao i u don Franinoj ordinaciji, zagrebačkom sjemeništu i bolskom dominikanskom samostanu. Crkva se našla pred oštro intoniranom i neizbježnom raspravom o naučnoj negaciji biblijski utemeljenih vjerovanja. Jedan se ludionja lako mogao odstraniti, no, da li je to bilo dovoljno da se zaustavi grandiozni talas otrežnjenja i bunta koji je zahvaćao ne samo u te «vječne istine» razočarano čovječanstvo, već i nosioce i propagatore tih vjerovanja. Aktuelne društvene proturiječnosti, sukobi raznoraznih sistema, u svjetskim su razmjerima osmišljavali i opravdavali mnoga šizmatska rerligiozna opredjeljenja. Prilagodba moćnim sistemima i još moćnijim filozofsko-političkim ideologijama je bila neminovna. Konfrontacije nisu vodile ničemu, mogle su do kraja ateizirati društvo i čak ponegdje i fizički uništiti svaku mogućnost idolopoklonstva i sakralnog života. Zar nije već Friedrich Nietsche simpatizirao panteizam kritizirajući vladajući moral i ustaljena religijska vjerovanja. Nemoralna sredstva osigurala su egzistenciju transcedentnih ideja – «vječnih istina» - u ime kojih dsu se vjekovima i meilenijima vršila zlodjela. Vjerujući u moralne, a ne vječne religijske istine, Nietsche se kao i većina drugih autentičnih srednjevjekovnih i novovjekih filozofa približio budizmu kao panteizmu bez Boga. , bez onosvjetskih imaginarno lažnih transcedencija. Želja za pobjedom nad šizmama crkvene dogmatike je oduvijek bila nadahnjivana težnjom za moći, jer je jači pobjeđivao i naturivao svoje, pa makar i lažno. I kada danas mnogi «crveni biskupi» zagovaraju revolucionarni preobražaj kapitalizma na kršćanski fundiranoj marksističko-lenjinističkoj šizmi, onda oni u biti ne rade ništa drugo do li ono što je Friedrich Nietsche nagovijestio kao temeljni poriv našeg čeovjeka. Moć uspostavljena sistema, revolucionarni zanos socijalizmom nadahnutih masa opterećenih idejom «spsa kroz krista», što znači trpljenja i prihvaćanja kršćanskog morala kao osnovnog zakonika svakogdruštva, spasio bi naučnim istinama nagriženi «fundament svih monoteističkih religija», vratio izgubljenu moć. Zar taj poriv nije inspirirao i Homeinija u Iranu? Zar tome ne teži katolička crkva u Poljskoj? «Vječno vraćanje», kojim je starovjeki zaratustra inspirirao Nitschea, čini osnovu želje za moći – inspirira «nadčovjeka» da kao osvješteni moćnik savremenog svijeta vrati religiozni fundament predkršćanskih vjerovanja starozavjetnog Jahve preko budistički transformiranog kršćanstva u fundament religiozno nadahnutog socijalizma. Nova dimenzija raznih revolucionarnih učenja cijepljena religioznim nastojanjem za tragičnim povratkom u srednjevjekovni egzodus, mračnjaštvo diktature religijom opsjednutog proleterijata, postaje sintagma htijenja koja su paralizirala poljski bunt unutarnjim kontroverzijama onesposobivši ga za bilo kakav dijalog s postojećim realitetom. Fra Lucijan Požar, veliki obožavalac filozofskih reminiscencija Fridriecha Nietschea nalazio je u njegovim djelima objašnjenje svih ovodobnih kretanja. No, ne samo on, i don Frane vicić je clično razmišljao sintetizirajući ideologiju ovog od nacional-socijalizma neopravdano uzurpiranog filozofa s maljem dijalektičkog materijalizma, stvarajući sve više zdravu osnovu svojih fundamentalnoh pogleda na svijet.

            Opsesivno sektaški uramljeni don Ivo, pun sumanutih misli i doživljavanja, nije mogao prihvatiti nijednu od onih još uvijek normalnih šizmi pripadnika njegova reda. Glas «visina» uspostavio je suodnos s njim. On je kriv za njegovu neprilagodnljivost, bolest, raskol i raspad duše i tijela. Duhovno usklađivanje svojih stavova šizmama koje su vegetirale u glavama samosatnskih mislilaca , don ivo je a priori odbio kao neprihvatljive i štetne, onosvjetski netranscedentne i ne predodređene. Fra Lucijan, kratko rečeno, nije uspio.

Prolazilo je vrijeme. Broj don ivinih apostola je rastao, a ovajje sve više bio ubijeđen da će uskoro kao pravi prorok i božji poslanik zakročiti među redovničke mase prenoseći im misli. Zamišljao se okružen idolopoklonicima, ljudima koji su konačno našli sebe, ovaplotili sva svoja prijašnja lutanja tražeći spas kroz nova vjerovanja. Ponesen nesmotrenim aktom fra Lucijana kojim mu je ovaj u ime Dominikanaca pružio dužnu pažnju, horao je «resocijaliziran» samostanskim hodnicima, jeo u kantini zajedno s drugima, koristeći svaku pogodnu priliku za izlagabnje svog učenja. U popodnevnim i večernjim satima ostajao bi nerijetko sam prepušten meditiranjima. Poistovjećivao se čas s isusom Kristom, čas s apostolima. Klaustrofobija ga pored svega nije napuštala. Bojao se svega i svačega, najviše sputanosti i zatočenja. Strepio nad mogućnošću da njegov fundament ostane zauvijek zatočen u tinm samostanskim kulama, među tim od svijeta izoliranim ljudima. Da li su oni bili uopće svjesni veličine njegovih misli, grandioznosti i dalekosežnosti htijenja?

Jednoga dana, u proljeće 1982. godine dobio je don Ivo obavijest da ga sjemeništarski direktorijum poziva da održi propovjed svoijim nekqdašnjim  učenicima. Zalupalo je staračko srce, raskrilila se krila opsesije, ludilo poletilo kozmičkim brzinama u beskraj. U stanju bunila i nestvarnog doživljavanja svega što se tih dana s njim dešavalo smješten je u jednu od zagrebačkih duševnih bolnica.

 

 

9.

 

Malo tko nije bio zdvojan don Ivinim usudom. Interes za njegov fundament porastao je onog trena kada je samostanom pukao glas o njegovom aziliranju. Najvažnije od svega je bilo to da je don ivo do kraja bio i ostao sretan čovjek. Ingeniozni poeta ljudske duše, don frane Vicić, rukovođen osnovnim etičkim postulatom svog zvanja, vodio je stalnu borbu protiv moguće don Ivine patnje. Neprestano je osiguravao auditorij za njegove propovijedi. . No, i da to nije činio, don ivo bi ga sam nalazio, a ako ga ne bi bilo onda bi ga doživio kao umišljaj. Ljudsku sreću nitko nije mogao uzeti, čak ni onaj posljednji drastični akt smještaja u duševnu bolnicu.

Fra Lucijan Požar je bio više nego potišten. Predbacivao si je štošta. Nije uspio. Nije se snašao u njegovim krajnje konfuznim vizijama onomadnosti. Nije prerdvidio nestvarno doživljavanje njegovih nastojanja za uklapanjem u samostansku sredinu. Što više optuživao je sam sebe za netaktičnost. Najgore je bilo to što nije bio svijestan njegove sreće – zanosa raspolućenošću. Ipak, htio to priznati ili ne . don Ivo je na neki način oskrnavio samostansku idilu, unio nemir, tovarom donio zlo. Na onom platou žagora i vječne molitve oživjele su raspre o krizi suvremene religioznosti i putovima njenog prevazilaženja. Pomisao na sve što se s njim događalo budila je želju za modernizacijom kršćanstva.

Nakon izvjesnog vremena sve je palo u zaborav. Grižnja savjesti i sažaljenje smirili su malobrojne  lakrdijaštvu sklone starćiće. Jedino fra Lucijan nije nijkako mogao preći preko onoga što je učinio. Od kad je znaoza sebe rastao je u njemu krist, novi čovjek, bogo-čovjek. Želja za posebnošću smirivala je njegovu tankoćutnu i plahu narav, izgrađivala karakter, očovječujući ga. Dobar čovjek je na neki način, po njihovim vjerovanjima, postajao Bopg. Nadahnut mesijanskim porivima i martirizmom posvetio je život zadacima reda. Živio je skromno, itvršavao naloge pretpostavljenih, žrtvovao se, vjerovao u stvari koje su bile, a i danas su, fundament kršćanskih vjerovanja. Mislio je da je nenadmašivi poznavalac ljudske duše i svih onih satanskih procesa koji je mogu skrenuti u pakao zloduha. Prevario se. Svojim postupcima ne samo da mu nije pomogao, nego je čak ubrzao raskol njegove duše. Ovaj patološki proces raspada ličnosti koji je još normalnu, temperamentom uvjetovanu, šizoidnu dvojnost, pretvarao u bolest, koju su psihijatri nazivali šizofrenijom. Don Ivo je doživio svoje drugo nestvarno, bolesno i umišljeno ja, kao apostol i poslanik Gospoda. Onako kako je to jedino i mogao doživjeti krajnje primitivan čovjek opsjednuit spasoms neba. No, s tim se nikakao nije mogao pomiriti. Don Ivo nije bio ni tjelesno bolestan, ni gladan, ni žedan. Nije bio ni nepismen, ni neuk. Razboljela mu se duše, razdijelio se na dva dijela, jedan tjelesni izgubljeni i zaboravljeni i drugi nestvarni opsjednuti i umišljeni.

Sjedio bi Lucijan satima na tronošcu pored prozora promatrajući prirodu kako odbacuje sivi veo zime pripremajući se za invaziju potrošački ponesenog svijeta. Sunce je sve ranije izlazilo, sve jače peklo, budeći iskonske  nagone samoodržanja. Zazelenili su se proplanci, zapjevale ptičice. Sve mu je bilo nekako istovremeno i daleko i blisko. Don ivo je proširio njegov vidokrug oživjevši mnogo tog zatomljenog u njegovoj nutrini. Duh mu se uznemirio, postao neuhvatljiv kao vjetar. Izmučen kao očajna i izbezumljena jata gladnih galebova. Lutao je obalama, morem, oceanima. Ono što ga je još jučer smirivalo, u tom zdanju sdamotništva i smiraja, danas ga je pokretalo u svijet. Upinjao se iz petnih žila uzalud. Hegel je ipak imao pravo – dobronamjernost nije sama sebi dostatna. . Za uspjeh je potrebno znanaje, a on ga nije imao. Njegova pogreška nije bila slučajna, ona je posljedica njegove gluposti. . Srušio je mit o svojem fenomenalnom poznavanju ljudskog duha. Zar mu je to trebalo? Zagledao se fra Lucijan u ustalasalo more, tonući u svijet tišina. . Pokreti mu postaše sporiji, misli čulnije. Rastočiše se okamine vremena, a ono čudesno ozračje visina, u svom neprekidnom nastojanju za uspostavljanjem suodnosa ponovno ovlada svim čulnim doživljavanjima uzdušja. Božanski porivi su ga oslobađali samooptužbi. Zar nije voliodon Ivu? Bog je bio prisutan u svim njegovim nastojanjima da mu pomogne.Savjest je oduvijek bila čovjekovo centralno svetište – utjelovljeno božanstvo. Domeni zla su je rastakali podstičući na čine koji inače ne bi bili počinjeni. Boreći se sa sotonom čovjek je uspostavljao suodnos s Bogom. Postajao i sam Bog. On je to postao onda kada je darivao sebe don Ivi. Bio je opsjednut tim. Tko je smio dirnuti u njegove osjećaje? Tko mu reći da je lud? U svojoj želji da se poistovjeti s Bogom, postane novi Krist, bogo-čovjek, darivao se misleći da je tim postigao temeljnu maksimu vjerovanja – nesebičnost. Savjest, probuđena tragičnim Ivinim usudom stvorila je osjećaj krivnje. Pogriješio je, prevario se, nije shvatio bit don Ivine bolesti. Pospješio ju je. Pogreška je mogla biti i grijeh. Zar se nije i on u momentima zloduha zlurado podsmijehivao poludjelom don Ivi. Preispitivao je postupke, kajao se. Jednoga dana odluči posjetiti biolesnog druga. Zateturao je shrvan, posrnuo, i uputio se prema onom molitvenom platou na kojem je po vas dan oplakivao griješnu dušu. Koračali su starčići, molili se, razmišljali. Svaki je imao svoje probleme, promašaje i pogreške Svaki je sebe za nešto optuživao preispitujući prošlost. Šuštale su halje, pogibale se glave, očekujući poistovjećenje s Bogom. Kako su samo bili sabrani i skrušeni! Ljubili su bližnjega svoga kao samoga sebe.

U četvrtak 29. travnja 1982. godine uputio se Lucijan na put. Morao ga je još jednom vidjeti, pokloniti mu se i zamoliti ga za oprost. Nije bio najbolje raspoložen., tugovao je nad priveremenošću ovozemaljskog trajanja. Žao mu je bilo životnih lagoda, hlapile su kao i to bitisanje ne ostavljajući nikakva traga. Pamtilo se naime samo zlo, a ono je sotonskom  silom ubijalo čovjeka u svakom ponaosob. Biljezi strave nadjačavali su  i najintenzivnije zanose. Laganim korakom uputio se cestom koja je vodilaod samostanske kapije prema pristaništu. Trajektne veze su bile izvrsne. Pogledao je na sat i nasmijao se. Puno je još vremena bilo pred njim. Udahnuo je duboko uživajući u iskonskoj surovosti i oporosti tla. Osjećao je dah zemlje, huk vjetra. Bio je dijete stjenovitih i prkosnih obala. U ruci je držao torbu s najnužnijim potrepštinama. Povremeno bi zastao, osložio je na tlo, odmorio se. Nije mu se nikad žurilo, imao je vfremena na pretek. Umio ga je pretvarati u osmišljeni tren vječnosti. I sad je to činio razmišljajući o životu, zbilji, istini, svim onim opipljivim i stvarnim stvarima koje su nas takve kakvi smo okruživale od rođenja do smrti. Svježi zrak, novo uzdušje i normalni urbano-ruralni ambijent djelovali su sve povoljnije na bezvoljnog i do zla Boga melankoličnog Lucijana. Iza najega je bio zgrad srednjevjekovlja, novovjeka gluparijada obmanutih i gorčinom života ojađenih ljudi. Kad god bi se našao van samoastana okružen tim običnim, radišnim i onosvjetskim brigama ne opsjedenutim svijeetom, osjetio bi sram zbog izdvajanja. I danas je ćutio isto. Poruge je sigurno bilo puno u tim ne baš prostodušnim pogledima i promrmljenim pozdravima. Po koja napirlitana ženkica prošla bi pored njega ni ne osvrćući se na nj. Kada se popeo na trajekt uputio se u potpalublje ne obraćajući pažnju na suputnike.

Modrina mosorskih hridi nadvila se nad u sumaglicu utonuo grad. Uskoro je motor zahuktao, a trajekt se odvojio od obale. Uživao je u miru uobičajenom za to doba godine. Svijet još nije bio poludio, sve je bilo još onako kao nekad, mirno i bezvoljno. Klopotao je brodski motor, talasali se valovio, pirkao vjetar s kopna. Okrenuo je glavu prema jugu i zagledao se u nebo. Gledao ga je kao i te putnikeoko sebe pogledom punim praznine, suočavajući se s apatijom jednog vremena, intimnim sumrakom okružja koje je netrpeljivo čekalčo dane kaosa, sezone, potrošačke golotinje i profita. Sve se doimalo čudno, prazno, kao i neiživljeno djetionjstvo, neostvareno uzašašće, ne uspostavljeni suodnos. Bunilo se neštio u svakom. Nisu mogli poletjeti ni prepreke preskočiti, bili su sputani svim i svačim, a najvioše neimaštinom.

Kada se trajekt zaljuljao ponesen valovima osjeti bliskost s ljudima s kojima je putovaop.Nedaleko je sjedio jedan čovjek neupadljiva izgleda. Na sebi je imao tijesni stari sako, traperice i pletenu kapu. Bio je smiješan- Odudarao je izgledom. Bio mju je odnekud poznat. Nikako se nije mogao sjetiti gdje ga je ranije sreo. Odavao je ravnodušnost čovjeka koji ne očekuje uspjeh. Nije bio nezadovoljan, dapače, promatrao je kao i on ljude oko sebe. U jednom su im se trenu pogledi sreli. Pozdravio ga je. Sjetio se otkud ga zna. Bio je to poštar koji je jednom prilikom zamjenjivao njihovog. Nasmijali su se jedan drugom i nastavili s promatranjem ostalih putnika. Pored njega sjedila je jedna dosta neuredna ženska nepočešljane kose i iskrivljenih usana. Nametala se svima skrećući pažnju na sebe. Bila je željna svega. Predtavljala je sintagmu bistrine i primitivizma takokarakteerističnu za obične ljude ovog podneblja. Splet suprotnosti i istovremenog ispoljavanja kontroverznih osjećaja oličavao je strastvenost.

Gladne ptičurine nadlijetale su brod. Da je kojim slučajem on Franjo Asiški razumio bi njihov jezik, shvatio krik. Bile su tako jadne kao i ta iskreveljena ženska. Žalio ih je, razumio. Katkad je sebe poistovjećivao s njima. I on je imao svoje uvirište, svoj egzistencijalni izvor. I on je bio vezan stotinama niti uz one strahotno smotne hodnike, kao i one uz te lađe. I on je bolno kričao bijen isposništvom i glađu, postom i samoodricanjem, kao i one. I njega su tukle oluje, šuibao vjetar, rastakale kiše. Sjedio je šćućuren utonuo u misli. Život mu je prošao utaman kao da se nije ni rodio. Odtamnovao ga je zatočen ne upoznavši ljepote iskonskih strasti, žudnju i zadovoljenje. Nije smio razmišljati o tome. Nije se smio osvrtati napromašaje. Produbljivali su bol. Morao je misliti na duhovna obzorja koja su tematizirala njeghov unutarnji svijet. No, to uvijek nije bilo lako. Misli su navirale, nametale se, gospodarile kao i okoliš s jedinkom prepuštenoj na milost i nemilost usudu. Opirao se stoga svim i svačim utjecaju vanjskog svijegta na njego0ve misaone preokupacije. Pojmu suprotstavljao protupojam, suvremenosti onomadnost. I tako sve rediom, uživajući u zloj kobi prazne i nesvrsishodne intelektualštine. Izvor njegovih razmišljanja bio je tako gotovo uvijek isti, još uvijek normalan i prihvatljiv.

Tamo dalek, u luđačkoj košulji, sproviodio je don Ivo posljednje dane života, upozoravao sve znane mu i neznane idolopoklonike istih «istina» na mogući ishod onih opsesija koje je svaki od njih u nekoj još normalnojminijaturi nosio usvojoj duši. Na neki način don Ivo je i njemu, fra Lucijanu, ukazao na moguće abnormalnosti sopstvene psihe. Natjerao ga je da razmišlja o njoj, da se udubljuje u probleme koji su izvirali iz vjerovanja.

Inicijalni raskol preživio je bezbolno. Bio je šizoid temperamentom i kao takav sklon dvojnosti, pogotovo u onom za duševno zdravlje tako pogubnom adolescentnom periodu punom vratolomnih pobuda, nestvarnih htijenjai nerazumnih opredjeljenja. Nije bio sklon isposništvu i samodostatnom samotništvu. Sapeše ga prisile, molitve i post. Čitav se život borio sa zloduhom žudnje, zloslutom i sumanutim doživljavanjem «suodnosa». Opčinjen njim uživao je u bezumlju. Kada je bio najbliže utjelovljenju onosvjetske vrhunaravnosti zgriješio je. Zanos don Ivi8nim fundamentom potisnuo je Augustinovske težnje usmjerivši ga u sasvim drugom pravcu. Vizija nove vjere oslobođene crkvenog totalitarizma izazva nove kušnje. Podigao je ruku, opipao čelo i zamislio se. Našao se na raskršću, tamo gdje su se oduvijek nalazili oni koji su se otuđili od stvarnosti. Čitav život se zabavljao sam sa sobom, tonuo u razmišljanja obrađujući nametnute mu teme. Krstplet sintagmama stvorenih kontroverzija približavao ga je tako proročkim inovacijama avangardizmom popnesenih sljedbenika kojekakvioh o0nomadnioh vjerovanja koji su na vjetrometinama prošlosti vizionarski oslikavali protiriječnosti budućeg svijeta.

Zov daljina bio je neprispodobiv trivijalnim izazovima okružja. Raskriliše se krila ničim ne zaštićena duha. Čuo je glas proroka, bio pored krista. Čitav je život živio s njima. Podnevna jara nesnosno je titrala nad užarenim kameno-pješčanim platoom. Sunce je peklo izbezumljujući gladne i žedne ljude. Poneki od njih  našao bi kakvo pogodno mjesto na kojem bi u hladu odmarao pregrijano tijelo. Poneko bi kratio vrijeme sa lijepim i zavodljivim «Samarićankama». Isus Krist je učinio nešto slično. Počivao je zanesen onosvjetskim transcedencijama, ležao pored zdenca života, izvora pitke hladne vode, neometan od nikoga. Sjetio se fra Lucijann Požar istinite zgode Isusa sa Samarićankom Prišla jezdencu s amforom u ruci. Lijepa kao što to samo diva može biti, pohotna kao i sve druge mlade žene. Smijala se, podatno razgiolićujući tijelo. Poželje Isus muža mlade i lijepe Samarrićanke. Htjede ga obratiti i privesti vjeri. Zamoli ju da mu ga dovede i reče: - Ženo! Tko god pije od te vode opet će ožednjeti, a tko pije od vode koju ću mu ja dati sigurno neće nikad ožednjeti. Što više, voda koju ću mu dati postat će u njemu izvorom one vode što struji u život vječni.

Nasmija se mlada i lijepa Samarićanka. Nagrabi vode i zagleda se ulijepog i prijaznog Isusa krista. Poželi ona vode od koje nikad neće ožednjeti. Pogleda ga ponovno onim otužnim i po malo bedastim smješkomženske podatnosti. Sve bi uzela od njega što bi joj dao. Nikad se ne bi naslušala glasa njegova. Zasta, odloži amforu punu vode i pričeka u nadi da će što doživjeti s tim joj na prvi pogled dragim i neznanim čovjekom. Zainteresira ju, koliko i začudi, želja Isusova. Nitkop još niokada ne poželje pored nje njena muža. Svatko nju htjede.  Tijelo joj se još nije bilo ohladilo i hlad joj je prijao. Htjede mu pomoći, podati s, odbaciti sve one grozne slutnje kojeje njegpva želja izazvala. Ne htjede samo tako otići, a da se ne uvjeri da doista nije sve tako kako pomisli.

Trže se i fra lucijan. Od kad je Isus Krist udario temelje kršćanskih vjerovanja crkva je uzimala  muževe ženama. Zar i njega nekoj nije uzela? Padao je ničice pred otkrivenim istinama. Živio je odvojen od spola nezainteresiran za njega isto toliko koliko je to bio i Isus Krist za putene dražui lijepe Samarićanke. Koliko je samo tragizma i očaja bilo u otkrivenim spoznajama? Koliko melankolije na odmorištima njihova samotništva. Prostori sebičnosti oblikovali su se u svim vremenima na isti način oviseći o duhovnom doživljavanju svakog ponaosob. Zar nije i on život, takav kakav je, podatan, izazovan i besmislen, doživljavao slično Isusu kristu onomadno? Zar nije i on bježao kao i svi drugi njegovi idplopoklonici od bestijalnosti putenih užitaka ne primjećujući ljepotu i podatnost dopadljivih žena. Svijet je oduvijek bio isti, a žudnja onomadno nije bila ništa slabija nego danas. Nastranost je uvijek bila ikonička naznaka samodostatnosti. Bolest pak jednaka danas kao i jučer. Zapadao je u ponor najbvulgarnijih analogija oslikavajući stanje duha onako kako je to jedinno i mogao učiniti trijezan čovjek.

Hladio ga je sdvježi zrak. Uljuljkivao valovima zanjihani trajekt. Huktali su motori. Bio je sve dalje od prostora melankolične potištenosti. Ujednom trenu pred njim se ponovno pojavi lik uporne Samarićanke. Upravo se blagonaklono i podatno obraćala Isusu Kristu.

-          Gospodine, daj mi te vode da više ne žednim i ne dolazim ovamo po nju!

-          Idi! – odgovori joj Isus, - zovni svoga muža, te se vrati ovamo!

Začudi se mlada i lijepa Samarićanka kako je netko mogao ne znati da ona nema muža.

-          Ja nemam muža! – odvrati mu, ne skidajući požudna pogleda s lijepog i skladno građenog Isusa Krista-

-          Dobor si rekla. – nastavi Isus. – Imala si pet muževa, a onaj kojeg sad imaš nije ti muž.

-          Gospodine, vidim da si prorok. – reče lijepa i mlada Samarićanka. Nasloni se na amforu punu vode i strpljivo ga sasluša.

-          Vjeruj mi ženo, - reče Isus, - dolazi čas kad se nećete klanjati «ocu» ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu! Dolazi čas – i već je tu – kad će se pravi klanjaoci klanjati «ocu» u Duhu i Istini, jer «Otac» takve klanjaoce želi. Bog je Duh, i koji mu se klanjaju moraju mu se klanjati u Duhu i Istini.

Pokloni se žena mudrosti Isusovoj i reče: - Znam da ima doći Mesija koji se zove Pomazanik. Kad on dođe sve će nam objasniti.

-          To sam ja, koji govorim s tobom! – reče joj Isus.

Trže se fra Lucijan, uhvati rukom za glavu- Možda je ipak on imao pravo? Zar nije Isus Krist rekao Samarićanki da se treba klanjati u Duhui i Istini? Zar nije onda ...? Ne, Lucijane, - govorio je sam sebi – ti ne smiješ poludjeti. Vidio si što je «fundament jedinstvenih monoteističkih vjerovanja» učinio od don Ive.

Ponovno mu se cijepala duša, postajao je nelojalan, sklapao savez s Budizmom, tražio izlaz iz bezizlazja. Njegova su razmišljanja bila proizvod potrebe za dijalogom u kojem bi uvijek iznova, spoznajući jakost svetih, nedodirljivih i uzvišenih vjerovanja, otkrivao sam sebe, svijet novih opsesija, obmana i niski. Od iskona se ništa nije promijenilo. Ljudi izvanredna duha oduvijek su razgovarali sami sa sobom, i to ne tromo i nesuvislo, riječi su im oduvijek bile jasne, misli odrešite, htijenja nedokučiva. U njima su bila njihova otkrovenja, svijet misticizma, bespuća i nadvladane prošlosti. Divio se isusovoj suzdržljivosti, onom samodostatnom samoodricanju od putenih užitakakojima ga je htjela obasuti mlada i lijepaSamarićanka – žena oja je svoju žudnju htjela jednom za uvijek zadovoljiti vodom od koje ne može ožednjeti. Klanjao se mudrosti koja je bila sazdana i izražena u one dvije riječi: Duh i Istina. – Bog je Duh! - govorio je Isus Krist. – Zar naije to razum? Nauka? Istina plod razumne spoznaje? Zar nije Isus Krist ...? – zastao je smeten i zbunjen biblijskim košmarom.

Raspolućeni su oduvijek težili posebnosti. Zar ju nije on našao u toj besprimjerno škrtoj, isposnički jalovoj, bolesno samodostatnoj izopćenosti? Zar nisu svi ljudi poput njega ostvarenom posebnošću premošćavali latentno prijeteći raskol koji je zasjenjivao čistine ljudskih nutrina, bolesnu dušu morbidno predestinirana čovjeka. Živio je u sredini jedino pogodnoj za integralni opstoj i cjelovitost rascjepu sklonih ljudi.

 

Trajekt je upravo pristajao uz obalu. Zvona su zvonila, putnici se pripremali za izlazak. Podigao je glavu i zaustavio pogled na parkiranim vozilima. Koliko je  samo truda i muke bilo u njima?! Koliko želja i zadovoljenja?! Plitki ljuudske samodostatnosti?! Sve je vrvilo ljudima. U jednom autobusu upravo su ulazili putnici. Jedan je mladić ljubio jednu djevojku. Svijet se nije osvrtao na njega, barem se njemu to tako činilo, no, varao se, upadao je u oči više nego što je to mislio. Sažaljivih i mučnih pogleda bilo je i previše. Rijetko ih je tko mogao shvatiti. Izašao je na obalu, osvrnuo se smeteno oko sebe i uputio prema stajalištu za taksije. Na sebi je imao jedno tamno i dosta trošno odijelo i bijeli ovratnik.

Grotlo civilizacije je svagdje bilo isto, proždiralo je sve živo, razbijajući u paramparčad umišljaje koji su se kao paraziti nametali zdravim društvenim odnosima, ljudskom radu i razmjeni stvorenih dobara. Od iskona je sve bilo isto. Oduvijek je netko htio promijeniti uspostavljene odnose, sputati život, ukalupiti ga u neke neprihvatljive mu norme ponašanja. Prošlost je živjela pored sadašnjosti. Jedna je drugu rastakala i obesnaživala. Svijet nije trebalo mijenjati, u njemu je trebalo samo pošteno živjeti.

Trgnu se fra Lucijan. Bio je tu, na zemlji, u ovodobnim prostorima nastanjenim njegovom generacijom, brinuo njene brige, mučio njene muke, ne snalazeći se previše u potrošački narogušenom svijetu koji je rijetkokad imao dosta novaca s kojim bi mogao zadovoljiti svoje prohtjeve. Kao pravi suvenirski ostatak jedne jadne i još posve ne prevaziđene prošlosti skretao je pažnju prolaznika. Oskrnavio je ambijent ovodobnosti koji nije imao puno razumijevanja za njegovu posebnost. Naziralo se golo žensko meso, razgolićavala su se bedra. Golotinja je obijesno pokazivala snagu nasrćući na kojekakve kopilane željne putenih iživljavanja. Kakva provokacija! Pravi ledeni bodac. Nije se nauživao ženskih tijela, nije živio kao drugi.

Praznina jednog beskraja ispuni čemerom Lucijanovu dušu, pomiješa se s tim iskonskim ritmom postojanja punim mediteranske melodioznosti. Zvon nepreglednih tišina odjekivao je u njegovu mozgu kao jeka tog žamora koji se razlijegao obalom. Poželi se života. Da mu se još jednom roditi zadovoljio bi svoje ničim ne zadovoljeno tijelo asvim njegovim ljepotama. Bio je i suviše okrutan prema njemu. Izdao ga je. Sada je ispijao pelin promašaja.

 

Šturi kameni plato, uske ulice. Vječnost koja je uzimala i davala ostajući uvijek ista. Amnbijentalno je sve bilo predodređeno zvonikom Sv. Duje i Dioklecijanovom palačom. Prišao je taksiju. Za volanom je sjedio bljedunjav mladić žute kose i plavih očiju. Sigurno nije imao ništa zajedničkog s tim povijesno oblikovanom jezgrom dalmatinske metropole. Ne zato što joj nije pripadao, dapače. Možda ju je volio više nego on, fra Lucijan Požar, crnook i sijed, s onim dugim povijenim nosom i velikim klempavim ušima.

-          Jeste li slobodni? – upitao ga je.

-          Kako da ne! Zato sam tu!Čekam kao gladni galeb kakav zalogaj. Izvolite! - 

Prihvatio je fra Lucijanovu torbu i otvorio mu vrata. – Kuda? – upitao ga je.

-          Na željezničku stanicu. – odgovorio je fra Lucijan.

 

Svijeta je bilo sve viđše na ulicama. Jedana je hidroavion kružio nad lukom. Talasalo se more, prodavala riba, domaćice obilazile tezge s korpama. Život je tekao kao i rijeka kroz korito ne mijenjajući puno udolinu predodređenu za jen tijek. I ljudi kao da su isto tako uvijek odnekud dolazili ne mijenjajući puno okružje ambijentalno predodređeno mediteranskom pripadnošću. Tijek rasa i naroda, kultura i civilizacija, nezaustavljivo se i danas odvijao. Škrte naznake suvremenosti nisu ničim oskrnavile monument romansko-gotsko-slavenske civilizacije. Izrastale su nove četvrti uranjajući romansko-gotsku jezgru u kozmopolitski kubistički ambijent solitera i obiteljskih kuća.

Kada je izašao iz auta zagledao se još jedanput u blijedoliko lice taksiste. Pored taksimetra je držao sliku jednemlade žene. Bila je tamnokosa s dugom ovalnom glavom tipičnom za izvorni etnos ovog šprostora. Topio se plavušan na mediteranskom suncu, pretakalo staro gradsko jezgro u nove četvrti. Iznad svega stršio je zvonik Svetog Duje. Mirovala je revitalizirana Dioklecijanova palača. Dominikanskom skrušenošću pozdravio se sa «Žućom» i uputio na peron. Pripadao je tom svijetu, masi, tom konglomeratu rasa i naroda. Možda su imali pravo. Eto, on takav kakav je nije mu ničim sličio. Ako je odnekle i došao i naselio se u kojem svom pretku tu, onda je to bilo odnekle s isto takvog prostora pod istim mediteranskim suncem. Povijest je često krila istine, iako ih se današnji svijet nije stidio. Romansko-gotsko-slavensko ishodište današnje civilizacije nije nitko negirao.

Sjeo je na sjedište i zagledao se u grad, osjećao je da je od iskona tu na tim obalama, s tim svijetom koji je živio na kopnu koje je oplakivalo njegovo more. Činilo mu se da je bio svagdje gdje su jata gladnih galebova nadlijetala tvrđave na hridima, ribari lovili srdelu, a u oštarijama se jele skuše s gradela. Bio je u gusarskim gnijezdima, na portugalskim i španjolskim brodovima, s Arapim, marširao je s rimskim legijama, nadmetao se junaštvom u Šparti, branio Atenu.

Uskioro je prozaičnost kamenjara skrenula tok fra Lucijanovih reminiscencija na genetsku prošlost svog bića. Beskrajne šume Gorskog Kotara obavijene sumaglicom podsjetile su ga na svijet drukčijig od onog tamo, siv i turoban, zimi hladan i okovan ledom i studi.

 

 

10.

 

Ludilo don Ive Roguša djelovalo je strahotno na sve buntovne intelektualne duše koje se nisu mirile sa samozatajnim bitisanjem i bezrezervnim prihvaćanjem «istina» utemeljenih na osnovu onodobnih transcedencija koje su čovječanstvu prenijeli Isus krist i njegovi apostoli. Mit o Kristu dolazio je sve više u opreku s logikom naučnih spoznaja. Iako je, takav kakav je, otvorio svijest čovjeka o sebi, bio je neprihvatljiv. Neprispodobiv svim drugim «istinama». Nije se mogao iskusiti, zato je bio vječan. U njega se nitko nije mogao razočarati, zbog toga je bio neuništiv. Trpljenje opsmišljeno zagrobnim životom nije bilo ni tako nepotrebno, iako su takve samoobmane neprihvatljive. Sukobljavale su s iskustvom. Zagriženi su bili netolerantni prema «bogohulnim ateistima». «Čistunci» su naime oduvijek gomilali nevolje čovječanstva. Čak su i kao Kršćani bili jako daleko0 od onih moralnih zasada na kojima je Krist utemeljio njihova vjerovanja. Dom Frane se nikako nije mogao pomiriti s tim. Težio je sintagmi onomadnosti i ovodobnosti, ovozemaljskog realiteta s onosvjetskim transcedencijama. Harmonija njegovih težnji zbližavala ga je sve više s marksistički oblikovanom svakodnevicom, postajala lijek za rastrgane ljudske duše. Bio je to trend, ono što je jedino moglo ispuniti procijepe raspolućenih duša iz kojih su liptali liptaji netrpeljivosti. Htio je izliječiti oboljele. Ne samo njih, čitavo čovječanstvo. Zar to nije bilo preče od svega? Ludilo don Ive Roguša potreslo ga je kao malo koga, pkopalo sva njegova nastojanja da ga takvog kakav je učini sretnim. Šetao je Gornjim Gradom, redovno navraćao u «Bistro», gledao Marijanu. Bila mu je sve draža. Duga svijetlo smeđa kosa spuštala joj se do ramena., a krupne oči iskrile radošću svaki put kada bi ga ugledala. Ni sam ne zna kako mu se to desilo, zaljubio se. Činilo mu se da se p'rvi put u svom životu, tekl sad kao šezdesetgodišnjak, zagrijao. Tugaljiva uzbudljivost obli crvenilom srama njegove obraze. Osjećao se muškarcem, želio ju. Osmijeh pun nipodaštavanja prema samom sebi nije mu silazio s usana. Bolni neurotični prijekor propara mu ponovno putenošću i ljubavljune zasićenu nutrinu. Pomisao na dane samosavladavanja i odricanja razdirala je dušu. Godinama je navraćao u ovaj lokal, promatrao je, pratio. Kada se razvela ponadao se uspjehu.

Tih majskih dana 1982. godine ustajao je rano. U sedam je već bio na Kaptolu. Bakačevom bi se spustio na Trg Republike. Pred kioskom bi stao u red za novine. Udisao je svježi zrak, promatrao svijet, živio kao i drugi. Novosti je bilo puno. Dnevni listovi su bili sve interesantniji. Prozaičnost međuljudskih odnosa negirala je sve  poetske opsesije.Argentina i Velika Britanija su vodile neobjavljeni rat zbog Malvinskog otočja. Potopljena je krstarica «Belgrano», najveći ratni brod argentinske flote, nosač aviona Hermes tegljen je prema Karibima. Super modernio britanski razarač «Shefield» na dnu je južnog Atlantika. Latinska Amerika je vrela, katolicizam zanosio. Ljudi su se dizali u boj protiv «protestantske dominacije». Da li je sve bilo baš tako kako je to doživljavao don Frane, nije ni bilo tako važno, Svatko je imao pravo da na svoj način interpretira sukob koji je zbog svojih rasnih, vjerskih i nacionalnih pobuda dobivao sve više svjetsku dimenziju.Mnogo se toga desilo u protekle dvije godine, Kosovo je još uvijek liječilo rane «iredentističkog bunta»; Poljaci su prkosili «komunističkoj vojnoj diktaturi; Kinezi se sporili s Rusima zbog granice. Afganistanski pobunjenici su pružali sve organiziraniji otpor sovjetskim «intervencionističkim» trupama. Ljudi su preisoitivali sami sebe, čovječanstvo savjest. Da li je tko imao pravo na živote onih koji će pasti zbog sukoba niklog iz potresne povijesti britansko-španskog nadmetanja na svjetskim morima? Sigurno da nije. No, tko je u ovom momentu uvažavao mišljenje donFrane vicića? Tko slušao savjest čovječanstva?Zar je put u beskonačnost i vječnost vodio kroz groblja? Zar se dugovječnost nije mogla osigurati uzajamnim štovanjem, predanošću krščanskim moralnim normama i potiskivanjem razbuktalih strasti? Prošao je pored knjižare «Znanje» i zaustavio se pred ulazom u «Bistro». Proljeća njegove mladosti su bila tu. Kako je sve bilo smiješno?! Onda kada su se drugi zaljubljivali opsjednuti paranoidnom ljubomorom, an je mučio tijelo apsentizmom. Živio je s pričama starim dvije tisuće godina. Uglovi usana su mu nevoljko zadrhtali, obrazi se zgrčili. Puno je toga propustio, no, ipak, život mu je bio drag, pogotovo sad kad mu je srce treptalo, duša se ponijela, a oči veselo zaigrale gledajući razdraganu Marijanu. Za čudo, pred njim je bio samo jedan mladić. Uzeo je kiupon za kavu i dao ga šankerici. Marijana se smijala.

-          Onda, jeste se odlučili? Kad ćemo negdje zajedno? Dogovaramo se čitavu vječnost, nikako da se dogovorimo. Vrijeme prolazi, vama brže nego meni.

-          Kad hoćeš?

-          Tako star, a nespretan. Muški obično imaju inicijativu! Naređuju, zakazuju, pozivaju!

-          Kad završiš posao bit ću tu. Idemo negdje.  – Rekao joj je to ne skidajući pogled s njeni krupnih vragolastih očiju.

-          Na rulak! – odgovorila je smijući se. – Ja plaćam za prvi put!

-          Svašta!

Jedna sredovječna žena je prišla blagajni, uplatila nešto i s tiketom prišla šanku.

-          Konačno! Koliko to čekam! Previše si obazriv. Nisi kao drugi! Naši dečki, čim popričaš s njima, dadu se na posao. Tu bi me pred svima.

Sličila mu je u svemu na taj nonšalantno, katkad krajnje neskladno , obučeni svijet, koji se vrzmao tu oko tih kafića i trgovina. Studenti su jurikli na predavanja i vježbe, maturanti pripremali proslave. U obližnjoj pivnici jela su se «seljačka jela». Život je bio nesmiljen, nije se obazirao na onekoji ga nisu znali živjeti. Koliki su od njih patili, a da to svijet koji ih okružuje nije znao?! Koliki su kao i on bili žrtve mazohističke askeze?!Koliki živjeli kao povlaštene ličnosti od muke takvih kao što je bio on?! Mazohističko samoodricanje kao masovna stabilizacijska pojava uzrokovalo je porast tečajne vrijednosti dinara na Züriškoj burzi. Ironično se nasmijao nad tom uznenadnom konvertibilnošču domaće valute.

-          Kako sin? – upitao ju je.

-          Zaposlio se. Kakva mi je briga pala s vrata! Na ovu skupoću i ovo sveopće stiskanje ...

-          Standard ti se znači povećao?

-          I te kako! Iako plata nije na znam kakva, guram nekako.

Ponovno ih je prekinuo jedan od posjetilaca naručujući kavu. Uskoro ga je gužva primorala da se pozdravi i stane pored prozora. Utonuo je ponovno u misli, u apokaliptičnu viziju mogućeg sraza Latina s Anglosasima. Ne, to se ne smije dozvoliti, prošlost se ne smije ponoviti. Možda će se sve završiti na tim prvim potapljanjima, jetkim optužbama i polemički jasnim, iako oprečnim stavovima. Uostalom, što se to njega sve skupa tiče? Volio je Marijanu, uživao u njenom izgledu, želio takvu kakva je. Njegova barbara odavno nije bila za obno zbog čega se raspopio.

Panične praznine grotesknih promašaja. Celiba. Samoodricanje. U to vrijeme, za kojim sada plače, nije ni bio tako nesretan.Uživao je u vlastitim mukama, u askezi. Dodvoravao se njom Bogu. Sada je patio. Boljelo ga je sve. Tražio je utočište i nalazioo ga. Nadao se, plašio.  Marijana je mogla izvidati njegove rane. Ritam ljudskog mravinjaka, plošna betonska ravan i pejzaž gradskog jezgra, nadahnjivao ga je ljubavlju- Volio je narod s kojim je živio. Bio je poražen. Ne, nije se dobro izrazio, njega nitko nikada u ničemu nije pobijedio. Nitko ga nije ni gazio, ni odgurnuo. Sam se odrekao života, predavši se sumanutim doživljavanjima onostranog. Čitav je život tumarao beznađem duhovnih pustinja živjevši u opojnom sumraku zanosa. Iz ovog ostakljenog sastajališta godinama je promatrao stecište mal te ne svih Zagrebčana. Bježao je od svijeta koji nije mogao promijeniti i s kojim se nikada do kraja nije saživio. Bojao se spoznaja, boli, patnje, svega onog što ga sad muči. Ispio je kavu do kraja i prišao joj.

-          Vidimo se u dva!

Dah života, takvog kakav je, jadnog, stabilizacijskog, zapuhnuo je svom žestinom ulicu izvodeći ljude na još od nikog neutabane staze. Što se sve tih dana nije našlo na vjetrometini zbivanja? Što asve nije tražili utočište u skromnosti i samoodricanju? Poštenje i skromnost su bile i ostale najcjenjenije ljudske vrline. Njega su resile oduvijek. I danas je samodopadno uživao u njima. Voli je. Pružio ruku Marijani, izigrao Barbaru.

Pred knjižarom «Mladosti», na uglu Margaretske i Ilice, je stao. Rado je gledao knjige. One su bile oduvijek utjeha samotnjaku poput njega. Gledao je «Bibliju» Gustava Dorea. Nije ju imao. Tisuću i osamstotina dinara nije malo. Danima se zaustavljao pred tim izlogom promatrajući je. Jedanput je čak ušao u knjižaru i prelistao je. Novi udžbenik interne medicine je morao kupiti. Kasda se uspinjačom uspeo na Gornji Gradstao je jedan čas gledajući panoramu grada. Uživao je u njegovu rastu. Danas se nije mogao oteti dojmu da je dođao kraj jedne epohe koja je učinila mnogo toga za sve, pa i za njega. Nije bio sam. Mnogi su tih dana tako doživljavali krizu. Bojao se sutrašnjice.  Sa zabrinutošću je čitao vijesti s iračko-iranskog ratziošta i Malvina. Sila je oduvijek bila arogantno samouvjerena. Zašto to ne bi bila i danas?Bio je zadovoljan. Dogovorio se za «spoj». Njegova nevina prošlost je bila kriva za sve. Zar bi čovjek njegovih godina mogao ljubiti tako kao on da nije bi na neki način nevin? Možda će morati biti drzak? To vjerojatno neće biti potrebno, Marijana će se sama pobrinuti za sve.

Godinama je šetao istim ulicama, zavirivao u iste izloge, navraćao u «Bistro», vozio se uspinjačom. – Zašto? Držao se kao pijan plota gornjogradskih zidina, srednjevjekovnih crkava, ljudi koji su samovali unutar klaustrofobičnih samostanskih odaja, brinuo brigu o don Ivi, fra Tomi, malom Mišku i Tomiju. Hipnotičke sintagme nagomilanih vremena sukobljavale su se s raskolima njegovih pacijenata. Sladunjavo bolne reminiscencije i suvremena amblematičnost cijepale su uvijek iznova zacijeljene. Nikako nije uspijevao da se odmakne od onog graničnog položaja, ruba bezdana, od kojeg je samo jedan korak daleko zjapilo grotlo bolesti. Nije bio lud, kao što je to bio don Ivo. Niuje patio kao Toni. On je naprosto izgrađivao bazu novih vjerovanja. Pokret čiji su proplamsjaji gasnuli gušeni vojnom diktaturom, doživljavajući istovremeni trijumf «islamskom revolucijom» u Iranu.

Misli su mu bile rastrgane, htijenja nejasna. Uživljavao se u usud pacijenata, žalio don Ivu. Za njegov tragičan usud bio je i sam kriv. S Tonijem je putoivao skrivenim kutcima južnog Jadrana. Uspinjao se liticama, onim ogromnim, prema nebu stršećim kamenim gromadama, kojima se iz Kotora išlo na Cetinje. Plašio bezdana gledajući fjordove – mjesta u kojima je samonikla vegetirala stara civilizacija. Praćakala se živa i neugasla na ono malo tla što joj je stajalo na radpolaganju podno lovćenskih stijena. Gledao je krtičnjak pregalaštva i neke čudne stoičke izdržljivosti. Obnavljali su se potresom porušeni gradovi, u žile kucavice unosila svježa krv. Iznad svega stršili su tornjevi katedrale, hridi Lovćena i Njegošev mauzolej. Simboli «vječnog i nerazrušivog zajedništva».Susretao se u svakom od svojih pacijenata sa slikom vlastite intime – procijepom sopstva i projekcijom svih onih opsesija kojima je i sam bio opterećen. Izbjegavao je oporu, učmalu i nesentimentalnu svakodnevicu, vulgarnu i bezdušnu kao i život suvremena čovjeka. Marijana je mnogo toga potisla. Zauzela je centralno mjesto u njegovim mislima, probudila žal sjećanja za propallom mladošću. Život mu je doista bio besmislen. Mogao bi čak reći poročan. Što je moglo bit veća mana od promašaja koje je učinio? Mnogo toga ga ga je proganjalo, najviše Marijanina prošlost. Bio je razjeden čuvstvima, rastočen ljubomorom. Ipak, danas, prvi put u svom životu provesti će dan  s nekim prema kom nešto osjeća. Njegov život se stubokom mijenjao. Ponirao je u kovitlac strasti. Za sve si je sam bio kriv. Išao je stopama Patera Krista. Poziv je, kao i ljubav, bila rezultat osobnog odabira i mogućnosti. Slegnuo je ramenima, nasmijao se i produžio Mlinarskom prema Zvijezdi. Sve je bilo vraški jednostavno. Mogućnost izbora uputila ih je jedno na drugo. Tmasti oblaci prijetili su kišom. Ubrzao je korak. Uskoro je bio u ordinaciji.

 

Fra Tomo je napisao «životno djelo». Prikazao je kršćanstvo kao socijalni pokret potlačenih i obespravljenih. Nije to bilo ono što je pisao don Iovo, bila je to prava studija koja je kao i svi drugi produkti bolesne uobrazilje propala. Život je bio takav kakav je, nepromjenljiv i vječan. Tražio je fra Tomo spas Crkve u avangardizmu, pisao «kapitalno djelo» - «ideološki fundament» kršćanskog socijalizma. Zanosio se tim da je tvorac novog pokreta koji će uspostaviti nove društvene odnose. Što je bilo loše u njegovoj zanesenosti kršćanskim socijalizmom? Zar nisu osnivači kojekakvih političkih partija oduvijek pisali programatska djela? Zašt onda ne bi na to imao pravo i fra Tomo?Zašto bi zbog toga bio lud? U nečemu je fra Tomo imao pravo – snaga ustaljenih vjerovanja mogla je prisiliti «urbane marksiste» na «kapitulaciju», Zar se to nije već jedanput dogodilo?Zar kršćanstvo nije nakon višestoljetnih progona prihvaćeno kao državna religija? «Crveni biskupi» Brazila propagirali su revolucionarni put. U Francuskoj je jedan osobenjak zahtijevao paktiranje Crkve s Komunističkom Partijom. Vjernici su pozivani u borbu protiv «nečovječnog i neodrživog» kapitalizma. Zar to sve skupa nije bila sintagma klerikalnih duhovnih obzorja i fovistički amblematične suvremenosti koja ga je uvijek iznova opsjedala fascinantnim sjajem kad god bi se našao u onom crvenilom osuvremenjenom gornjogradskom prostoru. Hipnotičke impresije opsjedale su ga kao i fra Tomu. Sa zanimanjem je listao njegov rukopis, promatrao žive nemirom ispunjene oči. Obijao je tomo izdavačke kućer, umnožavao rukopise, uzalud tražeći izdavača.

-          Djelo ti je izvrsno! – ponavljao je Frane. Malo tko ne razmišlja o toj mogućnosti! Da pokušaš sam to umnožiti kao «samizdat»? Ja mislim da bi se našlo dosta onih koji bi s interesom pročitali tvoje sugestije.

 

 

SPAS KROZ KRISTA - nastavak

 

 

6.

 

Bljedoliko lice don Ive,  prošarano mjestimičnim lividitetom, najbolje je odražavalo njegovo trenutno psihičko stanje. Obraz su mu nervozno podrhtavali, usne se grčile. Jedva se suzdržavao da ne nasrne na svog dojučerašnjeg miljenika Miška Pahora. Od kad je počeo propovijedati svoj nauk, zloduh otuđenja je sve više razdirao i njegovu nutrinu. Zar je moguće da je svoje sotonske misli, «temelje novog kozmičkog monoteizma», sugestivno ucijepio u Pahorov mozak? Namjerno to nije htio, svoje šizmatske misli je krio, izlagao ih je, što bi se ono reklo između redaka izgovorenog, kako mu «kaptolska kurija» ne bi mogla ništa. Sad, on, to malo čudovište, propovijeda ono čim se on godinama bavi? Svojata njegove misli, želi primat, prisiljavajući ga da učini ono što ne smije, da objavi svoje radove prije nego što on ne pobere slavu za kojom on žudi.

Puno je truda uložio don Ivo u to čim se u slobodno vrijeme bavio. Proučavao je biblijske vjekove – povijest srednjeistočnih prostora, zanio pustinjom u kojoj su odjeknule onosvjetske poruke ovozemaljskoj civilizaciji. Pročitao ga je Miško, sagledao slikovite prikaze kojima je oslikavao duhovne preokupacije šarenog mnoštva rasa i naroda kojima je tih dana vrvio Srednji Istok. Ukrao je njegove misli, plijeneći njima one koji su se vrzmali po dugim i mračnim hodnicima sjemeništa. Dozvolio je da ga pretekne jedno najobičnije derište - inkarnat njegovih misli. Ruke su mu se tresle, glas podrhtavao. Morao je objelodaniti napisano, bez obzira na sve što mu se moglo dogoditi. Bojao se mnogo toga, u prvom redu sukoba s crkvenim dogmama, a onda i podsmijeha onih koji su mu se inače podsmijehivali sluteći ono čim se zanio.

Čim se sve nije odavao, što sve nesvjesno nije ucjepljivao u mozak malog Miška? Koliko je puta sažeto izrazio ono što osjeća i misli, a da to nije htio. Dominiralo je svim što radi i čini. Kad su mu nedostajale riječi, rekao je ono što njima nije smio gestama. Koliko je samo jednostavnosti, domišljatosti i duhovitosti bilo potrebno za to?! 

Opsjednut «novim istinama» sve je teže predavao školsko gradivo. Gubio se u prizorima kojima je oslikavao zbivanja kojima je svojim malim slušaocima dočaravao nastajanje onoga u što su vjerovali. Ona su birala njegove riječi, pokretala udove, davala izraz njegovu licu. Gubio se don Ivo, nestajao, da bi se postavši toga svjestan opet vraćao tamo gdje je bio prije toga. Malim «punoglavcima» ništa nije ostajalo nezamijećeno, no, uvažavajući njegova nastojanja da im što slikovitije sve predoči, skrušeno su podnosili ta gubljenja. Nitko od njih nije sumnjao u ono što im je predočavao, svaki od njih je i sam u svojoj mašti stvarao svoju sliku tih zbivanja, sukobljavajući se kao i on s dogmatskim pristupom Crkve izvorima njihovih vjerovanja. Sablažnjivo su ga mnogi gledali izbjegavajući bilo kakav dijalog s njim.  Jedino je Miško žudio za njim, hoteći mu iznijeti svoje misli, ucijepiti mu u mozak ono što je on njemu ucijepio.

 

Tračak sunčanog svjetla osvjetljavao je stol za kojim je sjedio. Iza njega se nalazilo ogromno raspelo, pred njim vreva gladnih i žednih, beznađem, jadom i siromaštvom izmučenih ljudi. Lebdjelo je sve kao mora nad glavama budućih popića. Vulnerabilne i krajnje podatne dječje duše silazile su polako i sigurno u bezdan biblijksog labirinta. Zanio se Miško vječnim istinama, betlehemskom štalom i rođenjem Isusa Krista. Prilazio je pastirima anđeo, srebrnasto-zlatni sjaj nebeskog svjetla obasjavao tlo. Zlatotokom se optočiše runa. Tko se ne bi uplašio i prenerazio?! Navijesti im rođenje Spasitelje i umiri ih. Prenu se Miško i vrati u sjemeništarski ambijent. Pred njim krajnje nesređeni i svim i svačim rastrgani don Ivo. Susrete se s njegovim pogledom i onim njemu svojstvenim blagonaklonim osmijehom s kojim ga je uvijek iznova uvjeravao u ispravnost onoga što ih je opsjedalo. Plašio ga se ipak, bio je čudan i nepredvidljiv, ponekad agresivan i arogantan.

Kada je završio izlaganje i školsko zvono najavilo odmor, prišao mu je, uhvatio ga za uho i zaprijetio mu se: - Čujem li opet što o tebi, letjet ćeš mi odavde na sve četiri! – Zanijekao je pri tom glavom ne vjerujući sam sebi, tako što ne bi učinio, mali Miško je pored svega bio njegov ljubimac, onaj koji je suosjećao s njim i kojem je uspio ucijepiti ono čim se htio nametnuti svima, ne samo njemu. ... Shvaćaš li što radiš?

- Shvaćam, gospodine! – odgovorio je skrušeno Miško. Malo je falilo da mu ne rekne ono što se vrzma po njegovoj glavi.

- Poslije nastave mi se javi. Razgovarat ćemo o onom što si pričao don Frani. Dobit ćeš lijekove. Lično ću ti ih ja davati. – Zastao je na čas zagledao se u uplašenog Miška i nastavio: - Gdje si Pahore? Kud si s mislima otišao?

Blagonakloni prijekor ga umiri i vrati u klupe među mlade i ambiciozne drugove koji se puno nisu zanosili ničim, najmanje predavanim. Magično sugestivni i «blebetavi» don Ivo bio je sve više predmet poruge. Malo je bilo takvih kao što je bio Miško koji su slušajući ga tonuli u svijet u kojem su ih sjetne arije dječačkih katehizama opijale hipnotički izazvanim umišljajima. Sjemenište se ničim nije razlikovalo od drugih juvenilno prpošnih, nestašnih, morbidnih i nastrano ambicioznih sredina. Nadmetali su se tko može brže i lakše svladati zadano gradivo, ističući se, koliko vjerskim licemjerjem toliko i napamet naučenim lekcijama. Tko od njih nije sanjao o biskupskoj karijeri, tko se nije zanosio tim da bi jednoga dana mogao postati božji namjesnik na zemlji – Papa? Tko nije težio beatifikaciji? No, takvih, koji su otvoreno propovijedali «ludost» nije bilo. Vjerojatno je još poneko mislio kao on, ne objelodanjujući to. Šturi i zdravi seljački ambijent nije bio najplodnije tlo za ono čim se on zanio. Postade «punoglavac», ono što su svi bili kad bi glasno umovali. Polaska mu to, no ne za dugo. Zajedljive žaoke «praznoglavih», kako ih jednom sve skupa nazva, postadoše bolnije. Podiže nos, pokočoperi se i još više razveza svoj «pogani šizmatski jezik» braneći svoje stavove. Izopći se odgurnut, sjede po strani, daleko od svih drugih, sve više upućen na don Ivu i profesionalno mu sklonog don Franju.

 

Zavojite stepenice vodile su don Ivu u potkrovlje. Stanovao je u jednoj maloj, skromno namještenoj sobici, izopćen od svih. Slovio je za čudaka kojeg je izvanredno poznavanje teoloških osnova kršćanstva odvelo na put sumnjivih i opasnih izopačavanja izvornog učenja. Koračao je spotičući se svaki čas o nešto, zanoseći se čas na jednu, čas na drugu stranu. Predavanja su ga zamarala. Bio je sve slabiji. Ruke su mu se tresle, nemir ispunjao nutrinu. Razdiralo ga je nešto, a da sam nije znao što, izazivajući nevoljkost i bijes. Bio je još uvijek toliko kritičan da je bio svjestan stranputice na koju je zabasao. Neprestano se osvrtao za sobom plašeći se pustog i starcima samotnjacima nastanjenog potkrovlja. Pred vratima svoje sobe se zaustavio, nasmijao i gurnuo ruku u džep tražeći ključ. Prostor njegovih smiraja bio je tu. Mnogo je toga ta soba krila ljubomorno čuvajući njegova djela. I ona se kao i on zanosila proročkom slavom, poslanjem, svim onim što je oduvijek nadahnjivalo umom šenute vjernike. Nije ga samo tako htjela izložiti površnoj, intrigantskoj, dogmatskoj i pravolinijskoj kritici crkvenih glasila, rugalicama zagovornika ustaljenih vjerovanja. Kada je sjeo za stol izvadio je rukopis svog «fundamenta» i zamislio se. Od kad je počeo pisati otuđili su se svi od njega. Druženje sa šizmatikom ne samo da ih je činilo smiješnim, već je bilo i opasno.  Tko se s ludonjom poput njega, tu usred dogmatski strukturiranih teoloških struktura, smio upustiti u raspravu o bilo čemu? Da li je to uopće imalo smisla? Besmisao judeizacije Kršćanstva i Islama – don Ivo, takav kakav je bio, ne bi shvatio.

Za sparnih dana, kao što je bio taj, nije se najbolje osjećao. Vrelina dana se u potkrovljima osjećala jače no bilo gdje drugdje. Ubijala je u pojam, okivala misli, vežući ga još čvršće uz prostore koji su ga opsjedali. Zbilja se pretvarala u privid, privid u zbilju. Slabila je mogućnost poimanja, lučenje istine od laži, od onog u što se ona pretvarala usmenom predajom među onima koji su očekivali spas s neba. Pored svega, bio je sretan. Privid dalekih mu i nedokučivih  prostora bio mu je draži od zbilje. Nije ni bio toliko tragičan koliko mu se to ponekad činilo. Pokušavao je uspostaviti vezu između vremena u kojem je živio i onog koji ga je opsjedao, spojiti oba u jedno. Na svoju sreću uspijevao je u tom, bio je i Mojsije i Krist, umanjujući značaj Muhamedove sintagme svojom.

Fluid nostalgičnog milio je prostorom. Odakle sve nije izvirao, gdje sve nije uvirao? U kojem od njih nije bio? Vrelina dana mu je prijala, i on je, kao i oni, bio opsjednut onim istinama koje su se prenosile s koljena na koljeno do današnjih dana. Što je to tako privlačno bilo u njima? Narcisoidnost? Ono s čim su svi koji su u njih vjerovali bili opsjednutosti? Godila je sličnost s Bogom, još više mogućnost dosluha s njim. Odmak od oboje bio je nemoguć, čovjek, poput njega, ne bi bio ono što je kad bi to učinio. Svu snagu svoje ličnosti izrazio je tu za tim stolom, u tim beskrajnim, više nečitkim nego čitkim, rukopisima. Živio je uokviren tematskim okruženjem svojih djela, fsciniran njihovom dopadljivošću, izgarajući u vatri entuzijazma s kojim im je prilazio. Trčao je ispred svih ne osvrćući se na nikoga iza sebe. Riječi su navirale same od sebe, djelo raslo zajedno s bolešću. Ustao je i prišao prozoru. Obronci Zagrebačke Gore nestajali su u magličastom beskraju nebeskog svoda. Visoko na nebu je jedan zrakoplov, ostavljajući za sobom dugi bijeli trag, mnogočim odudarao od vremena koje ga je opsjedalo. Duhovna obzorja don Ivine mašte pretvarala su sve u proročansko viđenje nečega što su najavljivali proroci.

Tu, u toj sobi, posljednjem utočištu svoje intime nalazio je smiraj duha i tijela. Pisao je «nadahnut proviđenjem», istom onom pokretačkom silom koja je opsjela Miška. Izdvojio se kao i on od tih bjesomučnih štrebera koji su učili sve naizust rugajući se svakom tko je pokušavao doživjeti sve onako kako su to njih dvojica doživljavala. Dočaravao si je don Ivo podnevne jare pustinjskih prostora, vječno čisto i plavo nebo, halucinacije i pseudohalucinacije gladnih i žednih ljudi. Na istom tlu i u istom podneblju kolale su judejske i kršćanske «istine». Pričale su o njima knjige staroslavne, čitali ih magi, svaki onako kako je on shvaćao napisano. Nitko zapisano nije provjeravao. Nije to ni mogao. Malo tko je tih dana mogao to. Sintagma raznoraznih vjerovanja bila je to upečatljivija što je više vremena proteklo od njihova nastajanja, a prostor na kojem su se ispovijedala bio udaljeniji od Judeje i Betlehema. Muhamed, zadnji Mesija, «prorok nad prorocima», sedam stoljeća po rođenju Isusa Krista, spojio je sva do njegovih ušiju stigla judejska i kršćanska vjerovanja u jedno. Zanijeka glavom don Ivo, zakasnio je više od jednog milenija. Ne, ono što on zagovara nije ono što je Muhamed zagovarao. Njegova sintagma ...  

Naslonio je glavu na ruke i zagledao se u papire pred sobom. Gubio se u beskraju vremena i prostora, košmaru pričina primitivna svijeta, dočaravajući si slike nasilja kojima je ustoličavan Islam i održavana čistoća Kršćanstva. Šetao je tijesnom sobom pucketajući prstima. Povjetarac je lelujao grane obližnjih jablanova, na nebu su rijetki bjeličasti oblaci dočaravali prikaze. Golubovi su slijetali na obližnji krov i zvonik. Vrijeme je teklo ne osvrćući se na dokonog i u knjige uronulog don Ivu. U jednom trenu svladan umorom osjeti bol, posumnja u ispravnost onoga što se činilo da bi se ustoličena vjerovanja održala. Gola prisila nije mogla nikoga primorati da vjeruje u bilo što - vjerovanja u koja se moralo vjerovati bila su to ne-vjerodostojnija što je sila koja je primjenjivana bila veća. Bila je prihvatljiva samo onima koji su je opsjednuti tim istim vjerovanjima primjenjivali i opravdavali. Kritičan je još uvijek bio, ako je to kako je mislio i razmišljao bilo to. Bio je razuman, ne mudar. Kome je to taj čas mogao zahvaliti? Umoru? Možda? Četiri školska sata predavao je Evanđelje, četiri sata udarao jezikom o proteze sve dok ga nije nažuljao. Križa su mu se kočila, koljena otjecala, stopala trnula. Tko je mogao reći da je kruh koji jede lak?

 

Na rubu velikog rimskog carstva, po rijetko naseljenim pustinjskim prostorima, među do zla boga neukim, primitivnim i svim i svačim izbezumljenim ljudima, širila su se židovska i kršćanska vjerovanja. Hodočastila su pustinjska plemena do svog hrama u Ćabi, klanjala se fetišu: crnom meteoritu – poruci Svevišnjeg odabranima. Stoljećima su se hadžije vraćale u svoje oaze nadahnute idejama «onosvjetskih transcedencija» sve dok jednoga dana Muhamed, ponesen vjerovanjima nestorijanske, sirijsko-palestinske kršćanske sekte i tadašnjeg židovstva, nije nakon progonstva iz Meke, koja ga nije prihvatila kao božjeg proroka, ovladao Medinom, stekao u njoj pristaše i s njima silom uspostavio vlast nad hramom Ćaba u Meki.

Novi kompendij, Islam, sklon privilegiranim slojevima i vladajućem patrijarhu, brzo je ovladao golemim prostranstvima. Košmar ideja i zanosa vodio ga je vjekovima Europom, Afrikom i Azijom. Bestijalnom okrutnošću prisiljavani su ljudi  da ga prihvate. Malo se toga u posljednja dva milenija promijenilo u glavama fanatika, malo je tko trpio protuslovlje ustoličenim vjerovanjima. Plamtjele su lomače, vodili se vjerski ratovi, spaljivana tijela bogohulnika i vještica, svih koji su propovijedali drukčija vjerovanja od onih koja su ovladala određenim prostorom. Zašto ne bi i on, don Ivo Roguš, silom uspostavio svoju sintagmu svih monoteističkih vjerovanja? Zar se i ona ne bi mogla širiti ognjem i mačem, i to ne samo našim planetarnim prostorom, već i beskonačnim kozmičkim beskrajem? Obezglavio bi svakoga tko se ne bi do zemlje poklonio njegovu učenju. Prenu ga ta misao. Zanijeka glavom opsjednutom «jedino ispravnim poimanjem onosvjetskih poruka ovozemaljskim smrtnicima». Nakon šest stoljeća kršćanske ere izvorna judejska i kršćanska vjerovanja pretočila su se u islam, da bi danas, dva milenija poslije Krista izgradio svoju viziju «onosvjetskih, svemirskim prostranstvima rasprostranjenih vjerovanja».

Vjerovao je u novo nebo i novu zemlju, život na drugim svjetovima drukčijim od našeg. Bio je siguran da su sve te ovozemaljske pričine i umišljaji plod nebeskih civilizacija stvorenih u beskraju nebeskog plavetnila. Nad svim planetarnim svjetovima, u svim zvjezdanim prostorima, u beskraju, lebdio je Bog, duh neiscrpnih mogućnosti, stvaralac neba i zemlje. Svaka nova civilizacija obnavljala bi uvijek iznova ista vjerovanja koja su konačno jednoga dana morala dobiti «jedinstveni fundament». Zanijekao je ponovno glavom izloživši je svježu zraku koji je ulazio kroz odškrinuti prozor. Pogledao je na sat. Vrijeme je nesmiljeno teklo. Tu je uvijek prolazilo brže nego bilo gdje drugdje.

Morao je u onu malu odaju pored zbornice koja je služila za razgovore sa sjemeništarcima, koji su u košmaru ostvarenih spoznaja, zaokupljeni imanentno prisutnim temama prolaznosti, izgnanstva i spasenja, otkrivali vlastite istine – ono čim su se sukobljavali ne samo s društvom, već i s onima koji su im punili glave svim i svačim. Podizao je don Ivo križarski mač, palio lomače, sjekao glave, šireći svoje ideje, odričući se osnovnih temelja izvornog kršćanstva – ljubavi. Sugestivno opsjednut voljom Svevišnjeg, poput «homo primitivusa» onomadnih prostora, strogo je kažnjavao bogohulnost i grješnost. Prezreo je ljubav prema bližnjima, kao što su to činili, i prije i poslije Krista, svi zanesenjaci i čudaci koji su držeći svjetovnu vlast dizali «božji mač» na sve što im ne bi klanjalo. Ponirao je don Ivo u dubinu duše na oko mirnog i ćudorednog, pobožnog i kršćanskim naukom zadojenog Miška, otkrivajući u njegovoj nutrini sotonski zloduh despotizma – bolne istine srednjevjekovnog mračnjaštva i suvremenog dogmatizma. Koračao je dugim hodnikom zamišljen i pogrbljen, razmišljajući o onom što je ovoga mučilo.

- Hvaljen budi don Ivo! – pozdravio ga je s ne malom dozom cinizma prečasni Florijan Horvat.

- Ponizni smo ti Gospodine! – nakloniše mu se sarkastično Maks Kovač i Marko Prah.

Podigao je glavu don Ivo, zaustavio pogled pun opsesivne vjere u svoju previšnost na tim bogohulnim kolegama koji su ga s ne malom dozom poruge promatrali podsmjehujući se njegovoj zanesenosti.

- Jedan je Gospod! Vjerujemo ti Gospodine! – mrmljali su neujednačeno Florijan Horvat, Maks Kovač i Marko prah, hineći skrušenost i podložnost, vjeru i ufanje. 

Zateturao je don Ivo, stao na čas, da bi odmah zatim ubrzanim korakom nastavio put prema zbornici. Čežnja za stvaranjem novih i mijenjanjem starih religijskih kanona dovela ga je u sukob s «kaptolskim depadansama». Iza prividnog štovanja, koje su mu ova trojica ukazala, krila se njemu neznana, tajanstvena i nedokučiva sila – vraški podsmješljiva ruka koja je nad svakim od njih neumorno bdjela, prijeteći svim i svačim svakom tko bi se drznuo da posumnja u «vječne istine» stare koliko i pisana povijest čovječanstva. Osjeti fluid bunta i nemira. Bunio se koliko protiv samoga sebe, toliko i protiv tog mantijaškog okružja. Prolazeći pored velikog grubo istesanog raspela u predvorju predavaonice, pokleknuo je prekriživši se. Činilo mu se da ga opominje, da mu se prijeti. Njegov je položaj bio ozbiljno poljuljan. Strah od vlastite šizme, i onog što bi mu se moglo desiti, rađao je agresivnost. Grčevito se hvatao za mnogo što iz prošlosti. Romantičarski razbarušen zanosio se sve više vlastitim propovijedima. Skrhan proturječjima, uplašio se i sam sebe. Sustizali su ga i pretjecali na hodnicima da bi ga tiho i obazrivo upozoravali na besmisao njegovih pobuda. Znali su njegovu tajnu. Netko je čitao njegove rukopise. Kako bi inače proniknuli u «zloduh» njegove duše? Cerekalo se čitavo sjemenište, čitale kopije njegovih umovanja, rugali mu se popići. Paranoidne insinuacije dovedoše samoga nadbiskupa u njegovu sobu, u ladice njegove intime. Rugali su mu se «sjemeništarski gologuzci», sprdali nebo i zemlja. Bjesnio je don Ivo ni ne sanjajući da skoro svaki popić prolazio kroz slična stanja i da je ostavši zdrav i netaknut tražio u drugom one opsesivne zanose veličine i posebnosti kojima je i sam bio opsjednut. Pročitali su ga kao što je i on čitao druge – malog Miška na primjer. Duhali su vjetrovi u don Ivinoj glavi, stiskalo ga nešto u grudima i među nogama, položaj u kojem se našao ubijao u pojam. Pokazat će on svima tko je don Ivo. Stade na čas, ustuknu sam pred sobom, i zamisli se. Miška nije smio dirati, nije mu bio za ništa kriv, poveo se za njim, slijedio ga. Kod njega je uspio. Zar nije htio da ga svi slijede, da se svi zanesu onim čim se on zanio?

Nasmijao se i ušao u sobu u kojoj je podno raspela na klecalu klečao Miško. Diskretno svjetlo probijalo se kroz do kraja ne navučene zastore osvjetljavajući ga. Na nikog od svojih đaka nije imao toliki upliv kao na njega. Bolećivo osjećajan i osebujan, bezrezervno je prihvatio sve njegove ekspresije pretačući ih u nova vjerovanja. Nitko mu nije bio toliko sličan kao on. Bio je neopbuzdan i jar. Bojali su se okoline, strepili za usud. Morao je bit pažljiv, bio je jedini živi stvor koji je suosjećao s njim. Razdražljivo gord mogao je reagirati onako kako to on, Don Ivo, nije htio. Prišao mu je dok u polutami mrmljao neku molitvu, pogladio ga po glavi i rekao: - Hvaljen Isus, Pahore!

- Hvaljen budi! – odgovorio mu je Miško.

Zateturao je još jednom don Ivo prilazeći stolu za kojim je nerijetko ispovijedao grješne duše svojih učenika. Morao se odreći starozavjetnog Jahve – despotizma i utjerivanja straha. S tankoćutnim Miškom morao je polako. Morao je bit više nego obazriv, oprostiti mu i na lijepi način zavezati tu malu nestašnu gubicu kako bi sačuvao primat. Oči mu se zacakliše izgubivši patnički izraz,  nutrina ispuni milinom. Možda uspije, možda se vine u nebo? Danas mu se rugaju čitajući njegove drhtavom rukom ispisane reke. Plaše ga izopćenjem. Sutra će mu se ponizno klanjati, slijediti ga u stopu. Zar neće on, a ne Muhamed biti prorok nad prorocima?

- Lud si! – reče sam sebi i okrenu se Pahoru koji je upravo ustajao s klecala. Držao je prekrižene ruke i prilazio stolu.

- Sjedi Pahore! – naredi mu. – Jesi li zamolio Sina Božjega da ti se smiluje?

- Jesam prečasni gospodine!

- Zar ne vidiš koliko si lud, htio si zauzet njegovo mjesto, bit Sin Božji?

- Vidim!

- Da li ti se Gospod jioš uvijek javlja? – upita ga ozbiljnim tonom don Ivo. – Reci! Ne boj se! Svi smo mi u dosluhu s njim, svako na svoj način! U svakom od nas teče krv Isusova! Svi smo djeca božja!

- Nije. – odgovori bojažljivo Miško.

- Popravljaš se! Piješ li lijekove?

- Pijem.

- Sanjaš li Gospoda?

- Sanjam!

- Smiluj mu se Gospodine! – zapjeva don Ivo.

 Okrenu se Miško raspelu i prekriži. Uplašio se poludjelog don Iva. Zamoli Gospoda za oprost i milost. Postao je sjemeništerski ludonja. Štipkali su ga za rit stariji sjemeništarci dovodeći ga u napast. Nije više znao kad mu se tko ruga, a kad mu iskreno govori ono što misli. Sukobio se sa svima. To nije bilo teško. Bili su u godinama u kojima je vratolomni nestašluk bio uobičajeno ponašanje. Tko ga je mogao spasiti od njega? Bolest je bila jedini lijek. Podigao je glavu i pogledao don Ivu. Oduševljavao se njegovim maštovitim prikazima Evanđelja s kojima im je sugestivno ucjepljivao vjerovanja onomadnih naroda i prostora.

Lutao je Miško prostorom na kojem je iz puke žudnje za boljim životom nikla vjera u «spas s neba», uspostavljao neshvatljive prostorno-vremenske veze između vremena u kojem je živio i dalekih mu i tuđih postojbina koje su se nametnule čovječanstvu u njima niklim vjerovanjima. Nije bio jedini koji je živio opsjednut kultom onomadnosti. Samodostatno samotništvo pratilo ga je u stopu. Povukao se čak i od don Iva. Bitisala je tako onomadnost uz sadašnjost, nadmetala se s njom, bolesna ju, «vrhunaravna» i «onosvjetska», gledala s visina. Obarao je Miško pogled pred njom osjećajući prisnost s njom. Bio je to trijumf žudnje – zadovoljenje. U trenu smiraja, u kojem su obojica doživljavali ugođaj dočaranih nebeskih tišina, ču zov dalekih prostora i vremena, pjesmu koju svatko nije mogao čuti. Bile su to elegije dječačkih katehizama.

Tko se još tih tako prozaičnih «stabilizacijskih» dana osvrtao na ljudske osjećaje? Tko shvaćao njihova stremljenja, suosjećajući s njihovim nelagodama? Kriza duhovnih vrijednosti se produbljivala. Ljudi su se zgražali nad nesmiljenim, dogmatski usmjerenim ambijentima. Sažimala su se vremena, dodirivali prostori. Zanesenjaci su oduvijek živjeli drukčije od drugih. Zato su i bili sretniji, ovozemaljska patnja ih nije mogla oneraspoložiti. Vjerovanja su ih, koliko otuđivala, toliko i približavala stvarnosti. Svijet sanja i fanatičnih očekivanja je bio tu. Vjetar je nanosio crvenkasto-sivkasti prah na halje Maga, dok im je sjaj nove zvijezde ukazivao na rođenje Isusa Krista. Vjerovao je Miško u onomadna predskazanja, poistovjećivao se s ljudima izbezumljenim glađu i žeđu, očekujući ono što je bilo zapisano u staroslavnim knjigama. Vjerovali su Magi u zapisano, propovijedali to. Živjeli su od toga. Nosili su duge halje, opirući se o prosjačke štapove. Bijahu puni sebe, samoživi i sebični. Tumarali su beskrajem od enklave do enklave promatrajući unezvjerene ljude. Bilo ih je sve više u oazama i dolinama rijeka. Primicalo se vrijeme «Velikog kraljevstva», vrijeme poroda Isusa Krista, čovjeka niklog iz naroda, kralja svih Židova. Zar nije nova zvijezda ukazivala na njegovo rođenje, na dolazak Spasitelja? Pogledaše se Magi u čudu, sjatiše oko najstarijeg i zagledaše u nebo. Nije bilo dvojbe. Posavjetovaše se i dogovoriše. Upozorit će Heroda na rođenje Isusa. Što odlučiše to i učiniše. Uplašiše judejskog kralja. Svećenici potom otkriše zapise u knjigama da će se u Betlehemu Judejskom roditi vođa, pastir naroda Izraelskog.

Fanatično očekivanje spasa bilo je prožeto težnjom za novim društvenim odnosima. Utonu Miško u novozavjetne priče stare koliko i biblija, zanese se utvarama i nebeskim znacima, pobježe zajedno sa Stjepanom i Marijom kao Sin Božji u Egipat, izbježe Herodov pokolj, stravu i užas starih imperija - krvoločnu kontracepciju prvotnih civilizacija. Podreza Herod krila judejskom narodu – pobi svu mušku djecu tražeći Isusa. 

Silnice dječačkih katehizama rasvijetliše snagom svoje privlačnosti svijet njegovih emocija, oživješe sjećanja, iluzije, slutnje. Osjeti krik zebnje, vapaj kulta, snagu erosa. Sagorje jad jednog naroda. Bolni grč ucvijeljena naroda smiri nemir prenapučena svijeta, pokori unezvjerene. Tragična ishodišta boli, dudbokih emocija i neizbrisivih engrama, bila su uvijek ista. Tamna uzdušja obasjana vatrom vjerovanja bijahu nejasna i mutna. Božja providnost spasi Isusa Krista. Ne vidje Miško ništa, ne osjeti bol i tugu, što više bi ushićen spasom malog Isusa, čovjeka koji se tisućama niti utkao u svijet njegove mašte. Ponirao je u sebe, u vjeru, u orkan erosa koji ga je prožeo, ljubomoran na sve što bi ga moglo otuđiti od njega.

Isus krist, usudno predodređeni judejski kralj i pastir izraelskog naroda, bijaše Žid opsjednut bezgrješnim začećem majke. Vjerovao je, kao i drugi, u staroslavne zapise i usmena predanja jednog za čovječanstvo jadnog vremena u kojem su nemoćni, izgladnjeli i izbezumljeni ljudi čekali spas s neba. Vitlao je robovlasnik bičem nad znojnim i krvavim tijelima robova, cviljele su duše pod tiranijom bezdušnih vlastodržaca. Ubirao se porez, plaćale daće. Slobodnjaci su lutali Judejom hraneći se s pogani i divljim plodinama. Bježalo se od vojnika i vlasti. Mračio se um, oduzimali udovi, gubio vid i duh. Tjelesne muke i neimaštinu rijetko tko izdrža. Pobjegoše mnogi u bolest, postadoše histerično kljasti, slijepi i gluhi.

Rastao se Miško Pahor tih lipanjskih dana od don Iva zauvijek, oslobodio monoteističkog unitarizma kojim je don Ivo uspostavljao kontinuitet njegovih vjerovanja stapajući sve monoteističke religije u jednu. Navikao se na lijekove, smirio plam fanatičnih očekivanja. Na gradačačkim poljanama zaboravio je na dosluh s onostranošću. Navečer, kada bi umoran legao, sjetio bi se don Frane. – Pahore, ne zaboravi navečer uzeti lijek. Spavao je Miško čvrstim snom bez reminiscencija na ranija doživljavanja, zaboravivši mnogo tog što ga je ranije opsjedalo.

 

 

                                                         7.

 

Tih lipanjskih dana 1981. godine don Ivo je proživljavao najteže časove svog života. Sukobljen s osnovnim dogmama Crkve, izopćen i dominantno opterećen fundamentom budućih monoteističkih vjerovanja zapao je u socijalni i duhovni raskol koji ga je onesposobio za vršenje nastavničke i pastoralne djelatnosti. – Nadvremenost je oduvijek bila karakteristika velikih ljudi. – tješio je sam sebe strpljivo i dostojanstveno podnoseći žaoke okružja. Izdvojio se iz te nedostojne ga sredine, zatvorio u potkrovlje i zapustio do kraja. Danima se nije brijao. Duga, mjesecima nepodšišana, rijetka sijeda kosa, činila ga je još smiješnijim. No, ipak, pored svega, za don Ivu se nije moglo reći da je bio nesretan čovjek. On to nije ni mogao bit. Uvjeren u veličinu svog djela doživljavao je sreću svih velikih mislilaca. Živio je samodostatan sam sebi, stajao iznad svih nadvremen i suvremen, «predodređen» za ono što je činio. Tko je tu u tom zdanju mogao smoći snage da dirne u njegovu sreću? Dugo to nitko nije mogao. Bivstvovao je kao «velikan» među njima.Ponekad mu se činilo da su ga takvog kakav je, «velikog, predestiniranog i neponovljivog», prihvatili. Bilo bi to onda kada bi iz pukog sažaljenja doživio pažnju. Njegovim je idejama predodređena vječnost. Snaga njegovih istina je izvirala iz njegove ličnosti.. Ona je kao i njihova suština bila neuništiva.

Mnogo je toga bilo lijepog u don Ivinim reminiscencijama na prošlost i na svoje bivakovanje u tom uvijek mu po malo tuđem uzdušju katolicizma. U trenucima kritičkih osvrta na svoje djelo padao bi kroz zloslut samospoznavanja ništavila svog «fundamenta» u ono svima nam dobro znano stanje apatije. Utihnuo bi pateći. Bili su to trenuci u kojima se njegova savjest obračunavala sa sopstvom, realitet s umišljajima, zdravlje s bolešću. Njegovo je samodostatno samotništvo prava kronologija strave – užas bolesnih poriva i nedostižnih želja. Pir ludosti, neumorni tijek zla. Opsesija onomadnošću o onosvjetskim transcenderncijama bila je oduvijek ona pokretačka snaga morbidno ponešenog duha koja je za to «predodređene» pojedince izvodila na put posebnosti. Besmisao bitisanja tražio je osmišljavanje. Poneko bi u tom i uspio. Drugi bi pak u svojoj čežnji za osobitošću prihvatili ono što bi nadareni pojedinci naturili okolini. Zaneseni kovitlacem sanja tonuli bi u mir duhovnih tišina koje su mogli spoznati samo oni koji doista vjeruju. Oaze smiraja su ponekad bile potrebne, život bi bez njih, takvih kakve su bio jeziv. Bile su neizbježni pratilac generacijskog bola. Bez njih se naprosto nije moglo. Upravo zbog toga, u trenucima trezvenosti i samosažalnosti nad samim sobom, don Ivo bi nalazio svrhu svog djela. Smiješak bi mu ozario lice, melankolija ustuknula. Gradio je oaze sreće u kojima će buduća pokoljenja trpeći svoje boli nalaziti smiraj. I tada bi opet sve počelo ispočetka. Plima svrsishodnosti i nadanja ponijela bi ga ponovno u onomadnost, vratila «fundamentu», potisnula u samotništvo.

Vrijeme je nesmiljeno teklo, a gorda krila njegove mašte se nisu skupljala. Krilila su se nad vremenom i prostorom ne primjećujući tijek vremena. Smjenjivala su se godišnja doba, neprimjetno tekle mjesečeve mijene, prolazile godine. Sudbinski je bdio nad svim što je Bog stvorio. Vjerovao je, zanosio se. No i pored svega nije uspijevao. Nitko se za njim nije poveo. Jedino onaj ludonja, sjemeništarski punoglavac, Miško Pahor. Uostalom, on nikome nije ni iznio svoje misli, knjigu još nije završio. Nitko se nije ni mogao oduševiti njegovim mislima. I baš zbog toga, te želje za objelodanjivanjem svoga učenja, nije se plašio budućnosti. Jedanput je moralo puknuti. Hipokrizija duha tražila je nove ideje i istine. Ponekad su one nastajale naglo, eksplozivno, izranjajući na površinu iz dubokih ponora ropstva i jalovosti. Ponekad bi pak tiho i neprimjetno, kao vrijeme godišnjih doba, došle na ovaj svijet, ovladale ljudima i ponijele ih. Smjena postojećih zanosa bila je neminovna. Za jaliovost jednih, prevaziđenih i doista besmislenih, bili su potrebni mileniji, drugih stoljeća, trećih deceniji. No, usred svih njih stajao je uvijek čovjek sa svojimpotrebama. I upravo zbog njega vječno i jedino svrsishodno bilo je uvijek samo ono što je služilo njemu.

Hodao je sjemeništarskim hodnicima ispunjen nemirom ne primjećujući budne i dušobrižničke oči duhovno jačih. Medicinski educiranih, «inkvizitora» nadbiskupskog stola. Netko je zavirio u skrovite kutke njegove intime, poigrao se s njim, pročitao mu misli, otkrio ga i razgolitio i toj inače trpeljivoj sredini. Zatreperi slabašno tijelo, strah ispuni čuvstva, bol propara um. Posrami se, . Bio je zaista jadan. Osjećao je sažaljenje i porugu, predosjećao obračun. Ako su doista kriomice zavirili u njegovu sobu i čitali njegove rukopise mogao bi doživjeti svašta. Prvi put mu se to učinilo prije godinu dana. Spočitnuli su mu nešto citirajući gotovo doslovno izvjesne retke koji su karakterizirali jedno poglavlje njegova djela. Od tada se puno toga plelo u onaj nesagledivi koloplet ironije i sarkazma iz kojeg su izlijetale žaoke jala. Pletivo se raspletalo, čaša prelila. Svaki se čas moglodogoditi ono čega se u posljednje vrijeme sve više plašio.

Jednoga dana «inkvizi9torski trio» sastavljen od istih onih «dobronamjernika» koji su mu se rugali po sjemeništarskim sastajalištima: prečasnog Florijana Horvata, Maksa Kovača i Marka Praha, izvršio je premetačinu njegove sobe, uzeo uvid u sadržaj njegovih «pisanija» i predočio ih «nadbiskupskoj kuriji» koja je bez milosti drastično obračunala sa šizmatski deviiranim i posve poludjelim don Ivom.

U rano jutro jednog sparnog dana zalupali su svom silinom na njegova vrata. Otvorio ih je bez protivljenja. Osjećao se toliko slab i nemoćan da im se nijednom riječju nije suprotstavio. Bijes «inkvizicije» natjerao ga je u ćošak. Sjedio je zgrčen, pretvoren u pravo ništavilo ničesa. Očekivao je dijalog, objašnjenje, no njega nije bilo.

- Što si taj svašta ne umišlja?! – izusti nankon nekog vremena Marko Prah. – Što si to smislio? Novu vjeru?

Smijali su se grohotom otvarajući ladice. Dva sjemeništarca su sa zluradim osmijehom na licu iznosili njegove rukopise. Izbezumio se nad svim što sučinili. Nestajala su sažeta vremena i prostori, otvarala se grotla. Tonuo je u očaj onih beznađa iz kojih nije bilo povratka. Spasa nije bilo, njihov sud je bio jedini sud. Zasuzile su mu oči, zadrhtalo tijelo.

Dugogodišnji rad don Ive Roguša, tisuće rukom pisanih stranica novog, «onosvjetskim transcedencijama» nadahnutog učenja izgoprjele su na loomači uz poruge ciničkog Florijana, bezobraznog Maksa i zluradog marka. Na jednoj maloj čistini podno kapelice sa koje jepucao pogled na grad zapalili su vatru njegove patrnje. Gorjele su stranice, probdivene noći, zanos. Drhtao je don Ivo zanesen vjetrom u ispravnost svojih nazora. Njegove su se ideje utjelovile u tijala iduše «inkvizicije». Ideja je inkorporirana, klica zaraze inokulirana. Aura njihovih osvrta na čin pred kojim su ovoga časa svi stajali mirno, prenosila se prostorom i vremenom podržavana onosvjetskim impulsima. Njegove ideje ne mogu samo tako sagorjeti. One su neuništive i vječne kao i Gospod. Čin koji su učinili bio je polazno ishodište za mit o njemu i njegovom djelu. 

Kada je sve bilo gotovo vratio se u svoju sobu, sjeo za stol i zamislio. Mogao je početi sve od početka, no, da li je to imalo ikakva smisla? Opet bi došli i sve spalili. Na njegovu sreću sjemeništarci nisu bili tu. Tjedan dana kasnije pristao je na sve što su mu ponudili. Sve je bilo, naime, bolje nego da kao «ludonja» na jesen dočeka nadobudnu i pošalicama sklonu «božju djecu». Izvrgli bi ga ruglu kakvo još nije doživio.

Bio je to kraj njegove karijere. Život mu je protekao u dahu, nije ga ni osjetio, kamo li živio. Nije imao za čim da se osvrne, ničeg lijepog da se sjeti. Bilo je sve tako besmisleno i prazno, osjećao je smrt, sveopću obamrlost, okoštalost «istina» kojima se suprotstavio. Nestajao je naprosto. Živjela je samo ideja. Nikada se više neće ponoviti i stvoriti uništeno. Grohot poruge kao da je tihnuo, zlo posustajalo. Ostario je, a da nije odrastao. Bio je još na onim tankoćutnim i zanosnim dječačkim razinama. Kako je samo bio sličan Mišku Pahoru! Kada su mu saopćili da je umirovljen osjetio je olakšanje. Činilo mu se da veo zaborava pada na sve što se dogodilo. Na don Franin savjet i preporuku samog nadbiskupa upućen je na Brač, u onaj veliki bolski Dominikanski  samostan u kojem je uvijek bilo mjesta za kojeg «oca» njegovih dimenzija.

Pucale su prostorno-vremenske veze, odvajala se sažeta vremena – mieniji zanosa i vjerovanja. Sve je manje razmišljao o onom štoje bilo, što jest i što će biti. Oštra i jetka satira, britki sarkazam pun strasti i depotizma, uništio je i zadnji ostatak snage u njemu. Bolski dekret primio je ravnodušno kako to obično čine ljudi sukobljeni s robustnim nastupom nesklona im okružja. Nije se bilo lako odreći kaptolskih pejzaža, još teže naviknuti na novi mediteranski ambijent. Htjeli su da u njemu nađe mir. Da li je to bilo moguće? Sapet grčem bola doživljavao je sve onako kako je to jedino čovjek poput njega i mogao. Vraćao se prirodi, moru, obalama – pejzažima samoće i onkraja. Bdjeli su nad njim dominikanci goneći ga na svježi zrak. Šetao je don Ivo pored vrijednih klesarskih rukotvorina i okopanih vinograda, promatrao mazge na poljima, raspela na raskršćima, oltare u kapelicama. Divio se beskrajnim maslinicima, okrećući lice sjevernim vjetrovima. Predvečer bi slušao zvona. Kad bi se krijesnice razmilile po poljima slušao je arije tjeskobnih daljina koje su mu dočaravale onomadnost. Katkada bi mu se učinilo da više i ne živi, da nije na zemlji. Sve bi tad bilo drukčije, daleko i zanosno, zato možda dopadljivije i zanimljivije. Ugođaji su ublažavali patnju. Padalo je sve u zaborav, u ono slatko i ljudima ponekad drago stanje otuđenosti od samog sebe.

 

Pred turističkim oštarijama košmar jezika i nošnji. Na kamenim stolovima pečena janjetina, riba s gradela i lignje. Jedan nadobudni oktet pjevao je dalmatinske pjesme. Iz svake njihove riječi progovarala je smirenost i zadovoljstvo – mutan i neajasan, takvima kao on, oćutak vječnosti. Bilo je to doista izuzetno vrijeme, drukčije od onog kaptolskog i sjemeništarskog. Sjeo je nedaleko od njih uživajući u tom «godimentu» sve dok netko nešto nije izvalio i svi se na to grohotom nasmijali. Oči nekolicine bijahu iza toga uperene u njega. Uplaši se don Ivo mogućih rugalica koje bi godinama mogle razveseljavati dokon, vižlast i šalama sklon svijet. Ustade i kao gromom ošinut odjuri prema samostanu. Vjetar je pirkao s kopna, mora se talasalo, mazge rikale. Na molu jedna gruopa prekinu svoju «Santa Luciju» smijući se grohotom nečemu. Uplaši se mgućih prostakluka. Paranoidno doživljavanje sporadičnog smijeha insinuativno ga sukobi i s ovim svijetom tu, nezainteresiranim za njegov usud. Umirivala ga je samočinjenica da se postojeći svjetonazori nisu mogli samo tako mijenjati. Svaki je živio onako kako je to smatrao uputnim. Bogomolje su izlazile iz crkava, mlađarija se natezala po vrtačama. Putena zadovoljstva su se besramno uživala.

 

Dijelio je sobu s fra Vinkom Tomičićem, mirnim i u molitve utonulim starcem. Zaspivao bi uz pomoć lijekova uzdišući opojni i oštri dah mora i planina, borova i čempresa, smokava i koševine. Budio se s rikom magaraca, kukurijekanjem pijevaca i galamom vrijednih i «jezičavih» seljana. Zanesen posebnošću i predodređenošću bi se u trenucima otrežnjenja gorko sam sebi nasmijao. Zagonetno mu je bilo samo jedno – don Franina uloga u svemu što je doživljavao. Nikako se nije mogao pmiriti s jednom suludom misli koja mu se sve češće nametala. Zar nije don Frane, takav kakav je, bio konzultant one nadbiskupske i od direktorijuma sjemenmišta oformljene «kurije» koja je izvršila premetačinu njegove sobe i prekinula njegovu šizmatsku rabotu.

Pred njegovim istinama nitko ne pade na koljena. Nitko se čak ni ne sučeli s njim. Uzeše pravo da sude i osudiše ga. Probudio je uspavane duhove, dao im priliku da se povampire i obuku halje netrpeljivosti. Nije imao snage da im se suprotstavi. Uostalom da je i pokušao ne bi uspio. Svemoćni su bili autoriteti «slavina» iz kojih su svi skupa pili vodu sreće. Zar nije mir bolskih zidina smirio vječnog crvanjegovih slutnji? Ono pemanentno prisutno zrnje od bogzna kad izraslih plodina. Bizarni prostori mediteranske antike vidali su rane bezobzirnih i fanatično isključivih inkvizitora. Nagrdiše Ga, raniše, srušiše. Nisu mu dozvolili da izliječi neurotizirano čovječanstvo, da ga izvede na put istine. Primorali su ga da dijeli s drugima generacijsku muku idolopo0klonika isposništva. Živio je život pun jalovih zanosa. Štošta je rasvjetljkavalo ispraznost htijenja, Otrežnjavalo. Život je bio neponovljiv. Prohujao im je svima utaman. Tko ne bi poludio? Kameni platoi drevnih zdanjabili su puni potrošačkom groznicom zahvaćena svijeta. Nitko se nije libio  užitaka, što više kao da su se svi tako ponađšali prkoseći u isposništvo ogrezlim starcima samotnjacima. Sažimao se don Ivo u nulu, povlačio u skrovite melankolične kutke prošlosti. Navirale su slutnje. Osjećao se sigurnim jedino tu, u tim samostanskim odajama. Ambijentalni srednjevjekovno oblikovani prostor sugestivno ga je vraćao u djetinjstvo.. Ponovno je klečao pred relikvijama, tonuo u molitve. Izgarao je u zvonjavama boreći se s krivnjom. Ponekadbi se čak i kajao za sve izmjenjujući ponizne poglede s kolegama koji su skupa s njim dijelili svoje samodostatno samotništvo. Zgražao se nad tim suludim svijetom koji se odao uživanjima. Ponekad bi u stanjima manične ponesenosti izašao s fra Vinkom na ulicu. Klanjao se životu, pio pivo i sladio se u kajmaku ogrezlom pljeskavicom. Dočaravao si je tako život drukčiji od onoga koji je proveo. Smijao se razularenioj mladosti, okrećući glavu od onih koji su, ne sra,eći se toga, vodili ljubav u ne baš tako ni skrovitim kutcima prenapučena prostora. Zaboravljao je gorčine, liječio se. U dokolici bi si dočaravao sliku vulgarnih iživljavanja isposničkom mazohizmu nesklona svijeta. Padala su putena neiživljena djevojačka tijela pred potrošački potentnim htijenjima prpošne i neukrotive seksualnosti, praćakali se kojekakvi kopilani u plićacima ženske laske obmanuti tobožnjom iskrenošću, skakali u ponor nikad zadovoljnih nimfomanki, koprcajući se u grotlu vuaknskih erupcija žudnje. Skidala se janjad s ražnja, svrčila pljeskavica, na roštilju se peklo meso. U podrumima se hladila pivska burad. Smiorivala se iracionalna grandomanija putenosti, opuštala svim i svačim zadovoljena tijela ugrijana na plažama do usijanja. Lijegala bi topla na čerek nikad im dostatnih poniženja.

Prevozikli su trajekti automobile, brodovi odvozili i dovozili turiste. Nikako se don Ivo nije mogao saživiti s tim bolskim kontroverzijama: Dominikancima i raskalašenim turistima – isposničkom samodostatnosti i seksualnim orgijama. Iskrcavala su se jata djeviojčura ponesena vrijednošću konvertibilnih valuta. Nadmetao se čovjek s čovjekom  autom, gliserom i novcem. «Tucale» su se ženkice omamljene sjajem dobara ni ne osvrćući se na duhovne i moralne osobine svojih ljubimaca, uzimalo ono za čim bi sutra mogle zažaliti. Grčio se don Ivo, duša mu je cviljela. Zavidio je svima. Boljela su ga križa, trnula stopala, glavobolja izluđivala.  Kada bi legao i sklopio oči nemir bi ga izbezumio. Stislo bi ga nešto, gorčina ispunilagrlo i utrobu. Bijes bi navro. Plašio se svjetine. Zar joj idoli nisu bili kriminogeni? Do u duboku noć odjekivala je muzika po kampovima, vrtile ploče u klubovima.

Unutar zidova ukrašenih ikonama šetali su amo tamo od dugovječnosti umorni starci obučeni uduge dominikanske halje, molili Bogu, poklecujući pred raspelima. Bio je drukćiji od svih. Vjerovao je usvoj «fundament». Sotonski zloduh opsesije ništa nije moglo obuzdati. Kada se more ohladilo, a teški kišni oblaci natuštili nad kanalom, pokušao je ucijepiti klicu svojih vjerovanja ortodoksnom Vinku. Htio mujepomoći da spozna njihovu bit. Dočaravao mu je izgladnjele i svim i svačim izbezumljene ljude. Sumorni jesenji dani, kiše, vjetzrovi i gromovi, otjeraše starčiće u odaje, a fra Vinka Tomičića propovjedi željnom don Ivi. Opružio bi fra Vinko noge, stavio ruke pod glavu, zagledao se u strop i zamislio, ne opirući se bujici njegovih riječi. Stanište indoktrinirano božanskom moći punilo se onosvjetskim porukama. Spoznavao je fra Vinko «istinu», borio s nečastivim, opirao iskušenjima. Na kraju bi, a da to don Ivo ne bi primjetio, zaspao. Trijezan bi mu se rugao. Grohotom bi se u sebi smijao hineći razumijevanje za njegov monoteistički futurizam. U časovima potištenosti tugovao je zbog ovozemaljske prolaznosti, plakao za pršutom i vinom, i svim onim drugim dobrima koja je uživao. Raspoložen bi se sjećao putenih užitaka svog griješnog tijela, molio je Boga da mu oprosti obljube nezasitnih žena, čudio ludonji ogrezlom u šizmu. Bježao je od njega kad god mu de za to ukazala prilika među zdrave i vjeri odane starce koji su dokonost kratili molitvama nezainteresirani za svijet oko sebe.

Uskoro puče glas samostanskim odajma o sumanutimidejama don Iva. Propara «fundament» samozatajnu tišinu samodopadno samodostatnih Dominikanaca.  Ispuni im bijes čuvstva, prolomi urnebesni smijeh poruge. Točilo se vino, jeo brački sir, daleko od Ivinih očiju. Nosio mu je fra Vinko hranu, donosio vodu, davao lijekove, izdvojivši ga od sve veselijih i potrošačkim mentalitetom zahvaćenih staraca. Ponijela ga je ljubav prema bližnjem. Žrtvovao se, trpio, nadajući se da mu sve neće bit uzalud.

Nakon proloma smijeha i poruge, sažali im se. Pokrenuše se svi kao jedan prema nebu pravog mesijanizma – razumješe bolesnog čovjeka. Zaokupiše se onim čim bi pomoći bolesnom. Nije im bilo lako s tankoćutnim don Ivom. Nesmotreno dirnut mogao se sukobiti sa svima, ili pak još više izopćiti. Činilo im se da su tek sad, pod starost, izopćeni i prepušteni sami sebi, našli put ostvarenja one svima im zajedničke životne maksime martirizma – ekstremne ljubavi prema bližnjemu. Besmisao bitisanja i melankoličnog odbrojavanja preostala vremena pretvori se u smisao ne samo daljnjeg življenja, već i vjerovanja. Historijski zadatak njihova reda bio je suzbijanje hereze – iskorijenjivanje šizmi koje su nagrizale doktrinarno izgrađene temelje Crkve. No, novovjeko sazdani odbaciše omražene metode inkvizicije. Stvoriše štabove psihoterapeuta. To im ne bi teško. Raspolagali su pravim virtuozima psihoanalize.. Uostalom, bili su ingeniozni poznavaoci ljudske duše, nenadmašivi vidari zabluda.

 

Fra Lucijan Požar bijaše čovjek niska rasta, crnih očiju, izduženog isposničkog lica, debelih usana i dugog povijenog nosa. Klempave uši činile su ga smješnijim nego što je to inače bio. Onaj tko bi ga bolje upoznao ubrzo bi po tim odbojnim i smiješnim crtama njegova izgleda otkrio privlačnost. Raspolagao je ogromnom intuicijom, nevjerojatnim smislom za poniranje u dubinu ljudske duše. Enciklopedijsko znanje stečeno dugovječnim bitisanjem unutar samostanskih zidina omogućilo mu je da se nametne drugima i odredi sebe za prvog «idolopoklonika» don Ivina «fundamenta». Razradio je pristup. Polaskat će mu i izvesti ga iz onog odurnog jalova čamotinje kojem se odao. Sitnim koracima trčao je za Vinkom dok ga je ovaj vodio labirintom dugih samostanskih hodnika.

Bura je rastjerivala oblake, dizala valove, talasala more. Jata gladnih galebova su letjela nad plićacima tražeči hranu među naplavinama. Poneki bi se streloviti obrušio u nadi da je ugledao nešto s čim će utažiti glad i zadovoljiti vjetrom i olujama izmučeno tijelo. Razočaran vinuo bi se ponovno u vis prepuštajući drugom a se u «lupingu» obruši pun nade i netom potom oglasi krikom razočaranja – onim tužnim glasom pustolina koji se razlijegao  morskim pučinama. Često je fra Lucijan zaustavljao pogled na tim gladnim ptičurinama, zazirući od osama u njihovoj blitzini. Plašio se strelovitih «lupinga» i oštrih kljunova. Zgrozio bi se svaki put nad samim sobom kad bi ih usporedio sa svojim redom – isposnički skromnim Dominikancima. Zar nisu i oni svaki ponaosob i svi skupa kriknuli nad ustalasanim morem okrenuti nebu? Zar nisu za vrijeme olujnih noći kriještali razočarani u sve? Zar i sad ne urliču nad usudom bližnjega? Savladaše bijes podstaknut dogmatskim porivima njihova reda i puni milosrđa pokloniše se don Ivi. Plašio ih se don ivo, bojao dugih i pustih samostanskih hodnika. Najsigurniji je bio pored fra Vinkovih skuta. Svaki od tih starčića sličio mu je gladnom galebu, svi skupa netrpeljivom i krajnje nasrtljivom jatu gladnih ptičurina. Drhtao je šćućuren izgarajući u plamu vjerovanja koja je neumorno propovijedao strpljivom fra vinku. Podrhtavali su mu udovi, nestajale uči udupljama. Predosjećao je da će se nešto dogoditi. Očekivao je nemoguće – obraćenje najvjernijih idolopoklonika onih vječnih istina na koje se kao gladni galeb obrušio. Zanosio se nemogućim, sanjao sudbinsko predodređenje. Bog ih je sve skupa odredio za njegove poklonike.

 

 

                                                        8.

 

Zaustavljao je fra Lucijan pogled na revnom Vinku. Pognute glave, skromna izgleda držao je u ruci posude s doručkom za don Ivu. Šjor Bepo je upravo nešto istovarivao, Marko nosio kruh i mlijeko. Kantinaje širom otvarala vrata gladnim starčićima. Sličilo je sve okupljalištu nekakve sekte. Kao idolopoklonici mistike bili su po malo tuđi ovodobnoj civilizaciji. Osama, dokonost i gluhoća, bijahu nerazdvojni pratilac ovakvih, korozijom vremena rastočenih, samostanskih crvotočina, u kojima su bitisale ljudima neshvatljive vizije «onosvjetskih transcedencija»

Sva jutra bijahu ista: glupa i beznadna. Nesvrsishodna. Ulazili su jedan po jedan u dugačkim haljama, nijemi i gluhi  kao i zdanje njihova saotništva. Bili su zaokupljeni predodžbama onomadnog stvaranja i ovodobnog postojanja. Svaki je imao svoje mjesto za jednim od dugih stolova za kojima su im servirana posna i škrta jela dolična njihova reda. «Duhovno prerađena» stvarnost doživljavana je od svakog ponaosob na način svojstven njegovoj ličnosti. Utažili bi glad i žeđ ne napunivši nikad do kraja male, isposništvom skupljene, želuce. Tek tada bi se nasmijali i progovorili. Zamoreni «istinama», ojađeni samoćom, bili su više no itko upućeni jedan na drugoga. Zatečeni su doživljavali vanjski svijet kao nešto krajnje neobično, po malo i neprijateljsko njihovom redu. Stiskali su se jedan uz drugoga bojeći se «robustne stvarnosti» koja je sve više ugrožavala nedopadljiva joj prostranstva njihovih duhovnih emanacija. . Bio je to, htjeli oni to priznati ili ne, zamak imaginacija okružen krajnje tolerantnom zbiljom koja ih je pustila da bitišu takvi kakvi su dok im sve skupa jednoga dana ne postane glupo i morbidno.

Kada bi prvi sunčani zraci obasjali plato njihovih dokonih tumaranja zadovoljni i nasmijani bi izašli na svjetlo dana izranjajući iz tamnih i klaustrofobičnih zanosa. Jeka tiha žagora ispunila bi zdanjem uokvireno dvorište gubeći se u nebeskom beskraju. Onomadna i onostrana, prazna i bezglava, kao i usud odbačenaonkraja. Koji od njih nije od vajkada čeznuo za duhovnim gospodstvom njihova reda?!Koračali su jedan do drugoga združeni u red patnika. Nostalgične elegije na doba u kojem je njihov red gospodario Crkvom i svijetom stvarale su uzdušje posebnosti. A ona je uvijek, takva kakva je bila, bila i samodopadna i samodostatna. Intimna. Suosjećajna. Vrhunaravne sile su im transcedentno imputirale vizije  budućnosti, onakve naravno, kakve su nostalgično elegični dozivali. Nisu težili raskoši, još manje bljesku i slavi. Sve što su htjeli bilo je gospodstvo duha.

Mnogo je čudnog i neshvatljivog bilo u položaju njihova reda. I pored skromnosti  i isposništva bili su izgurani u onkraj. Suvremeno čovječanstvo ih nije prihvaćalo, no ipak, iako uokvireni svetokrugom , imali su pravo na nadu, čak i ti ljudi koji su drugovali s njima, živeći od njih, taj «šjor» Bepo, pa Luicija, kate i ane, nisu poklanjali dužnu pažnju religioznim obavezama. S reformiranom liturgijom, misama na narodnom jeziku, idrugim inovacijama, nisu postigli ama baš ništa. Vatikanski koncili na kojima su uplakani kardinali zabrinuti za budućnost Crkve donosili usudne reformatorske odluke, nisu ispunili njihova očekivanja. Ispovjedaonice su zjapile prazne. Primitivnih opsesija oslobođeni grješnici sablažnjivo su promatrali one kojima su trebali povjeriti duše, odati tajne, reći ono za što se moglo i odležati među ne tako poetičnim zidinama čuvanim od prozaičnih i nasilju ne baš tako i nesklonih čuvara javnog reda i mira.

Razmišljao je o svemu fra Lucijan Požar. Bog ga je obdario bistrim umom, a samostansko samotništvo neizmjernim znanjem. Sve je mogao shvatiti samo to ne, taj fakat, da nisu ispovijedali duše. Zar im ispovijed nije rasterećivala savjest koja je kroz produkt sagrešenja rastakala svako emocionalno nestabilno biće. Vjera u oprost bila je lijek. Zašto ga nisu uzimali? Budile su se uspomene, evocirali dani dječaštva, prvih ispovijesti i oprosta. Griješna ljudska duša teško je odolijevala grižnji, samopredbacivanju i smaoosudi – kratko rečeno probuđenoj savjesti. Ljudi nisu bili svjesni veličine oprosta koji su im oni, službenici Gospoada, davali. U zadnje vrijeme su se sve više sukobljavali s tim običnim svijetom pa i s ustoličenim društvom. Odstranjeni iz političkog života nisu imali nikakvog utjecaja na svjetovni život.

Nadbiskupski stol je nedavno pozvao vjernike da ne učestvuju u organima vlasti i drugim društveno-politički strukturama. Svakom je bilo jasno zašto su presvijetli kaptolski oci tražili to. Nužda je oduvijek mijenjala zakone, pai sad. Ono što su učinili bio je imperativ opstoj, strahotna brana onome što se neminovno moralo dogoditi. Bio je to posljednji krik vapijućeg u pustinji beznađa. Jedanput izopćeni  vlastitim istupom vjernici su kad tad morali doći u sukob s onima  koji su Crkvu, takvu kakva je, gurnuli u onkraj društvenih zbivanja. Socijalni i duhovni procijep «izopćenih» vjernika vodio je nužćno, kroz morbidna doživljavanja realiteta, u prihvaćanje njihovih ideologija. Ne, krivo misli. Oni koji bi se izopćili već im vjeruju i prihvaćaju njihovu ideologiju. Zašto su onda, do vraga, presvijetli kaptolski oci, to učinili? Mislio je malo fra Lucijan Požar, a onda se nasmijao. Socijalni i duhovni rascjep im neće dozvoliti da religiozni zanos zamijene čim drugim.

Ingeniozni poete ljudske duše, samotnici i mislioci, imali su svoja gledišta i svoje pristupe ovozemaljskim problemima. Svatko je određenu realnost promatrao i doživljavao onako kako se ona reflektirala u njegovoj svijesti. Procijep je vodio u sukob, a sukob u potvrđivanje realiteta, možda i njegovo «razgolićavanje». Prikaz «đavolske obrazine»jednog od Crkve neinauguriranog društvenog procesa.

Odmetnulo se sve od njih. Poete i pisci se više ne inspiriraju kršćanstvom. Tko još zagovara njegove njegove maksime: milosrđe, ljubav, trpljenje? Zazirao je fra Lucijan od satanskog laicizma, još više od kojekakvih šizmi koje su rastakale doktrinarno usmjereni katolicizam. Tko sve nije htio ljudske duše, kroz njih i tijela, vlast i moć? Mnogi su koješta propovijedali, pa i «spas kroz Krista», tražeći osudu vlastita bezbožništva u ne baš tako s ljubavlju prožetom povijesti svog reda. Tko od njih nije razmišljao o putu «spasa» i obračuna s postojećim sistemom?

Zagaledao se fra Lucijan u veliku Vinkovu glavu. Kapicom je špokrio «ćelu», a aureol sijede, neotpale i kapicom nepokrivene kose, oivičavao je ovu sa strane. Uživao je u neuobičajenim im zadovoljstvima: jestvinama i vinu. Kriomice ih je nabavljao od uvijek dobro raspoloženog Bepa. Bio je drukčiji od svih. Nije težio moći, niti se plašio usuda; nije tražio da ga štuju, jer ni on nikoga nije štovao. Nije se borio s dilemama. Bio je bešćutan na boljke okružja, jer je i sam na svoj način bio bodljast. Zadovoljavao se jednom riječju životom takvim kakav je bio i kakav je uživao. Šićario je od svakog po nešto stojeći kao klisurina neuništiv i zdrav.

Pred Ivinim vratima stadoše. Vinko ga pogleda pogledom punim molbe. Zavolio je svoga druga takva kakav je, jadna i bolesna. Kada mu se Lucijan naklonio i trepnuo očnim kapcima u znak razumijevanja i sućuti, nasmijao se. Imao je besprijekorno uredne zube. Ćudoređe i isposništvo nisu ničim oskrnavili njegovu želju za lijepim izgledom. Otvorio je vrata, zavirio, dao rukom Lucijanu znak da pričeka, i ušao. Neprozračena i nepospremljena soba doimala se više nego jadno. Iz «krpina» se širio sladunjav opori zadah prlčjavštine. Tek sad doživi svu tragiku usuda - bol uzdušja. Svaki je od njih u ovakvim trenucima ispuštao krik očaja. I don Ivina bolest nije bila ništa drugo no krik glađu, burama i vjetrom izbezumljena galeba. Kada je usmjerio pogled prema zapuštenom don Ivi nasmiješio mu se blagobnaklono hineći poniznost.

- Don Ivo, donio sam ti doručak!

Nemirno svijetle plave oči zasijale su plamom ludila. Bio je na kraju snaga, iscrpljen groznicom imaginacija. Redale su se utvare, zanosila ga priviđenja. Danima nije pokazivao interes za jelo. Zapadao je sve dublje u onaj opasni raskol duše koji je kroz sumanutost vodio u nezadrživi trijumf satanskih, ničim nezaustavljivig radnji.

- Dobro, dobro! – promrmlja prihvaćajući posuđe s jelom.

- Doveo sam ti fra Lucijana Požara, prečasnog i od svih najviše uvažavanog oca. Pričao sam mu o tvom «jedinstvenom fundamentu» svih monoteističkih religija».

Zadrhtaše mu još više ruke, a nada ispuni sva čuvstva.

- Uvedi ga!

Danima ga je čekao. Bio je siguran da će doći i da će mu se pokloniti. Plam fanatičnog očekivanja i doživljavanja ambijentalne predodređenosti ponovno ga je morbidno ponio. Zadovoljan je posegnuo za jelom, ispio gutljaj mlijeka i zaustavio pogled na fra Lucijanu Požaru. Primio ga je s ushićenjem . Uostalom, Gospod je sve unaprijed odredio. Došao je onaj koji će mu se prvi pokloniti; onaj koji je prihvatio osnove njegova učenja. Aureol svetosti ovi se oko ponizne i skrušene fra Lucijanove glave. U jednom trenu mu se učini da mu se ruga. Prinio je posudu s mlijekom ustima i nastavio s jelom. Djelovao je povučeno i sramežljivo, plaho i nesigurno, premda je vjerovao u svoje obznane. U jednom trenu opsjednutosti zaboravi na obojicu. Saže vremena i prostore i prebaci se u daleku prošlost, u vrele pustinjske prostore iz kojih su usklijala vjerovanja koja su ga zanijela.

Jata gladnih skakavaca letjela su od oaze do oaze ostavljajući gladne i svim i svačim izbezumljene mase bez hrane. Podiže ruku u vis i poistovjeti se s onim koga najavi prorok Izaija – Ivanom Krstiteljem. Dolazio je iz neznanih i dalekih predjela drukčiji od drugih, ponesen onim što je propovijedao. Hranio se skakavcima i divljim medom. Oči su mu žarile nebeskom svjetlošću. Skupljao je ljude, učio ih životu. , tražio da se obrate i pokrste jer je blizu kraljevstvo nebesko. Bio je to «glas jednoga u pustinji», kako reče prorok Izaija. I pripraviše mu ljudi put Gospodnji, poravnaše staze i omogućiše da uspije. Zar nije i on, don Ivo Roguš, vapijući glas spasa u pustinji beznađa? Zar njom danas ne lutaju raznorazna vjerovanja izmučena međusobnim borbama? Zar se nad svima nije nadvio «malj dijalektičkog materijalizma»? Zar mu upravo zbog toga nije došao fra Lucijan Požar kao predstavnik Dominikanskog reda? Zar mu sutra neće prići svi ti čuvari iskonskih istina, dogme i kršćanskog nauka, kao što su Ivanu Krstitelju i Isusu Kristu prišli Jeruzalem i Judeja? Podiže ponovno ruke onako kako je to činio Ivan Krstitelj. Krstio je novom vjerom fra Lucijana i fra Vinka. Otvorit će se nebo i zlatotok nebeskog svjetla  ukazati će obojici njegovu predodređenost. Očekivao je poruku Gospoda i učini mu se da je tu. Tračak sunčeva svjetla pade na glavu fra Lucijana, a lepet  golubinjih krila najavi prisustvo Duha Svetoga.

Zakolutao je očima fra Lucijan, ne skidajući pogleda s poludjelog don Ive. Zaprapastio se svim.

- Prečasni, od Gospoda odabrani, fra Lucijane!Prvi poslaniče, apostole mojih vjerovanja! Upravo je Gospod sunčanim zracima najavio početak uzašašća naše vjere. Lepet golubinjih krila potvrdio je prisustvo Duha Svetoga. – govorio je don Ive roguš završavajući sa: - Zahvalni smo ti Gospodine! 

- Hvaljen budi na vijeke! – izgovorili su istovremeno Lucijan i Vinko.

Uskoro su sva trojica sjedila na tronošcima oko stola. Soba je postupno postajala sve svijetlija. Ivo je dovršavao doručak izlažeći osnove svog «fundamenta». Zvona su zvonila «Ave Mariju», anđeli pjevali bogougodne pjesme, nebo se otvaralo, s svijet prilazio. Čuo je don Ivo i ono što nitko drugi nije mogao čuti, vidio ono što se nije moglo vidjeti. Dočaravao si je svijet uzašašća i uskrsnuća, vrijeme u kojem su se među do zla boga primitivnim i neukim, svim i svačim opsjednutim ljudima, rađala vjerovanja koja su danas opsjedala njihove duše, gonila ih iz svijeta kozmičkih dostignuća u prve ljudske nastambe. Gledajući poludjelog don Ivu, trezveni i nadasve razumni Lucijan sdagleda mnogo što iz dosad mu znanog, ali ne spoznanog «fundamenta» «vječnih istina» koje je branio čitav život.

Oduvijek je fra Lucijan težio humanizaciji ljudskih odnosa, općem razumijevanju, usklađivanju proturječnih stavova. Još kao dijete, opčinjen raligioznim vjerovanjima, obavijao je čuvstva sivilom misticizma. Ograđivao se od nestašnih i mangupluku sklonih drugova zidom vlastite gluposti. Što je bio stariji bio je sve sputaniji preokupacijama koje su izvirale iz osnova njegovih vjerovanja: intime jedne poetski nježne i profinjene ličnosti. Borio se sa sumnjama ponirući u smisao «istina» koje mu je ucijepio veliki mag njegovih životnih opsesija, kateheta njegova katehizma. Čovjek koji ga je melodioznošću svojega nauka odveo u ovu luku najintimnijih smiraja, neizrečenih slutnji, zatomljenih kontroverzija, tuge i bola. Osjećaja koji su čovjeka inspirirali za djela nadahnuta humanizmom i kršćanskim martirizmom.

Dominikansko okružje je oduvijek bilo ambijentalno opsjednuto religioznošću kao ne baš tako uvijek nezavisnim društvenim fenomenom koji je postavljao etičke i moralne norme ljudskog ponašanja. Don Ivina «sekularizacija» je bila posljedica istih onih lomova i preokupacija koje su potresale i dominikanske duše ucvijeljene ateizacijom društva. Dominikanski egoističan pokatkad je razmišljao o mogućnosti da se transformacijom kršćanskog fundamenta spriječi sve veća autonomnost Crkve koja ih je sve skupa gurala u onkraj i zabit ovosvjetskih zbivanja, Nauka je sve više bila krivaza rastakanje Crkve. Ona više nije bila apsolutistički hegemon ljudske svijesti. Koji Dominikanac, razdiran sumnjama u istinitost onosvjetskih prikaza  na dalekim primitivnim antičkim prostorima, nije tražio spas svoga roda i Crkve u porivima koji su svojedobno izvršili moralno etički preporod antičkog svijeta? Zar se kršćanstvo ne bi moglo transformirati u moralno-etičko, ovodobno i ne transcedentno, poimanje odnosa – zakon ponašanja, društveni kodeks bitisanja? Naučna negacija Boga bi bila tako prenebregnuta, a kršćanstvo kao moralni svjetonazor sačuvano za vječna vremena.

Skretao je i fra Lucijan. Skretali su svi. Malj dijalektičkog materijalizma razbijao je temelje antičkih vjerovanja ucijepljujući zloslutnu klicu budućeg raskola, šizme i evolucije don Ivinog «jedinstvenog fundamenta svih monoteističkih vjerovanja» u religiju bez boga. Sijevnuše oči fra Lucijana, zatreperi slabašno staračko tijelo. Poludjeli don Ivo probudio je u njemu potisnuta i zatomljena vjerovanja da se teizam kao svjetonazor može spasiti samo preobrazbom u jedan sveopće prihvaćen vladajući moralno-etički kodeks ljudskog ponašanja, svjetski zakonik svih urbanih sredina – Budizam suvremenog čovječanstva. Stresao je glavu fra Lucijan Požar. Dok mu je don Ivo tumačio izvornaishodišta svog 2funadamenta» on je razmišljao o budističkoj transformaciji kršćanstva, jedinog budućeg svjetonazora prilagođenog ateističkom poimanju i doživljavanju nastanka, trajanja i propadanja. Ideali Budizma bili su bliski kršćanskom moralu, a njegov ateizam prihvatljivovodobnim društvenim sistemima.Ludio je Lucijan, izgarao. Podigao je glavu i susreo se s pogledomdon Ive. Dah mu je podrvhtavao, tijelo treperilo, žar isijavao iz isposnički upalih očiju. No on, fra Lucijan Požar, sa svojom šizmom, nije bi ono što i don Ivo sa svojim 2fundamentom». On nije biop lud. Nije doživljavao onosvjetsku dimenziju svog nazora. On je samo kao teolog razmišljao o načinu na koji bi se mogao održati kontinuitet jednog učenja, a novi na nauci oblikovani svijet podčiniti njihovim kršćanskim zasadama.

Svi su ljudi bili na neki način slični. Svako je imao svoj recept za bolesti društva. Svatko je na svoj način doživljavao ono što se u njegovom okružju događalo. Šizme kojekakvih dogmi nicale su na sve strane. Raznorazni sistemi sistemi oblikovali su se  u raznim dijelovima svijeta na način na koji je to bio predodredio vođa i osnivač njihovog jedino ispravnog i naučno utemeljenog pokreta. Obožavaoci i idolopoklonici jednih, bilo političkih ili vjerskih vjerovanja, nipodaštavali su osjećanja drugih, boreći se za ispravnost i pobjedu svojih stanopvišta. Dizale su se vojske, bodljikavim žicama ograđivali prostori za kojekakve poklonike šizmatskih varijanti njihovih «istina», formirali prijeki sudovi i izricale kazne. Plamtjele su srednje-vjekovne lomače u ovodobnim i ovovjekim glavama zanesenjaka. Dežurali su najvjerniji, najodaniji, najpodobniji i najopsjednutiji vladajućim «istinama» pored lansirnih rampi s nuklearnim bojevim glavama, snagama vatre ovovjekih lomača. Izmišljale su se bombe s kojima će se satrati «nevjernici» i širiti jedino ispravni nauk, sistem preddodređen za vječno bitisanje na svim čovjekom nastanjenimsvemirskim tijelima. Klanjao se svijet nacionalnim i političkim amblemima, rasnoj čistoći, boji očiju, obliku glave, padajući ničice pred nadčovječanski i «onosvjetski» uzdignutim visostima.

Titrale su oči fra Lucijana dok je don Ivo iznosio svoje misli. Promatrao je obojicu ravnodušni fra Vinko. Zapušteni se Ivo doimao jadno. Razbarušene vlasi, duga neuredna brada i sijedi brkovi, činili su ga još smješnijim nego što je bio. Danima se nije umivao. Smrdio je po znoju, zaudarao svakakvim miomirisima. Natopile se halje odvratnim smradom ljudske prljavštine, a soba zasmrdila odurnim kiselkastim zadahom životinjski zapuštenih ljudi. Oko malog, trošnog, stotinama godina starog stola, sjedila su na tronošcima tri zdvojna i bespomoćna čovjeka. Fra Vinko je davno digao ruke od don Ive, no, to još nije bio učinio fra Lucijan Požar.

Grmjeli su gromovi u brdima, sijevale munje nad kanalom, kiša lila kao iz kabla. Sklonile se ptice nebeske pod samostanske krovove. Prolazilo je vrijeme, a strpljivi fra Lucijan i ravnodušni fra Vinko još nisu bili ništa učinili u nastojanjima dadon iva resocijaliziraju u škrtu i surovu dominikansku sredinu.

U jednopm trenu podigao se don Ive s tronošca, podigao ruke, zanio svojim božanskim nadahnućem i rekao: - Idite apostoli moji! Idite i navijestite dolazak fra Ive Roguša!

Zasvjetlucaše čudnim beživotnim sjajem upale oči don Ive. Okrenu se prozoru po kojem su pljuskom praskale krupne kapi kiše zamagljujući pogled.

- Gospode, pripravi mi put uzašašća, poravnaj staze, obrati one koji su jedio mogućni shvatiti i prenositi drugima ono što si mi predodredio propovjedati!

- Smiluj mu se Gospodine! – ponavljali su neprestano Lucijan i Vinko.

Od toga dana se mnogo toga promijenilo u životu don Ive Roguša. Prvi uspjeh mu je podigao duh, zanio gamaničnim poletom tipičnim za sve, kako antičke, tako i novovjeke zanesebnjake. Okupao se, uredio bradu i brkove, obukao čiste halje. Nakon višednevnih molitvi primio je samostansko poslanstvo. U međuvremenu se dogodilo puno toga o čemu, naravno, don Ive nije imao pojma. Neosvještren odnos prema koncilsko usmjerenim crkvenim vjerovanjima narušavao je ustaljena poimanja sve više autohtonog i od društva nezavisnog realigioznog realiteta. Novotendencijaške konotacijej nikada nisu samo tako, olako, prolazile, čak i onda kad je situaciona tragikla  začinjena komičnim jezičnim doskočicama starčića činila svaku inkvizicijsku intervenciju apsurdnom. Tko je mogao ušutkati don Ivu ponesenog iskonskim nagonima predodređenja? Nagonima simptomatičnim za homo primitivusa svih vremena? Dinamički intenzitet eksplozivnog širenja don Ivine šizme uplašio je samostanske oce. Uspostavljen je direktan kontakt sa sjemeništarskim direktorijumom i onim inkvizitorskom triom koji je tako bezobzirno obračunao s don Ivom. Don Frane Vicić je pak dobio opširno pismo potpisano od Lucijana i Vinka. Uskomešali su se duhovi, a tragikomični apsurd don Ivine šizme dobio dimenzije ne samo ludila jednog sjemeništarskog i samostanskog ludonje već i smrtne opasnosti za katoličku crkvu razdiranu kojekakvim sekularizacijama i samozvanim apostolima.

Širom svijeta, zaneseni i nezanesni, opsjednuti i krajnje trezveni vjernici i pripadnici kojekakvih redova i crkvi, stavljali su pod lupu sve im dostupnijih naučnih spoznaja vjeru. Sudska porota onosvjetskih transcedencija, koje su u vidu nepromjenljivih dogmi dva milenija vladala kao apsolutna i jedino moguća i prihvatljiva opsesija ljudskog duha, dovodila je sve više u pitanje vlastitu privrženost onom čemu je toliko dugo bezrezervno služila. Unutar vatikanskih zidina mozgalo se o istim stvarima kao i u don Franinoj ordinaciji, zagrebačkom sjemeništu i bolskom dominikanskom samostanu. Crkva se našla pred oštro intoniranom i neizbježnom raspravom o naučnoj negaciji biblijski utemeljenih vjerovanja. Jedan se ludionja lako mogao odstraniti, no, da li je to bilo dovoljno da se zaustavi grandiozni talas otrežnjenja i bunta koji je zahvaćao ne samo u te «vječne istine» razočarano čovječanstvo, već i nosioce i propagatore tih vjerovanja. Aktuelne društvene proturiječnosti, sukobi raznoraznih sistema, u svjetskim su razmjerima osmišljavali i opravdavali mnoga šizmatska rerligiozna opredjeljenja. Prilagodba moćnim sistemima i još moćnijim filozofsko-političkim ideologijama je bila neminovna. Konfrontacije nisu vodile ničemu, mogle su do kraja ateizirati društvo i čak ponegdje i fizički uništiti svaku mogućnost idolopoklonstva i sakralnog života. Zar nije već Friedrich Nietsche simpatizirao panteizam kritizirajući vladajući moral i ustaljena religijska vjerovanja. Nemoralna sredstva osigurala su egzistenciju transcedentnih ideja – «vječnih istina» - u ime kojih dsu se vjekovima i meilenijima vršila zlodjela. Vjerujući u moralne, a ne vječne religijske istine, Nietsche se kao i većina drugih autentičnih srednjevjekovnih i novovjekih filozofa približio budizmu kao panteizmu bez Boga. , bez onosvjetskih imaginarno lažnih transcedencija. Želja za pobjedom nad šizmama crkvene dogmatike je oduvijek bila nadahnjivana težnjom za moći, jer je jači pobjeđivao i naturivao svoje, pa makar i lažno. I kada danas mnogi «crveni biskupi» zagovaraju revolucionarni preobražaj kapitalizma na kršćanski fundiranoj marksističko-lenjinističkoj šizmi, onda oni u biti ne rade ništa drugo do li ono što je Friedrich Nietsche nagovijestio kao temeljni poriv našeg čeovjeka. Moć uspostavljena sistema, revolucionarni zanos socijalizmom nadahnutih masa opterećenih idejom «spsa kroz krista», što znači trpljenja i prihvaćanja kršćanskog morala kao osnovnog zakonika svakogdruštva, spasio bi naučnim istinama nagriženi «fundament svih monoteističkih religija», vratio izgubljenu moć. Zar taj poriv nije inspirirao i Homeinija u Iranu? Zar tome ne teži katolička crkva u Poljskoj? «Vječno vraćanje», kojim je starovjeki zaratustra inspirirao Nitschea, čini osnovu želje za moći – inspirira «nadčovjeka» da kao osvješteni moćnik savremenog svijeta vrati religiozni fundament predkršćanskih vjerovanja starozavjetnog Jahve preko budistički transformiranog kršćanstva u fundament religiozno nadahnutog socijalizma. Nova dimenzija raznih revolucionarnih učenja cijepljena religioznim nastojanjem za tragičnim povratkom u srednjevjekovni egzodus, mračnjaštvo diktature religijom opsjednutog proleterijata, postaje sintagma htijenja koja su paralizirala poljski bunt unutarnjim kontroverzijama onesposobivši ga za bilo kakav dijalog s postojećim realitetom. Fra Lucijan Požar, veliki obožavalac filozofskih reminiscencija Fridriecha Nietschea nalazio je u njegovim djelima objašnjenje svih ovodobnih kretanja. No, ne samo on, i don Frane vicić je clično razmišljao sintetizirajući ideologiju ovog od nacional-socijalizma neopravdano uzurpiranog filozofa s maljem dijalektičkog materijalizma, stvarajući sve više zdravu osnovu svojih fundamentalnoh pogleda na svijet.

            Opsesivno sektaški uramljeni don Ivo, pun sumanutih misli i doživljavanja, nije mogao prihvatiti nijednu od onih još uvijek normalnih šizmi pripadnika njegova reda. Glas «visina» uspostavio je suodnos s njim. On je kriv za njegovu neprilagodnljivost, bolest, raskol i raspad duše i tijela. Duhovno usklađivanje svojih stavova šizmama koje su vegetirale u glavama samosatnskih mislilaca , don ivo je a priori odbio kao neprihvatljive i štetne, onosvjetski netranscedentne i ne predodređene. Fra Lucijan, kratko rečeno, nije uspio.

Prolazilo je vrijeme. Broj don ivinih apostola je rastao, a ovajje sve više bio ubijeđen da će uskoro kao pravi prorok i božji poslanik zakročiti među redovničke mase prenoseći im misli. Zamišljao se okružen idolopoklonicima, ljudima koji su konačno našli sebe, ovaplotili sva svoja prijašnja lutanja tražeći spas kroz nova vjerovanja. Ponesen nesmotrenim aktom fra Lucijana kojim mu je ovaj u ime Dominikanaca pružio dužnu pažnju, horao je «resocijaliziran» samostanskim hodnicima, jeo u kantini zajedno s drugima, koristeći svaku pogodnu priliku za izlagabnje svog učenja. U popodnevnim i večernjim satima ostajao bi nerijetko sam prepušten meditiranjima. Poistovjećivao se čas s isusom Kristom, čas s apostolima. Klaustrofobija ga pored svega nije napuštala. Bojao se svega i svačega, najviše sputanosti i zatočenja. Strepio nad mogućnošću da njegov fundament ostane zauvijek zatočen u tinm samostanskim kulama, među tim od svijeta izoliranim ljudima. Da li su oni bili uopće svjesni veličine njegovih misli, grandioznosti i dalekosežnosti htijenja?

Jednoga dana, u proljeće 1982. godine dobio je don Ivo obavijest da ga sjemeništarski direktorijum poziva da održi propovjed svoijim nekqdašnjim  učenicima. Zalupalo je staračko srce, raskrilila se krila opsesije, ludilo poletilo kozmičkim brzinama u beskraj. U stanju bunila i nestvarnog doživljavanja svega što se tih dana s njim dešavalo smješten je u jednu od zagrebačkih duševnih bolnica.

 

 

9.

 

Malo tko nije bio zdvojan don Ivinim usudom. Interes za njegov fundament porastao je onog trena kada je samostanom pukao glas o njegovom aziliranju. Najvažnije od svega je bilo to da je don ivo do kraja bio i ostao sretan čovjek. Ingeniozni poeta ljudske duše, don frane Vicić, rukovođen osnovnim etičkim postulatom svog zvanja, vodio je stalnu borbu protiv moguće don Ivine patnje. Neprestano je osiguravao auditorij za njegove propovijedi. . No, i da to nije činio, don ivo bi ga sam nalazio, a ako ga ne bi bilo onda bi ga doživio kao umišljaj. Ljudsku sreću nitko nije mogao uzeti, čak ni onaj posljednji drastični akt smještaja u duševnu bolnicu.

Fra Lucijan Požar je bio više nego potišten. Predbacivao si je štošta. Nije uspio. Nije se snašao u njegovim krajnje konfuznim vizijama onomadnosti. Nije prerdvidio nestvarno doživljavanje njegovih nastojanja za uklapanjem u samostansku sredinu. Što više optuživao je sam sebe za netaktičnost. Najgore je bilo to što nije bio svijestan njegove sreće – zanosa raspolućenošću. Ipak, htio to priznati ili ne . don Ivo je na neki način oskrnavio samostansku idilu, unio nemir, tovarom donio zlo. Na onom platou žagora i vječne molitve oživjele su raspre o krizi suvremene religioznosti i putovima njenog prevazilaženja. Pomisao na sve što se s njim događalo budila je želju za modernizacijom kršćanstva.

Nakon izvjesnog vremena sve je palo u zaborav. Grižnja savjesti i sažaljenje smirili su malobrojne  lakrdijaštvu sklone starćiće. Jedino fra Lucijan nije nijkako mogao preći preko onoga što je učinio. Od kad je znaoza sebe rastao je u njemu krist, novi čovjek, bogo-čovjek. Želja za posebnošću smirivala je njegovu tankoćutnu i plahu narav, izgrađivala karakter, očovječujući ga. Dobar čovjek je na neki način, po njihovim vjerovanjima, postajao Bopg. Nadahnut mesijanskim porivima i martirizmom posvetio je život zadacima reda. Živio je skromno, itvršavao naloge pretpostavljenih, žrtvovao se, vjerovao u stvari koje su bile, a i danas su, fundament kršćanskih vjerovanja. Mislio je da je nenadmašivi poznavalac ljudske duše i svih onih satanskih procesa koji je mogu skrenuti u pakao zloduha. Prevario se. Svojim postupcima ne samo da mu nije pomogao, nego je čak ubrzao raskol njegove duše. Ovaj patološki proces raspada ličnosti koji je još normalnu, temperamentom uvjetovanu, šizoidnu dvojnost, pretvarao u bolest, koju su psihijatri nazivali šizofrenijom. Don Ivo je doživio svoje drugo nestvarno, bolesno i umišljeno ja, kao apostol i poslanik Gospoda. Onako kako je to jedino i mogao doživjeti krajnje primitivan čovjek opsjednuit spasoms neba. No, s tim se nikakao nije mogao pomiriti. Don Ivo nije bio ni tjelesno bolestan, ni gladan, ni žedan. Nije bio ni nepismen, ni neuk. Razboljela mu se duše, razdijelio se na dva dijela, jedan tjelesni izgubljeni i zaboravljeni i drugi nestvarni opsjednuti i umišljeni.

Sjedio bi Lucijan satima na tronošcu pored prozora promatrajući prirodu kako odbacuje sivi veo zime pripremajući se za invaziju potrošački ponesenog svijeta. Sunce je sve ranije izlazilo, sve jače peklo, budeći iskonske  nagone samoodržanja. Zazelenili su se proplanci, zapjevale ptičice. Sve mu je bilo nekako istovremeno i daleko i blisko. Don ivo je proširio njegov vidokrug oživjevši mnogo tog zatomljenog u njegovoj nutrini. Duh mu se uznemirio, postao neuhvatljiv kao vjetar. Izmučen kao očajna i izbezumljena jata gladnih galebova. Lutao je obalama, morem, oceanima. Ono što ga je još jučer smirivalo, u tom zdanju sdamotništva i smiraja, danas ga je pokretalo u svijet. Upinjao se iz petnih žila uzalud. Hegel je ipak imao pravo – dobronamjernost nije sama sebi dostatna. . Za uspjeh je potrebno znanaje, a on ga nije imao. Njegova pogreška nije bila slučajna, ona je posljedica njegove gluposti. . Srušio je mit o svojem fenomenalnom poznavanju ljudskog duha. Zar mu je to trebalo? Zagledao se fra Lucijan u ustalasalo more, tonući u svijet tišina. . Pokreti mu postaše sporiji, misli čulnije. Rastočiše se okamine vremena, a ono čudesno ozračje visina, u svom neprekidnom nastojanju za uspostavljanjem suodnosa ponovno ovlada svim čulnim doživljavanjima uzdušja. Božanski porivi su ga oslobađali samooptužbi. Zar nije voliodon Ivu? Bog je bio prisutan u svim njegovim nastojanjima da mu pomogne.Savjest je oduvijek bila čovjekovo centralno svetište – utjelovljeno božanstvo. Domeni zla su je rastakali podstičući na čine koji inače ne bi bili počinjeni. Boreći se sa sotonom čovjek je uspostavljao suodnos s Bogom. Postajao i sam Bog. On je to postao onda kada je darivao sebe don Ivi. Bio je opsjednut tim. Tko je smio dirnuti u njegove osjećaje? Tko mu reći da je lud? U svojoj želji da se poistovjeti s Bogom, postane novi Krist, bogo-čovjek, darivao se misleći da je tim postigao temeljnu maksimu vjerovanja – nesebičnost. Savjest, probuđena tragičnim Ivinim usudom stvorila je osjećaj krivnje. Pogriješio je, prevario se, nije shvatio bit don Ivine bolesti. Pospješio ju je. Pogreška je mogla biti i grijeh. Zar se nije i on u momentima zloduha zlurado podsmijehivao poludjelom don Ivi. Preispitivao je postupke, kajao se. Jednoga dana odluči posjetiti biolesnog druga. Zateturao je shrvan, posrnuo, i uputio se prema onom molitvenom platou na kojem je po vas dan oplakivao griješnu dušu. Koračali su starčići, molili se, razmišljali. Svaki je imao svoje probleme, promašaje i pogreške Svaki je sebe za nešto optuživao preispitujući prošlost. Šuštale su halje, pogibale se glave, očekujući poistovjećenje s Bogom. Kako su samo bili sabrani i skrušeni! Ljubili su bližnjega svoga kao samoga sebe.

U četvrtak 29. travnja 1982. godine uputio se Lucijan na put. Morao ga je još jednom vidjeti, pokloniti mu se i zamoliti ga za oprost. Nije bio najbolje raspoložen., tugovao je nad priveremenošću ovozemaljskog trajanja. Žao mu je bilo životnih lagoda, hlapile su kao i to bitisanje ne ostavljajući nikakva traga. Pamtilo se naime samo zlo, a ono je sotonskom  silom ubijalo čovjeka u svakom ponaosob. Biljezi strave nadjačavali su  i najintenzivnije zanose. Laganim korakom uputio se cestom koja je vodilaod samostanske kapije prema pristaništu. Trajektne veze su bile izvrsne. Pogledao je na sat i nasmijao se. Puno je još vremena bilo pred njim. Udahnuo je duboko uživajući u iskonskoj surovosti i oporosti tla. Osjećao je dah zemlje, huk vjetra. Bio je dijete stjenovitih i prkosnih obala. U ruci je držao torbu s najnužnijim potrepštinama. Povremeno bi zastao, osložio je na tlo, odmorio se. Nije mu se nikad žurilo, imao je vfremena na pretek. Umio ga je pretvarati u osmišljeni tren vječnosti. I sad je to činio razmišljajući o životu, zbilji, istini, svim onim opipljivim i stvarnim stvarima koje su nas takve kakvi smo okruživale od rođenja do smrti. Svježi zrak, novo uzdušje i normalni urbano-ruralni ambijent djelovali su sve povoljnije na bezvoljnog i do zla Boga melankoličnog Lucijana. Iza najega je bio zgrad srednjevjekovlja, novovjeka gluparijada obmanutih i gorčinom života ojađenih ljudi. Kad god bi se našao van samoastana okružen tim običnim, radišnim i onosvjetskim brigama ne opsjedenutim svijeetom, osjetio bi sram zbog izdvajanja. I danas je ćutio isto. Poruge je sigurno bilo puno u tim ne baš prostodušnim pogledima i promrmljenim pozdravima. Po koja napirlitana ženkica prošla bi pored njega ni ne osvrćući se na nj. Kada se popeo na trajekt uputio se u potpalublje ne obraćajući pažnju na suputnike.

Modrina mosorskih hridi nadvila se nad u sumaglicu utonuo grad. Uskoro je motor zahuktao, a trajekt se odvojio od obale. Uživao je u miru uobičajenom za to doba godine. Svijet još nije bio poludio, sve je bilo još onako kao nekad, mirno i bezvoljno. Klopotao je brodski motor, talasali se valovio, pirkao vjetar s kopna. Okrenuo je glavu prema jugu i zagledao se u nebo. Gledao ga je kao i te putnikeoko sebe pogledom punim praznine, suočavajući se s apatijom jednog vremena, intimnim sumrakom okružja koje je netrpeljivo čekalčo dane kaosa, sezone, potrošačke golotinje i profita. Sve se doimalo čudno, prazno, kao i neiživljeno djetionjstvo, neostvareno uzašašće, ne uspostavljeni suodnos. Bunilo se neštio u svakom. Nisu mogli poletjeti ni prepreke preskočiti, bili su sputani svim i svačim, a najvioše neimaštinom.

Kada se trajekt zaljuljao ponesen valovima osjeti bliskost s ljudima s kojima je putovaop.Nedaleko je sjedio jedan čovjek neupadljiva izgleda. Na sebi je imao tijesni stari sako, traperice i pletenu kapu. Bio je smiješan- Odudarao je izgledom. Bio mju je odnekud poznat. Nikako se nije mogao sjetiti gdje ga je ranije sreo. Odavao je ravnodušnost čovjeka koji ne očekuje uspjeh. Nije bio nezadovoljan, dapače, promatrao je kao i on ljude oko sebe. U jednom su im se trenu pogledi sreli. Pozdravio ga je. Sjetio se otkud ga zna. Bio je to poštar koji je jednom prilikom zamjenjivao njihovog. Nasmijali su se jedan drugom i nastavili s promatranjem ostalih putnika. Pored njega sjedila je jedna dosta neuredna ženska nepočešljane kose i iskrivljenih usana. Nametala se svima skrećući pažnju na sebe. Bila je željna svega. Predtavljala je sintagmu bistrine i primitivizma takokarakteerističnu za obične ljude ovog podneblja. Splet suprotnosti i istovremenog ispoljavanja kontroverznih osjećaja oličavao je strastvenost.

Gladne ptičurine nadlijetale su brod. Da je kojim slučajem on Franjo Asiški razumio bi njihov jezik, shvatio krik. Bile su tako jadne kao i ta iskreveljena ženska. Žalio ih je, razumio. Katkad je sebe poistovjećivao s njima. I on je imao svoje uvirište, svoj egzistencijalni izvor. I on je bio vezan stotinama niti uz one strahotno smotne hodnike, kao i one uz te lađe. I on je bolno kričao bijen isposništvom i glađu, postom i samoodricanjem, kao i one. I njega su tukle oluje, šuibao vjetar, rastakale kiše. Sjedio je šćućuren utonuo u misli. Život mu je prošao utaman kao da se nije ni rodio. Odtamnovao ga je zatočen ne upoznavši ljepote iskonskih strasti, žudnju i zadovoljenje. Nije smio razmišljati o tome. Nije se smio osvrtati napromašaje. Produbljivali su bol. Morao je misliti na duhovna obzorja koja su tematizirala njeghov unutarnji svijet. No, to uvijek nije bilo lako. Misli su navirale, nametale se, gospodarile kao i okoliš s jedinkom prepuštenoj na milost i nemilost usudu. Opirao se stoga svim i svačim utjecaju vanjskog svijegta na njego0ve misaone preokupacije. Pojmu suprotstavljao protupojam, suvremenosti onomadnost. I tako sve rediom, uživajući u zloj kobi prazne i nesvrsishodne intelektualštine. Izvor njegovih razmišljanja bio je tako gotovo uvijek isti, još uvijek normalan i prihvatljiv.

Tamo dalek, u luđačkoj košulji, sproviodio je don Ivo posljednje dane života, upozoravao sve znane mu i neznane idolopoklonike istih «istina» na mogući ishod onih opsesija koje je svaki od njih u nekoj još normalnojminijaturi nosio usvojoj duši. Na neki način don Ivo je i njemu, fra Lucijanu, ukazao na moguće abnormalnosti sopstvene psihe. Natjerao ga je da razmišlja o njoj, da se udubljuje u probleme koji su izvirali iz vjerovanja.

Inicijalni raskol preživio je bezbolno. Bio je šizoid temperamentom i kao takav sklon dvojnosti, pogotovo u onom za duševno zdravlje tako pogubnom adolescentnom periodu punom vratolomnih pobuda, nestvarnih htijenjai nerazumnih opredjeljenja. Nije bio sklon isposništvu i samodostatnom samotništvu. Sapeše ga prisile, molitve i post. Čitav se život borio sa zloduhom žudnje, zloslutom i sumanutim doživljavanjem «suodnosa». Opčinjen njim uživao je u bezumlju. Kada je bio najbliže utjelovljenju onosvjetske vrhunaravnosti zgriješio je. Zanos don Ivi8nim fundamentom potisnuo je Augustinovske težnje usmjerivši ga u sasvim drugom pravcu. Vizija nove vjere oslobođene crkvenog totalitarizma izazva nove kušnje. Podigao je ruku, opipao čelo i zamislio se. Našao se na raskršću, tamo gdje su se oduvijek nalazili oni koji su se otuđili od stvarnosti. Čitav život se zabavljao sam sa sobom, tonuo u razmišljanja obrađujući nametnute mu teme. Krstplet sintagmama stvorenih kontroverzija približavao ga je tako proročkim inovacijama avangardizmom popnesenih sljedbenika kojekakvioh o0nomadnioh vjerovanja koji su na vjetrometinama prošlosti vizionarski oslikavali protiriječnosti budućeg svijeta.

Zov daljina bio je neprispodobiv trivijalnim izazovima okružja. Raskriliše se krila ničim ne zaštićena duha. Čuo je glas proroka, bio pored krista. Čitav je život živio s njima. Podnevna jara nesnosno je titrala nad užarenim kameno-pješčanim platoom. Sunce je peklo izbezumljujući gladne i žedne ljude. Poneki od njih  našao bi kakvo pogodno mjesto na kojem bi u hladu odmarao pregrijano tijelo. Poneko bi kratio vrijeme sa lijepim i zavodljivim «Samarićankama». Isus Krist je učinio nešto slično. Počivao je zanesen onosvjetskim transcedencijama, ležao pored zdenca života, izvora pitke hladne vode, neometan od nikoga. Sjetio se fra Lucijann Požar istinite zgode Isusa sa Samarićankom Prišla jezdencu s amforom u ruci. Lijepa kao što to samo diva može biti, pohotna kao i sve druge mlade žene. Smijala se, podatno razgiolićujući tijelo. Poželje Isus muža mlade i lijepe Samarrićanke. Htjede ga obratiti i privesti vjeri. Zamoli ju da mu ga dovede i reče: - Ženo! Tko god pije od te vode opet će ožednjeti, a tko pije od vode koju ću mu ja dati sigurno neće nikad ožednjeti. Što više, voda koju ću mu dati postat će u njemu izvorom one vode što struji u život vječni.

Nasmija se mlada i lijepa Samarićanka. Nagrabi vode i zagleda se ulijepog i prijaznog Isusa krista. Poželi ona vode od koje nikad neće ožednjeti. Pogleda ga ponovno onim otužnim i po malo bedastim smješkomženske podatnosti. Sve bi uzela od njega što bi joj dao. Nikad se ne bi naslušala glasa njegova. Zasta, odloži amforu punu vode i pričeka u nadi da će što doživjeti s tim joj na prvi pogled dragim i neznanim čovjekom. Zainteresira ju, koliko i začudi, želja Isusova. Nitkop još niokada ne poželje pored nje njena muža. Svatko nju htjede.  Tijelo joj se još nije bilo ohladilo i hlad joj je prijao. Htjede mu pomoći, podati s, odbaciti sve one grozne slutnje kojeje njegpva želja izazvala. Ne htjede samo tako otići, a da se ne uvjeri da doista nije sve tako kako pomisli.

Trže se i fra lucijan. Od kad je Isus Krist udario temelje kršćanskih vjerovanja crkva je uzimala  muževe ženama. Zar i njega nekoj nije uzela? Padao je ničice pred otkrivenim istinama. Živio je odvojen od spola nezainteresiran za njega isto toliko koliko je to bio i Isus Krist za putene dražui lijepe Samarićanke. Koliko je samo tragizma i očaja bilo u otkrivenim spoznajama? Koliko melankolije na odmorištima njihova samotništva. Prostori sebičnosti oblikovali su se u svim vremenima na isti način oviseći o duhovnom doživljavanju svakog ponaosob. Zar nije i on život, takav kakav je, podatan, izazovan i besmislen, doživljavao slično Isusu kristu onomadno? Zar nije i on bježao kao i svi drugi njegovi idplopoklonici od bestijalnosti putenih užitaka ne primjećujući ljepotu i podatnost dopadljivih žena. Svijet je oduvijek bio isti, a žudnja onomadno nije bila ništa slabija nego danas. Nastranost je uvijek bila ikonička naznaka samodostatnosti. Bolest pak jednaka danas kao i jučer. Zapadao je u ponor najbvulgarnijih analogija oslikavajući stanje duha onako kako je to jedinno i mogao učiniti trijezan čovjek.

Hladio ga je sdvježi zrak. Uljuljkivao valovima zanjihani trajekt. Huktali su motori. Bio je sve dalje od prostora melankolične potištenosti. Ujednom trenu pred njim se ponovno pojavi lik uporne Samarićanke. Upravo se blagonaklono i podatno obraćala Isusu Kristu.

-           Gospodine, daj mi te vode da više ne žednim i ne dolazim ovamo po nju!

-           Idi! – odgovori joj Isus, - zovni svoga muža, te se vrati ovamo!

Začudi se mlada i lijepa Samarićanka kako je netko mogao ne znati da ona nema muža.

-           Ja nemam muža! – odvrati mu, ne skidajući požudna pogleda s lijepog i skladno građenog Isusa Krista-

-           Dobor si rekla. – nastavi Isus. – Imala si pet muževa, a onaj kojeg sad imaš nije ti muž.

-           Gospodine, vidim da si prorok. – reče lijepa i mlada Samarićanka. Nasloni se na amforu punu vode i strpljivo ga sasluša.

-           Vjeruj mi ženo, - reče Isus, - dolazi čas kad se nećete klanjati «ocu» ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu! Dolazi čas – i već je tu – kad će se pravi klanjaoci klanjati «ocu» u Duhu i Istini, jer «Otac» takve klanjaoce želi. Bog je Duh, i koji mu se klanjaju moraju mu se klanjati u Duhu i Istini.

Pokloni se žena mudrosti Isusovoj i reče: - Znam da ima doći Mesija koji se zove Pomazanik. Kad on dođe sve će nam objasniti.

-           To sam ja, koji govorim s tobom! – reče joj Isus.

Trže se fra Lucijan, uhvati rukom za glavu- Možda je ipak on imao pravo? Zar nije Isus Krist rekao Samarićanki da se treba klanjati u Duhui i Istini? Zar nije onda ...? Ne, Lucijane, - govorio je sam sebi – ti ne smiješ poludjeti. Vidio si što je «fundament jedinstvenih monoteističkih vjerovanja» učinio od don Ive.

Ponovno mu se cijepala duša, postajao je nelojalan, sklapao savez s Budizmom, tražio izlaz iz bezizlazja. Njegova su razmišljanja bila proizvod potrebe za dijalogom u kojem bi uvijek iznova, spoznajući jakost svetih, nedodirljivih i uzvišenih vjerovanja, otkrivao sam sebe, svijet novih opsesija, obmana i niski. Od iskona se ništa nije promijenilo. Ljudi izvanredna duha oduvijek su razgovarali sami sa sobom, i to ne tromo i nesuvislo, riječi su im oduvijek bile jasne, misli odrešite, htijenja nedokučiva. U njima su bila njihova otkrovenja, svijet misticizma, bespuća i nadvladane prošlosti. Divio se isusovoj suzdržljivosti, onom samodostatnom samoodricanju od putenih užitakakojima ga je htjela obasuti mlada i lijepaSamarićanka – žena oja je svoju žudnju htjela jednom za uvijek zadovoljiti vodom od koje ne može ožednjeti. Klanjao se mudrosti koja je bila sazdana i izražena u one dvije riječi: Duh i Istina. – Bog je Duh! - govorio je Isus Krist. – Zar naije to razum? Nauka? Istina plod razumne spoznaje? Zar nije Isus Krist ...? – zastao je smeten i zbunjen biblijskim košmarom.

Raspolućeni su oduvijek težili posebnosti. Zar ju nije on našao u toj besprimjerno škrtoj, isposnički jalovoj, bolesno samodostatnoj izopćenosti? Zar nisu svi ljudi poput njega ostvarenom posebnošću premošćavali latentno prijeteći raskol koji je zasjenjivao čistine ljudskih nutrina, bolesnu dušu morbidno predestinirana čovjeka. Živio je u sredini jedino pogodnoj za integralni opstoj i cjelovitost rascjepu sklonih ljudi.

 

Trajekt je upravo pristajao uz obalu. Zvona su zvonila, putnici se pripremali za izlazak. Podigao je glavu i zaustavio pogled na parkiranim vozilima. Koliko je  samo truda i muke bilo u njima?! Koliko želja i zadovoljenja?! Plitki ljuudske samodostatnosti?! Sve je vrvilo ljudima. U jednom autobusu upravo su ulazili putnici. Jedan je mladić ljubio jednu djevojku. Svijet se nije osvrtao na njega, barem se njemu to tako činilo, no, varao se, upadao je u oči više nego što je to mislio. Sažaljivih i mučnih pogleda bilo je i previše. Rijetko ih je tko mogao shvatiti. Izašao je na obalu, osvrnuo se smeteno oko sebe i uputio prema stajalištu za taksije. Na sebi je imao jedno tamno i dosta trošno odijelo i bijeli ovratnik.

Grotlo civilizacije je svagdje bilo isto, proždiralo je sve živo, razbijajući u paramparčad umišljaje koji su se kao paraziti nametali zdravim društvenim odnosima, ljudskom radu i razmjeni stvorenih dobara. Od iskona je sve bilo isto. Oduvijek je netko htio promijeniti uspostavljene odnose, sputati život, ukalupiti ga u neke neprihvatljive mu norme ponašanja. Prošlost je živjela pored sadašnjosti. Jedna je drugu rastakala i obesnaživala. Svijet nije trebalo mijenjati, u njemu je trebalo samo pošteno živjeti.

Trgnu se fra Lucijan. Bio je tu, na zemlji, u ovodobnim prostorima nastanjenim njegovom generacijom, brinuo njene brige, mučio njene muke, ne snalazeći se previše u potrošački narogušenom svijetu koji je rijetkokad imao dosta novaca s kojim bi mogao zadovoljiti svoje prohtjeve. Kao pravi suvenirski ostatak jedne jadne i još posve ne prevaziđene prošlosti skretao je pažnju prolaznika. Oskrnavio je ambijent ovodobnosti koji nije imao puno razumijevanja za njegovu posebnost. Naziralo se golo žensko meso, razgolićavala su se bedra. Golotinja je obijesno pokazivala snagu nasrćući na kojekakve kopilane željne putenih iživljavanja. Kakva provokacija! Pravi ledeni bodac. Nije se nauživao ženskih tijela, nije živio kao drugi.

Praznina jednog beskraja ispuni čemerom Lucijanovu dušu, pomiješa se s tim iskonskim ritmom postojanja punim mediteranske melodioznosti. Zvon nepreglednih tišina odjekivao je u njegovu mozgu kao jeka tog žamora koji se razlijegao obalom. Poželi se života. Da mu se još jednom roditi zadovoljio bi svoje ničim ne zadovoljeno tijelo asvim njegovim ljepotama. Bio je i suviše okrutan prema njemu. Izdao ga je. Sada je ispijao pelin promašaja.

 

Šturi kameni plato, uske ulice. Vječnost koja je uzimala i davala ostajući uvijek ista. Amnbijentalno je sve bilo predodređeno zvonikom Sv. Duje i Dioklecijanovom palačom. Prišao je taksiju. Za volanom je sjedio bljedunjav mladić žute kose i plavih očiju. Sigurno nije imao ništa zajedničkog s tim povijesno oblikovanom jezgrom dalmatinske metropole. Ne zato što joj nije pripadao, dapače. Možda ju je volio više nego on, fra Lucijan Požar, crnook i sijed, s onim dugim povijenim nosom i velikim klempavim ušima.

-           Jeste li slobodni? – upitao ga je.

-           Kako da ne! Zato sam tu!Čekam kao gladni galeb kakav zalogaj. Izvolite! - 

Prihvatio je fra Lucijanovu torbu i otvorio mu vrata. – Kuda? – upitao ga je.

-           Na željezničku stanicu. – odgovorio je fra Lucijan.

 

Svijeta je bilo sve viđše na ulicama. Jedana je hidroavion kružio nad lukom. Talasalo se more, prodavala riba, domaćice obilazile tezge s korpama. Život je tekao kao i rijeka kroz korito ne mijenjajući puno udolinu predodređenu za jen tijek. I ljudi kao da su isto tako uvijek odnekud dolazili ne mijenjajući puno okružje ambijentalno predodređeno mediteranskom pripadnošću. Tijek rasa i naroda, kultura i civilizacija, nezaustavljivo se i danas odvijao. Škrte naznake suvremenosti nisu ničim oskrnavile monument romansko-gotsko-slavenske civilizacije. Izrastale su nove četvrti uranjajući romansko-gotsku jezgru u kozmopolitski kubistički ambijent solitera i obiteljskih kuća.

Kada je izašao iz auta zagledao se još jedanput u blijedoliko lice taksiste. Pored taksimetra je držao sliku jednemlade žene. Bila je tamnokosa s dugom ovalnom glavom tipičnom za izvorni etnos ovog šprostora. Topio se plavušan na mediteranskom suncu, pretakalo staro gradsko jezgro u nove četvrti. Iznad svega stršio je zvonik Svetog Duje. Mirovala je revitalizirana Dioklecijanova palača. Dominikanskom skrušenošću pozdravio se sa «Žućom» i uputio na peron. Pripadao je tom svijetu, masi, tom konglomeratu rasa i naroda. Možda su imali pravo. Eto, on takav kakav je nije mu ničim sličio. Ako je odnekle i došao i naselio se u kojem svom pretku tu, onda je to bilo odnekle s isto takvog prostora pod istim mediteranskim suncem. Povijest je često krila istine, iako ih se današnji svijet nije stidio. Romansko-gotsko-slavensko ishodište današnje civilizacije nije nitko negirao.

Sjeo je na sjedište i zagledao se u grad, osjećao je da je od iskona tu na tim obalama, s tim svijetom koji je živio na kopnu koje je oplakivalo njegovo more. Činilo mu se da je bio svagdje gdje su jata gladnih galebova nadlijetala tvrđave na hridima, ribari lovili srdelu, a u oštarijama se jele skuše s gradela. Bio je u gusarskim gnijezdima, na portugalskim i španjolskim brodovima, s Arapim, marširao je s rimskim legijama, nadmetao se junaštvom u Šparti, branio Atenu.

Uskioro je prozaičnost kamenjara skrenula tok fra Lucijanovih reminiscencija na genetsku prošlost svog bića. Beskrajne šume Gorskog Kotara obavijene sumaglicom podsjetile su ga na svijet drukčijig od onog tamo, siv i turoban, zimi hladan i okovan ledom i studi.

 

 

10.

 

Ludilo don Ive Roguša djelovalo je strahotno na sve buntovne intelektualne duše koje se nisu mirile sa samozatajnim bitisanjem i bezrezervnim prihvaćanjem «istina» utemeljenih na osnovu onodobnih transcedencija koje su čovječanstvu prenijeli Isus krist i njegovi apostoli. Mit o Kristu dolazio je sve više u opreku s logikom naučnih spoznaja. Iako je, takav kakav je, otvorio svijest čovjeka o sebi, bio je neprihvatljiv. Neprispodobiv svim drugim «istinama». Nije se mogao iskusiti, zato je bio vječan. U njega se nitko nije mogao razočarati, zbog toga je bio neuništiv. Trpljenje opsmišljeno zagrobnim životom nije bilo ni tako nepotrebno, iako su takve samoobmane neprihvatljive. Sukobljavale su s iskustvom. Zagriženi su bili netolerantni prema «bogohulnim ateistima». «Čistunci» su naime oduvijek gomilali nevolje čovječanstva. Čak su i kao Kršćani bili jako daleko0 od onih moralnih zasada na kojima je Krist utemeljio njihova vjerovanja. Dom Frane se nikako nije mogao pomiriti s tim. Težio je sintagmi onomadnosti i ovodobnosti, ovozemaljskog realiteta s onosvjetskim transcedencijama. Harmonija njegovih težnji zbližavala ga je sve više s marksistički oblikovanom svakodnevicom, postajala lijek za rastrgane ljudske duše. Bio je to trend, ono što je jedino moglo ispuniti procijepe raspolućenih duša iz kojih su liptali liptaji netrpeljivosti. Htio je izliječiti oboljele. Ne samo njih, čitavo čovječanstvo. Zar to nije bilo preče od svega? Ludilo don Ive Roguša potreslo ga je kao malo koga, pkopalo sva njegova nastojanja da ga takvog kakav je učini sretnim. Šetao je Gornjim Gradom, redovno navraćao u «Bistro», gledao Marijanu. Bila mu je sve draža. Duga svijetlo smeđa kosa spuštala joj se do ramena., a krupne oči iskrile radošću svaki put kada bi ga ugledala. Ni sam ne zna kako mu se to desilo, zaljubio se. Činilo mu se da se p'rvi put u svom životu, tekl sad kao šezdesetgodišnjak, zagrijao. Tugaljiva uzbudljivost obli crvenilom srama njegove obraze. Osjećao se muškarcem, želio ju. Osmijeh pun nipodaštavanja prema samom sebi nije mu silazio s usana. Bolni neurotični prijekor propara mu ponovno putenošću i ljubavljune zasićenu nutrinu. Pomisao na dane samosavladavanja i odricanja razdirala je dušu. Godinama je navraćao u ovaj lokal, promatrao je, pratio. Kada se razvela ponadao se uspjehu.

Tih majskih dana 1982. godine ustajao je rano. U sedam je već bio na Kaptolu. Bakačevom bi se spustio na Trg Republike. Pred kioskom bi stao u red za novine. Udisao je svježi zrak, promatrao svijet, živio kao i drugi. Novosti je bilo puno. Dnevni listovi su bili sve interesantniji. Prozaičnost međuljudskih odnosa negirala je sve  poetske opsesije.Argentina i Velika Britanija su vodile neobjavljeni rat zbog Malvinskog otočja. Potopljena je krstarica «Belgrano», najveći ratni brod argentinske flote, nosač aviona Hermes tegljen je prema Karibima. Super modernio britanski razarač «Shefield» na dnu je južnog Atlantika. Latinska Amerika je vrela, katolicizam zanosio. Ljudi su se dizali u boj protiv «protestantske dominacije». Da li je sve bilo baš tako kako je to doživljavao don Frane, nije ni bilo tako važno, Svatko je imao pravo da na svoj način interpretira sukob koji je zbog svojih rasnih, vjerskih i nacionalnih pobuda dobivao sve više svjetsku dimenziju.Mnogo se toga desilo u protekle dvije godine, Kosovo je još uvijek liječilo rane «iredentističkog bunta»; Poljaci su prkosili «komunističkoj vojnoj diktaturi; Kinezi se sporili s Rusima zbog granice. Afganistanski pobunjenici su pružali sve organiziraniji otpor sovjetskim «intervencionističkim» trupama. Ljudi su preisoitivali sami sebe, čovječanstvo savjest. Da li je tko imao pravo na živote onih koji će pasti zbog sukoba niklog iz potresne povijesti britansko-španskog nadmetanja na svjetskim morima? Sigurno da nije. No, tko je u ovom momentu uvažavao mišljenje donFrane vicića? Tko slušao savjest čovječanstva?Zar je put u beskonačnost i vječnost vodio kroz groblja? Zar se dugovječnost nije mogla osigurati uzajamnim štovanjem, predanošću krščanskim moralnim normama i potiskivanjem razbuktalih strasti? Prošao je pored knjižare «Znanje» i zaustavio se pred ulazom u «Bistro». Proljeća njegove mladosti su bila tu. Kako je sve bilo smiješno?! Onda kada su se drugi zaljubljivali opsjednuti paranoidnom ljubomorom, an je mučio tijelo apsentizmom. Živio je s pričama starim dvije tisuće godina. Uglovi usana su mu nevoljko zadrhtali, obrazi se zgrčili. Puno je toga propustio, no, ipak, život mu je bio drag, pogotovo sad kad mu je srce treptalo, duša se ponijela, a oči veselo zaigrale gledajući razdraganu Marijanu. Za čudo, pred njim je bio samo jedan mladić. Uzeo je kiupon za kavu i dao ga šankerici. Marijana se smijala.

-           Onda, jeste se odlučili? Kad ćemo negdje zajedno? Dogovaramo se čitavu vječnost, nikako da se dogovorimo. Vrijeme prolazi, vama brže nego meni.

-           Kad hoćeš?

-           Tako star, a nespretan. Muški obično imaju inicijativu! Naređuju, zakazuju, pozivaju!

-           Kad završiš posao bit ću tu. Idemo negdje.  – Rekao joj je to ne skidajući pogled s njeni krupnih vragolastih očiju.

-           Na rulak! – odgovorila je smijući se. – Ja plaćam za prvi put!

-           Svašta!

Jedna sredovječna žena je prišla blagajni, uplatila nešto i s tiketom prišla šanku.

-           Konačno! Koliko to čekam! Previše si obazriv. Nisi kao drugi! Naši dečki, čim popričaš s njima, dadu se na posao. Tu bi me pred svima.

Sličila mu je u svemu na taj nonšalantno, katkad krajnje neskladno , obučeni svijet, koji se vrzmao tu oko tih kafića i trgovina. Studenti su jurikli na predavanja i vježbe, maturanti pripremali proslave. U obližnjoj pivnici jela su se «seljačka jela». Život je bio nesmiljen, nije se obazirao na onekoji ga nisu znali živjeti. Koliki su od njih patili, a da to svijet koji ih okružuje nije znao?! Koliki su kao i on bili žrtve mazohističke askeze?!Koliki živjeli kao povlaštene ličnosti od muke takvih kao što je bio on?! Mazohističko samoodricanje kao masovna stabilizacijska pojava uzrokovalo je porast tečajne vrijednosti dinara na Züriškoj burzi. Ironično se nasmijao nad tom uznenadnom konvertibilnošču domaće valute.

-           Kako sin? – upitao ju je.

-           Zaposlio se. Kakva mi je briga pala s vrata! Na ovu skupoću i ovo sveopće stiskanje ...

-           Standard ti se znači povećao?

-           I te kako! Iako plata nije na znam kakva, guram nekako.

Ponovno ih je prekinuo jedan od posjetilaca naručujući kavu. Uskoro ga je gužva primorala da se pozdravi i stane pored prozora. Utonuo je ponovno u misli, u apokaliptičnu viziju mogućeg sraza Latina s Anglosasima. Ne, to se ne smije dozvoliti, prošlost se ne smije ponoviti. Možda će se sve završiti na tim prvim potapljanjima, jetkim optužbama i polemički jasnim, iako oprečnim stavovima. Uostalom, što se to njega sve skupa tiče? Volio je Marijanu, uživao u njenom izgledu, želio takvu kakva je. Njegova barbara odavno nije bila za obno zbog čega se raspopio.

Panične praznine grotesknih promašaja. Celiba. Samoodricanje. U to vrijeme, za kojim sada plače, nije ni bio tako nesretan.Uživao je u vlastitim mukama, u askezi. Dodvoravao se njom Bogu. Sada je patio. Boljelo ga je sve. Tražio je utočište i nalazioo ga. Nadao se, plašio.  Marijana je mogla izvidati njegove rane. Ritam ljudskog mravinjaka, plošna betonska ravan i pejzaž gradskog jezgra, nadahnjivao ga je ljubavlju- Volio je narod s kojim je živio. Bio je poražen. Ne, nije se dobro izrazio, njega nitko nikada u ničemu nije pobijedio. Nitko ga nije ni gazio, ni odgurnuo. Sam se odrekao života, predavši se sumanutim doživljavanjima onostranog. Čitav je život tumarao beznađem duhovnih pustinja živjevši u opojnom sumraku zanosa. Iz ovog ostakljenog sastajališta godinama je promatrao stecište mal te ne svih Zagrebčana. Bježao je od svijeta koji nije mogao promijeniti i s kojim se nikada do kraja nije saživio. Bojao se spoznaja, boli, patnje, svega onog što ga sad muči. Ispio je kavu do kraja i prišao joj.

-           Vidimo se u dva!

Dah života, takvog kakav je, jadnog, stabilizacijskog, zapuhnuo je svom žestinom ulicu izvodeći ljude na još od nikog neutabane staze. Što se sve tih dana nije našlo na vjetrometini zbivanja? Što asve nije tražili utočište u skromnosti i samoodricanju? Poštenje i skromnost su bile i ostale najcjenjenije ljudske vrline. Njega su resile oduvijek. I danas je samodopadno uživao u njima. Voli je. Pružio ruku Marijani, izigrao Barbaru.

Pred knjižarom «Mladosti», na uglu Margaretske i Ilice, je stao. Rado je gledao knjige. One su bile oduvijek utjeha samotnjaku poput njega. Gledao je «Bibliju» Gustava Dorea. Nije ju imao. Tisuću i osamstotina dinara nije malo. Danima se zaustavljao pred tim izlogom promatrajući je. Jedanput je čak ušao u knjižaru i prelistao je. Novi udžbenik interne medicine je morao kupiti. Kasda se uspinjačom uspeo na Gornji Gradstao je jedan čas gledajući panoramu grada. Uživao je u njegovu rastu. Danas se nije mogao oteti dojmu da je dođao kraj jedne epohe koja je učinila mnogo toga za sve, pa i za njega. Nije bio sam. Mnogi su tih dana tako doživljavali krizu. Bojao se sutrašnjice.  Sa zabrinutošću je čitao vijesti s iračko-iranskog ratziošta i Malvina. Sila je oduvijek bila arogantno samouvjerena. Zašto to ne bi bila i danas?Bio je zadovoljan. Dogovorio se za «spoj». Njegova nevina prošlost je bila kriva za sve. Zar bi čovjek njegovih godina mogao ljubiti tako kao on da nije bi na neki način nevin? Možda će morati biti drzak? To vjerojatno neće biti potrebno, Marijana će se sama pobrinuti za sve.

Godinama je šetao istim ulicama, zavirivao u iste izloge, navraćao u «Bistro», vozio se uspinjačom. – Zašto? Držao se kao pijan plota gornjogradskih zidina, srednjevjekovnih crkava, ljudi koji su samovali unutar klaustrofobičnih samostanskih odaja, brinuo brigu o don Ivi, fra Tomi, malom Mišku i Tomiju. Hipnotičke sintagme nagomilanih vremena sukobljavale su se s raskolima njegovih pacijenata. Sladunjavo bolne reminiscencije i suvremena amblematičnost cijepale su uvijek iznova zacijeljene. Nikako nije uspijevao da se odmakne od onog graničnog položaja, ruba bezdana, od kojeg je samo jedan korak daleko zjapilo grotlo bolesti. Nije bio lud, kao što je to bio don Ivo. Niuje patio kao Toni. On je naprosto izgrađivao bazu novih vjerovanja. Pokret čiji su proplamsjaji gasnuli gušeni vojnom diktaturom, doživljavajući istovremeni trijumf «islamskom revolucijom» u Iranu.

Misli su mu bile rastrgane, htijenja nejasna. Uživljavao se u usud pacijenata, žalio don Ivu. Za njegov tragičan usud bio je i sam kriv. S Tonijem je putoivao skrivenim kutcima južnog Jadrana. Uspinjao se liticama, onim ogromnim, prema nebu stršećim kamenim gromadama, kojima se iz Kotora išlo na Cetinje. Plašio bezdana gledajući fjordove – mjesta u kojima je samonikla vegetirala stara civilizacija. Praćakala se živa i neugasla na ono malo tla što joj je stajalo na radpolaganju podno lovćenskih stijena. Gledao je krtičnjak pregalaštva i neke čudne stoičke izdržljivosti. Obnavljali su se potresom porušeni gradovi, u žile kucavice unosila svježa krv. Iznad svega stršili su tornjevi katedrale, hridi Lovćena i Njegošev mauzolej. Simboli «vječnog i nerazrušivog zajedništva».Susretao se u svakom od svojih pacijenata sa slikom vlastite intime – procijepom sopstva i projekcijom svih onih opsesija kojima je i sam bio opterećen. Izbjegavao je oporu, učmalu i nesentimentalnu svakodnevicu, vulgarnu i bezdušnu kao i život suvremena čovjeka. Marijana je mnogo toga potisla. Zauzela je centralno mjesto u njegovim mislima, probudila žal sjećanja za propallom mladošću. Život mu je doista bio besmislen. Mogao bi čak reći poročan. Što je moglo bit veća mana od promašaja koje je učinio? Mnogo toga ga ga je proganjalo, najviše Marijanina prošlost. Bio je razjeden čuvstvima, rastočen ljubomorom. Ipak, danas, prvi put u svom životu provesti će dan  s nekim prema kom nešto osjeća. Njegov život se stubokom mijenjao. Ponirao je u kovitlac strasti. Za sve si je sam bio kriv. Išao je stopama Patera Krista. Poziv je, kao i ljubav, bila rezultat osobnog odabira i mogućnosti. Slegnuo je ramenima, nasmijao se i produžio Mlinarskom prema Zvijezdi. Sve je bilo vraški jednostavno. Mogućnost izbora uputila ih je jedno na drugo. Tmasti oblaci prijetili su kišom. Ubrzao je korak. Uskoro je bio u ordinaciji.

 

Fra Tomo je napisao «životno djelo». Prikazao je kršćanstvo kao socijalni pokret potlačenih i obespravljenih. Nije to bilo ono što je pisao don Iovo, bila je to prava studija koja je kao i svi drugi produkti bolesne uobrazilje propala. Život je bio takav kakav je, nepromjenljiv i vječan. Tražio je fra Tomo spas Crkve u avangardizmu, pisao «kapitalno djelo» - «ideološki fundament» kršćanskog socijalizma. Zanosio se tim da je tvorac novog pokreta koji će uspostaviti nove društvene odnose. Što je bilo loše u njegovoj zanesenosti kršćanskim socijalizmom? Zar nisu osnivači kojekakvih političkih partija oduvijek pisali programatska djela? Zašt onda ne bi na to imao pravo i fra Tomo?Zašto bi zbog toga bio lud? U nečemu je fra Tomo imao pravo – snaga ustaljenih vjerovanja mogla je prisiliti «urbane marksiste» na «kapitulaciju», Zar se to nije već jedanput dogodilo?Zar kršćanstvo nije nakon višestoljetnih progona prihvaćeno kao državna religija? «Crveni biskupi» Brazila propagirali su revolucionarni put. U Francuskoj je jedan osobenjak zahtijevao paktiranje Crkve s Komunističkom Partijom. Vjernici su pozivani u borbu protiv «nečovječnog i neodrživog» kapitalizma. Zar to sve skupa nije bila sintagma klerikalnih duhovnih obzorja i fovistički amblematične suvremenosti koja ga je uvijek iznova opsjedala fascinantnim sjajem kad god bi se našao u onom crvenilom osuvremenjenom gornjogradskom prostoru. Hipnotičke impresije opsjedale su ga kao i fra Tomu. Sa zanimanjem je listao njegov rukopis, promatrao žive nemirom ispunjene oči. Obijao je tomo izdavačke kućer, umnožavao rukopise, uzalud tražeći izdavača.

-           Djelo ti je izvrsno! – ponavljao je Frane. Malo tko ne razmišlja o toj mogućnosti! Da pokušaš sam to umnožiti kao «samizdat»? Ja mislim da bi se našlo dosta onih koji bi s interesom pročitali tvoje sugestije.

-           Razmišljao sam o topme. – odgovorio je. – To ne bi bilo tako loše. Sto primjeraka ne bi puno koštalo.

Govorio je zanoseći sviom onim mogućnostima koje su se takvom samizdatu pružale.

-           Tomino ludilo je granično! – zaključio je. Propisao mu je lijek i pozdravio se s njim.

Proljetni pljusak unio je nešto svježine u sparnu  i neprovjetrenu ordinaciju. Prišao je prozoru i širom ga otvorio. Nebo se postupno razvedravalo, a obronci Zagrebačke Gore izranjali iz sivila. Za koji trenutak će ući Antun Vaš. Žao mu je bilo Tome. Obilazio je izdavačke kuće, sjedio u predsobljima. Ljudi su bili opterećeni stabilizacijskim brigama. Nisu ga razumjeli. Odbijan je objeđen da socijalističko društvo, takvo kakvo je, ne može amenovati jedan takav košmar mutnih i nejasnih misli. Nitko nije bio za prevazilaženje postojećih suprotnosti, za askezu religijski fundiranog komunizma. Nekima je sve sličilo staljinizmu, drugima ludosti. Nitko se nije udubljivao u njegove ideje, nitko se kao vođa nije htio odati zadovoljstvima koja bi proisticala iz askeze. Čudan je bio čovjek fra Tomo. Život ga je učinio takvim. Bio je patnik. Zar se u njegovoj glavi, takvoj kakva je, i mogla začeti drukčija vizija socijalizma? Svatko se morao nečega odreći. Oni koji su patili radeći, imali su pravo na život. Drugi pak koji bi rukovodili svim patili bi kao i on. Celibat bi spriječio dekadenciju – nepotizam i druge nasljedne privilegije.

Nasmijao se don Frane, okrenuo i promrmljao kroz zube: - Lud je! – Sjeo je potom u svoj naslonjač i zamislio se. Bio je oprezan sa svakim. Sujetni ljudi, kakvi su bili skoro svi iole obrazovaniji posjetioci psihijatrijskuih ordinacija, bili su previše tankoćutni da bi im s emogla samo tako spočitnuti bilo kakva sumanutost. Ništa tako nije srozavallo ljudski duh, stvaralačke i radne porive, kao povrijeđena sujeta. Djelo fra Tome vVinkovića nije bilo loše. Manji ispravci i dopune mogli su ga pretvoriti u nešto što bi bio izraz njegove kreativnosti, no nažalost, fra Tomo nije bio sposoban za to. Da li da mu on to učini? Da zasuče rukave i od programatskog spisa napravi studiju o socijalnim tendencijama kršćanstva kroz vjekove.

 

Učinilo mu se da je netko u čekaonici. Ustao je i otvorio vrata.  Bio je to Toni.

 

Zgrad u djetinjstvu izgrađenih opsesija bio je strahotan. Vraćao se u život, tražio «spas kroz Krista, radio u misiji Caritasa, pazio na djecu u Oborovu nadahnut kršćanskim idealima, u prvom redu mesijanizmom, onom nadčovječanskom irealnom dimenzijom kojom je svaki smrtnik mogao postati «Sin Božji». Ćudoredna čistoća njegovih poriva fascinirala je don Franu. Oprezno je vodio slučaj. Malo je trebalo pa da sve što je učinio upropasti. Jedna gesta ili nesuvislo izražena misao bila je dovoljna da ga baci u8 kovitlac kontroverzija, plimu sumanutih doživljavanja. Raskol iz kojeg ga je teškom mukom upravo tim mesijanskim porivima izvukao. Post, halucinacije  i suodnos s bogomdavno su raščistili. Bilo je to još dok je uičio fiziologiju. Tada je naime shvatio da je gladovanje uzrokovalo sumanute doživljaje. No, ipak, pored svega, nije raskrstio sa svim što su ta doživljavanja , kao proizvod duševnih i tjelesnih promjenaprouzrokovanih postom, hipnotički nakalemila  na dječački katehizam. Most terapeutske sugestije izgradio je upravo na tim  morbidnim temeljima njegove ličnosti. Uspostavio ga je pri prvom susretu s njim, dograđivao polagano i sigurno godinama sve dok ga konačno nije izveo na put onih kršćanskih vjerovanja koja su dvojnost mogla zadovoljiti nastojanjima za prerastanjem u novog čovjeka. – bogočovjeka, Krista.

Stidio se mnogo čeg Toni Vaš. Bioo je svjestan sumanutosti. Zanosio  se utjelovljenjem Boga u sebi.Bio je iskren. Žrtvovao se u misiji. Vjera u božanski preobražaj bila je koliko zanosna toliko i naivna, tragična koliko i komična. No, tu, don Frane Vicić nije mogao ništa. Put rada i trpljenja, učenja i samoodricanja , skretala je tok njegove bolesti iz faze otuđenosti i desocijalizacije u društveno koristan rad i resocijalizaciju.

Kolika su velika djela nikla iz moprbidnih ishodišta ljudske psihe?! Iz njih je niklo i tonijevo pregalštvo. Zagledao se don Frane u to isposničko lice, upale oči i bradu. Varavi oćutak pnog tjlesnog i duševnog zdravlja učinio ga je sretnim. Bioo je ponosan na sve što je radio. Postajao je Bogo-čovjek. Radikalna negacija ranijih doživljavanja odvijala se dans kroz tro oduševljenje nekritički apstrahiranim Augustinovskim koncepcijama. Kao teolog i dobar katolik don Frane nije mogao ovu bezrezervno postavljenu postavku Sv. Augustina odbaciti kao nenaučnu, što više prihvatio ju je takvu kakva je. Pružala je, naime, neiscrpne terapeutske mogućnosti. «Spas kroz Krista» ostvaren na taj način omogućavao je liječenje, ublažavao bol, omogućavao resocijalizaciju. Težnja za božanskom preobrazbomje uzvisivala, potiskivala mučna saznanja, vodila proces kraju, premoštavala raskol, ublažavala otuđenje. Zaduvaše vjetrovi glavom Antuna Vaša. Teško se bilo pomiriti sa svim. Srce bi mu zaigralo, a neki čudni osjećaj nemira ispunio nutrinu. Ustajao je sam protiv sebe, obračunavao s predodređenošću i odabranošću. Frane je uspio, razotkrio gaje samom sebi. I izveo na put spasenja. Koprena opčinjenosti nagičnim reminiscencijama na dane Pater Kristovog katehizma se razišla. U godinama u kojima je bio ljudi se nisu lako mirili s neuspjehom Izlječenje je bilo ravno padu s najverćih visina. Zanos je splasnuo, jalova iščekivanja iščezla. Život se ispunio besmislom. Trebalo ga je osmisliti.

Don Frane je doista imao zašto bit zadovoljan. Bio je strpljiv. Sjećao se svakog detalja. Sčim sve nije bio opsjednut?!Čemu se sve nije nadao?! Sa sadašnjim teškoćama lako će izaći na kraj.

-           Kako je Margita? – upitao ga je skrećući tok Tonijevih misli.

-           Izvrsno! ... Uvijek jednako. Tabavljena je djecom. Živi za njih. Ponekad mi se čini da me nikada nije ni voljela, da voli njih, a ne mene.

Zamislio se na čas i zagledao u beskraj, u šare na bog zna kad ličenom zidu. Bio je u heilbronu, radio s emigrantima. Posjećivao je bolesne u obližnjoj bolnici, provodio vrijeme s onima koji su u vjeri tražili spas od onog što ih je snašlo. U jednom boksu za bolesnu djecu ugledao je jednom Margitu. Nasmijala mu se. Srce mu je zaigralo. Borio se s ogradama koje je među njih postacvio njegov poziv.

-           To ti se čini! Da li je to uopće važno? Zašto s tim razbijat glavu? Živi s tobom. Rodila ti je djecu. Podiže ih. Na svom je mjestu i kao žena i kao majka.

Boljelo ih je oboje isto. Kasno su doživjeli ljubav. Toni nije znao mnogo o životu, nije ni pridavo važnost prošlosti. Vjerovao je u njena religijska osjećanja, izvjesnu čednost i iskrwenost, sve do onoga dana kada se misaona sfera njegova života nije usmjerila s onosvjetskih na ovosvjetrske probleme. Kako je most njegovih emocija s kojima je premoštavao jaz svog raskola bio jaćči i čvršći tako je i njegova opsesija Margitinom prošlošću bila veća. Proganjan zloduhom ljubomore kopkao je po prošlosti. Ljubomorne insinuacije su izluđivale. Nije imao kud. Margita je bila jedina žena  na ovom svijetu koja je ludonju poput njega htjela. Podizala je njegove gologuzce, oblačila ih i obuvala, njegovala. Pomagala im da stasaju u ničim ne opterećene ljude.

Slegnuo je ramenima don Frane, žmirknuo očima i nasmijao se.

-           Misliš da su druge bolje od nje?

-           To ne. – odgovori.

-           Onda? ... što ti drugo preostaje nego da se pomiriš sa svim. Misliš daja puno razmišljam o Marijani? Tako mi je svejedno kakva joj je prošlost. Volim je. Srce mi zaigra kada je ugledam. Duh mi poelti, osjetim se mlad.

-           Kasno smo doživjeli ljubav.

-           Što bi ja rekao? U šestom deceniju osjetio sam prvi put nešto prema osobi drugog spola.

Zamislila su se obojica. Svaki je na svoj način žalio za promašenim. Jadali su se jedan drugom. Smireni don frane zaustavljao je pogled na plašljivu Toniju. Daleko je još bio od pravog zdravlja.. Možda ga nikad neće ni imati?Nikada se neće osloboditi sadomazohizma. Toni više nije postio. Nije halucinirao. Sagledavao je ranije zablude. Nije bio za nikoga opasan, Nije stvarao nove dogme. Nije tražio da ih drugi poštuju i da mu se kao božjem poslaniku klajaju. Nije tražio revnost i idolopoklonstvo. Bio je čak kritičan. Da nije ne bi ni dolazio tu. Ne bi mu se obraćao za pomoć. Bilo mu ga je žao. Žrvanj spoznaja mljeo je zadnja zrna plodova njegovog katehizma. Plakala mu je duša, treperilo sitno i krhko tijelo. Očaj izazvan lažnim predodžbama izbezumljivao. Zbilja je zatiorala uobrazilju, istina bezpriziovno brisala ucijepljene dogme. Sudila. Pravorijek jednog vremena razbijao je besmisao vjerovanja.

Koračao je Toni ukorajk s njim, šetao kaptolom, Vlaškom do Draškovićeve. Tu se oprostioo od njega. Čitav je život netko nad njim bdio, sada je to činio don Frane. Peklo je rano popodnevno sunceobasjavajaući patinasto-maslinaste fasade srednje Vlaške. Tu je u jednom malom zapuštenom i trošnom stanu živio s Margitim i djecom. Tandrkali su tramvaji, auta u koloni čekala zeleno svjetlo. Nekoliko milicionera stajalo je pred milicijskom stanicom. Sanitetska kola vozila se nekog u bolnicu. Život je tekao tokom na koji nisu mogli puno utjecati  neimari i vizionari modernog katolicizma. Na jednom kiosku kod crkve kupio je novine.Argentinsko-britanski rat nije prestajao. Na Kosovu je tinjao plam bunta. Poljska je i dalje prkosila vojnoj diktaturi. Svijet se nalazio pred srazom. Zgrad vjerovanja bio je strahotan. Srušen je kao i sve druge neimaštinomi siromaštvom. Bo je nezadovoljan sam sa sobom, životom, onim što mu je nudio. Bio je sretniji us vijetu uobrazilje, posebnosti i suodnosa. Zašto ga ljudi nisu pustili da uživa u besmislu vjerovanja? Zašto mu nisu dozvolili živjeti onako kako je to zacrtala njegova dječačka mašta?

Prešao je na južnu stranu. Hlad mu je prijao. Obrisao je znoj sa čela i zagledao se u nebo. Vrijeme orežnjenja i spoznaja bolo je bodcima istine. Najradije bi otuišao negdje na kraj svijeta, pobjegao od samog sebe. Sramio se, zazuirao od drugova – ulcinjskih poletaraca koji su vodili zdrav puten život. Vinuo bi se najradije u nebo, u nedostižne mu visine, dao dušu i tijelo onom svijetu. Spustio se konačno na tvrdo i čvrsto gradsko tlo, koračao nepredodređen i neodabran pločnikom zaustavljajući pogkled na prolaznicima. Osjećaj nevoljkosti nije mogao odagnati. Teško se mirio s prosječnošću, s tim da je običan smrtnik, jedan od tih bezvrijednih i neizbrojivih mravi – ljudi opterećeni9h problemima života. U svakom od njih je čučao toni Vaš. Svaki je želio odskočiti, dići se, pokazati. Ni jedan nije bio sličan drugom. Samo želja za izlaskom iz bezizlazja je bila ista. U svakom od tih bezličnih, sivih i u biti jadnih ljudi, pritisnutih morom neimaštine i besperspektivnosti, tinjao je proplamsjaj jednog zla, koje je tek sad, suočen sa zbiljom, osjetio u svojoj nutrini i on.

Nesposobni, nespretni, lijeni i nenadareni ljudi, bili su oduvijek hranilište zlih strasti. Svijet se grozničavo tresao boreći se sam sa sobom. Tražio je sklad i zdravlje košprcajući se u žabokrečini učmalosti. Izlaza nije bilo. Ljudi se nisu mogli promijeniti. Zlo usađeno u svakom od njih moglo je nestati samo na jedan način, onako kako je bilo potisnuto u duši Antuina Vaša, Miška Pahora i don Ive Roguša. Sasvim je bilo svejedno koja će vjerovanja biti vinovnik bolesti u čijoj će vatri izgoriti zdravi «zlodusi» čovječanstva. Teško se mirio s isposništvom, askezom i neimaštinom, svim onim što ga je jučer zanosilo. Htio je i on nešto od tih ovozemaljskih i ovosvjetskih istina. Tvari tako opipljivih i ugodnih. Bio je sve više materijalno nezainteresiran. U misiji Caritasa moglo bi se to njegovo, sada neplaćeno mjesto, i platiti. Zašto da ne pokuša? Zašto da se muči s tom jadnom invalidninom i ne zaradi koji dinar više? Usostalom, čovjek je kao i drugi. Imao je potrebe. Htio. Teško bi ga zamijenili s bilo kim. Rijetko bi se tko toliko žrtvovao kao on. Bacio je letimičan pogled na škrto ruho, ušao u vežu i uputio stubama prema svom domu.

 

 

11.

 

Iskonske težnje za promjenom zaokupljale su ljude oduvijek. Nezadovoljne posebno. Don Frane vicić nije za sebe mogao reći da je spadao u tu grupu mrzovoljnih, svim i svačim zaneseni i buntu sklonih ljudi. Čitav život je bio opsjednut legendama drevnih i dalekih prostora i vremena. Zbog njih nije shvatio revolucionarne promjene koje su stubokom mijenjale svijet. Dimenzija magije s kojom se mit o Kristu ucijepio u njegovu djetinje naivnu dušu bila je takva da nije dozvoljavala bitisanje bilo kakvih drugih zanosa. Revolucionarna gibanja poistovjećivao je s njim. Spoznaje koje su otkrivale istinu o ljudskom bitku sve je više tumačio ustoličenim kršćanskim vjerovanjima. Nije se mogao pomiriti s porazom. Bio je i previše tašt da bi to učinio. Priča o čovjeku nije ništa drugo no suodnos s Bogom. Zar da on, don Frane Vicić, poklekne pred tim prizemnim, vulgarnim, materijalističkim spoznajama? Naučne istine su za njega bile i suviše jadne i male prema onoj grandioznoj, epski oblikovanoj transcedenciji onodobnih prostora iz koje je isklijala kršćanska misao.

Pred Varteksom je stao. Imao je još nešto vremena. Ljetni modeli su ispunili izloge. Nmalo je tko tih dana ulazio u robne kuće. Tješio se don Frane da su krizne tegopbe, kao i život na ovom svijetu, prolazne. Vrući dan opustio je inače žive ulice. Pred Gradskom kavanom jeo se sladoled i pili hladni napici. Čak ni golubova nije bilo na pločnicima, sklonili su se od podnevne jare u ghladovinu gornjogradskih zidina. Koprcao se svijet razdiran novovjekim suprotnostima. Zastao je gledajući jednog prekrasnog mališana svijetle kovrčave kose i smeđih očiju. Želio je dijete. Prvi put u svom životu doživio je susret  s timm krhkim slabađšnim, i o drugima ovisnim, stvorenjem, na taj način. Takav bi bio njegopv i Marijanin sin. U jednom se ttrenu susreo  s njegovim pogledom. Oči su mu radosni sjale. Majka ga je držala za ruku i u jednom trenu napravila s njom pokretusmjeren prema don Ivi, kao da ga je putala «zašto ti nemaš dijete». Nasmijao se i prošao pored njih.

Prvi put u životu ne poželi ucijepiti takvom malom i svakom podložnom stvorenju onosvjetske i i onodobne transcedencije onomadbnih prostora. Uplaši se mogućihmagično-hipnotičkih opsesija s kojima bi ga mogao zasdojiti. Doista se nešto moralo učiniti. Crkva se morala refornmirati. Dvije su časne sestre gurale bicikl smijući se. Skranule su njegovupažnju.

-           Hvaljen Isus! – pozdravile su ga.

Buikle su mlade i ljepuškaste. Možda nisu puno ni vjerovale u sve ono što se zahtijevalo od njih.

Lik Marijane ponovno iskrsnu pred njim. Mnogo je tog lijepog bilo na njoj. Zavela ga je. Poželio je dijete s njom. Zar je moglo bit štočovječnije od toga? Zar nije tim doživljavao emergenciju krista, postajao Bogo-čovjek? Nije se plašio žrtvi – truda potrebnog za podizanje čovjeka.Oči mu se zasuziše. Ako Marijana to bude htjela ... Njegovo dijete neće biti opterećeno onomadnošću. Magija grandiozne dimenzioje mitskih vjerovanja koja je kroz dva milenija oblikovala duhovno obzorje čovječanstva neće dominirati misaonim životom njegova djeteta. Ljudska je misao oduvijek bila podložna vjerovanjima. Nitko, tko je u bilo što vjerovao , nije mogao misliti tako da bi mogao spoznati pravu istinu. Ako su protagonisti dijalektičkog materijalizma njemu imputirali iracionalni pristup spoznajama postanka i trajanja, on, don Frane Vicić mogao je njima svašta spočitnuti. Ako misao kao istina bitiše u svijesti čovjeka samo kao vjera u nju, onda ona nikada ne može biti racionalna. Ona je rezultat načina sagledavanja – pogleda na svijet. I zato je ovisna, bolje rečeno podložna, kao sve na ovom svijetu, jačem. Onom tko je imao diskreciono pravo na samozatajno prikrivanje zbilje. Tako misao kao istina podložna vjeri čovjeka i njegovom opredjeljenju postaje samodostatna i samo onom koji u nju vjeruje prihvatljiva.

Duhovni vidokrug Miška Pahora oblikovao je vjerovanja koja su ga dovela u stanje ludila. Bilo mu ga je žao. Redovno je dolazio u ordinaciju kao i Antun Vaš. Sudbina don Ive Roguša pomogla je svima da sagledaju ludost. Jedino Mišku Pahoru ne. Opsesivno stvorena priviđenja vodila su ga i dalje u suodnos. Nitko tih dana nije imao samilosti prema njemu. «inkvizitorska trojka» nije ni njega poštedjela. Nije bio podoban za svećeničko zanimanje. Zanesenjake nije trebala ni Crkva. Nizale su se slabe ocjene, vodili disciplinski postupci. Kraj je bio sve izvjesniji. Usud je bio neumoljiv.

Peklo je sunce, podnevna jara pritiskala ljude. Dolac je opustio, kafići se ispraznili, ljudi sklonili u hlad. Samo on, don Frane Vicić, u tom mrkom ruhu, tumarao je vrelim trotoarom prema «Bistrou». Osjećao se čudno. Napuštao je tragikomična pozorja – obzorja sumornih misli, okružja prokletstva, utvara i privida. Osjećao je harmoniju modernog doba, puls mu još neznana života. Srce mu je treperilo. Bojao se neuspjeha. Primicao se razumnijem svijetu, možda čak i poštenijem – ljudima koji su dostojanstveno uživali život. Što je moglo bit nastrano u intenzivnom zadovoljavanju pohote? Čitav je život bježao od života? Zašto? Zar nije taj bijeg bio rani znak kasnijih bolesnih doživljavanja? Premorbidno stanje duha koje je obavezno završavalo ludilom? Krivo zadovoljavanje mutnih nagona «čulne samoizvjesnosti»? Dijalogje suvišan i bespredmetan. Zar se moglo don ivu uvjeriti u suprotno? U to da je lud? Zar se Miško Pahor samo tako mogao odreći svoje predodređenosti i vjere u suodnos s Gospodom? Posebnost ih je sve skupa činila sretnim. Njihova je sudbina bila predodređena mutnim porivima koji su izvirali iz najnižih, praktično životinjskih, razina ljudske svijesti. Iz mraka «čulne samoizvjesnosti» izvirala su povijesna sjećanja, oživljavali se mitovi, taložili prohujali vjekovi.

Dočekala ga je radosna i nasmijana. Bila je sušta suprotnost njemu. Očekivala je ljubav. Pozdravila se sa šankericom, mahnula im svima još jednom pri izlasku i pristupila mu.

-           Mislila sam da nećeš doći. Vi, popi, ste čudni. Drukčiji ste od drugioh.

-           Gdje ćemo? – upitao ju je.

-           Gdje god hoćeš. Meni je svejedno. Važno je da smo počeli, da si se odvažio. Čekala sam te. Predosjećala sam ovo.

-           Kao da je to bilo teško opredvidjeti! Dosađivao sam ti svakodnevno, mal te ne pratio u stopu.

-           Ma nemoj! Još i to! Zamisli, don Frane Visić i ljubomora!

Šalila se, prćila usne, smijala. Pokazivala je čari. Lepršava, prozračna, laka odjeća ga je zanijela. Bila je lijepa. Mnogi su je, mimoilazeći se s njima, pozdravljali. U početku muto nije smetalo, no, kako se približavao «Staroj Vlaškoj», postajao je sve nestrpljiviji. Prolazili su pokraj parkiranih automobila; zaustavljali pogled na pokojem interesantnijem prolazniku, pričali o životu, o tome što će jesti i gdje svršiti poslije toga. Misli mu postaše vedrije, život osmišljeniji. Zar ne bi mogao imati dijete? Zar ne bi bilo zbrinuto? Da mu se što dogodi imalo bi pravo na njegovu mirovinu.

Sjeli su za jedan stol na klupe s obje njegove strane. Sve je bilo tako obično, normalno – prosto, jednostavno čulno i izvjesno. Pričala mu je o sebi, dočaravala topli kutak gornjogradskog potkrovlja u kojem je živjela. Odvela ga je skoro na silu doma. Podno prozora je bio priostrt ležajNije se skanjivala, prišla mu je i poljubila ga. Bio je to pravorijek ljubavi, presuda zbilji. Nije se opirao, Zašto bi? Sviđala mu se njena razbarušenost. Nije hinila ništa, nije se stidjela onog što je činila, dapače, bila je prirodna, otvorena, iskrena – normalna. Neponovljiva. Nije se ispričavala. Zašto bi? Odavno je razračunala s tim primitivizmom mkladalaštva, logikom mladih tek promiskuiranih uličarki. Činila je to iz zadovoljstva i ljubavi. Uskoro je usnula. Tromo tijelo izlagala je svkježini. Pokušao je to i don Frane. Nije uspio. Bio je žrtva promašenai krivo usmjerena djetinjstva. Zakasnio je čitava četiri desetljeća, Kod Marijane dva. Možda i više.Pokušao ju je zamisliti onakvom kakva je izgladela kao tinejdžerka. Svijetla duga kosa, nasmijano lice, vedar pogled. Cvijet mladosti. Cvjerojatna se takva prvi put nmekom podala. Trešperilo joj je srce, zastajao dah. Prenadražena čula bila su gladna ljubanvi i svih onih zadovoljstava kojih se takva kakva je mogla nauživati do mile volje. Doživljavao je sve suviše prozaično, prihvatao život takav kakav je. Ona mu za ništa nije biola kriva. Dapače. U zadnji ga je čas izvlačila iz gliba bezosjećajnog zajedništva s Barbarom. Zadovoljio je taštinu. Bio je siguran da ga voli. Zar to nije bilo dovoljno? Zar sve ono drugo što je prije doživjela nije bila prošlost? Zar nije takva kakva je pripadala njemu?

Napustio je svećenički red zbog Barbare, prezreo celibat, živio kao dobar vjernik. Tek sad je, oslobođen mnogo čeg, bio sretan. Pokrio je naga tijela tankim prozračnim pokrivačem i zagledao se u strop. Satnčić je bio više nego ugodan, pravi kutak ljubavi.Nalazio se usred one sintagme nagomilanih vjekova i suvremene amblematičnosti. Zaustavljao je pogled na nevješto oličenim zidovima i prozorima. Posvuda su bile sličice crkava i gornjogradskih uličica. Čuvstvo svojnosti ga nije napuštalo. Bio je udomu svojih, tek sad sagledanih sanja.

Bilo je skoro šest poslije podne kada se ustao i otišao u kuhinju. Brzo se snašao. Skuhao je kavu i donio je probuđenoj Marijani.

Suton dana spuštao se na okolne zidine. Tornjevi crkava uranjali su u mrak. Upoznao se s njenim djetinjstvom, nei8maštinom, simpatijama. Šetala je Jurjevskom, klečala na klecalima u kamenitoj. Prije desetak godina joj je umrla majka. Oca nije znala, navodno je poginuo u ratu. Majka je čitav život krila mnogošto o njemu. Znala je samo da je porijeklom Slavonac. Prije Željka, s kojimm se nedavno rastala, imala je trojicu. Zar je to puno? Osjećala je potrebu da mu sve rekne. Da li je doista to i učinila? Vjerojatno nije. Tko je ženi poput nje mogao izbrojiti sve koje je imala? Često puta ni ona sama nije točno znala koliko ih je bilo. Prema nijednom od njih nije više osjećala ništa. Čak je ni sjet nije više nukao na želju da se s bilo kojim sretne.Sjedila je naga okrenuta televizoru. Upoznavala ga je s ljudima iz njene neposredne blizine, pričala o stanarima kuće, curama iz Bistroa». Njene su riječi bile toliko osmišljene da se divio suptilnim i nadasve trezvenim i pametnim sugestijama kojima je oslikavala život. Čudesna smiranost izvirala je iz svake riječi. Zavirila je u skrovite kutke njegova bitka. Otklrila želje. Rasplamasala nezadovoljenu i potisnutu putenost. Sudarila ga je s nakaznošću i izvitoperenošću vlastita života. Doživljavao je ljubav, gledao bez prestanka drago lice, oči, usne, pabirčio po škrtoj prošlosti. Činilo mu se da priča lekciju koju je naučila naizust. Očito se dugo pripremala za ovaj čas. Ozarena ga je uvodila u život pun uzbuđenja. U nečemu je bila slična njemu. Vjerovala je u iste istine, živjela  ne odričući se ničeg. Skromno djetinjstvo je ostavilo neizbrisive tragove. Bol za oce, ispunjala je sablažnji9vo čulniom sućuti stvoreno uzdušje.

Te večeri don Frane vicić nije otišao Barbari, zadržao ga je milozvučni Marijanin šapat. Meko, podatno i sanjivo žensko tijelo. Uskoro je mjesečeva svjetlost obasjala gornjogradske krovove, a zvijezde ukrasile nebeski svod. Marijanin šapat nije prestajao. Iznenađivala ga je sve novim i novim saopćenjima. Upoznai je svijet s ruba života. Prijateljice noći. Kovitlac jada i beznađa. Šarmopm jedva primjetne ironije izjavljivala mu je ljubav. Svetila se onima koji su prezreli njenu ženstvenost. Ulazio je u svijet sitnih taština, grandioznioh pohota i nadmenih uobraženjaka. Koračao je skupa s njom rubom jednogsloja koji se iz petnih žila trsio da bude veći nego što je. Shvaćao ju je, izlačio iz kandži aktera i protagonista skorojevićske uobrazilje, ukazivao na ispravnost i jalovost površnosti, prikazivao sva mogužća naličja života na čijem se rubu mirisao smrad alkohola i jeftinog ženskog mesa. Bila je razumna. Osjećao je njen prirodni dar za ljepotom, težnju za moralnim, čovjeka dostojnim životom.

Misterij protekla života, labirinta neuhvatljivih i nespoznatljivih seksualnih zadovoljenja neznane mu Marijanine prošlosti, stavljao ga je povremeno na muke odgonetavanja  onih duboko skrivenih ženskih tajni, koje su dans u njemu rađale zebnju, jučer ushit onih koji su s njima zadovoljavali svoje strasti. Noćna maštovitost i domišljatostr potiskivala je svaku čulnu izvjesnost rađajući sve nove i nove slutnje i predosjećaje. Ipak razum je pobijedio zloslut; osjećao je vječnost. Čudesno ozračje novih praskozorja prekrivalo je plaštom zaborava jadnu prošlost.

 

 

 

 

 

                                                      

Comments