GORKE ISTINE IV - Sanja

Ante Rilović

GORKE ISTINE IV

 

 

IV.  S A N J A  

 

 

 1.

 

Mnogo je toga, tog dana, mučilo Sanju. Od rana jutra je bila zaokupljena onim što se poput noćne more nadvilo nad njom, ne dajući joj da se do kraja posveti sebi, svom duhovnom uzdizanju, onom, za ambiciozne djevojke poput nje, karakterističnom svijetu svjetovnog. Žudnja ju je slamala, nestrpljenje izdavalo. Voljela je Dinka; viđala se s njim. Kako prebroditi bojazan da će joj ga Iva ili Ana preoteti. Obje su bile i previše agresivne. – Ana se jebe s njim; Iva mu svaki dan dok je instruira sjedi u krilu. – Odmahnula je rukom na to, nasmijavši se. Nije bila zadovoljna sobom, barem ne taj čas.  Lice joj se izobličilo, usne iskrivile. Djelovala je beznadno. Pored Ive i svoje majke, nije imala nikakvu šansu. Kod prve zbog mladenačke svježine i nevjerojatne agresivnosti, kod druge zbog iskustva koje je uložila u pokušaj da im ga objema uzme.

Dinko je bio pravi čovjek za nju. Zaljubila se u njega već kao trinaestogodišnja djevojčica. Još nezrela za ono što je sada htjela od njega, izbjegavala je susrete s njim. Sada pak, Iva i Ana ugrožavaju njenu vezu s njim. Iako ona još nije onakva kakvu želi, ipak, vodila je njenom ostvarenju. Stresla se pri pomisli da je sa svim što čini tek na početku.

 

Kad joj je prišao i stavio ruku na njeno rame, podigla je glavu i susrela se s njegovim pogledom. – Ne nastupaš? – upitao ju je. Bila je član baletne skupine koja je upravo nastupala.

 – Uganula sam nogu. – slagala je. Nije zadovoljila, nije mogla izvesti mnogo toga što su druge mogle. Da je, možda bi već tada bila njegova. Uspjeh bi je ohrabrio, a ljubav nagnala na ono što je sad htjela os njega.

Nasmijao se i pogledao je upitno. – Uganula si nogu?

 – Nisu sve stavili na program. Ja sam trebala...

 – Znam sve.

 – Što onda pitaš? ... I ti si mi neki...

 – Jesam, znam.

 – Ništa ti ne znaš! Da znaš...

Maknuo je ruku s njenog ramena i odustao od namjere da joj se približi. Nije imao hrabrosti, a ni dovoljno iskustva za to.

Putovi su im se ukrštali, iako više nisu išli u istu školu. Sretali su se takoreći svakodnevno. Jedan dan se zaustavila pred jednim izlogom ženske obuće u Ilici. Jedne cipele su joj se svidjele. Nije skidala očiju s njih. Kad se njegova silueta pojavila u zrcalu izloga, utrnula je sva. Stavio je opet ruku na njeno rame onako kako je to učinio na školskoj svečanosti, na kojoj je nastupala njihova baletna grupa.

 – Vi ste to?

 – Glavom i petom, curice. – Naglasio je potonje.

Snovi su joj se ostvarivali, približio joj se, posegnuo za njom. – Curice! – prosiktala je, nasmijavši se. – Ulaguješ mi se!

 – Za mene si još uvijek ona trinaestogodišnja djevojčica, ožalošćena ne nastupanjem. ... Sjećaš se?

 – Sjećam se svega što je u vezi s tobom!

 – Sad se ti meni ulaguješ!

 – Ako ideš prema kazalištu, možemo zajedno.

Hodala je jedno vrijeme bez riječi uz njega, ne zato što mu nije imala što reći, već zato što se ono što je osjećala riječima nije moglo izraziti. Prišao joj je, uzeo je tako reći za ruku i obogatio njenu dušu nečim malo čas joj još nezamislivim. – Imponiram mu! – zaključila je. Kada ju je jedna njena kolegica, prolazeći mimo njih, pozdravila, namignuvši joj, nije se suzdržala. Uhvatila ga je pod ruku. Bio je pravi, onaj kojega su sve htjele. Ogledala se u jednom izlogu, nasmijavši se. Malo se koja plavuša mogla pohvaliti svojim izgledom kao ona; malo koja ... – Sanja! Sanja! – ponavljala je u sebi, koreći se. – Ovo su mi najljepši dijelovi grada! – rekla je prekinuvši šutnju.

 I meni. – odgovorio joj je zbunjen svim. Dogodilo se sve spontano. Da je nije sreo, da se nije zaustavila pred onim izlogom, tko zna kad bi mu se, za ono što je htio s njom, pružila prilika. – Tko prvi djevojci njegova djevojka. – prosikta u sebi i zaustavi pogled na njenoj dugoj raspuštenoj kosi koja joj se spuštala do ramena. Netko ju je morao uvesti u život, upoznati je s njim; s onom drugom stranom, ponekad gorkom kao pelin. Osjećao je njeno nestrpljenje. Ako on ne učini ono pred čim je bila, drugi će. Priliku nije smio propustiti.

 – Ne znam u što sam više zaljubljena, u kazalište, Mažuranac, Sveučilišnu knjižnicu ili Botanički vrt.

Bili su smiješni sami sebi, i jedno drugom. Da li zbog ozbiljnosti s kojom su prilazili svemu, ili zbog straha da bi mogli nečim uvrijediti jedno drugo, nisu znali. Nešto su morali učiniti, ako ne ništa drugo, dogovoriti se za ponovni susret. Uhvatio ju je za ruku, nasmijavši se. Nasmijala se i ona. Poljubila bi ga najradije. Htjela je s njim negdje gdje će biti sama s njim, gdje neće biti nikoga, koji će joj to zamjeriti.

Kada su ponovno zašutjeli činilo joj se da prije vremena odaju počast nečem što je za njom. Uskoro će doista to i biti. Što je to? Djevojaštvo? To nije mogla izgubiti, ona će djevojka biti i poslije onog što će učiniti. Ono je moglo umrijeti u njoj i ništa više. Samo u njoj. Svi drugi će u njoj i dalje vidjeti mladu i zavodljivu djevojku, njen tata svoju djevojčicu. Kako je sve bilo smiješno. Život se poigrao sa svima njima. Tražio je, kao i vrijeme u kojem su živjeli, sve više od njih, primoravajući ih da uzimaju od života ono što su uvijek uzimale. Koliko je samo samoživog bilo u tom što je umiralo u njoj!? Koliko onog pred čim je bila!? Da li je uopće moglo umrijeti? Zar nije vječno, ne kao tijelo, već kao duša?

Borila se sa sobom, odvraćala misli od klupa u Botaničkom vrtu. I tamo je bilo svijeta, i tamo je moglo biti onih koji bi je zaustavili u namjeri da priljubi svoje tijelo uz njegovo, i nasloni glavu na njegovo rame. – Sjednimo malo negdje! Plati kavu!  – Gurnula je ruku u džep i nasmijala se. – Imam za dvije!

 – Sanja!

Kad su sjeli za jedan stol na pločniku pred Kazališnom kavanom, osmjehnuo se, više sebi, nego njoj. Pričali su o problemima u školi, o njihovoj folklornoj grupi, o tome kako joj ne ide matematika. – Mogu ti pomoći, instruirati ću te.

Htio joj se približiti, biti što češće s njom. Za njega je još uvijek bila dijete.

 – Koliko će to koštati moje?

 – Ništa!

 – Za lijepe oči?

Zapisala je njegov broj telefona, namignuvši, više sebi nego njemu. – Nazvat ću te! Mama me neće pustiti k tebi. Morat ćeš k nama.

 

 

2.

 

Pružila mu je priliku da duge proljetne i ljetne sutone doživljava drukčije nego prije; da se pored nje, suočava sa sobom. Divio se njihovoj ljepoti. Svaka se pred njim preobražavala na svoj način. Sanja i Iva su iz izduženih i vitkih djevojčica izrastale u prave dive, Ana ga pak svaki put iznenađivala nečim, doimajući se sve mlađom. Plamen ljubavi i žudnje je isijavao iz njih. Sve tri su ga htjele. Svaka se na svoj način suzdržavala, svaka, kao i on, borila sa sobom. Njegov je pogled sve češće milovao njihova obnažena koljena,  zamišljajući ih u svom zagrljaju. Nešto djetinjasto je nalazio u svakoj od njih. Ana se nije dala. Ponekad bi u se učinilo da je djetinjastija od njih. Htjela je biti opet dijete, ono posebno, neponovljivo biće, iskreno i prkosno u isto vrijeme. Iskonsko! Onakvo kakvo je svojedobno bila. Čitao joj je misli, uobražavajući si štošta.

Mamine pljuske Iva je još uvijek osjećala na svojim obrazima. Obrazi su joj se zažarili, što od srama i ljutnje, što od  žestine njenih udaraca. Dirnula ju je u njeno najosjetljivije mjesto. Spočitnula joj je Dinka – njenu želju da im ga uzme. Ana namjere nije krila, nudila mu se pred njima, razgolićavajući pojedine dijelove svoga tijela. Išla za njim u klozet i kupaonicu, tobože da vidi da li je sve u redu, hvatala ga, tobože, za ruku.

Tog jutra joj se nije išlo na trening. Bojala se za Dinka. Kada se susrela s njegovim pogledom, skoro je zaplakala. – Ideš na trening? – upitao ju je s onom njemu, kad je ona bila u pitanju, svojstvenom dobronamjernošću. Nije htio da zbog njega propušta bilo što, pogotovo ne tenis. Šalatom je bila oduševljena, još više onim što je na njoj doživljavala.

 – Nažalost! – odgovorila je, ne krijući svoje osjećaje.

Mnogo tog djetinjastog je još uvijek bilo u njoj. Sviđalo mu se to. Ustuknuo bi svaki put pred tim. To nije smio ubiti. Promatrala ga je ravno u oči, ispitivački, ne mireći se s mogućnošću da Iva iskoristi njenu odsutnost i približi mu se još više.

 – Zašto?

Nije mu odgovorila. Svrnula je pogled, najprije prema Ivi, potom prema majci. Puno mu je rekla s tim. Obje su bile spremne na sve. Paniku zbog onog što se moglo događati u njenoj odsutnosti nije krila. Sažaljivo je podigla ramena, slegnuvši potom s njima, u nad, da sve možda neće biti onako kako predmnijevala.

Svježina još daleko ne odmakla jutra joj je prijala. Duboko je udahnula i ubrzala korak. Pred njom je opet bio on, onakav kakvog ga je znala: suzdržan, nenametljiv, i krajnje obazriv. Ponekad joj se učinilo da se plaši života, i da je zbog toga takav. Nasmijala se usporedivši ga sa sobom. Pred Šloserovim stubama je stala. Došla je do njih nesvjesna pređenog puta. Osvrnula se unatrag i zaustavila pogled na raskršću Draškovićeve i Jurišićeve s Martićevom.  Milicioneri su još uvijek regulirali promet. – Tramvaj se sudario s nekim osobnim vozilom. – pomisli, sjetivši toga.

Čelo joj je gorjelo. Iva nije prezala od ničega, majka joj, još manje. Tonulo je sve u neki neobjašnjivi joj muk. Ono, čim je bio ispunjen, bio je njen strah od života. Morala je ubrzati korak, požuriti se, i ne dozvoliti da Ana i Iva budu brže od nje.

Teniska igrališta su bila zauzeta. Njene prijateljice su sjedile na jednoj klupi pored garderobe, promatrajući one koji su se spremali za nastup. Prišla im je, i sjela pored njih. Nestrpljenje ju je izdalo. – Idem doma! – rekla je, ustajući. – Od treninga ne će biti ništa.  

 – Ne sviđaju ti se? – upitala ju je jedna od njih.

Sažaljivo ju je pogledala, i rekla:  - Ne.

Morala je natrag, doma, Dinku, Ivi i majci. Predosjećala je najgore. Prešla je na drugu stranu ulice, uputivši se prema onom raskršću na kojem su maločas milicionari regulirali promet. Tramvaj je upravo skretao iz Jurišićeve u Draškovićevu, a nekoliko vozila čekalo prolaz. Život ipak nije bio negdje drugdje, bio je tu, pored nje. Davao se, obećavao. Obećavala se i ona njemu, predajući mu se. Morala ga je primorati na ono čega se suzdržavao. Dijete nije bila, barem ne, kada je tijelo bilo u pitanju.

Smatrala ga je svojim, polažući pravo na njega

Majka joj je otvorila vrata. Stajala je jedno vrijeme na njima, promatrajući je. – Nisi na treningu?

 – Ne! Tereni su zauzeti! Gosti, mama!

 – Ne zanimaju te?

 – Ne! Dinko me zanima! Vas dvije isto!

 – Zašto?

 – Znate vi dobro zašto? Pustite mi ga, molim te! Dinko je moj!

 – Tko kaže da nije?

Briznula je u plač.

Zatvorila je vrata za Sanjom i uhvatila je za ruku. – Čekaj! Obriši se! Drži malo do sebe! ... Ti si se zaljubila u njega!

Obrisala je suze i uputila se u kuhinju. Morala se smiriti, pa tek onda zaviriti u sobu i vidjeti što Iva radi s njim. U posljednje vrijeme mu je sve češće sjedila u krilu, osmjehujući se. Uživali su u nečem oboje. – Nabija mu se na onu stvar! – prosikta, i ponovo zaplaka.

Njegov broj telefona je znala napamet. Ponekad bi se ohrabrila, nazvala ga, ne javivši mu se, kad bi podigao slušalicu. Hrabrost bi ju, čim bi čula njegov glas, izdala, ponos zaustavio. Jednoga dana je rekla majci da će joj pomoći da savlada matematičko gradivo. – Koliko će nas to koštati? – upitala ju je. – Ništa! – Kako ništa? – začudila se njena majka. – Za lijepe oči?

Nazivala ga je sve češće. Jednog dana se odvažila. – Mama nema ništa protiv da me instruiraš!

– Zbilja? ...Vidio sam je neki dan!

– Gdje?

– Na tržnici.

U svojoj mašti si je sve predočila onako kako je u stvari i bilo. Svidjeli su se jedno drugom. Jednom prilikom, ju je Dinko, ulazeći u njen dom, uhvatio rukom za rame i stisnuo ga. Majka joj je bila na kuhinjskim vratima. – Nemoj me dirati, molim te!  

Rekla je ono, što nije smjela Postao je još suzdržljiviji.

Kad su se primakli vratima od kuhinje, Ana ga je uhvatila za ruku. – Nemoj je dirati! Ona je još dijete! Namignula mu je pri tom, ponudivši mu se tako. Učinila ono što je učinila jednom na Šalati, kada je njen trener stavio ruku na njeno rame. Zgadila joj se, pri pomisli na ono, na što je bila spremna. Sviđao joj se, ništa manje od Dinka.

Nije imala najbolje mišljenje o majci, iako je bila više nego uzorna žena. Predosjećala je mnogo toga. Jednog dana neće izdržati. Podati će se nekom, prevariti Iva. Fluid nestrpljenja prožimao je obje istim. Osjećala ga je, dijelila ga s njom. Jednom prilikom vidjela je svog trenera gola pod tušem u kupaonici. Nametnuo joj se tako. Nenamjerno naravno. Da se poda Dinku, ... Bojala se toga. Znala je da će biti i njegova.

 – Ševila bi se s njim? – Upitala ju je majka sjedajući za stol.

 – Kako možeš...?

– Lijepo! U tvojim godinama sam i ja htjela isto.

Stala je, zamislivši se. Bila je na stubama, čekala ga. Uzeo ju je u naručje i odnio u svoju sobu. Ridala je sretna, podajući mu se. Zar neće sve biti isto i s njom? Zar je neće poslije dati nekom drugom, kao što je to Nik njoj učinio? To ne smije dozvoliti.

 – Poći ću s njim mama! Volim ga! Ne mogu više, shvaćaš? ... Ševila bi se i ti s njim, ha?

 – Pazi se, mala! ... Ubit ću boga u tebi! ... Ne znam kako ti samo takva glupost može pasti na pamet.

 

 

3.

 

Kada se obukla i izašla, ni na kraj pameti joj nije bilo da ide Dinku. Vremena nije puno imala. Morala je na tržnicu, poslije toga do krojačice; nakon svega u kuhinju. Bojala se onoga u što se kanila upustiti s njim. Ljubav ponekad zna pokazati i te kako okrutno i zlo lice. Gorkih uspomena je imala i previše. Morala je paziti na svaki korak. Osjećajima se nije smjela predati. Morala je ostati onakva kakva je od početka bila: ljupka, naivna i u isto vrijeme ono što je uvijek bila – okrutna zavodnica koja puno ne mari za druge. Živjelo joj se opet onako kao nekad. Pri pomisli da joj ništa ne stoji na putu, usne su joj se razvukle u za nju karakterističan osmijeh. Podsmjehnula se njim sebi. Druga mladost drukčiji ni ne zaslužuje. Bila je nepatvoreni izdanak samodopadnosti. Nikada se nije štedjela; zašto bi sad?  

Kada ju je Sanja ispratila pogledom, prosiktala je nešto. Ničega se nije libila. Bila je još uvijek u snazi, zavodljiva i poželjna. Osim toga znala je radnju. Dinku se sviđala. Nije mogla reći da ga ne voli. Iv nije imao pojma o tome, što ona i njegove djevojčice osjećaju prema njemu. Njihova žudnja je bila neiscrpna. Zahvaljujući njoj, ljubav je svaka mogla doživjeti i usputno, onda, kada ni ne pomišlja na nju.

 

Telefonski račun je zamalo izludio Iva. Dinka su zvale sve tri. Ana se raspitivala kako je, i kako Iva stoji s matematikom; Iva pak za savjet kako da riješi neki zadatak. Nudile su mu se tako. Preko žice se u šali moglo reći i ono što se inače, iz raznoraznih obzira, nisu usudile. Pri tome nisu mislili na vrijeme provedeno pored telefona i na telefonske impulse. Ljubav preko žice bila je čak sadržaj prvih Ivinih pjesmama.

Bilo je u tom zivkanju nešto samo njihovo, djevojačko. Bile su žrtve nečega, čega nisu bile svjesne – “telefonomanije”, kako je taj njihov “duševni poremećaj” zvao Iv. Nasmijala se sjetivši se toga. Sutrašnjicu nije mogla zamisliti bez nje. Da je kojim slučajem telefon imala pri ruci, nazivala bi nekog, bilo kog, i s ulice, no, na sreću svih, tehnika još nije dosegla te visine da bi razgovore obavljali drukčije, a ne preko žice. Kad je mašta raskrilila krila, a evolucija dosegla neslućene razmjere, razgovarala je i bez naprava za bežično telefoniranje. Misli su se prenosile, poruke primale i odašiljale, bez da su ikom morale išta plaćati za to. Izvrgnu tako zbilju ruglu, izmaknu se stvarnom i odmaknu od njega. Kad je htjela da se sebi naruga, nasmijala se. Da njih nije, ni napretka ne bi bilo. Nitko za ničim trenutno još ne dosegnutim ne bi posegnuo. Ljepota stvaranja je upravo u tom dosezanju granica nemogućeg. Bežične telefonske veze nikako nije mogla shvatiti. Žicom se prenosio glas takvom brzinom, da je to bilo neshvatljivo ljudskom umu. Prijenos je bio tako reći trenutan. Da je bežični, to bi još nekako i shvatila. Ljudski duh bio skučen toliko da često ni sve što je dokučio nije mogao shvatiti. Na kraju je potražila Boga u svemu. Činilo joj se da je sve san Boga koji spava. Odlutala je u svijet koji je stalno bio na rubu postojećeg. Čovjek je taj koji sanja, a ne onaj koji sve stvara, nagrađujući ga dostignućima koja nije zavrijedio.

S mnogim svojim prijateljicama imala je puno toga zajedničkog. Puno su znale jedna o drugoj. Kada su je vidjele s Dinkom, sve do jedne su joj rekle da će je “okinuti”. – Taj ti neće oprostiti, Sanja! – rekla joj je Ljiljana, smijući se. – Red je već da to netko učini! – rekla joj je druga. Ono u što je ona srljala bilo je za njima. Ponekad bi se na to osvrnula s ne malom dozom ponosa. Bila je bolja od mnogih. – Od svih! – promrmlja, nasmijavši se. – Iskoristiti će te! – rekla joj je majka. –Tko koga iskorištava u krevetu, teško je reći. Iskorištava se ono što je moguće iscrpsti, neiscrpno ne. One su njih mogle, oni njih...

Poželi ga. Morala se uvjeriti se da li je kod kuće. Da su postojale bežične veze, da im je proces evolucije omogućavao razgovor bez pomagala... – Sanja, na rubu si! Pazi da ne pređeš preko njega! – Da joj otac nije liječnik, i da psihijatrija nije omiljena tema u njihovom domu, ne bi nikad saznala ništa o njemu.

Prvi put ju je izludio za vrijeme jedne kino predstave. Prikazivao se jedan erotični film, koji je bio toliko sugestivan, da se uživjela u sve toliko, da je i sebe i Dinka, pored kojeg je sjedila,  poistovjetila s akterima radnje. Kada je položio ruku na njeno stegno, nije se oprla. Te večeri dala bi se bila svakom tko bi smogao toliko hrabrosti da posegne za njom. Dinko je, naravno, nije imao.  Htjela je iz djevojaštva, odrasti. Netko je dijete morao ubiti u njoj. Htjela je da to on učini. Zgrozila se pri pomisli da bi to mogao učiniti netko prema kome ništa ne osjeća. Nešto je morala poduzeti, primorati ga na to. Morala je poslije kina k njemu. Ako bude oklijevao, zaprijetiti će mu se drugim. Morala je izmisliti nekoga, reći mu ... Ne! To nije smjela. Poslije toga bi i on mogao na rub.  

Podavala mu se, a da se nije podala; nudila, i kada se ne nudi. Da li će se moći zaustaviti, ostati kod njega, i biti samo njegova? Zar neće poželjeti i druge? Jedan bi joj mogao biti malo. Dan je dug, noći ponekad još duže. Ako je ne bude mogao zadovoljiti... Možda se toga boji? Kada joj se učinilo da prepoznaje njenu majku u njoj, zaključila je da je već ševi. Ogleda se oko sebe i zaustavi pogled na muškarcu do sebe. Bio je najmanje dvadesetak godina stariji od nje. S njim bi isto mogla. Mogla bi sa svakim. Ono što je htjela, bila je ona bezdušna stvar u njihovim gaćama. Zar se nije zaljubila u Dinka onda, kada je to čudo bez duše poželjela?

 

 

4.

 

Sviđao joj se nastavnik tenisa. Da se nije zaljubila u Dinka, bila bi davno njegova. Namjere nije krio. Htio ju je, kako joj je to jednom rekao, uvesti u život. Rado bi bila njegova, no ne prije Dinka. Zgrozila se nad sobom, postavši svjesna onog što joj se vrzmalo po glavi. Dinko za njega nije morao znati, osim toga putovi su im se razilazili – nisu se znali. Trebala mu je samo dati do znanja da ima dečka i...  – Da se ševim! – promrmlja, nasmijavši se. Koliko se samo šalio s njima na račun te plombe koju im netko mora skinuti!? Zamišljala se čas u naručju jednoga, čas drugoga. Za Dinka je morala biti to što je sad – oličenje čednosti.

Bjesnila je naprosto zbog doživljavanog. Oklijevao je i dalje. Nešto je morala učiniti sa sobom. Morala je djelovati, poduzeti nešto što će ga primorati da onu bezdušnu stvar zarije u nju. Ako ju odvede u kino, ona će držati ruku na njegovom stegnu, a ne on na njenom. Ako to ne bude dovoljno ... Izbezumit će ga. Ustala je i prišla prozoru. Morala je van, u šetnju, bilo gdje, gdje će se moći opustiti. Morala si je dati oduška, možda i sjesti negdje, popiti kavu, učiniti ono što nije običavala. Možda tako upozna nekog koji će joj se svidjeti. Koji će, ako to Dinko ne učini, učiniti ono što ju je jedino moglo izbaviti iz tjeskobe izazvane čekanjem neumitnog.

Dan je bio više nego lijep. Po neki oblačić bijelio se visoko na nebu. Sa sjevera je pirkao povjetarac, donoseći miris koševine s obronaka Zagrebačke Gore. Udahnula je duboko nekoliko puta. Život je bio lijep. Bio je dar slučaja.  Baš tako, slučaja! – ponovila je, utonuvši u misli. Jednoga dana i ona će jedan podariti nekome. Ne, dva!

U podnevnim satima grad je bio pun ljudi. Umirovljenici su se zadržavali na gradskim trgovima, najviše na središnjem gradskom trgu i u okolnim kavanama, mladi u kafićima i oko njih. Gurali su se i s umirovljenicima na “špici”. Bio je to prostor pred kavanom “Dubrovnik” s kojega su sistematski potiskivani stolovima, koje bi za lijepih sunčanih dana bili postavljeni na pločniku pred kavanom. Koračajući prema pošti u Jurišićevoj, osvrnula se mislima unatrag. U posljednje vrijeme sve je češće zastajala na stubama koje su je iz njenog doma izvodile na ulicu. Zašto nije znala. Imala je osjećaj da se nešto važno dogodilo na njima. Na njima je morala doživjeti nešto što je njen život izmijenilo iz temelja. Bilo je to smiješno, tako što se nije moglo dogoditi. Nekoliko puta je zastala na njima i u snu. Sanjala je nešto u vezi s njima. Čekala je nekog. Bio je to jedan visoki mladić sličan Dinku. Vodila je ljubav s njim. Bila je sigurna da taj san nije tek tako, bez razloga usnula. Nešto se moralo događati na tim stubama što je u vezi s njom. Ako se duša seli...? Ne, ako se doživljeno na neki način, kao sjećanje na prošlost, nasljeđuje... Možda je nešto od onog što je netko doživio na njima, njena majka recimo, reinkarnirano u njoj? Zar se nije mogla sjećati nečeg što je netko drugi doživio? Možda je čak njena baka nekog nekad čekala na njima? U tom slučaju živjela bi u više razina svijesti, jednoj zbiljskoj, drugoj  ... – Ne luduj! – reče si. – Možda ti je majka nekad nešto rekla o nekoj svojoj avanturi na njima? Možda...? – Možda? Možda? Možda? ... Što te briga je li se ona karala na njima, ili ne? – Znala je da su to gluposti, i da ih ne smije nikom reći. Povjeravanje takvih stvari nije bilo uputno. Ludost je, pa makar i tako mala, kao što je bila ta, odvratna. Ljudi su zazirali od gluposti.

 

Dan je bio prepun kojekakvih gadosti. Kada je prošla pored jednog uličnog svirača, koji je za čudo, sasvim lijepo svirao violinu, utonula je na čas u sjetno raspoloženje, nostalgično se osvrnuvši na sladunjavo bolno doživljavanje onoga što ju je sve češće proganjalo, na to zaustavljanje na stubama i čekanje u snovima tog visokog i krajnje bezobzirnog muškarca, koji je.... Njegov lik se postupno sve bolje ocrtavao u njenoj mašti. Poznavala ga je od nekud, vidjela negdje. Pokuša dokučiti gdje, no bez uspjeha. Svaki put kad bi joj se učinilo, da je konačno dokučila gdje, nestao bi netragom, prepustivši mjesto Dinku.

Sotona se ugnijezdila u dušama njenih najmilijih. Prepoznavala ju je u svima oko sebe, u prvom redu u Ivi i majci. Mnogo toga, što još jučer nije mogla shvatiti, shvaćala je, poistovjećujući se s njima. Majku je sve više doživljavala kao duševnu nakazu. Dinko se mogao zaljubiti u nju. Odmahnula je rukom, olakšavši se tako. Ako se zaljubi u nju, zaljubiti će se istovremeno i u nju. Ona je bila u njoj. Bile su jedna u drugoj. Sličile su si čak. Koja bude brža... Zašto da to ona ne bude? Mnogo joj je rekla onom pljuskom koju je dobila kad joj je spočitnula Dinka.

Iako podnevna jara još nije ugrijala pločnik toliko da bi toplina isijavala iz njega, ljudi nije bilo toliko kao inače, ni na trgu, ni oko njega. Jedino je uličnih svirača bilo više nego obično. Jedan pjevač popularnih pjesama je prodavao kazete sa svojim pjesmama. Nije se puno obazirao da li se ono što pjeva sviđa kome ili ne. Kad bi se umorio kazetofon bi nastavio reklamirati ono što je pjevao.  

Zaustavljala je pogled na prolaznicima i na onima koji su sjedili za stolovima pred kavanama. Odjeća im je bila sve tanja i prozračnija. Ženkice su razgolitile koljena i bedra, a dugim izrezima na haljinama i bluzicama obnažile gornji dio grudi. U jednom ogledalu, u izlogu, se ogledala. I ona je to učinila. Nije se imala čega stidjeti. Da ju je taj čas netko htio... Koliko je samo zlobne ironije bilo u tom razgolićavanju!? Koliko zlobnog oduška, gorčine i suzdržavanja!? Svaka bi se najradije skinula do gola. Golotinja ih je oslobađala, uzdižući ih u vlastitim očima. Davala je prednost tijelu. Nemilosrdnost one bezdušne stvari nijedna nije osuđivala, dapače, kao da su sve htjele da bude još bezdušnija.

 

Pred jednim kafićem u Tkalčićevoj se zaustavila, razmišljajući da li da sjedne i popije kavu ili ne. Hladovina joj je prijala, povjetarac sa Sljemena još više. Sjela je za jedan stol dalje od drugih, vrativši se opet stubama koje su iz njenog doma vodile na ulicu na kojima se sve češće zaustavljala, očekujući da će se upravo na njoj, ili na njima, nešto dogoditi, što će njen život promijeniti iz temelja. Bilo je svejedno da li će se to dogoditi tu, gdje se dogodilo nekom čije je sjećanje i njeno, ili negdje drugdje. Doživljavalo uvijek iznova kao novo, a da novo nije bilo. Bilo je sve toliko čudno, da dolazak konobara nije primijetila. Tek kad ju je ovaj oslovio, naručila je kavu sa šlagom.

Izvanredna stanja duha su uvijek granična. Bilo je to tog časa i njeno. Iv ju je upoznao s mnogo čim, što druge nisu znale. Morala je razriješiti situaciju u kojoj se našla nečim suprotnim onom o čemu je razmišljala. Morala se vratiti onoj beskrupuloznoj stvari, onom bezdušnom čudu, koje se mora zariti u nju.

 

 

5.

 

Ono čega se plašila moglo joj se i dogoditi. Majka ju je lako mogla pretvoriti u najobičniji otirač, prvo Dinkov, a onda i svih onih koji će doći za njim. Prve bitke biti će njene, no one nisu bile ono što je odlučivalo ishod rata, koji će voditi. Vrijeme je, na sreću, bilo na njenoj strani, kao što je svojedobno to bilo na strani one koja je čekala milost na onim stubama, na kojima se sve češće zadržavala. Na Ivinoj je bilo još više. Bila je mlađa i atraktivnija. Bila je sve opasnija. Iz svakog njenog pokreta isijavala je žudnja. Možda je i ona tako djelovala? Možda su drugi u njenim pokretima nalazili isto što i ona u njenim?

Iva se ranije oslobađala predrasuda koje su nju sputavale da ranije ne stupi u život odraslih. Davno je bila zrela za ono što je bilo pred njom. Danas to nije zahtijevalo i obavezno zajedništvo – zajednički život. Pravila ponašanja su se promijenila, život je postao jednostavniji, ali i tjeskobniji.

Kada je došla do Stare Vlaške osvrnula se za sobom. I tu je nešto doživljavala. Kad i kako, nije znala. Nešto je nečije ipak bilo u njoj. Nasmijala se i zakoračila prema Kaptolu. Nikad se toliko ljudi nije šetalo Kaptolom kao tih dana. Ilica, najomiljenije zagrebačko šetalište, se obnavljala, Trg Republike dobivao novo ruho. Sad su tu tražili ono što su prije nalazili tamo, no, Kaptol, pored sve svoje atraktivnosti, nije bio Ilica, još manje središnji gradski trg. Izloga koji bi privukli pažnju prolaznika nije bilo. Obratila je pozornost na one s kojima se tu redovno susretala. Bili su to u crne mantije obučeni katolički svećenici i opatice. I oni su sve više pokazivali interes za putenost, iako ih je seksualna revolucija mimoišla. Kakvi bi bili da nije, teško je reći. Možda bi skinuli mantije? Možda...? Ne, to ne bi! Odmjerila je nekoliko časnih sestara i zaustavila pogled na njihovim licima. Usne su im svima bile čudno razvučene, suzdržavale su smjeh. Što sve nisu odražavale? U prvom redu tjeskobu. Nečeg ironičnog je bilo u svemu, kao da se podsmjehuju sebi. Uopće, taj Kaptol je tih dana bio sav takav, u isto vrijeme tjeskoban  i nasmijan. Činilo joj se da se opire sebi. Kao dijete je često išla u crkvu. Majka bi je uzela za ruku i primorala da kleči na klecalima i sluša muziku koja je odudarala od vremena u kojem su živjeli. Polumračni prostori osvijetljeni svjetlom svijeća dozivali su mističnost. Oslikani zidovi i prozorska stakla bi nenadano odveli svakog u vrijeme koje se nametnulo neprispodobivim vremenu u kojem su živjeli. Nasmijala se i ona, ironično i suzdržljivo. Svijet joj je bio sve shvatljiviji. Oslobađao se tradicija, svega što mu se nametalo vjerovanjima u koja oni koji nisu bili siromašni duhom nisu mogli vjerovati, čak i kada su duhu davali prednost pred materijom. Ako je postojalo što nadnaravno, bilo je drukčije od nametnutog nam. Možda je to bio razlog tog osmijeha koji nije silazio s tih usta? Osmijeha koji je otkrivao tragičnu komičnost onoga što čemu služe. Da njega nije bilo, tko zna da li bi se itko ogledao u njima, prepoznajući u sebi isto ono ozračje tame koje je pustošilo njihove nutrine. Uzdušje je bilo nabijeno prinudom, sputavalo na način koji nikako nije mogla prihvatiti. Nije se mogao uskladiti s putenošću. Nisu ga mogli ni ti koji su nametnutim bili samodopadni sebi.

Dobivalo je sve, protiv njene volje, nestvarne obrise. Sve je, sve više, oslikavala slikama svojih umišljaja. Jedva se suzdržavala. Vrisnula bi najradije, i prije no što doživi ono po što je išla Dinku. Htjela si je nešto reći, no riječ joj zape negdje. Imala je problema, borila se sa sobom, a da tog nije bila svjesna. U svakom slučaju nije se mirila s onim što joj se opet moglo dogoditi. Morala je uspjeti, imati ga, bit ono što nije – izagnati sama sebe iz raja, onako kako je to učinila Eva, nagnavši Adama na grijeh.

Predrasude su ljude otuđivale ne samo od drugih nego i od njih samih. Morala ih se riješiti, bit onakva kakve su bile sve koje nisu nosile te tamne mantije, posprdno se podsmjehujući onom što ih je nagnalo da ih obuku. Činila je iskorak u nepoznato. Bilo je predmet njene mašte, za koji trenutak, sat dva, zbilja. Okrenula se povjetarcu koji je pirkao s okolnih visova, rashlađujući si tijelo. Bojala se da sve neće biti toliko jednostavno, kako je to zamišljala. Stisnu pesnice, i prosikta:  – Ima da ga nema, il' me neće biti!

Žudnja i sjeta su uvijek išle jedna s drugom pod ruku. Išle su i sad. Jedna ju je odvlačila tamo gdje je išla, druga vraćala na stube. Jedna su drugu susprezale, diveći se sebi, svojoj postojanosti i odlučnosti. Zaustavila je pogled na prsima. Nabrekle bradavice su pucale od muke. Tražile se nečije usne i prste. Htjele su da si dadu oduška, da vrisnu u sebi onako kako će ona vrisnuti kad ono bezdušno čudo prodre u nju. – Učini ga takvim, ako to ne bude! Nabij mu se na njega onako kako to druge čine! Od krvi je i mesa kao i ti!

Svijet u koji se zatvorila bio je samo njen. Kako ga podijeliti s njim? Kako njegov učiniti svojim?

 

 

6.

 

Kada je Ana zatvorila vrata za sobom, okrenuo se nauznak, nasmijao i zagledao u strop, razmišljajući o onom što je doživio. Došla je, uzela što je htjela i otišla. Zanijekao je glavom i skrenuo pogled prema prozoru. Druga strana ulice se kupala u jarkom podnevnom suncu. Ustao je i prišao mu. Ulica je i pored živosti na Dolcu bila pusta, nikog nije bilo na njoj. Svi kao da su je zaobilazili zbog nečeg. Da li zbog imena, ili...? U svakom slučaju ostavljala je mučan utisak. S Anom ju nikako nije mogao usporediti, iako su obadvije bile “od prije”. Nasmijao se na to. Bilo je u tome puno istine. Bila je to i kuća u kojoj je stanovao. Nije se dala kao ni ona, htjela je ukorak s vremenom. Što se tiče fizičkog izgleda ... Anu, ipak, nije mogao uspoređivati ni s Opatovinom, a ni s kućom u kojoj živi. Potonje su bile ruina, ona ne.

Ako se njene djevojčice odvaže na ono što je ona učinila... – Poludjeti ću.

– Ne znam tko će više, ti ili one.

Bojala se onoga što će se s njima događati nakon što dožive ono što je ona doživjela. Srh strasti je nije napuštao, a neki čudni tihi fluid orgazma je još uvijek milio njenim tijelom. Budio je u njoj mnogo toga što je život uspavao. Osjećala se opet onako kao onda, kada su joj pri ruci bili Nik i njegovi cimeri.  Kako bi joj sada dobro došli!

Za ovakvih podnevnih jara, sjenoviti prostori bili su puni golubova. Gdje se sve nisu gnijezdili!? Bili su prava napast. I oni su se, kao i ljudi, u nesklonim im okolnostima zatvarali u sebe, sklanjajući se od nesklona im okruženja. Činilo joj se da je i ona našla svoje skrovište tu gdje i oni, u toj od svih zaboravljenoj i u onkraj potisnutoj Opatovini. Promatrani sa strane doimali su se svi jednako, kao da je svijet jednog, bio svijet svih. Na oko mirni i povučeni, u tren bi se počupali za koricu kruha kao i ljudi. Jedino su grlice bile obazrivije jedna prema drugoj. I one, kao da su kao i ta Opatovina, bile „od prije“. Kada je jedan par sletio na zaslon njegova prozora, nasmijao se.

Blud, bez ikakvih ograda, pred njim, pred Anom, Sanjom i Ivom. Tko ih je mogao zadržati? Tko spriječiti da ne posrnu? U svakoj od njih, pogotovo u Ani, prepoznavao je sebe. U svakoj je bilo nešto njegovo, nešto što im je svima bilo zajedničko. Nije joj se mogao oprijeti. Nije joj mogao reći da je neće. Počelo je sve dosta glupo i naivno, sve dok se njegov ud nije zario u nju. Poslije je sve bilo i te kako promišljeno, htjela je da su što duže zajedno, da uživaju jedno drugo, predajući se nečemu što još nije bila ljubav, ali bi to mogla biti. Htjela ju je, uzimala, pobuđivala. Pomagala mu da se suzdržava sve dok nije postigla što je htjela. Jedno vrijeme je bio neosjetljiv na sve. Kad je uspjela u tome, bio je on njen, a ne ona njegova.

 

Ljudi su oduvijek koješta činili. Njen postupak nikako nije mogao shvatiti. Prekinula je snošaj, ustala s njega, i obukla se. Prije nego što je zatvorila vrata za sobom, nasmijala se. – Sutra!

Da se nije nasmijala, mislio bi da mu se ruga, da ga naročito ostavlja nezadovoljena, da... – Doći će opet. – zaključi, nasmijavši se. Zamalo nije potrčao za njom. Tako što mu još nijedna nikada nije napravila. Morao joj se osvetiti. Možda je upravo to htjela? Možda je htjela da bude zvijer, a ne čovjek? Da je ševi iz osvete? Da je ponizi do kraja?

Svrnu pogled prema budilici na ormariću pored kreveta. Bilo je dvadeset do dvanaest. – Žurilo joj se, kasnila je s ručkom. ... Ipak, pored svega što je na kraju doživio,  bio je zadovoljan sobom. Obavio je sve, onako, kako to još s nijednom nije. – Trenira me za svoje “djevojčice”!

 

Pekla o sebi. Sve! Žudila je za izgubljenim, posegnula za njim, i dosegla ga. Koliko se samo osvrta na vlastitu prošlost, uljepšavajući je. Htjela je, kao i sve druge biti duševno nevina, kad nije tjelesno. Učinila ga je onakvog kakva je i sama bila. Činilo mu se da tek sada otkriva tajne ljudskog postojanja, ono što je ovaj svijet oblikovalo takvim kakav je. – Napraviti ću od tebe pravu “mušku kurvu”! Moći ćeš, koliko hoćeš! – Nije mogao, a da se ne nasmije. – Mušku kurvu! Što još ne!?

Bi guja iz Edenskog vrta. Tko je bolje mogao osvijetliti njenu unutrašnjost, otkriti joj dušu, i ukazati mu na sve enigme ovoga svijeta? Njen čin bi vrhunsko djelo, djelo koje preobražava, koji nam obzore vlastita života prikazuje u drukčijem svjetlu. Morao se odmaknuti od doživljenog i promatrati ga sa strane. Činio je to. Bio je sve samo nijemi vrisak “labuđeg pjeva”. Bila je na izmaku. Darivala ga je njim. Tko je mogao taj dar odbiti? Bio je izraz trenutne tjeskobe, njene borbe sa sobom, i onog ironičnog u njoj.

 

 

7.

 

Kod jedne od javnih telefonskih govornica ispred Centralne apoteke je stao, osvrnuvši se uokrug. Tražio ju je. Kasnila je. Raspirivala je mrzovolju i ono tjeskobno u njemu. Dan je bio na izmaku; bilo je pola osam i pet. Večer je bila više nego prijatna. Sparina dana se povukla pred sutonom večeri i povjetarcem koji je pirkao sa sjeveroistoka. Osjećao je napetost. Žudnja ga je slamala. Morao je završiti početo s Anom, zadovoljiti se, i osvetiti joj se. Trg je bio toliko izmijenjen da nije vjerovao svojim očima da je mogao obući takvo ruho.

Prišla mu je s druge strane. Na njen pozdrav se trgnuo i okrenuo prema njoj. Bila je sretna, radovala se susretu, iako nije bila sigurna u sebe, u to da će konačno doživjeti ono pravo, ono zbog čega je pošla s njim. Iznenadila se kada ju je pogledao drukčije nego inače. Činilo joj se da joj se unaprijed ruga zbog nečeg. Ne pokoleba je to. Uhvatila ga je za ruku, i nasmijala se. – Sve je u redu?

 – Ako nije, biti će! – odgovorio joj je s izvjesnom dozom suzdržanosti.

 – Što hoćeš tim reći? – upita ga, krenuvši, držeći ga još uvijek za ruku, prema stubama, koje su vodile na Dolac.  

Nije se odmah snašao. Takvo pitanje nije očekivao. Prozrela me! – prosikta u sebi i krene za njom. – Idemo k meni?

Slegnula je ramenima, pogledavši ga. – Ne ovisi o meni. – Ispustila je pri tom njegovu ruku.

Problema nije bilo, htjeli su isto, izgarali od nestrpljenja. Bilo je sve više nego neupitno, onakvo kakvo je sve uvijek kad su odluke o svemu davno donijete. Morao se prihvatiti posla i... Gurnuo je ruku u njenu dugu raspuštenu kosu i poljubio je.

 – Da prošećemo prije?

 – Da! – odgovorila je.  – Pitala bi te nešto.

 – Pitaj.

 – Što je jutros mama radila kod tebe? Ševila te?

 – Svašta!

 – Puni sat se zadržala.

Nije joj odmah odgovorio. Istinu joj nije smio reći, izazvao bi je. Nešto je morao smisliti. – Pratiš me?

 – Nju pratim.

Došla je da me zamoli, da ne dozvolim Ivi da mi sjedi u krilu.

 – I onda je ona sjela, da njoj, a ne Ivi, skineš gaćice.

Nasmijali su se oboje na to.

 – Kakva je, nikakvo čudo ne bi bilo da to jedan dan učinim.

 – Sviđa ti se?

 – Kome se ne sviđa!? Obećava.

 – Komad je, nema što! Nitko joj ne bi dao više od tri banke.

 – Na ulici izgleda kao tinejdžerka! Da sjednemo negdje?

Ako imaš novaca za kavu...

 – Toliko imam.

Uputili su se Bogovićevom prema Cvjetnom Trgu i Prolazu sestara Baković. Kada su prišli terasi kavane u predvorju kina, zastali su na čas. Nekoliko stolova je još bilo prazno. Uhvatio ju je za ruku i zakoračio prema jednom. Usnice joj više nisu podrhtavale. Smirila se. Voljela se pokazivati s njim. Bila je, plod koji se morao ubrati prije nego što se sasuši. Nasmijao se i naručio dvije kave sa šlagom.

 – Zašto duple?

 – Poslije ćemo k meni.

Nasmijala se i opustila. Mogla je malo podići nos, možda se i oprijeti, prije nego... – Nisam rekla da nećemo. Šetalo mi se. – Srami se! Ševio si mi mamu!

 – I jesam, i nisam!

 – Ona je tebe, znači.

Konobar ih je prekinuo. Stavila je šećer u kavu i promiješala je. Kada je srknula prvi gutljaj, primijetila je: – Kao ova kava je, slatka, pitka i...

 – Reci!

 – Bolje da šutim. ... Što da radim sad s tobom? To što i ona?

Podigao je sažaljivo ramena, uozbiljivši se. – Kako hoćeš.

 – Kako hoću.  ... Zar ne bi bilo bolje da bude kako ti hoćeš? Zar moram izgubiti samopoštovanje da bi bila tvoja?

Podavala mu se već. Navodila ga na grijeh. Bila je nestrpljiva kao i on. Nije smjela dozvoliti da se zaljubi u Anu. Uplašio ju je. Skakala je sama u vodu. Zašto da je zadrži. Plivat zna. Ništa nečovječno nije nalazio u tome. Voljeli su se. Nečovječan je bio postupak njene majke. Ševilo joj se s nekim. Bio joj je pri ruci.  

Kada su svjetla jednog automobila koji je prošao pored terase osvijetlila njenu kosu sijevnula je naprosto pred njim

 – Posvijetlila si kosu?

 – Šampon.

 – Dobro ti stoji!

 – U to ne sumnjam.

Griješio je prema svojoj “starki”, ostavljao je. Ne, varao ju je. Ona je još uvijek bila njegova. Njegova je prošlost bez nje nezamisliva. I sad je bila tu pored njega, korila ga i preklinjala da ne griješi, da ne obeščašćuje ono što je još jedno vrijeme moglo bit časno. Govorila je sve iz straha pred onim što se moglo dogoditi. Mogao se zaljubiti. Slijedila ga je, bila bi i sad tu negdje da nije radila u poslijepodnevnoj smjeni. Nametnula mu se. Mislio je na nju, na to kako će reagirati kad postane svjesna svega u što se upustio. Tko ga je mogao zadržati da ne učini što je naumio? Možda je upravo zato, da ne bi noćas oklijevao, Ana prekinula odnos, ne dozvolivši mu da se i drugi put zadovolji?

Smijale su mu se sve tri, čas jedna, čas druga, čas treća. Ana najslađe. Uživala je naprosto u onom zabezeknutom pogledu s kojim ju je ispratio. Kako će se Sanja ponašati poslije svega? Hoće li mu se i ona narugati nečim? Što ako se prestane smijati? Ako tek nakon onoga što će doživjeti odraste i postane svjesna onog u što se upustila? Posljedice su mogle bit stravične. Ako se ne bude suzdržavala, ako... Žudnja je svaku pretvarala u marionetu strasti. Malo im se koja mogla oprijeti. Ako se prvom koji poslije njega nasrne na nju poda, Aninim će stopama. Ne, nikom neće bit potrebno da nasrće na nju, onom koga poželi, dati će do znanja da više nije ono što je bila.

 

 

8.

 

Svijet u kojem je živjela, nametnuo je svima neka pravila ponašanja, kojih se malo tko striktno držao. Nikako se nije mogla pomiriti, kao uostalom i mnoge druge, da čitav život pripada jednom čovjeku. To, ne samo da nije bilo prihvatljivo, nego je bilo i nemoguće. Osjećaji su bili podložni promjenama, žudnja isto. Osim toga, čovjek puno toga radi iz znatiželje, čak i onda kad je zadovoljan sa svojim izborom. Voljela je Dinka, no još uvijek ne toliko koliko sebe. Slobodu nije mogla zamisliti bez prava na samo-odlučivanje o sebi, a ono je isključivalo apsolutno podčinjavanje bilo kome. Bojala se zbog toga za sebe, očekujući najgore. Znala je da se neće moći oprijeti nasrtajima drugih, kojih neće biti malo.

Život je bio ispunjen nelagodama. Bile su neizbježne. Pratile su u stopu svaku ugodu. Sudbinu mnogih njenih kolegica, koje su razočarane posegnule za drogom, nije htjela doživjeti. Zbog toga nije smjela biti ovisna o ničijoj milosti, najmanje Dinkovoj. Podigla je glavu i zagledala se u njega, uhvativši ga pod ruku. Morala je postupke podčiniti razumu. Ljubav nije trebala glumiti, no, ono što je bilo nespojivo s njom, da. Vjernost je isto što i spremnost na ovisnost. U svojoj mašti bila je sve više razuzdana i s lanca puštena kujica, sve manje ono što je trenutno bila. Zaustavljala je pogled na zgodnijim muškarcima, ne krijući žudnju.

Ana je svoj san ostvarila, pjevajući svoj „labuđi pjev“. Morala ga je odvojiti od svih drugih, kako bi bio samo njen. Bio je siguran da će u buduće sve biti drukčije, da ništa za nikog neće ostavljati. Ona koja se maločas razgolićavala za stolom do njihovog to sigurno ne bi nikada učinila. Skretala je na sebe pažnju, izazivajući obnaženim dijelovima tijela. – Ima nas svakakvih! – promrmlja u sebi, nasmijavši se. Stalno se vrpoljila tražeći nešto, čas u svojoj torbici, čas u džepovima jakne, odložene na susjednoj stolici. U jednom trenutku se digla, podigla jaknu i pretražila sve džepove na njoj. Iz jednog je izvadila papirnatu maramicu i obrisala nos. Nije mogao da joj se ne nasmije. Odvratila mu je na isti način. I ona se htjela kao i Sanja. I ona se nije mirila s pripadanju samo jednom.

 

Terase pred kavanama i kafićima, na Cvjetnom Trgu, u Bogovićevoj, Gajevoj i na Trgu republike, bile su dupkom pune. Ljudi kao da su životnu sreću tražili i nalazili za tim stolovima, zamarajući sebe nečim, čega nisu bili svjesni. Što ih je izvodilo na njih? Dokolica? Zar se i tu nisu dosađivali više no bilo gdje drugdje? Gledali su manje više uvijek ista lica, divili se nečem, čemu se nije trebalo diviti. U stvari, svi su tu tražili nešto što su smatrali vrijednim života. Možda su tu nalazili sebe, one, još im posve neotkrivene sadržaje, kojima su osmišljavali život. Odmjerio je sve jednim dosta prijekornim pogledom i na kraju zaustavio pogled na jednoj sredovječnoj ženi, koja je svim i svačim skretala na pažnju, u prvom redu izvanrednom ljepotom, i nekom neshvatljivom mu zavodljivošću. Bila je starija od Ane, no, u svakom pogledu ljepša. Zapalila je cigaretu i osmjehnula se. Bilo joj je drago da je skrenula njegovu pažnju. Kada su im se pogledi sreli, odmaknula je stolicu od stola pokazavši mu ogoljela koljena i stegna. – Vrag je u svakoj! – prosikta i nasmija se. Ponašaju se kao da nikad na ništa drugo ne misle nego na  kurac! – Govorila mu je ono što i Ana. – Vidiš li me ti uopće, momče? J a sam žena željna svega! To što ćeš uzeti toj djevojčici pored tebe, nije ono što ti ja mogu dati! Ja nisam bez prošlosti kao ona! Ja imam i prošlost i sadašnjost i budućnost! Ona još nema ništa! Tek će imati! Dat će ti se kao janje što se mesarskom nožu daje! Zar te to može zadovoljiti? Taštinu da! Jednoj si više uzeo nevinost! Ono što sam ti ja spremna dati... Navrati tu češće, naći ćeš me za nekim od tih stolova. Dosađujem se kao i ti. Ako se počnemo pozdravljati, zaustavi me, ponudi me kavom i odvedi k sebi. Ničeg se neću ženirati. Iscrpsti ću iz tebe sve što se može iscrpsti. Imat ćeš priliku da se pokažeš u svom najboljem izdanju! ... – Jebi se babo! Bilo bi sve kao jutros s Anom.

Svaki od tih ljudi živio je svoj život misleći da je u središtu pažnje drugih. Zašto?? Na oko su svi bili društveni, iako to nisu bili. Njihovo zadržavanje na tim terasama i u tim ostakljenim sastajalištima je posljedica izvjesne upućenosti na sebe – introvertiranosti, koja je rezultira nezainteresiranošću za ono što se događa oko njih. Rub je bio takav, izvodio je ljude tamo gdje sam nije bio, vraćajući ih uvijek iznova tamo, gdje je sve bilo na neki način po strani od svega što se događalo. Zatvarao se svaki u sebe. Zbilja ih je primoravala da paze na svaku riječ, ne dozvoljavajući im da se opuste, da dožive ono zbog čega su bili tu.  Zagrlio je Sanju i potražio jednu u drugoj. Svaka je u ono što je činila unosila dušu, ne libeći se pri tom ničega, čak ni mogućih promašaja. U stvari, obadvije su djelovale, svaka na svoj način, promašeno, kao da sve gube onim što trenutno čine – Sanja nevinost, ona ono što je davno izgubila.

Zaustavio je ponovno pogled na Sanji. Uspoređivat ju nije smio s njom. Bila je drukčija. Kosa joj je bila svjetlija, put bljeđa. Bila je oličenje ženstvenosti. Bila je fina, nježna i podatna. Drukčija. Sa Sanjom je mogao nešto doživjeti, s takvom, kao što je bila ta za tim stolom, ništa. Mogao se zaljubiti. Nasmijao se u sebi i zamislio. Zaljubio se već, ne onako kao ona u njega, no dovoljno da osjeća potrebu za njenom bliskošću. .

Kada ga je uhvatila ponovno pod ruku i privila se uz njega, nasmijali su se jedno drugom. Više nije skretao pogled nigdje, nitko mu se nije mogao ni nametnuti kao ona crnomanjasta zavodnica maločas. – Filozofiraš! – promrmlja u sebi, namrštivši se. U posljednje je vrijeme sve češće, uspoređujući nešto s nečim, razmišljao tako kao sad. Nije mu se to sviđalo, smrdjelo mu je na prisilu, na nešto što se stalno bunilo u njemu protiv njega, ne dozvoljavajući mu da iznevjeri “drugo” u sebi. – "Drugo!" – ponovi, i nasmija se. – U svakom čovjeku postoji, pitanje je samo što je! – Što je ono bilo u njemu? U njoj? U Ani? Pronicanje u nečiju dušu bilo je pronicanje u njega. Bez njegovog razgolićavanja se nije mogla spoznati. Ono je bilo ono što je bilo predmet psihoanalize, ne samo drugog, već i samoga sebe. To je ono što nam se nesvjesno nameće, izmičući kontroli. Bilo je poput stijene na kojoj se gradila zgrada naše svijesti o sebi, onoga, što nas čini takvima kakvi smo.

No, koliko god da je osjećao bliskost sa Sanjom, misli su mu bile kod te "primitivke", kod onog što je nudila, ne samo njemu, svima koji su na njoj zaustavljali pogled. Bilo je nečeg odvratnog u tom. Ponekad su to i najozbiljnije stvari. Možda čak sve koje za svoje uprizorenje zahtijevaju publiku.

 

 

9.

 

Sjetno raspoloženje je nije napuštalo. Mislima je vrludala, bila čas s Dinkom, čas s drugima. Nije bio jedini s kojim je vodila nekakvu ljubav. –Mnogima ona stvar samo što nije bila u njoj. U zadnji čas bi im se oprla. – Ne njima, sebi! – Privila se još jače uz njega, odlučna, da mu se ovaj put pusti do kraja i još čvršće veže uz sebe.

Prvi put se poljubila s njim nakon one šetnje oko kazališta. Poslije toga dugo nije imala ništa s njim. Prvi koji se odvažio da je poljubi bio je jedan njen znanac s teniskih terena. Bio je svega dvije, tri godine stariji od nje. Zatekla se sama s njim u garderobi, pored kupaonice. Bio je više nego bezobrazan. Privukao ju je k sebi, obgrlio rukama i posjeo u krilo. Opirala mu se sve dok joj nije nategnuo stražnjicu rukom. Opustila se na tren. Iskoristio je to i uhvatio je za dojke. Nakon toga sama mu se ponudila. Kad je pokušao da joj skine gaćice, ustala se i nasmijala. – Ma nemoj? Tko bi rekao da si ti za tako što sposoban?!

Kako će se poslije Dinka ponašati u sličnim situacijama nije bila sigurna. Da nije bila nevina, pustila bi mu se. Malo je falilo da to nije i onda učinila. Neki dan se sve ponovilo. Stavio joj je svoj nabrekli ud među bedra. Ludila je naprosto od želje da se poda. Imao je djevojku, bio lud za njom. Rekla mu je to. – Nema veze! – odgovorio joj je. – Mogu i s tobom i s njom! – Ogolila je prsa, pustivši ga da je ljubi po njima. Na kraju se ustala i nasmijala. – Drugi put! – rekla je, i otišla u kupaonicu.

Sutra se već mogla ponovno sresti s njim. Ponoviti sve. Martin joj se sviđao. Mnogi su joj se s tih športskih terena dopadali. S nekoliko se njih ljubila ostavljajući ono zadnje za poslije. Bili su svi strpljivi, znali su da će kad počne doći na red. Jedan joj je čak to rekao. Kako se slatko nasmijala na to. – Koliko misliš da će ih biti ispred tebe? – upitala ga je smijući se. – Desetak! – odgovorio je.

Prvi je morao biti pravi. Dinko je to bio. Voljela ga je, osjećala nešto prema njemu. Nije bio ni nasrtljiv. Pred ulazom u njegov dom su stali. Nasmijao se drukčije nego inače. To ju je na čas obeshrabrilo. Bilo je dosta toga podrugljivog  u tom osmijehu. Kad je htjela odustati od sveg, zagrlio ju je, poljubio i naprosto ugurao u svoj dom. Zgrozila se na čas nad svim, takav prije nije bio. Nakon što ju je izljubio, počeo ju je skidati. – Nemoj me, molim te! Nisam večeras raspoložena za to! – Zadnja dva dugmeta na bluzici otkopčala je sama. Natezao joj je stražnjicu, ljubio i grickao bradavice dojki. U jednom trenu se opustila, dozvolivši mu da joj raširi noge. Kada je vrh svog nabreklog uda uveo u nju, digao ih je, i zario ga do kraja. U tren je sve bilo gotovo, barijera nikakvih više nije bilo. Pucalo je sve u njoj, popraćeno valovima sladostrašća. Iz trena u tren bili su sve snažniji. Na kraju joj se cijelo tijelo pretvorilo u grč žudnje. Nije sve bilo ni tako strahotno kako je mislila da će biti. Nakon svega se obrisala rupčićem iz svoje torbice. Kada je upalio svjetlo iznenadila se kako je malo krvi bilo na njemu. Desetak minuta poslije ponovio je sve.

 

Sve nije bio ni tako uvredljivo; bilo je čak protkano izvjesnim dostojanstvom. Da je to učinila s nekim drugim, studen bi je obgrlila, a hladni vjetrovi beznađa pirili njenom nutrinom. Bila je sretna. Više nego sretna. Bila je konačno njegova, onako kako je ona htjela. Nedaleko svog doma se oprostila od njega. Nasmijala se pri tome onako kao se on nasmijao prije nego što ju je ugurao u svoj dom. Vremena je imala na pretek, prilika za zadovoljavanje žudnje na svakom koraku. Kada je otključala vrata otvorila ih ugledala je Anu. Sojala je iza jednog ormarića u predsoblju.  

 – Bila si s Dinkom?

 – Ševili smo se!

Iznenadila ju je tim. Odmahnula je rukom i odmaknula se od nje. – Ševili su se! – promrmlja. – Šegači se sa mnom!  

 –  Šališ se?

 –  Dečko mi je! ... Šetali smo. Platio mi je kavu.

 – Tako, Sanjice! S njima se mora polako! Kad ti ga uvale, rade s tobom što hoće!

Osmijeh joj nije silazio s usana. Tijelo joj se još uvijek grčilo u valovima sladostrašća. Dražilo ju je sve. Opet bi se, da je imala s kim. Kada se s tatom srela u kupaonici ... – Ne! Tako što si ne smijem dozvoliti! – Malo je falilo da mu nije rekla da više nije njegova djevojčica, da je žena.  

Stvarnost je postajala stvarnija, život ljepši. Ispunio se zadovoljstvima, koje ranije nije znala. Nažalost, nikada nisu bila potpuna. Ono nad čim se prije zgražala, postalo je njegov najljepši sadržaj. Spolnost se razapinjala u njoj, htjela je eksplodirati u kao bomba. Prepoznavši svoju majku u sebi, snuždi se na tren. . Zar je moguće da će već sutra biti s još nekim?

 

Zaustavio je pogled na uglovima njenih usana. Podrhtavali su. Bojala se onog što je bilo pred njom. Morao ju je ohrabriti, izbezumiti. Čim ju je ugurao u svoj dom, zagrlio ju je i poljubio. Prislanjao je usne čas na jednom dijelu njena tijela, čas na drugom, radio sve onako kako je Ana to činila. Ničem se nije opirala. Nabrekle bradavice dojki je grickao zubima, da bi joj potom prislanjao svoj nabrekli ud uz stegna. Čas sljubljivanja njihovih tijela bio je sve bliži. Još malo, samo malo, i biti će jedno. Prožimala je sve ljubavlju, razgarajući je, on, nečim što je više sličilo osjećaju moći, nego njoj. Ud mu je odrvenio. Postajao je bezosjećajan kao i on. Osmijeh mu nije silazio s njegovih usana. Za koji trenutak, minutu, dvije, pretvorit će je u grotlo žudnje. Zašto da se suzdržava, i da ne učini  što oboje žele?

Vršak njegovog uda ušao je u nju rastežući elastični obruč koji se ovio oko njega. Prvi put je osjetio tako što. Svidjelo mu se to. Izvukao ga je malo, i ponovno zario, samo toliko, koliko je bilo potrebno da to ponovno osjeti. Ponavljao je to sve dok nije izludio i sebe i nju. Pomogao joj je da podigne noge.  Vrisak koji se prolomio bio je najbolji izraz onoga što je doživjela. Zamahnuo je snažno nekoliko puta tijelom, osjećajući rastezanje i pucanje njene nutrine. Činilo mu se da će sve potrgati u njoj. Nakon toga se umirio, ljubeći je. U jednom trenu pomakla se pod njim. Htjela je da je ševi, da je ne štedi, da se pokaže. Spustio je ruke na njene bokove, prihvatio ih, ne dozvoljavajući joj da se izmiče i snažno zario svoj ud u nju.

Bilo je sve tako čudno, drukčije nego inače. Drukčije čak nego što je bilo s njem majkom. Osjećao se moćnijim, jačim. Pored svega, osjećao je izvjesnu sućut prema njoj. Znao je da je to izraz onog božanskog u njemu, onog što je posjedovao svaki čovjek u takvim trenucima, bez obzira koji su ga motivi naveli na ono što je učinio. Opustio je tijelo i zamislio se. Pustio ju je da se isplače. Zaveo ju je. Zar je ne bi drugi, da nije on? ... – Kuja!  prosikta u sebi, i nasmija se. – Ako danas još nije, sutra će to biti! – Koliko je toga sažeo u tu jednu riječ? Koliko toga rekao njom? Sve su to nakon tog što joj je učinio postajale!

 

 

10.

 

Nikako se nije mogla othrvati strastima. Proživljavala je sve ponovno, vrpoljeći se u postelji. Skidala se, zamišljajući ga pored sebe. Njeni prsti su bili njegove usne i njegov ud. Kada je ostala u gaćicama šćućurila se na čas uplašivši se. Htjela je više nego što je mogao. Dva Dinka joj ne bi bila dosta. Na kraju se nasmijala i zarila prste u sebe. Valovi sladostrašća, protkani neizmjernom žudnjom, zapljuskivali su nutrinu njena tijela. Gdje ih sve nije osjećala!

Ugasio je stolnu lampu i legao pored nje. Odisala je svježinom, mladošću i nekom čudnom toplinom, ne samo tijela, već i duše. Prislonio je svoje usne uz bradavice njenih dojki. Zažmirila je, i uzdahnula. Htjela mu je nešto reći, no taj čas je zaboravila što. Kad joj je pomogao da podigne noge, zamolila ga je da ju čuva. Osjetila je njegovo klizanje kroz elastični obruč koji se sav pretvorio u ono u što i ona – u neizmjernu žudnju za tim da ga strga, da prodre kroz njega, ne obazirući se na bol koju će osjetiti. Nije izdržala, privila se uz njega, ohrabrivši ga. Vriskom je označila kraj svega. Više nije bila ono što je bila maločas. Više nije bila tatina i mamina djevojčica, bila je Dinkova.

Stavio je ruku na njena usta, prigušujući usklike koje je ispuštala. Kad se smirila, uhvatio ju je za bokove, nastavivši s nezamislivom beskrupuloznošću, ono, što joj je do tada izgledalo još uvijek dosta obzirno. Na kraju je vrisnuo i on.

 

Ušla je u svijet odraslih, živjela njihovim životom. Uozbiljila se. – Odrasla sam! Žena sam! – prosikta, i uđe u kupaonicu. Pred ogledalom se nasmija. Mnogo toga lijepog bilo je u onom prije. Koliko je samo bila ponosna na nevinost! Zašto da to i sad ne bude? Zašto da ju uvijek iznova ne gubi? Oni koji se nostalgično osvrću na vlastitu prošlost žive je i dalje. Živjela ju je i ona. Skinula se do gola i stala pod tuš. Morala se okupati, sprati sa sebe sve miomirise koji su je odavali. Bila je opet s njim, u njegovoj postelji, pod njim i na njemu. Bojala se svega, najviše sebe. Više se nije imala od čega braniti. Uklonio je sve barijere koje su je sputavale. Hoće li imati dovoljno snage da se opre drugima? Zamijeniti ga je mogao svatko tko je bio snažan kao on, i tko je mogao što on. Besramno se očitovala pred sobom, otkrivajući drukčiju Sanju od one koju je znala. Ono na što se sve više osvrtala nije bila njena prošlost, već ono što je protekle noći doživjela. Bujica osjećaja vodila ju je onima koji su je htjeli, i koji je još uvijek hoće.

Bojala se sebe. Malo je tko brinuo tuđe brige, pateći skupa s drugima. Malo se tko osvrtao na zla koja čini. Zašto uopće raspravlja sa sobom? Zar ne bi bilo bolje da istinu krije, da se riječima ne odaje, već onim, što će slomljena vlastitom slabošću, učiniti?

 – Pijem pilule!

 – Od kada?

 – Od zadnje menstruacije!

 – Svjesno si išla u sve?

 – Da me ti nisi htio...

Smijala se. Nije bio siguran da li je sve baš tako. Možda mu je nešto promaklo što je bilo bitno za razumijevanje onog što je rekla? Da li je moguće da joj je bilo svejedno tko će joj biti prvi. U jednom trenutku, kad mu se učinilo da nestaje pod njim, poistovjeti je s Ivom. Obećavala je više od nje. Bila je mlađa, osjetljivija, i što je bilo presudno za ono što je namjeravao, odlučnija. Htjela je sve. Njega. Zamišljao ju je kako se nećka, kako ga odbija nakon što ga je izazvala. Primoravao ju je na snošaj, nasilno joj skidao gaćice i širio noge, sve dok joj ga nije zario, a onda ... Što će biti onda? Zar neće poludjeti? Zar neće htjeti više nego što to hoće druge, Sanja i Ana na primjer? Sanjine usne postadoše njene. Bile su sve toplije i mekše.

Nijedno od njih nije bilo u stanju čuvati tajnu o sebi, istinu o onom što su doživljavali i osjećali. Ono pred čim su stajali mirno, bilo je ono s čim su morali van, iz sebe, u svijet. Morao je to i on. Morao se nečim odati, prvo Ani, onda svojoj "starki". Znao je da nijedna zbog toga neće odustati i iznevjeriti ono čim je osmislila život. Bile su žene koje se ne predaju lako. Pogotovo Ana nije bila takva. Nikada se nije osjećala bespomoćnom pred onim s čim bi se suočila. Ljudska bezočnost i dvoličnost je nisu mogle slomiti, jer je sama bila i bezočna i dvolična. Bio je siguran da će sve do jedne ostati vjerne sebi, i nastaviti s njim sve dok on ne prekine s njima.

Pred njim gomila jadnica bez dostojanstva. Spolom su bile predodređene za to. Sveo ih je sve na isti nazivnik. Sanja je bila takva kakva je, jer je Ana u njoj. Pila je pilule protiv začeća prije nego što mu se podala. Koliko prije? Možda ju je ona osokolila da se poda prije vremena. – Prije vremena! – prosiktao je, nasmijavši se. Statistički podaci o prostituciji i promiskuitetu u velikim evropskim gradovima u prošlom stoljeću su identični današnjima. Broj maloljetnica koje su se odavale prostituciji bio je isti. Čak je i broj nezakonite djece bio takav. Sve su bile kuje i prije i sad – kuje koje vlastitim promiskuitetom, kroz ljubav, zbližavaju ljude toliko da se jedan dan nitko neće osjećati stran drugima. 

 

 

11.

 

U jedan sat poslije pola noći su izašli iz njegova doma. Fluid doživljenih orgazama još je uvijek strujao njeni tijelom. Rastočena njima, treperila je sva. – Što sada? – pitala se, smiješeći se. Više nije bila mamina i tatina djevojčica; bila je žena. Ipak, i pored toga, mora u očima svih biti ono što je bila. Da li će to moći?

Dvoličnost je bila uputna. Nažalost bila je, kao mnogo toga drugog u životu, kratka vijeka. Spasiti ju je mogla samo ljubav s Dinkom. Ako potraje...

Živjelo joj se drukčije nego prije. Ono čeg se plašila bilo je mišljenje drugih o njoj. No, zar nije i ono bilo poput vremena, pored tih otkucaja koji su sve što je bilo prije njih prepuštali crnim rupama beskraja. U njima se gubilo sve, čak i to kakve su. Šarm je svaku prikazivao onakvom kakvom se prikazivala, a ne onakvom kakva je.

Vrijeme je činilo svoje. Postajala je tuđa sebi, drukčija. Sve je manje bila prisna s prošlim. Nostalgična za ničim nije smjela biti. Nije za to imala nikakvih razloga. Ono na što će se osvrtati mora biti ono što neposredno doživljava.

 – Mami ne smiješ ništa reći, pogotovo ne da se ševimo. 

 – Tati mogu?

Nasmijali su se oboje na to.

 – Zamjerili bi ti.

 – Tko ih šiša? Ja ću se s tobom ševiti, sviđalo im se to ili ne! Što misliš da se moja "stara" u mojim godinama nije? Uostalom, znaš i sam kakva je.

Bila je kao i majka joj, gladna seksa. Morao joj je posvetiti sve svoje slobodno vrijeme. Ako to ne učini...  

Bojala se istoga čega i on. Htjeti će i s drugima. Možda čak iz puke znatiželje. Morala se uvući u sebe, zatvoriti i paziti na svaku riječ.

Pred vratima njenog doma su stali. Bojao se onoga što će se dogoditi kada se suoči s Anom.

 – Mami ne smiješ ništa reći!

 – Stara je van pameti pri samoj pomisli da bi mogla biti kao i druge! Stalno me upozorava: "Pazi se, Sanja! Znaš kolike spolne bolesti haraju! Možeš i zatrudnjeti! Što ćemo onda? Pobačaj nije posve nedužna stvar! I košta!“ ...  Strah te, ha? Trta!

 – Rekla si da piješ pilule.

 – Nisam sigurna jesam li je danas popila.

 – Zezaš se?

 – Zašto bi se zezala? ... Što se mojih tiče, budi bez brige. Mama se previše brine za sebe, tata pak za svoje "noćne ptičice". Boli ih jedna stvar je li mi pukla ili nije. ... Stari bi infarkt dobio da što sazna.

 – Ive se ne bojiš?

Kad je otključala vrata zagrlila ga je i poljubila. – ko će nas obje stepsti s tvojeg pepija. ... Kad ćemo se vidjeti? Danas?

 – Danas ne mogu.

 – Možeš! Moraš! – Zaplakala je. – Ne možeš tako sa mnom! Barem ne odmah!  Ne moramo se ševiti. Prošetat ćemo.

 – Dobro.

 – U isto vrijeme kao i danas?

 – Kao jučer?

 – Da.

 

Kada je zalupila vrata za sobom, stajao je jedno vrijeme pred njima, kajući se. Nije je smio ševiti. Ono što je učinila s njim, učiti će i s drugima. Bila je preslaba da bi se oprla imalo snažnijem nasrtaju. Defloracijom ga je obavezala, Da ju on nije, netko drugi bi to učinio. Ševilo joj se. – Mala je luda! – promrmlja i nasmija se.

Koračao je lagano, dostojanstveno, ponosan doživljenim. Svijet kao da je promijenio ruho, bio drukčiji. I on je u njemu to bio. Ono što je bilo pred njim mogao je samo naslućivati. Bilo je sve, kao i prije, nepredvidljivo. Koliko mu se toga još moglo dogoditi tako kao to – iznenada, neočekivano. Budućnost je bila bremenita tim, kao što je to bio i današnji, odnosno jučerašnji dan. Znao je samo jedno, dugo se ništa neće mijenjati. Ana i Sanja će bit njegove, svaka na svoj način.

Ironičan podsmijeh mu razvuče usnice. S njim je oprostio sve, i sebi i njima.

 

 

12.

 

Nakon što je svladala strah i učinila ono što je bilo presudno za njen dalji život, zamislila se nad stanjem u kojem se našla. Bilo je toliko oprečno onom prije, da joj se činio da je pred sobom  promijenila predznak, da je onaj dobri, čedni i uzvišeni plus zamijenila minusom. Pitala se hoće li i pored tog negativnog predznaka ostati vjerna sebi, onom čudovišnom vremenu neprispodobivom onom „plus“? Da li je taj negativni predznak značio uopće što? Zar nije bio i pred svima drugima? Ni na kraj pameti joj nije bilo da tu negativnost  zamijeni,  da se otuđi od nje i da ne bude pripadnik panične generacije kojoj su sve pripadale – generacije u kojoj je svaka bila toliko odbojna drugima da se osjećala otuđenom, ne samo od okoliša u kojem je živjela i ljudi u njemu, već i od sebe.

S prvim jutarnjim zracima koji su obasjali njen prozor iščeznulo je mnogo tog tamnog iz njenog života. Ničega se više nije bojala. Učinjeno ju je preporodilo. Pitanja su se nizala jedno za drugim. Morala je naći rješenja za ono što će se s njom događati. Jedno je bilo sigurno – koktiserica više neće biti. Kad joj je Martin rekao da je to, nije u prvi mah shvatila što joj je time rekao. Koliko je samo sadističkog bilo u onom što je činila s njim? Zašto da još malo ne uživa u tome? Iva je mučila Dinkov. Dokle? Koliko dugo još? Zar se jednog dana neće odvažiti i učiniti kraj svemu?

Tragala je za smislom postojanja, za onim, do tada joj još neznanim. Sve njene spoznaje koje su je približavale njemu bile su plod trenutnog. Kad bi pokušala da ih složi u cjelinu, da od njih napravi mozaik kojim bi dokučila nedokučivo joj, primakla bi mu se, no ne toliko da bi ga do kraja spoznala. Znala je da postoji još nešto što ne zna, nešto što će joj jedan dan osmisliti postojanje na način na koji je osmišljavalo i drugima.

Koliko je toga lijepog bilo u tim prostorima žudnje, tim neizmjernim prazninama koje su uvijek, koliko god da je doživljavano bilo snažno, ostajale neispunjene. Spoznano bi ju uvijek iznova uzimalo, kao da je ono spoznavalo nju, a ne ona njega. Plijenilo je, okivalo je nečim jačim i od najjačih okova. Trenuci spoznaje bili su uvijek tamo gdje je bila i tijelom i duhom, a ne samo duhom, tijelom koje se davalo i koje od ničeg nije prezalo.

Morala je kultivirati još nekultivirano u sebi. Trebala je sve svesti na razumnu razinu. Zar neće suzdržavanjem učiniti suprotno? Spasiti se od sebe, od zla u sebi, bio je imperativ dostojanstva. Zlo je po svojoj prirodi osiono – ne trpi opiranje.

Nasmijala se na kraju na sve. Pored svega što joj se dogodilo, bila je sretna. Imala je zašto živjeti. I živjela je! Da li je ono prije bio uopće život? Ne može reći da nije, no, nedostajalo mu je puno toga da bi bio potpun. Kad je svrnula pogled prema zrcalu, ugleda u njemu jadnicu bez dostojanstva. Stidjela se počinjenog. Kad se odmakla od zrcala, vinula se u nebo, digla iznad svega, i nadvila kao duh iznad vremena i prostora u kojem je živjela. Put ju je vodio k zvijezdama. Njene čari će joj otvarati sva vrata ovoga svijeta. Tko im je mogao odoljeti, tko ne kleknuti pred njima? Za sve će biti uvijek nova, ona "od prije". Zar mora to biti i tjelesno, da bi sve tako doživjela?

Bilo je još uvijek sve nedorečeno. Da bi se doreklo do kraja moralo je ispuniti ono grotlo žudnje u njoj, onu nikad do kraja ispunjenu prazninu. Tragalački nemir je nije napuštao. Osjećala je da još puno toga ima što ne zna. Bježati od toga nije smjela, ništa joj se više nije moglo dogoditi što se već nije. Sustigla je konačno sebe. Zašto da se toga boji? Koliko joj je trebalo da to uspije? – Sanja! Sanja! – kliktalo je nešto u njoj. – Obuzdaj se! Ne budi ono što su druge! Promijenilo se u stvari nije ništa. I prije je tragala za nečim. Promjene je samo privid nečega čega nema. Suština onoga što se događalo s njom bila je puno dublja. Bila je u nečem što je tek trebala spoznati.

Predati se životu, obilju najskupljeg. S kojim cinizmom je samo prožeto! Podsmjehivalo joj se, prožimajući je. Više ništa nije onakvo kakvo je bilo, niti će ikada biti. Kolike su dubine toga nepoznatog u tebi? Da li ćeš ikada doseći njihovo dno? Daviti ćeš se u njima da se nikada ne udaviš. Ocean ćeš ispiti, a da se žedna onoga što piješ ne napiješ. Ne zavaravaj se ničim, istina je u tebi, laž izvan tebe. Da bi se obratila morala bi sebe izmijeniti. Koja to može? Zar svaka ne gubi osobnost tako kao što je ti gubiš? Oslobodi se iluzija, makni ih s tih nebeskih staza i prizemlji se. Smisao života je tu, na tom tvrdom tlu vremena i prostora u kojem živiš. Grotlo kušnji je pred tobom. Malo kojoj ćeš se othrvati.

 

 

13.

 

Bježala je od sebe. Gdje i zašto? Imala je osjećaj da se prodala, da je nešto kupila onim što je učinila. Što je to bilo? Vrijeme? Može biti, odgovarala si je, ne vjerujući sebi da ju je ono nagnalo na ono što je učinila. Da li se ono uopće može kupiti? – Može, Sanja, ti si ga kupila. Utrkivala si se s njim skupa s vlastitim majkom i sestrom, prestigla ih na način na koji si ih jedino i mogla prestići.  Sad ti izmiče. Brže je od tebe. Od svih. No, i pored toga, osjećaš se sretnom. Osjećaš će se takvom dugo. Puno je razloga za to. Pobjegla si od šture svakodnevnice, ubitačnog ponavljanja jednog te istog. Obračunala sa sobom. To nije mala stvar. Sad i misliš drukčije. Tješiš se lažju. Koliko će ih još biti? Da li si svjesna toga da više bez njih nećeš moći? Da ćeš biti njihov talac, sve dok nečim ne razotkriješ sebe i naudiš si tim? Zablude snaže. Mijenjati će te. Sve ćeš više sličiti majci, sve manje njenoj djevojčici. Ubila si je i pokopala? Nje više nema. Zar ne vidiš koliko si se promijenila? Uozbiljila si se. Koliko, pitaš se. Toliko koliko i tvoja majka. Uskoro ćeš biti oličenje laži, koja to je i nije. Nevjerojatno, ne? Kad lažeš zbog sebe i zbog drugog, kad s lažju želiš nekog usrećiti... Što sve nećeš činiti da spereš prljavštinu sa sebe? Pretvorit ćeš se u roba, u majku, u ženu, koja kroz brak ponovno doživljava djevojaštvo. Kad bi ti majka ispričala sve što je prošla, snebila bi se nad svim. Koliko je puta posrnula, a da nije znala kako? Jednostavno bi se nešto dogodilo što nije htjela. U trenutku doživljavanja pomirila bi se s tim, uživjela u to, postala savršena, pripadajući onom koji je uspio da ju uzme, da neukusno začini i učini jestivim. Ono što ćeš voljeti, što ćeš doživljavati kao ljubav, neće biti ona, biti će nešto posve drugo – blato dna u kojem ćeš se koprcati nemoćna da se iz njega izvučeš. Koliko će ti si samo jada zadati? Koliko boli?

Pred njom Dinko. On će biti prva velika bol njena života. Zagledala se u njegov lik, otkrivajući ranije ne otkriveno. Što je osjećao dok mu se davala? Rekla mu je reda radi "ne". – Nemoj me, molim te! Jooj! – vrisnula je kad joj gaje zario. Smijao se. Nikad se tako cinično nitko nije smijao kao on toga trenutka. Kad se predala doživljavanom zaboravila je na njega, da bi ga poslije nekog vremena ponovno zapazila. Smijao se u sebi, naslađivao onim što joj je učinio. Bilo je sve tako jednostavno, da jednostavnije nije moglo biti. Promijenio ju je u tren, učinio složenijom, svjesnijom nečega čega prije nije bila svjesna. Kad ga je zagrlila, plačući, gurnuo joj je ruku u kosu, poljubivši je, da bi joj potom prislonio glavu uz svoje međunožje. Kad je zaridala, odustao je od namjeravanog.

 

Kada je krenuo prema središnjem gradskom trgu i svom domu, ponovno se nasmijao na sve. Usne su mu zadrhtale, nutrina se razgalila pred onim što je bilo pred njim. Ono što nije učinio Sanji, učinit će Ani. Nju tim neće poniziti. Možda će čak sama to htjeti? Konačno je bio velik u vlastitim očima. Njegova "starka" se nije mogla usporediti s njima. Pošla je s njim, dala mu se, da bi se već sutradan s gnušanjem osvrnula na sve. Što je htjela s tim što je učinila? Bila je dvije godine starija od njega. Bilo je u njoj nešto što u drugima nije. – Udala sam se! – rekla je, smijući se. Imala je dušu. Svoju dušu. Zar je moguće da ima i takvih?

Na Dolcu se ponovno nasmijao. Samodopadno, naravno. Prije samo nekoliko sati bio je na njemu sa Sanjom. Držali su se za ruke, išli prema njegovom domu. Zar nije tako sve bilo i s prvom, i onda je mislio da on vodi nju, a ne ona njega. Da on nju zavađa. Osmijeh na usnama im je bio isti – isto su htjele.

Kako je malo svakom bilo potrebno da promijeni tok i narav svojih misli; da beznađe zamijeni nadom. Budućnost mu se smijala, sadašnjost blagonaklono namigivala. Sve ga je sve više uvjeravalo u ono u što je do tada sumnjao – sreća nije ni u vremenu ni u prostoru, ona je u njemu, u onom čemu teži i čim se bavi. Nije se smio ničim smesti i dozvoliti da mu sumnje u bilo što pokvare stvoreni ugođaj.

Kada ga je svježina noći prenula, osvrnuo se oko sebe. Bio je na Kaptolu, a ne na stepeništu koje je vodilo Opatovini. Narugao se sebi. Zaustavljao se pred izlozima, prošao trgom, popeo na Dolac. Poslije toga se ničega više nije sjećao. Okrenuo je lice povjetarcu koji je duhao sa sjeveroistoka. Udahnuo je duboko nekoliko puta i nehajno trgnuo glavom. – Sanja! – promrmljao je osjećajući svježinu i miris njene puti, paranje njene nutrine, tvrdinu svog uda koji je zabijao u nju. Podigao je glavu i osmotrio oblacima zastrto nebo. Maločas nijednog oblačka nije bilo na njemu, bilo je posuto zvijezdama, a mjesec je sjao kao nikada do tad. Zar je moguće da mu se sve što je doživio pričinilo? Nakon sparnog, i za njega doista napornog dana, mogao je i očekivati tako što. San ga je svladavao, osvrti na doživljeno razbuđivale. Slutio je nešto poput te oluje koja se približavala s tim povjetarcem koji je bio sve snažniji. Sve bi se moglo završiti porazno za sve.

Pred vratima svog doma je stao. Bila su zaključana, Skanjivao se da li da ih otključa i uđe, ili da prošeta Kaptolom i Novom Vesi i dočeka prve i ohladi pregrijano tijelo. U jednom trenu ga je miris Anine puti trgnuo. Njegova postelja ga je odala. Sanja  ga je morala prepoznati. Zašto mu to nije spočitnula? Zato što je znala da je bila kod njega? Može biti!

Slutnje su se rojile. Kraj je bio neizvjestan, bremenit grmljavinom i pljuskom. Kad Ana otkrije Sanjine mirise...

 

 

14.

 

Stajala je na vratima, ne puštajući je unutra. –  Znaš koji je sat?

 – Znam. Kako ne bi znala!

 – S kim si bila?

 – S Dinkom. ... Pusti me unutra!

 – Što ste radili do sad?

 – Ono što i ti radiš s njim. ... Ševili smo se, mama!

 – Mala, pazi se! Da te tata čuje...

 – Pa što? ... Pusti me unutra! – rekla je, gurnuvši je. – Tvoji miomirisi su na meni, mama!

Nije se suzdržala. – Pisneš li još jednu riječ o tim miomirisima...  

Dobivena pljuska smela je na časak Sanju. – Ti si ovo zaslužila, ne ja! Ja imam pravo na njega, ti ne!  

Zaridale su obje, zagrlile se,  i na kraju se nasmijale. – Lude smo! ... Biti će dosta za obje.

 – Za četiri, mama. Iva, samo što se nije! ... Ruka ti u posljednje vrijeme lako leti!

 – Kakvog "pepija" ima!

 – Ti se puno razumiješ u pepije...

 – Pusti me sad, moram se okupati!

 – Tu se skini!

 – Što još ne? Ginekološki pregled? ... Probudi tatu da ti pomogne! On se isto razumije u te stvari!

 

Za ono što su učinile trebalo je dosta hrabrosti. Obje su je bile svjesne. Htjele su drukčije živjeti, dati si oduška, i zadovoljiti žudnju. Ubitačnog i besmislenog je bilo previše; nekom su se morale dati. Koliko će sve postati trivijalno i nevrijedno spomena, vidjet će tek poslije – ponavljanje i najuzbudljivijeg postaje vremenom takvo.

Kada je skinula gaćice nasmijala se. – Da ih mama takve vidi... – Bacila ih je u kadu i ušla u nju. S izvjesnom dozom samoprijekora  se osvrnula na sve. Nije je štedio. Tragova njegovog iživljavanja je bilo posvuda. Doticala ih je prstima, gladila spužvom. Tijelo joj se naprosto rastakalo; još uvijek se davala, uživajući u prodorima njegovog uda u nju. Osjećala se tako slabom, da je bilo dovoljno da je netko zagrli, malo stisne i pokaže...  

Morala se suočiti sa zbiljom takvom kakva je. Promijenila ju je. Bila je drukčija. Odrekla se sebe, dostojanstva, duše. Kad je zaspala, niz rastrganih snova vodio ju je uvijek na isto mjesto – u nečiju pose čega se ujutro sjetila bilo je to.

Probudila se nešto kasnije nego obično, namrštila i ustala. S mnogo čim nije bila zadovoljna. Pred njom je bio dan drukčiji od svih do tada, dan žene, svjesne onoga što je učinila. Čučnula je pored kade, zagledavši se u malo ogledalo koje je naslonila na nju. Raširila je velike i male usne i usmjerila pogled u svoje međunožje. – Ne zjapi! – izusti, i nasmija se. – Još uvijek je kao nova! No, kad je bez problema gurnula u nju dva prsta, uvjerila se da nije. Tražila je nešto čega više nije bilo – cjelovitost nečega što cijelo nije htjelo biti. – Što je, tu je! – prosikta, pomirivši se s onim što je učinila.

Bol u mišićima i donjem dijelu trbuha, otežavala joj je kretanje. – Jebeno! – prosikta, namrštivši se.  

Bio je nesmiljen. Nije imala snage da mu se opre, da ga zamoli da bude pažljiviji. Htjela je mnogo više od onoga što joj je dao. Htjela je ... – Ne! To nisam htjela! Htjela sam živjeti, a ne umrijeti! Kajat se nije imala zašto, zločin nikakav nije počinila, naudila si nije. Brane bujicama strasti više nije bilo. Sve što je mogla bilo je da bježi od sebe,  i da se ne izlaže izazovima. Za sve je još uvijek morala biti slatka mamina i tatina djevojčica, kojoj nije ni na kraj pameti ponavljanje učinjenog s Dinkom. – Dokle? – upitala se.

Tromo tijelo zapljusnu val žudnje. Dražilo ju je sve; u svakom pokretu tijela osjećala je nešto što je dovodilo u pitanje njenu sigurnost u sebe. Činilo joj se da sa svakim vabi nekoga k sebi. Vrijeme je bilo stvoreno za ljubav, pupalo je sve, njena samo više nije. Rascvjetala se. Kad joj latice otpadnu...

Pred njom obronci Zagrebačke Gore. Penjala se Šloserovim stubama na Šalatu. Osjećala je napetost u grudima, grotlo žudnje unutar sebe. Tonula je u nešto što nije bilo daleko od sna, u nešto što snoviđenje i je i nije. Zamišljala se s drugima. Reket je zamijenila s... – Bože! Opsjednuta sam s tim njihovim čudom! – Odmahnula je rukom, i ubrzala korak. Bila je još uvijek dušom nevina, htjela je pripadati samo jednom, Dinku. Zar nije to dostojno onog od prije, one nevinosti, koja to uvijek nije bila? Nevinosti koja je graničila s perverzijom i tijela i duše? Sad ih je mogla zadovoljiti, zadovoljavajući sebe, prije ne. Bila je sigurna da će za nekoliko trenutaka doživjeti prvi nasrtaj, čiji, bilo joj je svejedno. Oprijet će mu se onako kako je to činila i prije. Ironičnim osmijehom će opet obeshrabrivati svakoga. Kad ispruži ruku prema njoj, reći će mu ono što je mnogima rekla i prije. – Da ne bi!

Morala je kriti ljepote svog tijela, i ne izazivati golotinjom. Kako, kad se morala skinuti? Na svoju sreću u garderobi je zatekla Mariju, a ne Martina. Njega se najviše bojala; najdalje je otišla s njim. Zaustavila je pogled na njoj, nasmijavši joj se. Studirala je medicinu, nekoliko godina bila starija od nje. Ševila se sve u šesnaest, prodajući se naivcima kao nevina. Stalno se smijala pokazujući svoje senzualne usne. Ono na što joj je zavidjela, bile su one.

 – Uranila si?

 – Imam problema sa starom! Sinoć sam se malo duže zadržala i sad...; Znaš kako to ide sa starcima. Misle uvijek na ono zadnje.

 – Kada je primijetila njen pogled, koji se zaustavljao na pojedinim dijelovima njena tijela, sagnula je glavu stideći se počinjenog.

 – Ševila si se?

 – Što ti pada na pamet?

 – Trudio se više nego što treba. Da mene netko tako izljubi kao taj tebe, ja bi se i u oko pojebala! ... Ako te nanjuše, najebala si! Ima da te nema!

 – Neka! – odgovorila je, poprativši sve jednim, njoj samoj taj čas nerazumljivim pokretom ruke.

 – Martin će te prvi! Sve nas je!

 – Sve?

 – Što je tebi! Znaš kakvog "pepija" ima! Uostalom, imala si ga u ruci!

 – Ma nemoj!

 – Sve se zna! Hvale se jedan drugom! Ako im se pustiš ići ćeš s jednog na drugi!

 – Da lokot stavim na nju?

 – Brojilo bi u početku bilo sasvim dovoljno!

Izašla je na igralište, kako je i prije izlazila, skrećući pažnju na sebe. Igor i Viktor su se nadmetali tko je bolji. Sviđali su joj se. I oni su mogli biti oni... Zgrozila se pri pomisli na to. Zabavljena s njima i s onim što bi mogli imati u gaćicama nije primijetila trenera. Sjedio je na klupi uz ogradu smijući se. Njen pogled mu nije ostao nezapažen. – Probala ga je! – reče dosta glasno, nasmijavši se. – Kako si? – upitao ju je kad mu je prišla. – Dobro izgledaš!

 – Kao i uvijek! Ništa se posebnog nije dogodilo! Samo... – Zamalo se nije odala. Zaustavljao je pogled redom svagdje gdje je bilo tragova onog što je doživjela.

 – Grize?

 – Ujeda! – odgovorila je, uhvativši ga za ruku. – Ne znam što mi je! Sva sam nekako...

 – Lijepa si, Sanjice! Nijedna nije kao ti! Sjedni!

Poslušala ga je. Ranije joj nikad nije nudio mjesto pored sebe. Kada ju je zagrlio, utrnula je sva. Učini joj se čak da je ispustila nekakav neartikuliran glas poput ushita sličnog onima koje je sinoć ispuštala. Trzaj tijela ju je odao.

 – Sanjice! – Stavio je ruku na njeno stegno i stisnuo ga.

Opustila se, privila uz njega i rekla: – Gotova sam! Ne mogu više!

Ustao je, uhvatio je za ruku i odveo s igrališta.

 

 

15.

 

Fluid žudnje, pomiješan s osjećajem zebnje, nije ju napuštao. Ni nakraj pameti joj nije bilo da mu se opre, što više hrabrila ga je svim što je činila. Učinila je to i u njegovoj sobi. Privila se uz njega, naslonila glavu na njegovo rame, i tiho, jedva čujno, nesigurna u ono što kazuje, rekla: – Nemojte me, molim vas! Naići će netko!

 – Sanjice! – bilo je sve što je rekao. – Ti se ševiš! – Stisnuo ju je uz sebe i poljubio.

Sve je bilo i suviše jednostavno. Pustila se. Pomogla mu je čak da joj skine gaćice. Kad ih je obukla, iskreveljila se. Više je očekivala.

 – Hajde sad!

 – Da Dinko zna ...

Tko ti je to?

 – Dečko!

Reprizu doživljenog s Dinkom nije doživjela. Zdravko nije bio ono što je on; nije imao ni priliku da se pokaže. – Sram me je. – rekla je, osjetivši toplinu u licu i ušima.

 – Zašto? Sve se ševite, neka manje, neka više! ... Jedan je malo, Sanjice, dva, tako, tako!

Kada je za sobom zatvorila vrata, duboko je udahnula i nasmijala se. – To stvarno nije ništa. – Poletjela bi najradije nebu pod oblake, kriknula kao gladan galeb i snijela oplođeno jaje. Osjećala se slobodnom, ništa ju nije sputavalo, nikom, ni za što, nije morala polagati račune. Nitko nije imao pravo na nju.

Desetak minuta poslije je sjeo pored nje. Dvije njene prijateljice su upravo ulazile na igralište. – Mogla bi mi pomoći. Trebam blagajnicu. Češće bi bili zajedno.

Okrenula je glavu prema njemu, smijući se. – Pravi si! Ako me tko pita što sam radila u upravi, reći ću da si mi pokazivao blagajničku knjigu, uplatnice i

i izdatnice!

 – Tako Sanjice!

 – Nemojte nikom reći!

Nepuna dva sata poslije, sjela je za njegov stol, izvadila blagajničku knjigu i pregledala je. Neurednih platiša klupske članarine je bilo puno. Na jedan papir je zapisala njihova imena i iznos duga. Imala je razloga da se svakom približi, razgovara, i s nekim poigra. Morala se pomiriti s mnogo čim. Htjela je biti još nečija, i bila je. Dušom je još uvijek bila nevina. Zdravka je voljela. Bio je njen tip. Da se nije zaljubila u Dinka ... Žena mu je bila nekoliko godina starija njega. Nije ostavila bog zna kakav dojam. Očito nije pridavala važnost vanjštini.

Podigla je glavu i zagledala se u statuu tenisača u vitrini. Kako je samo bio gord na ono što je. Bila je to i ona. Ševila se, pa što! Nije to činila za novac. Dala se onima koje voli, i koji nešto osjećaju prema njoj. Sve skupa nije sve ni tako dugo trajalo kao sinoć – nekoliko minuta. Taman toliko koliko joj je bilo potrebno da se zadovolji i razbudi tromo i umorno tijelo. Ustala je i primakla se ogledalu. Djelovala je profinjenije, kao da se tim što je učinila produhovila. Kad je skupila obrve i zažmirila učini se sebi lukavijom i od najlukavije mačke. – Mačkica! – prozbori, i ponovi to. Protiv tog nije imala ništa. Uživanja se nije lako odreći, pogotovo ne takvih kakve si je priuštila. Činilo joj se da tek sada živi, da sve ono prije nije ni bio život.

Prepustila se mašti. Gdje ju sve nije vodila; s kim sve nije bila u njoj? Otkrivala je neotkriveno, išla iz okršaja u okršaj. Usnice su joj bile sve senzualnije, pogled izazovniji. Tko joj se mogao oduprijeti? Tko ne pokleknuti pred njenim čarima? Podvrgnu sebe njima. Nije se smjela zapustiti, morala je biti stalno spremna na sve, pa i na to da iznenadi samu sebe vlastitom slabošću. Podavala se, i kad se nije davala; molila milost i kad je nije htjela. Nudila se naprosto, sada sebi. Zašto da se ne uzme, da samu sebe ne zadovolji?

Doživjela je očekivano – eksploziju žudnje. Bila je nešto što se nije moglo iscrpiti samo po sebi, što je iz trena u tren bilo sve sadržajnije. Bila je to i ona. Nisu oni nju iskoristili – ona je njih. Iskoristit se moglo samo ono što bi se trošenjem istrošilo. Oni su bili to, a ne one. One su njih trošile, a ne oni njih. Koliko će ih još potrošiti? Zar je ta neiscrpna žudnja, to bogatstvo osjećaja, ta punina, neće uvijek iznova voditi negdje, gdje joj to ni u snu nije padalo na pamet? Zar sve čem se odala nije bilo i previše traumatično za "djevojčicu" poput nje? Te primisli je morala potisnuti, gurnuti štošta u zaborav. Staromodna nije smjela bit. Morala se uvijek iznova potvrđivati. Biti originalna. Asimetrična. Možda i iščašena. Morala je tražiti i nalaziti opravdanja za ono što će činiti, ne toliko zbog sebe, koliko zbog njih. Poslije sagrešenja si mora dati oprost. Čuvao je cjelovitost ličnosti.

Kad se usporedila s valutom, nasmijala se. Devalvirala je sebe. Učinila je to namjerno, postala je kao roba dostupnija onima koji su je željeli. Koliko je samo satiričnog bilo u tom kritiziranju sebe! S perverzijama duha je uvijek tako Na kraju se ničem više nije čudila, čak ni tom govoru tijela, usana, pogleda. Nevjerojatno je morala učiniti vjerojatnim, upitno neupitnim. Ni na kraj pameti joj nije bilo da se suzdržava, i da se bilo čega odriče. Čitav je dan bio pred njom. Zašto da sve ne ponovi s obojicom? Nikom ništa nije smjela ostaviti. Nadomjesci joj nisu bili potrebni. Živjela je u civilizaciji obilja, u potrošačkom društvu. Morala se odati potrošačkom mentalitetu, trošiti ih. Onog trenutka kad je izrazila želju da bude još nečija, kad je Zdravku rekla da je gotova i da ne može više, kad se privila uz njega i prihvatila njegov poljubac... Istina je uvijek na neki način i cinična. Bila je to i ona o njoj.

Kad se spustila niz Šloserove stube osvrnula se oko sebe. Bio je to kraj njenog susreta sa sobom. U samo jednom danu doživjela je toliko toga da je u jednom trenu posumnjala u sve, čak i u tu tako uvjerljivu zbilju koja se odvijala pred njom. Sve je bilo kao i prije, tramvaji su dolazili i odlazili, na pješačkim prijelazima ljudi su prelazili s jedne strane ulice na drugu. Odmjerila je sve pogledom i zakoračila na drugu stranu. Bilo je sve doista čudno, kao da se na tren izgubila, ostajući bez uporišta u svijesti o sebi i životu uopće. Još je imala dosta vremena za sve, dugi ljetni raspust je bio pred njom.

Na tramvajskoj stanici, blizu ugla s Jurišićevom, je stala. U prvi mah tog nije bila svjesna; učinila je to ne razmišljajući o tome. Kada se tramvaj zaustavio, trgnula se. Učinila je što i drugi, oni koji su svjesno bili tu; ušla je u tramvaj i zamislila se. Sjetni pejzaži pred njom. Kao da su se sami u sebi iscrpljivali nečim čega ni oni taj tren nisu bili svjesni. Zbilja se ovila maglom, krijući njom sve. Sve je moglo biti i ovakvo i onakvo, kao i ona. Teško olovno-sivo nebo. Samo što se nije spustilo do krovova kuća. Čim sve nije prijetilo, i mome sve? Na Trgu Republike je izašla iz tramvaja. Sve je opet bilo u redu, onako kako je bilo uvijek. Vedar sunčan dan potisnuo je na tren sjetno raspoloženje. Život joj se smijao. Što sve nije očekivala od njega!

 

 

16.

 

 Fluid žudnje ju vrati sebi. Morala je dati svima do znanja da je žena i da se ničim ne razlikuje od drugih. Širom je otvorila oči promatrajući prolaznike. Tražila je onog koji je u stanju da je oduševi nečim i kao magnet privuče u njegov zagrljaj. Kako takvih nije bilo, odluta mislima tamo gdje se više nije smjela s nikim; tamo gdje su svi nestrpljivo čekali čas  snaga izdati, a ljubakanja odvesti tamo gdje su odvela i druge.

Svaka od tih mladih i zavodljivih žena i djevojaka na tim sportskim terenima doživljavala isto; svaka se tek nakon dugo vremena kušnje i jalovih okršaja predala. Mislima je bila sve dalje od reketa i lopte; sve više s onima koji su na igrališta i bazenima trošili suvišnu energiju uludo. Nasmijala se na to. Zar je nisu mogli korisnije potrošiti, na njoj na primjer? Morala je i ona negdje sa svojom. To je mogla najlakše u kupaćem kostimu. Vidjela se već na njemu. Na sebi je imala "bikini" boje puti. Iz veće udaljenosti doimala se nagom. Izazivala je i prije sve u njem, kako će tek sada. Ni sat poslije sjedila je na klupi pored olimpijskog bazena i promatrala je vaterpoliste. Nadmetali su se vještinama, jedan drugom otimali loptu. Martin je upravo jednu usmjerio prema golu. Kad ju je ugledao, nasmijala se. Imala je već dosta toga s njim. Bio je uvijek pažljiv i pristojan, na silu nije htio ništa. – Kakvu macu ima! – prosikta, iskrivivši usnice. Bila je to žena desetak godina starija od nje; liječnica, koja je obavljala pripravnički staž na obližnjim klinikama. Upoznao ju je još kao studenticu. Ponosio se s njom. Zašto da joj ne napakosti i proba ga? Kada je izašao iz bazena, ustala se i potrčala za njim.

 – Nećeš više u vodu?

 – Ne. Kasno je. Moram na ručak. Moram pod tuš.

 – Skupa ćemo.

 Pogledao ju je, nasmijavši se. Kada su se istuširali uputila se za njim prema garderobi. Iako to nije bila njena, ženska, ušla je za njim u nju. Nije joj to bilo prvi put. Htjela se poigrati s njim, predstaviti se onakvom kakva je bila prije. Kada se počeo brisati, uhvatila je kraj ručnika i obrisala lice.

 – Zazivaš vraga!

Slegla je ramenima, nasmijala se. – Što onda?  

Brisao ju je pažljivo privivši je u jednom momentu uz sebe. Prislonila je ruku uz njegov nabrekli ud, spustivši mu prethodno gaćice. Kad joj je počeo skidati gaćice skinula ih je sama, prislanjajući svoje usne uz njegove. Bilo je opet sve tako prosto da prostije nije moglo biti. Zario joj je ud, digao noge na ramena i ... Vrisnula je od boli. Ostalo je nešto i za njega, za njegovog "pepija". Nije ju žalio. Kad je svršio, nasmijao se. – Sanjice! Ima da te nema! Rastrgati ćemo te!

Trgajte samo! – rekla je, oblačeći gaćice. – Nema se više što trgati.

 – Jeli te još tko tu ševio?

 – Ne budi neugodan! ... Nisam kuja!

 – Samo kujica! ... Biti ćeš i to. Ja za to neću biti kriv.

Vi niste nikad za ništa krivi. – Kad ju je zagrlio, otrgla mu se. – Pusti me sad! Više ne bi i tako mogao!

 – Ne bi mogao! – Privukao ju je sebi, sagnuo joj glavu prema svom umazanom udu i prislonio joj lice uz njega. – Uzmi ga u usta! – naredi joj je.

 – Martine! Što ti je?

Kad ju je primio za dojke, fluid žudnje ju je slomio. Učinila je ono što je tražio. Gadila se sama sebi, sve dok ponovno nije bila njegova.

 – Kujo!

 – Što još hoćeš?

 – Sutra da si na bazenu!

 – Kad?

 – U isto vrijeme kao i danas! ... – Kad je ugledao ugrušak krvi na svom udu nasmijao se. – Odro sam ti i ja malo kožice s nje!

 – Dinko me je sinoć sredio.  

 – Dečko ti je.

 – Ti se jebeš kao koza! ... Što me briga?

 – Misliš da je ona tvoja doktorica bolja?

 – Ne da mislim, nego znam!

 – Blago onima koji vjeruju! – Nasmijala se pogledavši ga ravno u oči. – Sutra, Martine!

 

Bila je svjesna svega, i glasa koji će pući o njoj. – Mala se ševi! Radi sve! Nema bolje od nje! ... Nema bolje od nje! – ponovila je, nasmijavši se. – Zbog čega? Zbog toga što sam ga imala u ustima! Koja ga nije imala? – Slegla je ramenima i nasmijala se. – Život! ... Živiš, Sanjice! Što ti je? Biraš najbolje, one koji ti imponiraju nečim!

Sutradan je imala osjećaj da se on pokorava njoj, a ne ona njemu. Ako joj oprosti Dinka i Zdravka ... Njegova bi rado bila, bio je snažniji od obojice. Osim toga bio je i mlađi. Studirao je pravo. – Pravi par za mene! – izusti i reče mu to.

 – Hvala Bogu! – bilo je sve što je rekao.

Osjeti moć svoga tijela, usana, žudnje, svega što ju je učinilo slabom prema njima. Bila je u ne maloj prednosti pred svakim od njih. Doživljavala je čeznutljivo, oslobađajući se samoće. Ironično se osvrnula na sve. Manje je gestikulirala, uvlačeći se još uvijek svakom prilikom u sebe. Na udaju nije pomišljala, sve što je htjela, bilo je to što je imala. U mašti su joj se sva vrata sama otvarala. U što se sve nije upuštala; što sve nije postizala!

 

 

17.

 

 S  ruskom "Ladom" se nije oduševila. Nije bila najbolje ni održavana. Sjela je pored njega i zamislila se. Na znatiželjne poglede se nije osvrtala;  djevojci njenih godina tako što nije smjelo zamjeriti, pogotovo kad je u pitanju onaj prema kojem nešto osjeća. Bio je sve slabiji prema njoj. To je morala iskoristiti. Kada je pokrenuo vozilo, nasmijala se. U garderobi mu se oprla. Kad joj je prišao, rekla si je: – Uozbilji se, mala! Nisi kuja! – Zgrozila se nad sobom, sjetivši se prvih dvadeset i četiri sata svoje "odraslosti". Kada su izbili na široku dvosmjernu aveniju, čijim je središtem tandrkao tramvaj, nasmijala se. Doživljavala je opet nešto što prije nije. – Neću tu! – rekla mu je kad ju je zagrlio. – Pudlica! – odgovorio joj je. – Idemo negdje autom!

 – Pudlica! – ponovila je razvukavši usta, u prezriv osmijeh. U garderobi joj se nije ševilo.

Kada je ugledala obronke Zagrebačke Gore, zaustavila je pogled na zelenilo šumaraka na njima i brižljivo obrađenu zemlju između njih. Iznad sjenovitih uvala kose. Što sve svaka nije krila!? Sada će neka kriti i priču o njoj i njemu, o njegovoj želji da se pokaže, da bude bolji i od najboljih. Bio je nestrpljiv, htio ju je odmah, bilo gdje, no, morao ju je odvesti negdje gdje će se osjećati sigurnom, gdje će se moći opustiti i dati sve od sebe. Melankolična ravnodušnost je na kraju sve pobijedila. Tijelo joj se unaprijed rastakalo, a žudnja prožimala svaki djelić njena tijela. U nepuna dva dana toliko se promijenila, da se  nikako nije mogla usporediti s onom Sanjom od prije. Iluzije su se povukle pred zbiljom. Bila je sve stravičnija. Oblagala je sve svojom patinom – patinom vremena koje je nije štedjelo. U samo dva dana toliko se urušila u sebi da joj se činilo da se ničim ne razlikuje od onih s dna. Slegnula je ramenima, pridigla se, i poljubila ga u obraz. Zagrlio ju je i poljubio. Odmah mu se nije smjela dati. – Koktiserica! – rekao je, prekorivši je.

Lupila ga je dlanom  po ramenu i nasmijala se. – Nestrpljiv si! Ljubi mi se!

 – Tko bi rekao?

 – Loše mišljenje imaš o meni.

 – Ne pravi se!

Pokrivač sa stražnjeg sjedišta je prostro na travu pored vozila. Potom je otvorio vrata s njene strane, uzeo je u naručje, poljubio i položio na tlo.

 – Grubijan! – prosiktala je. Okrenula je glavu od njega, i zaplakala. – Ne voliš me!

 – Što ti je? ... Moja tiha patnja, se dala drugom!

 – Tvoja tiha patnja?

Nije joj odgovorio. Volio ju je. Preko dvojice prije sebe u tako kratkom vremenu nije mogao preći. Kad joj je to rekao, zaridala je. – Ne znam sama što mi je bilo! Nisam mogla! Shvaćaš! Da tebe i Zdravka nije bilo blizu, dala bi se drugome! Ludila sam naprosto! Sad je sve drukčije. Smirila sam se. Ne osjećam ni potrebu za tim što činim. ... Volim te, Martine! Uvijek sam te voljela! Zar bi toliko s tobom toga imala ...?

Zagrlio ju je, oprostivši joj sve. Bio je i on slab prema njoj. Njeno tijelo je drhtalo u njegovom zagrljaju, suze tekle niz obraze. Htio ju je ponovno. Legla je na uznak i duboko udahnula. – Reci da me voliš, iako me ne voliš!

 – Volim te, Sanja! Uvijek sam te volio! Žao mi te bilo! Bojao sam se toga što ti se dogodilo! I sad se bojim za tebe! Tako si slaba! ... Sve ste slabe! Prilika vam samo treba za sve!

Što sve nije promišljala, čem se sve nije odavala, podajući mu se. Vjerovala je svojim čarima, mladalačkoj svježini, svem onom što su imale samo djevojke u njenim godinama. Dinka je lako mogla izgubiti, Iva se nije skanjivala. Njegov ciničan podsmijeh bio joj je stalno pred očima. Pokvarile su ga. Učinile su monstruma od njega. – Ja sam to, a ne on! – reče, nasmijavši se. – Kako sam mogla! Ni zadnja kuja to ne bi učinila! S trojicom sam bila u nepuna dvadeset četiri sata! ... Što je tu je! Iz te kože neću lako! Barem ne među njima!

Nije imala kud. – Koza mora pasti gdje je privezana! – reče, ne misleći pri tom ništa loše.

 – Jarac isto! – odgovorio joj je, nasmijavši se.

U pola dva se ustala, obukla gaćice i sjela na svoje sjedalo. – Kasnim! Stara će me ubiti! Pitat će me gdje sam bila.

 – Reci joj da si se ševila; da si u svemu na nju!

 – Rekla sam joj to sinoć! Nije mi vjerovala! ... Stara se ševi s njim!

 – Svašta!

 – Pratila sam je! Zašto bi ga posjećivala?

 – Boga mole skupa.

 – Lupetaš bez veze! Jebe se, shvaćaš!

 Dovedi je na bazen! Lupila ga je ponovno po ramenu, nasmijavši se. –Reci joj da sam bolji od Dinka! Kladim se da će joj već sutra pica sjesti na kolica.  

Šutjela je jedno vrijeme. Kada je zaustavio auto pred njenom kućom, poljubila ga je i izašla. Bilo je sve tako prosto kao i onog jutra kad se nakon Dinka podala Zdravku i njemu. – Sve je život, – promrmljala, – i kad se ševiš i kad ne! – Htio je njenu majku. Rekao joj je da je jedna od najljepših žena u gradu, da joj neće oprostiti ako ju upozna s njim. Bilo je sve više nego grozno. – Jedan dan ćemo završiti u istoj postelji s nekim! – prozbori i nasmija se.

 

Što joj sve toga časa ne iznjedri mašta!? Gdje sve ne bjehu skupa s majkom? Sve tri su se ševile. Eksplozija seksulanosti se nastavljala. Bila je sve strahotnija. Pretvorile su se u napast koja uzima druge, ne dozvoljavajući da oni uzmu njih. Tko sve nije ludovao za njima!? Seksualna sloboda je ipak ono loše što im je podarila emancipacija. Nije se mirila s vlastitim promiskuitetom, iako nije imala snage da mu se opre. Odmahnula je rukom i nasmijala se. – I on ima tri kao i ja.  

Do jučer joj još nepoznata iskustva pred njom. Svijet njenih snova izranjao je iz sumaglice koja ga je krila. Vjetar je rastjerao maglu, a potisnuti snovi zakoračili stazama zbilje. Morala je u tijesnac sa svakim od njih. Ivi i majci se nije smjela dati.  

Kada je čula korake za sobom, okrenula se. – Što sad hoćeš?

 – Da me upoznaš s majkom i Ivom!

 – Da ne bi!

Uhvatio ju je za nadlakticu i gurnuo uza stube. Otvorila je vrata i uvela ga u hodnik. Čuvši ju, Ana je izašla iz kupatila u predvorje. Zakapčala je grudnjak Ivina kupaćeg kostima. Kada je ugledala Martina, ispustila ga je. Ogoljele grudi pokrila je ponovno s njim sagnuvši se. – Oprostite! – rekla je pružajući mu ruku. Ne mogu zakopčati to čudo! Okrenula mu je leđa. – Zakopčajte mi vi!

Nije mu se žurilo da to učini. Prijala mu je toplina njena tijela.

 – Trebala si pozvoniti! Nisam znala da je s tobom još netko. ... Kako ti se činim? – upitala ju je okrenuvši se nekoliko puta oko sebe. – Na bazen ću sutra s tobom! Hoćete i vi biti tamo? – upitala ga je, nasmijavši se. – Kad se stara osjetiš mladom... Vaterpolist se?

 – Da!

 – Vidi se na vama! Mladi  i snažni dečki...

Kada je izašao, Sanja se okrenula majci, prezrivo je odmjerivši. – I s njim bi se!

 – Zašto ne? Što mu fali?  

 – Reći ću te tati!

 – Možeš mi poljubiti jednu stvar!

 – Martin će ti je. Mama, kakvog pepija ima!

 – Ne sumnjam u tvoj odabir.  

 – U meni si.

 Ako budeš poput mene, nema problema! Ja sam uspjela! Da li ćeš to i ti, ne znam! Udala sam se, Sanja! Imam dvoje djece i svoj dom! Možeš mi... Pizdin dim je sve skupa, i ništa više! Kad se upaljena gasi najviše se dimi!

 

 

18.

 

Prve dane nakon gubitka nevinosti, Sanja se osjećala kao rob koji se konačno, nakon dugog robovanja, oslobodio ropstva, pobunivši se protiv onih koji su ga zasužnjili. Osjećala se slobodnom, nesputanom; poletjela bi najradije kao ptica, da je krila imala. Njihov nedostatak je nije sprječavao da leti u mašti, i zamišlja život drukčijim nego što je. Ničeg se nije bojala; vjerovala je da joj se u društvu u kojem se kreće ništa ne može dogoditi. Eksplozija spolnosti bi je povremeno ipak spustila na tlo, otvorila oči i privela razumu, no samo na kratko. Kada se prvi put pokušala oprijeti Martinu, nije u tom uspjela. Slomio ju je odlučnim nastupom, nečim s čim se ranije nije susretala. Svjesna da bi se teško oprla i drugom, izbjegavala je osame s njegovim prijateljima, koji su sve češće bili u njihovom društvu. Bojala se najgoreg, onog što joj se lako moglo dogoditi, da pripadne malo pomalo svima.

Kad se nakon dva tjedna njena majka pojavila na bazenu, skamenila se na čas. Obećanje koje je dala Martinu da će doći s njom na bazen, ispunila je sa zakašnjenjem. Nije se šalila. Imala je na sebi novi kostim, "bikini", kao i ona. – Dimit će joj se! – prosikta, i priđe joj. – Što radiš tu?

 – Što i ti! Kupam se! ... Došla sam da vidim što moje curice rad. Kako vidim visoko kotiraš.

 – Ne kao vi! – reče joj Martin, prišavši im.

Sjeo je pored nje, zaustavljajući pogled na njenim usnama, dojkama i međunožju. Nije ju smeo, štoviše, ohrabrio ju je za ono što je naumila. Položila je ruku na njegovo stegno, procjenjujući učinak počinjenog. Idemo u vodu! – rekla je, ustajući. Uhvatila ga je pri tom za ruku, ne osvrćući se na Sanju i Ivu.

Kad joj se približio plivajući, stavila je ruke na njegova ramena, pustivši ga da ju obgrli rukama. Njegov nabrekli ud osjetila je među nogama. Nije izdržala. – Nećeš me valjda tu jebati! – rekla je, nasmijavši.

 – Tu ne! Idemo van!

Bez imalo skanjivanja pošla je za njim do njegova auta. Desetak minuta kasnije parkirao je vozilo tamo gdje je to gotovo svakodnevno činio sa Sanjom. Osmijeh zadovoljstva joj nije silazio s usana. Konačno je mogla da se pokaže, da da sve o sebe, i bude bolja i od najboljih. Martin je to zaslužio, bio je bolji od Dinka. Topila se naprosto u njegovom naručaju. Nije ga htjela izgubiti, jedno vrijeme je morao biti njen. – Odmahnula je rukom i ponovno prislonila usne uz njegove. Htjela je da ju ljubi, da ona njega ljubi, da ponovno doživi ono što nije doživjela ni s Dinkom. Ljubav je htjela, i dobila je. Razgovarala je sa sobom, bila ona od nekad, u pravom smislu riječi. Da li je to bio njen drugi „Ja“, ili nešto drugo, nije znala. To taj čas nije bilo ni važno, važno je bilo ono što je osjećala, čemu se predavala, ono što je izvlačilo iz nje one ushite zadovoljenja kojima je izražavala doživljavano. Zbilja joj se konačno, nakon dugo vremena, opet smijala. Svaki ushit bio je trenutni iskorak iz nje u nešto još stvarnije, još joj sklonije od nje. Što sve nije izvlačila iz sjenovitih zaborava, gdje sve nije zastajkivala na svom putu kroz vrijeme. Na kraju uroni u nešto što bi između sna i zbilje.

Opušteno tijelo sve se više opuštalo, sve dok se do kraja nije sljubilo s njegovim. Kriknu sretna, opusti se do kraja, i pusti ga da radi od nje što hoće.

Otrijeznila se tek u autu, zgrozivši se nad sobom. Nije se imala čega stidjeti; činila je ono što su činile sve u njenim godinama. Tko ju je mogao uvjeriti u to da sve nisu poput nje, da ima i onih koje se ne daju strastima? Ono što joj se nije dogodilo u vozilu, dogodilo se kad je sjela pored Sanje i Ive. Obrazi su joj gorili, uši se crvenile. Posrami se sebe i načina kojim je pokazala stid. Bila je u godinama kad joj se to ne bi smjelo dogoditi, kad...

Izgubila se. – Događa se to! – promrmlja. Uzora za ponašanje u takvim situacijama nije imala. Bilo je to novo iskustvo kojim je obogatila ranija. Ševila se u društvu zajedno s kćerima. Zaustavila je pogled na Ivi. – Nije moguće! Ona je još nevina! Ni na kraj pameti joj nije ono što meni i Sanji! – Pretvaralo se sve u školu nečega čemu je trebalo posvetiti pažnju. Htjeti će je svi. Hoće li im se oprijeti, ili će biti kao sestra joj i ona?  

Kada su ostale same, Sanja se okrenula prema njoj. – Ševili ste se? Reći ću te tati.

 – Krivo ti je? ... Čik, mala! Probaj ako smiješ! Kavu smo pili i pričali o tebi!

 – O meni?

 – O kome bi drugo? Majka sam ti, ne?

Pogledala ju je podozrivo; bila je sigurna da su bili tamo gdje je već nekoliko puta bila s njim. Doživjela je prvu neprijatnost u tom životu odraslih. Nelagodu koje se nije mogla otresti. Zar su sve majke tako halapljive na momke svojih kćeri? Zar sve žele biti na njihovom mjestu s njima? Prezriv pogled nije skidala s nje. Imala si i Dinka! Srami se!

 – Mislila sam da ću te tako sačuvati od zla.

 

Spuštale su se prema Šloserovim stubama. Vjetar je podizao oblake prašine. Vrijeme se kvarilo, bilo je sve neugodnije. Kao da je i ono odražavalo ono što su osjećale. Ona, Ana, inat Sanji i Ivi. Morala je ostati dosljedna sebi, biti upornija i od najupornijih. Ni na kraj pameti joj nije bilo da se odmakne od sebe, i bude drukčija. Važno je bilo samo jedno, da Iv ništa ne zna o svemu. Što se nje tiče, neće. Od kad zna za sebe glumila je pred njim čednost. Ravnodušno je podigla ramena, slegnuvši ih potom. Tko joj je što mogao, pojebala se, pa što! Pojebati će se opet.

Kad ih je Martin sustigao u namjeri da ih otprati, nasmijala se. Imponirale su mu. Bile su elegantne i zavodljive. Udubi se na tren u sve, i rezignirano nasmiješi. Nije se smatrala pogođenom tim što ga zanimaju sve tri. U strahu da se nečim ne oda, smiri se, i usmjeri pogled pred sebe. Nahranio ju je nečim čem se nije nadala. Dokazala se pri tom pred sobom. Još je vrijedila; još su je htjeli. Morala im se prilagoditi, svakom onako kako je to bilo uputno. Nekad riječima, nekad pokretom koji govori više od njih. Bila je pravi majstor za to. Morala se uživjeti u želje svakoga, i ispuniti ih. Pri tom se nije smjela odati. Katkada je neka nesmotrena gesta dovoljna za to.

Kad je zaustavila pogled na Ivi, zaprepastila se. Gutala je očima Martina, bila na putu da učini ono što su učinile njih dvije. Ako mu to da do znanja...

Prolaznike s kojima se susretala nije primjećivala. Nisu je ni zanimali. Bili su to, ili studenti koji su išli zbog nečega u obližnje institute, ili pacijenti klinika koji su i previše bili zaokupljenim svojim bolestima. Kada su zašli u Vlašku, utrnula je na čas. Skrenula je pogled prema onim neuglednim vratima koja su vodila na kat, u onu sobu u koju se podavala bez zadrška, iz istih pobuda iz kojih se podala i Martinu.

Jedan Sanjin pokret skrenuo joj je pažnju na nju. Izražavao je žal i bol u isto vrijeme. Tako brzom tijeku događaja se nije nadala. Zar je i on civilizacijsko dostignuće, sadržaj života odraslih, pitala se, dajući si potvrdan odgovor. Bile su sve tri u elementu, onakve kakve su – iste. Nasmijala se pri toj primisli. Trčale su sve brže, hvatajući se u koštac s  vremenom. Nije smjelo biti brže od njih. Kad ju je Iva uhvatila pod ruku, smirila se. Bile su više no majka i kći, prijateljice, spremne dijeliti dobro i zlo. Ono od čeg se nisu mogle otrgnuti bile su vrijednosti koje su uživale. Za njih su one to bile u punom smislu riječi. Bilo je nešto lijepo u svakoj. Bile su neodoljive kao i one.

Na uglu Palmotićeve i Jurišićeve pozdravile su se s Martinom.

Iva se okrenula k majci i upitno je pogledala pravo u oči.  Što imamo za ručak? – Htjele ju je pitati nešto drugo, posramiti je, no u zadnji čas se predomislila.

 – Večeru! – odgovorila joj je umjesto nje Sanja. – Juha je skuhana sinoć, skuhanog krumpira je pun frižider! Speći će ti jaje, kobasice su njene!

 – Mala, pazi se! Ne budi bezobrazna!

 – Ne znam tko je više, ja ili ti! – Okrenula se Ivi, i ironično se nasmijala. Otkad se opet dala u promet ručamo večere, a večeramo ručke. Nema vremena za sve.

 – Za tebe ga još uvijek imam dosta.

Kada je Ana podigla ruku da vidi koliko je sati, trgnula se i zastala na čas. – Izgubila sam negdje sat!

 – Možda ti je u torbici? – reče joj Iva, zaustavivši pogled na njoj.

Stala je i otvorila je. Nakon što je sve isprevrtala, opsovala je nešto, pogledavši jednu pa drugu. – Ostavila sam ga negdje! – Zamisli se i letimično doživi sve ponovno. Mogla ga je izgubiti samo na jednom mjestu, tamo gdje je bila s Martinom. – Tamo je! – izusti, odajući se.

Iva je pogleda i nasmija se. – Mora da je žestoko je bilo!

 

 

19.

 

U namjeri da se prošeta izašla je iz svoga doma ranije nego inače. Duboko je udahnula zamislivši se nad padom koji je doživjela. Na sportskim terenima na Šalati nije više bila ona od prije, bila je jedna od onih koja se ševi, koja je ubila sebe: dragu i zavodljivu djevojčicu kojoj nitko ničim nije htio nauditi. – Sanja! Sanja! – prosikta, i natmuri se. Zašto si uopće pošla s Dinkom, ako si voljela i druge? – Ne! Nikoga nisam voljela! Zavaravala sam sebe nečim čega nije bilo! Zašto da zatvaram oči pred sobom? Htjela sam biti drukčija – takva kakva sam sad.

Osjeti prazninu u sebi – prostore bez sadržaja. I oni su kao i ona gubili identitet, postajali ono što nisu. Ne, oni ništa nisu bili ni prije, bili su ono što su i sad – prazna istost. Nakon što su učinili sve da izmjene sebe, pasivizirali su se predajući se onima koji će svojim aktivnostima uobličiti u njima nešto. – Što, Sanja?

Kad se sudarila s Ljiljanom, prenula se i nevoljko nasmijala.

 – Kakvo kiselo lice! ... Što ti je?

 – Mislim nešto!

Gledala si ravno u mene! Nasmijala sam ti se čak, pozdravila te, a ti ništa, ni okom da trepneš!

 – Ne znam što da ti reknem! Ne osjećam se najbolje! Ode sve u pičku materinu! Izjebaše me...

 – Koju u godinama u kojima smo ne jebu? Jedan je malo, dva tako–tako, tri nekako! Što misliš, da je meni lako? Trgaju me naprosto! Kad im se pustiš, kao pijavice su! Zadnju kap krvi cijede iz tebe!

 – Oni iz nas, ili mi iz njih?

Žuri mi se! Rasprodana sam unaprijed cijeli tjedan! – Okrenula se prema satu na Trgu bana Jelačića i nasmijala. – Jesi za kavu?

 – Ako ćeš platiti i moju! Totalno sam dekintirana! Stari mi sve manje daje!

 – Treba za "mace"!

 – Šališ se? Stari je i previše zaokupljen poslom da bi se upuštao u takvo što!

Ljiljana ju je uhvatila za ruku i glavom pokazala stolove pred "Mosorom". – Kažu da je tu kava najbolja! ... – Kakvu ti "macu" stari ima! Vidjela sam ih neki dan! ... Ja ne znam što mu je! Trebalo bi mu reći da je kurva!

 – Kurva?

 – Kara se za lovu! Hotelska ptičica! Što da ti kažem, lud je za njom! Da ih samo vidiš kako se gledaju! Držali su se za ruke, ovako kao ja i ti maločas! On je ipak čovjek u godinama, otac dvoje djece!

 – Stara je isto hin! Dala se u promet! ... Tri ima! Ne da se! Trči ukorak s nama!

 – Slušaj! Poludjeli smo svi! Seks, seks i samo seks! ... Pogledaj ovu konobaricu! Kurac joj viri iz očiju! U oko bi se da može!

 – Ti ne bi?

 – To nisam rekla.

 – Onda?

 – Gdje stanuje?

 – Na Pantovčaku! ... Mala se ševi po cio dan! Mlati lovu! S jednim crncem je često! Tom isto nisu svi na broju od kad ide s njom!

 – Otkud to sve znaš?

 – Univerzijada je, Sanja! Sinoć sam završila u "Interkontiju"!

 – Sve ljepše od ljepšeg!

 – Kakvi frajeri! Ako hoćeš, upoznati ću te s njima!

 – Nisi se valjda i ti...

 – Reci! Neću ti zamjeriti.

 – Što ćemo s mojim starim?

 – Bolje se pitaj što ćeš s majkom! ... Dinko ju nosi na onoj stvari! Neki dan su pili kavu zajedno u onoj kavani iznad Dolca! ... Tu kavu Dinko nije platio!

 – S Martinom se isto jebe!

 – Riješi je se! Ne daj joj da ide s tobom u isto društvo! Stara je još naj-naj za one stvari! Još ako je malo perverzna... Svi će ti je jebati!

 – Poludjeti ću, shvaćaš! Na koga god oko bacim, ona ga ščepa!

 – Pusti to! Jesi li poslijepodne slobodna?

 – Jesam!

 – Idemo na čajanku! Poslije... Ako ti se bude htjelo, neće ti biti krivo! Još desetak dana pa gotovo!

 – Univerzijada!

 – U četiri sata mi se tu naslikaj. Čekati ću te! U društvu je sve lakše! – Kad su im se pogledi sreli, Sanja je zanijekala glavom. – Nemoj reći ne! Rano je za to! ... Znaš ono: "Nikad ne reci nikada!" Mogla bi se pokajati.

Pozvala je konobaricu, platila kave i ustala. – Ima da te nema!

 

Priliku da još jednom ubije u sebi onu Sanju od prije, nije smjela propustiti. Zaustavila je pogled na konobarici koja je stalno nečim skretala pažnju na sebe. Razmetala se oblinama, prsila, saginjala; stalno joj je nešto ispadalo iz ruku. Prišla je jednom stolu za kojim su sjedila dva muškarca zbog kojih je vjerojatno sve to činila. – Stvarno joj viri iz očiju! – prosikta i nasmija se. Pogađala se s njima za nešto. Kad je rekla dovoljno glasno, da ju je mogla čuti, "dogovoreno", bilo joj je sve jasno. Poslijepodne će ju obojica! Navečer...

Zgrozila se pri pomisli da će stopama drugih. Sve se njene kolegice odavno ševe. Malo koja govori drugima o tome. Neke stvari su se morale tajiti, pogotovo kad su odudarale od onoga što okolina podnosi, smatrajući ga još uvijek moralnim. Kad je upitno trgnula glavu prema njima, nasmijala se. Izvirio je na čas i njoj, ne samo iz očiju, nego iz nje cijele, takve kakva je. Učinila je sve nagonski, potpuno nesvjesno. Kad je jedan od njih učinio isto, namignuvši joj, naprćila je usne šaljući mu pusu. Ustao je, i prišao joj. Fluid žudnje prikovao ju je uz stolicu. Nije imala kud. Nakon onoga što je učinila smjela biti osorna. – Slobodno? – upitao ju je, sjedajući za njen stol. – Imate zgodnu prijateljicu! Mogli bi nas upoznati s njom!

 – Upoznajte se sami, tako kao sa mnom sad!

 – Sinoć smo imali priliku za to, no, izjalovila nam se! Prije nas su joj prišli drugi! ... Mala zna radnju! ... Popijte nešto na naš račun! Votku s gustim sokom, može?

 – To još nisam pila! ... Nemojte me krivo shvatiti, ne mislim se u ništa upuštati s vama! Imam dečka!

 – One koje ga nemaju ne valjaju! ... Znači votku s đusom?

 – Votku s đusom! – ponovila je, nasmijavši se.

Okrenuo se prema konobarici i pozvao je. – Zdenka!

Prišla im je, nasmijavši se. – Mala, čuvaj ih se! Nisu odavle!

 – Donesi za damu jedan gusti sok s votkom!

 – Nula, šest?

 – Naravno!

 – Što vam to znači: "nula, šest"?

 – Ne pravi se da si od jučer!

 – Nešto bi vam rekla, no, nećete mi vjerovati!

 – Recite!

 – Od prekjučer sam takva kakva sam! ... Ovo je stvarno dobro! Jako je! Sve mi se vrti! Opili ste me! Znam vas ja! Jebali bi me, je li da bi?

Ustao je, uhvatio je pod ruku i podigao. – Hajde s nama! Auto nam je u Petrinjskoj!

Obgrlila ga je oko struka i nasmijala se. – Da me Ljiljana vidi rekla bi da mi ona stvar viri iz očiju. 

 

Slaba je postala još slabija; podatna još podatnija. Ni sama nije znala kako se našla u postelji s dvojicom. Kad se prenula, osjetivši struju sladostrašća bilo je za sve kasno. Bila je gola između dva nezajažljiva muškarca. – Mama moja! – bilo je sve što je rekla, opustivši se. Pustila im je da rade s njom što hoće. Omamljena nije imala snage da im se opre. – Još ste mi nešto dali! Drogirali ste me! Ne bi vam se pustila...

 – Jebi se i šuti!

 – Jebi se i šuti! – ponovila je, stisnuvši usnice. Tako što si nije smjela dozvoliti.

Ustala je bijesna i otišla za njima u kupaonicu. – Gdje smo to, upitala ih je ugledavši ih gole. Brisali su se ručnicima i smijali.

 – U "Palaceu"! Tu smo odsjeli. Imaš što protiv! Ako si za još jedan "đus" s votkom, reci!

 – Još mi se i rugate! Nije vam dosta što ste me izjebali džabe, nego još tjerate šegu sa mnom!

 – Dat ćemo ti sto maraka!

 – Sto maraka za sve to što ste radili sa mnom?

 – Prijalo ti je kao i nama!

 – Nisam rekla da nije!

Jedan joj je prišao, uzeo je u naručje i odnio natrag na ležaj.

 – Jebi se i šuti! – Ponovi to, nasmija, i raširi noge. 

Comments