O projektu Čitamo mi, u obitelji svi

Razvoj čitačke vještine ključan je za razvoj svih drugih pismenosti. Nakon što učenici u prvom razredu osnovne škole nauče čitati, jako je važno da im možemo ponuditi zanimljivu literaturu za čitanje. No, koje god aktivnosti poduzimali školski knjižničari radi poticanja čitanja, radi stvaranja navike čitanja i otkrivanja čitateljskih estetskih užitaka, sve su one veoma ograničenog dometa, ako učenici prikladne poticaje ne dobivaju i u svojoj obitelji – zato jer učenici nižih razreda uče ponajprije oponašanjem, a sve do puberteta glavni su im uzori i autoriteti njihovi roditelji. Nema kvalitetnijeg poticaja i učinkovitije metode svladavanja tehnike čitanja, nego kad učenik svakodnevno gleda svoje roditelje kako čitaju i kako uživaju o pročitanomu štivu.

Nakon što učenici tek nauče razlikovati slova i počnu sricati riječi, često možemo čuti razmišljanja:“Sad možeš čitati sam, više ti ne moram čitati ja.“ To nije dobro! Djeci trebamo dopustiti da sama pokažu interes za određenu knjigu, ali ih ne smijemo prepustiti da potpuno samostalno odlučuju što će i koliko čitati, jer za to još nisu osposobljena. Umjesto toga moramo im pomagati i prilikom izbora i tijekom čitanja, postupno ih upoznavati s nepreglednim mnoštvom dostupnih informacija.

Sve dok djeca ne počnu sasvim tečno čitati dječju literaturu, sve dok sama ne posežu za određenim knjigama i ne pokazuju interes da ih čitaju u svojoj intimi, roditelji ih ne bi smjeli uskratiti za estetski užitak koji proizlazi iz čitanja i pričanja, već bi trebali nastaviti svojoj djeci pričati priče i čitati knjige, postupno omogućujući djeci preuzimanje sve veće uloge u čitanju, prepričavanju i pričanju. Ovisno o težini teksta, roditelj će poticati dijete da zajedno čitaju tekstove tako da dijaloge čitaju po ulogama, da dijete pročita jedan dio, a roditelj drugi dio teksta ili na neki treći način.

Ako učenici u nižim razredima ne usvoje dovoljno dobro tehniku čitanja, kasnije je veoma teško nadoknaditi propušteno te redovito imaju problema s učenjem, a ne samo s čitanjem (lektire).

Projektom „Čitamo mi, u obitelji svi“ roditeljima skrećemo pozornost na činjenicu koliko je vrijedno i nezamjenjivo da tijekom svih nižih razreda budu uzor svojoj djecu u čitanju, umjesto da ih tjeraju na čitanje. No, ovim projektom roditeljima ne skrećemo samo pozornost na važnost čitanja, već ih veoma efikasno pridobivamo da tijekom 5 dana na različite načine čitaju sa svojom djecom te da tako provodeći vrijeme dožive lijepe trenutke koje će dugo pamtiti.  Hoće li možda promijeniti i svoje navike – ostaje na njima, no školski im knjižničar nije samo rekao što je dobro za njihovu djecu, već ih je uputio što da čine i motivirao da kroz 5 dana taj model i iskušaju.

Provodeći ovaj projekt, školski knjižničar veoma lako dobiva potporu i naklonost roditelja i nastavnika, a što često zna biti veliki problem. Roditeljima skrećemo pozornost da je školskom knjižničaru stalo do boljitka njihove djece, a boljitak je njihove djece kad u školskoj knjižnici mogu pročitati i posuditi kvalitetnu, lijepu, novu i primjerenu knjigu. A da bi u školskoj knjižnici njihova djeca mogla izabrati za čitanje lijepe i kvalitetne knjige, moraju se založiti i roditelji. Nakon što na temelju provedenog projekta dobijemo od roditelja priznanje, ti roditelji će se založiti za kvalitetnije školske knjižnice, kad budu u prigodi i kad ih kasnije budemo to tražili.

Da bi školska knjižnica bila što korisnija učenicima kao svojim korisnicima, školskom bi knjižničaru trebalo biti omogućeno oblikovati knjižničnu zbirku na temelju ispitivanja potreba svojih korisnika. Školski knjižničar bi unaprijed trebao znati s koliko novaca raspolaže, kako bi mogao na temelju toga planirati nabavu literature. Budući da su ciljevi Hrvatske mreže školskih knjižničara, uz ostalo, promicati čitanje te promicati kvalitetu školskog knjižničarstva, željeli bismo da ovaj projekt bude jedan u nizu koji će pripomoći u ostvarenju želje da školske knjižnice posluju na načelu namjenskih proračuna – radi zadovoljstva svojih korisnika.

Projekt će biti to uspješniji što ga bude provelo više školskih knjižničara zajedničkim i koordiniranim koracima. Na taj način dobit ćemo potporu ne samo roditelja, već i medija, čime smo u mogućnosti dati mu i nacionalnu dimenziju za poticanje čitanja – te na taj način pokušati senzibilizirati i odgovorne za odlučivanje o financiranju školskih knjižnica za donošenje odluke o namjenskim proračunima školskih knjižnica i stalnim izvorima financiranja.

Uključivanjem u ovaj projekt svaki školski knjižničar stječe pravo nabaviti po 8 novih kvalitetnih knjiga za svaki treći razred u svojoj školi po znatno povoljnijoj cijeni od standardne. Potpuno bi bilo neprikladno provoditi projekt koristeći stare, neprikladne ili možda čak nehigijenske knjige. Svaki će knjižničar moći izabrati komplet od 8 knjiga po knjižničnoj naprtnjači, a koje će biti iz sljedećih skupina: Nelektirna knjiga hrvatskog književnika (priče ili roman) za djecu, nelektirna knjiga hrvatskog pjesnika za djecu, nelektirna knjiga hrvatskog književnika za roditelje (za odrasle čitatelje), strip (monografija) hrvatskog autora (za učenike koji slabije čitaju), popularno-znanstvena knjiga o prirodi, životinjama, medicini, znanosti i sl., priručnik za odgoj djece (za roditelje), priručnik za kvalitetno provođenje slobodnog vremena, popularno pisana knjiga o hrvatskoj povijesti (ili tradiciji) za djecu

Projekt se provodi prema unaprijed isplaniranim i vremenski točno određenim fazama unutar Hrvatske mreže školskih knjižničara koja daje logističku potporu provođenju projekta. Školski knjižničari koji se uključe u projekt, dobit će točne upute što i kada trebaju učiniti: dogovor s ravnateljem, dogovor s razrednicima trećih razreda, kada održati roditeljski sastanak, što reći roditeljima i kakve im upute dati, kako i kada provesti razmjenu knjižnične naprtnjače i sl.

Projekt se provodi s učenicima trećih razreda tijekom drugog polugodišta. Svake srijede učenik koji je donio naprtnjaču u školu ima prigodu u nekoliko minuta drugim učenicima prepričati sve lijepo i zanimljivo što mu se dogodilo tijekom proteklih nekoliko dana kad su u njegovoj obitelji svi članovi čitali knjige iz knjižnične naprtnjače. Svaki petak ždrijebom naprtnjaču dobiva jedan od zainteresiranih učenika. U knjižničnoj naprtnjači nalazi se, osim knjiga, i bilježnica u koju učenici sa svojim ukućanima upisuju doživljaje.

Provedbom ovog projekta roditeljima se skreće pozornost na važnost svladavanja tehnike čitanja, motivira ih se i upućuje kako da pomognu svojoj djeci u svladavanju tehnike čitanja, senzibilizira ih se za sklonost školskoj knjižnici i školskom knjižničaru, školski knjižničar se u školi afirmira među učiteljima kao osoba koja aktivno prinosi razvoju čitačkih sposobnosti, skreće pozornost na to da knjižnica nije samo posudionica knjiga, već nudi niz drugih usluga, skreće se pozornost široj javnosti na važnost školske knjižnice i školskog knjižničara, ukazuje nadležnima za donošenje odluke o financiranju školskih knjižnica da se knjižnice trebaju financirati radi dobrobiti naše djece, da je financiranje školskih knjižnica ulaganje u budućnost naše djece.

Glavna koordinatorica projekta je Dejana Bedeković i jako se raduje svima koji će projekt podržati, posebice onima koji će se uključiti u tim i zajedno ga provesti.

Važne napomene za školske knjižničare

Cilj projekta Čitamo mi, u obitelji svi NIJE dati kolegama gotov i pripremljen model poticanja čitanja korištenjem knjižnične naprtnjače koji će svatko provoditi u svojoj školi samostalno i improvizirati kako god poželi.

Cilj projekta Čitamo mi, u obitelji svi JEST upotrijebiti model poticanja čitanja knjižnične naprtnjače kao sredstvo kako bi se ZAJEDNIČKIM I KOORDINIRANIM aktivnostima (a ne samostalnim i pojedinačnim) što većeg broja školskih knjižničara dobila potpora ne samo roditelja, već i medija (dati mu nacionalnu dimenziju) – te na taj način senzibilizirati odgovorne koji odlučuju o financiranju školskih knjižnica za donošenje odluke o namjenskim proračunima školskih knjižnica i stalnim izvorima financiranja – ne samo za lektiru, već i za sve ostale predmete, a posebice za rekreativno čitanja (čitanje iz užitka), što je u skladu s UNESCO-vim i IFLA-inim smjernicama za školske knjižnice, a kupnju koje građe se godinama osporava velikom broju školskih knjižničara u Hrvatskoj.

Projektom je točno utvrđeno koji dijelovi se trebaju izvesti precizno - bez odstupanja i improviziranja (primjerice oblik i rokovi za dostavnu evaluacijskog upitnika, odlazak naprtnjače u petak o povratak u srijedu) i koji dijelovi omogućuju različito postupanje prema vlastitim potrebama (primjerice svatko odabire vlastiti komplet naslova među ponuđenima).

Prijavom za sudjelovanjem u projektu podrazumijeva se da će član projektnog tima pozorno pročitati sve dobivene upute te po njima postupiti točno i prezicno. Ignoriranje uputa (nečitanjem ili nepostupanjem po njima, već improviziranjem) primjer je neodgovornog odnosa prema projektu, omalovažavanje voditelja projekta i nanošenje štete projektu u cjelini. Površnim čitanjem uputa i netočnom provedbom voditelju projekta znatno se otežava izvedbu projekta te prisiljava voditelja da utroši višestruko više vremena od predviđenog i potrebnog.

Voditelj projekta ne daje potvrdu o sudjelovanju u projektu na temelju izjave člana da je proveo sve faze projekta, već daje potvrdu za sudjelovanje u projektu članovima projektnog tima na temelju dokaza da su članovi projektnog tima proveli projekt, a to je, u pravilu, ispunjavanjem formulara i dostavljanjem tražene dokumentacije. Voditelj projekta ne može dati potvrdu o sudjelovanju u projektu, ako član projektnog tima nije dostavio dokaze – ma kako kvalitetno projekt bio određen u pojedinoj školi i bez obzira na stupanj zadovoljstva projektom od strane roditelja, učitelja, knjižničara…

Najveću štetu projektu rade oni kolege koji ovakav projekt provode na svoju ruku sa starim knjigama (s postojećim knjigama iz knjižničnog fonda). Na taj način "dokazuju" nadređenima da se poticanje čitanja može provoditi bez adekvatne kupnje knjižnične građe za poticanje čitanja. One kolege, kojima se onemogućuje kupnju građe za rekreativno čitanje, na taj se način stavlja u višestruko nezavidnu situaciju. Ravnatelji im govore neka i oni potiču čitanje na takav način, ali ne žele im odobriti novac za kupnju prikladnih knjiga, pa su prisiljeni u naprtnjače staviti neprikladne knjige (zastarjele i nezanimljive naslove ili pohabane i pošarane knjige i sl.) ili malobrojne prikladne naslove. Kad povratna reakcija roditelja nije onakva kakvu su ravnatelji očekivali, onda zbog toga krive knjižničara jer da se nije dovoljno angažirao. Na kraju se takve knjige dodatno potroše i u konačnici ih treba prije otpisati i izlučiti, čime se smanjuje knjižnični fond. Tako se, umjesto da se projekt iskoristi kao sredstvo za kupnju novih knjiga, projektom proizvode frustracije knjižničara i dovodi do smanjenja fonda i izlučivanja ionako malo kvalitetnih naslova.


Mladi Barack Obama u knjižnici.

Hit Counter