Pokrajinski komitet SKOJ-a za Hrvatsku djelovao je 1941. u sastavu: Joža Vlahović — sekretar, Ljubica Buba Jančić, Rade Vlkov, Vicko Raspor, Ivan Delgalo, Joža Manolić, Drago Saso. Sastav se tokom godine često mijenjao. Poslije pada Jože Vlahovića, dužnost sekretara vršio je kraće vrijeme Saso, a od polovine 1942. Ivica Kranželić.

U mjesnom komitetu bili su Joco Đaković — sekretar i članovi Stjepan Benceković, Martin Mojmir, Tibor Zelinka, Milica Opalo, Milka Kufrin, Vlado Grgašević, Stjepan Škrnjug, Milutin Baltić, Leo Rukavina, Vinko Megla, Ivan Sabljak, Josip Ilak.

Mjesni komitet SKOJ-a za Zagreb proširio je područje rada i na gradsku bližu, pa i dalju okolicu. Tako je od zagrebačkih omladinskih kadrova formiran i Okružni komitet: Stjepan Benceković, Milka Kufrin, Leo Rukavina, Vinko Lovrić . . .

Milutin Baltić, član Mjesnog komiteta SKOJ-a za Zagreb, otišao je potkraj 1940. na odsluženje vojnog roka. Kapitulaciju Jugoslavije dočekao je kao vojnik — kadrovac. Poslije sloma odmah je otišao u Baniju, odakle je rodom; tamo je vršio dužnost sekretara Okružnog komiteta SKOJ-a. Oko 1942. postao je član Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Hrvatsku. Tada je upućen na rad u zagrebačku partijsku organizaciju ...

Svi ti omladinski rukovodioci inicijatori su i pokretači cjelokupne omladinske aktivnosti u Zagrebu tisuću devetsto četrdeset prve godine. Spominju se gotovo u svim akcijama. Zajedno s njima ističe se aktivnošću i niz drugih omladinaca, bilo da su članovi raznih omladinskih foruma ili omladinskih grupa i aktiva.

Pojedinci iz Pokrajinskog i Mjesnog komiteta imali su velike zasluge za aktivnost organizacije SKOJ-a, osobito u URSS-ovim sindikatima i zagrebačkim srednjim školama. Treba istaći metalskog radnika Dušana Mamulu koji se po zadatku Partije mnogo i uspješno angažirao na organizaciji SKOJ-a u sindikatima.

Prvih dana poslije okupacije Mjesni komitet SKOJ-a za Zagreb poduzeo je niz organizacionih mjera, neophodnih u novim uvjetima rada. Bile su približno podjednake onima u partijskoj organizaciji, samo su ipak uvijek kad je bila riječ o postavljanju i primjeni prilagođavane ovoj organizaciji mladih komunista. A kod mladih bilo je u prvom redu potrebno inzistirati na konspirativnosti i oprezu.

SKOJ je bio na čelu zagrebačke omladine. Imao je snažan politički utjecaj u redovima mladih radnika, u srednjim školama i na Sveučilištu. Pored partijske, ova je borbena i revolucionarna organizacija u ilegalnoj oslobodilačkoj borbi okupiranog grada odigrala najznačajniju ulogu.

Pod rukovodstvom Partije organizacija SKOJ-a na vrijeme je uočila i pravilno ocijenila nastojanje ustaških vlasti da pridobiju omladinu. »Treba pojačati borbu za omladinske zahtjeve. Ovo je važan faktor u pridobivanju omladine za borbu radničke klase. Usprkos lijepim riječima koje je vlada našla za omladinu ona je već stigla napraviti čitav niz protuomladinskih gestova. Spomenut ćemo samo nekoliko primjera: zatvorila je škole, a omogućila polaganje ispita samo frankovcima i studentima koje su oni preporučili, uvela je radnu službu itd. Sve te mjere pobuđuju nezadovoljstvo kako omladine tako i roditelja. Naša je dužnost da — pazeći na opću partijsku liniju — organiziramo borbu za zaštitu tih životnih prava omladine. U pitanju omladine treba raditi brzo i odlučno.« To je bila direktiva partijske organizacije SKOJ-u.

U radničku omladinu ustaše su imali najmanje povjerenja. Govorili su da je po prirodi sklona neradu i nedisciplini. Ali i bez obzira na stav ustaša prema radničkoj omladini, ova je već zbog klasne pripadnosti i antifašističke orijentacije prema ustaškoj vlasti bila neprijateljski raspoložena. To više što se u gradu sve teže i lošije živjelo, a radnička je omladina bila najviše eksploatirana. Štrajkovi su bili zabranjeni, pomoć nezaposlenima ukinuta. Nezaposlenost se prema intencijama vlastodržaca trebala rješavati ili mobilizacijom u vojsku ili slanjem na rad u Njemačku.

Omladina uopće, osobito radnička omladina, predstavljala je jezgro oslobodilačkog revolucionarnog pokreta u gradu.

Srednjoškolskoj omladini ustaše su pokušale prići u prvom redu preko organizacije tzv. civilne zaštite. U ovoj organizaciji skojevci su uspjeli zauzeti ključne pozicije. Uslijed toga civilna je zaštita u stvari postala masovna baza za omladinske političke akcije.

U tom razdoblju dogodila se jedna između najljepših i najhumanijih a istovremeno i politički najznačajnijih akcija zagrebačke napredne omladine. Bilo je to popodne 26. svibnja 1941. na maksimirskom stadionu. Ustaše su sazvale zbor srednjoškolske omladine obuhvaćene u civilnu zaštitu. Govorio je ustaški funkcionar.

Poslije je trebao uslijediti opći pogrom srpske i židovske omladine u cijelom gradu. Pokrajinski i Mjesni komitet SKOJ-a doznali su za taj ustaški plan. Drugovi Rade Končar i Vlado Bakarić orijentirali su aktivnost SKOJ-a na razbijanje ove akcije. Protivakcijom rukovodio je sekretar Pokrajinskog komiteta Joža Vlahović, a iz Mjesnog komiteta SKOJ-a Martin Mojmir, od srednjoškolaca sudjelovali su Gvozden Budak, Ante Jelčić, Mićo Bronzić, Krešo Rakić, Štef Mlinarić, Braco Belić i Stjepan Miletić . . . Na kraju dugog govora ustaški funkcionar je pozvao Srbe i Židove da se izdvoje i svrstaju na suprotnoj strani. No čim su se počeli izdvajati, krenuli su za njima i skojevci, a za skojevcima i svi ostali. Tako su omladinci Zagreba pred očima ustaša javno manifestirali solidarnost sa svojim progonjenim drugovima i ustaška planirana akcija pretvorila se u manifestaciju jedinstva i solidarnosti cjelokupne omladine Zagreba, bez obzira na nacionalnu, vjersku i rasnu pripadnost.

Bio je to težak poraz ustaša, slom njihovih nastojanja da fašiziraju srednjoškolsku omladinu Zagreba. To nije vise samo stvar srednjoškolaca. Akcija SKOJ-a na maksimirskom stadionu odjeknula je duboko i snažno među građanstvom, osobito u omladinskim redovima. Nikada više, do kraja okupacije, ustaše se nisu oporavile od tog poraza. Zagrebačka omladina bila je za njih nepovratno izgubljena.

Na ovu akciju nadovezuju se uskoro i mnoge druge.

Pripadnici civilne zaštite imali su propusnice za noćno kretanje. Tim povlaštenim položajem skojevci su se koristili za pisanje parola po zidovima i pločnicima, dijeljenje letaka, trganje ustaških oglasa i plakata. Omladinci u civilnoj zaštiti sakupljali su kruh za Narodnu pomoć. Akcija skupljanja kruha bila je toliko sveobuhvatna da u pravilu po dva omladinca uzimaju jedan hljeb, dok drugi predaju. Prikupljaju nadalje sanitetski materijal, pa i oružje.

Sve u svemu, ova služba koju su zamislile i organizirale ustaške vlasti da bude povojničena postrojba koja će dobro doći za ratne svrhe, pretvorena je zaslugom zagrebačke organizacije SKOJ-a u jednu od najmasovnijih baza oslobodilačkog pokreta u redovima omladine.

Studentska partijska i skojevska organizacija Zagrebačkog sveučilišta znatno je oslabila odmah poslije okupacije. Mnogi članovi Partije i SKOJ-a bili su prisiljeni skloniti se iz Zagreba, jer su ih sveučilištarci — ustaše poznavali iz ranijeg rada u studentskim organizacijama kao komuniste. Bili su, dakle, kompromitirani. Aktivi SKOJ-a na većini fakulteta razbijeni su, pa se studentska omladina vezivala za one aktive koji su preostali, a sudjelovala je i zajednički s radničkom i srednjoškolskom omladinom u nizu manifestacija i akcija kao što je ispisivanje parola, dijeljenje letaka, prikupljanje Narodne pomoći, prikupljanje oružja i sudjelovanje u oružanim akcijama i diverzijama.

Provodeći direktivu Partije, rukovodstvo SKOJ-a na sveučilištu čini sve da se s naprednim omladincima, bez obzira na političko uvjerenje, poveže u antifašistički omladinski front. Kasnijih godina, od 1942. nadalje, organizacija SKOJ-a na sveučilištu ponovo se omasovila i aktivirala.

Općem nastojanju ustaša da fašiziraju omladinu mogla se skojevska organizacija uspješno suprotstaviti jedino masovnim obuhvaćanjem cjelokupnog omladinskog života. U prvoj ratnoj godini SKOJ je u tome i uspio. Boreći se za omladinske interese u tvornicama i školama i djelujući politički na širokoj antifašističkoj platformi, skojevska organizacija otrgla je zagrebačku omladinu ispod ustaškog utjecaja. Čak i među onima koji su bili zavedeni, vršila se oštra diferencijacija. Nisu bili rijetki slučajevi da i mladi ustaše traže veze sa SKOJ-em i žele pomagati pokret davanjem oružja i na druge načine.

Još u predratnim godinama skojevci su držali pozicije u nizu naprednih, ali legalnih društava i organizacija. Dolaskom ustaša i okupatora neka Između tih društava raspuštena su.

Neka su se samo rasformirala jer se nisu htjela odazvati pozivu ustaša da pristupe u ustaški pokret. No, bilo je i takvih društava koja su i dalje djelovala, Iako formalno učlanjena u ustaški pokret. Skojevci su ostali u tim društvima, a ustaše u njima uskoro su se našli izolirani od ostalog članstva.

„Sekretar Mjesnog komiteta SKOJ-a za Zagreb bio je Joco Daković. Istovremeno bio je i član Mjesnog komiteta Partije. Poslije kerestinačke tragedije, kad je cijeli Mjesni komitet Partije smijenjen, Đaković prestaje biti I sekretar Mjesnog komiteta SKOJ-a. Na njegovo mjesto došao je Stjepan Benceković, a poslije pada Bencekovića određen je bio Stjepan Malek.

Potkraj kolovoza 1941. pali su Joža Vlahović, Rade Vlkov i Stjepan Benceković. Vlahović je ubijen poslije mućenja u ustaškom redarstvu. Benceković je prilikom hapšenja ranjen. Najprije su ga izliječili, a zatim teško mučili u istrazi. Obojica su se herojski držala I nisu izdali nikoga. Benceković je upućen u Jasenovac, gdje je umro od gladi još iste godine. Rade Vlkov, kao bugarski državljanin, protjeran je u Bugarsku. Tamo se uključio u rad organizacije. U akciji spašavanja kerestinačkih zatočenika poginuo je i Tibor Zelinka, također član Mjesnog komiteta SKOJ-a. Naime, poslije akcije uspio se probiti u Zagreb, ali je uhapšen. I njegovo držanje na policiji bilo je herojsko. Uvidjevši da ništa od njega ne mogu saznati, ustaški agenti su ga ubili.

Stjepan Malek Lata, poznati zagrebački revolucionar, nije dospio preuzeti dužnost sekretara Mjesnog komiteta SKOJ-a. Uhapšen je 1. listopada na Krugama. Ustaški agenti napali su ga iznenada i savladali. Kad su ga vodili u policijski automobil, počeo je izvikivati revolucionarne parole. Tukli su ga dršcima pištolja po glavi nastojeći da ga ušutkaju. Odmah se sakupilo mnogo građana. U istrazi, iako teško mučen, nikoga nije odao. Osuđen je na smrt i strijeljan.

Početkom prosinca 1941. formiran je novi Mjesni komitet SKOJ-a za Zagreb. Sastanak je održan u Kačićevoj ulici. Joža Manolić, član Pokrajinskog komiteta SKOJ-a, saopćio je odluku Mjesnog komiteta Partije da u novo rukovodstvo udu Ivica Kranželić kao sekretar, a Moro Magasić i Josip Kulusić kao članovi.

U travnju 1942. kooptirana je u komitet Slava Prevrat, a nešto kasnije Ivan Palčić. Kad je u ožujku Moro Magašić napustio grad i otišao u partizane, u Komitet su kooptirani Fadila Bilal i Emil Ivane.

Poslije Kranželićeva hapšenja, dužnost sekretara u lipnju 1942. preuzeo je Ivane.

U srpnju iste godine ubijen je pred kućom svojih roditelja Josip Kulusić. U kolovozu je otišao u partizane Ivane. Tada je dužnost sekretara preuzela Fadila Bilal.

U to vrijeme već je na stotine i stotine zagrebačkih omladinaca otišlo u partizanske odrede. Na stotine i stotine je zaglavilo radeći u gradu. Pa ipak je skojevska organizacija brojna. Uličnih i tvorničkih aktiva ima trideset. U njima radi 228 članova SKOJ-a. U srednjim školama organizacija SKOJ-a je najaktivnija. Broji 436 članova i 380 aktivista. Sveučilište je također ponovo veoma aktivno. Na fakultetima djeluje dvadeset skojevskih aktiva sa 233 člana SKOJ-a i 95 omladinaca aktivista.

Kontinuitet rada SKOJ-a u Zagrebu održan je sve do oslobođenja.

U srednjoškolskom rukovodstvu SKOJ-a u prvoj polovini 1941. godine bili su Stjepan Mlinarić, sekretar, i članovi Gvozden Budak, Ante Jelčić, Zorka Fak, Fadila Bilal, Stjepan Miletić i Braco Belić. Poslije su u rukovodstvo kooptirani Mićo Bronzić, Luka Špalj i Alija Jagić. Hugo Drobnić, također član srednjoškolskog rukovodstva, uhapšen je poslije šesnaest dana vršenja funkcije.

U svim srednjim i stručnim školama Zagreba djelovale su skojevske grupe. Članovi rukovodstva bili su zaduženi po sektorima: za Narodnu pomoć, borbene grupe, organizaciona pitanja, čitalačke grupe, Savez mlade generacije. Veza s Mjesnim komitetom SKOJ-a bio je Martin Mojmir.

Zagrebački srednjoškolci bili su vrlo aktivni i borbeni.

U centru grada djelovala je također brojčano jaka organizacija SKOJ-a, Od radničke omladine formirano je osam skojevskih grupa. Tim grupama rukovodili su Ivica Gretić i Emil Ivane. Iz Mjesnog komiteta SKOJ-a veza je bio Vlado Grgašević.

Veoma je aktivna bila i organizacija SKOJ-a u željezničkim radionicama i ložionici. Ističu se Đorđe Stojanović, Zvonko Vrabec, Milovan Mužević, Stipe Majerović, Ivan Palčić, Zvonimir Šneler, Marko Komar i drugi. Lojze Bergant i Ivica Lešić strijeljani su odmah poslije okupacije. U rujnu 1941, sekretar te organizacije postao je Ivan Palčić. Tada je primljeno mnogo novih članova i formirani su aktivi u svim radionicama. Djelovale su i udarne trojke za sabotaže i druge akcije. Sekretari grupa bili su Milovan Mužević, Zvonko Vrabec i Edo Kancir. U udarnim grupama obuhvaćeni su Boris Majer, Stjepan Nesek, Ivica Ilijaš, Stjepan Majerović, Antun Petrišić, Marijan Penc, Emil Ružić i mnogi drugi. Sekretar organizacije ložionice bio je Stjepan Vlahek.

Od početka okupacije SKOJ je trpio teške gubitke. Unatoč svim mjerama opreza i pridržavanja principa ilegalnog rada, borba protiv neprijatelja u okupiranom gradu bila je nemoguća bez žrtava.

Danas, poslije šezdeset i pet godina, divimo se junačkim likovima zagrebačkih omladinaca koji su se predano borili i poginuli.

Dragica Hotko, član Mjesnog komiteta SKOJ-a za Zagreb, strijeljana je sa pedesetoricom talaca za odmazdu poslije likvidacije nekog ustaškog doušnika. Ujutro, 11. rujna 1941, ključar je otvorio vrata i prozvao grupu zatvorenika određenih za strijeljanje. Žene i djevojke izvedene su na dvorište; tamo je već čekao kamion. Među njima je bila i Dragica Hotko. Prije no što je ušla u kamion opazila je agente koji su je mučili. Okrenula se Bebi Krajačić i rekla: »Ako uspiješ ostati živa, upamti lica tih bandita koji su me mučili i tukli.« Beba Krajačić se sjeća da se poslije dva sata policijski auto vratio.

»Izbacili su iz njega odijela, haljine i ostale stvari zatočenica. Znali smo da su naše drugarice strijeljane.«

Vlado Grgašević bio je mladi komunista. Kad je po drugi put uhapšen, znao je da ga čeka smrt. Istoga dana, nešto poslije Grgaševića, uhapšen je i Ivica Gretić. U Zvonimirovoj 2, u zgradi ustaškog redarstva, odmah su ga počeli preslušavati i batinati. Kad je vezanih ruku u pratnji mučitelja prolazio hodnikom poslije preslušavanja, primijetio je nekog mladića na četvrtom katu gdje vezan leži na podu. Tog momenta prišao je mladiću ustaški agent i upitao ga kao se zove. Vezani je odgovorio da se zove Vlado Grgašević. Agent se razbjesnio i počeo ga udarati nogama govoreći: »Aha, ti si to, zbog tebe sam se smrzavao tolike noći. Ovo ti je za početak.«

Sve ostalo odigralo se u tren oka. Iako vezan, Vlado Grgašević naglo je ustao, jednim skokom probio zatvoren prozor i bacio se u dubinu. Pao je na drva naslagana u dvorištu i ostao onesviješten, izlomljenih kostiju, sav u krvi, ali na svoju nesreću još uvijek živ. Odvezli su ga u bolnicu na Sveti Duh. I dalje je održavao vezu s pokretom preko rijetkih posjeta drugova; ovi su nekako uspijevali provući se ponekad mimo ustaške straže u bolnici. Pomišljalo se i na organiziranje bijega, ali je Grgašević bio još suviše slab. Mjesec dana kasnije odvezen je iznenada s još nekoliko drugova i poslije neke uspješne akcije omladinaca na Trešnjevki strijeljan za odmazdu.

Mnogi komunisti uspjeli su da iz zatvora pošalju svojim drugovima ili rođacima posljednja pisma prije smrti. Takvo jedno pismo uspjela je uputiti prije strijeljanja Ivanka Klaić. Bila je skojevka, aktivna i hrabra u izvršavanju svih zadataka. Radila je kao prodavačica u automatskom bifeu »Quisissana« u Ilici. Uhapšena je 21. studenoga 1941. Teretili su je za sakupljanje oružja, održavanje ilegalnih veza i nabavljanje propusnica i legitimacija. Postojali su i dokazi. Ustaše su inzistirale da oda drugove s kojima je surađivala. Podnijela je sve muke, ali ništa nije priznala. Sa još četvoricom antifašista osuđena je na smrt i strijeljana 14. veljače 1942. Pismo je poslala svom drugu.

»Idem u smrt i pruža, mi se prilika da TI se javim. Drži se dobro, budi hrabar. Na mene se nemoj ljutiti i sve mi oprosti kao i svi drugovi. Kad se sjetiš mene, napiši kartu mojoj seki, to će za nju hiti utjeha. Mnogo pozdravi drugove i neka mi oproste ako sam koga uvrijedila. Mnogo te pozdravlja i čvrsto grli Tvoja Seka. Pozdravi sve.

Za Srđu.«

Kako je ustaško redarstvo postupalo prema naprednoj omladini u Zagrebu, vidi se i iz izvještaja ravnateljstva ustaškog redarstva za grad Zagreb od 10. siječnja 1942. U izvještaju su navedena imena trinaestorice omladinaca zbog »nedozvoljenih poklika« i ispada za vrijeme rasprave komunisti Vicku Rasporu na pokretnom prijekom sudu. Većina od te trinaestorice omladinaca i omladinki našla je smrt u ustaškim logorima, a ako su neki od njih i ostali živi, treba to zahvaliti samo slučaju. Ova demonstracija očiti je dokaz hrabrosti mladih revolucionara koji su se unatoč ustaškoj strahovladi usudili javno istupiti na raspravi zloglasnog prijekog suda u Zagrebu.

Pored već spomenutih skojevaca u radu ove organizacije ističu se Štefica Barić, Josip Kolar, Ivan Meleš, Franjo Neuman, Mira Paut, Stjepan Cerjan, Zorka Fak, Zlata Bedeković, Marijan Vlahović, Zivko i Pero Vežić, Darinka Puškarić, Drago Božić, Mirko Pačić, Slavko Pavlinić, Ivan Plaše, Milan Polimac, Rudi Posarić, Rudolf Prunet, Danica Crevar, Ivan Čulig, Heinz Friedmann, Milan Gotlieb, Kamilo Grossi, Ratko Javornik, Rudolf Ječmenjak, Drago Lalić, Ivan Majerović, Ivan Makek, Panika Rubčić, Ivan Puhek i Mirko Redek. Sve su to omladinci iz radničkih i srednjoškolskih redova.