U većini programa postoje cjeline koje se ponavljaju više puta. Kako bi se izbjeglo opetovano pisanje istih ili vrlo sličnih dijelova programa, može ih se izdvojiti, imenovati i spremiti na za to predviđenu lokaciju. Izdvojeni nizovi naredbi koji čine logičke cjeline, a obavljaju točno utvrđene zadatke nazivaju se funkcije. Moguće je:
Biblioteke se isporučuju uz program C++ pa ih svaki programer može uključiti u svoj program i zatim rabiti njihove funkcije.
Deklaracija funkcije
Poput varijable i funkciju treba deklarirati tj. najaviti i jednoznačno odrediti. Pri deklaraciji funkcije osim njenog naziva navodi se tip funkcije, tj. tip podatka koji funkcija vraća pozivatelju kao rezultat svog rada (izlazni podaci) te broj i tip podataka koji se predaju funkciji prilikom njezina poziva (argumenti, ulazni podaci).
Naziv funkcije se zadaje poštujući pravila tvorbe simboličkih imena (identifikatora).
Svaka se funkcija sastoji od skupa naredbi koje određuju što i kako funkcija radi. Taj se skup naredbi naziva tijelo funkcije. Tijelo funkcije započinje nakon otvorene vitičaste zagrade ({), a završava zatvorenom vitičastom zagradom (}).
Zbog preglednosti uobičajeno je tijelo funkcije pisati uvučeno u odnosu na ostali izvorni kôd. Tijelo funkcije se sastoji od naredbi. Svaka naredba završava znakom točka-zarez (;). Više naredbi se može zapisati u jednome retku, ali svaka od njih mora završiti znakom točka-zarez (;). Naredba se može protezati i kroz nekoliko redaka; važno je samo da na kraju bude znak točka-zarez (;). Funkcija završava ključnom riječi return. Iza ključne riječi return se zapisuje podatak kojeg funkcija vraća pozivatelju kao rezultat svog rada (u primjeru koji slijedi funkcija vraća sadržaj varijable v).
Poziv funkcije
Funkcija se izvršava tako da ju se „pozove“ u glavnom programu. Funkcija se poziva navođenjem njenog naziva i argumenata zapisanih u redosljedu koji je zadan deklaracijom.
| ||||||||||