Iz još neobjavljenog romana  "Akvamarin" predstavljam vam prvo poglavlje s kojim sam osvojio glavnu nagradu na natječaju "Moja priča" izdavačke kuće "Inmag" iz Zagreba.

Dijalozi su, uglavnom, na zagrebačkom dijalektu.

 

 

 

Najt ne spada među najuglednije primjerke muškog roda. Ni u Zagrebu, a kamo li šire. Ni kad je bio mlađi žene ga nisu primjećivale pa makar bio satima u njihovoj blizini. Sad kad je napunio četrdeset i tri godine, kratkom i zdepastom tijelu pridodao je pivski trbuščić a iznad ušiju pojavili su se srebrni čuperci. Jedino njegovo osvajačko oružje za okupaciju pripadnica ljepšeg spola su tople crne oči i, kad je trijezan, bistar i prijateljski pogled iz njih. I peti ud, koji je češće tvrd nego mekan i kojim bi on najradije stalno vitlao kao Don Quijote svojim kopljem. Na nesreću, da bi vidjeli nečije lijepe oči morate ih prvo pogledati. Nije on bio često trijezan zadnjih godina, barem ne u slobodno vrijeme. A kvalitete petog uda mogu doći do izražaja samo u određenim situacijama u kojima se Najt zadnjih godina nije nalazio jer mu nijedna nije uspjela pogledati u trijezne oči. Na nesreću, Najt je žudio i za ljubavlju i za seksom.

I kao dijete bio je neugledan. Najniži u društvu, uvijek zbunjen i bez ideja za igru, priklanjao se mišljenjima odlučnijih, aktivnijih i atraktivnijih. U školi nije imao problema, ocjene su varirale od “dovoljan” do “odličan”. Mama je uvijek bila zadovoljna a tata nikad. Tata je, kao i djed, bio inženjer strojarstva i inzistirao je da njegov jedini nasljednik nastavi tradiciju. Najt nije imao afiniteta ni smisla za tehniku i otuda one dvojke u školi. Zanimale su ga priroda i umjetnost. Maštao je o istraživanju planete i o grafičkom dizajnu. Ipak, zbog tatinog inzistiranja, završio je srednju tehničku školu a zatim i studij strojarstva.

Curama se nije usudio približavati, osim u mislima. A maštao je za četvoricu, još prije nego mu je glas počeo mutirati. Nekoliko dana bi gladovao u školi da bi ušteđeni novac namijenjen za sendviče potrošio na “Playboy” ili “Penthouse”. To je čak bilo korisno jer su ti časopisi tada dolazili iz uvoza, na engleskom jeziku, pa bi usput naučio i poneku riječ. Tu je literaturu proučavao, naravno, u krevetu i u kupaonici.

Na trećoj godini studija pala mu je sjekira u med. Barem mu se tako činilo. Dok je ispred zgrade fakulteta stajao u društvu kolega čekajući vrijeme za početak predavanja, vidio je na ulici događaj koji je njemu izgledao kao drama. Ana je bila na njegovoj godini i pohađala ista predavanja. Kolege joj se nisu baš previše udvarali. Bila je bucmasta, s aknama po čelu, odjevena uvijek u neku široku odjeću koja je trebala sakriti njene tjelesne nedostatke. Pekinezer, koji iz nekog razloga nije bio na uzici i koji je zbog nečega izgubio živce, je zagrizao nogavicu njenih ružnih smeđih hlača, režao i potezao. Ana se uplašila, vikala, skripte su se razletjele po nogostupu, kolege su gledali i smijali se. Njemu nije bilo smiješno. Pritrčao je, uhvatio psića i otrgnuo ga od njenih hlača. S hlača je mališa prešao na njegovu ruku i oštrim zubićima mu zaderao kožu na podlaktici. Nogavica je ostala poderana ali je Ana, začudo, smatrala njegovu pomoć herojskom i poklonila mu svoje simpatije.

Bila mu je prva djevojka. Hodali su dvije godine a zatim se vjenčali. Oboje su završili studij i uspjeli se zaposliti. Njegova mama je bila presretna a tata mrzovoljan jer je Najt prvi put učinio nešto na svoju ruku. Nikad nije dokučio jesu li Anini roditelji zadovoljni ili nesretni što se ona udala za njega.

Herojsko spašavanje Ane od pekinezera priskrbilo mu je tri stvari: ženu, kćer i nadimak “Knight”, koji mu je ostao za cijeli život. Dali su mu ga kolege koji su tada gledali borbu protiv psića. “Knight” na engleskom znači “vitez”. Izgovara se “nait”, isto kao “noć”.

 

 *****

 

- Dugi, idemo?

Najt je ugasio kompjutor i protegnuo se na stolcu.

- Daj, Najt, treba delati još pol vure. Štef je rekel da bu se možda vratil do četiri. Kaj se tebi baš tak žuri u bircuz? Ne bu ti piva pobegla. – visoki, mršavi čovjek okrenuo je glavu od ekrana i pogledao ga preko naočala.

Najt i Dugi su rođeni Zagrepčani, purgeri. Zato vole razgovarati zagrebačkim dijalektom, tim više što u uredu rade jedino njih dvojica i njihov poslodavac Štef. Ovaj je Zagorac i milije mu je slušati zagrebački nego književni hrvatski, koji, uostalom, nikad nije dobro svladao.

- Ma nije to, nego me boli glava. Viš da je nekakvo kilavo vreme.

- Niš, odi ti onda, bum mu rekel da ti nije bilo dobro. Ja bum ostal da bar nekog vidi ak se vrati. Znaš da pizdi zbog rokova.

- No, pa za tih par minuta ne bum više niš pametno napravil. Već su mi ti nacrti zaorali štrafte po mozgu. Znaš da nam dobro ide i da bumo sve složili na vreme.

- Znam ja, ali Štef se boji. Konačno, on nas plaća. Njegova je odgovornost, ak propadne ovaj posel ne bu love ni za plaću.

- Štef se uvek boji a mi uvek sve stignemo napraviti. Bok, Dugi!

- Bok!

-  

Izašao je na stražnja vrata umjesto kroz radionicu. Bilo bi mu nekako neugodno da dečki koji se znoje za strojevima gledaju kako on odlazi ranije, iako je znao da to njih ne zanima. Za njih je on bio inženjer Petrušanec koji ionako povremeno izlazi zbog sastanaka s dobavljačima materijala i iz drugih poslovnih razloga. Kroz dvorište je došao na ulicu i prošetao preko dva križanja do “Mrzle pive”. To je bilo dovoljno daleko od firme pa se nije morao bojati da će natrčati na Štefa. Bilo je prekrasno, sunčano svibanjsko popodne ali on je sretno uzdahnuo i izdahnuo kad se našao u polumraku klimatiziranog kafića.

- “Ožujsku” u krigli, molim! – izrecitirao je pri prolasku pored šanka i nastavio do stolića u kutu.

Sjeo je leđima okrenut zidu da može promatrati djevojke koje su obično sjedale uz visoke barske stoliće i blebetale o tisuću potpuno nevažnih i bezveznih stvari. U žaru brbljanja kratke suknje su im često kliznule visoko uz bedro, naročito kad bi prekrižile lijevu nogu preko desne, pa malo kasnije obratno. Ponekad bi imao sreće jer bi se na pola sekunde zabjelasale gaćice pred njegovim užarenim pogledom. Tada bi otpuhnuo u kriglu kao da gasi svijeću, ispraznio ju u jednom gutljaju i naručio drugu.

 

 

*****

 

Promijenilo se nekoliko garnitura zgodnih mladih cura i isto toliko krigli kad je Najt konačno zaključio da je gladan i da bi trebao poći kući. Čim nešto stavi u kljun, napisat će pjesmu o gaćicama bjeljim od snijega, na bedrima bez celulita. Bauljao je ulicom do parkiranog auta smišljajući putem stihove. U pivom smućenom mozgu problem mu je pravila junačka epska koja mu se stalno petljala u koncepciju njegove romantične lirike: “Što se bijeli pod suknjom zelenom, il’ je snijeg il’ su labudovi, nit’ je snijeg nit’ su labudovi, već su gaćice a ispod njih dlačice!”

Putem se nekoliko puta spotaknuo prije nego je došao do auta, strateški parkiranog dvije ulice dalje i od firme i od “Mrzle pive”. Zanesen stihovima, nije se živcirao zbog toga. Znao bi on složiti i lijepu pjesmu, ali katkad mu mozak trokira pod navalom piva i davne lektire. Njegov “Fiat Uno” ga je čekao ispod drveta, bogato ukrašen ptičjim ornamentima. Ušao je, sjedio i puhao nekoliko minuta, zatim se pogledao u unutrašnjem retrovizoru. Podbulo lice i crvene oči iznad natečenih podočnjaka nije gledao. Zanimala ga je kosa. Zadovoljno je zaključio da od jučer nije nimalo više posijedio. Počeo je zviždati “Have You Ever Been Lonely” s likom Patsy Cline na rubu imaginacije i pokrenuo auto. Prošla ga je glad pa se odlučio malo vozikati gradom i gledati komade u prolazu.

Nekako se dogodilo da je završio na Savi, u brodiću–kafiću pored Mosta slobode. Pošto je u međuvremenu ožednio, naručio je pivo. Uzeo je i kavu jer ga je nešto tištalo u želucu pa se nadao da će kava pomoći. Bio je za sada jedini gost. Izabrao je mjesto s pogledom na sunce koje se spustilo između mosta i vode i spremalo na zalazak. Za njegovu pjesničku dušu ta je slika bila izvor pregršti stihova.

Upravo kad je uspio iz misli izbaciti “što se bijeli pod suknjom zelenom” i skoncentrirao se na sunce uokvireno crnim mostom i plamtećom vodom, pažnju mu je naglo zaokupio jedan neobičan događaj. Neki mladić koji je polako prelazio most, otprilike na polovici mosta je stao, jedno vrijeme bio je nalakćen na ogradu i gledao dolje u vodu. Zbog sunca u pozadini Najt je vidio samo široke hlače, jaknu i kosu svezanu u rep. Zatim se mladić popeo na ogradu mosta i nespretno, zgrčenog tijela, kao smotana krpa, bacio duboko dolje, u valove. Odmah ga je usisao prvi vir, izronio je desetak metara dalje, voda ga je nosila kao smotanu krpu iz Najtove prethodne asocijacije. Zabezeknuti gledatelj istog trenutka je shvatio dvije stvari. Ovaj skakač je skočio s namjerom da se utopi i, ovaj skakač ni ne zna plivati.

Jurnuo je van, prevrnuvši pivo. Iščupao je tenisice s nogu, strgnuo vestu sa sebe i bacio se bez razmišljanja u hladnu i mutnu vodu. Najt je bio dobar plivač, žilav i ustrajan. I hrabar. To su bile činjenice iz njegove rubrike “Vrline”. Udar ledene vode u slabine i prepone stisnuo mu je prsa i oduzeo mu dah, ali nakon nekoliko zamaha rukama to je prošlo i zaplivao je snažno prema sredini prilično nabujale rijeke, malo nizvodno od one smotane krpe. Dobro je procijenio, praktički se sudario s utopljenikom i odmah ga uhvatio za onaj rep, da ga voda ne odnese dalje od njega. Tada ih je oboje zahvatio novi vir, veći i jači. Kad su se opet našli na površini, Najt je bio na izmaku snaga. Još je čvrsto držao mladića za kosu, trudeći se da mu barem povremeno glava bude izvan vode.

Dalje od mosta rijeka se smirila, nije više bilo jakih virova. Nekako se uspio dovući do obale i gurnuti mlitavo tijelo na sigurno. Pritom ga je uhvatio ispod pazuha. Činilo mu se da je napipao ženska prsa. Smušeno je pomislio kako ga ni u ovakvom trenutku ne napuštaju njegove seksualne maštarije. On je ostao u vodi, držeći se za neki grmić da ga voda ne odnese. Nije imao snage izaći. Niz obalu su dotrčali ljudi koji su pratili događaj i izvukli ga. Najt je povratio savsku vodu i pivo i bilo mu je malo lakše. Došao je do utopljenika kojem je neka žena pružala pomoć. I taj je povratio i počeo disati. Skinuli su mu jaknu pa je kroz mokru košulju vidio lijepa ženska prsa. Dakle, ipak!

Žena je pogledala Najta i nasmiješila se:

- Ova vam duguje život!

Previše zbunjen i iscrpljen, ništa nije odgovorio. Okrenuo se i sjeo malo dalje, na rub obale. Opet je povratio i počeo drhtati. Netko mu je odostraga prebacio nekakav odjevni predmet preko ramena. Ljudi su žagorili i motali se uokolo, komentirajući uzbuđenja kojima su upravo prisustvovali i čekajući hitnu pomoć. Netko ga je nešto pitao ali tog su čovjeka obazrivo odvukli od njega. Bilo je očito da Najt treba predahnuti.

Tada je spašena djevojka počela plakati. Najt se dignuo i opet joj prišao.

Ona žena je sjedila i držala joj glavu u krilu.

- Mala, ovaj čovjek te je spasio.

Djevojka je bila mlada, crnokosa. Imala je usko lice i velike, blještave, plavo-zelene oči, sjajne od suza, čiji ga je pogled skoro hipnotizirao. Primijetio je da je visoka i, zbog mokre odjeće koja se priljubila uz tijelo, vidio je da je jako mršava. Ne prestajući jecati, okrenula je glavu u stranu i rekla, tiho ali razgovijetno, dubokim, grlenim glasom:

- Sve ste pokvarili.

 

*****

 

Najt je, potpuno mokar, u čarapama, otšljapkao do svojih tenisica i veste a zatim do auta. Krenuo je kući. Već se skoro sasvim smračilo. Putem je razmišljao o događaju. Spasio je komada od smrti a ona mu odbrusila da je sve pokvario. Je li njegov mozak potpuno izopačen pa on nešto ne shvaća, ili je stvar u njoj? Osjećao se slabo pa nije mogao ni razumno razmišljati. Kad je stao pred semaforom kod skretanja iz Držićeve u Folnegovićevo naselje, kroz staklo auta obasjala ga je ulična svjetiljka. Čuo je komentar ljudi koji su čekali tramvaj:

- Gle kretena naroljanog! Di je taj pokisnul!?

- Valjda se je kupal u bačvi.

Stara susjeda na stubištu ga je također čudno gledala i odzdravila kroz napućene usnice, križajući se pri prolasku. Kad se pogledao u ogledalu u predsoblju, sve mu je postalo jasno. Kosa, još uvijek mokra, zalijepila mu se za čelo iznad krvavih bjeloočnica, iskolačenih u središtu tamnoplavih krugova. Plavi podočnjaci nabubrili. Crveni nos i plave usnice gusto okružene kratkim crnim dlačicama, koje su mu brzo rasle pa bi se, zapravo, trebao brijati dva puta dnevno. Mokra i prljava bijela košulja, pripijena uz trbuščić ispod raskopčane veste. Mokre i blatne traperice, jedna tenisica razvezana. Izgledao je kao zli klaun iz nekog horora.

Srećom, u stanu nema nikoga tko bi se zgražao njegovim izgledom. Sam je. Kad se toga sjetio, odmah mu se popravilo raspoloženje. Da je tu Ana, kako bi se derala na njega! Izuo se i skinuo do gola. Prljavu odjeću ostavio je na podu u predsoblju. Zviždeći je otišao u kupaonicu. Nalio je u kadu pjenu za kupanje s mirisom bora i preko nje pustio vruću vodu. Zatim je uzeo iz hladnjaka komad parizera, ogulio ga noktima i zagrizao s apetitom čovjeka koji nije ništa jeo od deset ujutro. Odšetao je s njim u ruci do telefona i nazvao Dugog. 

- Stan Dugi. Izvolite.

- Dugi, ...njam, bok! Najt.

- Dobra večer, striček Najt. Sad ću ga pozvati. Tataa!

- Dugi ovdje. Izvolite.

- To sam ja, Najt. Jesemti, ovaj tvoj mali Dugi ima isti glas ko ti! Njam, hrs, hrs.

- Kolko put sam ti već rekel da mi sina ne zoveš “mali dugi”! Ime mu je Željko, zapamti konačno! I kaj nisi mogel prvo večerati pa me onda nazvati, a ne da mi tu žvačeš uho!? Ionak me je već Štefa raspizdila. Posvadil sam se.

- No, no, pa kaj sad divljaš na mene? Kaj sam ti ja kriv, hrs, njam?! Žal mi je kaj si se opet posvadil s ženom. Štel sam te samo pitati je’l danas došel Štef.

- Je, došel je čim si ti otišel. I počel je pizditi o rokovima. Sutra bu te zel na red. I, da znaš, nadrkan sam jer me na poslu zajebava Štef, a doma Štefa. Nigde mira! Kaj sam ja Bogu skrivil da mi se i šef i žena jednako zovu!?

- Jooj! Čuj, imal sam danas naporno popodne. Umoran sam i zmazan ko pajcek, idem se hititi u kadu. Bum ti sutra sve ispričal. Bok, nemoj se srditi!

- Ne znaš ti kaj je naporno popodne. Bok!!!

Dugi mu je izjadao svoje standardne probleme pa je Najt prestao o njima razmišljati čim je spustio slušalicu.

 

*****

 

Kad se zavalio u mirisnu kupku koja mu je opuštala bolne mišiće, palo mu je na pamet da je danas skoro zaglavio spašavajući onu djevojku. Malo je nedostajalo da se oboje utope. A kakvu je tek zahvalu dobio! “Sve ste pokvarili”, rekla je. Nije, ipak, ni na trenutak dvojio o ispravnosti svog čina. Spasio je nešto najvrednije, ljudski život.

Ali, kakva je nevolja natjerala mladu djevojku da skoči s mosta!? Nesretna ljubav? Nije bila baš ljepotica, osim onih velikih sjajnih očiju i, možda, sisa, nije na njoj bilo ničeg što treba dva puta pogledati. Pa nije ni on neki Adonis a nije mu ni na kraj pameti da se ubije. Ali, oči! Prekrasne oči! Kao akvamarin. Nesvjesno ih je usporedio s očima svoje bivše žene. Ana ima male, skoro bezbojne oči, nešto između sivog i svijetlo plavog, koje su pomalo tonule u salo. I blago teleći pogled, u neskladu s njenim ratničkim karakterom. I akne iznad njih, po masnom čelu, koje ju muče cijeli život i koje pokušava prikriti puderima.

Ana mu je počela zagorčavati život već prvih godina njihovog braka. Zamjerala mu je što pije pivo pa bi mogao dobiti trbuščić, dok se ona istovremeno prežderavala mesom i tjesteninom i postajala sve deblja. Svađala se s njim zbog nogometa na televiziji jer bi baš tada na nekom drugom programu bila sapunica čiji nastavak ne smije propustiti. Mrzila je zagrebački dijalekt kojeg je on u neformalnom razgovoru koristio spontano. Njeni roditelji doveli su je u Zagreb iz nekog ličkog sela nesuvislog imena kad je bila mala i nikad nije prihvatila lokalni zagrebački govor. Često ga je podsjećala da su im njeni roditelji dali puno više novaca za kupnju stana od njegovih.

 Kad je počela na svoj način odgajati njihovu kćer, bucmastu Enu, učivši je prežderavanju, kupujući joj cirkuski šarene haljine i šminke, Najt je puknuo. Ubrzo nakon Eninog šesnaestog rođendana sporazumno su raskinuli brak. Ana i on, činilo se, nemaju zajedničkih tema ni gledišta, a vjerojatno ih nikad nisu ni imali. Dogovorili su se oko imovine. Ani je ostao stan. Za uzvrat on nije morao plaćati alimentaciju i mogao je zadržati auto, televizor i muzičku liniju.

Enu je volio iako mu se nije sviđao njen izgled i ponašanje. Volio ju je na način kako samo otac može voljeti kćer. I ona je voljela njega, unatoč tome što ga je Ana povremeno pokušavala ocrniti u njenim očima. Eninu ljubav nije pokušavao kupiti čestim poklonima. Prošle godine je završila gimnaziju i počela studirati. Upisala je biologiju na PMF-u. Na veliku Najtovu radost, Ena je imala naučno-pustolovan duh i željela je jednog dana sudjelovati u znanstvenim ekspedicijama na planine svijeta. On je pomalo shvaćao da je njegovo vrijeme za te stvari nepovratno prošlo i da će ostatak života vjerojatno konstruirati pocinčane šankove u “Autocad”-u i kalkulirati troškove lima. Njegova kći, njegova krv, uživat će radeći ono što je on oduvijek želio. Ana nije bila tako oduševljena budućim kćerinim pozivom, ali je bila zadovoljna što Ena želi studirati, bilo što.

Otac i kći su se povremeno sastajali i njegovali svoju ljubav. Najčešće bi sjeli u kafić i dugo pričali. Ena bi pijuckala kolu i kapučino a Najt bi srkao kavu i dva sata cuclao jedno pivo. Prije sastanka dobro se čuvao da se ne napije, brižljivo bi se obrijao i odjenuo čistu odjeću. Ponekad bi s njom otišao pogledati neki film za mlade, obično užasno dosadan, glup i naivan. Jednom ju je doveo na nogometnu utakmicu. Dinamo je odlično igrao, spakirao Hajduku dva gola. Ponesena ambijentom, Ena je navijala dok nije izgubila glas, iako nije imala pojma o nogometu. Njen tata je navijao za Dinamo i to je bilo dovoljno da se oduševi i padne u ekstazu.

Ponekad je načela temu o njegovom sadašnjem životu i na svoj neposredan, bučan način nagovarala ga da si nađe neku dobru ženu jer nije dobro da živi sam.

Nakon razvoda Najt je uselio u ovaj dvosobni stan za čiji najam je morao davati pola mjesečne plaće. Na mamin nagovor tata mu je uz gunđanje platio najamninu za prvih šest mjeseci, jer je to bio uvjet stanodavca a Najt nije imao toliku svotu. Tu je bio sam i slobodan kao ptica. Ovu slobodu još bi više cijenio nakon jadikovki Dugoga o ženinom maltretiranju. Skupio je lijepu kolekciju muzičkih CD-a i njegovim su stanom odzvanjali Santana, “Pink Floyd” i “Shadows”, a ne više Mile Rupčić i zavijanje iz kamenjara, što je Ana obožavala. Zbirka porno DVD-a također je rasla. Imao je i klasike, kao Ciciolinu i čak “Duboko grlo”. Najdraži mu je bio jedan kojeg je Dugi nazvao “Madžarac” i kojeg je dao presnimiti s VHS kazete na DVD, jer mu se pokvario video uređaj. Često ga je gledao preko ramena dok bi pirjao piletinu ili miješao fileke.

Godina dana takvog bezbrižnog života bila je dovoljna da se zasiti svoje slobode i počne maštati o ljubavi. O ljubavi s nekom ženom koja bi trebala biti sasvim drukčija od Ane, karakterom, izgledom, ponašanjem. Lako je Eni pametovati, ali gdje i kako da ju nađe!?

 

*****

 

Ujutro se probudio s jakom glavoboljom, bolovima u mišićima i sav ošamućen. Jedva se obrijao i odjenuo. Prije izlaska iz stana odlučio je izmjeriti temperaturu. Trideset sedam sa osam. Takav stvarno ne može na posao. Pojeo je ostatak onog parizera i popio Plivadon i dva Andola. Vratio se u pidžamu, skuhao jaku duplu kavu i stropoštao se na kauč. Uključio je televizor. Nekoliko minuta pratio je neku vedru jutarnju emisiju. Tableta je prodjelovala i Najt je pao u mučan polusan iz kojeg ga je trgnula zvonjava telefona.

- Molim? – promrmljao je umorno u slušalicu.

- Najt, ovde Štef. Kaj je s tobom denes?

- Čuj, Štef, znam za rokove i sve to, ali jutros jednostavno nisam mogel na posel. Imam temperaturu i sve me boli ko da me je kamion zgazil.

- Sinek, niš se ti ne brini. Samo se dobro odmori i ozdravi. Stigli bute vi se v roku napraviti. – Štef je imao neugodan običaj da svakog za koga procijeni da je nekoliko godina mlađi od njega zove “sinek”. Najt je šutio, zbunjen šefovom ljubaznošću, jer je očekivao galamu.

- Jesi jutros čital “Večernjak?” – nastavio je Štef.

- Ma kakvi! Pa nisam opće izlazil.

- Znači, ti ni ne znaš!? Sinek, tvoja slika je na prvoj strani!

- Kaj?! O čemu ti to pričaš?

- Ha, ha! Buš videl sam. Sad se lepo odmaraj. Bok!

Najt nije shvaćao o čemu Štef trabunja ali mu se vratila glavobolja i klonulost i opet je pao u polusvjesno stanje, pa je istog trenutka zaboravio razgovor. Važno je bilo samo što Štef nije ljut.

Nakon nekoliko sati ustao je samo da bi iz hladnjaka izvadio dva bataka i stavio ih kuhati. Namjeravao ih je pohati ali, ovako slabom, najjednostavnije mu je bilo skuhati ih. Dobit će dobru juhu a batake će pojesti kuhane, makar i bez kruha. U juhu je stavio samo “Vegetu” i rezance.

Pojeo je svu juhu i batake i opet prilegao. Sad se osjećao puno bolje i počeo je razmišljati o Štefovim čudnim riječima. I onda mu je sinulo. Pa da, jučer pored Save netko je fotografirao. Sjetio se bljeska fotoaparata. Bio je tada potpuno iscrpljen i nije na to obraćao pažnju. Čovječe, je li moguće da je njegova slika na prvoj stranici najtiražnijih novina u državi?! I to u kakvom tek kontekstu! Spasitelj. Vitez. Eto, konačno je opravdao svoj nadimak. Postat će slavan.

Navukao je hlače i vjetrovku preko pidžame i požurio u obližnji kiosk po novine. Onaj stari prodavač ga pozna i sigurno ga je prepoznao na toj slici. Vjerojatno je svim susjedima koji su jutros kod njega kupovali skrenuo pažnju na Najtovu sliku. “To je onaj sused, tu prek, s drugog kata. Junak!”

- Dobar daan! – zazvonio je Najtov glas ispred kioska.

- Dobar dan, sused. Beli “Ronhill”, je’l tak? – stari je bio sumnjivo miran.

- Ne, samo “Večernjak”. – pogledao je prvu stranu, odmah uočio poveliku sliku i smrznuo se. – Jebemti sve!

- Kaj je, sused? Kaj vas je tak raspigalo?

- Pa, ovaj, kaj niste vidli? Opet bu poskupil benzin. – snašao se na brzinu.

- A, to! Pa to je već tak česta pojava da se stvarno više ne isplati živcirati.

Platio je novine, presavinuo ih ispod pazuha i požurio natrag u stan da ih na miru pogleda. Žena sjedi na travi, u krilu joj glava spašene osobe, a u pozadini – Najt. Stoji, raskrečenih nogu, okrenut prema fotoaparatu, nagnut prema naprijed, i riga po svojim čarapama. Razdrljena, blatna košulja ispala iz hlača. Iskolačene, crvene oči, okružene tamnim krugovima. Crnilo oko otvorenih, plavih usana iz kojih suklja pivo i savska voda. Kao zli klaun iz horora. Ili Homer Simpson. Slika je, naravno, u boji. Sreća je što ga je, unatoč tome što je slika bezobrazno oštra za dnevne novine, teško prepoznati bilo kome tko ga ne pozna jako dobro. Toliko je strašno izgledao na njoj.

Ispod slike je članak:

 

Zagreb. Jučer je u kasnim popodnevnim satima M. V. (25) s boravištem u Zagrebu pokušala samoubojstvo skokom s Mosta slobode. Motiv još nije poznat. (Opširnije na str. 17)

 

Na sedamnaestoj stranici čitao je nastavak:

 

Nakon liječničkog pregleda ustanovljeno je da djevojka nije ozlijeđena, ali je potresena i prehlađena i potreban joj je mir. Policija je ispitala očevice koji su se složili u rekonstrukciji događaja. Djevojka je skočila s mosta u sredinu rijeke. Odmah je iz broda-restorana izjurio zasad nepoznati muškarac (u pozadini slike), skočio u vodu i zaplivao do nje. Uspio ju je dovući do obale.

Čovjek se nakon događaja udaljio u nepoznatom smjeru, pa njegov identitet policiji nije poznat. Pretpostavlja se da je to bio neki radnik s obližnjeg gradilišta. Izgleda da je bio pod utjecajem alkohola. Gospođa P. M. (na slici pomaže djevojci) je izjavila da spasitelj nije izrekao ni riječ, samo je gledao spašenu čudnim pogledom, iskolačenih očiju. Zatim je samo nestao. To policiju navodi na zaključak da su taj čovjek i djevojka možda u vezi i da je nepoznati možda i odgovoran za njen čin.

 Policija moli da im se javi svatko tko misli da pozna čovjeka sa slike.

 

Krasno! Sad još ispada da je on nekakav kriminalac. Pa jasno da je spašenu čudno gledao! Na početku je mislio da spašava muškarca i tek tada je vidio da je žensko.

Razmislio je o situaciji. Najbolje je da se sam javi na policiju. Tako će spriječiti da se oko njega plete nekakva mreža kao da je nešto skrivio. Što je još važnije, spriječit će da se njegov identitet objavi u novinama. Odjenuo je sivo odijelo, čistu bijelu košulju, bordo kravatu i crne cipele. Pažljivo se počešljao i stavio kapljicu losiona na lice. Sjedalo u autu prekrio je starom dekom iz prtljažnika jer je bilo blatno i mokro.

- Dobar dan. Zovem se Petrušanec. Želio bih razgovarati s načelnikom. – To! Najbolje je odmah u glavu, mislio je Najt.

- Hm, a u vezi čega? – mladi policajac za šalterom nije bio impresioniran.

- U vezi jučerašnjeg pokušaja samoubojstva na Mostu slobode.

- A zašto baš s načelnikom? Može vas i netko drugi primiti. Jeste li vi svjedok?

- Ja sam onaj koji je spasio djevojku iz vode. Mislim da je važno i volio bih pričati s načelnikom.

- Načelnik nije trenutno ovdje, ali možete razgovarati s kolegom Marićem u sobi devet.

- Pa, dobro onda.

- Samo trenutak, molim vas osobnu. – zapisao je Najtove podatke i pokazao mu gdje je soba devet.

Kolega Marić strpljivo je saslušao Najtovu priču, bez prekidanja.

- Gospodine Petrušanec, zahvaljujem vam na dolasku i pomoći. Sve je jasno i logično. I ta djevojka je jutros rekla da vas ne pozna. Vaši se iskazi poklapaju.

- Hvala Bogu! Nadam se da nećete odati novinarima moj identitet.

- Imate moju riječ. Javit ću novinama da je slučaj riješen i da spasitelj nije nikakav krivac nego junak, u što sam sada sto posto uvjeren. Ako bi vaše ime procurilo s neke druge strane, neće biti štete jer ću ja dati obrazloženje vašeg jučerašnjeg izgleda. Ledena voda, blato, napor. To vas je mučilo, ta slika, zar ne? – nasmiješio se.

- Pa, zapravo, da. Hvala vam. – nasmiješio se i Najt i ustao. Ustao je i Marić i ispratio ga do vrata. Srdačno se rukovao s njim.

- Još jednom vam zahvaljujem u ime policije i u ime gospođice Marine. I, sljedeći put, kad mislite spašavati neku djevu, odjenite se ovako lijepo.

- Eto, riješeno. Ipak su mu priznali da je junak. To mu je godilo, iako će jako malo ljudi znati za to. Zviždeći “Song of Joy” odskakutao je niz stepenice na ulicu i pritom primijetio da ga jako bole trbušni i natkoljenični mišići.

 

*****

 

Na povratku kući svratio je u trgovinu i nakupovao namirnice da malo popuni prazni hladnjak. U njemu je ostalo još samo nekoliko piva i nešto tvrdo, zamotano u najlon, u dijelu za duboko smrzavanje. Nije mu se uopće dalo provjeravati što je to. To mora baciti.

Izmjerio je temperaturu. Super, normalna. Stavio je jučerašnju prljavu odjeću na pranje, pustio neku “New Age” muziku i ostatak popodneva sređivao svoju filatelističku zbirku. Kad se vani smračilo, pustio je “Madžarac” i krenuo raditi palačinke sa sirom.

- Jebemti sve! – palačinka je, umjesto na tavicu, frknula iza štednjaka. Morat će čim prije preurediti kuhinju tako da, dok sprema hranu, ne mora gledati TV ekran preko ramena.

- Sit, zadovoljan i oporavljen krenuo je spavati. Isto takav se probudio i došao na posao. Dečki u radionici su ga čudno pogledavali i cerili se dok su mu odzdravljali.

- Gle ko nam je to došel! Vampir sa Save! – derao se Dugi čim je Najt otvorio staklena vrata ureda.

- Daj se stišaj, ne moraju svi znati. Bok, Štef. – Tada je primijetio poster formata A3 nalijepljen na suprotni zid.

Dugi je skenirao sliku iz novina i isprintao ju, uvećanu. Nije, doduše, bila u boji i, gledana iz blizine, bila je premutna, ali već s dva-tri metra udaljenosti lijepo se moglo prepoznati da je onaj zli klaun koji riga – Najt. Kad je vidio poster, napravio je takvu grimasu da su se Štef i Dugi rasturili od smijeha, a to je zarazilo i društvo u radionici koje je gledalo prizor kroz staklena vrata ureda. Konačno su se smirili i obrisali suze. Štef mu je prišao i stisnuo mu ruku.

- Oprosti, sinek, znaš i sam da je smešno. Ali, fakat, svaka ti čast, ti si pravi čovek. Jedva čekamo da nam ispripovedaš kaj je to bilo.

- Kaj si se danas tak upicanil? Nisam te videl u odelu već sto let! – Dugi ga je šljapnuo rukom po ramenu u sakou.

Najt je došao na posao u onom istom odijelu u kojem je bio jučer na policiji, da bi svima čim manje ličio na strašilo sa slike iz novina. Odlučio je da onu odjeću od jučer neće nositi barem nekoliko mjeseci, dok se stvar ne slegne.

- A kaj da vam velim, dečki? Bilo je tak kak piše u novinama. Osim onoga da sam bil pijan i da sam nekaj kriv, al to sam već raščistil jučer s murjom.

Ispričao im je skoro sve, od trenutka skakanja u vodu pa do jučerašnjeg razgovora u policiji. Spomenuo je čak i palačinku koja je zbog lošeg rasporeda namještaja u kuhinji završila iza štednjaka. Jedino se čuvao spomenuti da je spasilac bio prilično “pod gasom”, iako su to i Štef i Dugi slutili. To će ionako opovrgnuti inspektor Marić, bude li trebalo. Svoj izgled na slici objasnio im je Marićevim riječima: ledena voda, umor, blato, napor.

Štef je otključao ormar u uglu i između hrpa papira pronašao bocu šljivovice i stupić od plastičnih čašica za kavu. Poredao ih je devet po svom stolu i svaku napunio do pola. Bocu s ostatkom rakije i preostale čašice odmah je opet zaključao.

- Dečki, sim! Gasi mašine! – viknuo je u radionu.

Svi su došli u ured i uzeli po čašicu. Štef se isprsio:

- Ovo je moja domača šljiva. Pijemo u čast našega čoveka koji je spasil jeden ludski život. Živio Najt!

- Živio! – zaorilo se uredom i sve su čašice, kao čarolijom, opet bile prazne.

- A sad, na posel!

- Zar već! Pa što smo gasili mašine, bolan! – javio se tokar Emir, frčući crne brčine.

- Kuš! Sinek, jesi ti čul za rokove?! Pali mašine i punktum!!!

Kad su se radnici vratili strojevima, Štef je upitao:

- Najt, a kak je tebi za praf ime? To sem pozabil!

- Joj, Štef, daj me bolje pitaj nekaj o rokovima.

- Ne, fakat. Mislil sem si ščera, ak bum moral pandurima povedati da si to ti na sliki, moral bi ti znati i ime. Si te zovu Najt, al kak ti je krsno ime?

- Ignac. – promrsio je kroz stisnute zube.

- Kaaj, ti si Nacek! Pa to je lepo, staro, domače ime! I zakaj ga onda skrivaš?

Najt je svoje krsno ime skrivao kao zmija noge još od osnovne škole. Dečki iz njegovog razreda čuli su jednom prilikom da ga tata ne zove Ignac nego Nacek i ubrzo su to, na njegov užas, pretvorili u Naci. Srećom je morao promijeniti školu prije nego je taj nadimak pustio korijen.

Štef je uskoro izašao pa su Dugi i Najt prionuli poslu, uz povremeni razgovor.

- I punktum, a? Najgadnija kombinacija ti je kad Zagorec živi trideset godina u Zagrebu. Taj nije miran dok od Trešnjevke ne napravi Pušću Bistru.

- Šuti, Dugi, dobar je on gazda. Pa gde bi drugde imal ovakvu plaću, a?! A nije ni strog.

- No, dobro, niš ne velim. Samo ne razmem kak se nemre naučiti žlabrati ko čovek.

Nastavili su raditi. Dugi se cijelo vrijeme vrpoljio, povremeno pogledavajući kolegu. Napokon se okrenuo prema njemu i rekao:

- Znaš, zbilja me kopka kak si se iz čistog mira hitil u mrzlu i zmazanu Savu da bi spasil nepoznatu žensku.

- Klipana, Dugi. Mislil sam da je muško.

- Onda mi pogotovo nije jasno. Mogel si čisto lako i sam zaglaviti. Mogla je i tebe i tvojega klipana voda izbaciti na obalu, napuhnute, kod Slavonskog Broda.

Najt je dugo šutio, gledao je u pod.

- Ne znam, kompa. Nisam imal vremena razmišljati. Pretpostavljam da nisam mogel gledati kak se neko utaplja pred mojim očima dok ja pijem pivu i gledam zalazak sunca.

- I kaj si dobil za to? Samo neugodnosti s novinama i s murjom!

- To je točno. Ali da nisam napravil kaj sam napravil, ne bi si više celog života mogel u špiglu pogledati u oči. Mislim da ima i važnijih stvari od mojeg usranog malog života. Čast!

- Pa upravo čast si skoro zgubil, samo da te rulja prepozna na slici!

- Ne kužiš. Ne ta čast. Velim ti, najvažnije je da se mogu pogledati u špigl i sam sebi reći: “Najt, ti ipak nisi najveće đubre na svetu!”

- Znaš kaj, Najt! Ti si mustra od specijalne fele, ali mi je drago kaj si mi prijatelj!

 

 

 

Na vrh