ILIJAŠ - RASADNIK TALENATA

 

NAJBOLJI - KK "MONOM"

  

    Ilijaš i njegova okolina  su  bili poznati po mnogim sportovima i sportistima. Pojedinci su dostizali maksimum u svojoj karijeri i igrali u najelitnijim klubovima i ligama tadašnje države. Ovisno o vrsti sporta, dosta Ilijašana, nastupalo je za tadašnju reprezentaciju, a pored kolektivnog zavidni su  bili i pojedinačni uspjesi mnogih Ilijašana; nogometaša, košarkaša, karatista i drugih. Ako se samo prisjetimo uspjeha karate kluba ”Monom”, pa nogometaša Sloge ili pak košarkaša, slobodno se može reći da se na ovom području talenti radjaju a da upornost i vrijedan rad uvijek  donose i vrhunske rezultate. 

       Ostalo je samo da se pamti da je Ilijaš imao prvoligaša. A sve je počelo angažmanom nekoliko entuzijasta i zaljubljenika u karate. Bili su tu Slobodan Bojat – Batko, Cure, Ivo Barić, Mica, Cerovina… Treninzi i predan  rad donijeli su i rezultate, koji su kulminirali kvalifikacijama za ulazak u Prvu saveznu ligu, u visočkoj dvorani ”Mladost”, jer Ilijaš nije imao sportske dvorane. U kvalifikacijama  je ”Monom” pobijedio i tako se plasirao u Prvu saveznu ligu, mada je bilo pokušaja namještanja borbi, kako bi se ”Monom” eliminisao… Čuj, ba, karate klub ”Monom” iz jednog Ilijaša, kraj Sarajeva, pa prvoligaš! …Sa sarajevskom ”Bosnom”, Purgerima i Beogradjanima, Radnikom iz Bijeljine…”Monom” je tada imao mladu i ambicioznu upravu na čelu sa inženjerom Bajazitom Lucevićem, te Ivu, Stjepana Ivanića, Jozu, Leku, ali, prije svega, Nevena Adžića, koji je bio član  državne reprezentacije i osvojio drugo mjesto na državnom prvenstvu, te dva puta treće mjesto, braću Rašida (osvajača dvije evropske medalje, vicešampiona Evrope 1986. godine - velikog sportistu i čovjeka) i Raifa Buću, Nedju i Ranka Ikonića, Bilala, te još niz drugih karatista koji su svojim uspjesima omogućili da se ”Monom” plasira u Prvu ligu.

       Jedno od prvih direktnih uključenja u program Radio Ilijaša (takva su bila vremena kada je o tehnici riječ) bilo je te subote, kada se direktno javljalo o uspjesima ”Monoma”. Uveče je održana skromna proslava u maloj sali hotela ”Ozren”, jer para za velike proslave nije bilo. Troškove je snijela uprava, a kako u upravi nije sjedio niko od ilijaških moćnika, nego nekoliko sportskih entuzijasta, ostaće da se pamti kako su se Lucević i ostali ”refrenali” sa željezarskim bonovima za topli obrok, kako bi pokrili troškove. Poslije nekoliko dana u prostorijama novootvorenog Doma kulture održana je, u prepunoj sali,  uz učešće nekolicine popularnih pjevača, svečana proslava prilikom ulaska ”Monoma” u Prvu ligu. Bilo je lijepo, da bi dugo trajalo. (Vjerovatno je, bez namjere, neko ime i zaboravljeno, op.aut.)

 

 FUDBAL

 

       Prema nekim podacima prva fudbalska lopta među ilijaške mladiće stigla je 1920. godine,  a donio ju je iz Italije neki "mašinista"  Doan, koji je radio u tadašnjoj pilani. Doan je okupio nekoliko radnika da ih nauči i pokaže im  "svoje majstorije s loptom". "Učenici" su bili oduševljeni loptom "koja je odskakivala od zemlje kao da je u njoj bio sam vrag umetnut".  Fudbal se više ne igra, kao nekad, krpenjačom, po sistemu - "zajmi, pa tjeraj dokle i kako možeš", već su naučena osnovna pravila fudbalske igre.

 

Može se reći da  već od 1925. godine fudbal u Ilijašu ima dosta pristalica. Tada se formira i prvi fudbalski klub, koji se zvao Radnički sportski klub "Borac". Samo osnivanje kluba vezano je za ime vlasnika pilane koji je i prihvatio patronat nad klubom. Prvo igralište bilo je na Ravnima - područje sela Vlaškova, gdje su se utakmice igrale sve do 1953. godine . 

        Vrijeme i godine čine svoje, pa smo zbog toga umjesto Šemse Mihaljevića upisali ime Edina Provalića.

 

      Sloga se najduže zadržala u Regionalnoj ligi -grupa JUG, a bila je i u kvalifikacijama za Republičku ligu Bosne i Hercegovine, kada je eliminirana od tada nešto bolje organiziranog UNISA iz Vogošće. Saradnja Sloge sa oba sarajevska prvoligaša:  Sarajevom i Željom uvijek je bila na zavidnom nivou, a mnogo prvoligaških trenera radilo je u Slogi, kao prvi treneri ili savjetnici – koordinatori;  Zupčević, Saračević, Bajić, Djokić, Prljača, Šiljkut i drugi. S druge strane, mnogo igrača iz Ilijaša i okoline igralo je za Želju, Sarajevo, Partizan, Rijeku, C. Zvezdu, Proleter i druge prvoligaše. Pomenućemo neke od njih; Branimir Jelušić iz Podlugova svoju karijeru je i završio u Želji u koji je i došao iz ilijaške Sloge, kao i Duško Bajić, koji se u više navrata vraćao i bio Slogin trener. 

 

Radomir Savić  je nakon odlaska iz Sloge igrao nekoliko godina u Sarajevu, da bi u sezoni 1977/78 bio prvi strijelac tadašnje Prve lige sa 21 postignutim golom. Naredne sezone prešao je u duetu sa Srebrenkom Repčićem u beogradsku Crvenu Zvezdu,   gdje je uspješno igrao duže vrijeme, do odlaska u Austriju,  gdje je u klubu Wolfsbergerac, bio golgeter i ljubimac navijača.  

  

 

   Velika fudbalska legenda Željezničara Duško Bajić  rođen je u Podlugovima 1948. godine.   Već sa trinaest godina zaigrao je kao prvotimac na tuđu registraciju za Slogu iz Ilijaša. Na preporuku klupskog druga Popića, Jelušić ga odvodi u juniore Željezničara 1962. godine.  
 
       Duško Bajić je bio neuhvatljiv za protivničku odbranu.  Biser fudbala ili "plava krtica", kako su ga sedamdesetih godina, novinari nazivali. Nezamjenjljiva "Željina"  polutka, neizbrušeni dijamant šampionskog tima. Ostao je igrom nesrećnog slučaja nedorečen. Na vrhuncu fudbalske karijere, kada su  svi očekivali i predviđali mu blistave uspjehe,  saobraćajna nesreća odvojila ga je od fudbalskog terena. Odigrao je preko trista utakmica za prvi tim Željezničara, četiri godine bio standardni prvotimac, a  da nije nastradao u saobraćajnoj nesreći,  dostigao bi Jelušićev i Bratićev klupski rekord. Tog kobnog 7. aprila 1971 godine u njegovog fiću udarilo je vozilo na raskrsnici u Mađarima. Duško se probudio u šok sobi koševske bolnice.
       Imao je veliku volju, i sa Željom je poslije nesreće potpisao četvorogodišnji ugovor, vrijedno trenirao, odigrao nekoliko utakmica,  ali saobraćajka je učinila svoje. Morao da se oprosti od fudbala na vrhuncu karijere. Poslije toga je vodio  selekcije mladih igrača. Svoje fudbalsko iskustvo prenosio na bezbroj mladih.
       Najradosniji trenutak mu je bio kada je igrao za mladu reprezentaciju Jugoslavije u Kupu Evrope protiv Švedske kada je jugo ekipa pobijedila sa  2:0 a golove su postigli Petar Krivokuća i on, a najtužniji kada  se probudio iz kome prilikom saobraćajne nesreće.

    Životni put ga je odveo u Bratunac. Trenirao je milićki Boksit, osvojio prvu fudbalsku titulu Republike Srpske, a  zatim veoma kratko trenirao  Bratstvo iz Bratunca.

Milomir Odović je igračku karijeru počeo u Slogi  sa 15 godina, da bi poslije samo  2 godine prešao u Željin podmladak, odakle je ubrzo prešao u prvi tim. 1974 godine je debitovao za prvu ekipu kluba sa Grbavice, te godinama bio jedan od najboljih veznih igrača Prve lige.  Bio je član šampionske ekipe Želje. Sve do 1984 godine (punih 10 godina) bio je standardni prvotimac, da bi sa 29 godina otišao u inostranstvo. Igrao je u  Festu i Spitalu iz Austrije, a posljednju utakmicu u igračkoj karijeri odigrao je u dresu visočke Bosne.  U Želji  je započeo i trenersku karijaru, koju je nastavio u Slaviji iz istočnog Sarajeva,  a trenutno je šef stručnog štaba u Borcu iz Banja Luke.
 

         Veliki talenat i potencijal bio je i Mile Djokić, koji je iz Sloge naprosto "odveden" u Sarajevo, jer su ga tada posmatrali mnogi prvoligaši, i uspješno branio boje koševskog prvoligaša, osvojivši i titulu prvaka  1967/68 godine. Djokić koji je izborio mjesto u timu sa Fazlagićem, Vujovićem, Musemićem i drugima, u nekoliko navrata  je  bio trener Sloge, a svoju veoma uspješnu,  ali kratku karijeru, završio je igrajući za mnoge ekipe sa Kosova; Budućnost  - Peč, Lirija -  Prizren i druge. Spaso Papić i Emir Grcić su nakon odlaska iz Sloge igrali u zeničkom Čeliku i Želji, a Papić je dugo vremena igrao i u zagrebačkom Dinamu, a Grcić u brčanskom Jedinstvu i drugim klubovima.  

 Branko (BANA) Dragutinović iz Ilijaša je otišao u Rijeku, a poslije  u Partizan i imao je  uspješnu prvoligašku karijeru.  Zoran Babić, nakon Sloge igrao je u Pofaličkom, Proleteru, Mačvi, Partizanu, a rat je zaustavio njegovu kratku i blistavu karijeru i nije mu dao da pokaže sve što što je mogao i znao.  Srdjan Bajić,  desni bek ilijaške Sloge,  veoma talentiran i mlad,  zaigrao je za Sarajevo i bio veoma uspješan, kako na Koševu,  tako i u omladinskoj reprezentaciji Jugoslavije, sve do povrede u Padovi na utakmici protiv Italije, koja je  direktno utjecala na njegovu nogometnu karijeru. Poslije je igrao za nekoliko klubova iz Crne Gore.

 

 

 Sa Bajićem je u Sarajevo iz Sloge otišao i Zoran Ljubičić, koji je odigrao nekoliko veoma uspješnih sezona u koševskom prvoligašu, mada je bilo ponuda i drugih klubova.  Željko Pustivuk je bio jedan od oslonaca igre u Slogi, i veliki vezni igrač, koji je svojom snagom i talentom to pokazao i u koševskom prvoligašu, gdje je proveo nekoliko veoma uspješnih sezona. Uspješne pripreme i test u Želji,  kod trenera Ivice Osima,  je prošao i Zoran Mijatović, ali se u dilemi izmedju profesionalnog fudbala i Pravnog fakulteta odlučio za školovanje, a sa njim je u Želji pokušao i Namir Solak i mnogi drugi ilijaški nogometaši.  

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 Pored Sloge, egzistiralo je mnogo klubova, koji su se takmičili u raznim grupnim ligama,  te u opštinskoj ligi Ilijaša. To su Srednje, Luka, Sloboda (LJ), Misoča, ilijaško Bratstvo, Paljevo, Partizan (LJS), Napredak (M), Proleter, Nišići, Gajevi, Kadarići, Ljubina i Jedinstvo iz Taračin Dola. Taračin Do i Ljubina bili su izvor nogometnih talenata, a sticajem raznih okolnosti, mnogi nisu završili kao uspješni nogometaši, ali su, zahvaljujući svojoj dobroti i plemenitosti, ostali do danas, karakterni ljudi, uspješni biznismeni i dobri prijatelji.

IVO ILIĆ     kapetansku traku Sloge nosio je oko 15-tak godina, igrao na mjestu centarhalfa i protivnički napadači nisu se pored njega naigrali,  niti nadavali golova. Danas je ugostitelj u Ilijašu, gdje živi sa porodicom, a hobi mu je držanje i bodenje bikova (korida), gdje je  veoma aktivan i uspješan. Sin Igor pošao je njegovim stopama, pa je nakon završenih pionirskih i omladinskih dana pokušao u zagrebačkom Dinamu, a kasnije igrao za Slogu, Kiseljak, Posušje, Brotnjo -  Široki Brijeg i kakanjski Rudar. Nedavno je proglašen sportistom godine u Kaknju.

  

   ZORAN MIJATOVIĆ je ponikao u pionirima Sloge, za koju je uspješno nastupao 10-tak godina, na mjestu desnog krila. Imao je uspješnu probnu misiju u Želji, ali se odlučio za školovanje. Da je u nogometu mogao postići više, nedvojbeno je.  Danas sa obitelji živi i radi u američkoj državi Oregon, gdje je pokrenuo transportno-turistički biznis.

     

 

 

ZORAN BABIĆ je ime kojeg su svi treneri Sloge smatrali najvećim talentom i proricali mu blistavu karijeru. Bili su u pravu jer Zoka je to kroz igre u Slogi, Pofaličkom, Proleteru, Mačvi i Partizanu i dokazao,  a u potpunosti nije finalizirao jer je rat zaustavio njegove nogometne uspone. Danas živi i radi u švedskom gradu Sodertalje, gdje je nakon igranja za tamošnji klub ASSYRISKA, jedan od kandidata za trenera, pošto je završio trenersku školu. Zoran je nogometu  mogao dati više, ali je i pored kratke,  ali uspješne karijere, ostao dostojan svom skromnom ljudskom karakteru i daje odraz uspješnog sportaša.

 GORAN BARTULA jedan je od vrijednih i zahvalnih igrača Sloge, koji je početne nogometne korake napravio u omladinskoj školi prvoligaša sa Koševa - ekipe Sarajeva. Na mjestu centarfora,  za Slogu je igrao oko 8 godina i postigao mnogo golova, od kojih su neki bili odlučujući za osvajanje bodova. Igrao je uspješno i za UNIS iz Vogošće i Bosnu iz Visokog, gdje je  i završio aktivnu karijeru, nakon čega je nastupao za rodnu Ljubinu, gdje i danas živi i radi u vlastitom ugostiteljskom objektu, a svoju otvorenost, omiljenost i drugarstvo iz nogometnih dana je i dalje  zadržao.

 

MIŠO BARIĆ se od malih nogu počeo baviti nogometom;  prvo u rodnim Solakovićima, Taračin Dolu, Ljubini i na kraju u Slogi. Igrao je gotovo na svim malonogometnim turnirima, bez obzira na mjesto njihovog organizovanja. Mišo bi uvijek sakupio svoju ekipu,  često pobjedjivao i osvajao prva mjesta. Za Slogu je igrao kraće vrijeme, a prave igre Mišo je pokazivao u Ljubini za koju je igrao od osnutka. Danas živi i radi u Austriji, gdje se ne odvaja od lopte i nogometnih terena.

 

Otrgnuto od zaborava:

                                            
   Najstarije i nešto starije generacije "Taračinaca" nisu mnogo znale,  niti volile sport. Tek,  ako se tako može reći,  srednja i mlađe generacije, pored praćenja i zanimanja,  poneki su se i aktivno počeli baviti sportom, odnosno sportovima. Nogomet je uvijek bio taj koji se po popularnosti odvajao od ostalih sportova. Svaki klub u tadašnjoj državi imao je i svoje vjerne navijače, a sa ovih krajeva najviše ih je  imao NK "ŽELJEZNIČAR" iz Sarajeva. Jozo, Petar i Anto Zečević sa Kruga, dva Marijana: Ilić i Pavlović, Anto Ćurčić, Anđelko Pranjić iz Višnjice, Boško Jozić, Dule DUKA Ivanić iz Ljubine, BRACO Barić iz Solakovića, Jozo i Dragan Đogo ŠKECO iz Ilijaša, J. Babić sa Konovika, samo su neki od vatrenih pristalica radničko-željezničkog kluba sa popularne Grbavice, iz Sarajeva. Većina pomenutih pratila je gotovo sve utakmice ŽELJE bez obzira na mjesto odigravanja. Putovalo se širom Jugoslavije a i Evrope (Sliven-Bugraska, Sion -Švajcarska, Minsk-Rusija, Sekesfehervar-Mađarska), i gotovo i nije bilo utakmice da se nije čula popularna Željina pjesma:  ”MI SMO ŽELJINI  - ŽELJO JE NAŠ”. Skoplje, Ljubljana, Rijeka, Novi Sad, Split, Tuzla i drugi gradovi u JUGI bila su meta kada je Željo tamo gostovao,  a posebne poslastice bile su u Zagrebu i Beogradu; susreti sa Dinamom, Hajdukom, Zvezdom i Partizanom, a najburnije je bilo kada se u Sarajevu igralo sa mjesnim rivalom Sarajevom. Poslije takvih derbija nastajale bi zučne diskusije i rasprave sa vatrenim navijačima SARAJEVA, koji su bili vjerni svom timu ali ih je,  naravno,  bilo nešto manje, nego željevaca. Vrijedi istaći Jozu Bartulu ŠUCU, Jozu BRACU Jozića  iz Ljubine,  te Pavu Ilića iz Višnjice u čijem su se  brijačkom salonu na Stupu šišali i brijali mnogi igrači iz Sarajeva i Želje (Katalinski, Šaran, Berjan, Sušić, Vidović, Rajković,  uz nezaobilaznog Igera (pratnja koševskih igrača).
 

      Potpisniku ovih redaka ostala su u sjećanju mnoga putovanja,  a prije svih ono 1972. godine, kada je Željo na stadionu JNA u Beogradu,  u posljednjem kolu "razbio" jakog Partizana pobjedom od 4:1 i osvojio titulu prvaka Jugoslavije. Opšti metež bio je na prvom peronu Sarajevske željezničke stanice, kada je specijalani "ŽELJIN PLAVI VOZ" trebao poći  ka Beogradu… Zvona, zastave, klepetaljke, transparenti, petarde i mnogi drugi navijačkih rekviziti zaglušili su uši prisutnih, a mnogi su već tada ostali bez svojih majica, košulja i druge odjeće, koju su bacali sa sebe. Na sve četiri stanice (DOBOJ, VRPPOLJE, RUMA,  Beograd) gdje je plavi voz stajao,  bilo je sitnih čarki i nereda, a najviše u Beogradu, gdje su nas "razgolišene",  gotovo bez odjeće dočekali navijači Partizana i počeli tuču bez najave. Svako je ponešto dobio, a  naravno  i dao,  a kordon milicije je željevce sproveo do stadiona i pratio u toku utakmice,  a dva kordona milicije bila su poslije Željine pobjede  4:1 (Boško Janković 3 i Velija Bečirspahić 1 gol) i osvajanja titule, dok je plava rulja iz Sarajeva došla do Topčiderske željezničke stanice, odakle je plavi željin voz u kasnim večernjim satima pošao za Sarajevo. Na jedinom stajanju u Vrpolju čekali smo 3 sata, jer se moralo promijeniti nekoliko demoliranih  vagona plave kompozicije. Promukli, umorni, poderani i neispavani, u "šljivama"  i zamotani, čitav dan smo se veselili ulicama Sarajeva, da bi slavlje završili na Grbavici,  gdje smo imali prijem kod uprave Želje. Pjesma; ”Mi smo željini -Željo je naš”,  orila se dugo, kako na Grbavici, Sarajevu, tako i u Ilijašu, Ljubini, Taračin Dolu i Višnjici. Bila je to prva titula  nogometaša Milana Ribara i prvo "razbijanje" mita nepobjedivosti stalnih prvaka: Zvezde, Partizana , Hajduka i Dinama.
                     
          Pored ovog,  bilo je još mnogo zgoda i doživljaja,  a evo nekih od njih:
         

  - Na recepciji hotela u Slivenu(Bugarska) poslije utakmice koju je Željo izgubio sa 1:0, Željin igrač Milomir Odović, previjao se od bolova od zadobijenog udarca na utakmici i zatražili smo nekoliko komada leda da stavi na bolno mjesto. Nas nekoliko bezuspješno smo kod ugostiteljskog osoblja pokušali izdejstvovati te ledene komadićke , odnosno taj "famozni" komadić smrznute vode, koji smo obećali i vratiti po povratku Željinog masera iz šetnje gradom. Recepcionar je prvo pozvao šefa hotela koji je konobarima strogo naredio da nam to ne  smiju dati, jer smo stranci, a potom je stigla i bugarska policija, koja nas umalo nije stavila u zatvor skupa sa povrijeđenim fudbalerom. Ubrzo se vratio i Željin maser (mislim da se zove KUKRIĆ) i problem je riješen.  U prolazu gradskim ulicama pokušavali smo uzaludno dati kao poklon obične "zvakače gume" bugarskim djevojkama i mladićima na ulicama Slivena, ali su oni bježali od nas izbjegavajući svaku komunikaciju, bojeći se da ih ko ne prijavi ili da ih ne vidi policija. Tek nam je na kraju tajnik Želje ZDENKO JELIĆ objasnio da u njihovom zakonu stoji klauzula: ako bilo ko surađuje ili trguje sa strancima može dobiti smrtnu kaznu.  Ehm,  taj famozni komadić leda -tadašnji i demokracija- sadašnja.
 
      - Tomislav Ivić, slavni i trofejni trener splitskog Hajduka,  nekih 70-tih godina prošlog stoljeća doveo je "BILE" na Grbavicu.   Među plavim navijačima, strah, bojazan ali i prikriveni optimizam, hoće li Željina momčad moći parirati Jerkoviću, Oblaku, Šurjaku, Žungulu i drugim. Bodovi su bili potrebni domaćinu, ali tada moćni Hajduk melje sve pred sobom. ”Ja se najviše bojim Šurjaka jer on je najbrži", rekao je Škeco, neko bi pak dodao da su Oblak i Jerković najopasniji. Moja malenkost je prognozirala na Slavišu Žungula koji je obično davao  tri zgoditka po utakmici. ”Ma,  kakav Žungul”? -  bile su riječi Brace Barića iz Solakovića. ”On je bezveznjaković a njega će čuvati Berjan. Eto kladimo se - rekao je Braco, ako Žungul da gol ja se šišam na ćelavo." Opklada je brzo pala,  a ni predivni ambijent na prepunoj Grbavici, bučno navijanje nisu spriječili Žungula,  robusno Hajdukovo desno krilo da postigne zgoditak. Susret je zavšen pobjedom Hajduka od 1:0 a strijelac  je bio Žungul, a zatim slijedi put ka  prvom  frizerskom salonu i Bracino šišanje na ćelavo. Kada je ustao sa frizerske stolice rekao je : ”Evo sad mi je glava bijela kao Žungulov  dres........mu majku”.
        Nastao je smijeh,  a potom žal za izgubljenom utakmicom i važnim bodovima.