(Feline Panleukopenia - FP)
1. ČLANAK O PANLEUKOPENIJI
Panleukopenija mačaka je vrlo ozbiljna, akutna bolest. Glavne
značajke bolesti su visoka tjelesna temperatura, povraćanje, krvavi
proljev, dehidracija te vrlo visoka smrtnost. Bolest uzrokuje virus
koji je srodan parvovirusu u pasa.
Bolest se prvenstveno širi među necijepljenim macama, a prenosi se
sa mace na macu direktnim kontaktom kao i kontaktom sa virusom koji je
prisutan u zaraženoj okolini. Velike količine virusa bolesna maca
izlučuje svojim ekskretima, a virus može ostati infektivan u okolici
nekoliko godina - veoma je otporan. Virus naseljava stanice koje se
brzo dijele i to prije svega epitalne stanice probavnog trakta te
bijela krvna zrnca.
Tok bolesti ovisi o tome koliki broj stanica biva uništen virusom. U
perakutnom obliku ne stignu se razviti nikakvi simptomi osim niske
tjelesne temperature i nagle smrti unutar 24 sata. Akutni oblik je
najčešći. Prvo dolazi do podizanja tjelesne temperature do 41oC,
depresije, oboljela maca prestaje jesti. Nakon 24 sata počinje
povraćanje, a mace povraćaju unatoč tome što ne jedu i ne piju. Nakon
toga slijedi profuzni vodeni proljev koji postaje krvav. Bez
intervencije u ovoj fazi bolesti smrt je neizbježna, jer se proljevom i
povraćanjem gube velike količine tekućine pa dolazi do dehidracije i
posljedičnog hipovolemičkog šoka. Temperatura sada postaje niska, a
smrtnost iznosi od 25 do 90% oboljelih mačaka. Ukoliko bolest potraje 5
dana, a da maca ne ugine, obično uslijedi brz oporavak.
Bolest dijagnosticiramo na temelju kliničke slike te krvne slike -
naime tipičan nalaz kod ove viroze jest jako nizak broj leukocita koji
su također napadnuti i razoreni virusom.
Liječenje panleukopenije mora biti vrlo intenzivno kako bi bilo
uspješno. Neophodna je aplikacija intravenozne infuzije kako bi se maci
nadoknadila izgubljena tekućina i elektroliti. Uz to dajemo antibiotike
kako bi spriječili pojavu sekundarne infekcije bakterijama. Protiv
virusa nema lijeka, dakle na tok bolesti zapravo nemamo utjecaja -
terapija je simptomatska. Nerijetko se dešava da se maci pogorša stanje
nakon što je terapija već započeta, što izazove nepovjerenje vlasnika
no treba imati na umu da na tok virusnih bolesti lijekovi nemaju
utjecaja, no bez spomenute simptomatske terapije maca nema nikakve
šanse.
Jedina prevencija ove bolesti jest pravovremena vakcinacija mačaka.
Preporučuje se da se mace cijepe prvi puta u dobi od 10 tjedana, te se
revakciniraju u dobi od 12 do 14 tjedana. Važno je da su mace prethodno
očišćenje od glista i od buha. Odrasle mace cijepimo jednom godišnje.
Autor: Tamara Ferari-Muškulin dr.vet.med.
2. ČLANAK O PANLEUKOPENIJI
Virusna zarazna bolest domaće mačke, ali i zvijeri iz porodice
mačaka, poznata od davnina i opisivana od raznih autora pod
najrazličitijim imenima. Danas se ustalio naziv Zarazni enteritis
mačaka ili Panleukopenija mačaka (Panleucopenia felis), a mnogi bolest
nazivaju i mačjom kugom. Ova je zaraza raširena po cijelom svijetu, a
najviše u Sjevernoj Americi. Nemali značaj ima i u Europi, pa tako i u
nas. Uzročnik pripada skupini parvovirusa, tj. istoj skupini kojoj
pripada i uzročnik parvoviroze pasa. Najčešće obole mlade životinje u
dobi od nekoliko mjeseci, ali ponekad od ove bolesti obole i starije
kućne mačke. Često su izvor infekcije veća uzgajališta mačaka.
Za širenje ove zaraze najveći značaj imaju životinje koje boluju od
blagog ili klinički neprimjetnog oblika ove bolesti i koje virus
izlučuju u svoju okolinu putem svih izlučevina (slina, feces, mokraća,
iscjedak iz nosa i očiju, a moguće je da bolest šire buhe i ostali
člankonošci koji sišu krv). Klinički znaci variraju s obzirom na to da
bolest može nastupiti naglo i ubrzo smrtno završiti, a isto tako čest
je i veoma blagi tijek. Najznačajniji simptom je povraćanje sluzave
žućkaste tekućine pa životinja brzo dehidrira. Zbog boli u trbuhu
životinja ima zgrbljen stav, žedna je, ali zbog slabosti nije u stanju
piti, bolno mijauče, naročito na dodir u području želuca i zavlači se
na skrovita mjesta. Proljev se javlja vrlo rijetko. Temperatura tijela
je u početku bolesti vrlo visoka (40-41C), da bi kasnije pala ispod
normale. Ponekad bolest prati i upala sluznice usta.
Mačka obično ugine za nekoliko dana, a one koje bolest prebole dugo
se oporavljaju. Česte su komplikacije u smislu pobačaja, upale pluća i
ostalih dijelova dišnog sustava ili poremećaja u rastu i razvoju
životinje. Kad preboli ovu bolest životinja stječe doživotnu otpornost
prema ovoj bolesti. Liječenje oboljele životinje zahtijeva puno
strpljivosti i upornosti, kako veterinara, tako i vlasnika životinje, a
uglavnom se svodi na suzbijanje simptoma i sekundarnih bakterijskih
infekcija. Bolest se može spriječiti pravovremenim cijepljenjem
životinje. Najbolje je mače cijepiti prvi put u dobi od 8 tjedana,
revakcinirati u 12. tjednu, a kasnije je dovoljno mačku cijepiti
jedanput godišnje.
3. ČLANAK O PANLEUKOPENIJI
Panleukopenija ili zarazni entritis mačaka (ZEM) je akutna virusna
bolest domaće mačke i zvjeradi iz porodice mačaka (Felidi). Za virus su
još prirodno zanimljivi Mustelidi, Procyonidi i Viveridi. Bolest se
očituje povraćanjem i panleukopenijom. Uzročnik pripada parvovirusima.
Povijest
Bolest je poznata od davnine, a opisivana je pod različitim imenima.
Virusnu etiologiju dokazali su VERGE i CHRISTOFORONI još 1928. god. Oni
su bolest prenijeli filtratom zaraznog materijala na bolesne mačke.
LAWRENCE i SYVERTON prvi dokazuju 1938. godine u mačaka s proljevom
vrlo jaku leukopeniju (350 leukocita u mm3) . Na osnovi nalaza u krvi
HAMON i ENDERS 1939. godine predlažu da se bolest nazove infekciozna
panleukopenija (maligna panleukopenija). Bilo je prijedloga da je se
nazove infekciozna agranulocitoza, infekciozna aleukocitoza, tifus
mačaka i dr.
JOHANSON je 1964. godine izolirao virus na kulturi
stanica mačjeg bubrega. Ishodni materijal bila je slezena leoparda,
koji je uginuo od bolesti što se očitovala znakovima panleukopenije.
Geografska proširenost
Sigurnih podataka o proširenosti i učestalosti ZEM u svijetu nema.
Budući da je bolest u isto vrijeme dokazana u različitim dijelovima
svijeta i u više primljivih životinjskih vrsta, s pravom se može
smatrati da je to svjetska zaraza. Poznato je da u Sjevernoj Americi
ima enzootski karakter.
Etiologija
Virus sadržava DNK i pripada parvovirusima. Velik je 35 nm.
Virus
se umnaža u kulturi bubrežnih stanica mačke. CPE se očituje stvaranjem
intranuklearnih uklopina u jednom dijelu stanica. Čini se da broj
stanica s uklopinama ovisi o visini titra virusa. Afinitet za bojenje
tih uklopina je osebujan i različit je u različitim stadijima infekcije
stanica. Takva zbivanja u stanici nisu poznata za ostale citopatogene
viruse izolirane iz mačke.
Unakrsnom protekcijom in vivo i unakrsnom
neutralizacijom in vitro s raznim izolatima je dokazano da postoji samo
jedan antigeni tip virusa. Virus panleukopenije mačaka i virus
enteritisa kanadske kune zlatice su ako ne identični a ono antigeno
vrlo srodni. Rezistentan je na kloroform, eter, pH između 3 do 9,
grijanje na 50°C, tripsin i fenol. U 0,2%-tnom formalinu izgubi
infektivnost nakon 24 sata. U osušenoj sredini vrlo je postojan,
gnjiljenje izdrži 6 dana. Izvan organizma na sobnoj temperaturi brzo
propada. Glicerin i niske temperature ga konzerviraju i do 2 mjeseca.
Epizootiologija
Iako mnogi podaci još nedostaju, može se ipak na osnovi terenskih
zapažanja i laboratorijskih dokaza reći da je panleukopenija mačaka
vrlo raširena i jako kontagiozna zarazna bolest. Supklinička ili
inaparentne infekcije su nesumnjivo uobičajene, a činjenica da se
manifestna infekcija u iste životinje rijetko javlja dva puta govori o
trajnoj ili doživotnoj imnunosti. Infekcije u mačića vrlo su rijetke,
što je vjerojatno posljedica kolostralne imunosti. Bolest je najčešća u
mačaka 3-4 mjeseca ili u starijih kućnih životinja. Odrasle "ulične"
mačke gotovo redovito su rezistentne.
Trgovine životinjama ili
slične ustanove čest su izvor infekcije, a u mnogih urbanim sredinama
nisu rijetke epizootije ZEM. Zbog relativno velike rezistencije virusa
na fizikalne i kemijske agense transmisija indirektnim kontaktom gotovo
redovno ima ulogu u širenju bolesti. Direktna infekcija može uslijediti
oralno. Prirodna ulazna vrata virusa mogu biti i nosni prohodi.
Pokusno
je uspjelo mačke inficirati i/nazalno, i/oralno, s/c, i/dermalno, i/p i
i/v. Virus je izoliran iz fecesa, crijevne sluznice, nosnih prohoda,
pluća i slezene, jetre i redovito iz urina. Budući da je uspjela
i/dermalana infekcija, moguće je da bolest šire buhe i ostali artropodi.
Za
virus ZEM su prirodno primljivi Felidi - leopard, ris, tigar, ozelot,
lav, gepard, serval, pantera, a i Mustelidi (kunoliki), Procyonidi i
Viveridi.
Patogeneza
Virus primarno inficira endotelne i epitelne stanice i koncentrira
se u jetri, slezeni, mezenterijalnim limfnim čvorovima i koštanoj srži.
Leukopoetski sustav biva naglo oštećen, što uzrokuje leukopeniju. Ako
ne dođe do uginuća, brzo se razmnože mikroorganizmi koji čine normalnu
crijevnu floru mačke. To još više pogoršava stanje izazvano virusom.
Klinička slika
Inkubacija traje 4-10 dana. Klinički zankovi jako su različiti, od
perakutnih do blagih. U perakutnom obliku životinja ugine, pa izgleda
kao da je otrovana. Akutnu infekciju slijedi brzi tok bolesti, mačka je
često dovedena na pregled in extremis i ugiba u roku od 24 sata. Obično
je povraćanje tekućine ili sluzi obojene žučju najznačajniji simptom.
Povraćanje se može javiti samo 2-3 puta, ali može se i ponavljati u
različitim intervalima tijekom ranog stadija bolesti. To dovodi do
prljanja usana i brade, a dah često ima fetilni zadah.
Životinja
je jako snuždena i brzo se razvije dehidracija, uz upale oči i tup
pogled oboljele životinje. Mačka zauzima pri tomu veoma često tiptičan
izguren položaj (leđa kao u šarana), pokazuje da je žedna, ali nije
kadra piti, pa česo sjedi ili leži klonula kraj posude za vodu. Pri
palpaciji, osobito u području tankog crijeva i želuca, životinja
pokazuje izrazitu bolnost. Pa i spontano oboljele mačke bolno mijauču i
zavlače se u skrivene kutove, često na haldnom mjestu (npr. kupaonica).
Apetit se već od početka bolesti gubi. Proljev se u pravilu kod te
bolesti ne javlja.
Temperatura se kreće oko 40-41°C, rjeđe 41,5°C.
Temperaturni skok ubrzo prlazi u kolaps, subnormalnu temperaturu i
uginuće, već za 24-4 sati bolesti. Uporedo s dizanjem temperature naglo
pada broj leukocita. Od normalno 12-15 tisuća leukocita taj broj ubrzo
padne na 1000-2000 pa i manje u jednom mm3. Što je lukopenija
izrazitija, to je prognoza nepovoljnija.
Urin je oskudan, intenzivne
boje i veoma prodorna zadaha. Pokatkad opažamo i stomatitis, isto tako
i erozije epitela na vršku jezika, što već ukazuje na pojavu sekundarne
infekcije. Superponirane sekundarne virusne ili bakterijske
komplikacije mogu rezultirati pneumonijom ili ostalim respiratornim
simptomima.
U subakutnim slučajevima smrt nastupa oko 5. dana
bolesti, dok životinje koje prežive 9-10 dana bolesti mogu preboljeti.
Rekonvalescencija je dosta duga. Mortalitet u pojedinih epizootija
iznosi i do 100%.
Infekcija fetusa preko placente može uzrokovati
letalnaili semiletalna (preko 50%) oštećenja stanica, pa dolazi do
pobačaja ili zastoja i poremetnji u razvoju. Može npr. doći do atrofije
maloga mozga, a kao posljedica razvije se sindrom ataksije.
Patološke promjene
U perakutnom slučaju često je postmortalni nalaz negativan. Najčešće
se nađu hiperemična područja u pojedinim dijelovima tankih crijeva,
obično jejunuma ili ileuma. Punokrvnost varira od blagih prožimanja u
čitavom segmentu crijeva do lokaliziranih i izoliranih područja
obojenih tamnocrveno. Čitavo tanko crijevo može transvezalno
kontrahirano (poput crijeva za polijevanje).
U subakutnim
slučajevima nađu se hemoragije i erozije po sluznici crijeva.
Mezenterijalni limfni čvorovi obično su zadebljali i edematozni. Mogu
se naći također promjene nastale uslijed sekundarne infekcije. Tekuća
ili polutekuća konzistencija koštane srži vrlo je signifikantna, a
često se smatra i patognomoničnim nalazom. Promjene se pronalaze i na
jetri, slezeni i bubrezima.
Dokaz eozinofilnih intranuklearnih
uklopina u epitelnim stanicama crijeva obično se smatra potvrdom
panleukopenije. Općenito su te uklopine daleko najbrojnije u stanicama
Lieberkühnovih žljezda. Mogu se naći i u germinalnom sloju limfnih
čvorova i u stanicama koštane srži.
Histološki je koštana srž
aplastična. Promjene u krvi, a pogotovo u broju cirkulirajućih
leukocita, nisu konstantne. Općenito se smatra da je dijagnostički
signifikantno nađe li se 4000 ili još manje leukocita u jednom mm3. U
pojedinim slučajevima broj leukocita naglo padne nakon 6-8 dana, dok je
u drugim slučajevima pad postepen, s najnižom vrijednosti oko 6-8. dana
bolesti. Većina mačaka na dna smrti ima od 2000 do 200 leukocita u
jednom mm3. Mačke koje prebole imaju nekoliko dana neutropeniju. Javlja
se i prilična anemija zbog pomanjkanja eritropoeze.
Dijagnostika
Klinički nalaz gastrointestinalnih simptoma, tipični nalaz u krvi
(prije svega leukopenija), dokaz uklopina i činjenica da obolijevaju
mlade ili nevakcinirane životinje temeljni su podaci za postavljanje
dijagnoze. Bolest se javlja tokom cijele godine, neznatno je učestalija
potkraj zime i početkom proljeća.
Tok bolesti je perakutan, akutan
rjeđe kroničan. Za dijagnozu najteži su slučajevi koji letalno zavše
nakon nekoliko sati ili u toku jednoga dana. U takvih slučajeva u
pravilu se još ne pojavi proljev. Često se u takvim slučajevima
pomišlja na otrovanje. Klinički se bolest prepozna po iznenadnoj jakoj
depresiji, povraćanju, bolnosti kod palpacije trbuha, visokoj vrućini i
naglom padu broja leukocita. Groznica i leukopenija omogućuju da se
isključe trovanja. Akutni tok u načelu traje do 7 dana. Bolesna
životinja stoji u položaju koji opterećuje trbušne organe ili se
ispruži i legne na hladnome mjestu.
Patognomonično značenje ima
leukopenija. Pad leukocita počinje već u stadiju inkubacije i može
dostići do 500 ili čak i manje leukocita u 1 mm3. Prognostički je
povoljan porast leukocita uz istovremeno povišenje temperature, dok su
pad broja leukocita i temperature prognostički nepovoljni.
Diferencijalna dijagnostika
Od ZEM treba razlučiti gastroenteritise druge etiologije. Za to su
potrebne parazitološke i bakteriološke pretrage u fecesu kao i kretanje
temperature, osobito prijelaz hipertermije u hipotermiju.
Kokcidioza,
koja nije baš rijetka u mladih mačaka, može izazvati vrlo sličnu
kliničku sliku. No početak bolesti nije tako nenadan, već životinja
tijekom nekoliko dana pokazuje apatiju i inapetenciju.
Verminoze, a
prije svega askaridoza, mogu uzrokovati sličnu kliničku sliku. Proljev
je manje profuzan i slabije zaudara, trbušna stijenka nije napeta nego
atonična. Parazitološki nalaz odlučujući je za dijagnozu, ali u
pozitivnom slučaju ne možemo isključiti panleukopeniju nego moramo
uzeti u obzir cjelokupnu kliničku sliku i hematološki nalaz.
Enterotoksemije
praćene teškom depresijom, profuznim proljevom i naglom eksikozom
uzrokuju salmonele, E. coli i Clostridium welchii. Povoljan učinak
kloramfenikola omogućuje diferenciranje tih infekcija od panleukopenije.
U
obzir dolaze i strana tijela u crijevima. Peroralnom pretragom i
palpacijom abdomena moguće je razlučiti panleukopeniju od ovoga stanja.
Za akutnu toksoplazmozu govori povećana jetra, velika količina urobilinogena i žuči u mokraći te ponekad i žutica.
Akutno
trovanje talijem očituje se hemoragijama i anemijom već u početku
bolesti. Dodajmo tome promjene na koži i na dlaci u kasnijoj fazi
bolesti, a pogotovo dokaz talija u urinu, tada diferenciranje postaje
lako mogućim.
U obzir dolazi i maligni limfom. Početak stvaranja
limfoma je podmukao, a rijetko se očituje težim probavnim smetnjama i
naglim uginućem. Ponekad je diferencijacija moguća tek kirurški ili
laboratorijskim metodama.
Liječenje
Ukoliko liječenje započne u samome početku bolesti, tj. u toku
početnog porasta temperature, tada se može dati specifičan homologni
serum. Terapija je većinom usmjerena na uklanjanje težih simptoma i na
sprečavanje sekundarnih bakterijskih infekcija.
Dehidraciju
suzbijamo 5%-tnom glukozom u fiziološkoj otopini, 10-30 ml/kg tjelesne
težine s/c i to 2x dnevno. Resorpciju tekućine iz potkoćja ubrzat ćemo
ako dodamo ferment hijaluronidazu. Takve hipodermoklizme dajemo
nekoliko dana, sve dok se ne izgube simptomi dehidracije. Dobro je dati
i transfuziju 10-30 ml pune krvi i/v.
Antibiotike treba davati od
samoga početka, i to antibiotike širokog spektra. Može se dati i
depo-penicilin 600.000 do1,200.000 i.j. ili kombinacija penicilina i
streptomicina (najviše 0,25-0,5 g dnevno po životinji, jer je
streptomicin toksičan za mačke). Antibiotike treba davati s/c. U težim
slučajevima dobro je dati uz antibiotike i kortizonske preparate, npr.
Deltacortyl sol. 1-3 ml. Doza se može ponoviti istoga ili sljedećeg
dana. Terapiju možemo nastaviti peroralnim davanjem kortikosteroida.
Umjesto antibiotika mogu se davati sulfonamidi, a može ih se i
kombinirati s antibioticima.
Protiv povraćanja dajemo antimetika
(movibon=kombinacija antihistaminika prolongiranog djelovanja i
vitamina B6). Cirkulaciju treba podržavati kofeinom, a od opće
antiinfekcijske terapije dajemo vitamine kompleksa B i C.
Profilaksa
Dobri rezultati postižu se formaliniziranom vakcinom, koja se
priprema od tkiva inficiranih mačaka. Vakcinirati se mogu životinje
starije od 5 tjedana. Vakcina se daje s/c,i to dvokratno, s razmakom
10-14 dana. Potpuna zaštita postigne se tek oko 7. dana nakon druge
vakcinacije, pa do toga vremena treba mačiće čuvati od infekcije.
Revakcinaciju valja provoditi jednom godišnje. Trajanje imunosti nakon
prve vakcinacije nije još posve određeno.
Na primarnoj kulturi majčinih bubrežnih stanica proizvedena je
inaktivirana vakcina dobrih imunogenih svojstava. Simultanom
imunizacijom homolognim serumom ili rekonvalescentnom krvlju i vakcinom
panleukopenije postiže se promptna zaštita mačaka u zaraženoj sredini.
Izvor: Slavko Cvetnić - Virusne bolesti životinja | 